10. ♥ listopad - zlatni oktobar - lišće opada - berba

[Marica]

6. listopada 1918. osnovano Narodno vijeće SHS

Od Države Slovenaca, Hrvata i Srba do Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca

Tri dana nakon što je njemački vojni stožer silama Antante ponudio primirje - što je bio i prvi nagovještaj skorog završetka rata - u Zagrebu se 6. listopada 1918. stvara Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba.

Vijeće su sačinjavali zastupnici u Hrvatskom saboru, južno slavenski zastupnici u Austrijskom parlamentu kao i u saborima austrijskih krunovina. Uz njih je trebalo izabrati po jednog zastupnika na svakih 100.000 stanovnika južnoslavenskih pokrajina - de facto, ove su zastupnike odredile stranke.

Narodnom vijeću koje je brojalo oko 150 zastupnika predsjedavao je Antun Korošec iz Slovenske narodne stranke. Za potpredsjednike su izabrani Hrvat Ante Pavelić (zubar) iz Starčevićeve Stranke prava i Srbin Svetozar Pribićević, predstavnik Hrvatsko-srpske koalicije u Hrvatskom saboru.

Prije osnivanja Vijeća, Pribićević se klonio ofenzivnih aktivnosti u zemlji kako bi izbjegao sukobe s tada još vladajućim strukturama, ali sada je ubrzano preuzimao vodeću ulogu u Vijeću.

Mladi car Karlo 1. - prema ugarskom i hrvatskom brojanju kralj Karlo IV. - nasljednik 1916. umrlog Franje Josipa 1., najavljuje u proglasu od 16. listopada 1918. federalno preuređenje austrijske polovine Monarhije.

Kako se manifest nije odnosio na Translajtaniju, Narodno vijeće ga odbacuje: niti je obećavao preuređenje hrvatsko-ugarskih odnosa, niti je predviđao ujedinjenje Hrvatske-Slavonije s Dalmacijom.

Jedan dan nakon proglašenja čehoslovačke države, 29.listopada 1918. godine, Narodno vijeće objavljuje raskid državno-pravnih veza s Dvojnom Monarhijom i stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Ta je država de facto priznata od vlade u Beču, koja joj prepušta flotu usidrenu u Puli.

Država SHS polagala je pravo na vlast u Hrvatskoj-Slavoniji, Bosni i Hercegovini, u Vojvodini, uz to u svim južnoslavenskim pokrajinama austrijske polovice Monarhije, dakle Dalmaciji, Istri, Gorici, Kranju, južnoj Štajerskoj i dijelovima Koruške.

Ubrzo po zaključenju primirja između članica Antante i Austro-Ugarske (3. studenoga), započinju predstavnici srpske vlade i zagrebačkog Narodnog vijeća 6. studenoga u Ženevi pregovore o konkretizaciji planova za stvaranje zajedničke južnoslavenske države.

Tako je već 9. studenoga objavljena Ženevska deklaracija u kojoj se najavljuje stvaranje Države Srba, Hrvata i Slovenaca uz pretpostavku da će i Crna Gora pristupiti novoj državnoj zajednici. Ali još prije proglašenja zajedničke države, skupština u Podgorici se 26. XI. izjasnila za priključenje Srbiji.

Ženevska je deklaracija predviđala daljnje djelovanje kako Narodnog vijeća u Zagrebu, tako i vlade Kraljevine Srbije. Njihovi zajednički poslovi trebali su biti vanjska politika, vojska, mirovni pregovori, ratna i trgovačka flota, a svaka strana imala bi pravo odrediti polovicu od broja ministara za zajedničke poslove.

Konačno uređenje države trebalo je biti prepušteno Ustavo-tvornoj skupštini. O načinu odlučivanja u skupštini - apsolutnom ili dvotrećinskom većinom - Ženevska se deklaracija za razliku od Krfske nije odredila. Stroga simetrija privremeno zamišljene državne strukture podsjećala je na Austro-ugarsku nagodbu, razlika se ogledala u činjenici da zajednički vladar nije bio predviđen.

Ženevski zaključci ipak nikad nisu bili ostvareni, jer ih je daljnji razvitak događaja brzo pretekao. Sada kada je uz pomoć sila Antante povratila svoj državni teritorij, srpska vlada je sebe vidjela na pobjedničkoj strani dok je Narodno vijeće smještala među gubitnike.

Kako je pod tim uvjetima za srbijansku političku elitu ravnopravnost mlade države Narodnog vijeća s Kraljevinom Srbijom bila neprihvatljiva, ministar Pašić povlači svoj potpis sa Ženevske deklaracije.

Na drugoj strani, zagrebačko Narodno vijeće nije bilo u stanju spriječiti prodor Talijana sa sjeverozapada i jedva je održavalo red unutar države.

Većina vojnika koji su dezertirali pri slomu fronte sklonili su se u šume u tzv. "zeleni kadar". U ovoj situaciji Narodno vijeće početkom studenoga poziva srbijanske trupe na teritorij Države SHS.

