CRO-eu.com

Stanovništvo Brinjskog kraja i njegov razvoj može se pratiti od kraja 15. st. Godine 1486. i 1487., po Stjepanu Pavičiću, tamo su zabilježene obitelji Dešić, Dobrčinac i Lipčinović ^90g.

U kasnijim iskazima ovi se rodovi više ne bilježe. Nakon toga 1500. g., na tom su se području nahodili "plemeniti ljudi", uživatelji posjeda:
 
  1.   Martin Ludoviković,
  2.   Petar Gušić,
  3.   Đuro Lacković,
  4.   Toma Perčić,
  5.   Gregor Slavković,
  6.   Gregor Frideriković,
  7.   Gabrijel Zambletić,
  8.   Mikša Seldanić,
  9.   Martin Dminavić,
10.   Đuro Klokoč i
11.   Vid Tesaković.

Ni njih u kasnijim dostupnim popisima više nema.


Godine 1551. popisano je po prezimenima brinjsko tvrđavno stanovništvo. Tada su tamo zatečeni

  1.   Altinići,
  2.   Almanići,
  3.   Bartolovići ,
  4.   Blažani (2 kuće),
  5.   Brajčići,
  6.   Cvitanovići,
  7.   Gričići,
  8.   Jankovići,
  9.   Karsunovići,
10.   Kladušanići,
11.   Kučinići,
12.   Luckovići,
13.   Lovrakovići,
14.   Martinčići,
15.   Mesići,
16.   Milčići,
17.   Mudrovčići,
18.   Obrovčani,
19.   Ogulinci (2 kuće),
20.   Plavčići,
21.   Rudarići,
22.   Sabljaci,
23.   Sojići,
24.   Slunjani,
25.   Šimičevići,
26.   Šimunići,
27.   Tomašići,
28.   Vlašići (2 kuće),
29.   Zabarci i
30.   pop Grgur. Sudeći

po prezimenima, te haramije bile su porijeklom s toga područja, od Dabra, Blagaja, Ogulina, Senja i bližih krajeva. Od tih rodova održali su se do danas jedino Blažani i Mesići.

Šesnaesto stoljeće jest i vrijeme stogodišnjega hrvatskog-turskog ratovanja - koje vrijeme omeđuje poraz hrvatske vojske pod banom Emerikom Derenčinom na Krbavskom polju (9. rujna 1493. g.) i hrvatska pobjeda pod Siskom (22. lipnja 1593. g.) čiji je tvorac bio ban Toma Bakač Erdödy.

To je doba bilo označeno ne samo ratovanjem nego i velikim odseljavanjem hrvatskog življa iz ugroženih krajeva.

Brojčano jaka migracijska struja kretala se, osim iz drugih krajeva, i s područja današnje Like, uključujući tu i Brinjski kraj, u pravcu ono dobne zapadne Ugarske, današnjeg Gradišća, koje se od kraja Prvog svjetskog rata nalazi najvećim svojim dijelom u Austriji, manjim pak dijelom u Mađarskoj, kao i nešto malo prostora u jugozapadnoj Slovačkoj. Iz te seobene struje napučivali su Hrvati i jugoistočne predjele Moravske, danas Češke.

Na tim prostorima, te u nekoć hrvatskim a danas ponijemčenim selima Donje Austrije, na Moravskom polju (Marchfeld), i u susjednim krajevima, susretala su se u prošlosti ili se pak susreću i danas prezimena nazočna i u Brinjskom kraju:

  1.   Babić,
  2.   Car,
  3.   Dorčić,
  4.   Fumić,
  5.   Janković,
  6.   Jelačić,
  7.   Jelić,
  8.   Matković,
  9.   Marinić,
10.   Marković,
11.   Perković,
12.   Rajković,
13.   Petrinić,
14.   Perlić,
15.   Štefanić,
16.   Tomašić,
17.   Vlašić,
18.   Vičić,
19.   Vučić,
20.   Vuković i dr.

