Svi lički lončari
Sve do polovice 20. stoljeća u Lici je postojao veći broj lončarskih centara odakle su lončari svojom robom snabdijevali osim Like i široko područje daleko izvan njezinih granica.
Uz Kaluđerovac, koji je svakako bio najpoznatiji i najjači lički lončarski centar, manje je znano da su lončari radili i u
- Kosinju,
- Klancu,
- Otesu,
- Rastoci,
- Sincu,
- Kompolju.
Ovaj rad nastoji podastrijeti dosad poznatu dokumentaciju o lićkim lončarima u 19. i 20. stoljeću, o njihovu radu i sudjelovanju na gospodarskim izložbama, u čijim se katalozima spominju njihova imena, o njima se piše i u raznim izvjesćima i člancima. Sve ovo pokazuje kako je čitava Lika zapravo sve do polovice 20. stoljeća bila jedan veliki lončarski centar, otkad se potreba za lončarskom robom počela smanjivati, pa se njezina proizvodnja postupno gasila.
Izrada lončarskih proizvoda tradicij a je što seže daleko u prošlost. U etnografskom smislu ona daje važne podatke u proučavanju i usporedbi različitih kultura, zbog čega su etnolozi još kao studenti slušali predavanja o procesu i tehnikama izrade posuda od gline. Tako smo naučili da se prema tehnici rada tradicijsko lončarstvo dijeli na lončarstvo bez uporabe lončarskog kola, zatim na lončarstvo ručnoga kola, gdje lončar gradi posude na malom, niskom kolu što ga pokreće rukom, i na lončarstvo nožnoga kola, gdje lončar sjedi uz kolo što se sastoji zapravo od dvije okrugle ploče međusobno spojene osovinom; donju (veću) lončar vrti nogom, pokrećući u isti čas i gomju (manju) ploču na kojoj se oblikuje posuda. Dok o prvoj spomenutoj tehnici u Hrvatskoj ima vrlo malo podataka, lončarstvo ručnoga i nožnog kola održalo se u mnogim hrvatskim krajevima - ponegdje i dosta dobro - sve do polovice 20. stoljeća. Ručno se kolo, kao arhaičnija inačica lončarskog pomagala, zadrlalo uglavnom u jadranskom i dinarskom prostoru, dok na nožnom kolu rade lončari u panonskom području. (1)
Prvi poznati podaci o lončarima u Lici dobiveni su anketom o narodnom životu, koju je 1850. godine u središnjoj i sjevernoj Hrvatskoj provelo Društvo za povjestnicu jugoslovensku pod vodstvom Ivana Kukuljevića-Sakcinskog. (2) Župnicima pojedinih mjesta bila je razaslana tiskana upitnica s pitanjima o zemljopisnim i prirodnim karakteristikama mjesta te o porijeklu, broju, vjeri i načinu života župljana. Anketom je bilo obuhvaćeno i stotinjak ličkih sela. Na upit o načinu privređivanja tražio se odgovor o postojanju određenih zanatlija u pojedinom selu, pa tako i lončara. U odgovorima zupnici za mnoga mjesta pišu kako lončara ne ima, no drugdje se (u selima Švica, Prozor, Korenica, Skenderovac, Gornje Verhovine, Gračac) spominju jedan ili dva lonćara, odnosno četiri lončara (Podlapač). U nekoliko su mjesta među ostalim zanatlijama nabrojeni i lončari (Kosinj). U pojedinim odgovorima ima više podataka. Tako župnik iz
Kompolja piše da lončara imode po najviše med ovimi župljani (3) a onaj iz
Kaluđerovca kaže ovako:
Narod ovaj izselivši u stara vremena iz kranjske zemlje (4) ovamo lonćarski prosti zanat tera, i kaludierovački lanci u svoj ovdašnjoj granjici od najveće su valjanosti i cene...(5)
Sinački župnik u svom odgovoru spominje više lončarah,
koji cerne proste lonce, kozice (randljeke). pekve (pod kojima se u letu kruh peče), pećnjake (za peć) i trumbe (koje kroz svu peć pretegnuti jesu) prave...(6) Podatak iz
Gornjeg Pazarišta govori da jedna kuća:
vodi prosti zanat lončarski, a župnik iz
Donjeg Pazarišta piše da je: ...