Narodno vijeće zaključuje 24. studenoga da će ponuditi vlast srpskom prestolonasljedniku Aleksandru Karađorđeviću i tako - za razliku od namjera izraženih u Ženevskoj deklaraciji - odmah izabrati zajedničkog vladara.

Aleksandar je od lipnja 1914. regent u Srbiji nakon što se njegov otac, kralj Petar, pod pritiskom "Crne ruke" povukao iz političkog života.

Deputacija Narodnog vijeća odlazi u Beograd opremljena Naputkom za pregovore prema kojem je prvi cilj uspostava zajedničkog zakonodavnog državnog vijeća. Daljnje su točke u Naputku bili zahtjevi da u zajedničkoj vladi, pokraj resornih ministara, budu predviđeni i predstavnici povijesnih teritorija, a zemaljske vlade imale su i dalje postojati.

_______________ 1.

[Marica]

Ustavotvorna skupština trebala je s dvotrećinskom većinom odlučiti o državnoj formi.

Klikni na fotografiju da se poveća

Jedini odlučni protivnik zaključka od 24. studenoga bio je vođa Hrvatske pučke seljačke stranke Stjepan Radić, prema čijem je mišljenju Narodnom vijeću nedostajala legitimacija za tako dalekosežnu odluku. Radić se pribojavao jednog novog centralizma, sad pod dinastijom Karađorđevića, te je upozoravao Vijeće da neoprezno ne odbacuje vlastitu povijesnu tradiciju.

Ni on, doduše, nije stavljao u pitanje zajednički državni okvir za Slovence, Hrvate i Srbe, nepovjerljiv je bio samo prema brzom djelovanju pod dojmom naivnog oduševljenja ujedinjenjem.

Još prije nego se deputacija Narodnog vijeća uputila prema Beogradu, sastalo se u Novom Sadu Narodno vijeće Vojvodine, u kojoj su, inače, već od proglašenja primirja 3. studenoga stajale srpske trupe.

Neovisno o zagrebačkom Narodnom vijeću, vojvođansko Vijeće proglašava 25. studenoga priključenje Vojvodine Kraljevini Srbiji.

Deputacija Narodnog vijeća predaje princu regentu Aleksandru 1. prosinca 1918. godine adresu koja je, u usporedbi s Naputkom Narodnog vijeća, bila puno općenitije sastavljena; tako posebice začuđuje da način glasovanja za budući ustav nije ni spomenut.

Aleksandar je zamoljen da spriječi talijansko napredovanje i pomogne u odbijanju talijanskih zahtijevanja na temelju Londonskog ugovora od 1915. godine.

Na to je princ regent proglasio "ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne Države SHS u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca", završavajući izjavu uzvikom: "Živio cijeli srpsko-hrvatsko-slovenski narod!".

O unutarnjem uređenju nove države nije u proklamaciji bilo ni riječi.

Ambivalentnost nastanka ove države - kao ujedinjenja južnih Slavena ili kao proširenja Srbije - vjerno se ogleda u prvoj rečenici brošure Jugoslavija izašle 1927. na njemačkom u seriji "Izvješća o istočnoeuropskim zemljama" u gradu Breslau:

Kao rezultat Prvoga svjetskog rata nastala je od Srbije po teritoriju i broju stanovnika puno značajnija 'Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca' (Jugoslavija). Ova je država stvorena na temelju dragovoljnog ujedinjenja triju grana jugoslavenskog naroda koji je još davno, u VI. stoljeću, iz područja Karpata doselio na Balkanski poluotok.

Stare državne institucije djelovale su još neko vrijeme: hrvatskoga bana sada je postavljao princ regent. Vlada nove zajedničke države imenovana je 20. prosinca. Iako su se sve stranke složile da ministar predsjednik bude Nikola Pašić, na ovo je mjesto princ regent ipak imenovao Pašićevog stranačkog kolegu Stojana Protića. Pašića je odbio iz osobnih razloga. Ministrom vanjskih poslova imenovan je Ante Trumbić iz Jugoslavenskog odbora, a resor unutrašnjih poslova povjeren je Svetozaru Pribićeviću iz zagrebačke Hrvatsko-srpske koalicije. Privremeno narodno predstavništvo, sastavljeno od izaslanika iz svih povijesnih pokrajina, počet će 1. ožujka 1918. godine djelovati kao zajedničko zakonodavno tijelo.

Seosko žiteljstvo Hrvatske i Slavonije bilo je tijekom cijele 1919. godine zahvaćeno nemirima zbog poreznih nepravilnosti i novačenja, te se sve više priklanjalo Radićevom zahtjevu za jednom, hrvatskom, seljačkom republikom.

Sam Radić proveo je neko vrijeme u zatvoru. Kad je u jesen 1920. država provela u Hrvatskoj dotad nepoznato službeno žigosanje stoke - kakvo je inače u Srbiji bilo otprije uobičajeno - pobojali su se hrvatski seljaci da je to možda priprema za naknadno oduzimanje stoke. U trokutu Zagreb - Sisak - Bjelovar dolazi do otvorene pobune koju su tek vojska i policija uspjele slomiti.

