CRO-eu.com
Srpanj 25, 2021, 15:39:24 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Smiljan  (Posjeta: 16142 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Ožujak 19, 2011, 06:07:10 »


Smiljan

Smiljan bijaše sjedište 11. satnije ličke pukovnije, radi čega je ondje stalno boravio krajiški kapetan. To je selo svoje ime dobilo po nekadašnjoj tvrđi Smiljanu, čije se ruševine vide na brdu Vekavcu. I na brdu Krčmaru postoje ruševine neke tvrđe. Okolica Smiljana pripadala je Turcima od godine 1527. do godine 1686., kad je taj kraj od Turaka očistio knez Jerko Rukavina. Dotle su imali svoja imanja u Smiljanu, Bužimu i u Trnovcu turske age iz Novoga kod Gospića, poimence: Rizvan i Zenković. U Smiljanu je godine 1708. osnovana rimokatolička župa. Tu se osim župne crkve bl. djevice Marije od Karmela nalazi i katolička kapelica, podignuta na čast bezgrješnoga začeća Bogorodice. Grčko-istočni žitelji u Smiljanu imaju crkvu sv. Petra i Pavla. Ta je crkva nekada bila parohijalna, a sada je to filijala parohije u Gospiću. Smiljan je godine 1830. dobio t. zv. trivijalnu krajišku školu. Tada je Smiljan imao 206 kuća, u kojima je stanovalo 1880 žitelja, od toga 1401 rimokatoličke, a 479 grčko-istočne vjeroispovijesti. Iza toga su od Smiljana otcijepljena neka mjesta, koja proglasiše posebnim selima. Zato je Smiljan godine 1857. brojio samo 110 kuća s 1132 stanovnika (535 rimokatolika i 597 grčko-istočnih). Cijepanje se nastavilo i nadalje, te je Smiljan godine 1910. brojio sam za se jedva 50 žitelja; no zato je cijela porezna općina Smiljan imala 2286 žitelja, od toga 1698 rimokatolika, a 588 grčko-istočnih.

Izvor: Dr. Rudolf  Horvat, Mala knjižnica Matice Hrvatske
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Ožujak 19, 2011, 06:12:58 »


Crkva u Smiljanu

Godine 1864. dovršena je gradnja nove župne crkve bl. djevice Marije od Karmela u Smiljanu. Građena je doduše troškom vojnoga erara, ali i znatnom požrtvovnošću domaćih župljana i brigom smiljanskoga župnika Tome Jeličića. Ovu je crkvu 17. kolovoza 1864. posvetio senjski biskup dr. Vjenceslav Soić.

Izvor: Dr. Rudolf  Horvat, Mala knjižnica Matice Hrvatske
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Prosinac 09, 2013, 11:38:43 »


Smiljan i okolica


Kad sam bio u Gospiću, nisam smio da minem i Smiljan, zavičaj glasovitog i čuvenog elektrotehnika Tesle, a za krajiške uprave bivšu kapetansku postaju. Pošao sam ovamo, da razgledam kraj, no u prvom redu, da pozdravim lično vrloga si druga Ivana Stipca, koji se u našoj knjizi krije pod imenom Bogdana Krčmarića. Nije trajalo dugo i već zagledasmo Smiljan, poput liera bielo mjesto, što se na Ličkoj ravnici pribralo pod kamenim Krčmarom 567 m visoko i ogrnulo bujnom zeleni.

U Smiljanu podignuta je župa g. 1708., koja broji danas preko 2.700 duša, a spadaju ovamo mjesta

  1.   Bačinac,
  2.   Bogdanić,
  3.   Debelo brdo,
  4.   Kolakovica,
  5.   Ljutača,
  6.   Oblajac,
  7.   Miljača,
  8.   Polje,
  9.   Rasovača,
10.   Raztoke,
11.   Selišće i
12.   Vaganac.

Žitelji grčko-iztočne vjeroizpovjesti imadu svoju crkvu sv. Petra i Pavla u Bogdaniću.

Kada su naši počeli Turke goniti Likom i na više ih mjesta razbili i potukli, upotrebiše Podgorci tu tursku nevolju, da razmaknu svoje medje. Najprije si prisvojiše zemlje u Oštarijama, Brušanima i Rizvanuši, nu g. 1686 dopru preko Velebita u Trnovac, Bužim i Smiljan, gdje su naoružani zemlju orali i kopali i tako Smiljan naselili.

Došav u mjesto, nadjem vodića, koji me je vodio na Krčmar, što se uzdiže 774 m visoko. Uzlazili smo strmom stazom medju sivim stienama i pećinama, gdje bijaše bresina tako bujna, kao u našem Primorju, a na njoj obilna paša za pčele. Naskoro dodjosmo i na vrh Krčmara, gdje je nekoć stajao i grad istog imena, od kojega se još razpoznaju temelji i ponešto zidovi, a inače me se samo sačuvalo ime. I grad Krčmar bio je sigurno veći u ono vrieme, kad je u ovim krajevima živio imućni narod i vitežko plemstvo, a propao je valjda onom prilikom, kad Turci poharaše i popališe svu Liku i Krbavu.

Sa zapadne strane bijaše grad utvrdjen prirodom, jer se tu uzdišu ogromne stiene poput bedema, te mu bijaše položaj u obće veoma sgodan.

Sa gradine se otvara poučan vidik na sve strane, a naročito u daleku Ličku ravnicu, koju je vriština i ovdje crveno bojadisala. Zanimivi su bližji kameni i čunjasti vrhovi kao Vekovac veliki (692 m) i malo (665 m), Bogdanić (654 m), Ljutača (668 m) i dalje Debelo-brdo (798 m). Pod ovim vrhovima nasadila su se i pojedina mjesta svojim čednim kućicama.

Na Krčmaru obašao sam sve stiene sabirući mekušice i tražeći bilje. Od mekušaca obično su odvje: Campylaea coerulans, Zonites Carniolicus, kojeg prvi put sabrasmo g. 1870. Kod Karlovca, a našli smo i Cyclostomus reflexus, jednu Clausiliju, a moguće da je C. capillacea var. Spiessi ili var. Krčmari, koja je odlike obreo u Lici Zelebor. Još smo našli i jedan Pomatias, a bit će valjda P. Croaticus, koji živi i kod Perušića. Od bilina bijaše tu Inula Oculus Christi, Stachys obliqua, od papradi na prisojnim pećinama Aspidium rigidum war. australe, a spuštajući se prema Smiljanu, ulovismo jednu guštericu (Lacerta muralis).

Dok smo se povratili, sabralo se pod ogromnom vrbom i malo družtvo, a za kratko došao i onaj, kojeg želih vidjeti; došao Ive Stipac[/b], kojem se na bratsku izrukovasmo. U ovom društvu sproveli smo ugodne časove, a i ovamo nam prilikom godila ona tišina, onaj spokojni mir, koji vlada u blaženom Smiljanu.

Hrvati u Smiljanu starinom su Bunjevci, a Bunjevke u mjestu kao i u Pazarištu i Lovincu, žene crnooke, rumena lica, bujne kose. Odielo je u Bunjevaca scikuda jednako: kratelj, gornja haljina, modre ili crne uzke hlače, crne čarape i opanci, a na glavi crvene čepica.

Inače nosi Ličanin i biele hače sa crno-žutim trakovima. Prsluk je modar ili crn, a kupuju ga, kao i čepice. U zimi nosi puk na nogama čarape, natikače, a kadšto i "grliće", koje zakapča sa strane.

U Bunjevke zobuna je haljina, tkanica (pojas), pregača i zaslon; glavu povežu bielim ili crvenim rubcem, dočim ju djevojke pokrivahu nekoć čepicom. Udate su žene prije plele kosu u dvie pletenice, spustiv ih niz prsa, dočim su djevojke nosile jednu niz ledja spuštajuću se kitu. U novije vrieme nose se Bunjevke više na gradsku. Sve odielo, što nose, pravi se kod kuće, gdje se tke i platno, gdje se prave i opanci od volovske ili ovčje kože, a razlikuju se od drugih opanaka, jer su pleteni. Koža se izreže i osuče u "oputu", a oplete "pripletenjakom" 1).

Da su žene u Lici prave majstorice u pletenju ćilima, torbica, dvonjaka (torba, bisaga), pregača i zaslona, liepo je dokazala i zadnja gospodarsko-šumarska izložba u Zagrebu, kao što je iztakla i Ličanina, kao vještaka u rezanju, sukanju i priplitanju kože. Na vašarima osobito ti pada u oči vunena, kožnata, drvena i željezna roba.

