CRO-eu.com
Studeni 28, 2021, 18:04:54 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Brinjski kraj u Domovinskom ratu  (Posjeta: 11395 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Siječanj 07, 2011, 23:56:06 »


Brinjski kraj u Domovinskom ratu

Zbog nesposobnosti da riješi nacionalne, socijalne i sve druge zadaće što ih postavlja život, došlo je krajem 80-ih godina do globalne propasti komunističkog socijalizma u Europi. I Jugoslavija, kao višenacionalna država, s komunističkim uređenjem, došla je na red.

Od 1989. g. osnivaju se u Hrvatskoj oporbene stranke.

Godine 1990. održani su u nas prvi višestranački izbori, kad je pobijedila hrvatska nacionalna opcija utjelovljena u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. On je izabran najprije Predsjednikom Predsjedništva, a potom Predsjednikom Republike Hrvatske. Slijedom rezultata referenduma iz 1991. g., kad se golema većina hrvatskih građana izjasnila za suverenost i samostalnost Hrvatske te za njeno neostajanje u Jugoslaviji, Hrvatski je Sabor donio odluku o kidanju državnopravnih veza Hrvatske s Jugoslavijom. Tako dolazi do stvarnog formiranja samostalne i nezavisne Republike Hrvatske, koju su početkom 1992. g. priznale zemlje Europske zajednice, potom ostale europske i izvaneuropske države. Primanjem Republike Hrvatske u Organizaciju Ujedinjenih naroda 1992. g. potvrđena je hrvatska državna suverenost na njenom državnom prostoru te je Republika Hrvatska postala punopravan član svjetske zajednice naroda.

Popis stanovništva iz 1991. g. iskazuje da Republika Hrvatska zaprema nešto preko 56.000 qkm i da broji preko 4,700.000 žitelja, od kojih su 78 posto Hrvati, 12 posto Srbi, i ostali - Muslimani, Slovenci, Mađari, Talijani i drugi.

Srpski dio pučanstva Republike Hrvatske, i to uglavnom onaj ruralni, dijelom se počeo odmetati od hrvatske vlasti, od naroda i svoje domovine, te je udruživši se s dotad komunističkom JNA, digao ruku na Republiku Hrvatsku. Iako je na izborima 1990. g. njihova Srpska demokratska stranka (SDS) u općinama s većinskim srpskim življem pobijedila, njeni su vodeći ljudi na zborovima podjarivali i raspirivali protuhrvatsko raspoloženje, jer, bilo je očito, da taj manjinski dio stanovništva Hrvatske neće više njome vladati. Preduvjeti za njihovo oružano odmetništvo, upravljano iz Beograda politički, a od strane sada već samo srboarmije, vojnićki, bili su dakle ispunjeni.

U proljeće 1991. g. neka sela s pravoslavzim življem u Brinjskom kraju su se priključila tzv. Krajini, jer, tvrdili su, da su ugroženi. Naoružani otprije, a sada od JNA i više, postali su ozbiljna prijetnja hrvatskoj demokratskoj vlasti. Znajući za sve to a i poučeni višestoljetnim iskustvom iz života s njima, brinjski i okolni većinski hrvatski narod počeo se organizirati. U tome je prednjačilo brinjsko i ostala lovačka društva koja su provela naoružavanja skupina branitelja, spočetka lovačkim a potom i vojničkim oružjem.

Te skupine branitelja hrvatske države u Brinjskom kraju bili su brinjski i okolni rodoljubi. Njihov broj iznosio je oko 500 ljudi, dok se pozadinski, nenaoružani dio hrvatske obrane sastojao od oko 1.000 ljudi.

Prve hrvatske žrtve pale su u ljetu 1991. g., kad su u Žutoj Lokvi četnici iz zasjede ubili četvoricu hrvatskih policajaca. Od kolovoza 1991. g. padale su granate na Brinje, a upućivali su ih četnički odmetnici iz Glavaca. Čarke s četnicima vođene su u Blažanima, na Dobrici, Škamnici, u predjelu Bukovlja i Starog Brinja. (89)

Koncem mjeseca rujna 1991. g. je novoosnovana 133. brigada Zbora narodne garde, koju su sačinjavali Senjani, Brinjaci i Otočani, likvidirala je jako četničko uporište u Brlogu, otkuda su se odmetnici sa srpskim stanovništvom povukli prema Vrhovinama. Dio srpskog žiteljstva u sjevernom i zapadnom dijelu Brinjskog kraja postaju "lojalni građani", jer su bili "... uplašeni sudbinom svojih sunarodnjaka u Brlogu". Ipak, s hrvatskom vlašću nije se mirio stanovit broj tamošnjih pretežito mlađih muškaraca, ali i čitavih obitelji, koji su taj svoj stav iskazivali odlaskom na četničku stranu.

