Ratna zbivanja u Brinjskom kraju iz pera partizanskog novinara u kojima su akteri i statisti – komunisti.
Sve ima dvije strane: ovisi na kojoj strani "brinjskog mosta" stojimo. (MD) TRAGOM JEDNE SLIKE
Brinjski kraj ne pripada Gorskom kotaru ni Drežnici, ali je za čitavog rata bio čvrsto povezan s tim krajevima. Primorci, Gorani i Drežničani ratovali su i drugovali s partizanima iz toga Gornjeg kraja, a neko vrijeme su im i jedinice bile zajedničke.
Gornji kraj je čuven sa svojih minera i zidarskih radnika, a od njih su mnogi postali prekaljeni partizanski borci.
Brinjski partizani izvršili su prvu akciju u augustu 1941. godine kod Žute Lokve. [. . .]
U svome oružanom napadu na Žutu Lokvu u kolovozu 1941. g. partizani su se okomili na kuću i okućnicu Janka-Jankine Vukovića. Došavši iz svoga logora na Panosu, blokirali su rečenu kuću, ubili spomenutog kućegospodara, te potom zapalili pilanu i druge pogone na okućnici. S naoružanim partizanima u Žutu Lokvu došlo je, tvrdi autor Bukvić, i desetak nenaoružanih dobrovoljaca, koji kao ni partizani, nisu iz Vukovićeve kuće, trgovine, mlina i pošte (bila u Vukovićevoj kući) otišli praznih ruku. [. . .]
Više >
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1789.0 VELIKA DRAMA
U njihovim bazama koje su bile povezane s prvim s prvim drežničkim bazama, bili su
Ivica Lovinčić,
Ljubica Gerovac i
Srđan Uzelac.
Više > "U ime istine" >
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1776.0Iz tih dana zajedničke borbe ostala nam je jedna divna slika zaplijenjena u talijanskoj arhivi.
Osim one poznate slike na kojoj se vidi metalac
Stjepan Filipović, kako na trgu u Valjevu, s omčom o vratu, uprkos masi Nijemaca oko sebe i uprkos smrti, kliče slobodi, imamo tako još jednu isto toliko dragocjenu sliku, kojom se naši narodi mogu ponositi.
Radnik zagrebačke tvornice "Jugobates"
Ivica Lovinčić tada sekretar Kotarskog komiteta KP Brinje pred samu svoju smrt, snimljen je s herojskim izrazom i pogledom.
Taj izraz lica Ivice Lovinčića, kome je tada bilo nešto više od trideset godina, tačno odgovara njegovom držanju pred fašističkim sucima, koji su ga osudili na smrt na jednoj livadi u Brinju i odmah ga tu na licu mjesta strijeljali.
Tom dogođaju prethodila je velika drama.
Ivica Lovinčić bio je organizator ustanka u svom kraju: Neprijatelj je osjetio njegove sposobnosti i utjecaj, a naročito je krvnike boljelo to,
što je Ivica bio Hrvat, koji organizira ustanak.
Širok krug ljudi u Lici čuo je već tada o Ivici Lovinčiću. Samo mala grupa ustaša u Brinju i okolici mrzila ga je zajedno s talijanskim fašistima.
Ivica je bio junak. One večeri 14. marta 1942. godine u šumi u
Tuževiću, gdje je bio štab brinjskih partizana, upozoravali su ga njegovi drugovi:
- Budi oprezan, Ivica ... Nemoj ulaziti u Brinje ...
- Ne, neću, ja se samo šalim – umirivao ih je Ivica.
A bilo je u pitanju dobivanje znatne količine oružja. I mislio je Ivica u sebi: dobit ćemo oružje, municiju ... moram ići ...
I otišao je.
Međutim, fašistička OVRA je djelovala. Djevojka
Marijana Hofman iz Brinja, koja je kao i njena porodica i njen otac, već skoro godinu dana držala stalnu vezu s partizanima, vjerojatno je na kraju bila ipak zavrbovana u mrežu talijanske špijunske službe OVRE. Možda su joj ponudili ljubav, udaju, novac ... Odala je Ivičin dolazak. Upao je u zasjedu talijanskih fašista. U borbi, neravnoj borbi s ustašama i fašistima, Ivica je bio uhapšen.
