Stari obrti

[Marica]

KOVAČKI OBRT

Kovački zanat vrlo je  star i spominje se još u Starom zavjetu i grčkoj mitologiji, a prenosio se s oca na sina. Kovačeva obitelj uvijek je uživala veliki ugled u selu.

U kovačkoj radionici rabilo se oko 40 različitih čekića i dvadesetak kliješta. U kovačnici se uvijek nalazilo otvoreno ognjište, te veliki kovački kožni mijeh kojim se na ručni ili nožni pogon podjarivala vatra. Otvoreno ognjište ložilo se drvenim ugljenom i koksom.

Željezo se kupovalo u gradu, te se žarilo u vatri na temperaturi do 1200˚C. Jedan od najtežih poslova bilo je potkivanje konja. Prije samog potkivanja konju se moralo nožem očistiti i obrezati kopito, zatim bi se izmjerila potkova i vruća pritisnula uz kopito, zatim hladila u vodi i pričvrstila sa 8-10 čavala. Najčešće su se potkivale samo prednje noge. Obično se konje potkivalo svaka dva do tri mjeseca, a katkad i svakih 10 dana. Kovalo se na nakovnju koji je stajao na velikom panju od hrastova ili kestenova drva.

Jedan od teških kovačkih poslova bilo je okivanje kola. Majstor kolar kovaču bi dao gotovo drvo koje se moralo željezom okovati. Svake dvije do tri godine mijenjali su se željezni obruči na kotačima jer bi se ljeti od vrućine rastegnuli, a drvo se sušilo i stiskalo. Obruči su se grijali u velikim jamama u kojima je gorjela vinova loza ili granje. Usijani su se obruči vadili dugačkim kliještima.

Kovači su izrađivali noževe za rezanje sijena i kovali ukrasne željezne ograde. Najviše posla bilo je u kolovozu i rujnu kada su kovači odlazili u šumu i tamo potkivali konje, popravljali lance za vuču drvenih trupaca i oštećene kotače.

Kovači su popravljali i plugove, oštrili motike i okivali drvene brane. Lijep je bio običaj da vlasnik pluga nakon okivanja dođe sa svojom obitelji po plug i donese kovaču veliku košaru s puranom, kruhom, pletenicom ili pogačom. Završen posao proslavile bi tada obje obitelji. Materijal za rad kovaču bilo je uvijek lijevano željezo. Alat kojim se kovač služio nasljeđivao se.

^{Joja Marković, Otočac, 13.03.2008.}

^{Joja Marković, Otočac, 13.03.2008.}

^{Joja Marković, Otočac, 13.03.2008.}

[Marica]

KOLARSKI OBRT

U selima su najčešće radili priučeni kolari koji su nekada bili vrlo cijenjeni. Kolarski se obrt nasljeđivao.

Drvo se nabavljalo u šumi i obrađivalo. Za izradu drvenih kola nije bila dovoljna tek jedna vrsta drveta, već se upotrebljavalo različito drvo. Za izradu kotača rabilo se bukovo drvo, a za žbice brijest.

Zatim je kovač okivao sve važnije dijelove kola. Kolari su radili drške za sjekire i lopate, korita, rifljače, grablje i vile za sijeno.

Za svoj posao kolari su rabili pile, tokarski stroj, kolarsku klupu i šestar. Kolari su imali najviše posla u rano proljeće kada se selo pripremalo za radove na polju.

[Marica]

Nema više dimnjačara


Franjo Cvitković,
jedini živući dimnjačar u Lici

OTOČAC - Prije 64 godine, Franjo Cvitković iz Šumećice ( rođen 21.ožujka, 1933. godine u Otočcu), započeo je dimnjačarsko šegrtovanje kod Ivana Planine i postao je najomiljeniji i najdraže viđeni stanovnik Gacke doline. Danas u Gackoj dolini nema niti jednog dimnjačara tako da nerjetko u Otočac i okolicu navraćaju neki drugi, ljudima nepoznati dimnjačari iz Gospića pa i Rijeke.

Stric Franja, ili Franja dimnjačar, kako ga od milja nazivaju mnogi, samo klima glavom i tiho govori da nitko neće u dimnjačare.

-" Ne sviđa im se biti crn i zamazan. Neznaju mladi kako je to dobar, human ali i zanimljiv posao" - kaže Franja. Iako je od 1993. godine u penziji sa sjetom priča o dimnjačarskom poslu ali i o putovanjima diljem Hrvatske. Radio sam u Poreču, zatim 3 godine mornarice, pa u Rijeku, a onda Otočac, Brinje, Perušić, Lički Osik...svuda mi je bilo lipo i veselo. Znalo se dobro zaradit i ljudi su te cjenili. Danas na žalost dimnjačara nema nigdje, samo na filmovima" - govori Franja te dodaje da su se u njegovo vrijeme dimnjaci čistili po rasporedu i to jednom mjesečno. Iako je Otočac početkom 20. stoljeća bio jako obrtničko središte danas ni traga od dimnjačara, klobučara, kovača a sve su rijeđi brijači i postolari. "Prolazi sve.."- kaže stric Franja.

