CRO-eu.com
Studeni 28, 2021, 18:21:06 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Brinje u prošlosti  (Posjeta: 13732 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Ožujak 10, 2009, 22:09:10 »


BRINJE kao naselje postoji od 14. st. (1344. g.) zahvaljujući tvrdim gradovima Sokolcu i Jeloviku u kojima su se, napose u Sokolu, formirala tvrdavna naselja, te u jednom i drugom varoši oko njih.

Ime naselja. različito je pisano, kao

-   Bründel,
-   Bründl,
-   Prindel,
-   Prindl,
-   Prynde,
-   Bregna,
-   Brinj,
-   Brinie,
-   Pringis,

već prema grafijskom sustavu hrvatskog i stranih jezika, napose njemačkog i talijanskog.

Uz rod knezova Krčkih Frankopana prvi su zapisani po obiteljskom imenu žitelji iz 16. st. o čemu će biti više riječi u drugom dijelu ovog poglavlja. Brinje je kao središnje mjesto ovog kraja prošlo razne faze razvoja, od tvrdog grada i njegovoga tvrdavnog naselja,

1.   sjedišta frankopanske gospoštije,
2.   satnijskog ili kumpanijskog mjesta u Vojnoj krajini, pa do
3.   općinskog i kotarskog sjedišta,

što je sredinom ovog stoljeća bilo prekidana, da bi u naše dane općinsko sjedište u Brinju opet bilo obnovljeno.


Brinjska pošta 1911.
- Klikni na fotografiju da se poveća -

Prvi pouzdan podatak o naseljima Brinjskog kraja u 19. st., vidjeli smo, potječe od Julija Frasa iz 1835. g. Sljedeći podaci o broju žitelja Brinja i okolice, do 1873. g., potječe iz godine 1865. kad je Vinko Sabljar iskazao u toj vojno-administrativnoj jedinici 7.825 žitelja. Po vjerskoj pripadnosti bilo je među njima 4.926 katolika, sa župnim crkvama u samom satnijskom sjedištu Brinju, te u područnom mjestu Letincu.

Grkoistočnih stanovnika u Brinjskoj satniji bilo je 2.899 te su imali jednu parohijsku crkvu u Lučanima. Sve to žiteljstvo, osim u Brinju, stanovalo je i u još devet naselja i dijelova naselja.90c Pedesetak godina kasnije u Brinju je nabrojano 3.429 žitelja, u cijeloj pak općini 1O.189.

Brinju su posvećeni stihovi koje je 1885. g. zabilježio domaći sin Stjepan Ugarković. Oni glase:

Brinje moje, žao mi je na te,
ča mi nisi odgojilo drago,
odgojilo, ali dosudilo,
Brinje moje, odgojenje moje!

U Brinju, nekada i samostanskom, kloštarskom mjestu, župa postoji od 14/15. stoljeća, a drevna župna crkva, više puta rušena pa obnavljana, posvećena je Uznesenju Marijinom. Zahvaljujući činjenici o svome cestovnom smještaju, Brinje se dobro razvijalo kao trgovačko i obrtničko naselje. Odseljavanje, iz gospodarskih razloga, napose u posljednjih sto i više godina, uzimalo je većeg maha.

Danas se uz Brinje drže ovi dijelovi naselja:

1.   Blažani,
2.   Hobari,
3.   Jelići,
4.   Krznarići-Gerići,
5.   Lokmeri i
6.   Perkovići Brinjski.

Kad neki žitelj iz navedenih dijelova naselja ide u samo Brinje, on kaže: "Idem u varoš".

Stanovnici susjednih naselja nazivaju Brinjake purgarima (od njem. Bürger-građanin). U Brinju i navedenim zaselcima zapisano je 1991. g. 1.808 žitelja hrvatske narodnosti, dok ih se 173 izjasnilo da pripadaju srpskoj etničkoj zajednici.
______________________________________
90 c  VINKO SABLJAR: Miestopopisni riečnik Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, Zagreb, 1866, str. 44


Stjepan Krpan, 1995., 69. -71
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
sertic

Postova: 49



« Odgovor #1 : Prosinac 24, 2009, 20:14:26 »




Brinjska učionica tj. škola, 1906. g.
1802. g. mjesna trivijalka u Brinju brojila je svega 20 učenika.


Današnja Osnovna Škola Luka Perković Brinje


Na ulazu u školu s lijeve strane stoji spomen ploča Hrvatskom književniku Luki Perkoviću po čijem se imenu škola zove


Na ulazu u školu s desne strane stoji spomen ploča Hrvatskom književniku Josipu Draženoviću


Čobani u Brinju tiradu ovčice upolje da pasiedu travu..


Brinje, glavna cesta
Struppijev most preko potoka Radetića

Evidentirano

"Oprosti tvojim neprijateljima, ali ne zaboravi nikada njihova imena"
John F. Kennedy
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Prosinac 26, 2009, 01:13:01 »


Mladene,

na zadnjoj slici vidim stari Struppijev most preko potoka Radetića. Mislim da je lijevo odmah uz most kuća fotografa, jedinog u Brinju. Još danas stoji ta kućica ali izbrisani su svi tragovi starih smeđih fotografija naših predaka. Uvijek sam mogla prepoznati dali su fotografije iz Brinja po jednoj lijepoj baroknoj fotelji koja se je skoro na svakoj slici vidjela.

Bilo bi lijepo da opišeš osobe i pojedine kuće s lijeve i desne strane mosta. Tko je tada u njima živio i tko sada u njima živi?

Sačuvajmo te lijepe kuće, koji su svjedoci prve Jozefinske ceste kroz Brinje, od zaborava.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Rujan 29, 2010, 23:40:15 »


Nad Križpoljem ravnim, 17. veljače 1876.

U Brinju se zasnova "Lovnčko družtvo", čija su pravila, ko što dočuh, potvrdjena generalkomandom. Kad čovjek nešto radi i snuje, uviek mora imat pred očima cilj, nekakvu barem svrhu, radi koje šta radi, čega radi što snuje. Kakvu je svrhu imalo ovo društvo, kad su mu temelj položili, kad ga stvarali, nisam dočuo, to valjda niti neću, jer bojim se, da je to velika tajna.

