CRO-eu.com
Svibanj 07, 2021, 19:14:27 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Lička župa  (Posjeta: 3770 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Svibanj 08, 2008, 23:08:32 »


Lička župa

Kada je dijeljenje Ličke župe bilo završeno, obuhvaćala je ona zemljište oko gornjeg i donjega toka rijeke Like. Granica prema Krbavi prolazila je preko Sredogorja od Ploče do Ljubova. Na sjevernoj strani župe granica je išla uz potok Hotešicu i tu je ona doticala susjednu župu Bužane. Granica je dalje prelazila brdo Grabovaču i Marinu glavicu, otkuda je skretala u pravcu sjeveroistoka do Tromeđe. Na toj strani se Lička župa klinasto uvlačila između Krbave i Bužana. Na zapadnoj strani Like pružala se primorska župa Podgorje. Prema njoj je župska granica vodila preko najviših vrhova Velebita. Na tako omeđenom području Ličke župe bilo je tijekom srednjega vijeka dosta naselja.

Zanimljivo je da povijesne isprave ne spominju ni jedno ličko naselje kao župsko središte. Nema dvojbe da je ono postojalo, ali se tome mjestu zameo svaki trag. S. Pavičić je zastupao mišljenje da se župsko središte Like nalazilo na području današnjeg Smiljana. Ono je iz nepoznatih razloga u 10. stoljeću bilo premješteno u današnji Počitelj.

Od 12. stoljeća ulogu župskog središta preuzima Široki Toranj, koji je tu funkciju zadržao sve do nailaska Turaka. Turci su ime toga mjesta promijenili u Široku Kulu kako se ono zove i danas. Nema nikakve sumnje da su se žitelji Ličke župe, u granicama kako smo je opisali, tijekom srednjega vijeka nazivali Ličanima.

Stanovnici ostalih okolnih župa imenovali su sebe prema nazivima svojih plemenskih župa. Iz toga slijedi da broj srednjovjekovnih Ličana nije bio velik i da je obuhvaćao samo stanovnike onih naselja koji su živjeli u granicama svoje župe.
 
Prvi poznati spomen Like, odnosno Ličke župe, zabilježen je u djelu cara Konstantina „O upravljanju Carstvom“. Etimologija imena Lika nije sve do danas sigurno razjašnjena. B. Kosović iznio je tezu da to ime potječe od grčke riječi "likos" što znači vuk. Isti autor pretpostavlja da bi ime Like moglo potjecati i od hidronima rijeke koja kroz nju protječe. A. Dakić je tvrdio da je i me Like vezano za antička vremena i da je nastalo od latinske riječi "lacus" što znači jezero. S pravom napominje kako imena voda u mnogo slučajeva daju nazive zemljama, dok su obrnuti slučajevi rijetki.
U pogledu etimologije hidronima Lika, Dakić je iznio tezu da potječe od grčke riječi "leukos" što znači bijeli. Otuda se pokrajinsko ime Like ne može shvatiti drukčije nego kao "Bijela krajina".

Dakako, sva ova tumačenja imaju karakter hipoteza, a buduća istraživanja naših jezikoslovaca dat će sigurno pouzdanija tumačenja.

Poznate srednjovjekovne isprave spominju priličan broj ličkih naselja. Osobito često spominje se Sutpetar. Toga naselja danas na području Like nema. U srednjem vijeku to je mjesto bilo vrlo ugledno i relativno veliko, pa mu je B. Gušić davao ulogu središnjeg naselja čitave Ličke župe. Ono se nalazilo iznad okuke rijeke Like, južnije od današnjeg Mušaluka.