Tekst i foto: Dražen Prša, novinar
Otočac, 28. 06. 2011.

[Marica]

Lički lončari

Počeci izrade posuda od pečene zemlje – keramičke posude, sežu u daleku prošlost. Najstarije posude datiraju u razdoblje neolitika, u trenutku kada čovjek prelazi na sjedilački način života i gradi svoja stalna naselja, bavi se kultivacijom biljaka i domestikacijom životinja. Keramika dolazi od grčke riječi keramos što znači rog za piće, a obuhvaća, u širem smislu sve izrađevine od pečene zemlje.

^{Kaljena rukatka, Kaluđerovac}

U Hrvatskoj se koristi izraz lončarstvo i lončarija, a odnosi se na vještinu izrade te gotove proizvode. Kao vrsta materijala pri izradi keramičkog posuđa, u najvećoj mjeri koristi se glina, a one čine 70 % svih sedimentnih stijena na Zemlji. Time je lako dostupan i prisutan materijal, pa su često lončarski centri u blizini bogatih ležišta.

Lončari su redovito svoj asortiman nudili na sajmovima – za novac, a davnije, za onoliku količinu žita koliko u nju stane. Prevozili su ih u kolima, prekrivenim i zamotanim u paprat (bujad), a na upit prolaznika "Što voziš?", odgovarali: "Ništa, ako privalim."

Nestanak lončara i lončarstva u Lici vezan je uz nestanak potražnje i potrebe za njihovim proizvodima, uvjetovano promjenom načina života i masovnom industrijalizacijom sredinom 20. st. Posljednji kaluđerovački – lički lončar Frane Arbanas preminuo je 1995., a njegov učenik Nikola Baričević pokušava otrgnuti zaboravu tisućljeća tradicije.

^{Frane Arbanas, prije 1985} 

Na ličkom području, kao najpoznatije središte, razvio se, na obali
rijeke Like Kaluđerovac, gdje 1900. godine: "..svi su lončari, počevši od desetogodišnjeg dječaka... nema tu ni majstora, ni kalfe, ni šegrta, svaki je tako rekuć rođen lončar." (Randić:1999:14)

Uz Kaluđerovac, čije proizvode nalazimo daleko izvan ličkih granica, još su neka mjesta izrađivala glineno posuđe:

-   Rastoka,
-   Klanac,
-   Gornji Kosinj,
-   Sinac i
-   Kompolje,

ali su njihovi proizvodi pokrivali lokalno, mikroregionalno tržište.

^{Gospić, 1974}  

Lončarstvo je zapravo dio ekonomske snage sela, jer se upravo razvija ondje gdje su prirodni resursi gospodarenja, poput stočararstva ili ratarstva, oskudni i prostorno ograničeni. Najprije je trebalo iskopati i dopremiti glinu koja se najčešće vadila u slojevima dubokih rovova oko Pazarišta, potom kalcit (lončarski kamen) ili vrstu koja će se samljeti i dodati glini (za grubo i jednostavno posuđe) te fini pijesak (za glazirane proizvode).

Glina se najprije suši, na zraku ili nad vatrom, zatim mrvi, i do dva dana vlaži vodom. U toj se fazi priprema primjesa kojoj je svrha dati gotovom proizvodu čvrstoću i kvalitetu. Stučenu i fino samljevenu vrstu ili pijesak dodaje se vlažnoj glini i miješa nogama, dok masa ne bude meka i ne lijepi se za prste. Tek sada se može pristupiti oblikovanju željene posude. Tipološki su jednostavni - lonci, ćupovi, rukatke, zdjele, šalice i peke. Zapravo su to osnovni oblici kakvi se koriste od pamtivijeka.

Tri su temeljne tehnike izrade:
-   prostoručno,
-   oblikovanje na lončarskom kolu (ručno ili nožno) i
-   oblikovanje u kalupu.

Lički lončari koriste najviše ručno lončarsko kolo kao stariji tip (Kompolje koristi nožno kolo), a kaluđerovački majstori mu zauvijek ostaju vjerni.