Da "Lovačko družtvo" ima u švajcarskih gorah, u tirolskih brdinah ili u ruskoj stepi, pa makar i u pustoši ugarskoj, imalo bi pune ruke posla, ali u okolici brinjskoj, u okolici ravnoj ko na dlanu, čemu? Dopuštam, da bi se mogao koj vuk ili medjed doklatiti zimi iz obližnjih brdina, ali treba li toga radi stvarat ciela družtva. Kolike štete čine ovi gorski gosti? A koliko koristi načinilo ovo lovačko družtvo?

Ponavljam, čemu dakle?  
Ipak bi sagriešio, tko bi se usudio reči, da je ovo društvo bez života.
Ne, evo dokaza! Družtvo ovo lovačko, dalo 13. o. m. sjajan ples. Soba je bila narešena bršljanom, puškami jedno- i dvocievkami, a peć zastrta kožom medjeda.
Tko zna, što stajala?!
 
Pominjem, da je bio priličan broj ljepotica, mladih gospojica, po koja gospoja, pa i liepa i sabrana kita lovaca. Plesalo se, zabavljalo se do mile volje, a sve do biele zore. Zabavi ovoj imah i ja čast pozvan biti, nu  jer se nesmratam lovcem, scienio sam, da me onamo netreba.

Doznao sam, da će družtvo jošte po koju zabavu dati, s toga već odlučih nabavit si lovačku spravu, da tako i ja imam pravo brojit se u ovo družtvo i loviti ptice jarebica, Deder počekajmo, kako se budu svršile sliedeće zabave. Nisam pozvan, da učim "lovačko ovo družtvo", što da radim niti sam nadzornik kakov, da bdijem nad njim, nu žao mi je, gledajuć i motreć, od kakove koristi moralne moglo bi biti ovo družtvo, a nije, pa i pod samim nazivom lovačkim, prem bi ga spretnije bilo zmieniti čitaonicom. Da se predsjednik ovoga družtva zauzme, sazove sjednicu, nagovori članove u malene prinoske, pravila, ako su kakva, poprave i nadopune, mogo bi sabrat družtvo radeće, ognjište pomicajuče prosvjetu. Malim trudom, neznatnom žrtvom, pa eto nas. Ako seoce može podignut ovo, što nebi Brinje. Još jednu. Nebi li se mogao čisti prihod zabava ovih obratiti na korist stradajuće braće od glada i zime, oružja i sile?!

Malena ulaznina, dohodak tombole, eto liepe svotice. Ovako, niti neznajuć, otrli bi i otrunuli mnogo valjajuću se gorku suzicu niz biedna lica, te pokazali, da vaj braće ne samo čujemo, nego i ćutimo. Primite ovo, gospodo, u dobro, jer nije napisano iz zlobe i pizme proti komo, niti mi je nakana ovo postojeće "družtvo lovačko" rušiti ili u mržnju i nesklad dovesti, nego da ga učvrstim pod drugim imenom, pače želio bi, da u njem vlada i veća ljubav, koja privadja u život reć bi i nemoguća, a kamo li ne moguća.

Primorac
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Listopad 30, 2010, 18:05:22 »


Brinje, nedjelja, 8. listopada 1876.*

Brinje na dan Zvonimira

Nadam se, da će štovano čitateljstvo obljubljenoga lista "Primorca" uzradovati i ova viest, kako velikom radošću i hrvatskim ponosom svetkovalo se danas: ovdje n starom, slavnom hrvatskom Brinju. Slavila se najme i u Brinju 800-godišnjica kralja Zvonimira. Već u oči ovoga vele znamenitoga dana počeli nam zvonovi veselim glasom navješčivati strašnju svečanost. Pod samu večer u suton mužari pucnjavom svojom uzdrmali zrak. Čim osvanu, eno iz  sna nas íznovice budi tutanj mužara, a malo kasnije počeli zvonovi sabirati pobožni puk skoroj svečanoj službi božioj. Okolo 9 sati nabrasmo se svi članovi oko miloga našega predsjednika čitaonica g. Markovića. Obučeni u svočano crno odielo, nekoje resila odora hrvatskoga kroja, a svim sijao obraz osobitom radošću. S predsjednikom ujedno podjosmo pręč. g. opatu i župniku Stjepana Sarkotiću, obćo obljubljenomu našemu pastiru, da nam čita sv. misu. I zbilja vriedni ovaj starína dočeka nas pred župnim stanom, uhvati se u naše kolo, te po tom svi ujedno popesmo se na vrhunac grada Sokolovca, baštinu negdašnjih Frankopana. Nemogu ovdje na ino, nego da pripomenem, da kako svi naši spomenici, sve naše starine propadaju, propada i ova, te do nekoliko neče biti niti traga, niti glasa gradu Sokolovcu, nebude li se Koj poštenjak našao, koj bi i mogao i htio popraviti ovu žalostnu zgradu. Staru ovu gradinu resi malena crkvica, sagradjena u štilu gotičkom. Kad unidješ, crkvica ova napunjuje te osobitim strahopočitanjem - nu na žalost našu, a na sramotu neznam koga zjeo ju zub vremena te opazuju se mnoge pukotine, a bojati se, da će i njoj biti konac, nebude li se za doba u pomoć priakočilo.

Klikni za uvećani prikaz

Kad smo unišli i sjednuli u klupe, započo sv. misu pastir naš  uz dvojicu pomoćnika.  Sv. misu pratilo je pjevanje mladeži školske objega spola, nu osobito iztuknule se malene djevojčice sa svojom učiteljicom. Na svih prisutnicih bilo je vidjeti neku neobičnu pobožnost, srca gorila vatrom, a usta moljakala, de nam Bog usliša molitvu, te nam usreći domovinu onom srećom, kojom je cvala za kralja Zvonimira. Za trajanje sv. mise mužari dakako oglašivali službu božju.