Do ovih podataka u navedenim zemljama došli smo vlastitim istraživanjima po brojnim još uvijek hrvatskim selima, kao i po onima koja su već odnarođena. S pravom pretpostavljamo da su ti Fumići, Rajkovići, Vičići i dr. starinom Brinjaci jer i danas čuvaju svoju staru čakavštinu - izvorni govor Brinjskog kraja. Odseljavanja tamošnjeg stanovništva bilo je napose u druge krajeve Like, a nakon ukidanja Vojne krajine i u druge udaljenije hrvatske krajeve.


________________________________________
90g S. PAVIČIĆ: Nov. Djelo, str. 147., 173.,  174., 175.

Na Brinjsko područje, i dalje prema Stjepanu Pavičiću, vlaški se živalj počeo doseljavati 1638. g. Njihovu je doseobu, kako smo već naveli, uredila Primorska krajina, koja ih je svojom četom i dopratila s turskog zemljišta.

Novi su naseljenici napučili zapadni i jugozapadni dio brinjskog polja, gdje ima dosta dobre zemlje. U toj seobi pristiglo ih je samo 13 obitelji, ali ih je nešto kasnije stiglo još 13. Medu njima bili su ovi rodovi:

  1.   Banjeglavi,
  2.   Božanići,
  3.   Bukvići,
  4.   Đurići,
  5.   Galovići,
  6.   Gostovići,
  7.   Hajduci,
  8.   Kneževići,
  9.   Kosovci,
10.   Lončari,
11.   Maljkovići,
12.   Maričići,
13.   Miloševići,
14.   Orlići,
15.   Orlovići,
16.   Platiše,
17.   Protulipci,
18.   Rajačići,
19.   Rapajići,
20.   Skakavci,
21.   Smiljanići,
22.   Stanići,
23.   Šušnjari,
24.   Vraneši i
25.   Vujići.

Doseljavanja vlaško-pravoslavnog žiteljstva u Brinjski kraj bilo je i u kasnijim vremenskim razdobljima.


Nakon prestanka turske vlasti u Lici koncem 17. st. učestala su naseljavanja Brinjskog kraja. Uz starinačke rodove

  1.   Blažanina (u davnini došli od Blagaja),
  2.   Mesića,
  3.   Draženovića,
  4.   Holjevaca,
  5.   Pavlovića,
  6.   Novačića,
  7.   Sertića,
  8.   Vukovića,
  9.   Pernara (njihov stari zavičaj jest selo Perna kod Topuskog),
10.   Murkovića,
11.   Rajkovića i dr.

od kraja 17. st. nahode se u Brinju i okolici mnogi novi rodovi, od kojih se za jedan dio njih zna gdje im je bio stari zavičaj, za rijetke među njima i prazavičaj. Medu rodove, čiji se stari zavičaj uglavnom samo nagađa, spadaju i stajnički Murkovići, kojima da bi to bila Hercegovina.

Već citirani Stjepan Pavičić bilježi staro porijeklo više rodova Brinjskog kraja kako slijedi: iz Senja su stigli

1.   Ugarkovići,
2.   Stojkovići i
3.   Rupčići - ovim posljednjim prazavičaj bio je Klis.

Više rodova iz kraja oko Ledenica stigao je u Brinje i okolicu koncem 17. st. i kasnije. Medu njima su se nalazili


I Primorje je dalo Brinju dosta prinova u stanovništvu.


Tako su iz kraja od Novoga pa do Kastva, pristigli u Brinje i susjedna sela

  1.   Blečići,
  2.   Brboti,
  3.   Cari,
  4.   Javori,
  5.   Movrići,
  6.   Parci,
  7.   Svetići,
  8.   Šarari,
  9.   Toljani,
10.   Tominci,
11.   Trtnji,
12.   Tomaši i
13.   Zoričići.

