CRO-eu.com
Kolovoz 17, 2019, 14:44:39 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Popratna riječ (Uzmite si vremena - valja pročitati)  (Posjeta: 3579 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Listopad 26, 2008, 22:39:00 »


Popratna riječ hrvatskom izdanju

Čitanje Frasove knjige neočekivan je susret s njezinim piscem a na mahove i uzbudljivo putovanje s njim po svijetu kakvoga više nema, uz slušanje jeke i priča iz bliže i daljnje davnine.

I.

Da ga i ne znamo po struci i zvanju, u tijeku pozornijeg čitanja svojim se stavom i riječju toliko odaje da je preočito kako je bio visoko obrazovan čovjek u službi političke velesile onoga vremena, kojoj je htio životom biti lojalan. No, on se već u naslovu djela predstavlja kao "carsko-kraljevski ravnatelj škola Karlovačke vojne krajine".

Bio je, dakle, javno angažiran muž koji je ne samo po službenoj dužnosti bdio nad poukom i obrazovanjem nego je jednom godišnje bio dužan pohoditi sve škole svog područja; a to znači da je više puta uzduž i poprijeko obišao zemlju od Kupe do Zrmanje i od granica (tada još turske) Bosne do gore Kapele, Velebita i Jadranskog mora.

Putujući tim krajevima nije im mogao odoljeti: zov, čar, zamama prirode i što je uz nju bilo vezano plijenili su njegovu poliedričnu znatiželju te se on prepuštao njihovoj iskonskoj sili. Tome valja u prvom redu zahvaliti što je svoje dojmove, spoznaje, otkrića stao bilježiti, strpljivo sređivati, dostupnim podacima dopunjati i, kad je naraslo do knjige, odlučio bilješke predati tisku.

Ako je s manje od trideset godina postao ravnatelj krajiških škola, znači da je, uz onovremenu "društveno-političku podobnost" koja je bila preduvjet za određen uspon, morao posjedovati i druge kulturno-stručne kvalitete koje su ga u očima nadležnih kandidirale za odgovorno direktorsko mjesto.

Sve se to - i njegov društveno-politički stav i njegov osebujan individualni kulturno-obrazovni profil - zrcali na stranicama njegove Cjelovite topografije Karlovačke vojne krajine, što ju je na njemačkom jeziku objavio u Zagrebu 1835., a koja (čitava) izlazi sad prvi put u hrvatskom prijevodu.

Ako je danas - na razdaljini od preko stotinu i pedeset ljeta, kad su se u Krajini, koju on opisuje mjestimično politički svrstano, dogodili krupni povijesni obrati - lakše razlučiti što je u njegovu gledanju vremenski uvjetovano, prekarno i prolazno, predodređeno da već sutra izgubi vrijednost, a što naprotiv spomenik jedar i čist, koji će s vremenom tek pokazati koliko je trajan, daleko je teže, upravo nemoguće sresti se s Krajinom onakvom kakva je onda bila.

Kad ove knjige ne bi bilo, u zavičajnoj bi se kulturnoj povijesti kočila krupna praznina. Kao i sve ljudsko, ona je relativna, djelo s granicama i sjenama.

Ako je u svoje doba očekivao da će se mnogi složiti s njime, danas to od nas više ne traži. Kao i toliki drugi, u ono i ovo vrijeme, Fras je izdanak stanovitog usmjerenog obrazovanja i svevažeće društvene adaptacije, pa se to neminovno odrazuje na stranicama njegova djela.

Uza sve to, njegovo pero nije bez točnosti i uresa, koji zapisano me jamče nezalazan sjaj.

Toj crti Topografije valja zahvaliti što se još uvijek, za ovaj ili onaj podatak, za snalaženje na ovom ili onom lokalitetu, za opću orijentaciju u negdašnjem Karlovačkom generalatu, nalazi na stolu i u ruci istraživača, kao pouzdan referencijalan autoritet.