Poslie mise otišao sveki svomu poslu, a urekli sastanak po podne u 4 sata u narodnoj ćiteonici. Tu se bratski i iskreno rezgovaralo, pri kojoj večeri bilo odličnih takodjer gospoja. Napitnice redale se redom. Napíto bijaše nsšemn kralju, caru Franji Josipu, domovini, Strossmayeru itd. Do kasno doba noći slavilo se slavlje. Bili bi zzvršili plesom, ali kasno se počesmo priprevljati, jer nekoji mišljahu odgoditi svečanost ovu, koja naši patres conscripti prate grobnom tišinom, a drugo zahvališe se sljedbenici grčko-iztočne vjere, od kojih nijedan nije bio prisutan u našoj čitaonici. S toga mislimo, bolje da nebude plesa, nego de se svečanost nevrši, kako zahtieva današnji dan. Zabava bila tiha, ali ujedno svečana, dostojna spomena kralja Zvonimira.

Prije nego se raztadosmo, zavjerismo se uviek podupirati hrvatsku narodnost, a na razstanku još jednom uzkliknusmo: Živio naš kralj i car Franjo Josip, koj da bi do mala usrećio sebe i nas onimi blagodatmi, koje se nauživaše naši predji za kralja Zvonimira!
_______________
* Krunidba kralja Zvonimira 8. listopada 1076.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Ožujak 04, 2011, 08:43:46 »


Brinje

Brinje se nalazi na glasovitoj Jozefinskoj cesti, koja vodi iz Karlovca u Senj. Ta je cesta građena g. 1776. do 1779., a ime je dobila po caru i kralju Josipu II. Ali Senj je već u srednjem vijeku bio s Hrvatskom spojen cestom, koja je vodila iz Senja preko Vratnika, Brinja i planine Kapele u Modruš kod Ogulina. Na toj cesti bijaše Brinje važna postaja, koja se spominje u listini od g. 1408.

U Brinju je od starine gospodovala obitelj knezova Frankopana. Prvi se spominje Bartol Frankopan, koji je u Brinju stanovao g. 1343. Bartol je imao dva sina: Stjepana i Anža (Ivana), s kojima je u Brinju 21. veljače 1358. izdao neku ispravu. Kad je umro Bartol Frankopan, razdijeliše njegovi sinovi očevinu tako, da je Anž dobio Brinje, a Stjepan Modruš.

Anž se pridružio poslanicima, koji su pošli u Francesku, da mladoj hrvatskoj i ugarskoj kraljici Mariji dovedu orleanskoga vojvodu Ludovika za muža. Ovi se poslanici sastadoše 15. lipnja 1385. u Brinju. Anžov sin Nikola Frankopan, koji se oženio Dorom, kćerkom palatina Nikole, kneza Gorjanskoga, redovito je sa svojom suprugom boravio u Brinju. Čini se, da je upravo Nikola Frankopan podigao tvrđu iznad varoši brinjske. Ta se tvrđa zove "Sokol" ili "Sokolac", a prvi put se spominje g. 1411. U tvrđi je sagrađena kapela, koja se do danas prilično sačuvala. Profesor Đuro Szabo opisuje tu kapelu ovako: "Tlocrt joj je naskroz nepravilan. Kapela ima tri sprata. Srednji je sprat prava kapela; rebra, okvir vrata, kružište prozora i doprozornici izvedeni su neobičnom pomnjom, a sve upućuje na kasnije gotsko doba. I donja je prostorija svođena, strijelnica pokazuje, da se i tu pomišljalo na obranu, dok je gornji sprat s ovećim otvorima udešen lih za obranu. Sva je kapela građena od kamena. Izvana je u znatnoj visini kordonski vijenac oko cijele građevine, a rubovi su njeni napose pojačani. U svem je ta kapela jedinstven spomenik graditeljstva, napose graditeljstva Frankopana." Tomu opisu dodajem, da se u toj kapeli grada Sokola nalaze grbovi knezova Frankopana i Gorjanskih. Po tom naslućujem, da su kapelu gradili Nikola Frankapan i njegova žena Dora Gorjanski.

Nikola je Frankopan svoga najstarijega sina Anža g. 1411. zaručio s Katarinom, kćerkom vojvode Ivana Nelipića. Zaruke se obaviše upravo u gradu Sokolcu iznad Brinja. Tu je u studenomu g. 1412. boravio car i kralj Sigismund kao gost Nikole Frankopana. Sigismund je volio Nikolu, koga je g. 1426. imenovao banom Hrvatske i Dalmacije. Nikola je banovao sve do svoje smrti, koja ga je snašla 26. lipnja 1432. Brojni sinovi njegovi podijeliše bogatu očevinu g. 1449. Tom je prigodom Brinje (varoš i tvrđa Sokol) zapalo Nikolina sina Bartola, koji je umro oko g. 1458. Bartolovo tijelo sahraniše u crkvi sv. Marije, koja je još i danas župna crkva u Brinju.

Bartol je ostavio kćerku Doru i dva sina: Anža i Nikolu. Dora se udala za krbavskoga kneza Karla, a braća njena podijeliše očevinu tako, da je Anž dobio Brinje, a Nikola grad Tržac na rijeci Korani. Tada su redovnici Augustinci imali u Brinju svoj samostan i crkvu sv. Marije. Tomu je samostanu knez Anž Frankopan g. 1476. darovao neke zemlje uz uvjet, da prior i redovnici čitaju mise za pokojne knezove Frankopane kod žrtvenika sv. Bartola, koji žrtvenik stoji usred crkve sv. Marije nad grobom Anžova oca Bartola. Augustinski samostan u Brinju spominje također isprava, kojom g. 1489. o. Petar, prior samostana sv. Marije, potvrđuje, da je Martin Bolkovac "v pomoć krova te iste crikve" (sv. Marije) darovao "devet dukata i jednoga vola".