U SREDNJOVJEKOVNOJ TAMNICI
Dva dana mučili su Ivicu Lovinčića. Vodili su ga kroz mjesto, a ustaše i ustaškinje, ženetine iz Brinja, koje su se za rižu i marmeladu prodavale Talijanima, udarale su, pljuvale ga i tukle trnovim, bodljikavim šibama.
Vodili su Ivicu u zatvor,
u srednjovjekovnu tamnicu u brinjsku kulu grada Sokolca. Jer običan kotorski zatvor nije im bio siguran, mogli bi ga partizani napasti. Bojali su se. Iznad tamnice je i nekakva crkva. Tu ispod crkve i oltara mučili su Ivicu dva dana,
A onda su ga odveli pred sud, na široku livadu
kod pravoslavne crkve, ljepog proljetnog dana,
16. marta 1942. godine u podne.
Učiteljica
Anče Vučetić pričala je o tim danima:
- Ustaše su uvelike nastojale da ga uhvate. A Talijani još više ... I dok sam tog dana kod kuće sjedila s nekom slutnjom u srcu, čula sam urlikanje i bijes ustaša. Uskoro, evo crnokošulja i po mene. Baš tada su me uhapsili. Pokušali su i varkom. Rekli su mi, da me Ivica odao. Ali ja se nisam dala prevariti. Odbijala sam sve ... Rekla sam im da mnoge poznajem, da sam im bila učiteljica. U zatvoru, u samici čula sam pucnjavu, kad su strijeljali Ivicu ...
Livada smrti kod crkve je košanica, a gotovo polovina je vrt. I u vrtu našli smo
Maricu Aleksić. To je livada
Steve Uzelca i tu Marica nešto okopava. Naslonila se na držalicu od motike i priča:
- Stol je bio evo ovdje, pokriven ćebetom, za stolom talijanski oficiri-suci, a na stolu likeri ili rakija ... Ali kad su nudili, pred smrt Ivici, rekao je: "Ne pijem, vašega ne pijem ... " A oni su tobože, sudili, ali samo da se operu ... Jer
Dane Lončar i danas živ, bio je zatvornik i
Simo Lončar, njih dvojica iskopali su gore kod crkve dvije rake, još prije početka suđenja.
Istjerali su sve iz kuća u Brinju, a naročito Srbe. Bojali su se da netko ne bi pucao iz kuća. Bojali su se svega ...
- Ja sam – veli Marica – stajala evo ovdje, a Ivica eno tamo. I on je pokušao govoriti. Sjećam se povikao je: "Dragi narode ... " A karabinjer ga je odmah šćapio za gušu ... nije mu dopustio ...
Priroda je u tom kraju lijepa, gore su šumovite, a doline pitome. Tako je šumu obrasla
Svakuša, gdje je bio prvi štab partizana, a ona prva šumica su
Lučani, Ivičino rodno mjesto, koje je blizu, dotiče Brinje ...
Drežnica-Svakuša-Tuževići-Lučani-Brinje
Klikni za uvećani prikaz Marica se sjeća, Ivica je uzviknuo sudu i fašistima:
- Da, ovdje je lijepo, ali ovo je naše, a ne vaše.
Pružili su mu cigaretu.
- Ne, talijansku ne pušim – rekao je.
Štefo Hofman, otac djevojčure koja je izdala borca, napio se toga dana. I na silu hoće da priđe bliže ...
- Smiri se, smiri se – doviknuo mu je Ivica – ti si mene, a tebe će moji drugovi ...
Partizani su inače pomagali tu porodicu, koja je stanovala u drvenjari, tamo kod pilane. A ona ih izdala ...
I djevojčura – izdajica bila je tu ... Dobila je od ustaša milijun kuna, kao nagradu što je izdala Ivicu Lovinčića.
S Lovinčićem je bio uhvaćen i omladinac
Ilija Kosovac, koji je također bio s njim streljan.
Iliji su svezali oči, posjeli ga na stolac. Bio je mladić teško ranjen, sav izubijan, polumrtav.
A po sjećanju Marice Aleksić, Ivica je snažno odgurnuo Talijana koji mu je pokušao vezati oči.
1. od 2
