CRO-eu.com
Studeni 28, 2021, 18:30:01 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Brinjski partizani  (Posjeta: 6996 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Siječanj 15, 2011, 10:09:10 »

Ratna zbivanja u Brinjskom kraju iz pera partizanskog novinara u kojima su akteri i statisti – komunisti.
Sve ima dvije strane: ovisi na kojoj strani "brinjskog mosta" stojimo. (MD)



TRAGOM JEDNE SLIKE

Brinjski kraj ne pripada Gorskom kotaru ni Drežnici, ali je za čitavog rata bio čvrsto povezan s tim krajevima. Primorci, Gorani i Drežničani ratovali su i drugovali s partizanima iz toga Gornjeg kraja, a neko vrijeme su im i jedinice bile zajedničke.

Gornji kraj je čuven sa svojih minera i zidarskih radnika, a od njih su mnogi postali prekaljeni partizanski borci.

Brinjski partizani izvršili su prvu akciju u augustu 1941. godine kod Žute Lokve.

[. . .] U svome oružanom napadu na Žutu Lokvu u kolovozu 1941. g. partizani su se okomili na kuću i okućnicu Janka-Jankine Vukovića. Došavši iz svoga logora na Panosu, blokirali su rečenu kuću, ubili spomenutog kućegospodara, te potom zapalili pilanu i druge pogone na okućnici. S naoružanim partizanima u Žutu Lokvu došlo je, tvrdi autor Bukvić, i desetak nenaoružanih dobrovoljaca, koji kao ni partizani, nisu iz Vukovićeve kuće, trgovine, mlina i pošte (bila u Vukovićevoj kući) otišli praznih ruku. [. . .]
 
Više > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1789.0

VELIKA DRAMA

U njihovim bazama koje su bile povezane s prvim s prvim drežničkim bazama, bili su Ivica Lovinčić, Ljubica Gerovac i Srđan Uzelac.

Više > "U ime istine" > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1776.0

Iz tih dana zajedničke borbe ostala nam je jedna divna slika zaplijenjena u talijanskoj arhivi.
 
Osim one poznate slike na kojoj se vidi metalac Stjepan Filipović, kako na trgu u Valjevu, s omčom o vratu, uprkos masi Nijemaca oko sebe i uprkos smrti, kliče slobodi, imamo tako još jednu isto toliko dragocjenu sliku, kojom se naši narodi mogu ponositi.
 
Radnik zagrebačke tvornice "Jugobates" Ivica Lovinčić tada sekretar Kotarskog komiteta KP Brinje pred samu svoju smrt, snimljen je s herojskim izrazom i pogledom.

Taj izraz lica Ivice Lovinčića, kome je tada bilo nešto više od trideset godina, tačno odgovara njegovom držanju pred fašističkim sucima, koji su ga osudili na smrt na jednoj livadi u Brinju i odmah ga tu na licu mjesta strijeljali.

Tom dogođaju prethodila je velika drama.
 
Ivica Lovinčić bio je organizator ustanka u svom kraju: Neprijatelj je osjetio njegove sposobnosti i utjecaj, a naročito je krvnike boljelo to, što je Ivica bio Hrvat, koji organizira ustanak.

Širok krug ljudi u Lici čuo je već tada o Ivici Lovinčiću. Samo mala grupa ustaša u Brinju i okolici mrzila ga je zajedno s talijanskim fašistima.

Ivica je bio junak. One večeri 14. marta 1942. godine u šumi u Tuževiću, gdje je bio štab brinjskih partizana, upozoravali su ga njegovi drugovi:

-   Budi oprezan, Ivica ... Nemoj ulaziti u Brinje ...
-   Ne, neću, ja se samo šalim – umirivao ih je Ivica.
A bilo je u pitanju dobivanje znatne količine oružja. I mislio je Ivica u sebi: dobit ćemo oružje, municiju ... moram ići ...
I otišao je.
Međutim, fašistička OVRA je djelovala. Djevojka Marijana Hofman iz Brinja, koja je kao i njena porodica i njen otac, već skoro godinu dana držala stalnu vezu s partizanima, vjerojatno je na kraju bila ipak zavrbovana u mrežu talijanske špijunske službe OVRE. Možda su joj ponudili ljubav, udaju, novac ... Odala je Ivičin dolazak. Upao je u zasjedu talijanskih fašista. U borbi, neravnoj borbi s ustašama i fašistima, Ivica je bio uhapšen.