Oblikovanje je vršeno dvojako, ili posve iz jednog grumena gline ili od grumena gline za dno te slaganjem glinenih valjušaka. U ovoj fazi posuda je vrlo nepravilna i gruba, pa lončar oblikuje dno, trbuh recipijenta, a tek na kraju vrat, odnosno obod posude. Pri tome, kao i kod glačanja, ravnanja stijenki, bušenja mjehura zraka ili izbacivanja većih kamenčića što može djelovati na kvalitetu, koristi se vlažnom krpicom, kvasilnicom ili jednostavno krpom.

Osim kola - kotura, lončar se koristio drvenim (od bukovine) strugačem u obliku vrha koplja (nož) za ukrašavanje i kovinskim nožem (kustura).

Posljednja je faza ili glaziranje, odnosno bojanje, ili što je češće "kaljenje" posude. To se radilo tako da se još vruć proizvod poprska ili "provalja" u vodenoj kaši od ječma ili ražena brašna razmućena u vodi i potom opet kratko peče. Nakon kaljenja, posuda i nije imala primamljiv izgled kao glazirana – crne, mrljaste površine, patinirana, ali su ovom postupku pripisivana svojstva pojačanja čvrstoće.

Prepoznatljivost je kaluđerovačkih lončara da su ponekad znali urezati svoje ime, datum ili mjesto na rame velikih posuda za čuvanje hrane.

Pečenje posuda se moglo izvesti na nekoliko načina, no lički lončari su to radili u svojim pećima, izrađenim od kamena i zemlje oko drvene osnove koja izgori. Potom se u peć slože osušene posude, a loši pečeni produkti sa zapaljenim drvom dolje i sve zajedno zapali. Iz peći se vade željezom s kukastim završetkom na motki dugoj oko 2,5 m (Gavazzi:1937:37).

^{Nikola Jelić sa sinovcem Markom uz svoje kolo, Rostoka 1933/34
Nikola Prša, Kaluđerovac, 1929}  

Muzej Like Gospić, 2012.
http://www.muzejlike.hr/Muzej%20Like%20Gospic%20STO%20VOZIS%20KUME.pdf

Više > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=2054.msg4448#msg4448

[Marica]

Svi lički lončari

Sve do polovice 20. stoljeća u Lici je postojao veći broj lončarskih centara odakle su lončari svojom robom snabdijevali osim Like i široko područje daleko izvan njezinih granica.

Uz Kaluđerovac, koji je svakako bio najpoznatiji i najjači lički lončarski centar, manje je znano da su lončari radili i u

-   Kosinju,
-   Klancu,
-   Otesu,
-   Rastoci,
-   Sincu,
-   Kompolju.

Ovaj rad nastoji podastrijeti dosad poznatu dokumentaciju o lićkim lončarima u 19. i 20. stoljeću, o njihovu radu i sudjelovanju na gospodarskim izložbama, u čijim se katalozima spominju njihova imena, o njima se piše i u raznim izvjesćima i člancima. Sve ovo pokazuje kako je čitava Lika zapravo sve do polovice 20. stoljeća bila jedan veliki lončarski centar, otkad se potreba za lončarskom robom počela smanjivati, pa se njezina proizvodnja postupno gasila.

Izrada lončarskih proizvoda tradicij a je što seže daleko u prošlost. U etnografskom smislu ona daje važne podatke u proučavanju i usporedbi različitih kultura, zbog čega su etnolozi još kao studenti slušali predavanja o procesu i tehnikama izrade posuda od gline. Tako smo naučili da se prema tehnici rada tradicijsko lončarstvo dijeli na lončarstvo bez uporabe lončarskog kola, zatim na lončarstvo ručnoga kola, gdje lončar gradi posude na malom, niskom kolu što ga pokreće rukom, i na lončarstvo nožnoga kola, gdje lončar sjedi uz kolo što se sastoji zapravo od dvije okrugle ploče međusobno spojene osovinom; donju (veću) lončar vrti nogom, pokrećući u isti čas i gomju (manju) ploču na kojoj se oblikuje posuda. Dok o prvoj spomenutoj tehnici u Hrvatskoj ima vrlo malo podataka, lončarstvo ručnoga i nožnog kola održalo se u mnogim hrvatskim krajevima - ponegdje i dosta dobro - sve do polovice 20. stoljeća. Ručno se kolo, kao arhaičnija inačica lončarskog pomagala, zadrlalo uglavnom u jadranskom i dinarskom prostoru, dok na nožnom kolu rade lončari u panonskom području. (1)

