CRO-eu.com
Srpanj 25, 2021, 23:01:20 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1] 2
  Ispis  
Autor Tema: 04. travanj - trava (raste)  (Posjeta: 31828 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Travanj 12, 2008, 21:19:45 »


10. 04. 1941. - Dan za sjećanje!

Na dan 10. travnja 1941. hrvatski je narod po prvi puta nakon 839 godina doživio svoju slobodu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Što mogu drugo o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj reći negoli ovo. Hrvat sam desetotravanjske tradicije. Jer, 10. travnja 1941. nastala je u teškim povijesnim okolnostima naša željno očekivana hrvatska država. Neovisno o njezinim kvalitetama ja je poštujem jer je država i volim je jer je Hrvatska. Zato žalim i žalit ću što je nestala. Ne znam što bi se itko od Hrvata sramio Nezavisne Države Hrvatske, kad se te države nije sramio prvi biskup u Hrvata, dr. Alojzije Stepinac.

Fra Martin Planinić

U mislima na taj dan možemo reći ono što je rekao i blaženi Alojzije Stepinac komunističkim zlotvorima na montiranom procesu u Zagrebu: Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Alojzije Viktor Stepinac

* * * * *

Kratko po ulasku njemačkih trupa u Zagreb, Slavko Kvaternik proglašava "u ime Poglavnika" 10. travnja 1941., na Veliki četvrtak Državu Hrvatsku.

Nakon sporazuma Cvetković - Maček 1939.
Vladko Maček polaže prisegu kao potpredsjednik vlade. Lijevo od njega: Dragiša Cvetković.

Sam Pavelić je za ovo saznao tek naknadno, te je nakon dužih zadržavanja na putu i pregovora s Nijemcima tek 15. travnja stigao u Zagreb. Isti dan priznaju Italija i Njemačka novu državu. Dan poslije imenuje Pavelić vladu Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Na inzistiranje njemačkoga posebnog izaslanika poziva i Vladko Maček 10. travnja „sav hrvatski narod, da se novoj vlasti pokorava".

13. lipanj 1941.
Mimohod polaznika časnika škole na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu 13. lipnja 1941.

Talijansko-njemački pregovori o podjeli ostatka Jugoslavije izvan NDH odugovlačili su se do kraja svibnja. Sjeverni dio Slovenije pripao je tada Velikonjemačkom Reichu, a južni dio, uključujući Ljubljanu, Italiji. Mađarskoj je vraćeno područje između Drave, Dunava i Tise. Jugoistok Jugoslavije pripao je Bugarskoj, dok je Crna Gora podvrgnuta vlasti talijanskog guvernera. Italija anektira područje oko Kotorskog zaljeva i istočni dio Konavala. Kosovo i istočni dio Makedonije pripali su Albaniji koja je stupila u personalnu uniju s Italijom, a o njoj je i inače politički bila potpuno ovisna. Banat istočno od Tise, kao i područje koje je po prilici odgovaralo Srbiji u granicama od 1878. potpadaju pod njemačku vojnu upravu. U ovom je području u jesen 1941. postavljena kolaboracionistička vlada na čelu s generalom Nedićem. ......

NDH je u granicama iz 1941. obuhvaćao 102.000 km2 i sastojao se od povijesnih teritorija Hrvatske-Slavonije (bez Sušaka i Bakra), Bosne i Hercegovine i dijelova Dalmacije. Unutarnja podjela na 22 upravne jedinice velike župe nije uzimala u obzir povijesne granice.

Kako se iz naziva države vidi, NDH je po pretenziji trebao biti nacionalna država Hrvata, dok je realno bila višenacionalna država. Od 6,3 milijuna stanovnika bilo je:

3,3 milijuna Hrvata
1,9 milijuna Srba
0,9 milijuna muslimana.

Nijemci, kojih je na području NDH bilo oko 120.000, uživali su, na zahtjev Njemačkog Reicha, visok stupanj autonomije.

Kako u unutarnjem ustroju NDH, tako i u njegovim vlastitim ideološkim postavkama mogu se otkriti mnoge sličnosti s nacionalsocijalističkom Njemačkom i fašističkom Italijom. Oko osobe Ante Pavelića razvio se snažan kult ličnosti, a u njegovoj neposrednoj okolini nastala je čvrsto povezana grupa vjernih sljedbenika koji su bili u stalnom međusobnom rivalstvu. Tako je čitava kratka povijest NDH označena kroničnim borbama za vlast unutar ustaškog vodstva. Da bi osigurao vlastitu poziciju, Pavelić isključuje 1942. iz vladajućeg kruga Slavka Kvaternika i njegova sina Didu. Kao šef ustaške policije, Dido Kvaternik se kompromitirao svojom nevjerojatnom okrutnošću čak i u očima njemačkih promatrača.

Bitne oznake ovog sustava su snažno homogeniziranje na temelju jednostranaštva, prilagođavanje svih društvenih ustanova potrebama vlasti, kao i kontrola nad privredom. Gospodarstvo je dodatno bilo opterećeno ovisnošću o njemačkoj privrednoj politici usmjerenoj na crpljenje sirovina. Hrvatska kuna, koja je zamijenila jugoslavenski dinar uz nepromijenjeni tečaj prema njemačkoj Reichsmarki, ubrzo je počela gubiti na vrijednosti. Prvi posrtaj kune izazvalo je obvezivanje hrvatskih banaka da će od kolovoza 1941. omogućiti zamjenu "okupacijske marke" koju su tiskale njemačke trupe, u kune. Na taj se način povećao opticaj nepokrivenog novca. ……

U rujnu 1945. objavljuje Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača broj od 500.000 do 600.000 stradalih u Jasenovcu. Kasnije jugoslavenske publikacije polaze najčešće od 700.000 žrtava, ponegdje se spominjala i brojka od milijun stradalih. Nakon što je Franjo Tuđman šezdesetih godina, tada kao direktor Instituta za povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj, posumnjao u tako visok broj žrtava, izračunava krajem osamdesetih godina statističar Vladimir Žerjavić da je u Jasenovcu ubijeno 85.000 ljudi. Navedeni broj je u međuvremenu široko prihvaćen. Žerjavićev se rezultat uklapa i u broj žrtava na cijelom jugoslavenskom području .....

Citat iz: Povijest Hrvatske, Ludwig Steindorff,  174,175, 177, 179

Povećane fotografije >  u galeriji http://cro-eu.com/galerija-fotografija/index.php
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Travanj 12, 2008, 22:19:37 »


Zagreb, 13. 04. 1942. - Svečano otvorena klinika na Rebru

Kad je godine 1921. osnovana Klinička bolnica Medicinskog fakulteta, počele su se otvarati klinike u adaptiranim prostorima, pa je Medicinski fakultet pregovarao sa Zakladnim odborom da se na Šalati izgrade zajedno i klinička i zakladna bolnica s oko 1000 kreveta.

No, Zakladni je odbor želio svoju bolnicu i isposlovao je da mu Općina grada Zagreba ustupi 20 jutara zemljišta na Rebru, tadašnjoj periferiji Zagreba.