U SREDNJOVJEKOVNOJ TAMNICI

Dva dana mučili su Ivicu Lovinčića. Vodili su ga kroz mjesto, a ustaše i ustaškinje, ženetine iz Brinja, koje su se za rižu i marmeladu prodavale Talijanima, udarale su, pljuvale ga i tukle trnovim, bodljikavim šibama.

Vodili su Ivicu u zatvor, u srednjovjekovnu tamnicu u brinjsku kulu grada Sokolca. Jer običan kotorski zatvor nije im bio siguran, mogli bi ga partizani napasti. Bojali su se. Iznad tamnice je i nekakva crkva. Tu ispod crkve i oltara mučili su Ivicu dva dana,

A onda su ga odveli pred sud, na široku livadu kod pravoslavne crkve, ljepog proljetnog dana, 16. marta 1942. godine u podne.

Učiteljica Anče Vučetić pričala je o tim danima:

-   Ustaše su uvelike nastojale da ga uhvate. A Talijani još više ... I dok sam tog dana kod kuće sjedila s nekom slutnjom u srcu, čula sam urlikanje i bijes ustaša. Uskoro, evo crnokošulja i po mene. Baš tada su me uhapsili. Pokušali su i varkom. Rekli su mi, da me Ivica odao. Ali ja se nisam dala prevariti. Odbijala sam sve ... Rekla sam im da mnoge poznajem, da sam im bila učiteljica. U zatvoru, u samici čula sam pucnjavu, kad su strijeljali Ivicu ...

Livada smrti kod crkve je košanica, a gotovo polovina je vrt. I u vrtu našli smo Maricu Aleksić. To je livada Steve Uzelca i tu Marica nešto okopava. Naslonila se na držalicu od motike i priča:

-   Stol je bio evo ovdje, pokriven ćebetom, za stolom talijanski oficiri-suci, a na stolu likeri ili rakija ... Ali kad su nudili, pred smrt Ivici, rekao je: "Ne pijem, vašega ne pijem ... " A oni su tobože, sudili, ali samo da se operu ... Jer Dane Lončar i danas živ, bio je zatvornik i Simo Lončar, njih dvojica iskopali su gore kod crkve dvije rake, još prije početka suđenja.

Istjerali su sve iz kuća u Brinju, a naročito Srbe. Bojali su se da netko ne bi pucao iz kuća. Bojali su se svega ...

-   Ja sam – veli Marica – stajala evo ovdje, a Ivica eno tamo. I on je pokušao govoriti. Sjećam se povikao je: "Dragi narode ... " A karabinjer ga je odmah šćapio za gušu ... nije mu dopustio ...

Priroda je u tom kraju lijepa, gore su šumovite, a doline pitome. Tako je šumu obrasla Svakuša, gdje je bio prvi štab partizana, a ona prva šumica su Lučani, Ivičino rodno mjesto, koje je blizu, dotiče Brinje ...


Drežnica-Svakuša-Tuževići-Lučani-Brinje
Klikni za uvećani prikaz

   Marica se sjeća, Ivica je uzviknuo sudu i fašistima:
-   Da, ovdje je lijepo, ali ovo je naše, a ne vaše.
Pružili su mu cigaretu.
-   Ne, talijansku ne pušim – rekao je.
Štefo Hofman, otac djevojčure koja je izdala borca, napio se toga dana. I na silu hoće da priđe bliže ...
-   Smiri se, smiri se – doviknuo mu je Ivica – ti si mene, a tebe će moji drugovi ...
Partizani su inače pomagali tu porodicu, koja je stanovala u drvenjari, tamo kod pilane. A ona ih izdala ...
I djevojčura – izdajica bila je tu ... Dobila je od ustaša milijun kuna, kao nagradu što je izdala Ivicu Lovinčića.