Hrvatsku bojišnicu u Brinjskom kraju držali su i Križopoljci i Kameničari te Jezeranci na pravcima prema Drežnici i Maloj Kapeli, dok su Stajničari i Lipičari te kasnije pristigli gardisti "Veprovi" osiguravali prostor prema Dabru i Glibodolu. Na tom je području 1992. g. osnovana 3. domobranska satnija s domicilnim mjestom Brinjem pod zapovjedništvom satnika Vlade Dasovića. Formacijski je ona dio Domobranske bojne sa sjedištem u Otočcu, koja opripada Zbornom području u Gospiću. Brinjski domobrani drže potom dio bojišnice prema Dabru i Maloj Kapeli.

U daljnjim ratnim pothvatima značajan je onaj 1992. g. s borbama za Glibodol, otkuda su, iz većeg dijela naselja, četnici istjerani. Zbog ratnih djelovanja ovo je selo uglavnom porušeno i nenastanjeno, a isti je slučaj i s Rapajin Klancem i Rapajin Dolom.

Nakon podastrtih kronoloških zbivanja iz Domovinskog rada, na idućim ćemo stranicama donijeti i kronologiju istih i nekih dosad manje poznatih ili pak nepoznatih zbivanja iz razdoblja 1990. - 1992. g. iz pera Mirka Radotića, jednoga od vodećih ljudi Domovinskog rata u Brinjskom kraju, te danas pukovnika Hrvatske vojske na dužnosti u Gospiću. (90/1) Taj opis, uz manje jezične intervencije, glasi u cijelosti ovako, a priopćen nam je dobrohotnošću g. Mile Vučetića-Bijelog iz Zagreba:

"Sudionik sam tih događaja od samog početka pa ću ih opisati, jasno, koliko mi je to za sada moguće.
 
Brinjaci su 1990. g. na prvim višestranačkim izborima glasovali za Hrvatsku demokratsku zajednicu i time se opredijelili za demokratsku Hryatsku.
 
Već od početka 1990. g. uočavala se pojačana aktivnost Jugoslavenske narodne armije (JNA), što je dalo slutiti da pripremaju nešto važno. Svojim vozilima obilaze Vodoteč, zaselke Gornjeg kraja kao i sva ostala sela i zaselke sa srpskim stanovništvom. Učestalo patroliraju na svima vitalnim i značajnim prometnicama. Postavljaju više kontrolnih punktova, a jedan od najznačajnijih je onaj na Žutoj Lokvi. Osjećala se velika napetost.
 
U to vrijeme počeo sam s nekoliko ljudi razmišljati što bi se moglo dogoditi u narednom razdoblju. Primijećeno je krstarenje vozila JNA s ciljem organiziranja i naoružavanja srpskog stanovništva. Dakle, JNA potvrđuje svoju svrstanost na velikosrpskoj strani. Dobro je bila znana velikosrpska namjera da izbiju na zamišljenu liniju Karlobag, Ogulin, Karlovac, Virovitica, dokle bi, po njihovom, trebala sezati Velika Srbija.

Njihova namjera bila je jasna, tj. povezati i vojno ojačati sela sa srpskim stanovništvom Otočkog kraja preko Rapajin Klanca, Žute Lokve, Prokika, Vodoteča (Gornjeg kraja), Drežnice s onima u Gorskom kotaru. Bilo je vidljivo da se oslanjaju i na svoje u Crikvenici, Rijeci, Gomirju, Srpskim Moravicama kao i na kasarne JNA u Delnicama i u Rijeci. Iznimnu važnost imao je cestovni pravac Karlovac - Brinje - Žuta Lokva - Senj. Presijecanje toga cestovnog pravca omogućilo bi im, što su žarko željeli, izolirati, opkoliti, porušiti, a zatim okupirati Brinje, Otočac i Gospić. Onda bi zasigurno presjekli Hrvatsku na dva dijela te bi kontrolirali dio naše jadranske obale. Dakle, Brinjski kraj bio je u velikoj opasnosti. Te procjene pokazale su se kasnije točnima.