Na natječaju raspisanom godine 1934. prvu je nagradu dobio projekt inženjera S. Kliske, I. Juranovića i F. Gabrića*.



U kolovozu 1936. počeli su građevinski radovi na Rebru. Urbanisti su zahtijevali da bolnica ne bude previsoka, jer je na brijegu, i dopustili su samo prizemlje i tri kata. Poslije su, nakon brojnih pritisaka, odobrili gradnju i četvrtog kata, ali uz ograničenje da bude malo uvučen i podignut samo na središnjem dijelu zgrade, a ne na krakovima “češlja” (na koji tlocrt Rebra podsjeća). Na tom četvrtom katu izgrađen je Dječji odjel sredstvima zaklade zagrebačkoga gradonačelnika, liječnika Milana Amruša.

Nakon mnogih teškoća u gradnji, zgrada je svečano otvorena 13. 4. 1942. godine. Tada je bolnica imala 843 postelje i 14 odjela, od kojih je jedan bio dječji odjel.

Godine 1946. ministar zdravlja  A. Koharević izdao je zapovijed na temelju koje je zgrada na Rebru predana Ravnateljstvu Medicinskog fakulteta; dolazi do brojnih lokacijskih i drugih promjena. Dječji odjel bivše Zakladne bolnice postaje dijelom Pedijatrijske klinike.


Dr. Šimun Cvitanović  ravnatelj nove bolnice Rebro u Zagrebu  0d 1942. sve do dolaska partizana.

Prigodom otvorenja bolnice održao je Cvitanović zapaženi govor o značenju takve ustanove. Posebnim pozdravnim govorom zahvalio je poglavniku dr. Anti Paveliću, "koji je pokazao osobno zanimanje i pružio potporu što hitnijem otvorenju bolnice". Cvitanović je imenovan pričuvnim ustaškim dopukovnikom zdravstvene struke u Ustaškoj vojnici.

Smijenjen je koncem 1944. s mjesta ravnatelja Zakladne bolnice Rebro, jer je kod Pavelića pao u nemilost. Uoči Božića 1944. mobiliziran je u činu dopukovnika i imenovan glavarom Pozadinskog stožera ustaške obrane.

U povlačenju hrvatske vojske Cvitanović je imenovan zapovjednikom bolničkog vlaka s ranjenicima. Vlak nije mogao nastaviti vožnju dalje od Maribora. Mnogi koji su mogli, napustili su vlak i priključili se kolonama u bijegu prema Austriji.

Cvitanović nije htio napustiti ranjenike za koje se skrbio. Pomažući ranjenicima dočekao je u vlaku partizane. Uhićen je, vraćen u Zagreb i u srpnju 1945. od Vojnog suda Komande grada Zagreba proglašen suradnikom ratnih zločinaca te osuđen na smrt.

Objavljujući izvanrednu glavnu godišnju skupštinu za nedjelju 30. rujna 1945. Upravni odbor Društva liječnika Hrvatske i predstavnici članova Zbora liječnika Hrvatske objavili su ime dr. Simeona Cvitanovića u popisu onih koji su "zbog suradnje s okupatorom nedostojni da budu članovi Zbora liječnika".

Cvitanović je strijeljan 11. studenoga 1945., a mjesto na kojem je pokopan nije poznato. (Tekst je objavljen u Liječničkim novinama, br. 61, iz srpnja 2007. Op. ur.)

http://www.hdpz.htnet.hr/broj189/vucak.htm
http://hakave.org/index.php?option=com_content&task=view&id=847&Itemid=137

Franjo Gabrić (1877.-1941.) Arhitekt, rođen u Samoboru. Po njegovim projektima izgrađeni su mnogi objekti u Grazu, Zagrebu i Samoboru. Od 1937. godine redovni je profesor na Arhitektonskom odjelu zagrebačkog Tehničkog fakulteta. Po Gabrićevom projektu izgrađena je zgrada Samoborske štedionice (danas Samoborska banka), kuća obitelji Kleščić (apoteka na Trgu kralja Tomislava), kapelica sv. Helene itd.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Travanj 15, 2008, 19:22:42 »


15. travnja 1912. Titanic - Hrvati u katastrofi stoljeća

U općoj zbrci trojica Hrvata iz okolice Siska tiho su pjevušila oproštajnu prigodnu pjesmu "Oj Savo Savice, tija voda ladna, ponesi me tamo i onamo".

Jedna od najvećih katastrofa 20. stoljeća, potonuće prekooceanskog broda Titanic, i dalje izaziva strahopoštovanje i golica radoznalost. Taj megabrod, čudo tehnike s početka stoljeća, "nepotopivi" kako su mu tepali, na svom prvom putovanju iz Britanije u New York doživio je havariju u sudaru sa santom leda te nakon dvosatne agonije potonuo na dno odvodeći u smrt 1497 putnika i članova posade. Na Titanicu među mnoštvom od 2209 putnika i članova posade, koji su krenuli u Ameriku u potrazi za boljim životom, nalazilo se i 30 Hrvata.

O njihovoj sudbini  u svojoj knjizi u izdanju Jesenski i Turk “Titanic - Hrvati u katastrofi stoljeća” piše  najpoznatiji hrvatski titanikolog Slobodan Novković.

Karta u jednom smjeru

Titanic je na svoj prvi, a pokazat će se i zadnji put krenuo 10. travnja 1912. godine iz engleske luke Southamptona.  Na ispraćaju mnoštvo predstavnika medija, a filmski magazini zabilježili su isplovljavanje najvećeg i, govorilo se, najsigurnijeg putničkog broda svoje ere. Golemi brod dužine 269 i visine 31,7 metara, sa 11 paluba, snage 46 tisuća KS i tada velike brzine od 23 čvora.

Svi Hrvati putovali su u trećem razredu putovali su "u jednom smjeru"- u Ameriku, kaže Novković. Potonuće je preživjelo svega troje Hrvata - ostalih 27 zauvijek je nestalo u vodama Atlantskog oceana. Tek jedan od njih, Ivan Hendeković iz okolice Čazme, pokopan je u američkom gradu Halifaxu, ne groblju gdje su svoje posljednje počivalište našli rijetki poginuli koje su brodovi pristigli Titanicu u pomoć uspjeli pokupiti prije nego što ih je ocean odvukao na dno.

Najviše Hrvata bilo je iz Like, njih 18, i to osam iz Široke Kule kod Gospiće koji su svi poginuli, spasio se samo Nikola Lulić iz Konjskog Brda kod Perušića. Iz Vagovina kod Čazme na put u SAD uputilo se četvero mještana, a spasila se jedino Mara Osman-Banski. Ivan Jalševac iz Topolovca kod Siska treći je Hrvat koji je preživio katastrofu. Na brodu su bili i rođaci Bartol, Ivan i Ljudevit Čor iz Krčina kod Crikvenice i svi su nestali u oceanu. Putovali su u Ameriku prvi put, jedino je Ivan Stanković već živio ondje i u Sisak je bio došao samo da sredi papire oko imovine pokojne supruge. Novković u svojoj arhivi posjeduje i njegovo pismo koje je na dan ukrcaja na Titanic poslao u Sisak, a koje je ironijom sudbine stiglo na adresu baš na dan pogibelji broda.