S Lovinčićem je bio uhvaćen i omladinac Ilija Kosovac, koji je također bio s njim streljan.
Iliji su svezali oči, posjeli ga na stolac. Bio je mladić teško ranjen, sav izubijan, polumrtav.
A po sjećanju Marice Aleksić, Ivica je snažno odgurnuo Talijana koji mu je pokušao vezati oči.


1.   od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Siječanj 15, 2011, 10:16:44 »


SA PJESMOM "BANDIERA ROSSA ..."

-   Podigao je – veli Marica – obadvije svoje svezane ruke, s lancima, i po licu i nosu udario Talijana koji mu je htio vezati oči. I uzvikavao je i pjevao pjesmu "Bandiera rossa" do posljednjeg časa.

Marica Aleksić očito je uzbuđena, premješta se s noge na nogu i ogorčeno priča:
-   Tamo, eno, stali su ustaše Joso Vučetić i Iva Javor, pekar. Oni su pucali ... A Talijani su bili iza njih, čekali su da oni zapucaju ako ustaše ne bi zapucali ... A Ive Javor je dan prije govorio: "Vidi njegovih (Ivičinih) gojzerica ..." I pokazivao je na svojim nogama otete Ivičine cipele u gostionici.

Marica nam pokazuje tačno mjesto ubojstva, kod zida. To je potporni zid crkvenog dvorišta koji još ima više posebnih pojačanja. Između svakog od tih pojačanja vidjeli su se još i deset godina poslije rata (1955) udarci metaka.

-   Evo ovdje su od tada i kasnije strijeljali – sjeća se Marica – a ja sam stanovala eno tamo, prozor mi gleda na livadu pa sam sve to gledala. Onda su prvi put, da se operu, tobože sudili, a poslije su sve strijeljali bez suda. Da znate kad su s trojicom strijeljali Milana Cestara, baš je na crkvi zvonilo podne. Pa onda bio jednom jedan mali od 16 godina i vratili ga, vele: "Nećemo tebe, maloljetan si ... " A sutradan u zoru doveli dječaka i ubili ga, eno ondje ...

Zid i livada zaliveni su krvlju ...

Sva se Drežnica, Lika i Primorje sjeća junačke smrti Ivice Lovinčića. Susreo sam Branka Rajačića, mladog čovjeka, bio je tada dijete, čuo je pucanje, kad su ubili Ivicu. A dječak ga je znao, nosio je hranu iz Lučana u partizansku bazu na Svakuši, vidio je tamo i radioaparat i mali šatorić prvih partizana.

"UN GRAN EROE ...“  /Jedan veliki heroj/ (MD)

Još bolje se sjeća ove smrti tadanji sudac u Brinju Koriolan Ćipiko,
koji je bio u vezi s Ivicom i s njim surađivao.

-   To nikada neću zaboraviti, to se ne može zaboraviti - kaže Ćipiko. Ako jedna smrt može podići čovjeka, meni se to dogodilo. Ja sam gledao tu smrt, a bio sam, naravno, strašno utučen. Teško je, to bilo gledati. Ali ono zaista herojska držanje Ivičino podiglo me i nekako napunila ponosom. Kad su ga vodili kroz grad teško je hodao. Pridržavali su ga. Bio je izmučen i pretučen. Ali, pred fašističkim vojnim sudom izmijenio se odjednom sasvim, preobrazio se. Sjećam se dobro. Oh se istrgao od onih koji su ga pridržavali i odgurnuo ih. Stupio je vojničkim korakom pred tuđinski, neprijateljski sud.

A zatim je isto tako vojničkim korakom i vojničkim okretima stupao do mjesta kud su već bili smjestili omladinca Kosovca, gdje je čekala prazna stolica smrti. Ivica je bio vezanih ruku. Ali odgurnuo je Talijana koji mu, je pokušao vezati oči. Nije htio sjesti na stolicu, nego je stolicu udario nogom i odgurnuo od sebe. Povike i talijansku pjesmu o "Crvenoj zastavi" zaglušili su meci krvnika i prekinula ih smrt.
 
