CRO-eu.com
Lipanj 16, 2021, 22:09:44 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Stanovništvo i naselja u doba vladavine Rimljana  (Posjeta: 10235 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Svibanj 05, 2008, 18:18:09 »


Stanovništvo i naselja u doba vladavine Rimljana

Kada su Rimljani naumili osvojiti Ilirik, Japodi su im na tome putu bili najveća zapreka. Zato je rimsku vojsku protiv njih poveo osobno Oktavijan, kasniji car August. Vojna protiv Japoda odvijala se 35. godine prije Krista.


Najpotpunije nas o toj vojni izvještava rimski povjesničar Apijan. Kada se Oktavijan iskrcao na kvarnerskoj obali i krenuo prema zemlji Japoda, dva njihova plemena, Moetini i Adventini, odmah su se predali.

Pleme Arupina nije slijedilo njihov primjer. Oni su se pred rimskom vojskom povukli u šume. Najviše teškoća imao je Oktavijan u borbama s japodskim Salascima. Oni su živjeli po vrhovima teško dostupnih brda. Protiv rimske vojske borili su se na gerilski način, izbjegavajući svaki izravan sukob. Rimljane su napadali s okolnih brda obrušavajući na njih balvane ili veće kamenje. Kada je Oktavijan zauzeo plemensko središte Selesca, Terpon, okrenuo je svoju vojsku prema središnjem japodskom gradu Metulumu koji se nalazio na šumovitom brdu, a bio je položen na dvije susjedne glavice. Branilo ga je oko tri tisuće ratnika. U prvom naletu rimski borci uspjeli su prijeći prvi red gradskog bedema.

Branioci Metuluma povukli su se potom iza drugoga reda bedema. Te bedeme pokušali su Rimljani prijeći pomoću ljestava, ali im to nije polazilo za rukom. Kada je Oktavijan primijetio da mu vojnici sustaju, izišao je na čelo vojske i prvi krenuo na ljestve. Zbog težine, ljestve su popustile, pa su Oktavijan i njegovi vojnici popadali na zemlju. Iako je pri padu s ljestava bio ozlijeđen, Oktavijan je junački ponovno krenuo na bedeme. Kada su Japodi vidjeli njegovu hrabrost, odlučiše se na pregovore.


Rimljani su prihvatili pregovaranje, ali se preuzetih obaveza nisu držali. Čim su ušli u grad odmah su od Japoda zatražili bezuvjetnu predaju. Kada su japodski ratnici uvidjeli da su prevareni, sklonili su žene i djecu u gradski kaštel i potom krenuli u odlučan boj. Rimljani su ih nato brzo svladali. Japodske žene su se, kad su vidjele što se dogodilo, spalile zajedno s djecom u kašlelu. Tako je rimska vojska, prema Apijanu, zavladala zemljom Japoda.
Nakon spomenutih događaja zemlja Japoda postala je sastavnim dijelom rimske provincije Ilirika.

Rimljani su ovamo donijeli pismenost, svoje uredbe i običaje. Počeli su graditi nova naselja, ceste, mostove, putne postaje i druge objekte. S vremenom, zemlja Japoda sasvim je izmijenila svoju prvobitnu sliku.

Od toga vremena javljaju se iz Japodije i prvi epigrafski spomenici koji kazuju da je proces romanizacije Japoda tekao prilično brzo. Što se tu zapravo zbivalo možemo doznati i iz tadašnjih povijesnih djela rimskih pisaca.

Prema onom što doznajemo od Plinija, razabiremo da se Japodija objedinila s 14 liburnijskih općina u jedan zajednički konvent ili pokrajinu. Ta pokrajina nije bila podijeljena prema uobičajenim rimskim dekurijama, već na način kako je to bilo uobičajeno u ranije japodsko doba.

U Ptolemejevoj Geografiji kaže se da rimsku provinciju Ilirik čine dvije pokrajine: Liburnija i Dalmacija. Iz toga slijedi da je zemlja Japoda u novim okolnostima bila uključena u granice antičke Liburnije.