Prvi poznati podaci o lončarima u Lici dobiveni su anketom o narodnom životu, koju je 1850. godine u središnjoj i sjevernoj Hrvatskoj provelo Društvo za povjestnicu jugoslovensku pod vodstvom Ivana Kukuljevića-Sakcinskog. (2) Župnicima pojedinih mjesta bila je razaslana tiskana upitnica s pitanjima o zemljopisnim i prirodnim karakteristikama mjesta te o porijeklu, broju, vjeri i načinu života župljana. Anketom je bilo obuhvaćeno i stotinjak ličkih sela. Na upit o načinu privređivanja tražio se odgovor o postojanju određenih zanatlija u pojedinom selu, pa tako i lončara. U odgovorima zupnici za mnoga mjesta pišu kako lončara ne ima, no drugdje se (u selima Švica, Prozor, Korenica, Skenderovac, Gornje Verhovine, Gračac) spominju jedan ili dva lonćara, odnosno četiri lončara (Podlapač). U nekoliko su mjesta među ostalim zanatlijama nabrojeni i lončari (Kosinj). U pojedinim odgovorima ima više podataka. Tako župnik iz Kompolja piše da lončara imode po najviše med ovimi župljani (3) a onaj iz Kaluđerovca kaže ovako: Narod ovaj izselivši u stara vremena iz kranjske zemlje (4) ovamo lonćarski prosti zanat tera, i kaludierovački lanci u svoj ovdašnjoj granjici od najveće su valjanosti i cene...(5) Sinački župnik u svom odgovoru spominje više lončarah, koji cerne proste lonce, kozice (randljeke). pekve (pod kojima se u letu kruh peče), pećnjake (za peć) i trumbe (koje kroz svu peć pretegnuti jesu) prave...(6) Podatak iz Gornjeg Pazarišta govori da jedna kuća: vodi prosti zanat lončarski, a župnik iz Donjeg Pazarišta piše da je: ... lončara malo za domaće lonce... Za Brušane se navodi: Malo u kojoj kući da ne zidju lonce, i nje raznašaju po gornjoj krajini, od kud veći dio hrane dobivąju. (7) Ovi nam podaci potvrđuju postojanje razgranate mreže lončarske proizvodnje u Lici sredinom 19. stoljeća, iako ne donose konkretne podatke o broju lončara niti o obiteljima koje su se bavile tim zanatom.

Krajem 19. stoljeća u Zagrebu su objavljeni statistički podaci o Žiteijstvu kraljevine Hrvatske i Slavonije po zvanju i zanimanju (8) (Zoričić, 1896). Pozivajući se na opći popis stanovnika iz godine 1890. autor spominje da ... pučke industrije ima na zapadu zemlje razmjerno više negoli u iztočnih krajevih zemlje pa nastavlja kako je u tri mjesta županije perušićke (Klanac, Gornji Kosinj i Kaluđerovac) 193 lončara ... (Zoričić, 1896: 152).

Isti lokaliteti spomenuti su u knjizi Hrvatska ekonomika na prijelazu iz feudalizma u kapitalizam (Bićanić, 1951). U poglavlju pod nazivom Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji od 1750-1860. stoji: Posebno povoljni prirodni uvjeti, siromaštvo kraja ili običaji nastali pod naročitim okolnostima uzrokuju da se čitava sela odaju nekoj grani privrede, i kao vjesüi rukotvorci izlaze na glas, koji se .širi daleko ... Lončarijom se bave -pa su po tome i poznati - napr. i sela... Kaluđerovac, Gornji Kosinj i Klanac u Lici ... (Bičanić, 1951:28).

Da su lićki lončari sudjelovali i na gospodarskim izložbama u Zagrebu krajem 19. stoljeća, dokazuje prikaz Jubilarne Gospodarsko-šumarske izložbe hrvatsko-slavonskog gospodarskoga društva u Zagrebu 1891. (Ibler, 1892): I lončarska industrija bila je zastupana proizvodima iz Kaludjerovca i Kompolja. U tim mjestima bavi se narod u veliko proizvodnjom lončarske robe, te ju razvaža po čitavoj bivšoj gornjoj krajini i po Bosni. Ova je industrija, što se tiče izrade i forme predmeta, jako zaostala. Mahom se vide jednostavni predmeti. No uza sve to odbor je dobro uradio, što je dao izložiti takve predmete, da svrati pažnju mjerodavnih faktora na tu znatnu granu privrede, nebi li se ova bilo osnutkom lončarske škole, bilo pako izobrazbom nekolicine mladića u toj struci u zemaljskoj školi u Zagrebu podigla i narodu od veće koristi bila nego danas (Ibler, 1892:222). U katalogu ove izložbe pronaći ćemo imena tri lička lončara - izlagača: pod brojem 359. predstavnik Gospodarske podružnice gospićke je Frane Kruljac iz Kaluđerovca, koji je izložio 2 pekve, čup, 4 lonca i padele. Iz Gospodarske podružniee otočke sudjelovao je pod brojem 465. Jakov Fajdetić iz Kompolja. izložio je 2 zemljana čupa. 2 veća lanca za cvijeće, 2 petnjaka, 2 zdiele, padela, kadionica, mali crni lonac, žuti lonac, veliki crni lonac i srednji lonac. Pod brojem 480. nalazi se Ivan Matasić iz Sinca, koji je izložio lance, padele i pekvu (criepnju) (Ugarković, 1892). U katalogu Kraljevine Hrvatska i Slavonija na tisućgodišnjoj zemaljskoj izložbi kraljevine Ugarske u Budimpešti 1896 pod brojem 7407 spominje se Tomo Kranjčevič iz Kompolja i njegovi proizvodi: 2 vrča za vodu, ćup m mast, padelica, velika podela, tanjur, lonci za cvijeće, lonac za mlijeko, zdjele, tintarnica i posipalnica. (9)