Dobar poznavalac Bunjevaca pukovnik Murgić iztiče, da su Bunjevci osobito čelična značaja, da su tvrdi, kao tvrdi kamen, kad su o kojoj stvari osvjedočeni i da ga nitko ni pod živu glavu nebi osvjedočio o protivnom, a osim toga su umni i daroviti. Bunjevačke majke rodile su mnogoga znamenitoga svećenika, umnoga i darovitoga pisca, ali rodile i mnogoga glasovitoga gjenerala i oficira.

Ovom ćemo prilikom ponovit, što je o narodu u Lici napisao Belsazar Hacquet. Žene su u ovim krajevima, piše, stasite i srčane, a lica, unatoč biednomu živovanju, liepa. Nose se kao u Bosni, samo da rado vezu šarenom vunicom, ne samo košulje, pregače, vunene čarape i rese (fransen), već i platneni rubac "podvezaču", što nose na glavi. Ima li žena crvenu kapu na glavi i dug haljetak, lahko ćeš ju pogledati za mužkarca. Svi su čisti, ako su i poludivlji, čemu doprinaša siromaštvo i kukavni stanovi. Kuća ili bolje koliba sastoji od četiri stiene, gradjene od drva ili od složena kamenja, koje je nabacano vapnom ili ilom, a pokrivena slamnatim ili drvenim krovom. U sredini kuće u zemlji je izdubeno ognjište, na kojem se kuha i djeca sa odraslima u pepelu leže. Na jednom je kraju ove kolibe blago, na drugom stan, gdje su kreveti sbijeni od dasaka, pokriveni slamom ili krznom. još su u sobi jedna ili dvie škrinje, u kojima čuvaju svoj imetak. Nu nekoje su kuće gorje, druge bolje. Kadkad je soba u zemlji izkopana jama, a krov dva stabla pokrivena korom ili daskama. Buduć Lika nema redovitih sela, zato su kuće razštrkane, što je dakako zdravije, nego u gradovima, gdje su kuće sbijene. Žitelji su izvrgnuti kradji marve i otmici djevojaka. . .

U kući, ako je siromašna, stanuje više obitelji, u mnogoj i po osam, u kojoj je najmladji glavom, dočim najstarija žena rukovodi poslove i bez prigovora svako diete kazni. . .

________
1 Gornja je strana opanka od ovčje, dolnja od govedje kože. Uzice, što idu na oputi poprieko, zovu se "vrnčanice", a one uzdužne "preplet". Sprieda ima opanak "rt", straga "pračicu".

Dragutin Hirc, 1891 "Lika i Plitvička jezera"


1.   od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Prosinac 09, 2013, 11:42:00 »


Crkvani sbor u Smiljana

Na 16. o. mj. na dabn sv. Marije Karmelitanke bilo je proštenje tamo. Svieta pobožnog se je sgrnulo sa svijuh strana naše prostrana Like. Krasnu propovjed rekao je kod velike mise velečastni gosp. Rajković župnik iz Novske. Na okupu je bilo tamo do 17 svećenika naše biskupije, koji su slaveć i hvaleć Boga podali samom crkvenom sboru uzvišeni značaj. Pa. neka se narod kod ovakih crkvenih sgodah što više skuplja, jer tim će stečevine svojih pradjedova za svoju vjeru proti neprijateljem lakše moći očuvati, a vjera u Boga biti će mu stalnija i krepčija!

Hrvat, 20. srpnja 1895


Dana 3. svibnja umro je u Smiljanu čestiti gradjanin Ante Biljan umir. gruntovničar. Sprovod će krenut iz kuće žalosti u Smiljanu na 5. svibnja u 3 i pol sata poslie podne i prispjeti će u pet sati u Gospić, gdje će se u rimokatoličkom groblju sahraniti. Lahka mu bila hrvatska zemljica!

Hrvat, 5. svibnja 1896


I opet požari

Dne 20. proš. mjes. buknula je oko deset sati u noć: vatra u kući br. 167. u Smiljanu, pak zahvatila i sgrade dvojice blizih susjedah, te su sada sva trojica (njeki Pejnovići) bez kuće i kućišta.

Isto tako buknula je naglo vatra dne 23. proš. mjes. u Smiljanu u kući Mate Rukavine oko četiri sata po podne. - Izgorilo mu sve, što je imao žitka, pokućstva i ostale robe, a tako i njegova zdanja, da je jedva živu glavu iznio. K vatri se nije moglo niti pristupiti, ma da se je množina svieta sakupilo, da priskoči u pomoć.

Juri Milkoviću kbr. 33 iz Smiljana izgorila je kuća dne 26. pros. mj. u jedan sat po ponoći. Seljakom je pošlo za rukom spasiti barem ono nešto stoke.

Vele, da je kod jednoga od spomenutih nastala vatra sa skrajnoga nemara i neopreznosti. Roditelji otišli na posao u polje i ostavili djecu samu u kući. Dječrac jedan igrajuć se žigicami i paleć cigaretline zapali tako i kuću.

Vražji "cigaretlini" napraviše već toliko zla. – a roditelji današnjeg doba. - negledaju i ne brane djeci to zlo - bar koliko bi mogli. I tako jedno zlo radja drugo mnogo veće. Roditelji pazite na vatru ina djecu!

Hrvat, 5. travnja 1896


Obćinski ured reda i rada

Dana 22. lipnja došli su u kuću seljaka Mate Kovačevića u Smiljanu rodjena njegova braća, koje on ni poznao nije, pošto su njekoliko godina bili u Bosnoj itd. Odmah ga svališe, te ga jedan od njih kosirom iza. ledja izmedju 4. i 5 p.p. rebra zasieče. Ranu je pregledao i privezao ovd. kot. liečnik a duga je 20 cm. široka 10 cm. Kad ga jedan zasieče, htjedoše otići i ostaviti kosir u njemu, nu drugi dodje i nemilosrdno mu ga iztrgne iz rane. Isti kot. liečnik prepisao je dotičnom liek još isti dan, a pošto je siromah, na račun obćine Smiljan.

S ovakovom grdnom ranom teturao je u obč. ured, nu ne nadje ni načelnika ni bilježnika u uredu. Poznato je, da obično obćinska gospoda moraju na račun siromašne občine ciele se dane voziti i pobirati namete itd., dočim u občini pisari vode obć. poslove. Tako je i ovaj siromah 4 dana tražio po čestoputi gospodu reda rada u uredu i u kući, da, na liečn. prepis uredovni pečat stave - ali uzalud nigdje nikoga.

Tada je siromah ovako ranjen 26. lipnja sam pošao iz Smiljana u Gospić po liek, ma da ga i sam plati. O mitu.

Hrvat, 5. srpnja 1896
________
* kosijer - savijeno sječivo, veliki ručni nož za obrezivanje granja i loze; kosir, srp


Smiljan 28. listopada

Već evo godinu dana, što se glasa i radi, kako bi se njeka sela naše obćine sniiljanske odciepila od nas i pripojila baškoj obćini. Veći su se držale i sjednice izaslanika tih dviju obćina kod kot. oblasti, dapače je već bilo i mješovito povjerenstvo, koje je imalo procieniti njeke nepokretnine u selih Brušanih, Trnovcu i Smiljanu. To je sve stajalo puno novaca. Nu s naše strane bje uložen utok, kano da će odciepit se imajuća sela više odnieti, neg bi ih spadalo, pa usljed tog utoka nedodje stvar odciepljenja pred ovogodišnju jesensku županijsku skupštinu, već se mora do proljetne skupštine čekati konačno riešenje. - Da li se mora to pripojenje tako dugo zavlačiti. Ne znadu li gospoda, da ovim zatezanjem i zavlačeojem puno trpe dotične sela, koja bi se morala od smiljannke obćine odciepiti? Jer odkada so je počelo raditi o tom odciepljenju, to se malo ili ništa od strane obćine smiljanske za ta sela ne radi, ali porez bez obzira utjerava, na njeki način ostavlja se sve manjkajuće, da vremenom baška obćina nadoknadi. Ono što bi se sada o malom trošku dalo učinti, stojat će za koji mjesec, dok zub vremena svoju učini i na stotine. A taj sav nemar morat će naš jadni seljak svojimi žuljevi plaćati. - Nekako nam se nameće misao kano da se ovim odciepljenjem, kako proračunano, oteže od skupštine do skupštine, hoće nekim našim neodvisnim po volji učiniti, a da oni za uzdarja velikoj gospodi svoj glas kod budućih izbora dadu vladi poćudnom čovjeku. Ali kao prijatelji jedne i druge obćine rekli bismo, da bi bilo naibolje, da ostanu Podgorci i u buduće gdje i do sada uz smiljansku obćinu, s kojom su i za vrieme bivše krajine dielili dobro i zlo. a opet bi i onako siromašna baška obćina imala znatni izdataka, kad bi morala namiriti i popraviti samo današnje zgrade u selij, koja bi se imala. njoj pripojiti. A gdje su drugi zahtjevi?