-   Nikada, kaže Ćipiko - neću zaboraviti onaj izraz lica i držanje velikog junaka Ivice Lovinčića u času smrti - vidi se to i na slici, vjerno je  uhvaćeno njegovo lice na onom snimku. Talijani su bili poraženi ovom smrću. Čuo sam, oni su šaptali jedan drugom: "Un gran eroe ... " (Veliki heroj).

Iznad starih gvozdenih vrata tamnice, u podrumu brinjske kule na novoj spomen ploči piše sve.

Tu su mučeni borci. Tu je mučen Ivica Lovinčić, gore iznad tamnice popovi i danas molitve čitaju i služe misu. Zvono njihovo zvoni stravično i podsjeća na srednji vijek, na mučenja, na smrti pod svodovima te tamnice Frankopana.

A trag ove slike? Fotografiju su našli obavještajni oficiri Narodnooslobodilačke vojske u talijanskoj vojnoj arhivi u Senju, kada je Italija kapitulirala.


Ivica Lovinčić, sekretar Kotarskog komiteta za Brinje,
Talijani ga odvode kroz Brinje, od Sokolca do pravoslavne crkve,
na strijeljanje 16. ožujka 1942. u podne

Ustaški policajac Joso Rupčić, koji se vidi na slici, također je tada uhvaćen u Senju i suđeno mu je po zasluzi. Kažnjeni su i ostali učesnici u ovom  zločinu.

Ivica Lovinčić * 1911. u Lučanima-Brinju, od Talijana strijeljan 16. 03.1942.
kod pravoslavne crkve u Brinju.(MD)
Foto: Spomenik I. Lovinčiću u Križpolju, 21. 07. 2010. (M. Sertić)

Mahmud Konjhodžić,
Od Kupe do mora, Zagreb 1955./ 63
________________________________
Bandiera Rossa - Crvena zastava

Naprijed ljudi u protunapad ...
crvena zastava, crvena zastava ...
crvena zastava će pobijediti ...
Živio komunizam i sloboda (MD)

Vidi > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1459.0

Vidi > Drežnica > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1459.new#new
________________________________
Mahmud Konjhodžić, poznati partizanski novinar, koji je u svojim sjećanjima u zborniku "Vjesnik 1940. – 1960." naveo da ga je sreo u društvu Vicka Maslova, jednoga od dužnosnika Hrvatskoga novinarskog društva, te da su se obojica spremala na put u Otočac da se jave u redakciju Vjesnika.
"Abo Koen", naveo je Konjhodžić, „bio je već stariji čovjek, slabo pokretan... i određen je za tehničkog urednika Vjesnika... Zaklali su ga četnici u svibnju 1944. tijekom napada na našu bolnicu u selu Krečani u Lici, a Vicko Maslov je umro 1955. godine u Zagrebu.“
http://www.vjesnik.hr/html/2005/02/04/Clanak.asp?r=sta&c=1

No iz Ljubuškog je Mahmud Konjhodžić (1905. - 11.11.1979 .), novinar i publicist, koji je život uglavnom proveo u Zagrebu, gdje je studirao i nakon završetka pravnih studija ostao da živi. Bio je u ratu partizanski novinar, kasnije vezan uz "Vjesnik" i "Politiku", napisao je knjigu "Kronika o ljubuškom kraju", koja je, u dva toma, objavljena 1974. Iako se Konjhodžićevoj kronici mogu izreći i odredjene zamjerke, kao što su se, koliko pamtim, i izricale, iako je pisana možda i odveć popularnim stilom, ta mi je knjiga bila draga, volio sam u nju zaviriti, no u onoj nedavnoj nesreći ostao sam bez nje, kao što sam ostao i bez stotine drugih knjiga.
http://www.ljubusaci.com/index.php?option=com_content&task=view&id=88&Itemid=2

Za forum priredile: Lidija i Marica.

Kopiranje ovoga članka za forume i blogove dali u cijelosti ili djelomično nije dopušteno bez moje suglasnosti (MD)


2.   od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!