Danas, ta lokacija nosi ime Stari grad i tu je stajala srednjovjekovna crkva sv. Petra. Naselje na toj lokaciji postojalo je sigurno od japodskih vremena, a novo ime dobilo je otkad je u tom kraju prevladalo kršćanstvo. U ovaj dio Like doselili su u doba velikih seoba Kosezi ili Kasezi, o čijem podrijetlu postoje razna tumačenja. B. Gušić je mišljenja da su ovdašnji Kasezi potjecali iz pretkavkaskih krajeva i da su bili osetskog podrijetla. Ostali naši povjesničari smatraju Kaseze kao jedno od hrvatskih doseljenih plemena.
Od tih Kaseza ostao je u Lici samo jedan njihov dio, dok su ostali odselili na jug oko današnjih Kašića. Lički Kasezi živjeli su na zemljištu između rijeka Novčice i Otešice, zatim oko Zvizde i potoka Poljakovca. U ono doba se i rijeka Novčica nazivala Koseza. Na tom prostoru Sutpetar bio je rodovsko središte Kaseza. Zbog toga se to mjesto razvilo u kaseško administrativno, gospodarsko i crkveno središte. Crkva sv. Petra u tom mjestu bila je na glasu kao narodno proštenište.

Zato je i ninski biskup u tom naselju imao svoj dvor.

Iz poznatih isprava doznajemo da je u Sutpetru zasjedao lički sudbeni stol, a u mjestu su se održavali i redoviti tjedni sajmovi na koje je dolazio narod iz šire okolice.

Do danas je ostalo nerazjašnjeno zašto je ovo mjesto u 15. stoljeću napušteno i zbog čega više nikada nije obnovljeno.

Znamenito mjesto srednjovjekovne Like bio je i Počiitelj.

Poznato je da je kralj Bela IV. s ličkim županom Petrom Tolimirovićem ugovorio zamjenu toga grada. Kralj je za Počitelj dao ličkom županu sela Kaseg, Sičevo, Grebenar i Brotnjan.

Iz nešto kasnijih isprava doznajemo da su u Kasegu živjeli lički rodovi

   Mogorovići,
   Korini,
   Vidasi,
   Prohočići,
   Ljutčići i
   Lukšići.

Najveći posjednici zemlje oko Supetra bijahu rodovi Mogorovića i Lagodušića.

Od prvih, isprave spominju:

   Desislaviće,
   Tvrtkoviće i
   Skobliće.

Iz kraljevske darovnice izdane 1351. godine doznajemo da su Desislavovi unuci Novak, Grgur i Ivan dobili posjde pod gradom Ostrovicom.

Godinu dana kasnije, kralj je istim Desislavovima unucima darovao sela Kovačiće, Ždrepče i Samaticu.

Očito su spomenuti Desislavići bili gospodari gradine na Ostrovici.
 
Starohrvatski rod Lagodušića obitavao je oko potoka Balatina, koji se ulijeva u rijeku Liku niže sela Budaka. Lagodušići su u svom posjedu držali Brotnjan, Doljane i Samačić.

Rodovsko središte Lagodušića nalazilo se u Starom Budaku, gdje je stajalla okrugla kula zaštićena s tri strane vodom a s četvrte debelim zidom. Kada su se Lagodušići proširili, podijelili su se na deset koljena.

Od njih potječu lički

   Hrančići,
   Kosići
   Radušići,
   Tvrdčići,
   Plavišići,
   Vladići,
   Zubići,
   Mršići,
   Ratkovići. i
   Bosnići.

Stari Budak zvao se tijekom srednjeg vijeka  Lagodušić, a novije ime dali su mu Turci.

Biskup Glavinić u svom izvješću o Lici spominje grad Budak podalje od Novoga. Taj grad nije identičan s Lagodušićem, ali o njemu u srednjovjekovnim izvorima nema spomena.

Strana 1. od 3.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Svibanj 08, 2008, 23:33:20 »

U srednjovjekovnoj Lici visok ugled uživala je gradina Ostrovica u posjedu Desislavića.

Isprva je u tom mjestu stajala samo manja rodovska kurija, a zatim je Desislavov sin knez Petar podigao masivno sagrađenu gradinu. Petrovi potomci nosili su po njoj plemićki naslov "od Ostrovice".