Slično se može zaključiti i iz Ptolemejeva popisa liburnijskih naselja. Navodeći poznata mjesta od Albone do Skardone, Ptolemej spominje i tri naselja koja su nedvojbeno bila japodska. To su Arupij, Ardocij i Ausankalij.

Na drugom mjestu u Geografiji, govori Ptolemej o ilirskim plemenima zapadnog Ilirika i tu, između ostalih, spominje i Japode. Oni se navode kao susjedi Histra, Hila i Bulina. Prema Liburniji, bili su u susjedstvu Mezeja, Deriopa, Derija i Dindara.

Plinije kaže da Japodi žive u susjedstvu Liburna i da ih međusobno dijeli rijeka Tedanius (Zrmanja).



Rijeka izvire podno vrha Poštak u južnom dijelu Like, a ušće joj je u Novigradskome moru.

Arheološka istraživanja materijalne kulture na širem prostoru između Velebita i planine Plješivice pokazuju da taj kraj dugo vremena nije izgubio elemente svoje tradicijske kulture. Čini se da je upravo na tom prostoru utjecaj rimske civilizacije nailazio na najmanje plodno tlo. Razloge za to treba tražiti u ustaljenom načinu života ovdašnjih ljudi koji su tu i dalje živjeli kao nomadski stočari.

Takva populacija očito je rijetko dolazila u dodir s rimskim upravljačima i stoga je pacifikacija rimske kulture među Japodima tekla usporenije nego kod njihovih okolnih susjeda.

Prvi rimski zemljopisac koji je uspio prikupiti nekakve podatke o zemlji Japoda bio je Strabon. U njegovoj Grafiji kaže se da japodska i liburnijska obala imaju dužinu od oko tisuću stadija, a u zaleđu te obale izdiže se planina Albium koja čini kraj Alpa.

Zatim Strabon spominje uništene japodske gradine koje je spalio car August.

Ptolemej je u svom atlasu na "Petoj karti Europe" prikazao čitav rimski Ilirik zajedno s Panonijom. Od japodskih naselja spomenuo je samo tri: Arupij, Ardocij i Ausankalij. Na kvarnerskoj obali označena su lučka mjesta: Senia, Lopsika, Vegia i Argiruntum. Na loj karti registrirane su i planine. Velebit je označen kao Mons Bebii, a Plješivica kao Albius ili Albanus mons.

Poznato je da su Rimljani na području stare Japodije sagradili ceste. Najpotpuniju informaciju o tome pruža glasovita Peutingerova tabla. Prema toj karti, rimska cesta od Tersatike do Senie vodila je neposredno uz morsku obalu. Ta je cesta od Senie skretala prema Vratniku i dalje prema današnjoj Lici.

- Prva putna postaja nakon prelaska Velebita bio je Avendo, današnji Brlog.
- Nakon deset milja putovanja stizalo se u Arupij (Vitalj kod Prozora).
- Sljedeća putna postaja zvala se Epidocij (Kvatre),
- a 16 milja dalje nalazio se Ankus, današnja Kula.
- U nastavku ove ceste dolazilo se u Ausankalij (Metka),
- odakle se ona spuštala u dolinu Zrmanje,  gdje se nalazio Klambecij (Obrovac).

Prema tome, Peutingerova karta potvrđuje poznatu činjenicu da je preko rimske Japodije prolazila cesta koja je povezivala Senj s ostalim središtima antičke Dalmacije.

Za rimska naselja koja su bila pored spomenute ceste kroz Japodiju, zna se relativno malo. Za Monecij je poznato da se nalazio na lokaciji današnjeg Brinja. Kod Strabona se to mjesto spominje pod imenom Monetion, a kod Apijana je zabilježen kao etnikon Monetinoi.

Na Peutingerovoj karti ga nema, pa otuda zaključujemo da je bio spojen s magistralnom ličkom prometnicom lokalnim odvojkom. Što se tiče lokacije Monecija, o tom ima dosta nejasnoća. Rimski nalazi na lokalitetu brinjskoga grada Sokolca su nepoznati, no ima ih iz starijega vremena. Na obližnjem Humcu (564 m) vide se ostaci japodske gradine, ali nema tragova antičkog naselja. Patsch je u Brinju našao ostatke rimskih opeka pa je na temelju toga zaključivao da su Monecij i Brinje istovjetno naselje.