Knezovi Anž i Bernardin Frankopan odluče na proljeće g. 1493., da će zauzeti grad Senj, koji je nekada pripadao njihovu rodu, ali im ga je g. 1469. oteo kralj Matija Korvin. Frankopani su opsjedali Senj, radi čega se na njih oborila kraljeva vojska, koju su vodili hrvatski banovi: Ivan Bot i Mirko Derenčin. Pred banovima uzmaknu Frankopani ispred Senja, te se zaklone u Brinje. Ali banovi dođu i pred Brinje, te počnu opsjedati tvrđu. Prigodom opsade pogibe ban Ivan Bot, koga je ubilo tane iz topa frankopanskoga. Kada se pak doznalo, da su Turci iz Bosne provalili u Hrvatsku, pomirio se ban Derenčin s Frankopanima, da uzmognu složno braniti domovinu.

U hrvatski pisanoj listini od g. 1493. veli Anž Frankopan, da stoluje "v našem gradu Brinjah". Drugom listinom, koju je izdao g. 1495."»v našem mjesti v Brinjah", daruje Anž Frankopan samostanu sv. Nikole na Gvozdu iznad Modruša 3 kmetska selišta (sesije) u selu Crnici. Isti taj knez drugom ispravom od g. 1495., koju je također izdao "v našem gradu Brinjah", daruje samostanu sv. Spasa kod Senja selo Mali Prokičci, za koje veli, da se nalazi "va vladanji našem Brinjskom". Trećom je ispravom od g. 1496., boraveći "v našem gradu Brinjah", knez Anž Frankopan "va vladanji i otačastvi našem Brinjskom" prodao "za 150 zlatih (dukata)" spomenutomu već samostanu sv. Nikole na Gvozdu "selo, ko se zove Mokro" zajedno "sa svimi seli (selištima), ča k njim pristoji".

Boraveći "v našem gradu v Brinjah", uzeo je Knez Anž Frankopan godine 1499. od plemića Jurja Kosinjskoga njegov grad Kosinj u zamjenu za predjel Zahumlje, koji se nalazio u brinjskoj župi. Zahumlje su činila 4 sela: Bitoraj, Jesen, Selca i Krakar. Anž se obvezao, da će Jurju Kosinjskomu pomoći "grad" (t. j. utvrđeni dvorac) zidati; povrh toga dat će mu i "hiže (kuće) v našem varoši Brinjah, ke su poli (kraj) potoka".

Kako je Anžov brat Nikola Frankopan umro bez potomaka, pripade Anžu i grad Tržac na rijeci Korani. Anž je ostavio 2 sina: Vuka i Krstu. Vuk je baštinio Brinje, a Krstu zapade Tržac.


Krsto, brat Vuka Frankopana

Godine 1530. stiže Brinje teška nesreća. Turci su naime spalili cijelu varoš brinjsku, kojoj izgorješe također crkve i samostani. Tom je prigodom turska vojska opsjedala i samu tvrđu, ali je nije mogla zauzeti.

Da se Brinje lakše obrani od novih navala turskih, predade Vuk Frankopan tvrđu godine 1537. krajiškoj vojsci, koju je u južnoj Hrvatskoj uzdržavao kralj Ferdinand. Vuk je to učinio na poziv kralja Ferdinanda od 1. svibnja 1537. Krajiški su kapetani tvrđu u Brinju pojačali, a varoš pod tvrđom napučili novim doseljenicima. Brinjska je tvrđa godine 1537. imala posadu od 34 vojnika, koji su mjesečno dobivali 108 for. za svoje uzdržavanje.

Prvim zapovjednikom Brinja postade Juraj Gusić, koji se spominje godine 1542. Gusića je naslijedio Franjo Mudrovčić, koji Brinjem upravlja godine 1550.

U popisu krajiške vojske od 1. studenoga 1551. stoji zabilježeno, da Franjo Mudrovčić dobiva mjesečnu plaću od 10 forinti i još 3 forinta za svoga slugu Jurja Gričića. Mudrovčićev zamjenik bijaše Ivan Lacković, koji je mjesečno dobivao 8 forinti za sebe i 3 for. za svoga slugu Martina Adamića. Uz njih je godine 1551. posadu u Brinju činilo još ovih 30 vojnika:
Marko Simičević,
Juraj Obrovčanin,
pop Grgur,
Ivan Plančić,
Ivan Sabljak,
Pavao Mifčić,
Petar Švarc,
Martin Martinčić,
Petar Soić,
Mikula Kučinić,
Juraj Šimonić,
Frane Rudarić,
Petar Vlašić,
Ivan Turković,
Ivan Mesić,
Ivan Tomašić,
Jurić Plaščanin,
Luka Korsunović,
Stipan Lovreković,
Perko Vlah,
Antun Pantolović,
Stipan Cintanović,
Pavao Vrejšić,
Petar Janković,
Antun Almanić,
Petar od Slunja,
Petar od Kladuše, te
Uroš i Juraj od Ogulina.

U ime plaće za svoje uzdržavanje (tj. za hranu i odijelo) dobivahu vojnici većinom po 3 forinta na mjesec. Samo 2 vojnika dobivahu mjesečno po 5 forinti, a 5 vojnika dobivalo je po 4 forinta.

General Ivan Lenković sastavio je godine 1563. popis krajiških tvrđa, koje treba razoriti ili vojničkom posadom valjano opskrbiti. Među potonjima spominje i Brinje. Lenković veli, da kralj u brinjskoj tvrđi uzdržaje 40 plaćenih vojnika, pa ističe, da bi njihov broj trebalo podvostručiti.

[/b]U brinjskoj se tvrđi godine 1577. nalazila posada od 40 haramija, t. j. plaćenih vojnika, obučenih u hrvatsko narodno odijelo[/b]. Tada se predlagalo, da kralj u tu tvrđu stavi još 20 haramija i 50 husara (konjanika). Prijedlog je samo djelomice uvažen, jer se godine 1579. u Brinju nalazi 1 kapetan, 1 zastavnik i 50 haramija; njihova je plaća mjesečno iznosila 197 forinti:, što su imale podmiriti Kranjska i Koruška. Po izvještaju kapetana Gere od godine 1586. trebalo bi tvrđi u Brinju prodati novi krov, a veliku dvoranu u tvrđi popoditi; taj će popravak stajati 350 forinti. Senjski je kapetan Danilo Barbo 5. listopada 1600. predložio nadvojvodi Ferdinandu, da se radi poštanske veze uzdržaje u Brinju 1 konjanik, koji će poštu prenašati.