Prešavši planinu Kapelu, stari Gvozd, i neki su Ogulinci i Modrušani prispjeli u Brinjski kraj. Među te obitelji bilježe se

1.   Božičevići,
2.   Fumići,
3.   Galetići,
4.   Matešići,
5.   Matkovići,
6.   Petrovići,
7.   Radenčići,
8.   Vranići i
9.   Vučići.


Jaka je bila i goranska migracijska struja od Broda i Gerova, koju su sačinjavali rodovi s prezimenima

  1.   Borić,
  2.   Brozinčević,
  3.   Gerovac,
  4.   Hobar,
  5.   Levar,
  6.   Lokmer,
  7.   Mufić,
  8.   Pavličić,
  9.   Šebalj i
10.   Šprajc.

Iz Otočca su pristigli Dasovići i Nikšići.

Primorski Bunjevci starinom su

1. Biondići,
2. Duići,
3. Devčići,
4. Prpići i
5. Tićci.

Za stanovit broj rodova Brinjskog kraja nije zabilježeno otkuda su došli. U odseljavanjima iz Brinja u Dabar i okolicu sudjelovali su

1.   Bićanići,
2.   Draženovići,
3.   Krznarići,
4.   Rajkovići,
5.   Šebalji i
6.   Vičići.

Jedan broj Brinjaka naselio je Podalapac, Udbinu, Mušaluk i druga lička naselja.

Jedno od prvih zabilježenih pojedinačnih iseljavanja iz Brinjskog kraja odnosi se na franjevca Aleksandra Kallaneka (vjerojatno Kalanja), koji je 1721. g. zatečen kao dušobrižnik kod šokačkih Hrvata u Rekašu, istočnije od Temišvara, s naznakom da je iz Brinja.

Godinu dana kasnije u istom se mjetu obreo i Joannes Vuchetich (Ivan Vučetić), zacijelo Brinjak (ili Stajničar ili pak Lipičar), koji je rekaškoj župnoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja darovao zlatni kalež s ugraviranim latinskim tekstom koji u hrvatskom prijevodu glasi: "Ivan Vučetić darovao rekaškoj crkvi 1722. godine". Moguće je da je darovatelj tamo prolazno boravio u vojničkoj službi pa se, susrevši se s fratrom zemljakom, odlučio da ovako bogato obdari rekašku crkvu. Nažalost, Vučetićevu kalež u zameo se trag.

Jedno razmjerno veće iseljavanje iz Brinjskog kraja zabilježeno je u kolovozu mjesecu 1820. g. Tada je svoj višestoljetni brinjski zavičaj napustilo više obitelji plemića Vučetića i preselilo se na svoje novostečene posjede u Čenej (Csene, Cenei), veliko banatsko selo oko 25 km zapadno od Temišvara, u onovremenoj ugarskoj (mađarskoj) županiji Torontal, danas u rumunjskoj županiji Tamiš.

Broj obitelji (kuća) nije dosad točno utvrđen - spominju se brojke 16, 17 pa i 25. Njihovo preseljenje iz brežuljkastog i brdskog Brinjskog kraja u banatsku ravnicu je posljedica preuređenja Vojne krajine sredinom 18. st.

Veliki zemljišni posjedi razgranatoga plemićkog roda Vučetića koji su se prostirali " ... od Brinja do Lipica, Stajnice i Glibodola ... " kako stoji u jednom od spomenutih zapisa, postali su, kao i svugdje u Vojnoj krajini, vlasništvo države.

________________________________________

*** Dabarski Draženovići (obitelj moje majke) zvani su do 1949.-1950. g. BUNETE.

No Nikola Vučetić (Stajnica 1743. - Budimpešta 1826.), ustrajan - usto i utjecajan čovjek na bečkom carskom dvoru (ispovjednik Marije Terezije i apostolski protonotar), taj dakle Vučetić desetljećima je radio na tome da se oduzeta imanja njegova roda nadoknade posjedima u nekom drugom kraju Monarhije. To mu je napokon i uspjelo pa je na najvišem mjestu odlučeno da se Vučetićima, plemićima Brinjskim, dodijeli uhataru Čenejskom posjed od oko 18.000 jutara zemlje, od toga oko 7.000 oranica.