Sljedeće mjesto uz rimsku prometnu magistralu nalazilo se na današnjem Gusića polju gdje leži Brlog. Strabon je zabilježio da se to mjesto nazivalo Ovendon. Na Peutingerovoj tabli isto se mjesto spominje pod imenom Avendone, dok ga Ravenjanin bilježi kao Ablendone. Prema mišljenju A. Mayera, a-vendon na ilirskom jeziku ima značenje "kod kuće", što se može protumačiti da je na tom mjestu stajala neka uočljiva zgrada, možda putno svratište. Avendo se, prema tome, nalazio na lokalitetu današnjeg brloškog Crkvišta gdje je otkriveno nekoliko rimskih predmeta. Može li se Avendo povezati s obližnjom gradinom Gusića ostaje sporno, iako se zna da je njezin južni bedem podignut još u predantičko doba.

1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Svibanj 05, 2008, 19:23:40 »

Kako već spomenusmo, rimsko naselje u blizini današnjeg Prozora na Gackom polju zvalo se Arupij. Patsch ga je označio na sjeveroistočnoj strani brda Vitalja. To znači da je rimska cesta preko Gackoga polja vodila istim smjerom kao i danas,. Za Arupij se smatra da nije bio veće naselje, već samo putna postaja. Na takav zaldjučak upućuje i njegovo ime: an-rupium na  ilirskom jeziku značilo je, prema A. Mayeru, "kod stijene". Jamačno je tu ispod prastare japodske gradine nastalo mlađe rimsko naselje s putnom postajom i pratećim zgradama. Toponim Arupij antički izvori bilježe dosta neujednačeno. U Antoninovu itineraru zabilježen je u obliku Aurupio, na Peutingerovoj tabli kao Arypio, kod Ravenjanina čitamo Parupion, a kod Ptolemeja Aroupia.

Dalje od Arupija rimska cesta vodila je uz rub Gackoga polja do današnjega Lešća.

Odavde se ona uspinjala prema klancu kod Janjča. Tu se nalazio lokalni odvojak u smjeru zapada, prema današnjem selu Kosinju. Ovdje su u potpunoj osami živjeli potomci japodskog plemena Parentina, na koje upozorava tzv. Pisani kamen u Lomskoj dulibi na sjevernom Velebitu.

Glavna cesta spuštala se dalje u Ličko polje. Tu su ležala japodska naselja Epidocij i Ardocij. Prvo od njih zabilježeno je na Peutingerovoj karti, a drugo u Ptolemejevoj Geografiji.  Značenje toponim Epi-dotium objašnjava A. Mayer kao "Donji Docij", Ar-dotium prevodi kao "Docij na vodi". Ranije se smatralo da su oba ova mjesta ležala na lokaciji današnjeg ličkog sela Kvarte, no u novije vrijeme prevladava mišljenje da su se nalazila bliže Perušiću, kod Romaške glavice.

Od Epidocija rimska cesta nije išla u smjeru današnjeg Ličkog Osika, već je skretala prema istoku držeći se reljefnog kontakta Ličkoga polja i Sredogorja. Na tom položaju nalazila se putna postaja Ankus.  Ležala je u podnožju starije japodske gradine, koja je bila na vrhu brda današnje Razvale. Na toj lokaciji leži danas ličko mjesto Široka Kula. Toponim "us" prevodi Mayer kao "na vrhu", što vjerojatno podsjeća na obližnje japodsko naselje. Ostale pojedinosti o Ankusu nisu nam poznate.