I zamjena novca je u nekadašnjim austro-ugarskim krajevima prouzročila veliko nezadovoljstvo. Pri označavanju starih novčanica oznakom nove države, isplaćivano je samo 80% vrijednosti - službeno se to tumačilo kao način borbe protiv inflacije, dok je u stvarnosti vlada koristila tako ubrana sredstva za otplaćivanje državnih dugova. Iako je kurs dinara prema kruni 1918. iznosio 1 : 2, promjena valute, u prvoj polovici 1920., odvijala se prema kursu 1 dinar za 4 krune.

Još jedan od razloga nezadovoljstva bilo je automatsko preuzimanje časnika i podčasnika srpske vojske u novu vojsku, dok su pripadnici nekadašnje austro-ugarske vojske preuzimani samo u pojedinim slučajevima i to na temelju zahtjeva; u napredovanju i primanjima ova je grupa također bila diskriminirana.

I prema vanjskoj slici i zapovjednoj strukturi nova je vojska stajala potpuno u tradiciji Kraljevine Srbije. Među časnicima dominiraju Srbi; postotak Hrvata iznosio je 1938. godine -deset posto.

Izvor: Ludwig Steindorf, 2006., str. 155. -159.

[Marica]

Bruno Ante Bušić, sin Josipa i Ane rođene Petrić, rođen je 6, listopada 1939. godine u Vinjanima kod Imotskog.

Majku je izgubio rano, a otac koji je bio odvjetnik umire 1964. godine. Gimnaziju je pohađao u Imotskom i završio 1960. u Splitu.

Već 1964. godine diplomirao je gospodarske znanosti na Zagrebačkom Sveučilištu, a slijedeće godine radi u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske II Zagrebu. Jedan je od najistaknutijih djelatnika Hrvatskog proljeća.

Bruno Bušić je pisao u brojnim listovima i časopisima: Polet, Hrvatski književni list, Vidik, Studentski list. Kritika, Dubrovnik, Hrvatski tjednik. Svačić, Književni zbornik Zajednice samostalnih pisaca TIN.

U emigraciji je od rujna 1975. godine, gdje piše u raznim listovima a 1978. godine sa svojim suradnicima pokreće vlastiti, Hrvatski list. Priredio je i napisao predgovor knjizi: Ivan Bušić -Roša, Hajdučki harambaša, Liber Verlag, Mainz 1977., stranica 160.¹

Kobna noć

Udba je dugo planirala atentat na Bušića. Kobne večeri, 16. listopada 1978., Bušić je bio u Parizu. Tri dana prije nekamo je putovao izvan Francuske, a uoči ubojstva otišao je na neki sastanak. S kime se Bušić sastajao tih dana, nije ustanovljeno. Pretpostavka je da su i ti sastanci bili dio plana o ubojstvu. Bušić je u Parizu odsjeo kod starog i pouzdanog Hrvata Petra Brnadića, u pariškoj četvrti Bellevilleu 57.

Bušić se vraćao poslije 23 sata. Ubojica je čekao u blizini i kada je Bruno zakoracio u mračno dvorište, jugoslavenski je atentator pucao u Bušića s leđa, iz pištolja, kako je u istrazi ustanovljeno, kalibra 7,65, standardna naoružanja jugoslavenske vojske.

Okolni stanari čuli su pucnjeve i tiho zapomaganje. Jedna stanarka, Hrvatica po imenu Čačko, vidjela je ubojicu - “onižu osobu u koznom kaputu kako se povlači na ulicu i nestaje iza neosvijetljena ugla”. Bušićev domaćin Petar Brnadić dotrčao je u dvorište, kleknuo do njega, podigao mu glavu i, osjetivši krv na rukama, upitao: “Bruno, tko te ubi?” Bušić je pokušao nešto reći, ali ga je snaga napustala. Umro je desetak minuta poslije.

Bušićev pogreb u Parizu podsjećao je na oproštaje od državnika. Na ispraćaj je došlo tisuće Hrvata iz cijeloga svijeta.

Njegov je grob bio prekriven stotinama vijenaca u nacionalnim bojama. No, njegova uspomena u svijesti Hrvata i njegovo mjesto u hrvatskoj borbi za neovisnost veći su od materijalnih obilježja. Bušićeva je smrt, koliko je god teško pala svakome hrvatskom domoljubu, toliko bila poticaj da se za pravedan cilj nikada ne posustaje i ne predaje.²

Original Brunino pismo od 17.VI.1978 poslano iz Londona ³

Izvor:
__________________________________
1   Nakladnik: Hrvati iz Vancouvcra. B. C . Kanada
     Rudolf Arapović Washington. D. C. 1979
2   http://www.hic.hr/dom/266/dom02.htm
3   http://kresounitedstates.spaces.live.com/blog/cns!3A407CFFE2531632!1535.entry

[Marica]

OSNOVANO HRVATSKO PLANINARSKO DRUŠTVO

Hrvatsko planinarsko društvo (HPD) jedno je od najstarijih. Povjesničari tvrde da je najstarije europsko planinarsko društvo osnovano u Londonu 1857. Hrvatsko je osnovano 15. listopada 1874. u Zagrebu kao dvanaesto u Europi.