Tako su oni svome plemićkom naslovu "Brinjski" pridodali i "Čenejski" (de Brinj et Cseney). Vučetići, nastanjeni u Čeneju, bili su uz vođenje gospodarstva izrazito skloni odlascima na školovanje, pa su brojni pojedinci iz njihova roda odlazili u vojne, civilne i crkvene službe, često vrlo visoka ranga.


To jednako vrijedi i za onu granu koja je i nadalje nastavljala življenje u svome starom brinjskom zavičaju. Posebno istaknuti skrbnik u školovanju brojnih pojedinaca Vučetića bio je Stjepan Vučetić (Čenej 1835. - Carpinis, 1894.), doktor kanonskog prava, kanonik i nesuđeni zagrebački nadbiskup. Generacijski odlasci čenejskih Vučetića u rečene službe po Monarhiji i državama nasljednicama imali su za posljedicu da se u Čeneju danas nahodi još samo jedna obitelj s prezimenom Vučetić.

Tako je ta migracijska struja, potekla iz Brinjskog kraja - u svojim daljnjim raseljavanjima, što se nerijetko završavalo i odnarođivanjem - gotovo posve nestala.

Raseljavanjem stanovništva s brinjskog područja u posljednjih stotinjak i više godina oslabljeno je više od pedeset tamošnjih rodova. Oni su napučili gotovo sve krajeve sjeverozapadne i istočne Hrvatske.

Čini se da su se u odseljavanju najviše isticali rodovi

1.   Draženovića,
2.   Krznarića,
3.   Mesića,
4.   Pernara,
5.   Perkovića,
6.   Sertića i
7.   Vukovića.

Brojem obitelji doseljeni iz Brinjskog kraja ističu se, osim Zagreba, i bliža naselja Hrvatski Leskovac i Botinec.

Neposredno pred Prvi svjetski rat Josip Lakatoš je zapisao sljedeće brojno stanje stanovištva u Brinjskom kotaru.

1.   U općini Brinje živjelo je 10.189 Hrvata i 5.253 čija je nacionalna pripadnost iskazana kao srpska.

2.   U općini Jezerane hrvatskog je žiteljstva bilo 7.788 i samo 18 srpskog.

3.   U Kotaru je dakle bilo 18.187 ili 71 % Hrvata, a potomaka nekadašnjih Vlaha, doseljenih uglavnom u 17. st., sada iskazanih kao Srba, ukupno 5.271 ili 29%.

Odseljavanje hrvatskog življa u bliže i dalje krajeve Hrvatske te i izvan nje bilo je stalno, a u tome je sudjelovao i srpski živalj pretežito kao kolonisti koji su se nakon 2. svjetskog rata selili u Vojvodinu, dospijevajući u kuće oduzete od njemačkih "folksdojčera".

U prvim poratnim godinama, u komunističkoj Jugoslaviji protjerano je, izbjeglo ili na druge načine napustilo oko 1.000 Hrvata iz Brinjskog kraja.

Neke obitelji skrasile su se u europskim i prekooceanskim zemljama, od Kanade, preko Sjedinjenih Američkih Država do Argentine pa preko Atlantika do Južnoafričke Republike. Svakako da se poratni gubici, uz druge i ovi nastali odseljavanjem, trebaju znanstveno istražiti da bi se došlo do točnih rezultata.


Vidi. Pavlović, Anton, Tone, narodni zastupnik  (http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=398.0)
Vidi Atentat u Beogradskoj skupštini  (http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=396.0)
Vidi: Zrmanja Vrelo  (http://www.cro-eu.com/forum/index.php?board=431.0)

U popisu stanovništva navodi Julius Fras 1835. godine, da Brinje ima 240 kuća i 2.369 žitelji katoličke vjere.

Izvor: Hrvatski prezimenik
Petar Šimunović, Zagreb 2008