Napustivši Ankus, smjer rimske ceste vodio je u pravcu jugoistoka. Kao sljedeće mjesto na njoj zabilježen je na Peutingerovoj tabli Ausankalij. Moguća lokacija toga mjesta su današnji Medak ili Lovinac. Lovinac je vjerojatniji zato što je na Peutingerovoj tabli udaljenost između Ankusa i Ausankalija označena s 15  rimskih milja, a od Ausankalija do sljedeće postaje, Klambecija, ta udaljenost iznosi 16 milja. Prema tome, može se smatrati da je rimska cesta u tom dijelu Like zaobilazila današnji Medak, tj. da je ravno preko Mogorića i Ploče vodila do Lovinca.

Nakon što su Rimljani zaposjeli zemlju Japoda, oni su u njoj postavili svoje povjerenike, koji su u zemlji organizirali lokalnu vlast. Pravih Rimljana u japodskim naseljima bilo je relativno malo. Manji dio Japoda prihvatio je bez sustezanja rimsku vlast i bio je voljan s njom surađivati. Većina japodskog stanovništva bila je u tom pogledu nezainteresirana. Ono je i dalje živjelo prema svojim plemenskim uredbama, a životnu egzistenciju osiguravalo u nomadskom stočarstvu. Rimska vlast je to tolerirala smatrajući da time nije ugrožena.

Brojna stada japodskih stočara odlazila su svako ljeto na planinske pašnjake Velebita i Plješivice, a preko zime blago se držalo u torovima pored kuća.  Ako se pravodobno za blago nije priredilo dovoljno sijena, stada su se ujesen spuštala u primorje gdje je tijekom zime uvijek bilo do voljno svježe ispaše.

Nomadizam u stočarskoj privredi Japdije bio je uslovljen prirodnom konstitucijom toga kraja. Ovdje zapravo nije ni bilo drukčijih gospodarskih mogućnosti osim za stočarsko privređivanje. Tu činjenicu treba dobro uočiti i stalno je imati pred očima. Narod nije mogao živjeti od zemljoradnje i jedino mu je stoka osiguravala sve što je bilo potrebno u svakodnevnom životu.

Da je nomadsko stočarstvo na području Like u to doba bilo vrlo razvijeno, potvrđuju nam i današnji velebitski toponimi. Oni su se do naših dana sačuvali posredstvom vlaških stočara, potomaka poromanjenih Japoda.

Takvi toponim i su primjerice
-   Segestin,
-   Strogir,
-   Tremsina,
-   Panas,
-   Romani,
-   Libinje,
-   Katunište i drugi.

Prisutnost nomadskih stočara na velebitskim pašnjacima potvrđuje i već spomenuti "Pisani kamen" na živoj stijeni u Lomskoj dulibi kod vrela Begovače. Na tome kamenu zapis je uklesan povodom sklopljena mira između japodskih plemena Parentina i Ortoplina.


Tom prilikom, Ortoplinima je bio zajamčen slobodan pristup do vrela Begovače u dužini 500 i širini jednoga koraka. Ovaj zanimljiv natpis na živoj stijeni u posvemašnjoj planinskoj pustoši, možemo shvatiti samo tako da su u rimsko doba na tom dijelu Velebita pasla stada dvaju japodskih plemena i da je među njima došlo do spora oko prava napajanja blaga na vrelu Begovače.

Rimska vlast je očito posredovala u tom sporu i nakon što je za obje strane postignut zadovoljavajući dogovor, uklesan je na spomenutoj stijeni zapis kao opomena svima koji bi taj dogovor htjeli zanijekati.

Velebit, Begovača - Natpis glasi: EX CONVENTIONE FINIS INTER ORTOPLINOS ET PARENTINOS ADITVS AD AQVAM VIVAM ORTOPLINIS PASVS D LATVS I
Velebit, Begovača - Prijevod: "Po dogovoru, granica između Ortoplina i Parentina. Pristup živoj vodi Ortoplinima 500 koraka, 1 širine".

Kako već spomenusmo, romanizacija antičke Like nije se odvijala onim intenzitetom kao po ostalim primorskim mjestima.