Planinarenja je u nas naravno bilo i prije, ali tek osnutkom društva počelo je sustavno bavljenje tom aktivnosti.

Začetnik, pokretač svega, bio je doktor Đuro Pilar, osnivač znanstvene mineralogije i geologije Sveučilišta u Zagrebu, kojeg je oduševila zamisao mladog upravnog činovnika Bude Budisavljevića o osnutku planinarskog društva. Bitna je činjenica da su osnivači i prvi planinarski djelatnici bili mnogi tadašnji znanstvenici i kulturni radnici. Prvi predsjednik HPD-a bio je doktor Josip Šloser-Klekovski - liječnik, botanik i entomolog, zatim su se tu našli ilirac enciklopedist Ljudevit Vukotinović, doktor Spiridon Brusina, zoolog, doktor Mijo Kišpatić, mineralog i petrograf, doktor Petar Matković, geograf, književnik August Šenoa.

Tridesetak društvenih povjerenika djelovalo je u mjestima koja su bila polazišta na obližnje planine. Priređivani su izleti, obilježavani planinarski putevi, građena prva skloništa.
Već 1877. sagrađena je na Sljemenu drvena piramida - vidikovac.

* klikom na sličice dobit ćete slike većih dimenzija

Godinu dana poslije zagrebačka gradska općina podiže i lugarsku kuću, prvu u Hrvatskoj.

* klikom na sličice dobit ćete slike većih dimenzija

Uskoro se diljem Hrvatske osnivaju planinarska društva, postavljaju se temelji speleologiji, gorskoj službi spašavanja, vodičkoj službi. Planinarenje postaje sastavnicom života mnogih građana željnih boravka u prirodi i na čistu zraku. Nedjeljom i blagdanom mnoštvo ljudi hrli u planine kako bi gibanjem i drugim aktivnostima pripremilo svoj organizam za nove napore.


Izvor:
Tekst: http://www.hrt.hr
Fotografije:
1-1-Sljeme, nova planinarska kuca-1271,f. - ZAD-DAZ
1-2-Sljeme, drvena piramida-vidikovac-1270-ZAD-DAZ
2-Pilar, prof. dr. Gjuro, 1144, tisak-ZAD-DAZ
3-Bude Budisavljevic-17. (29) .07.1843.- 22.01.1991.upravni cinovnik i knjizevnik-iz privatne zbirke Marice Drazenovic
4-Josip Šloser-Klekovski - 1801-1882-lijecnik, botanik i entomolog-www.crohis.com
5-Ljudevit Vukotinovic-1813-1893- ilirac enciklopedist-www.crohis.com
6-Spiridon Brusina-1845-1908-zoolog, postavio temelje razvoju biologije u Hrvatskoj-www.crohis.com
7-Kispatic Mijo, zoolog, dr-www.crohis.com
8-Petar Matkovic-1830-1898-geograf i statisticar. Jedan od osnivaca Statistickog ureda Hrvatske i Slavonije-www.crohis.com
9-August Senoa-1838-1881-knjizevnik. Istaknuti romanopisac-www.crohis.com

[Marica]

HERMANN BOLLÉ – ARHITEKT I RESTAURATOR


Hermann Bollé ispred zagrebačke Katedrale

Hermann Bollé rođen je 18. listopada 1845. godine u Kölnu gdje je završio realnu gimnaziju i višu rajnsku obrtnu graditeljsku školu.

S nepunih devetnaest godina, 1864. godine započinje stjecati stručnu praksu u graditeljskoj tvrtci svoga oca, a tri godine kasnije prelazi u atelier graditelja Heinricha Wiethasea.

Od 1872. do 1879. godine radi kod poznatog bečkog arhitekta i restauratora Friedricha von Schmidta i to u odjelu za gradnje izvan Beča.

U tom razdoblju više puta boravi na studijskim putovanjima, pa tako na svome putu po Italiji, tijekom 1876. i 1877. godine, upoznaje Izidora Kršnjavoga, koji će s biskupom Josipom Jurajem Strossmayerom utjecati na Bolléovu odluku da svoj profesionalni put nastavi u Hrvatskoj.

U lipnju 1876. godine Hermann Bollé prvi put boravi u Hrvatskoj i to na gradilištu katedrale u Đakovu.

U rujnu iste godine izražava spremnost da se trajno nastani u Hrvatskoj ukoliko su ideje oobnovi zagrebačke prvostolnice zaista ozbiljne.

U ljeto 1878. godine donosi konačnu odluku opreseljenju u Zagreb koju će realizirati u jesen sljedeće godine.

U graditeljskom opusu Hermanna Bolléa tipološki su gotovo podjednako zastupljene stambene, javne kao i sakralne građevine.

Pokraj tih projekata bavio se nekim posebnim arhitektonsko-urbanističkim zadaćama kao što je sklop groblja na Mirogoju, dok važan segment njegova rada predstavljaju i restauratorski zahvati uglavnom vezani uz sakralnu arhitekturu.