Hrvat, 5. studenog 1896


2.   od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Prosinac 09, 2013, 11:43:21 »


Zagonetna smrt

N. Pejnović[/b], pješak u Jelačićevoj regimenti, a rodom iz Smiljana, pobjegao' je od svoje pukovvniie iz Otočca, te ja neki dan nađen na štali u Perušiću prostrieljan. Nitko puške čuo nije, a pogovara se, da ga jo kugla u leđa pogodila. Kažu, da mu je lice nakažano bilo, i po svem se je slutiti dalo, da je več morao dulje vremena mrtav biti. Da li je nesretnik sam na svoj život kidisao ili tko drugi - sazont ćemo po dovršenoj iztrazi.

Hrvat, 5. prosinca 1896


U Smiljanu

Amo kod nas proglasilo izbornike za sabor. Ama žalosti! Sami činovnici, koje mi hranimo i plaćamo, a onamo znamo, da će glasovati za onoga, za koga im bude zapoviđeno. Naša obćina ima do 12 hiljada duša, pa nijedan cigli seljak nema prava glasa. Je li to pravo i bogu drago? Birača ima sviju osamdeset i oni će birati dva izbornika. Za to moramo izabrati poštene i stalne ljude, koji se ne će za čašu vina i lulu duvana svakom prodati. I amo je u nas prodrla prava sviest hrvatska, jer vidimo, da nam je svakidan gore i da se za nas nitko ne brine. Što je nas seljaka mi bi ljudski radili i giasovali za pravog narodnog zastupnika, pristašu stranke prava, a ne magjarona. Ali nije za sad fajde, jer tko god bere iz kase soldu plaće, taj neće, da glasuje s narodom. - Najviše je krivo, što jo malo slobodnih došlo u lastine, jer su ovi kod obćine samo onog unutra metnuli, koji plaća 30 for izravnog poreza, a za birača, koji plaća 5 for. Kako čujemo to su njekoji kod obćine reklarmrali, pa se ufamo, da ipak neće zlo biti.

Bog i Hrvati! Pozdravlja Vas seljak - birač

Hrvat, 20. siječnja 1897


Samoubojstvo

Dana 24. veljače o. g. objesio se je Mijat Milković-Krunić, starac u 70. godini iz Smiljana, iza svoje kuće na drvo, te su ga nakon četiri sata mrtvog našli. Za razlog samoubojstva se kaže, da su dugovi iz kojih se nije mogao izbaviti.

Hrvat, 5. ožujka 1897


Krvava ljubav

Do česa vodi život, pun grieha nećudoredja, vidimo i iz žalostnog i groznog dogodjaja, koji se je sbio dana 20. srpnja u ubavom Petrovom selu ličkom.

Kod tamošnjih oružnika bila je kuharicom Marica Kovačević iz Smiljana, u koja se je preko mjere zagledao oružnik Anton Prestec, rodom iz Varaždina. O njahovoj "ljubavi" puno se je govorilo, a činilo se je, da je Presrec na Maricu bio i jako ljubomoran. Toga dana - na 20. arpnja - poriečkaše se njih dvoje i malo za tim odo Marica u staju, da naciepa drva, nu za njom se došulja i Prestec, te ju svojom sabljom udari po vratu i odsieče joj glavu tako, da joj je glava ostala viseći na komadiću vratne kože.

Kad je vidio, što je učinio, povrati se u vojarnu, uze pušku, povrati se k mrtvoj Marici i opali si hitac prema srcu, a kad ga ovaj ne uamrti, opali i drugi, koji mu prosvira srce i on se pokraj Marice sruši mrtav.

Ovo umoratvo i samoubojstvo izazvalo je u žitoljstvu iokolici veliko uzbudjenje, nu neka bude ujedno podukom narodu kamo vodi nečist i neuredan život.

Hrvat, 5. kolovoza 1898


Vjenčanje

Dana 4. rujna o. g. vjenčao se je hotelier g. Janko Prpić sa gdjicom Micom Salomunovom – Istog dana vjenčao se je u Smiljanu bilježnik g. Božo Šarić sa gdjicom – kćerkom ravnajućeg učitelja i hrvatskog književnika g. Ivana Stipca (Bogdana Krčmarića).

Hrvat, 12. rujna 1898


† Franić Mile, bivši bilježnik smiljanske obćine umro je u Gospiću 28. listopada, pa je sutradan prenešen na pokop u Smiljan.

Hrvat, 8. studenog 1898


3.   od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Prosinac 09, 2013, 11:44:56 »


Placovina

Ulicom koja vodi u Smiljan i Pazarište plaća se placovina, makar da čovjek i ne zagoni kola u placu. Dočim sve druge ulice su od toga proste, osim onih koje u žitnu placu vode. Jeli ovo pravo?

Hrvat, 20. travnja 1899


Trnovac, 2. veljače 1900

U poslednjem broju "Hrvata" iztaknuše Smiljančni želju, da se oklaštrena obćina Smiljan pripoji obćini Gospić. Pa kad imaju razloga to žaliti i zahtievati Smiljančani, a što da rečemo mi Trnovčani i Brušanci. Obće ove porezne obćino osim ogromnog nameta i ostalog tereta, moraju kod najmanjeg neugodnog vremena, iduć u Smiljan i životom rizikati.

Tko poznaje put od Trnovca do obćine u Smiljsnu, morati će priznati, da je isti u proleće, jesen i zimu, prava smrt za onoga tko sa istim prelaziti mora. Od Trnovca do kuća Kovačevića u Smiljanu izgleda kao jezero, i nema toga, tko bi u najboljim čizmam a kamo li našim opancima suhe obuće došao u Smiljan. Pa nije li to u zimsko doba pogibelj za nas, koji moramo po svaku stvar k obćini ići ? Što više naša. se obćina na tako zakutnom mjestu nalazi, gdje mi Trnovčani i Brušanci kad tamo obćina, nebi bila, riedko kad ili nikad u životu nebi dolazili. Sad da vidimo, kako stojimo sa Gospićom.

Iz obe pomenute por. obćine, vodi dobra cesta ravno u Gospić. Daljina iz Trnovca u Gospić nije ništa veća nego u Smiljan. A iz Brušana dakako još manja. A kad bi bila i veća, suhom cestom laglje je ići dva sata, nego kroz vodu i blato četvrt sata. Mi Trnovčani i Brušanci kud god podjemo bilo na rad u sviat, na pazar ili kud išli da išli, u Gospić moramo. A što više, tamo su nam ostale oblasti i sudovi, tamo iduć k obćini obavimo sve druge potrebne posle. Gospićani opet u ova sela dolaze po drva i ostalo. Jedan diel njihove občine ima u Trnovcu drvosieke jednom rieći. Mi smo prirodno vezani sa Gospićom i u njemu nam je najprikladnije mjesto za sve ostalo pa i za obćinu. Grospićani, kad bi se mi sa njima u jednu obićinu spojili, nebi kvarovali, a nama bi koristili, a kad bi i kvarovali, obzirom na našu prirodnu vezu i nepogode, koje mi u Smiljunu uživamo, morali bi nas želiti. Držzti nam se je one narodne: Svi za jednoga, a jedan za sve. -

Oblasti imale bi takodjer ovu stvar koli u interesu naroda toli u interesu shodnije uprave podupirati.

Pripomenuti mi je, da su Trnovac i Brušane od prije za vojničke upravo, pod bivšu Kunižku obćinu podpadali. Dakle na posao prijatelji naroda! –

Trnovčani
__________________
Poruka Trnovčanu. Velite - da ste volju izgubili ... Kad bi mi gledali na volju, odavnu bi kopljem manuli u truje. Treba misliti više na našu dužnost, a ne na zo, kako nam kadkada što u volju ide ili neide. Sa sela rado donosimo viesti. Molbu bi rado podupirali - samo netrpajte sve nu jedna ledja !

Hrvat, 10. veljače 1900


Pišu nam iz Smiljana: I našega mjestnoga sudca i zamjenika ban nije potvrdio, prem gg. Tomo Tomljenović i Mate Pavelić posjeduju sva svojstva koja zakon odredjuje za mjestne sudce, te su kao takovi i u prijašnjem trogodišnjoj periodi fungirali. Je li razlog možda što su glasovali za Starčevićanca g. Jerka Pavelića ? U zemlji ustavnoj, to ne bi smio biti razlog. Upozorujemo pravaške zastupnike na ovaj postupak. (I zamjenika mjestnoga sudca Drag. Smojvera starijega u Karlobagu nije potvrdio ban, i to lih za to, što je glasovao zadnjih izbora za g. J erka Pavelića. Ovim upodpunjujemo našu nekidašnju viest. Op. ured.)