Ako i nije u svemu nedostižan znalac; ako je više toga unio što do kraja i nije provjerio; ako mu niz povijesnih navoda i ne stoji; unatoč tomu Topografija je međaš i klasik. U njoj imamo ono što joj naslov prvenstveno kazuje: uredan, pregledan i pouzdan "cjelovit mjestopis" Karlovačke vojne krajine kako se nudila oku posjetilaca tridesetih godina prošloga stoljeća.

Malo je pisanih djela u kojima bi područje današnje Like i Krbave, Gacke, Ogulinskoga kraja, Korduna i Žumberka, Senja i Velebitskog Podgorja bilo snimljeno i predočeno tako egzemplarno.

Topografija ima nešto od enciklopedijskog zbornika: kao u višeslojnu rudniku u njoj će do blaga za kojim traga doći i povjesničar i etnograf i geograf i domoljub i arheolog i speleolog, kao i istraživač vojnih, političkih, prosvjetnih, crkvenih. i prirodnih pojava ovoga tla.

Topografija je nabit a pregledan repertorij gdje je na jednom mjestu sabrana i metodički razvrstana mnogolika građa, koja se inače nalazi razasuta diljem domovine i srednje Evrope, ako nije dijelom već netragom nestala. Dosta je pomisliti koliko je toga zameo i dotukao bič II svjetskog rata (1941-1945), koji je malo gdje bjesnio kao ovuda, u oblasti negdašnjih krajišnika.

FRASU IDE PRIZNANJE ŠTO SE, PREMDA SIN DRUGIH KRAJEVA,
LATIO POSLA KOJI JE UZALUD ČEKAO DA GA SE PRIMI NETKO OD DOMAĆIH LJUDI.

* Prvi puta na internetu. Kopiranje za forume nije dozvoljeno.

1. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Listopad 26, 2008, 22:58:15 »


II.

No, tko je bio Franz J. Fras?

Franz de Paula Julius Fras rodio se 1794. Opredijelivši se za obrazovni poziv, on je već 1822., s manje od trideset godina - kako rekosmo - postao ravnatelj svih c. kr. škola Karlovačke vojne krajine (k. k. Grenzschulen-Diretor) i na tom položaju ostao četvrt vijeka .

Otada potječu njegove njemački pisane "Upute za uspješno vodenje učiteljske službe u Karlovačkoj vojnoj krajini" (1824). Na hrvatskom je objavio: "Naputak za opetovnice" (1828), "Naputak za više učiteljske tečajeve u Rakovcu i Mitrovici" (1843) i drugo.

Zanimala su ga i pitanja iz poljoprivrede i voćarstva, o čemu je također objelodanio nekoliko poučnih rasprava.

Umirovljen 1849., povukao se u Vransko u Štajerskoj, gdje je umro 11. ožujka 1868.

Kako napominje u apoziciji uz ime (u naslovu knjige), bio je član više učenih društava: tako bio je član carsko-kraljevskoga Poljoprivrednog društva u Štajerskoj i Kranjskoj i redovni član praktičnoga Vrtlarskog društva u Frauendorfu u Bavarskoj i Glazbenog udruženja u Štajerskoj.

O njegovim pedagoško-etičkim nazorima možemo steći neki dojam čitajući što je o obrazovnim problemima pisao. Evo što npr. veli o disciplinskim mjerama u nastavi:

"Kazne i nagrade veoma su značajna
sredstva kojima učitelj može polučiti mnogo dobra, ali i mnogo zla.
Stoga ih učitelj mora primjenjivati oprezno i umjereno. Pohvale i
nagrade mogu uzrokovati veliko častohleplje, a marljivost može
postati posljedicom težnje za nagradom i oholosti. A  o d g o j mora
težiti za tim da čovjeka uzdigne tako visoko da čini dobro jedino
zato što je dobro Bogu, a ljudima ugodno i korisno. "

Nažalost, Fras je u našoj kulturnoj povijesti ostao neznanac; ime mu mimoilaze i poznati leksikoni, biografski priručnici i enciklopedije, što je čudno.