Sve do svoje smrti 17. travnja 1926. godine, Bollé će izuzetno aktivno sudjelovati kako na arhitektonskoj tako i na cjelokupnoj kulturnoj sceni Zagreba i Hrvatske.

Promišljenim prenošenjem bečkih uzora koje upotpunjuje prepoznatim talentom i kreacijom, Hermann Bollé sudjeluje u transformaciji Zagreba u moderni srednjoevropski grad kao i u formiranju njegovog metropolitanskog karaktera koji ga i danas određuje.

Izvor:
http://www.nijemci-zagreb.com
http://www.casopis-gradjevinar.hr/dokumenti/200510/6.pdf
http://daz.hr/zad/

[Ante_Bruno_Busic]

30 godina od smrti velikog hrvatskog sina Ante Brune Bušića!

VINJANI DONJI - U Vinjanima Donjim, nedaleko od Imotskog, 6. listopada 1929. godine rođen je Ante Bruno Bušić, hrvatski domoljub, karizmatični prognanik iz 70-ih godina i politički vođa hrvatske emigracije. Ovog četvrtka se navršava punih 30 godina od njegove smrti u Parizu i ovaj tekst je omage domoljubu kao  sjećanje, nezaborav.

Nije bio navršio ni 40-tu godinu kad ga je 16. listopada 1978., u jednoj pariškoj veži, iz zasjede sustigao metak plaćenog ubojice, vjerojatno UDBE, zloglasne jugoslavenske policije koja je, premda je mijenjala nazive, zauvijek ostala poznata pod tim imenom.

Međutim, Bruno je bio na nišanu još nekih obavještajnih službi čijim državama nezavisna Hrvatska nije bila po volji.

Vrlo je rano, već u sedmom razredu, prvi put došao u sukob s režimom pa mu je zabranjeno školovanje u svim jugoslavenskim školama. Ipak je maturirao 1960. u Splitu, a zatim upisao Ekonomski fakultet i diplomirao već 1965. godine.

Zaposlio se u tvrtki Geoistraživanje, a sredinom 1965. godine dobio je posao asistenta u Institutu za historiju radničkog pokreta. Iduće godine osuđen je na kaznu zatvora zbog stajališta suprotnih službenoj ideologiji.

Tada bježi u Austriju, ali se vraća i ponovno radi u Institutu kod doktora Tuđmana. Odlaskom Tuđmana s mjesta direktora i Bušić mora napustiti Institut. To je vrijeme početka Hrvatskog proljeća i Bruno se 1969. godine zapošljava u novopokrenutom Hrvatskome književnom listu.

Nakon što je list prestao izlaziti, Bušić odlazi u Pariz. Vraća se početkom 1971. i postaje jedan od urednika Hrvatskog tjednika.

Hrvatsko proljeće doživjelo je slom. Bušić je 12. prosinca 1971. uhićen i osuđen na zatvor iz kojeg izlazi potkraj 1973. godine. Osuđen je zbog zlonamjernog i neistinitog prikazivanja jugoslavenske stvarnosti koju će uskoro, i na vlastitim leđima, iskusiti na dubrovačkome Stradunu gdje su ga tajni jugo-agenti pretukli u nazočnosti policije.

Tada ilegalno odlazi u London gdje piše za Novu Hrvatsku, stalno mijenjajući boravišta. Promiče ono što će se poslije ostvariti: pomirenje sinova ustaša i partizana kao uvjet stvaranja hrvatske države.

Bavi se promidžbom u Hrvatskome narodnom vijeću, no čitavo ga vrijeme prate agenti i 16. listopada 1978. pucaju u onoga koji će postati idolom borbe za hrvatsku slobodu.

S pariškoga groblja Le Pere Lachaise njegovi posmrtni ostaci preneseni su na Mirogoj, među braću koji su u Domovinskome ratu dostigli plemenite Brunine zamisli.