Među posadom broda nije bilo Hrvata, iako su se s godinama pojavljivali neki navodno preživjeli članovi posade, poput dvojice koji su tvrdili da su bili ložači na Titanicu. No, sada definitivno možemo tvrditi da među posadom nije bilo Hrvata ili ljudi s područja današnje Hrvatske, kaže Novković.  

Lažni brodski ložači

Titanic je napravljen da prebaci što više ljudi u Ameriku. Najviše putnika na Titanicu bilo je u trećem razredu - 709, u prvom razredu je bilo tek 324, a u drugom tek njih 285, napominje Novković.

Doduše, nastavlja Novković, tadašnji su popisi poginule Hrvate svrstavali među Austrijance, što je bilo logično, ali današnji popisi te ljude potpisuju kao Hrvate, odnosno hrvatske državljane.

Među putnicima koji se i danas vode kao Nijemci pronašao sam svećenika Josipa Perušića, ali on je bio rođen u Njemačkoj iako su mu roditelji Hrvati te ga nisam uvrstio u popis nastradalih iz Hrvatske, napominje Novković.

Novković je pregledavao popise putnika i posade te ih je identificirao po prezimenima i mjestima rođenja.

Mara Osman-Banski umrla je u SAD-u 1930. godine, a druga dvojica preživjelih Hrvata, Ivan Jalševac i Nikola Lulić, vratila su se u Hrvatsku. Jalševac je umro u srpnju 1945. u rodnom selu, a Lulić u 81. godini 1962., također u Hrvatskoj. Sve troje preživjelih Hrvata često su i detaljno u raznim novinama opisivali svoje preživljavanje katastrofe.

Jalševac je, kaže Novković, u svom prvom iskazu rekao kako je prolazio donjom promenadom dok je brod tonuo i kako se u tom trenutku spuštao čamac za spašavanje u koji je jednostavno uskočio. Kaže da su ga mornari željeli izbaciti iz broda, ali se on čvrsto uhvatio za klupu te su ga na kraju pustili.

Spas s Carpathie

Nakon nekog vremena Jalševac je malo romansirao tu svoju priču, ali ne kao  naknadno sjećanje, kaže Novković. Kada je doznao razmjere stradanja, možda je, što se mnogim preživjelim dogodilo, osjetio grižnju savjesti što se spasio, pa je malo prilagodio priču, rekavši da je skočio u more, odakle je izvučen. No, to nije neobično, jer većina preživjelih kasnije je izjavljivala kako su spašeni iz mora, dok je nepobitno utvrđeno da je iz mora “izvađeno” tek njih četvero, od kojih je jedan kasnije umro! Činjenica je također da se samo jedan čamac za spašavanje vratio do mjesta potonuća, dok su ostali plutali na pristojnoj udaljenosti.

Mi na žalost nemamo nikakvih informacija o tome gdje, kada i kako su poginuli ostali Hrvati s broda. Doduše, nepobitna je činjenica da je orkestar do kraja svirao na palubi, da su se neki ljudi odbili ukrcati u čamce iako su mogli, a zanimljivo je da je i Ivan Jalševac ispričao da je s dvojicom svojih zemljaka Stankovićem i Draženovićem, koji nisu preživjeli nesreću, u kutu broda koji tone zapalio cigaretu te su zapodjenuli melankoličnu i prigodnu pjesmu iz svog kraja: “Oj, Savo, Savice, tija voda ladna, ponesi me tamo i onamo”. U općoj zbrci tiho su oproštajnu pjesmu pjevušila trojica Hrvata iz okolice Siska dok je najveći brod tadašnjice, Titanic, polako tonuo prema dnu hladnog Atlantskog oceana!

- Teško je to sada dokazati, ali zašto ne, u takvim ekstremnim situacijama ljudi različito reagiraju - kaže Novković.

Novković je identificirao i 70 mornara Hrvata s broda Carpathia, koji je prvi stigao u pomoć Titanicu, a radilo se uglavnom o Istranima i Riječanima.

- Njihova su imena bila talijanizirana, ali ipak sam ih locirao, a svi su oni dobili i posebne medalje za sudjelovanje u spašavanju nastradalih s Titanica.

Zanimljivo je, kaže Novković, da je tadašnji zagrebački Jutarnji list prvi u Hrvatskoj izvijestio o tragediji Titanica.

Hrvati na Titanicu

Grga Čačić (18)  Široka Kula kod Gospića
Luka Čačić  (38)  Široka Kula kod Gospića
Manda Čačić ( 21) Široka Kula
Marija Čačić  (37) Široka Kula
Petar Ćalić  (17) Brezik kod Metka
Jovo Ćalić (17)    Brezik
Joso Čulumović (17) Prvanselo kod Perušića
Jovan Dimić (42)  Ostrovica kod Gospića
Nikola Lulić  (29) Konjsko Brdo
Marija Orešković (20) Široka Kula
Jeka Orešković (23) Široka Kula
Luka Orešković (20) Široka Kula
Mate Pocrnić (17)  Bukovac
Tome Pocrnić (24)  Bukovac
Ivan Strilić (27) Široka Kula
Bartol Čor (35) Krčina kod Crikvenice
Ivan Čor (27) Krčina kod Crikvenice
Ljudevit Čor (20) Krčina kod Crikvenice
Mirko Dika (17) Crikvenica
Josip Draženović (33) Hrastelnica kod Siska
Ivan Jalševac (29) Topolovac kod Siska
Ivan Stanković (33) Galdovo kod Siska
Mara Osman -Banski (31) Vagovina kod Čazme
Ignjac Hendeković (28) Vagovina
Milan Karajić (30) Kravarsko kod Velike Gorice
Štefo Pavlović (32) Vagovina
Matilda Peteranec (28) Vagovina
Stjepan Turčin (38) Bratina kod Kravarskog
Mile Smiljanić (37) Pisač kod Udbine
Branko Dakić (19) Gornji Miholjac

Piše: Vlado Vurušić http://www.jutarnji.hr/

* * * * *

Nikola Lulić

Nikola Lulić, rođen je 24. veljače 1883. u selu Konjsko Brdo, Lika. 1902. otišao je u Chisholm, Minnesotu gdje je kao miner radio u rudniku "Alpena Mine".
U jesen 1911. vratio se je k ženi Marti  i dijeci u Liku. Bio je dva puta ženjen. S prvom ženom Mandom živio je sedam godina. Nakon pola godine ponovo je krenuo za Ameriku. Emigranti, kojima je kao pratilac, tumač i savjetnik, platili su mu putne troškove.