I dandanas vrijede Dominkovićeve riječi napisane početkom stoljeća:

"0 njemu znamo vrlo malo, jer se o njemu poslije
smrti njegove, pače još i prije smrti, malo govorilo, a još manje pisalo. ( ... )
No, ako je istina, što je Pestalozzi rekao, da je blagoslovljen čovjek,  o kom se
poslije smrti mnogo ne govori , tada može Frasov duh biti posve zadovoljan ...
Nijemci imadu točno opisan život svojih zaslužnih muževa.
Mi na žalost imamo toga vrlo malo. - Tako npr. o Frasu ne znamo točno,
kad, ni gdje se rodio, a kamo li što više
."

Topografija je plod njegovih zrelih godina, upravo - kako sam veli "porod višegodišnjeg istraživanja"; ako je, naime, ravnateljem krajiških škola postao 1822. a knjigu tiskao 1835., možemo zaključiti da je, ne štedeći truda, vremena i mara, hoda, pješačenja i veranja, na njoj radio preko deset godina:

"Da sam kao pomoćne izvore iskoristio postojeće već obrađene podatke, priznajem, ali dobar dio ovoga rodoljubnog posla dugujem vlastitoj pažnji, trudu i iskustvu" (Predgovor).

Pritom izrijekom spominje Hietzingerovu Statistiku, Pavla Rittera Vitezovića Kroniku te djela Valvasorova i Ratkajeva. Uz slična tiskana djela bila mu je pri ruci uredna vojna i državno-upravna dokumentacija Austrougarske kao i brojne isprave čuvane po državnim, crkvenim i školskim arhivima i sl.

Osjetivši koliko je Krajina, u koju ga je dovela prosvjetna služba, neobično raznolik i zanimljiv svijet, ali u isti mah neuvažen, nigdje opisan i prema tomu neznan, Fras je - kako sam kaže popustio "težnji vremena i potrebe da, koliko je moguće, vjerno prikaže postojeće znamenitosti jedne zemlje prema vlastitom uvidu, istraživanju i proučavanju" (Predgovor).

Pošto je nekoliko godina ranije dio građe objelodanio u čitanci za njemačku školsku mladež, osjetio se ponukanim da sastavi priručnik namijenjen u isti čas putnicima i udaljenim čitaocima, dakle stanovit vodič tipa Baedekera, ali i odgoju ljubavi prema domovini, kako ju je doživljavao u skladu sa svojim pogledima, društveno-političkim položajem i stečenim obrazovanjem.

* Prvi puta na internetu. Kopiranje za forume nije dozvoljeno.

2. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Listopad 26, 2008, 23:14:32 »


III.

Kratku raspravu, što ju je stavio na pročelje Topografiji, Fras započinje ovako:

"Vojna krajina jest jedna od najuzornijih ustanova Austrijske države; to je bedem koji je štiti od Osmanlijskoga carstva u Evropi - od Turske. Ta državna, do savršenstva uređena i iznimno stamena ustanova ima dva temeljna cilja": općenito jamčiti sigurnost države i njena ljudstva, a napose braniti ih "od kuge s Istoka, te najstrašnije od svih ljudskih pošasti" (str. I).

Vojna krajina od samih je početaka bila funkcija turske opasnosti: kako je ova rasla ili padala, kako se s ove na onu stranu pomicala, poprimajući raznolik naboj, tako se i ustroj Krajini mijenjao. Od XIV/XV stoljeća kada se začinje pa do XIX kada prestaje, dakle kroz otprilike 450 ljeta,

Vojna je krajina prošla znatnu evoluciju, ostajući uvijek rubno-granični pojas prema Turskoj, ali ujedno prevažan strateški dio najprije Hrvatske, dotično Ugarske, a zatim i čitave Austrougarske monarhije!!.

Obično se uzima da je Krajina počela u Hrvatskoj godine 1435. Tada je, zbog sve učestalijih turskih upada, hrvatsko-ugarski kralj Sigismund pojačao obranu graničnih područja naspram Veneciji i Bosni. Kralj Matijaš Korvin osnovao je 1469. posebnu vojnu oblast, Senjsku kapitaniju, koja je obuhvaćala: Senj, Starigrad, Novigrad na ušću Zrmanje i u zaleđu Otočac sa Gackom.