lončara malo za domaće lonce... Za
Brušane se navodi:
Malo u kojoj kući da ne zidju lonce, i nje raznašaju po gornjoj krajini, od kud veći dio hrane dobivąju. (7) Ovi nam podaci potvrđuju postojanje razgranate mreže lončarske proizvodnje u Lici sredinom 19. stoljeća, iako ne donose konkretne podatke o broju lončara niti o obiteljima koje su se bavile tim zanatom.
Krajem 19. stoljeća u Zagrebu su objavljeni statistički podaci o Žiteijstvu kraljevine Hrvatske i Slavonije po zvanju i zanimanju (8) (Zoričić, 1896). Pozivajući se na opći popis stanovnika iz godine 1890. autor spominje da ...
pučke industrije ima na zapadu zemlje razmjerno više negoli u iztočnih krajevih zemlje pa nastavlja kako je u tri mjesta županije perušićke (Klanac, Gornji Kosinj i Kaluđerovac)
193 lončara ... (Zoričić, 1896: 152).
Isti lokaliteti spomenuti su u knjizi
Hrvatska ekonomika na prijelazu iz feudalizma u kapitalizam (Bićanić, 1951). U poglavlju pod nazivom Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji od 1750-1860. stoji:
Posebno povoljni prirodni uvjeti, siromaštvo kraja ili običaji nastali pod naročitim okolnostima uzrokuju da se čitava sela odaju nekoj grani privrede, i kao vjesüi rukotvorci izlaze na glas, koji se .širi daleko ... Lončarijom se bave -pa su po tome i poznati - napr. i sela... Kaluđerovac, Gornji Kosinj i Klanac u Lici ... (Bičanić, 1951:28).
Da su lićki lončari sudjelovali i na gospodarskim izložbama u Zagrebu krajem 19. stoljeća, dokazuje prikaz Jubilarne Gospodarsko-šumarske izložbe hrvatsko-slavonskog gospodarskoga društva u Zagrebu 1891. (Ibler, 1892):
I lončarska industrija bila je zastupana proizvodima iz Kaludjerovca i Kompolja. U tim mjestima bavi se narod u veliko proizvodnjom lončarske robe, te ju razvaža po čitavoj bivšoj gornjoj krajini i po Bosni. Ova je industrija, što se tiče izrade i forme predmeta, jako zaostala. Mahom se vide jednostavni predmeti. No uza sve to odbor je dobro uradio, što je dao izložiti takve predmete, da svrati pažnju mjerodavnih faktora na tu znatnu granu privrede, nebi li se ova bilo osnutkom lončarske škole, bilo pako izobrazbom nekolicine mladića u toj struci u zemaljskoj školi u Zagrebu podigla i narodu od veće koristi bila nego danas (Ibler, 1892:222). U katalogu ove izložbe pronaći ćemo imena tri lička lončara - izlagača: pod brojem 359. predstavnik Gospodarske podružnice gospićke je
Frane Kruljac iz Kaluđerovca, koji je izložio 2 pekve, čup, 4 lonca i padele. Iz Gospodarske podružniee otočke sudjelovao je pod brojem 465.