Kronološkim slijedom dolazimo do godine 1900., kad je u zagrebačkom časopisu Prosvjeta objavljen poveći članak pod naslovom Kaludjerovački lončari iz pera Đure Kutena, učitelja obrtne škole iz Zagreba. Iako se u svome tekstu usredotočio na opis tehnike izrade lonaca, vrste proizvoda i prodaju, Kuten daje i vrlo slikovit prikaz samoga sela i života u njemu. Osim toga saznajemo i o brojnosti samih lončara što nam potvrđuje sljedeći citat: Župnik je u ovom kraju samac, seljak mu je prvi i posljednji drug; učitelja nema, pa niti trgovčića ni krčmara. svi su lončari počevsi od desetgodišnieg dječaka, a uči se sin od otca, brat od brata itd., jedan se od drugog uči, nema tu ni majstora ni kalfe, ni šegrta, svaki je tako rekuč rodjen lončar... (Kuten, l900:'75l). Malo dalje Kuten nastavlja: Nema taj nikakvih posebnih radionica niti zgrada za lončariju, ne bira se baš najsgodnije mjesto, on čučne gdjegod uz svoj nizki kotur, ima ih u šljivarima, pa raznim kutovima, pače i na putu seoskom, njega ne smeta baš ništa u njegovu poslu. Smiješna je slika tih čučavaca! Ne razgovaraju medju sobom, već marljivo gone katur i grade lonce (Kuten, 1900:752). Na jednome mjestu Kuten spominje da ima 468 stanovnika Kaluđerovca u 90 kuća. Kaže i kako su kaluđerovački lonci poznati kao dobra i trajna roba, a navodi još jedan lončarski lokalitet: Imade jošte jedno drugo mjesto niže Gospića, i to Brušani, gdje lonce grade, no ti lonci ni iz daleka kao kaludjeravački, s taga Brušani vele, samo da svoje lance dobro prodaju, da su Kaludjerovčani (Kuten, l900:755).

Ličko lončansrvo u 20. stoljeću

I sljedeći se podaci odnose na Kaluđerovac. Milovan Gavazzi posjetio ga je 3.6.1929. (10) Opisujući tehniku izrade lonaca, M. Gavazzi je napravio i nekoliko crteža (kotura, peći, žrvnja), a navodi da se lončar koji je kazivao zvao Nikola Prša. U svome poznatom radu Kaluđerovački lončari (Gavazzi, 1937), koje je i danas - u oskudnoj literaturi s tog područja - osnovno djelo za poznavanje lončarstva ručnoga kola u Hrvatskoj, M. Gavazzi detaljno opisuje sve lončarske poslove, a i prodaju robe. Na fotografijama lončara pri radu snimljen je Nikola Prša. Njegov je rad fotografiran u više stupnjeva izrade posuda; ti su snimci mnogo puta korišteni u prikazima rada na ručnome lončarskom kolu. (11)

19.1.1948. Kaluđerovac je posjetila Franjica Vlainić, kustosica zagrebačkog
Etnografskog muzeja. (12) Autorica je podatke dobila od lonćara Šime Prše, koji je s radom prestao nekoliko godina ranije. Nakon kratkog opisa tehnike rada, u završnoj rečenici stoji: Danas u Kaluđerovcu ima samo pet lončara koji su aktivni, a poslije njih posve će propasti ta produkcija, jer nitko od mladog svijeta ne će više da se prihvati tog posla.