Sve to a i drugi pokazatelji upućivali su na zaključak da će doći do sukoba s JNA i s odavno poznatim hrvatskim neprijateljima - velikosrbima. U suradnji s Josipom Kozdom iz Otočca i njegovom ekipom te Martinom Špegeljom i hrvatskim državnim vodstvom, odlučili smo da se organiziramo. Trebalo je tada izabrati ljude pouzdane i povjerljive. U sastavu te prve grupe hrvatskog otpora bili su:

Mirko Radotić,
Mirko Sertić,
Tomica Dasović,
Jure Vučetić,
Zoran Gerovac,
Mirko Milaković,
Stipe Zovko,
Ivica Perković,
Jure Vuković,
Stipe Butković i
Vuković Vulić.

Sastajali smo se na rasklopništvu "Elektroprijenosa" u Brinju. U rujnu 1990. g. definitivno smo se dogovorili, da kažem prisegnuli, te donijeli planove rada i djelovanja. Zapovjednikom skupine postao je Mirko Radotić. Sve smo to obavili jedne kišne noći u mojoj kući u izgradnji u Senju. Razišli smo se pojedinačno i u grupama, upravo onako kako smo bili i došli. Navest ću samo neke naše važne zadaće:

- da radimo u punoj tajnosti
- da budemo stalno u međusobnom kontaktu
- da se krećemo po cijelom području Brinjskog kraja i prikupljamo važnije
podatke
- da pratimo kretanje i djelovanje JNA i pojedine osobe srpske nacionalnosti
- da nadziremo vitalne objekte
- da budemo u kontaktu s Otočanima gdje je bila organizirana veća skupina
naših ljudi, i drugo.

Krajem mjesecu listopada 1990. g. dopremljeno je preko gospodina Kozde u rasklopništvo "Elektroprijenosa" u Brinju deset "kalašnjikova" s po tisuću metaka. Za oružje i streljivo bila su zadužena navedena jedanaestorica. Nastavili smo djelovati na odabiru i angažranju povjerljivih ljudi. Očekivali smo novu pošiljku oružja. Uspostavio sam kontakt sa Zlatkom Mesićem, zapovjednikom Policijske stanice u Brinju. Obznanio sam mu da postojimo i da u slučaju potrebe može na nas računati a isto tako da i mi možemo računati njegovom pomoći. Svaki od nas te svi zajedno požrtvovno smo i aktivno radili.


1.   od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Siječanj 08, 2011, 00:02:23 »


U tom razdoblju uspjeli smo u suradnji s Otočanima izvući iz tamošnje vojarne pedesetak vojaka. Presvlačili smo ih u civilna odijela, nekoliko ih dana zadržavali skrivene u Brinju i potom potajno prebacivali u Dugu Resu. Polako se i naša policija popunjavala pričuvom. Kupovali smo oružje ne pitajući za njegovu cijenu.

Dana 12. srpnja 1991. g., kada se već uvelike znalo da će doći do rata, navedena skupina s još tridesetak ljudi iz Brinja, Križpolja i Jezerana ulazi u rezervni sastav Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) kao postrojba Zbora narodne garde (ZNG). Oružje smo pribavljali najviše preko MUP-a. Bilo je uključivano i privatno lovačko oružje koliko ga je bilo. Sastajali smo se na više mjesta, išli u ophodnje te kontrolirali šire područje Brinjskog kraja s naglaskom prema Lučanima, Prokikama, Rapajin Klancu, Brlogu, Vodoteču, Drežnici, Glibodolu i Dabru.

Počeo je oružani napad na Hrvatsku. Dio Srba i JNA zajedno vojno djeluju s ciljem da unište mladu demokratsku državu Hrvatsku. Nižu se ratni događaji. Srbočetnici, naši veliki neprijatelji, s JNA koja je izvršila agresiju na Hrvatsku, napadaju i tuku minobacačkom vatrom Otočac. U Brlogu ubijaju jednoga našeg policajca.