Senia je, kao što je poznato, vrlo rano dobila status slobodne uprave. Sličan status polučila je i obližnja Skrisa, današnji Karlobag. To mjesto je već prije dolaska Rimljana bilo povezano karavanskim putom preko Velebita sa zemljom Japoda.
Taj stari put Rimljani su kasnije preuredili za cestu. Rimska Skrisa razvijala se nešto podalje od morske obale, blizu današnjeg sela Vidovca. Stanovnici Skrise bijahu dijelom lučki radnici ili prijenosnici robe u tadašnjim karavanama. Dio njih zanimao se stočarstvom. Upravo stočarskim vezama između tadašnje Like i podvelebitskog primorja može se razumjeti prastara gospodarska povezanost tih dviju susjednih oblasti.

O prisutnosti rimske vlasti na području današnjeg kvarnerskog primorja, govori i "Pisani kamen" uklesan u živoj stijeni poviše današnjeg rablanca (kao što smo već kazali, govori o granici između ovdašnjeg plemena Begosa i susjednih Ortoplina). Rimski kameni natpis, kao i mnogi drugi, potvrđuju nam da su čelnici rimskih dekurija (općina) poznavali latinski jezik te postojeće uredbe i zakone rimske vlasti. Podanici postojećih dekurija nisu sve to morali poznavati. Oni su sigurno živjeli prema svojim starinskim običajima i uredbama. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, proces romanizacije stalno se odvijao i zato je nakon nekoliko stoljeća romanizacije o ovdašnjem stanovništvu teško govoriti kao o potomcima Japoda ili Liburna. Žiteljstvo se na čitavom tom području promijenilo do te mjere da je mnogo realnije nazivati ga poromanjeim Japodima, ili, što je još ispravnije, Romanima.

Mi smo opis japodskoga stanovništva dali nešto opsežnije jer su Japodi prvi poznati prastanovnici današnje Like čije ime poznajemo, zatim znamo imena njihovih naselja i još poneke pojedinosti koje ukazuju da su na tlu prethistorijske Like i Like pod rimskom vlašću živjeli ljudi koji su bili tipični dinarski gorštaci i koji su očito svojim psihofizičkim osobinama u velikoj mjeri nalikovali današnjim Ličanima.

Tu svoju osobitost oblikovall su oni u doticaju s prirodom toga kraja. Zemlja u kojoj su živjeli bila je opora kako u klimatskom tako i u geomorfološkom smislu. Opori lički krš nije dopuštao Japodima da žive i privređuju kako su oni htjeli, već ih je tjerao da se pokoravaju prirodnim zakonima sredine u kojoj su obitavali. A ta sredina nametala im je karakterne crte svoje specifične prirode.

Autor: Mirko Marković
Za forum priredila Marica Draženović

Povećane fotografije >  u galeriji

2. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Svibanj 05, 2008, 21:29:29 »


Oktavijin pohod protiv Japoda

Sažetak

Od samog početka procesa stvaranja japodskog naroda, tijekom kasnog brončanog doba (11. -9. stoljeće prije Krista), Japodi su predstavljali jasnu i relativno određenu etničku cjelinu čiji se prostor uglavnom nije mijenjao. Gacka, Lika, Krbava i Ogulinsko-plašćanska udolina predstavljaju svakako jezgru njihova teritorija. Međutim, Japodi su živjeli i na području Gorskog kotara, Hrvatskog primorja i Pounja, o čemu nam jasno svjedoče povijesni i arheološki izvori.

Protjecanjem stoljeća ovaj narod prolazi kroz različite promjene, no istovremeno i čvrsto čuva neke karakteristične crte u običajima, materijalnoj kulturi, društvenoj organizaciji, koje ga razlikuju od ostalih susjednih etničkih grupa (Delmata, Histra, Liburna).

Činjenica da su Japodi nastavali prostor od ogromne geostrateške važnosti, kojim su prolazili važni putevi iz alpskog prostora, Italije, sjeverne i srednje Europe prema unutrašnjosti Balkana, ali i iz smjera sjevera (panonskog prostora) prema Jadranu i dalje prema Sredozemnom moru, bitno je odredila život i sudbinu ovog naroda. Zbog toga se Japodi, od vremena intezivne rimske političke i gospodarske ekspanzije tijekom 2. stoljeća prije Krista, nalaze i u stalnom dodiru s rimskim svijetom.