BRUNO hvala ti još jednom za sve što si učinio za svoju i za našu Hrvatsku..!!
Nije bio navršio ni 40-tu godinu kad ga je 16. listopada 1978., u jednoj pariškoj veži, iz zasjede sustigao metak plaćenog ubojice, vjerojatno UDBE, zloglasne jugoslavenske policije koja je, premda je mijenjala nazive, zauvijek ostala poznata pod tim imenom. Međutim, Bruno je bio na nišanu još nekih obavještajnih službi čijim državama nezavisna Hrvatska nije bila po volji. Vrlo je rano, već u sedmom razredu, prvi put došao u sukob s režimom pa mu je zabranjeno školovanje u svim jugoslavenskim školama. Ipak je maturirao 1960. u Splitu, a zatim upisao Ekonomski fakultet i diplomirao već 1965. godine. Zaposlio se u tvrtki Geoistraživanje, a sredinom 1965. godine dobio je posao asistenta u Institutu za historiju radničkog pokreta. Iduće godine osuđen je na kaznu zatvora zbog stajališta suprotnih službenoj ideologiji. Tada bježi u Austriju, ali se vraća i ponovno radi u Institutu kod doktora Tuđmana. Odlaskom Tuđmana s mjesta direktora i Bušić mora napustiti Institut. To je vrijeme početka Hrvatskog proljeća i Bruno se 1969. godine zapošljava u novopokrenutom Hrvatskome književnom listu. Nakon što je list prestao izlaziti, Bušić odlazi u Pariz. Vraća se početkom 1971. i postaje jedan od urednika Hrvatskog tjednika. Hrvatsko proljeće doživjelo je slom. Bušić je 12. prosinca 1971. uhićen i osuđen na zatvor iz kojeg izlazi potkraj 1973. godine. Osuđen je zbog zlonamjernog i neistinitog prikazivanja jugoslavenske stvarnosti koju će uskoro, i na vlastitim leđima, iskusiti na dubrovačkome Stradunu gdje su ga tajni jugo-agenti pretukli u nazočnosti policije. Tada ilegalno odlazi u London gdje piše za Novu Hrvatsku, stalno mijenjajući boravišta. Promiče ono što će se poslije ostvariti: pomirenje sinova ustaša i partizana kao uvjet stvaranja hrvatske države. Bavi se promidžbom u Hrvatskome narodnom vijeću, no čitavo ga vrijeme prate agenti i 16. listopada 1978. pucaju u onoga koji će postati idolom borbe za hrvatsku slobodu. S pariškoga groblja Le Pere Lachaise njegovi posmrtni ostaci preneseni su na Mirogoj, među braću koji su u Domovinskome ratu dostigli plemenite Brunine zamisli.

http://www.poskok.info/Drustvo/In-Memoriam-30-godina-od-smrti-velikog-hrvatskog-sina-Ante-Brune-Busiaa.html

[Ante_Bruno_Busic]

Ivo Pukanić rođen je 21. siječnja 1961. godine u Zagrebu. Novinarstvom se bavi od svoje osamnaeste godine. Nakon diplomiranja na Fakultetu političkih nauka, radi u Vjesnikovim izdanjima a 1991. godine počeo je raditi u tjedniku Globus kao urednik. Krajem 1995. godine s grupom novinara napušta EPH i osniva Nacional, u kojem je glavni urednik do 2000. godine. Danas je predsjednik Uprave NCL Media Grupe i jedan od njenih vlasnika. Proglašen je novinarom godine 1999. godine. Nakon toga dobio je još nagradu Hrvatskog novinarskog društva i za istraživačko novinarstvo 2000. godine i nagradu za intervju godine s generalom Antom Gotovinom 2003. godine. Oženjen je i otac je jednog djeteta.

http://www.nacional.hr/en/articles/author/35/

[Marica]

Dan neovisnosti

Dan neovisnosti, 8. listopada, dan kada su, prije 18 godina, zastupnici na sjednici donijeli povijesnu odluku o prekidu državno-pravnih veza s bivšom Jugoslavijom.

Time je, ostvarena stoljetna težnja hrvatskog naroda da živi u samostalnoj i neovisnoj državi.

U ratu koji nam je bio nametnut ljudi su dali svoju mladost, zdravlje i živote a njihova ostavština naša je sloboda.

Foto: http://www.morh.hr

[Marica]

8. listopad – Dan neovisnosti

Kud god je u prošlosti Hrvatska pogledala, vidjela je jače ili ekonomski moćnije susjede: Njemačko Carstvo i Austriju, Otomansko Carstvo i Mletačku Republiku, u prošlom stoljeću, ekspanzije željnu Italiju, čak i prije nekoliko godina prejaku Ex-Jugoslaviju.

Od te slabosti su Hrvati ojačali,  prijetnja stvara koheziju*!

^{Branitelji na Plitvicama}

Hrvati danas slave 8. listopad – dan neovisnosti, oslobođenje od nepravde i strane dominacije. 8. listopad je odlučujući datum povijesnog značaja za Hrvatsku.

Mi Hrvati slavimo ovaj dan sa Hrvatima širom svijeta i to je potrebno. Mi, samo i mi moramo biti krojači naše budućnosti, našega morala i našega osjećaja za pravdu.

8. listopad je za sve nas, dan sjećanja na ono što su ljudi morali trpjeti. On je također dan koji nas podsjeća na tijek naše povijesti.

Nesmijemo zaboraviti koliko je Hrvatska žrtvovala za svoju neovisnost; bombardiranje, pljačke, zapaljena sela, beskućnici  i izbjeglice širom svijeta.
Svaki Hrvat je, na neki način, postao od 1991., ponovo žrtva.

Većina Hrvata bila je spremna dati svoj život za svoju neovisnost. Danas znamo da sve to nije bilo uzaludno i besmisleno, iako su mnogi izgubili svoje najmilije i stajali pred ruševinama svojih domova.

Pogled unatrag je bolan; 12 000 Hrvata je izgubilo život u borbi protiv neljudskog rata neprijatelja.

Nitko neće zaboraviti teške patnje Hrvata koje su 8. listopadu slijedile.

Mi doista imamo razloga da slavimo 8. listopad jer to je bio pravi put u neovisnost i koji je sjeme nade za bolju budućnost.