Jakov Fajdetić iz Kompolja. izložio je 2 zemljana čupa. 2 veća lanca za cvijeće, 2 petnjaka, 2 zdiele, padela, kadionica, mali crni lonac, žuti lonac, veliki crni lonac i srednji lonac. Pod brojem 480. nalazi se
Ivan Matasić iz Sinca, koji je izložio lance, padele i pekvu (criepnju) (Ugarković, 1892). U katalogu Kraljevine Hrvatska i Slavonija na tisućgodišnjoj zemaljskoj izložbi kraljevine Ugarske u Budimpešti 1896 pod brojem 7407 spominje se
Tomo Kranjčevič iz Kompolja i njegovi proizvodi: 2 vrča za vodu, ćup m mast, padelica, velika podela, tanjur, lonci za cvijeće, lonac za mlijeko, zdjele, tintarnica i posipalnica. (9)
Kronološkim slijedom dolazimo do godine 1900., kad je u zagrebačkom časopisu Prosvjeta objavljen poveći članak pod naslovom
Kaludjerovački lončari iz pera Đure Kutena, učitelja obrtne škole iz Zagreba. Iako se u svome tekstu usredotočio na opis tehnike izrade lonaca, vrste proizvoda i prodaju, Kuten daje i vrlo slikovit prikaz samoga sela i života u njemu. Osim toga saznajemo i o brojnosti samih lončara što nam potvrđuje sljedeći citat:
Župnik je u ovom kraju samac, seljak mu je prvi i posljednji drug; učitelja nema, pa niti trgovčića ni krčmara. svi su lončari počevsi od desetgodišnieg dječaka, a uči se sin od otca, brat od brata itd., jedan se od drugog uči, nema tu ni majstora ni kalfe, ni šegrta, svaki je tako rekuč rodjen lončar... (Kuten, l900:'75l). Malo dalje Kuten nastavlja:
Nema taj nikakvih posebnih radionica niti zgrada za lončariju, ne bira se baš najsgodnije mjesto, on čučne gdjegod uz svoj nizki kotur, ima ih u šljivarima, pa raznim kutovima, pače i na putu seoskom, njega ne smeta baš ništa u njegovu poslu.
Smiješna je slika tih čučavaca! Ne razgovaraju medju sobom, već marljivo gone katur i grade lonce (Kuten, 1900:752). Na jednome mjestu Kuten spominje da ima 468 stanovnika Kaluđerovca u 90 kuća. Kaže i kako su kaluđerovački lonci poznati kao dobra i trajna roba, a navodi još jedan lončarski lokalitet:
Imade jošte jedno drugo mjesto niže Gospića, i to Brušani, gdje lonce grade, no ti lonci ni iz daleka kao kaludjeravački, s taga Brušani vele, samo da svoje lance dobro prodaju, da su Kaludjerovčani (Kuten, l900:755).
Ličko lončansrvo u 20. stoljeću
I sljedeći se podaci odnose na Kaluđerovac. Milovan Gavazzi posjetio ga je 3.6.1929. (10) Opisujući tehniku izrade lonaca, M. Gavazzi je napravio i nekoliko crteža (kotura, peći, žrvnja), a navodi da se lončar koji je kazivao zvao
Nikola Prša. U svome poznatom radu Kaluđerovački lončari (Gavazzi, 1937), koje je i danas - u oskudnoj literaturi s tog područja - osnovno djelo za poznavanje lončarstva ručnoga kola u Hrvatskoj, M. Gavazzi detaljno opisuje sve lončarske poslove, a i prodaju robe. Na fotografijama lončara pri radu snimljen je Nikola Prša. Njegov je rad fotografiran u više stupnjeva izrade posuda; ti su snimci mnogo puta korišteni u prikazima rada na ručnome lončarskom kolu. (11)
19.1.1948. Kaluđerovac je posjetila Franjica Vlainić, kustosica zagrebačkog
Etnografskog muzeja. (12) Autorica je podatke dobila od lonćara Šime Prše, koji je s radom prestao nekoliko godina ranije. Nakon kratkog opisa tehnike rada, u završnoj rečenici stoji:
Danas u Kaluđerovcu ima samo pet lončara koji su aktivni, a poslije njih posve će propasti ta produkcija, jer nitko od mladog svijeta ne će više da se prihvati tog posla.