Poslije tragičnog poraza hrvatske vojske na Krbavskom polju (1493) Lika, Krbava, dalmatinski krajevi i primorsko zaleđe ostadoše na brisanom prostoru, izloženi na milost i nemilost turskog nadiranja. U to doba hrvatski živalj masovno napušta ognjišta seleći put sjevera (do Ugarske, Moravske i Gradišća u Austriji) i put zapada (Istre i sve do Furlanije), čime uvjetuje da se kasnije u ove oblasti naseli novo pučanstvo.

Pošto je 1527. Ferdinand I Habsburgovac postao hrvatski kralj, obvezavši se da će pomoći obranu Hrvatske na rijeci Uni, iz te zadaće vladareve i brige unutrašnjoaustrijskih zemalja da se od Turaka zaštite na granicama Hrvatske, razvila se Vojna krajina kao organizirana strateška brana na crti Jadran-rijeka Sava.

Stoga se godina 1527. uzima kao početak političkog uređenja Krajine. Pedesetak godina kasnije, poradi novih turskih uspjeha, ona doživ1juje preuređenje: Bruškim zaključkom (tzv. Brucker Libell - po gradu Brucku na Muri u Austriji) car Rudolf II predaje Vojnu krajinu na upravu nadvojvodi Karlu (1578).

U krajiškom dijelu Hrvatske sve muško od 18. do 60. godine dospjelo je tada pod vojnu obvezu, dijelom u stajaćoj a dijelom u narodnoj vojsci (miliciji), koje su pripadnici (krajišnici) živjeli kod kuće obrađujući zemlju, a u slučaju opasnosti smjesta bi postajali vojskom.

Život danonoćno ugrožen, pa se govorilo:

"Krajina krvava haljina" ili:
"S krvlju ručak, a s krvlju i večera".

Novo razdoblje u njenu razvitku nastaje austro-turskim ratom (1593-1605): iz iznutrašnjeg balkanskog tla tada sve jače i jače pritječu skupine pravoslavnih žitelja, što će Austro-Ugarsku skloniti da zakonski (tzv. Vlaškim statutom - Statuta Valachorum) uredi novonastale prilike.

Poslije još jednog austro-turskog rata (1683-1699) Vojna je krajina proširena od ušća Une u Savu čak do Karpata u današnjoj Rumunjskoj; umjesto nadleštvu Ratnoga vijeća u Grazu odsad izravno podliježe centru - Dvorskomu ratnom vijeću u Beču.

Unutar hrvatskih zemalja tako preuređena i strogo militarizirana Krajina obuhvaćala je oko 1.000.000 stanovnika i, dok je sav ostali golem dio Monarhije za rat davao npr. 80.000 do 100.000 boraca, ona sama ih je skupljala do 60.000. To znači: dok je u Monarhiji kao cjelini 1 vojnik dolazio na 64 muškarca, u Hrvatskoj je po jedan dolazio na njih 7!

Nije stoga pretjerano kad se čita da je "na tom vojnom logoru dugo počivala oružana moć Habsburgovaca", a krajiškavojska da je bila "najjeftinija i jedna od najboljih u Evropi".

To mučno breme bilo je i nezasitno ždrijelo: kidalo je mlada tjelesa i gutalo danak u krvi. Računa se npr. da je za austro-francuskih i kasnije napoleonskih ratova (1792-1815) iz ove Krajine mobilizirano do 100.000 ljudi, koji su daleko od doma, razasuti po evropskim bojištima, ginuli za druge i njihove interese.