Krajem srednjega vijeka Ostrovica je prešla u posjed Frankoana. Od toga vremena počela  je nazadovati. Umjesto nje, počeo je napredovati susjedni Bilaj.

U susjedstvu Ostrovice, na visokom brdu, imali su Desislavići još jedan tvrdi grad koji se zvao Grebenar. Oko Ostrovice i Bilaja bilo je nekoliko sela među kojima je najveće bilo Barleta. Feudalni gospodari tih sela bijahu Kurjakovići i Petričevići.

Trgovačko središte toga dijela Like nalazilo se u podgrađu Bilaja. Ovamo su dolazili žitelji iz šire okolice na godišnje i tjedne sajmove. Na području današnjega Divosela postojalo je također srednjovjekovno selo. To nam potvrđuje ovdašnje staro crkvište koga su Turci nazivali Klisa. U tom dijelu Like dobro su se sačuvali stariji mjesni nazivi.

Jako pleme Mogorovića posjedovalo je sjeverozapadni dio Ličkoga polja.
Etnogenezom toga plemena bavio se svojedobno B. Gušić. On je iznio dokaze njegova avarsko podrijetla. Dakako da su se kasnije ti Mogorovići stopili s okolnim Hrvatima i nikada više nisu isticali svoje neslavensko podrijetlo.

Središte roda Mogorovića nalazilo se u Ribniku. Tu su bila njihova sela u kojima su živjeli

   Petričevići,
   Vrhovci,
   Tugomirići,
   Bukovci,
   Ždralići,
   Taličani i
   Dugošani.

Stari grad Ribrrik stajao je na istom mjestu gdje je i danas. Njegovo uže središte ležalo je na lokalitetu današnjeg Crkvišta, gdje je nekoć stajala ribnička župna crkva. Gradina Mogorovića ležala je na adi rijeke Like.
 
Jugoistočno od Ribnika ležao je Medak u kojem su također živjeli pripadnici jednog koljena Mogorovića. Na lijevoj obali rijeke Like nalazio se plemićki dio Medka, a na suprotnoj strani živjeli su podanici toga imanja. Seoska crkva bila je u plemićkom dijelu naselja. Stajala je kod ušća Glamočice u Liku pored brda koje se danas na¬ziva Klica. Ostaci ove crkve bili su vidljivi sve do konca 19. stoljeća.

Na počiteljskom području stajao je središnji plemenski grad čitave Ličke župe. Nalazio se na strmom i brdu iznad današnjeg sela Vuksani. Pod tvrdim gradom razvilo se oveće podgrađe u kojem su živjeli počiteljski trgovci i obrtnici. Gradski podanici imali su kuće po obližnjim selištima.

Takva staleška diferencijacija bila je u ono doba uobičajena. Jugoistočno od Počitelja nalazilo se selo Kukljić u kojem su živjeli potomci Mogorovića. Rodovska utvrda ovdašnjih Kukuljića stajala je pored rijeke Like. Do Kukljića, s druge strane brda, ležalo je selo Drenovac, o čijem stanovništvu u izvorima nema nikakvih tragova.

U obližnjem selu Raduču živjeli su

   Hreljci od koljena Petričevića.

Radučki kaštel stajao je na osamljenom brdu više sastavaka potoka Ra¬dučice i Grginca. Jugoistočno od Počitelja izvori spominju crkvu sv. Ivana s franjevačkim samoatanom. Crkva i samostan bili su na brdu, na sjevernoj strani Velebita. Otuda je ovaj lokalitet dobio ime Sveti Ivan na Gori. Crkva na tom mjestu uživala je glas narodnog prošteništa, pa su ovamo svake godine dolazili lički Hrvati na narodni zbor.

U blizini crkve, na izvoru vode, slijepci su se umivali izvorskom vodom vjerujući da će progledati.