Hrvat, 1. prosinca 1902


Smiljan, dne 25. srpnja 1903

Naše mjestance i okoliš može najbolje, da služi neoborivim dokazom, da vjera nestvara narodnosti, jer ovdje narod jedne i druge vjeroispoviesti žive u najboljoj slozi i ljubavi, držeći se one: "Brat mi mio, koje vjere bio".

Tako je bilo još pred kojih dvadesetak godina po svoj našoj Lici i Krbavi, dok nije služnička propaganda počela sijati kleto sjeme razdora i nesloge medju jednokrvnom braćom, stvarajući po vjeri iz jednoga dva naroda. Ta zlosretna sduha nije zasegla, hvala Bogu u naše mjestance i okoliš, što je nemalo usupnulo neku gospodu iz Gosplča, koja su došla na sbor sv. Petra i Pavla, vidjevši, gdje seljaci jedne i druge vjeroispoviesti, igrajući kolo, okićeni su hrvatskom trobojnicom ili kako veli propagandin služnik "vrbcama zemaljske trohojnice". Ta "zemaljska trobojnica" bola je u oči i srce neku gospićku gospodu, medju kojima je bilo i činovnika, te htjedoše da naprave smutnju, ali im zlo proračunani izoziv nije pošao za rukom; dapače, neki se dadoše u beganiju, bojeći se rukopipateljnih posljedica. Ti bježi-druzi mogli bi znati, a i morali, da su u Hrvatskoj i da kao hrvatski državljani imadu poštivati zemlju u kojoj su.

Gospodine urednčel Dozvolite mi, da toj gospodi, koja se hrvatskim kruhom hrane i koja nadjoše u našoj zemlji utočište nešto poručim. Navesti ću mu što veli talijanski učenjsk Luigi Palma u svojem djelu "O narodnom pravu". Evo, što veli taj učenjak:

"Ako li se stanoviti broj ljudi odieli od svojeg: naroda i domovine, te se odseli u koju drugu zemlju, to si time ovi ne stvaraju novu domovinu nego su samo gost ovi dotične zemlje. Njihovi potomci bit će po tome gradjani te države, zavole je tako, kao što su nekoć njihovi predji ljubili svoju domovinu. Po pravilu ne mogu ovi useljenici svoju narodnost sačuvati, a dakako još manje odnaroditi starosjedioce ove zemlje!"

Ako nije smiljanskim izletnikom - propagandistom poznat taj talijanski učenjak, bit će svakako Dr. Poht, koji je rekao u saboru, da u Hrvatskoj postoji samo jedan narod, narod hrvatski!
Isto tako očitovao je Živković u jednom svome javnom pismu u Plaškome: "Srbi kao politički narod u Hrvatskoj ne postoje, a isto tako, da ne postoji ni posebna srbska vjera".

U Hrvatskoj nije se u obće znalo za ime "Srbin" prije Karla. VI. a Dositej Obradović na koncu XVIII, stoljeća ostavlja slavenosrbštinu, te prima prvi u književnost hrvatski jezik!

A da je to živa istina, to nam može, da potvrdi i vodja izletnika koji je u bielome Gospiću s ostalom svojom pravoslavnom braćom Hrvatima ponosno vijao hrvatski barjak na svojoj kući. Da to i danas ne čine, mogu već danas uvidjsti, da čine veliki grieh prema Hrvatskoj, prema zemlji, koja ih je milostivo k sebi primila. Dao Bog, da se opet povrate ona vremena na žalost onih, koji stvoriše zlosretnu propagandu, a kojoj i nehotice služe i smiljanski izletnici.

Hrvat, 15. kolovoza 1903

4.   od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Prosinac 09, 2013, 11:46:30 »



Smiljan, 4. travnja.1906

Obćinska autonomija vriedi nami u Smiljana pol arka papira.

Nama su na pol arka. papira proti volji cieloga obćinskoga odbora, odnosno proti volji svega naroda postavili dekretom "načelnika". A taj "načelnik" akoprem proti interesu obćine i proti zaključcima odbora pobire plaču, koju su mu opet fermanom odredili, a i kojekakove dnevnice, a riedko se kada vidi u službi i u ureda. On - ako si već sam neće uzeti po svojoj volji dopusta, koliko i kada mu se hoće, tada ga on, kako voli sam, dobije fermanom a naravski i bez pitanja i boz znanja obć. odbora.

Ovaj postupak mi ne razumijemo, a držimo da ga nitko pametan razumjeti ne može.

I opet je naš dekretirani "načelnik" na malo dužem dopustu, a bez da zato odbor znade, a i bez da je, čujte! predao kumu svoje agende. Dapače i brava obćinske blagajne već duže vremena ne funkcionira, a nekoji zato pravo kažu da i netreba i onako ni blagajne, kada za uplate i izplate nitko se ne brine.

Presvjetli gospodin veliki župan kazao je odbornicima, kada su se došli pritužiti, da niti je moguće a da niti je smjela oblast dekretom postaviti načelnika, ali su pak odbornici, koji su se na vladu potužili bili i kazali da je to bio nekorektan postupak dekretom postaviti načelnika, osudjeni na 140 Kruna globe.

Naravski, da mi ne trebamo takova službenika, koji se nami proti volji sviju nas na vrat stavlja, pa ni ne trebamo znati gdje je i što se sve š nijim zbiva, ali ipak sliedom toga nebi trebali ni naš proračun za njega obterećivati.

A čujte još nešto? Obično kod nas koliko siromašni, toliko pošteni narod rado svoje danke plaća. To je i svima oblastima poznato, jer odkada postoji obćinska uprava nije nikomu ništa ni za filir poreza na javnoj dražbi prodato, a prošle jeseni naš dekretirani "načelnik" je i unatoč tomu što postoji "ex lax" pa stoga ako i nema mjesta eksekuciji ipak je sa oružničkom asistencijom utjerivao porez. Grozno je bilo vidjeti "načelnika", blagajnika, dva obćinska pandura, a praćeni sa dva oružnika sa nataknutim bajunetam, kako obilaze siromašne potleušice i kako siromašne plašive žene i zastrašena djeca, kojima se muževi odnosno oci na radu u dalekom svietu nalaze – razbjegavaju bez obzira pred tom neobičnom i bezpotrebnom komisijom.

Ovo je samo nešto; ostalo će sliedti u javnosti bar da nešto znadu oni koji bi se morali starati da sve urednim tokom ide; ne bili možda bar nešto u činili što su davno već učiniti morali.

Naši su susjedi Pazarištani dugo i dosta lamentirali, te im se nije vjerovalo; odbija se da je to oporbeni manover (a trebao im je i glas R. Kod zadnjih izbora u Perušiću. Ur.) pa se ipak konačno već mnoga od svega onoga obistinilo a medju ostalim poznato je već svakomu, da ja njihov blagajnik "korektno" netragom dospio.

Oblasti bi moralo biti do toga, da vrlo dobro pripazi na glasine i da sve kontrolira barr što dodje u javnost, a ne da sve odbije na rovaš oporbene politike.

Hrvat, 6. travnja 1906


Smiljan 20 svibnja. 1907

Jesmo li proti školi? Da se netko hoće služiti sa istinom, nebi nam podvaljivao iza ledja da smo protiv gradnji škola jer bi morao znati da nam je ponajprije temeljito popraviti postojeće 2 školske stare zgrade u Smiljana, i takovu jednu u Trnovcu, zatim da nam predstoji novogradnja škole u Bužimu, te proširenje i popravak školske zgrade u Brušanih, što će sve najedanput stajati obćinu preko 40 hiljada kruna, koja Je i onako obterećena već sa 320% obć. nametom bez da spominjemo da saka ovopodručna crkvena obćina posebni dosta veliki doprinos sa kojekakove popravke i investicije neobhodno nužno treba. Istina je da smo mi, baš isti mi bili i pokrenuli pitanje za proširenje škole u Smiljana za još jednu sobu ali u vrieme ono dok smo uvidjali neobhodnu potrebu takove. Danas su se okolnosti promienile, jer uslied selenja naših obćinara u Ameriku broj školskih sposobnjaka godimice se umanjuje i tako odpada potreba proširenja, a pogotovo novogradnje, koju su neki ove godjne htjeli poradi svoje udobnosti, pa makar obćinarom pod bremenom plaćanja kosti na četvoro pucale.