Frasovo pisanje odražava doba neposredno nakon toga, upravo poslije Bečkoga kongresa (1815), kada nastupiše nešto mirniji dani, koji će više manje potrajati do burne 1848. godine. Međutim, opći razvoj prilika nezadrživo je kretao dalje: godine 1873. bit će raspuštene krajiške pukovnije (regimente), a poslije Berlinskoga kongresa i susljedne austrougarske. okupacije Bosne i Hercegovine (1878) i sama će Vojna krajina biti formalno dokinuta. Istom su tada njene oblasti - koliko se tiče opsega naše knjige - upravno-politički postale dio Banske Hrvatske.

* Prvi puta na internetu. Kopiranje za forume nije dozvoljeno.

3. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #3 : Listopad 26, 2008, 23:31:40 »


IV.

Fras na područje Karlovačkog generalata ne gleda jednoznačno: jednim ga očima motri kao ljudstvo, zemlju i tlo, a drugim kao geopolitičku vojno-upravnu tvorbu. U prvom pogledu objektivniji je zapažač, upravo zadivljenik 62.279 57.648 žitelja, prirodnih pojava, ljepota i čari, izvidnik ovdašnjih spomenika i natpisa, trudoljubiv sabirač svjedočanstava bliže i davne davnine; a u drugom slučaju većma je "režimski čovjek", koji postojeće prilike ocjenjuje sa stajališta vladajućeg Dvora, bez obzira na probitke domaćeg življa, kojemu se inače divi, jer ga se duboko doima skromnost u zahtjevima, istrajnost u naporima, pregaranje, odvažnost i junaštvo, ali sve daleko od ideja slobode i društvene jednakopravnosti.

U Vojnoj su krajini feudalni odnosi dokinuti još u XVII stoljeću; seljak nije ovdje bio kmet nego slobodan krajišnik, čovjek posjednik s vojnom obvezom i narodnim zadružnim gospodarstvom, ali ipak čeljade kojemu nije red misliti svojom nego vladarevom glavom.

Specifičan Frasov odnos prema državnom autoritetu, osobito prema Monarhu i carsko-kraljevskom Dvoru, simptomatičan je za stil Topografije. Jedva da je drugačije moglo i biti: pisati o tako osjetljivu tlu, kakvo je onda bila Vojna krajina, bilo je zamislivo samo u politički i strateški ortodoksnom smislu; svako odstupanje od službene linije ne bi se tumačilo tek kao svojeglavost nego i kao pokušaj veleizdaje, pogotovo kad bi to činio ugledni ravnatelj krajiških škola!

A to Frasu nije padalo na pamet: iz onoga što piše, nameće se zaključak da je stil političke vlasti u Austrougarskoj, napose vojni poredak u Krajini, ostavljao na nj osebujan, da ne rečem impozantan dojam. Austrijski državni interesi (raison d'etat) bili su vrhovno dobro, kojemu je unutar granica zemlje, podređeno sve, pa tako i krajiški ustroj, ustanove i žitelji, svi do jednoga. Oni su potpunoma u funkciji dobra Monarhije.

U Frasovu gledanju, a to znači u viđenju političke ideologije kojoj se priklonio, nasuprot vanjskoj opasnosti koja prijeti u prvom redu s Istoka, formula koja jamči najviše sigurnosti jest unutrašnja državno-ljudska zbitost i jednost, u svakom pogledu, tako i u vjerskom.

Zato stratešku moć djelotvornije jamči Monarhiji jedinstveno nego podvojeno kršćanstvo. On zna da su austrijski vladari pogodovali ujedinjenju kršćana, tj. sklapanju unije s Katoličkom Crkvom. One skupine koje to nisu učinile, službeno su se tretirale i, dosljedno, nazivale  n e s j e d i n j e n i.

U ovom prijevodu zadržan je, radi veće vjernosti izvorniku, onodobni naziv za pravoslavne žitelje Krajine;


Fras ih navodi samo po vjeroispovijedi, a ne po nacionalnoj ili plemenskoj pripadnosti. Za nj (a to znači, za službenu politiku i statistiku) oni su ,grkonesjedinjeni' (,nesjedinjeni', kraće čak ,grci'). Pored njih su ,katolici' dotično "grkosjedinjeni" ("grkokatolici" u Žumberku).