O narodnom životu pa tako i o lončarstvu u selu Kompolje postoji neobjavljena građa (Grćević, 1951:13 1-137).(13) Autor spominje nekoliko obitelji zdelara [/i]- Fajdetiće, Kranjčeviće i Šimunoviće - koje su se polovicom 20. stoljeća još bavile izradom zemljanog posuđa i to, za razliku od ostalih lićkih lončarskih središta, na nožnom lončarskom kolu. Navedene obitelji živjele su u kompoljskom zaseoku Nad Jarkom, a nosile su nadimak Padelice, očito prema plitkim posudama za kuhanje koje su proizvodili zajedno s drugom lončarskom robom - mahom loncima i zdjelama. U rukopisu se navodi i pretpostavljena starina lončarskog zanata u Kompolju, jer se u matičnim knjigama krštenih, koje se vode od 1750. godine. navodi Jakov Fajdetić od Padelica, rođen 1755. i Grga Fajdetić od Samaca. roden 1765. (oba lončari).

U svojoj knjizi Tradicijski život i običaji ličkoga sela Ivčević Kose Mara Hećimović-Seselja spominje uz kaluđerovačke lončare i pekvara Ivana Mravinca (s nadimkom Puze) iz Sinca, koji se lončarstvom bavio u prvoj polovici 20. stoljeća (umro je 1954.), a kaže i da su sinačke pekve, prema pričanju starijih. bile bolje i trajnije od kaluđerovačkih (Hećimović-Seselja. 1984:67). Lončarsko kolo posljednjega sinačkog lončara Ivana Mravinca fotografirao je Silvestar Kolbas 1984. godine za svoju, na žalost nikada izašlu monografiju o tradicijskim zanatima. S. Kolbas je posjetio i Kaluđerovac, pa je za prikaz izrade lonaca na ručnom kolu snimio Franu Arbanasa, tada jedinoga ličkog lončara. F. Arbanasa spominje i Libuše Kašpar. tadašnja kustosica Gradskog muzeja u Karlovcu, u katalogu izložbe Lončarstvo karlovačke okolice (održanoj 1985. godine).

_______________
  1 U posljednjih tridesetak godina umjesto pogona nogom mnogi se lončari u sjevernim krajevima Hrvatske za pokretanje svojih kola koriste električnom energijom.
  2 Anketni listovi čuvaju se u dokumentarnoj zbirci Hrvatskog povijesnog muzeja.
  3 Hrvatski povijeani muzej. inv. broj 20870.
  4 Kaluđerovčani su pripadnici onoga dijela stanovništva koje se prije 300 godina doselilo "s kranjskih međa" tj. iz gornjeg Pokuplja u Gorskom kotaru, pa ih – iako su Hrvati – i danas prati nadimak Kranjci (Kuten. 1903;
Pavičić, 1934).
  5 Hrvatski povijesni muzej, inv. broj 20871.
  6 Hrvatski povijesni muzej, inv. broj 20654.
  7 Hrvatski povijesni muzej, inv. broj 20871.
  8 Podaci su dio neobjavljene građe iz ostavštine Marcela Davile, voditelja Odsjeka za lončarstvo u Etnografskom muzeju u Zagrebu od 1940.-1970.
  9 Oba podatka o izložbama potječu iz ostavžtine Marcela Davile.
10 Bilješke se čuvaju u dokumentaciji Etnografskog muzeja u Zagrebu, br. 496.
11 Fotogafije su objavljene, između ostaloga, u knjizi 5000 Jahre Töpferscheibe (Rieth, 1960). Čuvaju se u fotodokumentaciji Etnološkog seminara Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
12 Terenske bilješke F. Vlainić pohranjene su u dokumentaciji Etnografskog muzeja u Zagrebu pod brojem 497. Godina 1948. navodi se s upitnikom.
13 Rukopis se čuva u Arhivu 0dbora za narodni život i obićaje HAZU.sign. NZ 21.
14 Dr. Rukavina (koji je u međuvremenu, nažalost, umro) otišao je u Rastoku i prikupio podatke o tamošnjem lončarstvu. Tako se doznalo da je fotografija lončara Nikole Jelića, snimljena  1933/34. god.

^{1. od 2} 

[Marica]

Surađujući s novinarkom Vile Velebita Anom Tomljenović, koja je 1990. zagrebačkom Etnografskom muzeju darovala različite etnografske predmete – između ostaloga i lončarske proizvode - muzej je na dar dobio fotografiju lončara za kolom, snimljenu u selu Rastoka kraj Smiljana. To je bio prvi podatak o malo poznatome lončarskom centru, o kojemu smo više građe dobili zahvaljujući susretljivosti dr. Ante Rukavine. veterinara iz Gospića. (14) Prema njegovoj informaciji između dvaju svjetskih ratova u Rastoci se lončarstvom bavilo 6-7 obitelji, i to osobito obitelj Jelić (Luka i Jure Jelić). Dobiven je i podatak da se lončarenjem bavilo 30-40 obitelji u Otešu pokraj Klanca. (15) Svi su ovi lončari prestali s radom polovicom 20. stoljeća.