A da smo si svjestni taga da su nam škole od potrebe, toga nam valja neće nitko poreći još manje dokazati, ali onako kako moramo-oremo.

Da je nužnije proširenje škole u Brušanih gdje je samo jedan učitelj za preko 100 djaka i novogradnja škole u Bužimu za 60-70 djaka gdje uobće i nema učitelja nego novogradnja školske zgrade u Smiljana za 4ti i 5ti razred gdje već imamo 3 učiteljske sile za 150 djaka, to nam valjda ne može i neće nitko poreći, pa držimo da će misaoni ljudi ovo uvažiti i neće vjerovati podvaljivauju, jer nismo i samo mi proti naumljenoj novogradnji već i činov. obćinski odbor koji si je pod svjestan svoga položaja, svoje potrebe i svojih prilikah i neprilikah. Kad će nam pako biti moguće mi ćemo u ovakovu zaselku prema nuždi školu zidati, jer znamo da samo sa školama do prosvjete a po tom do blagostanja dolazimo.

Poradimo svi da malo po malo i koliko možemo podnesti poradimo na tomu da imamo što je najnužnije doklen budemo mogli i ostalo, a ne podvaljujmo i neogovarajuć nepravedno, pa ćemo bolji uspjeh polučiti.

Karlo Brkljačić,
Tomo Tomljenović,
Mate Rukavina,
Jerko Rukavina.

Hrvat, 25. svibnja 1907


Ubio ga grom

Izmedju Smiljana i Gospića za vrieme one silne oluje u srijedu 4. kolovoza  ubio je grom seljaka Milu Rukavinu (prišvarkom Kožu). Bilo mu je tek 23. godine.

Hrvat, 7. kolovoza 1909


Sa smiljanske skupštine

Svak, tko je promatrao ovu skupštinu, morao se uprav zgaditi nad upravo podlim načinom agitacije i zaglupljivanja naroda. Da Vam je bilo čuti Jerka Pavelića, kako bez ikakvog sustezanja obmanjuje već prije po agitatorima zavedeni narod, tumačeći mu, da su "Frankovci" - oni isti, koji su mnogo truda i žrtava uložili, dok je on postigao zastupnički mandat - da su ti ljudi Magjaroni.

Može li se igdje naći čovjeka, izim nadutog Jerka Pavelića, koji može ustvrditi, da su pop I. Kovačević i Tome Vučetić i ostali - Magjaroni ? Ne, tako drzovito lagati može samo on, a to samo za to, du ne izgubi zastupničkog mandata. Čovjeku se moralo ražaliti, gledajući, kako su sažaljenja vrijedni narod zaokupili baš oni, koji su ga napunili mjenicama i obligacijama, te mu migom prsta komaudiraju, kada i kome će poviknuti "Živio !"

Agitatori, koji su pravili teren za Jerka bijahu Mate Pavelić, Nikola Mažuran i neki Ivan G.

S Jerkom dodjoše braća Niko i Stipe Pavelić, agent Mirko Pavelić, Nikšić i sinovi te Bracan i Polde Vukelić. Ma da se za Milinorce u Liki nitko ne zagrijava, to su ipak nekoliko neukih a obvezanih im Smiljančana zaveli.

Žalostiti se mora svak, kad čuje kako oni ismijavaju zavedeni narod, a isto tako i Matu Pavelića, ističući, kome je njihova 'brnjica' na nosu, da mora raditi, kako oni hoće.

Eto ti ljudi ne štede ni svojih protivnika ni pristaša, nego protivnike napadaju lažima, a svojim se pristašama izrugivaju, ističuć svoje neograničeno gospodstvo nad njima. Kako li smo daleko došli. Nu uza sve to je Jerku u njegovom rodnom mjestu Trnovcu zvijezda potamnila.

Mladomagjaronski kandidat Dr. M. Miškulm mogao se je uvjeriti, da mu ruže u Smiljana ne cvata, pa će biti najbolje, da se povuče u "zasluženo" stanje mira i da zapjeva onu "Ah stisni se u svom kutu i pregori želju ljutu".

Više izbornika

Hrvat, 22. listopada 1910


Kandidat Stranke prava u karlobaškom kotaru jest hrvatski novinar Ivan Peršić. O njegovom radu ne treba govoriti, jer je svatko uvjeren o njegovom otačbeništvu. Protiv njega se pojaviše različiti magjaronski kandidati, ali se kandidatura njihova razbila o čelični karakter sviesnih izbornika Prvaša u tom kotaru, u toj prvaškoj kuli koju je vjerno o otvoreno zastupao blagopokojni Jerko Pavelić. Smiljančani neće dati, da im padne mraz na obraz glasujući proti Prvaša. Pojavio se, kako čujemo, novi kandidat u osobi Stipice učitelja iz Smiljana, kojemu je valjda obećano nadzorništvo i potpuna penzija. Badava mu sve; baški kotar je tvrd orah za sve Magjarone.
Živio budući zastupnik karlobaški Ivan Peršić!

Hrvat, 9. prosinca 1911

_________
Ivan Peršić istakao se u saboru kao Prvaški najgrlatiji "vikač"
Ivan Peršić > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1218.msg2361#msg2361

5.   od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Siječanj 19, 2014, 21:35:34 »


Partizansko zločinstvo u Smiljanu nakon pada Gospića 4. travnja 1945.

Partizani - predvođeni komunističkom partijom - u borbi za vlast i u rušenju NDH nisu birali sredstva. Ubijali su iz zasjede i prepada. Pljačkali su, palili kuće, gospodarske zgrade i ljetinu. Provodili su otmice, u kojima su ljudi netragom nestajali ili su pronalažena njihova namjerno ostavljena izmrcvarena trupla, koja su svjedočila, kakvim su zvjerskim mučenjima ljudi bili podvrgnuti. Zarobljenike bi u svojim uporištima, primjerice, u Divoselu i Korenici, na najgroznije načine mučili i viest o tome preko svojih odbornika i simpatizera ustmeno prenosili. Namjera im je bila unieti strah, nesigurnost i nepovjerenje u vlast i obstanak države te potaknuti odmazdu. Nažalost, taj su svoj nečastan posao odlično odradili, bolje i od svojih boljševičkih učitelja.

Na takva nasilja, koja se danas zovu TERORIZAM, vlast je odgovarala represijom, legitimnim pravom, kojime se država brani. Nažalost, iz zločinstava se u nekim slučajevima izrodilo zločinstvo, što se može razumjeti, ali ne i opravdati. No, dobro se zna, što je bilo prije, a što poslije, što je uzrok, a što posljedice. U zamršenim ratnim uvjetima nastajuća država nije imala snage oduprieti se podvalama, kojima se neprijatelj služio.

Kada je došlo do sloma NDH i kada je hrvatska vojska - meni i danas iz neobjašnjivih i neopravdanih razloga - uzmicala na Zapad radi predaje Britancima, Amerikancima i Francuzima, s kojima je bila u ratu, s vojskom je uzmicalo množtvo civila, žena, starčadi, djece i ranjenika. Poznat je njihov pokolj na Bleiburgu i na brojnim Križopućima u Titovoj Jugoslaviji. One, koji su zaostali na uzmaku, kao i one, koji su namjerno ostali i dočekali partizane ne osjećajući se krivima, ubili su u prvih četrdesetosam sati na mjestu, bez suda i bez prava na obranu. Potom su ih ubijali sudskim presudama, izrečenima po hitnome postupku, u "ime naroda" ili kriomice, bez presuda, pod okriljem noći na mnogim stratištima.

Znatan broj Hrvata, pojedinačno i u skupinama, pred partizanskim je pokoljem našao spasa u šumi i u podpori svoje rodbine i prijatelja. Lov na njihove glave bio je otvoren. Knoj je nadzirao sela i gradove i pročešljavao šume i gorja. Strah pred partizanskom krvavom odmazdom paralizirao je ljude. U mnogih potiskuje sve osjećaje i etičke norme osim grčevite želje za životom, za preživljivanjem. Izdaju se rođaci, prijatelji i suborci. Neki se sami predaju, jer ne mogu više podnieti strahove, kojima su izvrgnuti. Mnogi, koji su se uspjeli skrivati 1945. i 1946., bili su nakon uhićenja ili dragovoljne predaje osuđeni na dugogodišnje kazne strogoga zatvora. Nažalost, za mnoge je zatvorska kazna bila gora od smrti.

O skupini hrvatskih vojnika, koja se skrivala u Velebitu i šumama oko Smiljana, dali su svoje svjedočenje u mojoj kući u Gospiću gospodin Ivan Pejnović Škero, moja susjeda gospođa Ruža Stilinović rođena Milković, a u Smiljanu izpod brda Gluvaja gospodin Petar Pejnović.