U putničkoj agenciji Johann Isidor Büchel, Buchs za 170 švicarskih franaka (broj putne karte 315098, £ 8 13s 3d)

Poslje katastrofe otišao je iz New Yorka  svome tetku  Ross Rosiniću u 118 Tocence Avenue, Chicago, Illinois. "Nicola Lulich" je poslje I. Sv. rata  i smrti njegove druge žene Marte, dijecu iz obadva braka sam uzdržavao. Više puta, između dva Sv. Rata, je odlazio u Francusku kao sezonski poljoprivredni radnik. Zajedno s njim išla su na rad i njegova dva sina.
U starim danima živio je usamljen, daleko od svojih prijatelja u Konjskom Brdu. Umro je 1962. sa 79. godina kod svoje najmlađe kćerke Mare u Perušiću.

Pasažiri treće klase

White Star Line imala je, kao i svi putnički brodovi, problema s pasažirima. Što nitko nije htjeo priznati, pasažiti treće klase su kao kruh i putar za parabrodstvo bili. Parobrodstvo je ovisilo o tim „okrutnim bez ikakvog ponašanja, većinom nepismenim  ljudima“ – o emigrantima.  Kako postupiti prema tim putnicima i držati ih izolirane od putnika druge i prve klase? White Star Line imala je briljantnu ideju. Kabine treće klase bile su tako elegantne čak su poneke imale tekuću vodu. Takav luksuz nije bio poznat pasažirima treće klase i za njih je već sami put u bijeli svijet bio početak sna. Ta iluzija bila je perfekcionizirana s time što su pasažiri treće klase na Titaniku imali jednu prostoriju za pušače - "Smoking Rooms".

Nisu zaboravljeni smještaji emigranata između prtljage i životinja, tamne zagušljive i nečiste prostorije.

Iako se je smještaj emigranata na brodovima poboljšao o njima je vladalo negativno mišljenje. Emigranti su i dalje bili kao "ljudski teret" uvršteni. Kompanijama su radi ravnoteže i prometa bili potrebni.

Titanik je budno gledao da separira tj. da treća klasa ne dođe u dodir s prvom klasom.Čak su muškarci i žene treće klase bili odvojeno smješteni. Neoženjeni muškarci bili su na jednoj strani a neudane žene na drugoj strani broda smještene. Između njih, kao odbojnik, bile su smještene obitelji s dijecom. Svaki dodir između pojedinih grupa i klasa želio se je spriječiti. Ali ni različiti jezici putnika nisu bili barijera za zajednički ples i pijevanje.

U noći 14. travnja 1912. iz pijesme su nastali vrisci.

Spašeno je 50% ali samo 50% žena i dijece treće klase. 80% muškaraca treće klase se je utopilo. Od 2207 osoba preživilo je katastorfu samo 750.

Marica Draženović













Povećane fotografije > u galeriji http://cro-eu.com/galerija-fotografija/index.php
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Travanj 17, 2008, 01:28:09 »


17. travnja 1932. održan je sastanak komunista iznad Bakra u Vitoševu

Iznad Bakra u Vitoševu održan je 17. travnja 1932. sastanak komunista Bakra, Hreljina, Kraljevice, Sušaka i Grobinštine.

Tada je dogovoreno da se u cilju uspješnijeg djelovanja KPJ na terenu osnuje viši partijski forum i da se stoga sazove poseban sastanak i odluči o tome. Sastanak je održan 1. svibnja 1932. u jednoj šumici u Vitoševu, i na njemu je doista osnovan Okružni komitet KPJ za Hrvatsko primorje.

Svi prisutni postali su članovi toga foruma:

1.   Josip Cuculić iz Hreljina,
2.   Filip Turina iz Kraljevice,
3.   Pavao Biondić i Dušan Diminić iz Sušaka,
4.   Edmond Haramija iz Grobnika i
5.   Ivan Dujmić iz Bakra.

On je izabran za njegova sekretara.Okružni komitet KPJ osnovan je „da poradi na uspostavljanju organizacije u mjestima Hrvatskog primorja, koja će ilegalno širiti komunističku propagandu u tom kraju.“ Kasnije je dužnost sekretara preuzeo Filip Turina iz Kraljevice, ali je Ivan Dujmić ostao i dalje član Okružnoga komiteta.

Okružni sud u Ogulinu osudio je na najveću kaznu od 12 mjeseci Bakranina Ivana Dujmića, dok je Josip Broz osuđen na 7 mjeseci, a Rade Celer i Ivan Pravdica na 6 mjeseci.

Međutim, ni zatvaranja ni progoni komunista ni tada ni nešto kasnije pod kraljevskom diktaturom od početka 1929. godine nisu uspjeli potpuno ugušiti djelovanje KPJ i naprednih snaga uopće u cijeloj Jugoslaviji, pa ni u Hrvatskom primorju. Dakle, ni u Bakru.

Iz Amerike se 1931. godine vratio istaknuti član KPJ Božo Vidas u svoj rodni Hreljin i poradio je na obnovi partijskih organizacija. Sastao se i s Josipom Cuculićem i Ivanom Dujmićem. Vidas je doduše brzo pao u ruke policiji i bio ubijen, ali su Cuculić i Dujmić nastavili rad obnovljenih partijskih organizaciju u Hreljinu i Bakru. Tako se Bakar opet javlja u povijesti KPJ u Hrvatskom primorju.

Bakar je tako uz Sušak postao 30-ih godina osebujan partijski punkt, uspjevši u akciji da se osnuje Okružni komitet KPH za Hrvatsko primorje u suradnji napose s drugovima u Hreljimi i Kraljevici. A povezanost s drugovima u Sušaku dala je ovoj akciji šire značenje, pa su članovi ovoga OK počeli djelovati i izvan ovih mjesta.

To, međutim, nije bilo sve. I u samom Bakru zapažena je aktivnost Partije. Tako su u Pomorskoj akademiji osnovane potkraj 1933. godine 2 partijske organizacije, dvije ćelije nautičara s kojima je vezu održavao Ivan Dujmić i davao im direktive za rad.
Dušan Diminić navodi imena tih nautičara:

-   Slobodan Sedlar,
-   Tihomir Zoričić,
-   Franjo Paladin,
-   Oskar Rismondo,
-   Eduard Logar i
-   Rudolf Deželin. Spominje ih i državni tužilac dr Franjo Klarić u svojoj optužnici komunista.

Do te je optužnice došlo poslije prvomajske proslave u Hreljinu 1934. godine i akcije žandarmerije u otkrivanju komunista i njihovih simpatizera. Naime, u Hreljinu su radnici za 1. svibnja 1934. izvjesili crvenu zastavu i ispisali revolucionarne parole po zidovima kuća u znak proslave međunarodnog praznika rada. Parole su bile: „U borbu za kruh“, „Živila sloboda“, „Živio Prvi maj“, „Buni se narode – napred“.

lzvješen je bio i plakat pisan crvenom tintom s ovim sadržajem: „Dolje krvnička Jugoslavija, dolje krvnik Perović, smrt Josipu Šiloviću i svim trutovima Jugoslavije“. Posebno su bili ispisani i ovi napisi: „Dolje krvava kraljevina Aleksandra“, „Živila sovjetska Jugoslavija“ i "Narode, traži kruha i traži slobode“ .