Trošak za uzdržavanje krajiške posade u Brinju godine 1612. iznosio je mjesečno 225 forinti i 30 krajcara. Kranjski staleži (sabor) u Ljubljani 20. ožujka 1613. izvješćuju nadvojvodu Ferdinanda, da Brinje "leži na ugodnom brežuljku usred lijepoga ravnoga polja i k tomu na vanredno dobrom prijelazu, uslijed čega je korisno pogranično mjesto, ali zgrade su (u tvrđi) oštećene i gotovo bez ratnih potrepština" (t. j. bez oružja i municije).

1. od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Ožujak 04, 2011, 08:47:14 »


Na zahtjev Mletačke republike otpremljene su godine 1618., po ustanovi madridskoga mira iz Senja uskočke obitelji u susjedna istočna sela. Tom se prigodom u Brinju sa svojim obiteljima nastaniše ovi Uskoci:

 1.   vojvoda Perica Lučić,
  2.   Ivan Šikan,
  3.   Vicko Cebarić,
  4.   Juraj Čavić,
  5.   Luka Krivoljanić,
  6.   Šimun Negetić,
  7.   Tome Bogdanić,
  8.   Mikula Katinović,
  9.   Vido Jajcanić,
10.   Juraj Korinić,
11.   Grgo Lalosović,
12.   Nikula Vukanović,
13.   Matej Kulinović,
14.   Bogoje Milaković,
15.   vojvoda Juraj Novakinić,
16.   Petar Daničić,
17.   Ivan Vlatković,
18.   Jurica Crnojević,
19.   Vid Soldatić,
20.   Paval Armenčić,
21.   Ivan Rovandić,
22.   Jurko Mirković,
23.   Stipan Golenović,
24.   Ivan Milohnić,
25.   Stipan Golenović,
26.   Jurica Miličić,
27.   Ilija Milovčić,
28.   Ivan Palocić,
29.   Ivan Strisojević,
30.   Lovre Domazetović,
31.   Luka Vranjanin,
32.   Štefan Proroković,
33.   Vicko Polestrilić,
34.   Andrija Sparičić,
35.   Staniša Petrović,
36.   Pavan Zalopan,
37.   Juraj Mervalčić,
38.   Štipan Magličić,
39.   Petar Škorić,
40.   Vid Rodovičević,
41.   Juraj Hvosović,
42.   Ivan Petrović,
43.   Petar Lučić,
44.   Pavle Trubirog,
45.   Juraj Balestretić,
46.   Martin Jurčić,
47.   Jurica Malagudić,
48.   Ivan Krišćin,
49.   Vuko Jurčić,
50.   Juraj Pađan,
51.   Ivan Otoković,
52.   Juraj Vuk Dragišić,
53.   Ivan Vuk Dragović,
54.   Martin Dević,
55.   Mate Kolonić,
56.   Grgur Kostrenac,
57.   Miho Moštardo,
58.   Luka Ladimirović,
59.   Jurica Dorić,
60.   Petar Belohajić,
61.   Mikula Pauković,
62.   Vuk Lujčić,
63.   Martin Milošović,
64.   Juraj Dehorović,
65.   Nikola Martinović,
66.   Grgur Banović,
67.   Mateš Čentić,
68.   Vicko Vuk Dragović,
69.   Pavao Kavčić,
70.   Miho Petrović,
71.   Vid Dijanković,
72.   Vicko Krapović,
73.   Jakov Mikulinčić,
74.   Juraj Curitrović,
75.   Ivan Batalja,
76.   Vukobrad Mišlović,
77.   Ivan Bilačić,
78.   Toma Karanj,
79.   Juraj Parija,
80.   Andrija Federić,
81.   Andrija Požariva,
82.   Petar Meyer,
83.   Juraj Pužarina i
84.   Vid Vrdlarčić.

Kad je Vuk Frankopan kralju predao tvrđu Brinje, dobio je od kraljevih povjerenika revers, da će se Frankopanima vratiti tvrđa, kada se sklopi mir s Turcima. Ipak je krajiška uprava u kraljevo ime i nadalje zadržala Brinje. Senjski kapetan Albert Herberstein počeo se dapače smatrati i gospodarom frankopanskih zemalja između Brinja i Brloga. On je tamo godine 1638. nastanio 12 do 14 vlaških obitelji. Protiv toga ustade knez Nikola Frankopan, bivši hrvatski ban. On se 20. siječnja 1639. iz Bosiljeva tuži ratnomu vijeću u Gracu, da Herberstein namjerava između Brinja i Brloga naseliti jošte 100 ili 200 "vlaških kuća". Herberstein je za svoju obranu pisao kralju, da su spomenute zemlje bile puste, ukoliko ih nije obrađivala vojna posada iz Brinja i Brloga.

2. od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Ožujak 04, 2011, 08:50:38 »


Naskoro se pojaviše razmirice između Brinjama i doseljenih Vlaha u Lučanima. O tomu je senjski kapetan Herberstein 21. lipnja 1642. izvijestio ratno vijeće u Gracu, koje je 28. lipnja 1642. odredilo posebnu komisiju za poravnanje Brinjana i Vlaha. Ipak je i dalje potrajala doseoba Vlaha iz Turske tako, da je na zemljištu oko Brinja godine 1697. bilo 250 hrvatskih i 130 vlaških kuća.