Svjedoči: Ivan Pejnović Škero

Zovem se Ivan Pejnović Škero. Rođen sam 11. svibnja 1946. u Smiljanu od otca Josipa i majke Marije. U Smiljanu sam živio samo osam dana, jer su se moji roditelji odselili u Gospić, gdje i sada živim. Tek kada sam postao punoljetan, roditelji su mi pričali o nakonratnim strahotama i zločinstvima, kojima su bili izvrgnuti Hrvati u Titovoj Jugoslaviji.

Otac i majka prošli su težak životni put zbog svojega domoljublja i sudioničtva u borbi za Hrvatsku Državu.

Otac mi je pričao o padu Gospića 4. travnja 1945. i o poginuću njegova brata Nike. Niko se sa svojom postrojbom povlačio do Senja. Vratio se sa skupinom hrvatskih vojnika, vjerujući izjavama nadređenih da će se uz podporu Amerike obnoviti Nezavisna Država Hrvatska. Nažalost, bili su prevareni, obnova NDH u onim okolnostima bila je samo varljiva nada. Skrivali su se pred Oznom u Velebitu i šumi oko Smiljana. Hranu i obaviesti o kretanju Ozne dobivali su od rodbine i prijatelja. U skupini su bili:

1.   Baričević, Lovre; trgovac iz Gospića
2.   Čulina, Tome; sin Mande Šepice, piljarice iz Gospića
3.   Dalmatinac nepoznata imena i prezimena
4.   Javor, Niko "Cigo"; iz Podlapače
5.   Jelača, Niko; navodno iz Gospića
6.   Jelinić, ... zvan Medo; iz Kolakovice
7.   Miškulin, Stipe Vrebac; iz Smiljana
8.   Pejnović, Niko Škero; iz Smiljana
9.   Pezelj, Martin Ivekov; iz Smiljana
10.   Serdar, Božina Boćkanov; iz Kolakovice
11.   Šarić, Joso Josanov; iz Smiljana
12.   Šarić, Mile; iz Smiljana
13.   Špelić, Niko; od Debeloga Brda

Kada su jednom prigodom u kolovozu 1945. išli po hranu Mile Šarić iz Smiljana, Stipe Miškulin Vrebac iz Smiljana, Jelinić - zvan Medo - iz Kolakovice i Božina Serdar iz Kolakovice, zarobili su ih smiljanski partizani.

To je nažalost bilo dogovoreno zarobljivanje, koje su utanačili sa svojom rodbinom - smiljanskim partizanima. Po pričanju mojeg otca nagovorili su ih, da likvidiraju preostale svoje suborce u šumi Gluvaji, pa zauzvrat ne će biti ubijeni i ne će im se suditi. U težnji da spase svoje živote, prihvatili su tu nečastnu i podlu ponudu.

Kada su se vratili k svojima na Gluvaju, koji nisu slutili izdaju te nisu bili obterećeni sumnjom, jer su svi dielili istu sudbinu i vjerovali u iste ideale, podmuklo su ih pobili. Plan za to ubojstvo nije vjerojatno donesen u doba kratkotrajna zarobljeničtva ubojica. Dulje nisu mogli biti zarobljeni, jer bi postali sumnjivi i bili odkriveni. Za tako dobro obavljen izdajički posao zasigurno su imali više susreta s nalogodavcima, koji su plan razradili u tančine. Ozna ili pak smiljanski partizani, što su ih skrivajući se pratili, pripucali su tek toliko, da narod stekne dojam, kako su hrvatske vojnike ubili oznaši partizani, pa se tako ukloni sumnja s izdajica i ubojica. Nije im prievara uspjela. Narodu je odmah bilo jasno, tko su izdajice i ubojice. Pobijene su nakon nekoliko dana odlučili pokopati. Bilo je vruće, ljetno doba i trupla su se počeli razpadati. Partizani su u Smiljanu potražili dragovoljce za pokop. Odazvali su se

-   pokojni Vid Kovačević,
-   pokojni Mile Milković Ivankov,
-   pokojni Frane Šarić zvan Vranja Katin i
-   Petar Pejnović, koji je još i sada živ pa će nam pokazati, gdje su pokopani moj stric i ostali s njime pobijeni izpod brda Gluvaje.

Mamina sestra i stričeva maćeha dale su dvie plahte, da se njima pokrije stričevo tielo. Plahte je poniela Ruža Stilinović i stričevo su tielo umotali u njih.

Petorica tih nesretnih ljudi pokopana su izpod brda Gluvaje u Smiljanu:

1.   Javor, Niko "Cigo"; iz Podlapače.
2.   Jelača, Niko; navodno iz Gospića
3.   Pejnović, Niko Škero; iz Smiljana
4.   Pezelj, Martin Ivekov; iz Smiljana
5.   Šarić, Joso Josanov; iz Smiljana

Iznad Gluvaje pokopani su:

1.   Čulina, Tome; sin Mande ハepice, gospićke piljarice
2.   Dalmatinac nepoznata imena i prezimena

Niko Špelić u pucnjavi je ranjen u koljeno. On se sumnjiči, da je bio u vezi s izdajicama i ubojicama. Pobjegao je u Kanadu. Ondje je i umro.

Lovre Baričević, trgovac iz Gospića, uspio je Ozni pobjeći iz zatvora. Mariji, ženi pokojnoga strica Nike Pejnovića Škere, izpričao je, kako je ubijen njezin muž s ostalima i tko su ubojice. Pobjegao je u Argentinu, gdje je i umro.

Moj pokojni otac i stric željeli su, da se to mjesto označi na primjeren i dostojan način ili da im se kosti prenesu na smiljansko groblje. Nakon otčeve sam smrti preuzeo obvezu, da ću to učiniti za svojega života. Evo, iz tih se razloga obraćam i vama - HRVATSKOMU DRUŽTVU POLITIČKIH ZATVORENIKA, PODRUŽNICI GOSPIĆ - da mi u tome pomognete.

Mojemu pokojnomu stricu živi su kći i troje unučadi, a sada već i praunučad, i njima će biti posebno drago znati, gdje im je pokopan otac, djed i pradjed.

Otac mi je također pričao o svojemu ratnome putu od 1941. do 1945. prvi put, kada mi je bilo devetnaest godina i kada sam završio gimnaziju u Gospiću. Shvatio sam, kako je to učinio tako kasno, da me zaštiti. Kao nezrela bih osoba negdje nešto mogao reći, pa bismo i on i ja bili izvrgnuti progonu pomahnitalih srbokomunista.

Tu mi je istu priču ponovio i dvie-tri godine kasnije. Sjećam se, kako mi je rekao, da je 1945., kada je Gospić pao, bježao izpred partizana u smjeru Žitnika. U Žitniku je zatekao Franu Starčevića i njegovu ženu Anku iz Smiljanske ulice u Gospiću, Popovića zvana Jarčić i Luku Balenovića zvana Indija iz Klanca. Rekao im je, da se sklone, dok ne prođu partizani, dok se ne uzpostavi vlast, jer će ih ubiti. Nisu ga poslušali, pa je Jarčić poginuo na tome mjestu, a supružnici Starčevići i Luka Balenović Indija ostali su živi. Moj otac i njegov poznanik Niko zvan Gluhi zaklon su našli u hrpi stajskoga gnoja. U gnoj ih je zakopala Cuka, tetka Nike Gluhoga. Hranila ih je i budno pazila, da ih partizani ne odkriju. Ozna i seoski partizani premetali su kuće i staje i razpitivali se za članove obitelji, koji su bili u biegu. Gurala im je u zaklon izpod gnoja hranu u jednoj posudi, a u drugoj izvlačila izmet, i tako su preživjeli. Zatrpani gnojem živjeli su osam dana. Devetoga se dana otac pošao prijaviti vlasti. Susreo ga je u Smiljanu Ivan Uzelac Đan. Pitao ga je, kamo ide, a on je odgovorio, da se ide prijaviti. Đan mu je naredio, da pođe s njime. Bio je partizanski dužnostnik, pa ga je otac poslušao. Odveo ga je u gospićki zatvor. U zatvoru je proveo nekoliko dana. Sudionik je dogođaja, kada su prozivali zatvorenike iz zatvorskih ćelija. Odvodili su ih i nisu vraćali. Te su ljude po mojoj prosudbi odvodili na strieljanje. Strieljali su ih na javnome stratištu uz gospićko groblje svete Marije Magdalene ili na nekim drugim stratištima, koja su prikrivali u okolici Gospića.