Pozivajući se na popis pučanstva iz 1830. Fras (u § 20-21) navodi ovu raspodjelu stanovništva u Krajini:

u Ličkoj pukovniji
u Otočkoj pukovniji
u Ogulinskoj pukovniji
u Slunjskoj pukovniji
u općini (komunitetu) Senj
u općini (komunitetu) Karlobag
 
62.279
57.648
59.002
51.647
2.608
716
Ukupno 233.900

Od toga je po vjeroispovijedi bilo:

katolika
grkonesjedinjenih (tj . pravoslavaca)
grkosjedinjenih (tj. grkokatolika)
108.952
120.505
4.443
Ukupno 233.900

Što je netom natuknuto o stavu prema Turskoj, iziskuje pojašnjenje. Turska moć, upravo radi neposredne blizine duž čitave Krajine, bila je izvorom ne samo prijetnji i pogibli nego i neke čudne poželjnosti, koja je pothranjiva apetite Habsburške kuće prema Bosni i dalje prema drugim tursko-balkanskim stranama.

Iz povijesti znamo da je Austrougarska teško odolijevala iskušenju te pohote. Vrebajući povoljan čas, ona će najprije Bosnu i Hercegovinu okupirati (1878) a zatim i anektirati (1908). Time će ugroziti vlastiti ekvilibrij: odmazdom na Sarajevski atentat survat će samu sebe i Evropu u vrtlog I. svjetskog rata (1914), koji će uzrokovati njen politički raspad (1918).

Fras, dakako, nije to predosjećao niti gledao tako daleko. Za nas je svjedok žudne napetosti i živog političkog zanimanja Austrougarske države za susjedne turske posjede.

* Prvi puta na internetu. Kopiranje za forume nije dozvoljeno.

1. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #4 : Listopad 26, 2008, 23:45:42 »


Znatno je drugačiji i spontaniji u suočenju s prirodom i njenim ljepotama. Ona ga zaokuplja i osvaja osobito svojim vodama, tekućim i stajaćim, svojim nenadanim krajolicima i svojim špiljama (manje svojim brdima i šumama, još manje svojom fIorom i faunom). U tom su pogledu dojmljivi neki zbiti i pitoreskni opisi, kao npr. ovaj Slunjčice na Kordunu:

"Ova rijeka, bogata pastrvama, snažno izbija poviše Slunja te se, nakon kratka tijeka od jednoga sata, okornitim smjerom i dubokim prekrasnim padom od deset do petnaest hvati, a glasnim žuborom kod Slunja ruši u Koranu. A gore, pred slapovima, zrcali se u vodi do trideset mlinova." ( § 8,4)

Evo ga i u susretu s podzemnim svijetom, u utrobi kraškoga tla, koje je obavezno pohađao. Evo intimna doživljaja pri otkriću Mamuline pećine kraj Jošana u Krbavi:

"Ušavši u špilju, spuštajući se sve dublje i dublje, čovjek silazi ko u podrum dok mu se oku otvara prostran stjenovit svod, odakle - preplašeni ljudskim korakom što odjekuje od pećine - izlijeću divlji golubovi i šišmiši. Stigavši do dna glavnoga predvorja, dalje se bez svjetla ne može; odostrag, gore visoko, ulaz svjetluca u danjemu svjetlu. Nad promatračem razapet je neobično napet svod. Prelijepi sigasti ukrasi raznoliko ukrašuju vlažne dvorane. Ako nastaviš put, popet ćeš se na strmu stijenu i stići do otvora u još jednu špilju. Tu, gdje nestaje i zadnji trag dana, vlada vječita noć, koju nigda ne obasja ni tračak sunca:

   
Bezdani to su gdje ne svijetli dan,
   kroz pustoš čuje se Kocitov plač
.