Harambaša Dragić doveo je godine 1679. u Brinje nekoliko Vlaha iz Like. Kad im je general Herberstein dozvolio, da se nastane u Brinju, pobuniše se katolici. Kako je general Heberstein bio na strani Vlaha, odselilo se više brinjskih katoličkih obitelji iz Brinja u Kranjsku. Prigodom velikoga rata s Turcima udariše Brinjani godine 1688. na tursku tvrđu Ostrožac, koja se nalazi na Uni, ali ih je odanle potisnula jača turska sila.

Kada su Turci godine 1689. istjerani iz Like i Krbave, prestade važnost brinjske tvrđe. Već 25. listopada 1698. pita kralj Leopold ratno viječe u Gracu, ne bi li bolje bilo, da se vojna posada iz Brinja premjesti bliže Lici i Krbavi. Mnogo je Hrvata iz Brinja i okolišnih sela preselio pop Marko Mesić u Liku i Krbavu.

Biskup Martin Brajković popisuje godine 1700. župe u južnoj Hrvatskoj. U svome popisu kaže, da je u Brinju nedavno sagrađena župna crkva Uzašašća bl. djevice Marije. Katolički župnik u Brinju živi od desetine, koju mu daju župljani. U susjednom selu Lučanima nalazi se nekoliko kuća "šizmatika" (pravoslavnih), koji imaju svoga paroha.

Godine 1701. trebalo je južnu Hrvatsku podijeliti u 2 dijela, jer će jednim dijelom upravljati Vojna Krajina, a drugim dijelom nutarnjo-austrijska dvorska komora (t. j. careva financijska oblast). Carski su povjerenici 6. studenoga 1701. predložili, da komori pripadnu: Senj, Otočac, Brinje, Brlog, Prozor, Vilić, Dabar i Jezerane sa cijelom Krajinom sjeverno od planine Kapele.

Kad je princ Hiludburghausen godine 1764. uredio Gornju (Karlovačku) Krajinu u 4 pukovnije, pripade Brinje otočkoj krajiškoj pukovniji. Razdioba se promijenila godine 1765., kada su od otočke pukovnije odijeljena i ogulinskoj pukovniji pridijeljena mjesta: Brinje, Jezerane, Križpolje, Stajnica, Vodoteč, Prokike, Ledenice, Krmpote i Kriviput. Brinje postade sjedištem druge krajiške satnije, koju su činila mjesta:

  1.   Brinje,
  2.   Biskupićselo,
  3.   Gostovopolje,
  4.   Ivakuša,
  5.   Letinac,
  6.   Perkovićselo,
  7.   Podjanovac,
  8.   Rajkovićselo,
  9.   Skalić,
10.   Tumićselo,
11.   Vodoteč,
12.   Kamenica,
13.   Krbavica,
14.   Lučani,
15.   Plaščica,
16.   Prokike,
17.   Škamnica i
18.   Žutalokva.

U kapelici, koja se nalazi u nekadašnjoj brinjskoj tvrđi, našao je Fras godine 1834. dva hrvatska napisa. Prvi napis glasi: "U ime svetoga Trojstva amen. S pomoćjom sveca poštovanoga Boga 1653." Drugi je napis na oltaru, a glasi ovako: "Na 8. decembra leta 1663. bi pozlaćena ova palla." - Iznad sela Lučana postoji uzvisina, na kojoj se vide ruševine nekadašnjih tvrđa: STARO BRINJE i VRLOKUP. Fras misli, da su te tvrđe nekada podigli Rimljani, a da su ih porušili Tatari, koji su godine 1242. opustošili Hrvatsku.

Nedaleko brinjske tvrđe postoji župna crkva sv. Trojstva, za koju Fras misli da je nekada bila samostanska crkva. (Predaja kaže, da su nekada u Brinju bili redovnici Kartuzijanci). Brinjska je župa u 18. vijeku spadala među najodličnije u senjskoj biskupiji. Zato su njom izmjenice upravljali kanonici senjskoga kaptola. Osim župne crkve postoji u Brinju također kapelica sv. Fabijana i Sebastijana. Na velikom području brinjske župe nalaze se još 3 rimokatoličke kapele, poimence: kapela rođenja bi. djevice Marije u Kamenici, kapela sv. Stjepana u Korbavici i kapela sv. Vida u Škamnici.

Brinjska je krajiška satnija godine 1834. brojila 549 kuća i 6091 stanovnika, od toga 3783 rimokatoličke, a 2308 grčko-istočne vjeroispovijesti.

Na području brinjske satnije bijaše 6837 jutara oranica, 985 jutara livada, 387 jutara vrtova i voćnjaka, 3915 jutara pašnjaka i 7347 jutara šuma.

U Brinju je dvorsko ratno vijeće - na prijedlog baruna Kleefelda - osnovalo 4. ožujka 1772. njemačku školu (t. zv. "trivijalku"), koja je godine 1802. imala 20 učenika.

Kad je prestala Vojna Krajina, postade Brinje sjedištem velike upravne općine. Ta je isprvice spadala pod kotarsku oblast u Senju. Nastojanjem uglednih Brinjana izdala je hrvatska vlada 21. kolovoza 1892. naredbu, kojom se upravne općine Brinje i Jezerane dijele od senjskoga kotara, te se za njih osniva posebna kotarska oblast u Brinju. Malo iza toga - 29. kolovoza 1892. - izađe i druga naredba hrvatske zemaljske vlade, kojom se u Brinju osniva poseban kr. kotarski sud za područje spomenutih upravnih općina. I kotarska oblast i kotarski sud u Brinju počeli su uredovati 1. listopada 1892. Brinjski je kotar g. 1910. brojio 18.172 žitelja, od toga 12.902 katolika, 5267 grčko-istočne, a 3 židovske vjere.

Brinje je godine 1857. brojilo 181 kuću s 1819 stanovnika, od toga 1798 rimokatoličke, a 21 grčko-istočne vjeroispovijesti. Prigodom pak popisa, koji se obavio 31. prosinca 1910., imalo je Brinje 1095 žitelja, od toga 1016 rimokatolika a 76 grčko-istočnjaka.