Cesta Žuta Lokva - Otočac postaje opasna i njome se sve manje prometuje. JNA je stalno na Žutoj Lokvi, kontrolirajući cestovne pravce i to važno raskrižje. Dana 24. kolovoza 1991. g. izvršili su na Žutoj Lokvi masakr nad četvoricom naših policajaca. Svaki od njih imao je najmanje dvadeset i šest prostrijelnih rana. Većina od njih zadana je iz blizine u njihova već beživotna tijela. Peti naš policajac, ranjen, uspio se izvući. Sigurno je da su i njega ubojice htjele likvidirati. Potraga za njim - da bi mu "pomogli" - bila je samo izlika da ga se dočepaju i da ga, kako rekosmo, ubiju. Pretražili smo to područje i našli odore, opremu, naoružanje i municiju porijeklom od JNA. Sve to kao i drugi podaci i događaji potvrđuju da su taj masakr organizirali i izvršili zajedno srbočetnici i JNA.

Dana 4. kolovoza 1991. g. iz pravca sjeverno od Babić-Mosta (južna strana Škamnice) srbočetnici ispaljuju šesnaest minobacačkih projektila koji padaju na brinjske zaselke Milakovića i Hobari. Nekoliko mina palo je južno od Gradine (Sokolca, op. S. K.) u samo središte Brinja, a dvije od njih pale su na samu gradinu i eksplodirale u granju lipa te manje oštetile stari grad Sokolac. U tom napadu stradalih nije bilo, ali je bilo materijalne štete na nekoliko gospodarskih zgrada.

U tima već ratnim zbivanjima kontrolirali smo prometnice Brinjskog kraja kao i šire prostore po Škamnici, prema Dabru, Žutoj Lokvi, Vodoteču, Drežnici i Maloj Kapeli, te mjesto Glibodol. Nastojali smo održati otvorenom cestu Josipdol - Senj s raskrižjem u Žutoj Lokvi.

Od voda naša je skupina postala satnijom Zbora Narodne garde (ZNG), u sastavu bojne u Otočcu. U našu satniju dolazi veći broj mladih Brinjaka sa svojim naoružanjem. Tako smo imali naoružanih oko 130 ljudi. Stalno smo nadzirali šire područje Brinjskog kraja, što je i glavni razlog da se četnici nisu približili Brinju.

U to se vrijeme i brinjski lovci uključuju u obranu. Njih organizira i vodi Vlade Dasović. Oni su na se preuzeli dužnost seoskih straža. Naročito važnu ulogu preuzeli su osiguravanjem mjesta (sela i zaselaka), kada ljudstvo, vojaci satnije ZNG odlazi na pravce Drežnice, Kapele - Glibodol, Dabar i prema Smolčić-uvali na cesti Dabar - Sv. Petka kao i na druge zadaće.


Znak 3. satnije
 "Brinjskih sokolova – domobrana"
u Domovinskom ratu

Osvajanjem vojarni 15. rujna 1991. g. u Ramljanima, a 17. rujna u Otočcu, došli smo do bogata plijena opreme, oružja, municije, goriva, maziva i dr. Moral vojske i pučanstva bio je visok. Ti i drugi događaji omogućavaju nam da organiziramo i naoružamo veću jedinicu.


Znak 3. bojne
"Brinjskih vukova"
u Domovinskom ratu u 1991.

Dana 12. listopada 1991. g. ustrojili smo 3. bojnu 133. brigade Hrvatske vojske (HV). Zapovjednik bojne postao je bojnik Mirko Radotić, koji je dotada bio zapovjednikom satnije ZNG u Brinju. Velik dio naoružanja, streljiva i opreme izvlačimo iz skladišta JNA u Skradniku i Oštarijama.

Dio streljiva, eksploziva i opreme dobivamo iz Stožera u Zagrebu. Može se reći da smo tada bili dosta dobro naoružani i opremljeni.

Dana 27. rujna 1991. g. krenulo se na čišćenje Brloga i Rapajin Klanca. Iz pravca Kompolja – Nikšić-Mosta dolaze i postrojbe iz Otočca uz sudjelovanje pripadnika MUP-a. Od Blažana preko Dobrice prema Brlogu išao je ZNG iz Brinja. Iz trećeg pravca, od Melnica - Žute Lokve - Rapajin Klanca krenula je treća grupa postrojbi. U toj akciji oslobodili smo ta naša područja i stavili pod kontrolu cestu Žuta Lokva - Otočac. U oslobađanju navedenog područja sudjelovale su: 133: brigada, (u njenom sastavu i 3. bojna - Brinjaci ), 111. brigada, postojbe MUP-a, satnija Zagoraca, rezervni sastav MUP-a. Čišćenje Drenovog Klanca i Starog Sela od četnika obavljeno je 13. listopada 1991. g. Zatim, 5. studenog 1991. g. ponovo su očišćeni Drenov Klanac i Staro Selo, onda Novo Selo i Tukljaci.