8.  listopad je dan sjećanja. Sjetiti se znači; nezaboraviti domoljube kao Starčevića, Radića i druge, nezaboraviti sve naše žrtve koje su dale život za stoljetni san – neovisnost.

Sjetimo se danas u žalosti svih mrtvih od rata i tiranije. Sjetimo se posebno dijece koja su ostala bez roditelja, protjeranih i mučenih. Sjetimo se Plitvica, Vukovara, Dabra ... silovanja i pljačke, mučenja, gladi i bijede, patnje kroz strah od uhićenja i smrti, patnje i gubitak svega.
Sjetimo se razaranja Hrvatske.

Sjetimo se hrvatskih žena koje su oplakale svoje očeve, sinove, muževe, braću i prijatelje, koje su silovane, zaklane i kojima se za grob ne zna.

Miloševićevu nedosežnu mržnju i neprestano kršenje ljudskog dostojanstva, Hrvati su platili krvlju.

Sjećanje je iskustvo, to iskustvo stvara nadu.

Sjetimo se Hans-Dietrich Genschera – Njemačke, Amerike i mnogih drugih koji su nam u to vrijeme pomagali. Sjetimo se Hrvata u dijaspori koji su nas svojim privatnim sredstvima podržavali.

8. listopad 1991. je početak Hrvatske slobode i ljudskog dostojanstva.

Svatko voli svoju domovinu, tu se Hrvati ne razlikuju od drugih naroda.

8. listopad je dan s kojim smo dobili i hrvatske putovnice, s kojima su nam vrata u svijet otvorena i za koje nam naš neprijatelj zavidi.

Kada razmišljam o tome što je naš neprijatelj sa razaranjem Hrvatske postigao onda nemam odgovora.

_________________________
* Kohezija (politička) u politici i gospodarstvu povezanost države i naroda protiv vanjskih neprijatelja i smetnji.

Marica

^{Hrvatska putovnica}

[Ante_Bruno_Busic]

Svim Hrvaticama i Hrvatima čestitamo Dan neovisnosti.
Sjetimo se svih onih koji su kroz povijest, žrtvovali svoj život da bi danas imali slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku.

8.10.1991 g. Hrvatski Sabor je utvrdio da Republika Hrvatska više ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje SFRJ, te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, koja više, kao takva, ne postoji. Bio je to dan kada je Hrvatska izašla iz tamnice naroda SFRJ i postala nezavisna i samostalna.

Ujedno, danas je prilika da svi zajedno razmislimo da li ćemo svojevoljno ukinuti ovaj dan, da li ćemo poništiti odluku Hrvatskog Sabora iz 1991. g., da li ćemo obezvrijediti sve žrtve koje smo dali u borbi za neovisnost i bezglavo odreći se svoje neovisnosti i pristupiti EU?

I zato, na referendumu, recite NE - EU !

NE ukidanju vlastite neovisnosti !

NE ucjenama i hapšenju naših heroja!

EU - NE !

http://www.hsp-zagreb.com/predsjednik/436-cestitka-povodom-dana-neovisnosti

[Marica]

Dan neovisnosti

Nezavisnost ili neovisnost stanje je nacije ili države, u kojoj njezini stanovnici samostalno donose odluke na području svog teritorija. ^{http://hr.wikipedia.org/wiki/Nezavisnost}

Na današnji dan Hrvati su žrtvovali svoj život za svoju neovisnost i djelomično ju realizirali. Taj dan odlikuje Hrvate zbog hrabrosti "ustati se" protiv tuđih interesa.

Ali taj dan treba da nas podsjeti, da neovisnost nije samo "državna neovisnost u međunarodnom pravu" nego borba koja ne smije stati na granicama našeg teritorija.

Neovisnost stoji i za:

1.   ekonomsku sigurnosti
2.   individualnu odgovornost
3.   obranu međusobnih utjecaja
4.   slobodu misli i govora
5.   slobodu protesta i kretanja

(1)   Dali broj nezaposlenih i onih koji kreditima financiraju svoj standar negovori suprotno?
(2)   Dali korupcija u našoj zemlji govori o individualnoj odgovornosti?
(3)   Dali predizborna lažna obećanja pojednih političara govore o individualnoj odgovornosti?
(4)   Kako se branimo protiv utjecaja politike na našu individualnu slobodu?
(5)   Kako se branimo protiv utjecaja Crkve na naš moral?
(6)   Dali smo stvarno slobodni misliti – glasno misliti – a da ne izgubimo radno mjesto i slobodu kretanja?

Neovisni smo tek onda kada smo emancipirani, odgovorni i svoj vlastiti gospodar.

^{Neovisnost je luksuz koji si samo genije mogu dozvoliti}

Želim svima građanima Hrvatske neovisnost od druge-treće ... osobe kao i financijsku i vjersku neovisnost - slobodu.