Frankopanski "grad" u Brinju pretvoren je u ruševinu. Najbolje se uz kapelicu sačuvala glavna kula nekadašnje tvrđe. Nedaleko sela Lučana vide se ruševine druge tvrđe, koju narod zove "Staro Brinje". Neki misle, da je to ostatak rimske tvrđe.

Izvor: Dr. Rudolf  Horvat, Mala knjižnica Matice Hrvatske

3. od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Lipanj 19, 2011, 22:52:40 »


Brinje, 25. ožujka 1876.

Posliednji moj dopis - narodna učiona

Posljednji moj dopis "nad Križpoljem ravnim" uznemirio bio veliko i malo. Mnogi propitkivali, tko je ono napisao. Nagadjali dopisnika ovoga i onoga, kao da se tuda radi o riešeniu iztoćnoga pitanja.

Čuo sam, da već gotovo bilo "Priposlano" kao uztuk momu dopisu. Željno očekivah taj odgovor, s toga i nemogoh pisati, kako obećah, o budući zabavah, al ga dočekao nisam.

Govorkalo se, da je nešto i kriminalnoga u onomu dopisu - pucajte od smieha prijatelji - ja bih ipak rado vidio te naočale, koje bi našle u onomu dopisu "crimen".

Dopis onaj sastavljen jest, gospodo, u triezno doba, dopis onaj nikoga nije vriedjao, niti mu je bila namjera uvriediti ikoga; toga radi ćudim se, kako se nekoji, drugćije razboriti ljudi, mogli onako uzvrpoljiti na onaj dopis. Svatko će mi priznati, pače i sami članovi "lovačkoga družtva", da "lovaćko družtvo" u Brinju prave svrhe nema, dakako da ju ima na papiru – te bi ga bilo umjestnij zamienit ćitaonicom.

Bit će vremena dopisom o ćitaonici, dok se ova oživotvori, sad prelazim na ozbiljniji predmet, vriedan razmatranja, hoću da progovorim o našoj školi, jer se po školi može prosuditi i napredak svakoj obćini. Davno je priznana istina, da već sam izvanjski lik školske sgrade mora biti priličan učioni. U Brinju netraži toga, jer da vidiš narodnu brinjsku ućionu, niti biš sanjao, da se ovdje odgajaju budući Brinjani i buduće majke. Deder unidji, pa tek da vidiš, čuda! Malena soba, s gnjilim tlom, natrpana do sedamdesetoricom djece, jedno jadno uz drugo nevoljno.

U Brinju postoji ćetverorazredna ućiona, te k tomu prvi razred razdieljen jest u 2 razdjela, tako i razred IV. Ovako djeca natrpana mogu li biti pozorna, te da li seo vim načinom djeca odgajaju ili ubijaju?!

U ženskoj ponešto bolje, veća čistoća, nu i ovdje trebalo bi popravka. O stanu ućiteljevu neću ni da govorim. Zabrinuto mjestno obćinsko vieće koli za napredak, toli za zdravlje djece odlučilo, nemoguć svojim troškom sagraditi dičnu učionu Brinju, (jer odkud novac, koj kruha nema), smjerno umoliti samoga preuzv. baruna Molinaryja, da bi se i ovoj obćini sagradila učiona, kao što i mogim drugim obližnjim obćinam, imetkom možda bogatijim, primjerice, u Švici, Munjavi, Jasenku.

Nadati se je, da neće ova molba obćinskoga vieća ostati glas vapijućega, nego da će i ovdje njegova preuzvišenost pokazati, koliko mu milo blagostanje, sreća i napredak- pojedinih obćina, napose pako slavnoga negda Brinja.

Brinje bilo znatno sa svoga vojevanja, svjedoci su drevni ostanci Brinja grada, gdje se porodilo hrabrih sinova. Zašto dakle da u prosvjeti zeostane Brinje pomanjim obćinam, zašto da neporodi i umnih sinova?

Mnogi i mnogi milozn uspomenom sjećaju se i sjećat će se preuzv. gospodina. Uvjereni smo, da će se u kratko doba i Brinjani rado spominjati bar. Mollinarya.

Primorac, 25. 03. 1876

Djeco budite mirni, tata piše svoje ime
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #9 : Svibanj 16, 2013, 13:03:45 »


Brinjska seljačka sirotinja koncem lipnja 1911

Narodni jadi ima ih dosta ne samo kod nas nego i diljem ciele naše tužne i nesretne domovine, jer se čuju odasvuda vapaji tužne seljačke sirotinje.

Ako su iz svi ostali niži staleži, koji se u znoju lica svoga bore za koru kruha, izvrženi svakomu zlu, nu za tužni seljački stalež možemo neosporivo utvrditi, da je njegova bieda najveća - njegove patnje najteže. Kako već ima ljudi na svietu, koji - po onoj: "sit gladnu ne vjeruje" - možda ne vjeruju, da je naš seljački stalež jedan od najpotištenijih staleža, to ćemo pokušati, da iznesemo tek mali i neznatni dio seljačkih patnja, jer kad bismo htjeli iznieti sve, morali bismo napisati čitave knjige. -

Ako treba javna i bezplatna rabota, čeka seljaka; ako je globa, čeka seljaka; ako je ovrha, čeka seljaka; za porez se i ne pita, moraš ga platiti, pa makar ti djeca od gladi skapala, makar morao da i zadnji malić gra, da gladnoj djeci izpred nosa odneseš i prodaš. Izim ovih i inih jada dodija seljaštvu vrlo i zatvor, jer taj je, kako se čini, seljaku namienjen uviek. Jesi li došao pred ma zašto ljutita činovnika, čuti češ: "Gdje je podvornik ! Zitvorite ovog seljačkog bezobraznika!" pa makar taj sirota seljak nije kriv, što je gospodin mamuran, ili što je imao "peh" kod zelenog stola, ili što je gospodin radi kakve nemarnosti dobio "oberbajs". On mora - u buturnicu svakako - bio kriv ili nekriv, a utjehe ni zaštite ni od kuda.