Izvor:
Borba, Zagreb, br. 41, 27. 08. 1927, str. 3. Prema Mihalu Sobolevskom, Ogulinski proces 1927. Josipu Brozu i grupi komunista i simpatizera Hrvatskog primorja. Radnički pokret ... Zbornik I, nav. djelo, str. 619.,  str. 623. 1. Dujmić, Moja djelatnost ... nav. zapis, str. 40. 27 1. Dujmić, Moja djelatnost ... nav. zapis, str. 40. J. Cuculić, Moje učešće ... , nav. zapis, str. 124. Dušan Ruminić, Komunistički pokret u Hrvatskom primorju 1931-1941. Radnički pokret ... , Zbornik I, nav. djelo, str. 59.
D. Diminić, Komunistički pokret ... , nav. zapis, str. 59., str. 64.
Bosiljka Janjatović - Petar Strčić, Dva spisa državnog tužioca u Sušaku 1934. god. o članovima i simpatizerima KPJ. Radnički pokret ... , Zbornik I, nav. djelo, str. 659.
I. Dujmić, Moja aktivnost ... , nav. zapi'S, str. 40.
D. Diminić, Komunistički pokret ... , nav. zapis, str. 65.
B. Janjatović - P. Strčić, Dva spisa ... , nav. rad, st,r. 660-662.
Eugen Cindrić, Napredna omladina Sušaka između dva svjetska rata. Radnički pokret ... Zbornik I, nav. djelo, str. 109.


 

U toj istoj zgradi je i Josip Broz - Tito proveo sužanjske dane, nakon što kao radnik u brodogradilištu Kraljevica bio uhapšen kao član KPJ i osuđen u poznatom Ogulinskom procesu.


Hreljin - Panorama napuštenog mjesta u terasastom krajoliku.


Za forum priredila Marica Draženović
Povećane fotografije >  u galeriji
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Travanj 19, 2008, 19:59:18 »


Dr. Ljudevit Gaj rođen je  8. srpnja 1809. godine u Krapini. Otac Ivan bio je krapinski ljekarnik, a majka Julijana Gaj, rođena Schmit bila je za svoje vrijeme prilično obrazovana žena. U Gajevoj kući se u doba njegova djetinjstva govorilo njemačkim, a tek kasnije hrvatskim jezikom. Osnovnu školu i prvi razred gimnazije završio je u Krapini, a zatim je prešao na njemačku gimnaziju u Karlovcu. Nakon srednje škole pošao je na studij filozofije u Beč, a onda u Graz. Doktorirao je 1834. u Leipzigu.

Gaj je počeo rano pisati, pa je već 1826. godine objavio rad "Die Schlösser bei Krapina" (Tvrđave oko Krapine). To je prvo djelo u kojem je prikazana povijest krapinskog kraja.

Hrvatska Gajeve mladosti bila je razjedinjena i u političko ekonomskom i u kulturno jezičnom pogledu. Gaj je na sebe preuzeo dužnost da Hrvate poveže i sjedini na kulturno jezičnom planu. U tom cilju je 1830. godine objavio u Budimu svoje najpoznatije djelo Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja kojim je položio osnove svoje pravopisne reforme.

Godine 1833. napisao je pjesmu "Još Hrvatska ni propala" koja je postala narodna preporodna budnica.

1835. godine Gaj je počeo izdavati Novine horvatske i književni prilog Danicu horvatsku, slavonsku i dalmatinsku u kojima pred sve agresivnijom madžarizacijom širi hrvatsku nacionalnu ideju.

Godine 1835., točnije 5. prosinca te godine, objavio je proglas o napuštanju kajkavskog dijalekta i starog pravopisa i o prihvaćanju štokavštine i novog pravopisa. Sukladno tome i njegov list je tiskan novim pravopisom i štokavskim narječjem.

Novine i Danica izlaze na kajkavskom narječju, a od 1836. godine na štokavskom i tiskane su novim pravopisom kojega je autor Gaj. On je po uzoru na češku latinicu stvorio znakove za pojedine naše glasove, pa je to pismo nazvano gajica.

1840. godine u sve škole u Hrvatskoj uveden je Gajev pravopis i štokavsko narječje, ali je latinski jezik još uvijek bio službeni jezik u Hrvatskoj. Prvi je u saboru na hrvatskom jeziku održao govor Ivan Kukuljević Sakcinski u svibnju 1843. godine, predlažući da se hrvatski jezik uvede kao saborski, uredovni i nastavni umjesto "mrtvog latinskog". Kukuljevićev prijedlog ocijenjen je kao preuranjen. Sabor je tek u listopadu 1847. godine uzvisio hrvatski jezik na onu čast, vrijednost i valjanost koju je do tada uživao latinski.

Zahvaljujući Gaju i njegovim suradnicima diljem Hrvatske se otvaraju čitaonice koje su bile rasadnik preporodnih ideja. Ilirska čitaonica otvorena je u Krapini 1845. godine..

Opirući se mađarskom nacionalizmu i prihvaćajući ideju narodnog jedinstva preuzeo je ilirsko ime za sve Južne Slavene. Godine 1843. vlasti su zabranile upotrebu ilirskog imena nakon čega opada Gajeva popularnost.

A poslije afere oko Miloša Obrenovića * (1849., zbog tobožnjeg iznuđivanja novca od Miloša Obrenovića) Gajev utjecaj je posve opao. Nakon optužbe za veleizdaju (1853.) Gaj je definitivno slomljen te se do kraja života bori za golu egzistenciju i osobnu slobodu.

* Knez Miloš Obrenović http://www.antikviteti.co.yu/arhiva/00001.html

Sukladno svom proslavenskom opredijeljenju 1840. posjetio je Rusiju, a 1846. Srbiju. Igrao je vidnu ulogu u hrvatskom političkom životu uz bana Jelačića.

Dr. Ljudevit Gaj je umro, povučen i razočaran, 20. travnja 1872. godine u prostorijama svoje tiskare u Ćirilometodskoj ulici u Zagrebu. Prvotno je sahranjen u obiteljsku grobnicu na Jurjevskom groblju, a 1885. godine njegovi posmrtni ostaci preneseni su u arkadu iliraca na Mirogoju.

Još Hrvatska ni propala

Još Hrvatska ni propala dok mi živimo,
visoko se bude stala kad ju zbudimo.
Ak je dugo tvrdo spala, jača hoće bit,
ak je sada u snu mala, će se prostranit.

Hura! nek se ori i hrvatski govori!
Ni li skoro skrajnje vrijeme da nju zvisimo,
ter da stransko teško breme iz nas bacimo?
Stari smo i mi Hrvati, nismo zabili
da smo vaši pravi brati, zlo prebavili.

Hura! nek se ori i hrvatski govori!
Oj, Hrvati braćo mila, čujte našu riječ,
razdružit nas neće sila baš nikakva već!
Nas je nekad jedna majka draga rodila,
hrvatskim nas, Bog joj plati, mlijekom dojila.

Hura! nek se ori i hrvatski govori!



 



Povećane fotografije > u galeriji http://cro-eu.com/galerija-fotografija/index.php
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Travanj 21, 2008, 01:12:31 »


Danas bi Gordan slavio svoj 50. rođendan.

