Uspomena
Neke večeri sjedio sam pred školskom sgradom
u kordunskom selu Skočaj, promatrajuć bosanske planine, koje još pozlaćivalo zalazeće sunce, i razmišljajuć o sgodah i nesgodah, koje često naše kordunaše zadesile. U to se javi starina
nadporučnik Šimić, koji mi znao mnogu i mnogu iz života kordunaša pripoviedati.
- Zdrav sinovče i pomogao ti Bog! Odzdravim i ponudim starcu stolac.
- Što radiš i o čem misliš? Ajde s menom, pa ćemo u vrtu zasjesti, a stara će nam prirediti večeru. Ta danas je za mene svečan dan! veselo će starina, pa me uze za ruku i povuče za sobom.
- A kako to? upitam u ćudu.
- Zaključaj vrata, da ti tko novac ne odnese, pa idi s menom, šaljivo će on.
Rado sam se odazvao poziva i pošao sa nadporučnikom. Kad sam ga upitao, radi česa je dan 29. rujna za nj svečani dan, nasmijao se i odvratio:
- To ćeš kasnije čuti, dok metnemo što u kljun.
U vrtu je bio stol već, prostrt. Domaćica je donesla u to pečenja i vina.
- Tako, stara moja, tako! govorio nadporučnik i grizkao na prednje zube pečenku.
- Uzmi, sinovče, ne srami se. Danas ja častim. Zdrav i pomogo ti Bog! ... Iztrusi čovjeće božji, ta nije loše. Daj, daj, neprtljaj. Ta nije loše. Daj, sinovče zagrizi. Ta nismo mi ćurlikani košto kaže naš debeli prijašin
Stipe Ritz.
Kad se starac nasitio, zapali čibučinu (1), prebaci lievu nogu preko desne pa će:
- Danas je
29. septembar 1878.
Danas se navršava trideset godina, da sam srećno iznesao glavu na ramenima iz krvave bitke kakove ne pamtim ni prije ni poslje. Ti si čitao i čuo, da smo g. 1848 pošli u Ugarsku. Ja sam onda bio šerežanin. Bili su ti to ljudi, moj junače, kakovih se malo sada radja.
Na dan 9. junija krenusmo
mi šerežani, a bilo nas pedeset, sa
lajtmanom Stevom Vlaisavljevićem iz Otočca u Zagreb, pa onda dalje. Vragometan bio to čovjek, taj Vlaisavljević. Visok, plećat, a u licu dopadan. A junačina, moj sinovče, da mu nisi mogao parca naći. Lahko bilo snjim ratovati.
Kud smo se sve potucali neću ti spominjati, jer bih predaleko otišao. I pripoviedat ću ti, kako smo prvi put bili u žestokoj vatri, i učinili diku našem banu.
Na 29. septembera došlo je do okršaja izmedju naše vojske i ustaša kod
mjesta
Pakozd i
Velence (2).
Tu je bio
četvrti otočki bataljun i tri kumpanije od trećega, pa mi šerežani sa svojim zapovjednikom Vlaisavljevićem i ostali ba taljuni raznih regemenata. To ti je bila t. z. "Kroatisch-slavonische Arme." Dakle, moj sinovče, dopriesmo mi do tih mjesta, gdje nas dočekaše Magjari. Nasta puškaranje nekako poslie podne.
Mi smo se bili od ostalih odciepili, pa puškarali sve u šestnaestu. Nismo niti gledali što se dalje od nas dogadja, pa smo se pomicali napred, dok ne dodjosmo do neke šumice, i prestasmo pucati.
Malo kasnije iznikoše od nekuda Magjari, a bilo ih mnogo više nego nas.
Ovi su se primicali sve bliže, mašuć kapama i rukama. I mi smo isto učinili, jer smo bili uvjereni, da se oni kane predati, jer da su naši pobiedili kad puškarenja zamuklo bilo.
Tako se sastadosmo. Oni su imali dva častnika, dva mlada lajtmanka, koji pozdraviše našega Stevu, a ovaj im pozdrav odvrati.