Otca je za jednoga pregleda zatvorenika uočio krojač Stevo Šmer. Pozvao ga je, da iziđe iz sobe na hodnik. Upitao ga je, što tu radi. Odgovorio muje, da ga je Ivan Uzelac Đan doveo u zatvor. Kakav Đan, pođi sa mnom! Pustio ga je iz zatvora, i tako je moj otac ostao živ po zasluzi krojača Šmera. Kada je tata pušten iz zatvora, prisilom su ga odveli u kuću, u kojoj je stanovala gospođa Rušecovka, u Prnjavorskoj ulici. Morao je šivati odiela djelatnicima Ozne. Jednom, kada je nosio na probu odielo, prieko u kući Tomice Kolačevića, gdje je bila Ozna, vidio je Lovru Baričevića trgovca iz Gospića, koji je bio zarobljen na Gluvaji. Bilo mu je neizmjerno drago, što je živ, a poslije još više, kada je čuo, da je uspio pobjeći Ozni.

Od poznatih Gospićana u Ozni je u to doba bio Pajo Milković iz Smiljana. Otac mi je spominjao i druga imena, kojih se nažalost više ne sjećam. Jedan oznaš skinuo mu je s ruke ručni sat i nikada mu ga nije vratio.

Povrh tih skupnih grobnica izpod i iznad Gluvaje i dvaju grobova uza smiljansko groblje - pričalo se - veliko je grobište na Logorištu, gdje je u ratu bilo zračno pristanište. Znam, da je tih grobova bilo na putu prema Smiljanu kod Podgoraca. Mogao bih i sada pokazati mjesta, gdje su ti grobovi, jer sam ih dobro zapamtio, dok sam ondje čuvao krave.

Ima još živih ljudi, koji mogu svjedočiti o tim tragičnim dogođajima. No, ima i onih, kojima se ne mora sve vjerovati, jer su im izjave u suprotnosti s izjavama drugih. Izjave, koje se međusobno slažu, točne su, a one druge treba uzeti s rezervom. Ima ljudi, koji bi radi svojega vlastita prestiža lupetali, a gluposti ne stoje.

Nakon izlazka iz zatvora otac je vodio krojački obrt i nas troje težko školovao pa se dodatno bavio pčelarstvom, da iz toga zaradi koji dinar.

Moja mama bila je također sudionica rata za obranu NDH. Tatino i njezino svjedočenje istovjetno je. Izpričala mi je tragičnu sudbinu svoje polusestre Ivanke Lilovac.

Vojni sud 11. korpusa oblasti Jugoslavenske armije u Gospiću, presudom br. 401 45. od 3. kolovoza 1945. osudio je, a Vojno vieće, rješenjem br. 2500/45. od 31. kolovoza potvrdilo smrtnu kaznu strieljanjem za:

1.   Micu Kukić,
2.   Ivanku Lilovac,
3.   Mariju Čanić,
4.   Juku Čanića i
5.   Josu Stilinovića.

1.   od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Siječanj 19, 2014, 21:46:09 »


Na vremenske su kazne osuđene:

  1.   Marija Sanković na 15 godina robije,
  2.   Matija Svetić na 12 godina robije,
  3.   Ivka Čulina i
  4.   Marija Lilovac, majka Ivanke Lilovac na 10 godina robije,
  5.   Olga Ugarković i
  6.   Ankica Sudar na 8 godina robije,
  7.   Matija Abramović i
  8.   Manda Pavelić na 5 godina robije,
  9.   Ana Šuper,
10.   Zora Devčić,
11.   Marija Rukavina,
12.   sestra Jukina Ankica Čanić,
13.   Marinka Čanić i
14.   Roža Rosandić na po 4 godine robije,
15.   Ana Brkljačić i
16.   Roža Bašić na 3 godine robije,
17.   Eva Majerović,
18.   Kata Rukavina,
19.   Mara Frković,
20.   Manda Tomljenović,
21.   Kata Vranić,
22.   Ivanka Hodak,
23.   Kata Sudar,
24.   Kaja Sanković,
25.   Marija Lisac,
26.   Kata Pavelić,
27.   Tona Šaban i
28.   Manda Tomljenović na po 2 godine robije,
29.   Kata Pleša na 1 godinu i 2 mjeseca robije,
30.   Marija Asić,
31.   Pepa Šikić,
32.   Kata Šuper i
33.   Milka Asić, na 1 godinu robije,
34.   Ana Došen,
35.   Mica Došen i
36.   Milka Šuper na 6 mjeseci robije!

Obtužene su, da su prikupljale odjeću, obuću i hranu za hrvatske vojnike i civile, koji su spas od partizanskoga progona našli u velebitskim bezpućima. Ivanku su odvezli sa skupinom sužanja kamionom u šumu Jasikovac kraj Gospića i ubili. Prije su je toga silovali u gospićkome zatvoru. Silovao ju je Divoseljanin Plećaš, koji sada navodno živi u Rieci ili u Puli . Umirovljena je vojna osoba. Nesretna Ivankina majka znala je, da su ju silovali i tko je izvršio to gnjusno djelo. Bol i tuga za ubijenom kćeri bila je tako još strašnija.


Ivanka Lilovac, silovana pa ubijena god. 1945. i spomenarski stihovi  

Otac joj je s hrvatskom vojskom i civilima uzmicao na zapad put Bleiburga. Obolio je, navodno, od tifusa i na uzmaku negdje umro. Sestra Zdravka umrla je od bolesti srdca, a brat Zdravko Braco, shrvan bolju za otcem i sestrama, progonjen od srbokomunističkih vlasti, utočište je našao u dalekoj Australiji. Koliko je ranjena njegova duša, koliku bol nosi u sebi, svjedoči fotografija na nadgrobnoj ploči njegova groba, koju podiže sebi za života.


Zdravko Lilovac Braco u dalekoj Australiji
nadgrobnim spomenikom zaziva obitelj, Dom i Gospić

O bezumnu zločinstvu partizana - čitaj: četnika! - potaknutih mržnjom i osvetom zbog Ivankine domoljubnosti i čednosti, poslije su mi pričali drugi Gospićani, a čitao sam i u listu Vila Velebita.

Moja pokojna majka, iako bolestna, s radošću je i uzhitom dočekala uzkrsnuće Republike Hrvatske. Tata, nažalost, nije imao te sreće. Ranije je preminuo.

Eto, nepredvidive su ljudske sudbine. U Smiljanskoj sam ulici odrastao s Ivanom Biljanom. U Drugome svjetskome ratu ubili su mu otca. Majka je njega i sestru težko školovala živeći od svoje malene radničke plaće. Živjeli su težko kao podstanari u kući Gobčevoj, Pobunjeni Srbi na početku svoje balvan-revolucije ubili su Ivana u Bilajskoj ulici. Ubio ga je Željko Glumac *. Poznat mi je zločinac Glumac. Bio je zidarski obrtnik u Gospiću. Na seoskoj olimpiadi Oka, koju su održavali u Divoselu, natjecao se vukući klade. Uvježbavali su tako "ugroženi" Srbi i prije rata tu svoju balvan- revoluciju.

Kao za Ivanovim otcem i za Ivanom je ostalo dvoje djece, dvojica sinova. Bože, do kada će nam se poviest ponavljati?

Pođimo sada u Smiljan do mjesta ubojstva i skupnoga groba pobijenih izpod brda Gluvaje! U Smiljanu će nam se pridružiti Petar Pejnović, koji je uz Ružu Stilinović još jedini živ od četvorice, koji su pobijene pokopali. On će nam pokazati to mjesto.

U Smiljanu mienjamo automobil. Uzimamo terenca stolara Laktića. Kod lovačke nedovršene, ali liepe kuće gospodina Ivana Pejnovića Škere čeka nas gospodin Petar Pejnović. Sjeda u automobil i usmjeruje, kojim putom trebamo voziti. Izpočetka se vozimo makadamskim kolnikom, a potom skrećemo na poljski razkvašen put. Sada mi je jasno, zašto nam treba terensko vozilo. Gospodin Petar dobro se snalazi i brzo napredujemo. No, kada smo došli blizu mjesta ubojnih zločinstava, pokazuje zbunjenost. Objašnjava nam, kako je sitnogorica toliko uznapredovala, da je izmienila krajolik.

Svjedoči: Petar Pejnović

Evo, odavle je kolski put skretao u brdo. Kotači zaprežnih kola usjekli su bili dubok kolotrag, koji se sada ne vidi. Tim su se putom iz šume kolskom zapregom izvozila drva. Ovdje uz put bila je vlaka, kojom su konjima drvosječe izvlačile posječena debla. Iona se više ne vidi. Sve je naplavljeno zemljom i obraslo šibljem.