Gordan Lederer (Zagreb, 21. travnja 1958. - 9. kolovoza 1991.) je poslije osmogodišnje škole i gimnazije u Zagrebu završio školu za fotoreportere Jugoslavenskog instituta za novinarstvo u Beogradu. Studij filmskog i tv-snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu upisuje 1983. te diplomira 1989. godine s dokumentarni filmom Samoća (S. Aničić, 1987.) u produkciji ADU. Godine 1986. započinje studij arheologije na Filozofskom fakultetu, a 1989. godine u Inter-univerzitetskom centru u Dubrovniku započinje poslijediplomski studij Kulturna povijest istočnojadranske obale

Od samog početka rata u Hrvatskoj snima na svim kriznim područjima za dnevnike Hrvatske televizije. Lederer snima u Kninu i Pakracu, kod Osijeka i Borova sela, u Vukovaru i na Banovini.

Pao je od snajperskog metka i tromblonske mine snimajući u selu Čukura ponad Hrvatske Kostajnice. Njegova je kamera zabilježila mjesto odakle je pucano i zabilježila mjesto njegovog pada.

Umro je na putu za Zagreb dugo vožen automobilom jer zapovjednik V. vojne oblasti JNA general Milan Rašeta, koji je stolovao u Zagrebu, onemogućava prelet helikoptera kojim bi Lederer bio prebačen u bolnicu.

Misli - trenutci, uvijek će nas na njega podsjećati i sretni i žalosni ćemo biti ali ga nećemo zaboraviti.

Marica

http://www.vecernji.hr/newsroom/news/croatia/515634/index.do
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Travanj 23, 2008, 01:19:16 »


23. 04.1 943 Tajland priznaje Nezavisnu Državu Hrvatsku



Ministar predsjednik Tajlanda maršal Plaek Phibul Songkhram  od 16.12.1938. 06.03.1942. – 07.03.1942.- 01.08.1944.

Tajland i Hrvatska, iako zemljopisno vrlo udaljene, već niz godina uspješno surađuju.


Tajlandski veleposlanik  Tawatchai Piyarat

U Tajlandu živi Hrvat Želimir Pehar, rođen u veljači 1943. Studirao je u Dubrovniku i 1964. diplomirao kao Esperantist. Preveo je mnogobrojne knjige o Slavoniji i Baranji na esperanto jezik. U Pattayi vodi uspješno s partnerom Zoranom Ćirić iz Niša u Srbiji, esperanto kompaniju za brigu i servis, koja se bavi turizmom i organizacijama događanja.

Za forum priredila Marica Draženović
Povećane fotografije > u galeriji http://cro-eu.com/galerija-fotografija/index.php
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Travanj 23, 2008, 01:36:24 »


23. travnja 1929. godine – Registracija HNK Jadran prije 79 godina

HNK "Jadran"  iz Kaštela Sućurac postaše članovi Splitskog nogometnog podsaveza.  Službena registracija kluba od strane Velikog župana u Splitu bila je  23. travnja 1929. godine, kada su ovjerena i prva Pravila Nogometnog športskog kluba "Jadran" iz Kaštel Sućurac.

U ovom prvenstvu Jadran se prvi puta natječe u službenom natjecanju od svog osnutka i to u grupi C pokalnog prvenstva splitskog nogometnog podsaveza, zajedno sa ekipama: Slaven (Trogir), Primorje (Kaštel Novi) i GOŠK (Kaštel Gomilica).


Momčad Jadrana u prvoj sezoni službenih natjecanja 1930. godine. Stoje slijeva: Rato Perišić, Anton Bonacin, Šimun Kraljević, Mile Perišić, Mate Bratinčević, Zvonko Šiškov, Vjeko Alfirevići Anton Plepel - predsjednik. Čuče slijeva: Veljko Barišić, Antejerkunica i Bartul Kovač.

Izvor: http://www.sucurac.info
Za forum priredila Marica Draženović
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Travanj 24, 2008, 13:34:52 »


Igor Štiks - Knjiga Elijahova stolica


Nizozemski prijevod uspješnog romana mladog hrvatskog književnika Igora Štiksa (rođen 1977), Elijahova stolica, bit će predstavljen u četvrtak, 24. travnja 2008. u 16 sati u knjižari Selexyz Verwijs, Passage 39, Haag. Predstavljanje organizira Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Haagu i izdavačka kuća De bezige bij iz Amsterdama.


Roman je na nizozemski preveo dr. Guido Snel, koji će biti na predstavljanju. Pod naslovom De stoel van Elijah knjiga izašla iz tiska 4. ožujka 2008. U romanu se govori o nesvakidašnjoj sudbini austrijskog pisca Richarda Richtera.

Igor Štiks rodio se 1977. godine u Sarajevu. Elijahova stolica njegov je drugi roman. Piše prozne tekstove, eseje, književne kritike i novinske članke. Njegov prvi roman Dvorac u Romagni (Durieux, 2000.) dosad je objavljen u Austriji (Folio Verlag, 2002.), Sjedinjenim Državama (Autumn Hill Books, 2005.) i Španjolskoj (Funambulista, 2005.). Prozni i esejistički tekstovi prevođeni su mu na engleski, francuski, njemački, turski, bugarski, makedonski, slovenski i grčki jezik. Živi u Zagrebu a trenutno je doktorand na Institut d'Etudes Politiques de Paris - Sciences Po i na Northwestern University u Chicagu, SAD.


U svom drugom, dugo iščekivanom romanu Elijahova stolica Igor Štiks opisuje nesvakidašnju sudbinu austrijskog pisca Richarda Richtera. Nakon emocionalne krize i bračnog brodoloma na pragu pedesete glavni se junak, u proljeće 1992., iz Pariza vraća u rodni Beč gdje pronalazi sakrivenu bilježnicu svoje majke. Nakon otkrića njezinog šokantnog sadržaja, napisanog u dramatičnim ratnim okolnostima 1941. godine, njegov se život stubokom mijenja.

Richard Richter odlučuje otkriti svoje korijene. Njegova potraga usmjerava ga u pravcu ratnog Sarajeva gdje dolazi na samom početku opsade. Richterov život u Sarajevu, kao i životi svih likova romana, određen je sudbinom koju on, poput junaka grčke tragedije ne može izbjeći i na koju ne može utjecati.

U romanu Elijahova stolica Igor Štiks maestralno spaja intimnu dramu s bezvremenim pitanjima te kroz sudbinu jednoga čovjeka i kroz veliku ljubavnu priču, progovara ne samo o osobnoj tragediji već i o tragediji grada, narodâ, kontinenta...

Bez sumnje, Elijahova stolica jedna je od onih malobrojnih knjiga koje se snažno urezuju u pamćenje i kojoj se treba vraćati.

Za forum priredila Marica Draženović

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #9 : Travanj 25, 2008, 09:15:11 »


Gradsko kazalište Rijeka

25. travnja 1845. Riječka gradska općina otkupila od obitelji Adamich kazališnu zgradu, nazvavši je Gradsko kazalište Rijeka (Teatro civico di Fiume).