Muzejska građa

Uz pisanu dokumentaciju o ličkim lončarima postoji i ona materijalna, muzejska građa. U zbirci lončarstva Etnografskoga muzeja u Zagrebu nalazi se veći broj predmeta iz Like - od 350 proizvoda izrađenih na ručnome lončarskom kolu stotina (dakle gotovo trećina) ličke je provenijencije, a od toga broja više od polovice (57) pripada kaluđerovačkom lončarstvu. Iz Kosinja ih je 5, iz Rastoke 4, a iz Pazarišta 2. Iz Kompolja (gdje se radilo na nožnom kolu) su 2 primjerka. Ostalim se predmetima od ove stotine ne zna mjesto izrade, ali su nađeni u uporabi u Lici. Desetak velikih lonaca za držanje vode, odnosno prehrambenih namirnica poput graha ili žita, visine i promjera oko 50 cm, može takoder poslužiti kao dokaz o postojanju lončarstva u Lici u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća. Na njima je naime urezana ili reljefno izbočena godina proizvodnje (1871., 1875., 1880., 1884., 1889., 1925., 1928., 1936.), a ponekad i ime lončara (Jure Arbanas 29.1.1936.); na jednom je primjerka urezano ime lončara i mjesto izrade Jure Jurković Majetov u Kaludjerovcu 22.9.1925. Svi su ovi signirani lonci izrađeni u Kaluđerovcu.

U muzejskoj se zbirci čuvaju i tri lončarska kola iz Kaluđerovca. Po tipu pripadaju starijoj varijanti ručnoga kola s pločom izrađenom u jednome komadu s konusnim nastavkom na donjoj strani; ploča se vrti na drvenom klinu učvršćenom u postolje. Iz ostalih ličkih lončarskih centara muzej nema kola, ali se u muzejskoj fotodokumentaciji čuvaju fotografije kola iz Rastoke i Sinca, koje nam svjedoče da je u pomenutim lokalitetima postojalo ručno kolo mlađeg tipa, s križnom konstrukcijom ispod ploče, učvršćenom na nju pomoću četiri drvena stupića. Dosad nije poznato kojega su tipa bila kola u ostalim ličkim lončarskim centrima. Jedino se za Kompolje, prema rukopisu J. Grčevića, zna da je postojalo nožno lončarsko kolo.

Dakako da, s obzirom na propulzivnost ličkih lončara a i kao rezultat terenskih istraživanja svojih stručnjaka, muzeji u mnogim mjestima izvan Like u svojim zbirkama čuvaju primjerke ličkih lončarskih proizvoda, a ponegdje i lončarskih pomagala, tj. lončarskih kola. To se u prvom redu odnosi na

-   Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja u Rijeci,
-   Zavičajni muzej u Senju,
-   muzej u Novom Vinodolskom, te
-   Gradski muzej u Karlovcu.
-   Pojedini se primjerci mogu naći iu franjevačkom muzeju na otočiću Košljunu (kraj Punta na otoku Krku).

Dokumentacija Etnografskog muzeja u Zagrebu može nam pomoći i pri utvrđivanju prezimena obitelji koje su se u određenom kraju bavile lončarstvom. Uz pojedine posude iz inventara EMZ nabavljene u Kaluđerovcu piše ime lončara:

-   Tomo Arbanas,
-   Jure Arbanas,
-   Frane Arbanas,
-   Jure Jurković,
-   Nikola Prša te
-   lončar Kruljac.

U novijim istraživanjima engleskog arheologa Richarda Carltona, (16) koji je od 1990.- 1995. boravio u više navrata u Lici, potvrđeno je da su se tijekom 20. stoljeća u Kaluđerovcu lončarstvom bavili upravo članovi obitelji Arbanas, Jurković, Kruljac i Prša, te Crnković, Čop i Podnar. (17)

Zaključak

Završimo s Kaluđerovcem, prvim i posljednjim ličkim lončarskim središtem, pokušavši utvrditi u kojem je razdoblju kaluđerovačko lončarstvo doživjelo najveći napredak. Kaluđerovac se prvi put spominje 1700. u dokumentu pisanom u Senju, kojim senjski biskup Martin Brajković popisuje župe i župljane katoličke i pravoslavne vjere u bivšoj karlovačkoj krajini, a u Senjsko-modruškoj biskupiji: Distat a Perussich Kaludieruvacz bonis duobus haris, ubi 20 domus catholicorum Croatorum habitant. (18) Ovdje se ne spominju lončari. O njima je prvi puta riječ u anketi Društva za povjestnicu jugoslavensku 1850., u kojoj se navodi i broj stanovnika: njih 416 u 32 kuće. Ako je, prema procjeni posljednjeg lončara Frane Arbanasa, u prvim desetlijećima 20. stoljeća u Kaluđerovcu bilo 90 numeri (kućnih brojeva), a u svakoj kući po 3-4 lončara, došli bismo do brojke od 350 lončara! Ostali se kazivači slažu da se broj lončara pred Drugi svjetski rat prepolovio, tj. da se tim zanatom bavila svaka druga kuća. Oko 1950., prema navodima Franjice Vlainić, radilo ih je još samo pet.