Nakon ove akcije nastavljaju se i intenziviraju pregovori s lokalnim Srbima u Prokikama, Županjdolu, Lučanima i Vodoteču. To je područje definitivno odsječeno od pobunjenih srpskih sela otočkog kraja, a većina pučanstva u tim selima ostaje mirna i priznaje hrvatsku vlast.

Dio Srba iz Brinjskog kraja otišao je u četnike. Nastojanje službene srpske politike, zatim, JNA i ekstremnih Srba u Hrvatskoj da srpsko pučanstvo Brinjskog kraja uvuče u rat protiv Hrvatske nije dalo rezultata.

Dana 25. ili 26. studenog 1991. g.
napadaju neprijatelji na brinjsko područje s tri strane:

-   na Lipice četa iz Vrhovina,
-   na Letinac četa iz Potoka i Rudopolja,
-   na Glibodol četa iz Dabra, kojoj se priključuju i četnici iz Plaškog.

Tim je napadom rukovodio četnički pukovnik Petar Trbojević. Taj četnički napad nije uspio a sve tri navedene čete upale su u našu zasjedu te imale sljedeće gubitke:

-   u četi iz Potoka i Rudopolja poginuo je jedan neprijatelj,
-   u onoj iz Dabra bilo je sedam zarobljenih četnika, dva poginula i četiri
nestala.

Podaci o gubicima četnika uzeti su iz zarobljenog četničkog podsjetnika 12. prosinca 1991. g. u Glibodolu. Podsjetnik je pripadao četničkom zapovjedniku.

Borbe su kratko trajale, jer su se četnici povukli prema Dabru i Ličkoj Jasenici.


2.   od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Siječanj 08, 2011, 00:07:04 »


Jedna od značajnih naših akcija bila je oslobođenje Glibodola 12. prosinca 1991. g. U tome je sudjelovala 2. satnija 3. bojne Brinjske, zajedno s dijelovima 3. bojne 111. brigade Hrvatske vojske. Tom prigodom zarobljena je veća količina oružja i minsko-eksplozivnih sredstava te jedno sanitetsko vozilo. Naše su postrojbe tada bile pod stalnom topničkom vatrom. Grupa branitelja tad je naišla na mine, pa je smrtno stradao vojak Zlatko Mesić iz Kamenice, a desetorica su što teže što lakše ranjena.

Četnici su se izvukli u pravcu Male Kapele - Križ, raskršća cesta prema Glibodolu, Dabru i Ličkoj Jasenici.

Tijekom rata Brinje je još nekoliko puta bilo gađano iz dalekometnih topova iz pravca Mala Kapela - Blata. Najprije su granate padale daleko sjevernije od Brinja. U svakom novom granatiranju padale su sve bliže središtu mjesta, a zadnje su padale uzduž glavne ceste po samom središtu Brinja. To pak nepobitno potvrđuje činjenicu da je netko iz samog mjesta informirao četnike za korekciju samog granatiranja. Povrijeđenih i smrtno stradalih nije bilo, dok je materijalna šteta na gospodarskim objektima zabilježena.

U više navrata topništvom su tučena i naša naselja Letinac, Križpolje, Stajnica, Jezerane, Lipice i Glibodol. U tim je prigodana bilo lakše ranjenih osoba, dok je materijalna šteta bila velika. Uz ove napade četnici su gotovo svakodnevno gađali po našim položajima. Osim napada topovima, bilo je napada i avionskim bombama.

Dana 26. prosinca 1991. g.
napali su rasklopno potrojenje "Elektroprijenosa" u Brinju, ali ga nisu pogodili. Istog dana raketirana je i tvornica "Industrogradnje" u Brinju, gdje je nanesena velika materijalna šteta.

Dana 8. studenog 1991. g. bacio je neprijatelj avionsku bombu – "krmaču" na školu u Stajnici, kojom je prilikom prouzrokovana veća materijalna šteta na samoj školi i okolnim privatnim objektima. Toga su dana bacili i istovrsnu bombu na dom i školu u Letincu. Bomba je pala podalje od škole te je počinila manju materijalnu štetu.

Prigodom raketiranja tvornice "Industrogradnje" u Brinju srušena su dva neprijateljska zrakoplova, Jednoga od njih je oborio pripadnik 138. brinjske bojne. Oba zrakoplova pala su na prostoru Kapele.