Tijekom ovih sukoba dio Japoda, oni koji su nastavali krajeve južno od masiva Velike i Male Kapele, je privremeno tijekom kraćih razdoblja i priznavao rimsko vrhovništvo. U vrijeme građanskih ratova i previranja u Rimu, sredinom 1. stoljeća prije Krista, slabi i rimska kontrola nad Ilirikom (koja uostalom, osim nad njegovim južnim dijelom, nije niti bila čvrsto uspostavljena).

Oktavijan stoga svoj pohod na Ilirik, na koji kreće 35. godine prije Krista, počinje vojnom akcijom protiv svih Japoda. Sam pohod je nužno promatrati u kontekstu zbivanja u čitavoj rimskoj državi tijekom drugog trijumvirata.

Oktavijan je želio učvrstiti svoj položaj na sebi dodijeljenom zapadu i osigurati se od mogućih Antonijevih napada (dogovorom trijumvira u Brundiziju 40. prije Krista, Oktavijanu je pripao zapad, Antoniju istok, a Lepidu Afrika). Pohod je naravno bio i dobra prilika za uvježbavanje legija, ali i stvaranje Oktavijanove reputacije dobrog vojskovođe. Oktavijan je vrlo vjerojatno slijedio Cezarov primjer, a u cjelokupnom djelovanju obojice izuzetno se jako osjeća osobnost Aleksandra Velikog, kao modela i uzora.

Japodi su očito bili iznenađeni pohodom, te njihova središta na jugu vrlo brzo padaju. Kako vrijeme odmiče i obavijesti o sukobima se šire, tako otpor postaje jači i organiziraniji. Oktavijan je najteže uspio osvojiti središte Japoda, Metulum. Tijekom opsade Oktavijan je ranjen, a naposlijetku su preživjeli branitelji te žene i djeca radije izabrali smrt nego da padnu živi Rimljanima u ruke. Pad Metuluma očito je tako odjeknuo među svim Japodima, tako da i one zajednice koje nisu bile direktno uključene u sukob priznaju rimsku vlast.

Oktavijanovim pohodom Ilirik nije definitino osvojen niti pokoren. Za konačno umirenje Ilirika i mogućnost mirnog organiziranja provincijalne vlasti, Rimljanima će biti potrebno još tridesetak godina stalnog ratovanja. Pohodom su jedino definitivno umireni Japodi, a panonska Segestika, kasnija rimska Siscia postaje važnim uporištem za dalja osvajanja panonskog prostora.

Zusammenfassung

Konflikte hat ein Teil der Japodi, nämlich derjenige, der die Gebiete südlich der Massive von Velika und Mala Kapela bewohnte, zeitweilig für kürzere Zeitraume die römische Oberhoheit anerkannt. Zur Zeit der Burgerkriege und Aufstande in Rom, Mitte des 1. Jh. v. Chr., wird auch die römische Kontrolle über Ilyrien geschwächt (die im Übrigen, außer im südlichen Teil, nicht stark vorhanden war). Daher beginnt Oktavian seinen Heereszug über I1yrien, zu dem er im Jahr 35 v. Chr. aufbricht, mit einer Militäraktion gegen alle Japodi.

Den Heereszug selbst muss man im Kontext der Geschehen im ganzen römischen Reich wahrend des zweiten Triumvirats betrachten. Oktavian wollte seine Position im Westen, den er sich selbst zugeteilt hatte, starken und sich gegen mögliche Angriffe des Antonius absichern (die Triumvirn vereinbarten 40 v. Chr. in Brindisi, dass Oktavian den Westen erhalt, Antonius den Osten und Lepid Afrika). Der Heereszug war natürlich eine gute Gelegenheit um die Legionen einzuüben, aber auch Oktavians Reputation als guter Heeresführer herzustellen. Oktavian ist sehr wahrscheinlich Cesars Beispiel gefolgt und im ganzen Wirken und Handeln beider ist sehr stark der Einfluss Alexanders des Großen als Modell und Vorbild zu spüren.