Zanimljivo je da su se na tom mjestu lički Hrvati sastajali s ličkim Vlasima, koji su, kao rimokatolici, također dolazili do ovdašnje crkve na narodno proštenje.

U gornjem dijelu Ličke župe postojala su naselja Zir, Slivnik i Zeba.

U Ziru su Mogoroići imali manju utvrdu čije se ruševine danas zovu Gradina.

Slivnik se  spominje u ispravi iz 1359. godine, pa otuda znamo da su u njem živjeli

   Jakovljevići,
   Drobilići,
   Domžanići,
   Hrančići,
   Karlići,
   Krajčići,
   Karumi,
   Malešići,
   Martinići,
   Pliskovići i
   Sutići.

Slivnička gradina nalazila se na brdu Šupljare iznad Jadovne. Prema mišljenju S. Pavičića, na tom području bila je matica ličkih Mogorovića.
Selo Slivnik bilo je rasuto po okolnim brdima i dolovima oko sastavaka Jadovne i Kovačice. Mjesna crkva ležala je podno brda na kojem je stajao tvrdi grad. Na tom mjestu se danas nalazi selo Mogorić.

Od Mogorića prema jugoistoku, u krajnjem dijelu Ličke župe, prostiralo se lovinačko područje. Stari Lovinac ležao je na mjestu gdje se danas nalazi novije ličko selo Sveti Rok. Poviše sela, na brdu, sagrađena je potkraj srednjega vijeka ma¬sivno građena tvrđava, koju su kasnije koristili. i Turci.

Selo Novakovići ležalo je sjevernije od Lovinca, ispod slikovitog brda Trovrha. To mjesto odgovara današnjem položaju sela Ploče, gdje se vide dvije srednjovjekovne gradine Novak i Štulića kula.

Selo Jurašević postojalo je jugozapadno od Novakovića, a danas se na tom lokalitetu nalazi selo Vranik. Poviše V ranika vide se i ostaci srednjovjekovne gradine o kojoj u izvorima nema spomena, a koju ovdašnji narod zove jednako kao i selo. Na susjednom budačkom području više je ostataka srednjovjekovnih objekata. Očito je čitav taj kraj u dotursko doba bio dobro naseljen i tu su na svakom pogodnom lokalitetu postojala manja ili veća selišta.
 
Kada o Lici susrećemo prve povijesne podatke, etnogeneza ličkoga stanovništva već je prilično uznapredovala, pa je teško razlikovati ličke Hrvate, Slavene i Avare.

Više se očituju razlike u društvenim staležima Velika većina ličkoga stanovništva pripadala je u to doba feudalnim podanicima, koje tadanje isprave zovu kastrenzima. Takvo ime dobili su oni od svojih feudalnih gospodara koji su podanike nazivali kastrenzima jer su ovi živjeli na imanjima koja su pripadali jednom gradu, odnosno kaštelu.

2. od 3.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Svibanj 08, 2008, 23:39:44 »


S. Pavičić je iznio tezu da su stanovnici ličkih gradova imali viši društveni položaj nego kastrenzi. Takvo ličko žiteljstvo srednjovjekovni izvori spominju pod nazivom JOBAGIONA (JOBAGIONES). Oni nisu imali prava plemića, ali su svakom zgodom nastojali da se domognu plemićkog staleža. Rijetki pojedinci su u tom nastojanju uspjeli, dok je većina gradskih jobagiona ostajala generacijski u istom društvenom staležu.

Ličko plemstvo je u većini slučajeva proisticalo iz vremena  starohrvatske društvene hijerarhije.

Nakon 1102. godine, lički plemići postajali su kraljevskim imenovanjem,  a ne prema rodovskom naslijeđu.

Kraljevski plemići u Lici dobivali su, slično kao i po ostalim krajevima Hrvatske veća ili manja feudalna imanja.