O narodnom životu pa tako i o lončarstvu u selu
Kompolje postoji neobjavljena građa (Grćević, 1951:13 1-137).(13) Autor spominje nekoliko obitelji zdelara [/i]-
Fajdetiće, Kranjčeviće i Šimunoviće - koje su se polovicom 20. stoljeća još bavile izradom zemljanog posuđa i to, za razliku od ostalih lićkih lončarskih središta, na nožnom lončarskom kolu. Navedene obitelji živjele su u
kompoljskom zaseoku Nad Jarkom, a nosile su
nadimak Padelice, očito prema plitkim posudama za kuhanje koje su proizvodili zajedno s drugom lončarskom robom - mahom loncima i zdjelama. U rukopisu se navodi i pretpostavljena starina lončarskog zanata u Kompolju,
jer se u matičnim knjigama krštenih, koje se vode od 1750. godine. navodi Jakov Fajdetić od Padelica, rođen 1755. i Grga Fajdetić od Samaca. roden 1765. (oba lončari).
U svojoj knjizi Tradicijski život i običaji ličkoga sela
Ivčević Kose Mara Hećimović-Seselja spominje uz kaluđerovačke lončare i pekvara
Ivana Mravinca (s nadimkom Puze) iz Sinca, koji se lončarstvom bavio u prvoj polovici 20. stoljeća (umro je 1954.), a kaže i da su
sinačke pekve, prema pričanju starijih. bile bolje i trajnije od kaluđerovačkih (Hećimović-Seselja. 1984:67). Lončarsko kolo posljednjega sinačkog lončara Ivana Mravinca fotografirao je Silvestar Kolbas 1984. godine za svoju, na žalost nikada izašlu monografiju o tradicijskim zanatima. S. Kolbas je posjetio i Kaluđerovac, pa je za prikaz izrade lonaca na ručnom kolu snimio Franu Arbanasa, tada jedinoga ličkog lončara. F. Arbanasa spominje i Libuše Kašpar. tadašnja kustosica Gradskog muzeja u Karlovcu, u katalogu izložbe
Lončarstvo karlovačke okolice (održanoj 1985. godine).
_______________
1 U posljednjih tridesetak godina umjesto pogona nogom mnogi se lončari u sjevernim krajevima Hrvatske za pokretanje svojih kola koriste električnom energijom.
2 Anketni listovi čuvaju se u dokumentarnoj zbirci Hrvatskog povijesnog muzeja.
3 Hrvatski povijeani muzej. inv. broj 20870.
4 Kaluđerovčani su pripadnici onoga dijela stanovništva koje se prije 300 godina doselilo "s kranjskih međa" tj. iz gornjeg Pokuplja u Gorskom kotaru, pa ih – iako su Hrvati – i danas prati nadimak Kranjci (Kuten. 1903;
Pavičić, 1934).
5 Hrvatski povijesni muzej, inv. broj 20871.
6 Hrvatski povijesni muzej, inv. broj 20654.
7 Hrvatski povijesni muzej, inv. broj 20871.
8 Podaci su dio neobjavljene građe iz ostavštine Marcela Davile, voditelja Odsjeka za lončarstvo u Etnografskom muzeju u Zagrebu od 1940.-1970.
9 Oba podatka o izložbama potječu iz ostavžtine Marcela Davile.
10 Bilješke se čuvaju u dokumentaciji Etnografskog muzeja u Zagrebu, br. 496.
11 Fotogafije su objavljene, između ostaloga, u knjizi 5000 Jahre Töpferscheibe (Rieth, 1960). Čuvaju se u fotodokumentaciji Etnološkog seminara Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
12 Terenske bilješke F. Vlainić pohranjene su u dokumentaciji Etnografskog muzeja u Zagrebu pod brojem 497. Godina 1948. navodi se s upitnikom.
13 Rukopis se čuva u Arhivu 0dbora za narodni život i obićaje HAZU.sign. NZ 21.
14 Dr. Rukavina (koji je u međuvremenu, nažalost, umro) otišao je u Rastoku i prikupio podatke o tamošnjem lončarstvu. Tako se doznalo da je fotografija lončara Nikole Jelića, snimljena 1933/34. god.
1. od 2