Die Japodi sind offenbar von dem Heereszug überrascht worden, denn ihre Stellungen in Suden fielen sehr schnell. Im Laufe der Zeit verbreiteten sich auch die Nachrichten über die Konflikte, so dass der Widerstand wuchs und besser organisiert wurde. Am schwersten fiel Oktavian die Eroberung der Stellung der Japodi, die sich Metulum nannte. Während der Belagerung wurde Oktavian verletzt und schließlich haben die am Leben gebliebenen Verteidiger, Frauen und Kinder lieber den Tod gewählt, als dass sie den Römern lebend in die Hände fielen. Der Fall Metulums hatte offenbar so starken Einfluss auf die Japodi, dass auch die Gemeinschaften, die nicht direkt in den Konflikt verwickelt waren, die römische Herrschaft anerkannten.

Durch Oktavians Belagerung wurde Ilyrien weder definitiv erobert noch unterworfen. Für eine letztendliche Befriedung Ilyriens und die Möglichkeit einer ruhigen Organisation der Herrschaft über die Provinz benötigen die Römer noch 30 Jahre des dauenden Kriegführens. Durch die Belagerung sind nur die Japodi definitiv befriedet worden und das pannonische Segestikum, später das römische Siscia wird zu einem wichtigen Stützpunkt für die weitere Eroberung des pannonischen Raumes.

Summary

From the very beginning, when the Japodi nation was founded during the Bronze Age (11 th - 9th century before Christ), the Japodi had a clear-cut and comparatively determined ethnical entity, who se habitat basically did not change. Lika and the Ogulinsko-plašćanska valley surely represented the core of their territory. However, the Japodi also lived in the area of Gorski kotar, the Croatian Littoral and Pounje, which is clearly witnessed by historical and archaeological sources. During the century these people inhabited an area of great geostrategic importance.

Important ways from the Alpine region, Italy South and Middle Europe to the Balkanic inland, but also from northem directions (Pannonian region) to the Adriatic and farther to the Mediterranean Sea passed through it and so had a great impact on the life and fate of these people. For this reason, from the time of intensive Roman politics and expansion during the 2nd century B.C. onwards, the Japodi were in constant contact with the Roman world. During these conf1icts some of the Japodi, the ones who inhabited the areas south of the Velika and Mala Kapela massifs, temporarily submitted to the Roman leadership. At the time of civil wars and turmoil in Rome, in the middle of the 1 st century B.C., Roman control over Illyrian was gro wing weaker (which was not established strongly anyway, except in its southem part).

Octavian therefore initiates his march on Illyria, starting in 35 B.C., with a military action against all Japodi. The march itself needs to be seen within the context of all events in the whole Roman Empire in the period of the second triumvirate. Octavian wanted to strengthen his position in the West, which he assigned to himself, and to insure himself from possible attacks of Antonius (in the year 40 B.C. the triumvirs in Brindisi agreed that the West should belong to Octavian, the East to Antonius and Africa to Lepid). The march was certainly a good chance to train the legions but also to create Octavian's reputation of being a good army leader. Octavian very likely followed Cesar's example and regarding the activities of both, the strong presence of Alexander the Great as role model is evident.

The Japodi doubtlessly were surprised by the march on them, so that their centres in the south fell very soon. As time went by the messages about the conflicts spread, so that the opposition grew stronger and was organized better. The centre of the Japodi called Metulum was the most difficult to conquer for Octavian. He was hurt during the siege and later on the surviving defenders, women and children rather died than fell into the hands of the Romans. The fall of Metulum obviously had a strong impact on the Japodi, so that even the communities that weren't directly involved in the conflict submitted to Roman leadership.

Illyria was not definitely conquered by Octavian's march. For final reassurance of Illyria and the possibility to set up provincial authorities in peace, the Romans needed another 30 years of constant warring. Only the Japodis were definitely reassured by the march, but the Pannonian Segestic, later on the Roman Siscia, became an important stronghold for further conquests of the Pannonian region.

Autor: Dr. Boris Olujić
Odsjek za povijest
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!