"Naokolo neobično oblikovana udubljenja i vodena jezerca nastala od kapanja vode. Idući dalje, putnik naiđe na vodu; prolaz se suzuje i ne preostaje drugo no lokvu pregaziti. Tko se tu ne bi sjetio poučnoga mita o Haronu i žalosne obale Stiksa? Tlo u pećini svud naokolo posuto ljudskim kostima, od kojih su neke kroz sige posve urasle u stijene. Tek stalno kapanje vode prekida svečani muk; čini se da osluškuješ kucanje goleme Saturnove ure ... Na člancima prstiju (tih ljudi) još se razabire mjedeno prstenje koje je stalna vlaga prevukla "zelenom rđom." ( § 34, 10)

Prizor podsjeća na Vergilija i Dantea te odaje Frasovu humanističku klasičnu naobrazbu.

U smotru pojava koje ga snažno uzbuđuju idu i djela ljudskih ruku, napose tužne ruševine nekoć ponosnih dvoraca, gdje se povijesna zbilja u njegovoj uobrazilji kongenijalno stapa s legendom (Karlovića dvori u Krbavi, Udbina, Mrsinj, Plitvice ... ). Ako svi podaci povijesno i ne stoje, stilska im snaga nije stoga slabija, i normalan je čitatelj ne može ne osjetiti. I tako pisac dolazi do svoga računa.

Od novijih djela, reklo bi se, posebno ga očaravaju ceste, od kojih veću pozornost posvećuje dvjema: onoj preko Like i kanjona Zrmanje za Dalmaciju, i ljepotici svojih dana, netom dovršenoj Luizijani od Karlovca do Rijeke. No, o tome i o drugome čitatelj će se najbolje osvjedočiti sam.

Predajući javnosti ovaj prijevod-prvijenac, držim da prekoračujemo stanovit prag: odsada Frasova Topografija neće biti znanac samo erudita ili rijetkost do koje mogu tek izabrani; bit će dostupna mnogima, najširim narodnim slojevima.

Sada će Frasa i njegov upečatljiv svijet moći sretati i suvremen generacije mladih, osobito onih koji žive ili potječu s područja Karlovačke krajine.

U tom susretu iskrsavat će zanimljiva pitanja, načinjat će se razni problemi.

Izdavač, prevoditeljica i drugi suradnici ovog Mjestopisa osjetili su po. trebu da pojedina mjesta poprate bilješkom s tumačem i objašnjenjem; ali, sagledavši koliko je toga - ta nema tako reći stranice na kojoj ne bi trebalo nešto pojasniti - odustaše.

Odmjerivši zahtjeve i svoje sadašnje mogućnosti, ocijeniše da je bolje ići naprijed postupno: za prvu ruku mnogo je ako se domaćoj javnosti ponudi i prijevod, a onda - kad bude moguće da se pristupi drugom stručno popunjenom izdanju.

Nije stoga van mjesta poželjeti, naiđe li ovaj prijevod na dobrohotan prijem, da bi takav dopunski rad ugledao svjetlo do 1994., kad se navršava 200. obljetnica Frasova rođenja (1794-1994). Taj bi god bilo dobro obilježiti interdisciplinarnim znanstvenim skupom, koji bi bacio nova dragocjena svjetla na obilje tema koje je pionirski izdvojio Franz de Paula Julius Fras, a koje zapretane čekaju razrješenje.

Treba odati - na kraju - priznanje "Učkim župama" i njihovu glavnom uredniku popu Mati P a v l i ć u, župniku gospićkom, te prevoditeljici prof. Zlati D e r o s s i, za trud, žrtve i ljubav kojom su pregnuli da se ovaj Mjestopis prevede i prvi put cjelovit objelodani.

Bude li potakao pozvane i kompetentne da udruže sile i programe te prionu odgonetavanju i pitanja, vezanih uz Frasov život i djelovanje, i proble. ma, što ih tlo opjevane Krajine još nameće znanosti, a na što je pred stoljeće i po upozorio Fras - ovaj je prijevod polučio cilj. Utro je put boljemu!

Anton Benvin

Rijeka, 14. kolovoza 1987.

* Prvi puta na internetu. Kopiranje za forume nije dozvoljeno.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!