Nekoć, starohrvatski plemići nisu od državnog vladara dobivali zemljišne poklone, već su svoje posjede prenosili na potomke bez suglasnosti kralja. Novijih, feudalnih posjednika u Lici nije bilo mnogo, ali su do 14. stoljeća u svome vlasništvu imali gotovo čitavu ličku zemlju.

Osim spomenutih društvenih staleža, u srednjovjekovnoj Lici živjeli su i potomci romanskog žiteljstva, koje su ovdašnji Hrvati nazivali Vlasi.

Oni su bili rimokatolici, jer su na tom prostoru primili kršćanstvo znatno prije nego Hrvati. Unatoč tome, lički Vlasi dugo su vremena živjeli po strani od feudalne vlasti i većine ličkoga stanovništva. Gotovo svi lički Vlasi nisu živjeli po ličkim selima. Oni nisu imali stalne nastambe ni svoju zemlju,već su živjeli u provizorno načinjenim kolibama.

Takva kućišta podizali su po šumama i tu su zajedno sa svojim blagom provodili zimu. Kada bi u proljeće zatoplilo i kada bi po obroncima Velebita počela nicati prva proljetna trava, ti Vlasi krenuli bi na sezonsko stočarsko kretanje. Gdje god bi zastajali, načonili bi provizorni katun i tu bi ostajali dok je za njihovo blago bilo dovoljno ispaše. Ljeti, kada u Lici zavlada suša, Vlasi su sa svojim ovcama odlazili na velebitsko nadgorje, gdje su se prostirali prostrani planinski pašnjaci i gdje je u to doba godine bilo uvijek bogate pašnjačke vegetacije. Na jesen, kada je na planini zahladilo, blago je postupno silazilo s planine do svojih zimskih boravišta.

S obzirom da su lički Vlasi kroz gotovo čitavu godinu bili u pokretu, izmicali su kontroli državne vlasti, a kako nikom nisu smetali, državna vlast nije za njih ni mnogo marila.

Tako su lički Vlasi dugo vremena sačuvali svoj narodni entitet i nisu se miješali s ličkim sesilnim stanovništvom. Stoga su oni, sve do konca srednjega vijeka, sačuvali svoj rastari romanski jezik, stočarske običaje privređivanja, katunsku organizaciju života, svoju narodnu odjeću, način ishrane, svoje pjesme i plesove.

Potkraj srednjega vijeka, neki od ličkih Vlaha osjetili su potrebu da se dragovoljno uk!juče u sustav postojeće državne vlasti. Zbog toga su pristupili ovdašnjim feudalnim imanjima gdje su radili na poslovima kao i ovdašnji lički Hrvati.

Poznato je da su se ti Vlasi isticali kao sposobni i marljivi radnici, ali su i u novim okolnostima tražili od svojih gosdara da poštuju njihove stare plemenske običaje ili uredbe.

Tako se u Lici krajem srednjega vijeka počela stvarati nova skupina - "Vlasi v Hrvatih", kako ih nazivaju tadašnje povijesne isprave. Poznati su i slučajevi da su zaslužni i revni "Vlasi v Hrvatih" dobivali od svojih feudalnih gospodara na dar manje ili veće posjede.

Tako situirani Vlasi nisu više bili voljni živjeti podaničkim načinom života, već su težili da se i oni priključe višim društvenim slojevima. Vlasi koji su tim putem stekli višu poziciju u feudalnom društvu, uvijek su se isticali kao zaštitnici svoje etničke skupine: svojim su suplemenicima na nižim položajima osiguravali razna prava i privilegije  koje ostali Hrvati nisu imali.

Lički su Vlasi uspjeli u15. stoljeću steći plemensku samoupravu na čelu s vlaškim knezom. Dobili su čak samostalne sudove i suce; što je još više pojačalo njihovu plemensku autonomiju.

Dosadašnji istraživači prošlosti Ličana nisu sve to imali u dovoljnom vidu kada su govorili o Lici u razdoblju prije turske okupacije.

Autor: Mirko Marković
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!