Kamo su nestali ti lončari?

Stariji su, uvidjevši da se lonci više ne traže kao prije, prestajali s proizvodnjom; mlađi su si nastojali pribaviti kakav drugi posao. Još 1850. kaluđerovački župnik Fabijan Sokolić navodi da Škole pučke radi velikog uboštva puka u ovom selu neimade, veće muška imućnih roditełjah deca perušičku Trivialnu školu marljivo pohadjaju. (19) Đuro Kuten 1900. piše da roditelji šalju djecu u klanačku školu. S dobivenom naobrazbom djeca su odlazila iz Kaluđerovca i nastojala se zaposliti drugdje. Malo-pomalo, kao i mnoga druga lička sela, Kaluđerovac je opustio. Ljudi spominju i 75 kaluđerovačkih mladića pobijenih u Drugome svjetskom ratu. Godine 1994. terenskim je istraživanjem ustanovljen tadašnji broj (numera) od 32 domaćinstva s 45 ljudi, od kojih su polovica osamdesetgodišnjaci. Kako nam je rekla jedna kazivačica, Kad je ko odlazio, više se nije ni vraćao tu. A posljednji lički lončar dodao je rezignirano: Danas ljudi nikako łončarskog suđa ne trebaju. Frane Arbanas umro je 1995. u dobi od 89 godina.

Jeli ovo kraj lončarstva u Lici?

Najvjerojatnije jest. U Lici doduše još žive bivši lončari, ljudi koji su se - ne videći perspektive u lončarstvu - prihvatili nekog drugog posla. Mnogi su od njih danas u mirovini i s nostalgijom pričaju o vremenima kad su radili kao lončari. Neki su pravi izvori podataka. (20) Oni bi sigurno svoje znanje mogli prenijeti mladima. Nadamo se samo da će se u budućnosti moći revitalizirati ovo tradicijsko umijeće.

_______________
15 Prema kazivanju bivšega lončara Grge Župana iz Brezova Polja.
16 R. Carlton s University of Newcastle-upon-Tyne (Velika Britanija) bavio se istraživanjem lončarstva ručnoga kola na prostoru jugoistočne Europe kao temom svoje doktorake disertacije.
17 Sva se ova prezimena javljaju u popisima pripadnika migracijskih strujanja u kojima su se naseljavali u Liku krajem 17. i u 18. stoljeću. Arbanasi, Crnkovići, Čopi, Fajdetići. Kranjčevići, Kruljci, Podnari i Prše pripadaju moravičkoj skupini starosjedilačkog hrvatskog katoličkog stanovništva s područja Brodu. Moravica i Skrada na desnoj obali Kupe u Gorskom kootaru. Jurkovići pripadaju modruškoj skupini (Pavičić, 1934).
18 Lopašić, 1889:190.
19 Hrvatski povijesni muzej, inv. Broj 20871.
20 Npr. Grgo Župan iz Brezova Polja; za podatak zahvaljujem dr. Rukavini.

Mirjana Randić
Zagreb, 17. 05. 1999

_______________

Ivčević Kosa

Najveće selo ovoga kraja sve do iza Drugoga svjetskog rata bilo je selo Ivčevića. Smjestilo se podno Ravnog vrha s južne strane u zaklonku na maloj uzvisini. Formacija i okolina sela te raspored kućišta i kuća može se promatrati s planine iznad sela. Ovo je planinski rastepeni tip sela. Oko sela su vrtovi, oranice, šume i pašnjaci. U Ivčević selo se ulazi putem iz Perušića, Janča, Ramljana i Čanka. Kroz selo vodi širok put sve do Ravnog vrha, do šume, draga, košanica i pašnjaka. Selo je putevima povezano sa svim okolnim zaseocima, a nogostupima s njivama i košanicama. Po pričanju starijih selo je nastalo u 18. stoljeću. Kao prva obitelj spominje se Ilija Ivčević-Hećimović sa ženom Margaritom. Oni potiču iz sela Bukovca kraj Perušića.

^{2. od 2}