Ovih dana odsjedilo je u uzama kotarske oblasti dvadesetorica što ljudi, što žena, što djece iz Kamenice za nedužna pašu po pokošenim livadama. Neki odsjediše po dva, neki pa tri, a neki i po pet dana. Odsudio ih bivši kod nas kotarski upravitelj Dill nekoje na 50, a nekoje na 100 Kruna globe. Kr. županijska oblast snizila je te globe na 20, 30 i 50 K, odnosno na dva, tri i pet dana zatvora. Kao da ovaj siromašni narod bere novac na drvu. Čudimo se ne samo našima nižjima oblastima i njihovom činovničtvu radi najblaže rečeno objestnog odmjerivanje. previsokih globa, nego se čudimo tim većma višim oblastima, što iste u pojedinim slečajevima takove pretjerano globe i potvrđnju.

Nije li za našeg seljaka, ako se je već ogriešio o poljsko - redarstvene propise, globa recimo od 2 - 5 Kr. osjetljiva kazan. Kad i višje oblasi znadu, kako naš narod radi podmirenja poreza u tuđinu odlazi i tamo teškim radom zarađuje, da podmiri redovito državne i obćinske daće, trebalo bi, da izdadu naputke podčinjenim si oblastima, da budu pri izricanju kazna umjerenije. Trebalo bi od strane višjih oblasti poraditi, da ono upravno činovništvo, koje samo nema smilovanja sa seljačkom sirotinjom, bude shodno poclučeno, te da se uprava kotara povjerava ljudim ozbiljnim i umjerenim, koji imadu srca za jade naroda, koji će ne samo sami raditi na ublažanju istih, nego i svoje mlađe činovništvo obuzdavati. Nadamo se, da će kompetentni faktori porediti, što im se bude činilo shodno za zaštitu naše sirotinje, koja svakim danom hrpimice bježi iz ove tužne zemlje u tuđe krajeve, da uzmogne preživjeti.

Ispod Škamnice, 15. 07.1911


Moje mišljenje

Za ličko, a i cijelo hrvatsko seljaštvo se u 100 zadnjih godina ništa nije promjenilo. Za političku i crkvenu "elitu" je. Dok je prije 100 godina ta elita drndala s konjem i kolima po domovini, danas vozi najluksuznije automobile, komunicira mobitelom, živi u vilama i ima (u Švicarskoj) crni konto.

Prijatelj mi piše u mailu sljedeće:

[. . .] Njemacka je organizirana zemlja, oni sve kontroliraju i o svemu vode racuna, Italija je ...,ne znam jesi citala nedavno je jedan crnac u Milanu ubio tri osobe krampom,  jednostavno je hodao ulicom i prve tri osobe koje su naisle zatukao krampom, taj je jadnik nazovimo ga tako izbjeglica iz rata i Namibije cini mi se, Talijanu mu nisu dali azili ali ga nisu ni protjerali ... [. . .]

To sa Nijemcima, iako nisu nikada bili jedan narod, je zato drugačije:
-   Jer je to germanski mentalitet (pruski mentalitet) kod kojih sve mora da ide točnije od švicarskog sata.
-   Jer je Njemačka odavno imala demokratski sistem gdje je bilo više prozirnosti - ljudi nisu imali brnjicu na gubici. I danas je Hitler "mora tema" i u medijama i u školama. O svemu se otvoreno diskutira. Jedna studentica (danas franc. noivinarka) je ošamarila u parlamentu kanzlera Kohla. Kod nas da je netko ošamario Tita otišao bi na Goli Otok ili ga noć progutala. Mi, Balkanci nismo normalni jer neznamo s "normalnošću" upravljati. Kod nas se ne smije spominjati Pavelić, a ako da onda ne kao dio naše povijesti već kao najveće zlo i uzrok svih zločina i mržnje. Tko ga ipak neutralno obrađuje taj je ustaša. Normalnost?! Nije davno da su žene u Lici nosile rubac i nisu, osim u crkvu, smjele nikuda bez oca, brata ili muža jer inače je kurva. Poštenje je na Balkanu sve osim karaktera, što nam i danas pokazuju takvi kao Sanader ili oholi Milanović koji prijeti sa ovim ili onim. Nitko ne smije biti u takvoj poziciji, bar danas, da može prijetiti pojedincu, grupi a kamoli narodu. Tu moć narod treba da ukloni - oduzme pojedincu i "eliti"
-   Jer u Njemačkoj važi isti zakon (većinom) bez obzira dali bogati ili siromašan. To daje narodu samopouzdanje, neku sigurnost i nije kuš nikomu.
Nama svima na Balkanu ta tri faktora (pokretne snage) nedostaju i na Balkanu je tako: Onima gore se klanjaj-liži cipele, a one dolje gazi jer ako si GORE, na Balkanu je tako, ne može ti ni Bog ništa. Kakva pravda? Kakav zakon? U civiliziranoj zemlji je svaki pojedinac važan. Što bi mi bez seljaka, bez smetlara?!

Nijemci diskutiraju da uvedu zakon s kojim će "bogataše" još više (sa 69%) njihovih prihoda oporezovati. Iako Njemačka stoji trenutno jako dobro, ali trebaju se ceste dovesti na najviši standard, vrtići i škole i td., mlate bogataše da osiguraju djeci budućnost. Takva politika je na Balkanu nepoznata. Hrvatskoj bježi narod jer je dala godinama mogućnost da se Tuđmanići, Sanaderići i drugi obogate na leđima radnika i seljak. Narod nam bježi u inostranstvo. I treba tako! To je rezultat naše politike!

U Hrvatskoj još do danas nitko, tko ima više od 20000 € imovine, nije morao dokazati kako ih je stekao. U Hrvatskoj se govori, sjetimo se Ankice Tuđman, o nekoj bankarskoj (švicarskoj) tajni. Bankarska tajna za domaće oporezanike ne postoji ali ipak svi argumentiraju i štite se s njom.

I dok je "seljak" kod nas psovka a ne ponos nećemo imati prema seljaku (poljodjelacu) dovoljno respekta za njegove zasluge.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!