Desno od puta među onim stienama pokopali smo žrtve, koje su pobili njihovi suborci nagodivši se s Oznom. Za ubojstvo svojih prijatelja u zamjenu su dobili svoje živote i nečistu savjest. Kako su težko umirali! Ta njihova nečista savjest progonila ihje ostatak života. Ima Boga!

Bože, kako se sve izmienilo. Sve je prekrila šikara. Ljudi ne sieku šumu, a u podnožju brda više ne pase stoka.

Sjećam se dana i pucnjave, kada su ubili hrvatske vojnike, što su se skrivali u šumi brda Gluvaja. Među njima je bilo naših seljana. Znali smo, da jesu i gdje su po prilici ubijeni. Nismo smjeli doći do mjesta, gdje su ih ubili, pa ih pokopati. Partizanski je teror bio neopisiv. Život je ovisio o trenutnoj razpoloženosti podivljalih partizana. Znam, da se danas onomu, tko to nije proživio, ne može objasniti taj strah te da nas taj ne može shvatiti i razumjeti. Za krivo protumačenu rieč progonili bi nas i proglašivali neprijateljima države, a onda - malen je bio korak do zatvora i gubitka života.

Nakon nekoliko dana došao je jedan partizan k punici pokojnoga Nike Pejnovića Škere. Rekao joj je, da pođe pokopati zeta. Bio sam joj susjed, pa me je zamolila, da ga pokopam. Pozvao sam još Vida Kovačevića, Milu Milkovića Ivankova i Franu Šarića zvana Vrane Katin. Njihove su kuće malo dalje, jedno petsto metara od naših. Baba je dala dvie plahte, da u njih umotam tielo mrtva zeta. Plahte je poniela Ruža Milković udana Stilinović. Evo, ovdje među onim stienama ubijena su petorica, tri na mjestu ukopa, a dvojica malo dalje odvojeni jedan od drugoga. Po položaju tiela može se zaključiti, da su bili iznenađeni, ali su u posljednjemu trenutku uočili izdaju i pokušali se spasiti biegom. Kako su istodobno ubijena i dvojica iznad Gluvaje, očito je, da je ubojstvo bilo pomno izplanirano i dulje pripremano. Izkopali smo zajedničku raku dubine oko jednoga metra i u nju svu petoricu pokopali. Tko je pokopao onu dvojicu gore, iznad u Gluvaji, ne znam. Načuo sam, da su ubijeni i pokopani na Vrščiću izpod Vodice. Ne znam točan položaj. Nema više živih, koji bi nas mogli odvesti do mjesta, gdje su ubijeni, i do njihova groba. Tko bi se u ono doba usudio ići gore? Kako već rekoh, zbog straha pred partizanskom odmazdom izbjegavali smo ovo mjesto i bilo koji razgovor o tome zločinstvu. Nastojali smo - svi mi seljani - svako znanje o partizanskim zločinstvima potisnuti u zaborav. Bila su to težka, bolestna doba.

Nakon njegovih rieči zavladao je tajac. Ivan Pejnović Škero uzima iz auta križ, na kojemu je buket cvieća. Ulazi u šikaru pa u tvrdu ličku zemlju zabija križ, na provedbenu mjestu zločinstva. Točna se pozicija groba u tome gustišu ne može naći. Od šiblja ga ne vidimo; čujemo samo udarce kamena, kojime zabija križ.

Ganuti smo i postiđeni proživljenim prizorom. Ganuti zbog veličine žrtve, a postiđeni zbog nehaja, zbog podcjenjivanja tih žrtava, kada njihovo zadnje počivalište nismo u stanju barem skromno označiti u uzkrsloj Hrvatskoj, u njihovu nedosanjanu snu. Koliko li se samo kuna potroši za promicanje hedonističkoga načina života, po onoj "kruha i igara", prekrivena domoljubnim plaštem! Tako - nažalost - povlašteni pojedinci promiču svoje nakazno hrvatstvo. Zar mislite, vi vlastodržci, da takav kraj tih žrtava nije početak vašega, nažalost i našega Narodnoga kraja!? Tko ne poštuje svoje sunarodnjake žrtve, doživjet će njihovu sudbinu!

Svjedoči: Ruža Stilinović rođena Milković

Pokop pobijenih izpod brda Gluvaje obavili su pokojni Vid Kovačević, pokojni Mile Milković Ivankov, pokojni Frane Šarić zvan Vranja Katin i Petar Pejnović. Ja sam nazočila pokopu. Mužkarci su ponieli lopate i kramp i sjekiru, a ja dvie plahte, koje mi je dala obitelj ubijena Nike Pejnovića Škere, da ga u njih umotamo i tako ga dostojnije pokopamo. Krenuli smo bez partizanske pratnje. Nismo znali, gdje je točno mjesto ubojstva. Po pričanju ljudi, koji su slutili, gdje su ubijeni dočekivali svoje prijatelje poslane po hranu, i po smjeru, iz kojega se čula pucnjava, kada su pobijeni, krenuli smo prema brdu Gluvaji. Kada smo se približili Gluvaji, lako smo ih pronašli po snažnu mirisu, koji se širio od razpadajućih leševa i po raju muha.

Zatečeni je prizor bio grozan. Na maloj čistini blizu jednoga kamena ležala su dva leša, a presvijen preko kamena treći. Joso Šarić Josanov ležao je potrbuške. Na njemu je bila snježno biela čista košulja. Kada su ga okrenuli na leđa, košulja na prsima bila je sva crvena od krvi. Njegova je kuća blizu mjesta zločinstva, pa se po čistoći košulje vidjelo, da je sa svojima bio u svezi. Niko Pejnović Škero ležao je na leđima, u vojnoj odori, na kojoj su svi džepovi bili izvmuti. Nakon ubojstva pretražili su ga. Preko kamena ležalo je tielo Martina Pezelja Ivekova. Po položaju tiela doimalo se, da je pokušao pobjeći.

U blizini su još pronađena tiela Nike Jelače i Nike Javora Cige. Nisam bila na samu mjestu njihova poginuća, jer sam zatečena grozotom prizora
bila u šoku; nisam se mogla ni pomaknuti.

Vid, Mile, Frane i Petar izkopali su zajedničku raku dubine oko jednoga metra. Dublje nisu mogli kopati poradi kamenita zemljišta. Potom su posjekli dva mlada tanka stabla, od kojih su napravili improvizirana' nosila, na kojima su pobijene donieli do rake. Položili su u grob jednoga do drugoga. Pomogla sam, da se tielo Nike Pejnovića Škere umota u plahte.

Pokojni Mile Milković Ivankov bio je vrlo pobožan. Poznavao je crkveni obred i prigodne molitve. Molili smo se nad mrtvim tielima. Molitvu je predvodio umjesto svećenika. Nakon molitve zatrpali su ih zemljom.

Nikada više nisam bila na tome mjestu, no, u duhu sam ondje često. Taj strašan prizor nisam zaboravila, on nikada ne bliedi ... Vjerojatno je sada sve obraslo travom i grmljem.

Imate pravo, gospođo Ružo. Bio sam na mjestu, gdje ih ubiše i gdje su pokopani. Grmlje i korov krije njihov grob, kao i grobove tisuća hrvatskih mučenika! Svjedoci stare i umiru. Sjećanja bliede, a koprena zaborava, šikara i šuma prekrivaju mučenička stratišta i grobišta.

Kakva bezćutnost, kakva "nagrada" za žrtvu! Kamo Te to vode, voljena Hrvatska???

Autor: Ivan Vukić
Lika i Podgorje na braniku doma i naroda
Zagreb, 2012
Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, podružnica Gospić  
Dr. Ante Starčevića 18
53000 Gospić
Gospić (053) 573-103
___________

I na tu partizansko-četničku bandu se ponose gospoda Mesić, Josipović, Pusić, Pupovac i ostali koji dobivaju svoje plaće od djece, unuka i paraunuka mučenih i likvidiranih Hrvata!?


Koji su to karakteri koji su ponosni na petokraku?!


Simo Dubajić kriv za smrt 13.000 domobrana
Simo Dubajić: Samo mi je žao što nisam ubio sto tisuća
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=556.msg6708#msg6708

* Prezime GLUMAC, Srbi iz okolica Gospića a porijeklom iz Crne Gore, dobro je nama Ličanima poznato.
Ali oduvijek ima ljudi kao Osman aga Glumac koji šuruju sa svim i savkim.

Brdo Konjska glava, Dabar
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=950.msg1869#msg1869

1527. g. kod Dabra se odigrala bitka s Osmanlijama, koje je vodio zapovjednik Udbine Osman-aga Glumac.
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?action=search2
MD
2.   od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!