Adamićevo kazalište, sagrađeno 1805. On sam osnovao je i kazališni i ujedno gradski orkestar i glazbenu školu. Najveće se zabave toga doba događaju u kazalištu - koje u svojim prostorima obično objedinjuje sav društveni život - osim predstave, organizira i plesove u osebnoj "redutnoj" dvorani.


Nakon rušenja starog "Adamićeva teatra" grad je odlučio sagraditi novo moderno kazalište, za koje je 1883. projekt naručen u Bečkom ateljeru Fellner i Helmer, specijaliziranom za gradnju suvremenih srednjovjeuropskih kazališta. Kazališna kuća otvorena je 3. listopada. 1885. godine.

Za forum priredila Marica Draženović
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #10 : Travanj 26, 2008, 19:21:03 »


26. 04. 1134. - Prvi puta se spominje ime grada – Zagreb

26. travnja 1134.  u  sudskom sporu oko imanja Dubrava* između zagrebačkog biskupa Macilina i župana Adalberta po prvi puta se spominje ime grada – Zagreb. Ne postoji nikakav stariji i vjerodostojniji dokument u kojem bi se pripovijedalo o tome kako je kralj Ladislav Arpadović osnovao zagrebačku biskupiju.

Život počinje s imenom

Pedeset tisuća godina života kao da je bilo uzalud, jer život počinje tek onda kad ga se zabilježi i ispiše na papiru. A kroničar je zapisao, da je u ovom slučaju to bio kralj Ladislav, koji je godine 1094. osnovao biskupiju u Zagrebu (današnji Kaptol) i obdario je bogatim dobrima.

I tek od tada, na lijevoj obali potoka Medvešćaka, počinje živjeti Zagreb kao biskupski grad. S desne obale potoka, na brežuljku mnogo strmijem i prostranijem, bilo je možda i veće naselje, ali kako nije bilo uvedeno u matične knjige, kao da i nije postojalo.

I tko zna koliko bi još ostalo u mraku nepostojanja, da nije pružilo utočište hrvatskougarskom kralju Beli IV, koji je na vrat na nos bježao pred bijesom Tatara.

Ova gostoljubivost bezimenog na¬selja bila je možda presudnija za razvoj grada od osnivanja biskupije. Naime, da se oduži stanovnicima - koji su poslije njegova bijega u Dalmatinsku Hrvatsku od Tatara grdno nastradali - Bela IV izdaje stanovnicima "Zlatnu bulu“, povelju kojom Gradec proglašava "slobodnim kraljevskim gradom“. Grad odgovara samo kralju, sam bira svoga suca, svoje prisežnike i vijećnike. Obrana grada povjerena je gradskom kapetanu, a u gradskoj službi bili su bilježnici, kaštelani, stražari, noćobdije itd. Ne plaća nikakve daće ni namete, održava sajmove, iza kojih stoji jamstvo kralja, i tako razvija obrt i trgovinu, a uz njih i sve ostale gradske djelatnosti.

Sigurnost je prvi uvjet razvoja

"Zlatna bula“ bijaše povelja povlastica, ali i povelja koja je obavezivala građane Gradeca da odmah i dobro utvrde svoj grad, da se ne bi ponovilo ono strahotno pustošenje i razaranje koje Tatari za sobom ostaviše. Palisade, taj drveni plot, nisu se mogle smatrati ozbiljnim utvrđenjem.

Trebalo je graditi od čvrsta materijala. U dvadesetak godina podignute su visoke i široke zidine, koje su u obliku trokuta opasivale grad. Zidine su imale četvora gradska vrata s moćnim obrambenim kulama. Sva utvrđenja bila su dovršena već 1266. godine.

Kako biskupski Kaptol ispočetka nije uopće bio utvrđen, a i kasnije veoma slabo, to su ga župani i banovi veoma brzo napustili i preselili se u utvrđeni Gradec (1270-1274).

*  Sve do 13. st. područje Donje Dubrave potpadalo je pod CASTRUM ZAGRABIENSE, tj. Gradec. Od tog se vremena već spominju imena sela kao što su Čulinec, Resnička Trnava, Resnički Gaj i Retkovec, u kojima su živjeli kmetovi zagrebačkog biskupa, Kaptola i kanonika. Osim uobičajenih seljačkih poslova i ispunjavanja kmetskih obveza, obavljali su i radove na osiguravanju od savskih poplava.

Zagrebački biskupi

DUH (oko 1094) Prvi biskup zagrebački. Rodom Čeh. Doveo ga je kralj Ladislav. Uz njegov dolazak vežu se prve znamenite zagrebačke liturgijske knjige. S njime počinje živjeti zagrebacka biskupija sa svojim obredom.

BARTOLOMEJ (oko 1095) Spominje ga Ivan arhidjakon Gorički kao nasljednika Duha još za života kralja Ladislava.

SIGINDIN (oko 1102) Posredovao u izboru Kolomana za hrvatskog kralja i bio prisutan u Biogradu na njegovoj krunidbi.

MANASES (oko 1103) Kancelar kralja Kolomana.

FANCIKA (1114-1131) Kapelan kralja Ladislava. Uveo Duha u službu. Bio je glavni svjedok pred nadbiskupom Felicijanom u posjedovnoj parnici oko imanja Dubrava.

MACILIN (oko 1134) Isposlovao Felicijanovu ispravu. Sudjelovao u i. križarskom ratu. Bio kanonik jeruzalemski. Donio u Zagreb relikviju Sv. Križa.

Najstariji, poznati nacrt grada Zagreba, 1517. – 1526. Original se nalazi u Nacionalnoj Biblioteci u Beču.

Za forum priredila Marica Draženović

Povećana fotografija > u galeriji http://cro-eu.com/galerija-fotografija/displayimage.php?album=160&pos=0
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #11 : Travanj 27, 2008, 15:33:57 »


27. travnja 1861. održana osma saborska sjednica

Strossmayer zagovara hitno vraćanje Rijeke u domovinsko krilo jer "Tko bi hotio da se grad Rieka ne sdruži s Hrvatskom, taj bi rado, da se ova prostorina otvori u jaz, gdje bi se mogla zakopati ljubav medju dva naroda." (Dnev. sab.str. 59., 60.)


Stoga je, smatra Strossmayer, Sabor jedino mjesto gdje se problem Rijeke mora riješiti. Iako, kao neovisan narod, “odnošaj naš prema Austriji, tek riešiti imamo”. (Str. 59., 60.)

Rijeka ne šalje svoje predstavnike u Sabor pa se čini da su joj namjere odcjepljenje, ali se to “mirnim okom gledati ne da”, odlučno tvrdi Strossmayer, da se tomu na put stati ima. /…/.


Ja kažem, ako se uzme historično pravo u čistom smislu, tada je toliko jasno kao sunce, da je Rieka vavjek bila i da će vavjek ostati cjeloviti dio države naše.” (Str. 59.)