Magjarski vojnici (bili to pješaci) počeše nama svoje matare nudjati, da se okriepimo i već nekoji od naših posegoše za njima, kad jedan od njihovih časnika zagrmi da položimo oružje.
Vlaisavljević naloži da pobacamo puške, što i učinismo a tada će zagrmiti:
- Navali handžari!
Mi smo udarili na protivnika ko biesni i to tako naglo, da ovaj nije imao kad izprazniti puške. Oni su mislili, kad smo pobacali naše šibe (duge puške) i mašili se za svilaje, daćemo kubure(3) i handžare(4) pobacati, ali se, žalostna im majka, prevariše. Prije četvrt sata bilo je kreševo dovršeno. Na bojištu osta trideset i pet mrtvih, više njih bijaše ranjeno, a poručnik i dvanaest ljudi zarobljeno. Ostali umakoše u šumicu i tako se spasiše.
Od nas ne izgubi nitko glave; jedino su bili nekoji lako ranjeni.
Tako se dovrši naš prvi okršaj.
Vlaisavljević je kasnije zarobio ustaškoga majora Ivanku. Već g. 1852 bio je kapetanom, te je živio u Željavi.
Umro je u Buniću, kamo bio na neku svajbu došao.
Sada znaš, znaš, zašto sam te danas k sebi zvao. Onaj dan ne mogu nikako zaboraviti,
a kada ga se sjetim, u duši mi je žao kako u času tolike smazasmo. A sami su krivi, kad su onako postupali.
Zdrav i pomago ti Bog, a njima dao rajsko stanje.
Ivan Devčić, 15. listopada 1897
_________________
1 čibuk ✧ tur. çubuk > probušeni šuplji drveni tanji štap na koji se natakne lula kad se puši sjedeći (prosječne dužine oko metar)
2.
http://en.wikipedia.org/wiki/Lake_Velence http://www.visitvelenceito.hu/media/gallery/1/files/velence_494x210_10o_nemet3.pdf3 kubura > starinsko vatreno oružje, puni se prahom i ispaljuje jednom iz ruke kao pištoljem, kratka puška, usp. ledenica
4 handžar > ✧ tur. hancer, hançer > dug zakrivljen dvosjekli nož
Željava >
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=2055.0Željava >
http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%BDeljavaAeordrom Željava >
http://hr.wikipedia.org/wiki/Aerodrom_%C5%BDeljavaSela Otočke regimente: Petrovo selo i Baljevac sa 104 doma, Međudražje, Meljinovac, Kruzi i Nebljusi zajedno s 52 doma, Kamenica i
Skočaj s naseljenim "mađarima" katolicima.
* * * * *
Dali je stari nadporučnik Šimić iz Skočaja o bici s Mađarima i herojstvom Otočke pukovnije pretjerao? Povijesne činjenice govore o bijegu Ličana-Hrvata pred Mađarima i to ne u Zagreb nego u Beč gdje su Mađari čak prešli granicu Austrije. (Marica)
Na strani 25 >
http://www.hunfocus.org/D3.pdf29.09.1848.: bitka kod Pakozda (točnije rečeno između Pakozda /Pákozd/ i Šukoroa /Sukoró/)
Spočetka lijevo krilo Jelačića (oko 8,000) napadne Mađara, ali artiljerija ga suzbije. U podne glavno krilo Jelačića (oko 20,000) krene u napad, ali mađarska artiljerija ga suzbije za manje od dva sata. Tada Jelačić povuče se iza Pakozda i predloži pregovore. Dok se Mađari spremaju za pregovore, Jelačić povuče prema Beču 01.10.1848.
Bilans bitke: oko 100 hrvatskih i 7 mađarskih pokojnika.- pomoćna vojska Jelačića (8,000 vojnika, zapovjednik je bio Roth) je razbijena kod Ozore /Ozora/
- nakon 1 dana mađarska vojska krene da ga ganja do Beča
http://www.forum.hr/showthread.php?t=89154&page=3Facit: Povijest ponekad ima dvije, a ponekada i tri istine. Marica