Nakon više pokušaja četnika da probiju našu obranu na pravcu Lička Jasenica - Glibodol - Jezerane s vjerojatnim ciljem spajanja sa srpskim pučanstvom na području Drežnice, Jasenka i Vodoteča u Gornjem kraju pa i dalje, Gomirja, Srpskih Moravica te na drugu stranu prema Prokikama i Županjdolu, čime bi se presjekla žila kucavica, tj. cesta Zagreb - Jadran preko Kapele, nakon svega toga dakle naša je obrana ostala čvrsta i četnički pokušaji ostali su uzaludni. Navedenom cestom išla je gotovo sva logistička potpora i ostali cestovni promet za južnu Hrvatsku. Time bi se i samo Brinje našlo u okruženju, a četnici bi došli za leđa Ogulinu, izašli bi na cestu Zagreb - Rijeka, čime bi Hrvatska praktički bila ispresijecana. Napominjem da je srpsko stanovništvo u ovima naseljima bilo naoružano i pretpostavljenim spajanjem vjerojatno bi se uključilo u rat protiv Hrvatske.

Da HV nije zauzela vojarnu u Delnicama, tj. da je ta vojarna ostala u rukama JNA, situacija za nas bila bi daleko teža. No, vojarnu je 5. studenog 1991. g. oslobodila 138. brigada HV u suradnji sa specijalnim snagama policije i snagama MUP-a. Drugi dan nakon zauzeća vojarne, Brinjaci su otišli u Delnice i sudjelovali u izvlaženju streljiva i opreme iz tamošnjih skladišta. Tamo su ostali nekoliko dana sve dok izvlačenje nije bilo završeno. Ovime su, tako reći u zadnji čas, popunjene naše potrebe u pogledu opreme, streljiva i drugih vojnih sredstava HV na cijelom ratištu po Hrvatskoj, pa i na brinjskom području.
 
U to vrijeme na brinjskom dijelu bojišnice bila je samo 3. bojna iz Brinja popunjena vojacima iz sadašnje općine Brinje. U tim je okolnostima došla na naš širi prostor 111. brigada HV čime je rasterećena 3. bojna te pojačana obrambena snaga cijelog brinjskog područja. Važno je pripomenuti da je 19. prosinca 1991. g. došla na naše područje i jedna bojna 138. brigade čime je zasigurno znatno uvećana obrambena snaga HV na ovim prostorima.

U ovome našem Domovinskom ratu na području Brinja poginulo je 13 branitelja Brinjaka, a njih 30-ak je teže ili lakše ranjeno.

Moje kazivanje u ovom pismu završava se mjesecom srpnjom 1992. g."

Istodobno s ratnim događajima obnovljena je u Brinju općina. Dana 15. travnja održana je konstituirajuća sjednica Općinskog vijeća i Općinskog poglavarstva. Za prvog načelnika obnovljene Brinjske općine na području nekadašnjeg Brinjskog kotara izabran je Ante Mesić, a za njegova zamjenika Ivica Vidaković. Obnovom općine ispunjene su dugoljetne želje pučanstva u Brinjskom kraju čime se nastavlja višestoljetna tradicija na razini općine.

Nova hrvatska vlast će se u svojim naporima oko razvoja Brinjskog kraja oslanjati na postojeće uspješne lokalne gospodarske kapacitete, na tvornicu građevne stolarije "Industrogradnje", na Šumariju i Trgovačko poduzeće "Gradinu" te nove tvrtke koje će u okviru privatnog poduzetništva nastajati u Brinjskom kraju. Pred sobom će imati i zadaću da dovrši i poboljša vodoopskrbni sustav, cestovnu mrežu, telefoniju i komunalne službe.

_________________________
Kad je rukopis ove knjige bio pripreman za tisak, dogodio se početkom mjeseca svibnja 1995. g. hrvatski "Bljesak", a tri mjeseca kasnije digla se "Oluja". Sinovi Brinjskog kraja nisu izostali u oslobađanju okupiranih dijelova domovine Hrvatske, te su napose u "Oluji" potvrdili svoje hrvatstvo.

Prof. Stjepan Krpan, Brinjski kraj u prošlosti i sadašnjosti
Zagreb, 1994., str. 64 – 68

Više > U ime istine!

Više > Brinjski kraj u Banovini Hrvatskoj i NDH


3.   od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!