Vaša Marica

[Marica]

19. listopad 1941., Zagreb

Pismo Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske Okružnom komitetu KPH za Karlovac kojim se potvrđuje formiranje Kotarskih komiteta KPH za Gradac i za Kladušu, obavještava o formiranju Glavnog štaba NOP odreda Hrvatske i imenovanju njegovih članova, o izmjenama komandnog kadra u Štabu NOP odreda Korduna i Banije i izmjenama u sastavu Operativnog partijskog rukovdstva pri Okružnom komitetu KPH za Karlovac. Objašnjava ustrojstvo štabova u NOP jedinicama i način uključenja omladine i NOP odrede, traži se izvođenje obuke sa novomobiliziranim borcima.

Original, pisan rukom, latinicom, 21 X 15 cm, 1 list
IHRPH, Zgb, KP-186/15
Objavljen u Zbornik VII, tom V, knj. 1, dok. br. 71, str. 208—210

_____________________________
1 Mjesto nastanka dokumenta utvrđeno je na osnovu tadašnjeg sjedišta Centralnog komiteta KPH
2 Pismo je napisao Andrija Hebrang

[Marica]

19. listopada 1943., Mljet

Likvidacije petorice Mlječana, koje su lokalni partizani bez ikakva sudskog postupka ubili, bacivši ih u samostanske hambare 19. listopada 1943. Tada su ubijeni mjesni svećenik, troje civila i jedna trudna žena.

[Ante_Bruno_Busic]

Bruno Ante Bušić, sin Josipa i Ane rođene Petrić, rođen je 6, listopada 1939. godine u Vinjanima kod Imotskog.

Majku je izgubio rano, a otac koji je bio odvjetnik umire 1964. godine. Gimnaziju je pohađao u Imotskom i završio 1960. u Splitu.

Već 1964. godine diplomirao je gospodarske znanosti na Zagrebačkom Sveučilištu, a slijedeće godine radi u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske II Zagrebu. Jedan je od najistaknutijih djelatnika Hrvatskog proljeća.

Bruno Bušić je pisao u brojnim listovima i časopisima: Polet, Hrvatski književni list, Vidik, Studentski list. Kritika, Dubrovnik, Hrvatski tjednik. Svačić, Književni zbornik Zajednice samostalnih pisaca TIN.

U emigraciji je od rujna 1975. godine, gdje piše u raznim listovima a 1978. godine sa svojim suradnicima pokreće vlastiti, Hrvatski list. Priredio je i napisao predgovor knjizi: Ivan Bušić -Roša, Hajdučki harambaša, Liber Verlag, Mainz 1977., stranica 160.¹

Kobna noć

Udba je dugo planirala atentat na Bušića. Kobne večeri, 16. listopada 1978., Bušić je bio u Parizu. Tri dana prije nekamo je putovao izvan Francuske, a uoči ubojstva otišao je na neki sastanak. S kime se Bušić sastajao tih dana, nije ustanovljeno. Pretpostavka je da su i ti sastanci bili dio plana o ubojstvu. Bušić je u Parizu odsjeo kod starog i pouzdanog Hrvata Petra Brnadića, u pariškoj četvrti Bellevilleu 57.

Bušić se vraćao poslije 23 sata. Ubojica je čekao u blizini i kada je Bruno zakoracio u mračno dvorište, jugoslavenski je atentator pucao u Bušića s leđa, iz pištolja, kako je u istrazi ustanovljeno, kalibra 7,65, standardna naoružanja jugoslavenske vojske.

Okolni stanari čuli su pucnjeve i tiho zapomaganje. Jedna stanarka, Hrvatica po imenu Čačko, vidjela je ubojicu - “onižu osobu u koznom kaputu kako se povlači na ulicu i nestaje iza neosvijetljena ugla”. Bušićev domaćin Petar Brnadić dotrčao je u dvorište, kleknuo do njega, podigao mu glavu i, osjetivši krv na rukama, upitao: “Bruno, tko te ubi?” Bušić je pokušao nešto reći, ali ga je snaga napustala. Umro je desetak minuta poslije.

Bušićev pogreb u Parizu podsjećao je na oproštaje od državnika. Na ispraćaj je došlo tisuće Hrvata iz cijeloga svijeta.

Njegov je grob bio prekriven stotinama vijenaca u nacionalnim bojama. No, njegova uspomena u svijesti Hrvata i njegovo mjesto u hrvatskoj borbi za neovisnost veći su od materijalnih obilježja. Bušićeva je smrt, koliko je god teško pala svakome hrvatskom domoljubu, toliko bila poticaj da se za pravedan cilj nikada ne posustaje i ne predaje.²

Original Brunino pismo od 17.VI.1978 poslano iz Londona ³

Izvor:
__________________________________
1   Nakladnik: Hrvati iz Vancouvcra. B. C . Kanada
     Rudolf Arapović Washington. D. C. 1979
2   http://www.hic.hr/dom/266/dom02.htm
3   http://kresounitedstates.spaces.live.com/blog/cns!3A407CFFE2531632!1535.entry

kako sam ovo propustio heheeh

[Marica]

31. listopada

Zagreb zavijen u crno: 19 osoba tramvaj linije 13 odvezao u smrt

 <a href="http://www.youtube.com/v/b3KgjnziVSY?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/b3KgjnziVSY?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

tv_kalendar@hrt.hr