Sabornici uglavnom podržavaju Strossmayera jer je svaki prijedlog povijesno i razumno potkrijepljen, stoga se prisjetimo jedne mudre Strossmayerove rečenice u pismu Ivanu Mažuraniću iz 1860. godine:

Umci će vazda prijatelja imati!

Znao je on to. Sve radi iskreno, bez bilo kakve osobne koristi. Sve su to znali njegovi prijatelji i znanci, a Strossmayer je imao najvećega prijatelja uza se, narod svoj hrvatski…

Izvor: http://hrcak.srce.hr/
Za forum priredila Marica Draženović
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #12 : Travanj 27, 2008, 16:28:55 »


Korespondencija  Josip Juraj Strossmayer - Isidor Kršnjavi

27. 4. 1876. (IZVADAK) O odnosima s banom Mažuranićem, sumnji da ban i njegov najuži krug nisu pozitivno raspoloženi prema utemeljenju Galerije, nadi da će Rački pozvati Kršnjavoga da rukovodi izgradnjom Galerije te o Strossmayerovoj bojazni da bi se rat mogao proširiti, uključivanjem Austro-Ugarske Monarhije u rusko-turski sukob i na taj način ugroziti umjetnine koje još nisu prenijete iz Đakova u Zagreb.

(…) Vi mislite, da pišem Banu sbog poznatih 25. hilj. for. Ja sam o tomu opetovano pisao Banu. Mislim da ne bi od nikake koristi bilo nanovo pisati. Il je istina, što se meni veli; da je Ban i oni koji su oko njega, protivnici našemu poduzeću, il nije istina. U prvomu slučaju zabadava je pisati. Nećemo na nikaki način uspieti. U drugomu dosta će biti, da sam već dvaput o tomu pisao. Viditi će mo!

Što se prenosa slika tiče imajmo uztrpljenje. Dogadjaji ovd[je] još su neizviestni. A i bude li rata imamo dost vremena, da spasimo galleriju. Ja se s te strane ništ ne bojim. što Nikola bez ikake pameti trtlja. Sbilja! Znate li tko je dao... arku Naglu kad smo viećali o tomu, da se i stranim članovima glas dade - Nitko drugi, nego Nikola139.  

139 Radilo se o upornim nastojanjima austrougarskih vlasti da u upravu Zavoda sv. Jeronima postave svoga predstavnika s pravom glasa, kojima se pojedini svetojeronimski kanonici nisu uvijek znali na odgovarajući način oduprijeti. Godine 1879. došlo je do pokušaja stjecanja prava patronata austrougarskih državnih organa na imenovanje određenog broja kanonika u Kaptolu sv. Jeronima. Črnčić je popustio pritisku i pristao na prijedlog da austrijski car ima pravo patronata na dva ili tri kanonikata. N. Voršak obavijestio je o tome Strossmayera, a ovaj je oštro ukorio Črnčića i uputio ga da opozove svoj pristanak. Godine 1883. tajnik austrougarskog veleposlanstva kod Svete Stolice de Eggerek počeo je u ime austrougarske vlade dolaziti na sjednice kanoničkog zbora, dobivši pravo savjetodavnog glasa. Strossmayer je upozorio bečkog nuncija Vannutellija da austrougarske vlasti nastoje uzurpirati prava nad Zavodom sv. Jeronima, koji je kao hrvatski inozemni Zavod izravno podložan Svetoj Stolici. Također je upozorio na kolebljivo Črnčićevo držanje s tim u vezi. Vidi: Korespondencija Strossmayer - Vannutelli, 305.-307. Očevidno je bila riječ o kontinuiranom nastojanju austrougarskih vlasti da steknu kontrolu nad Zavodom sv. Jeronima. Strossmayer je u konkretnom slučaju 1876. N. Voršaku zamjerio kolebljivo držanje kada se o tome raspravljalo u širem sastavu (prisutnost Strosssmayera, msgr.-a Nagela i drugih visokih crkvenih dostojanstvernika).

Dr. sc. Zoran Grijak
Hrvatski institut za povijest


Dolazak biskupa Strossmayera u Osijek 26. 09. 1850
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #13 : Svibanj 01, 2008, 00:48:41 »


15 godina World Wide Web

Kako su prije ljudi živjela bez interneta, mlađi se ne sjećaju tih vremena. 1,3 milijardi ljudi surfaju u www. Danas su online-putnički uredi, online-banking ili online-kontakt burza svakodnevnica.

Sve te olakšice nam World Wide Web, skraćeno www, tek zadnjih 15 godina pruža.  Prije toga je internet služio samo znanosti i to ponajviše fizičarima.

Od 30.04.1993 je ta nova tehnologija za internet sadržaje pristupačna javnosti. Od tada, mnogi su mišljenja, da je www. životne navike ljudi revolucionizirao.


Surfanje po internetu – znači tipkanje od linka do linka – je to što od 1993 milijuni dnevno čine.

Izumitelj ovog virtualnog prostora sa spletenom mrežom informacija je Tim Berners-Lee, tada znanstvenik na CERN u blizini Genfa. On je ovaj projekt pokrenuo 1989. da bi naučnjacima, istraživačima i znanstvenicima olakšao razmjenu informacija. Za kratko vrijem je nastao i prvi Browser – jedan program za surfanje u mreži i Homepage od CERN koja je ujedno i prva web stranica uopće.

Popularnosti, daleko od kruga fizičara i informatičara, pomogao je www, browser „Mosaic“ kojeg je tadašnji student Marc Andreessen 1993 na universitetu države Illinois predstavio.

1994. je već deset miliuna ljudi surfalo u webu. Po izjavi CERN preko www. prenesu se u minuti podatci u opsegu cijelokupnog Shakespearevog izdanja.

Svaka peta osoba je danas online!

www.cro-eu.com čestita!
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #14 : Travanj 01, 2013, 11:09:06 »


Dabarski grb

 

Kada je kralj Josip II. 28. lipnja 1786 posjetio Otočac, došao je u Dabar i u Petrinjić polje u kojem su Turci potukli Dabrane zahvaljujući izdaji Jove Vlaisavljevića. U Dabru je kralj prenoćio u župnom stanu, nedaleko vrila. Sutradan je posjetio Osman agino polje gdje se je 1527 odigrala bitka s Turcima, koje je vodio zapovjednik Udbine poturčeni Srbin Osman aga Glumac. Tu su Dabrani potukli Turke, a Osman agin konj bio je u borbi pogođen pa se aga Glumac sakrio u šuplje stablo bukve, gdje su ga pronašli mrtva. I tako Dabar ima još od 01. 04. 1787 svoj grb koji je, pri velikoj svečanosti za vrijeme svoje treće posjete Lici, kralj Josip II. predao Dabranima.

ŠTIT: Štit je razdijeljen u dva bijelo-crvena polja: u bijelom polju nalazi se sakriveni aga Glumac u svojoj raskošnoj odori, a u desnom crvenom plju leži njegov ranjeni konj.

Grb je uzet s pečata dabarskog župnika, a danas se pečat nalazi u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu.

Izvor: Crtice M. J. Draženović, 1. aprila 1787
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1] 2
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!