CRO-eu.com
Prosinac 05, 2019, 15:41:29 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Iseljeničke vijesti iz Australije  (Posjeta: 21379 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Rujan 06, 2008, 08:55:46 »


Miss Universe Australije ponosna na hrvatsko podrijetlo


Kad su u Preku na otoku Ugljanu doznali da je u Melbourneu Laura Dundović iz Sydneya okrunjena za Miss Universe Australije, s ponosom su ustvrdili da su njihove cure najlipše ma gdje živjele.

Naime, Laurin otac Dragan rođeni je Prečanin. - Veoma mi je drago što je moj uspjeh za Miss Universe pobudio zanimanje u Hrvatskoj.

Ove ću godine prvi put posjetiti tatino rodno mjesto Preko za koje on kaže da je prekrasno. Vidjela sam slike otoka Ugljana i Preka i vrlo sam ponosna što je moje podrijetlo vezano za taj lijepi otok i Hrvatsku - kaže dražesna Laura čiji se otac Dragan kao jedanaestogodišnjak zajedno s obitelji iselio u Australiju 1970. godine.

Laura je studentica treće godine psihologije na Macquarie Universityju u Sydneyu i, unatoč osvojenoj laskavoj tituli, i dalje vrijedno sprema ispite.

Izvor: http://www.matis.hr/index.php
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Travanj 05, 2009, 02:15:04 »


Australija: Hrvatski dani za djecu, mladež i učitelje

Jamstvo za nova vremena australskih Hrvata

U organizaciji Odjela za školstvo HMI-ja, a u suradnji s hrvatskim Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa te Centrom hrvatskih studija Sveučilišta Macquarie i Hrvatskom znanstvenom zakladom iz Sydneya od 10. do 25. veljače 2009. održani su prvi put na australskom kontinentu Hrvatski dani za djecu, mladež i učitelje, kao dio obilježavanja 30 godina priznanja samobitnosti hrvatskoga jezika i uvođenja hrvatskoga kao maturainog predmeta u srednje škole u Australiji te 25. obljetnice Centra hrvatskih studija Sveučilišta Macquarie i Hrvatske znanstvene zaklade u Sydneyu.


Subotnja škola u Strathfieldu (Sydney) okupila je učenike od sedmog do dvanaestog razreda

Dočekali smo i taj dan! Dan je ponedjeljak, godina je 2009., a datum je 9. veljače. Nakon punih pola godine priprema, kontaktiranja, faksiranja, elektroničkog dopisivanja, lobiranja, pregovaranja i dogovaranja, našli smo se u Zračnoj luci Zagreb, pomalo sretni, pomalo i uplašeni, ali spremni za daleke pute. Zagrebačko-splitska ekipa prosvjetara/moderatora, koju je činila glavna organizatorica Lada Kanajet Šimić i "njezin trojac s kormilarom": Lidija Cvikić , znanstvena novakinja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Zvonko Novosel , akademski glumac i dramski pedagog i Josip Lasić , lektor hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Splitu, krenula je na put za daleku Australiju s jasnom zeljom - odraditi najbolje što može radionice za djecu, mladež i učitelje u Adelaideu, Melbourneu, Geelongu, Sydneyu i Wollongongu, u kojima se u etničkim i subotnjim školama predaje i poučava hrvatski jezik.

U dvotjednom programu u ovih pet australskih gradova susreli smo se s učenicima iz ukupno petnaest osnovnih i srednjih škola, a ukupan broj uključene djece i učitelja je za svaku pohvalu - oko 400 djece, 70-ak angažiranih učitelja i 200-tinjak brižnih roditelja. Iako možda u prenatrpanom rasporedu u samo dva tjedna, hrvatska "ekspedicija" je ipak pozitivno i s puno pohvala ispraćena iz škola u kojima je vodila radionice kukturne baštine, jezičnog te scenskog izražavanja.

Teško bi bilo nabrojiti sve angažirane centre, učitelje i škole te je, stoga, puno jednostavnije analizirati Hrvatske dane u trima australskim državama koje je obuhvatio projekt: South Australiju, Victoriju i New South Wales.

Adeleide

Prva postaja u misiji bio je grad Adelaide, država Južna Australija, i nemoguće je odmah na početku ne uputiti zahvalu za odličnu koordinaciju gospođama Karmen Petrić i Veri Ostrun koje su uložile veliki napor kako bi se realizirale radionice i program u ovome južnoaustralskom gradu. Radionice u Adelaidu okupile su osamdesetak djece hrvatskih korijena u dobi od pet do četrnaest godina te desetak učitelja, a najbolji dokaz o uspješnosti radionica je izjava učenika Krševana: "Bilo je odlično, svi smo se lijepo družili i zabavili, a naučio sam i kako sam dobio ime i tko je bio Marko Marulić, a volio bih kad bismo uvijek ovako učili hrvatski jezik:"

Nastava hrvatskog jezika u Adelaideu izvodi se u School of Languages, Hrvatskome športskom centru i Hrvatskome kulturnom klubu, a početak nove školske godine, koja u Australiji počinje 1. veljače, obilježio je i povećani upis djece na nastavu hrvatskog jezika u svim centrima tako da je budućnost hrvatskog jiezika u Adelaideu obećavajuća i vrlo ohrabrujuća, a i stalna briga Karmen, Vere i ostalih Hrvatica i Hrvata u ovome gradu daje nadu kako će u vremenima koja dolaze biti sve više djece trećeg naraštaja koja će učiti hrvatski jezik

Napisao: Josip Lasić
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Svibanj 02, 2009, 18:39:41 »


Hrvat u Australiji nakon dvije i pol godine se probudio iz kome

AUSTRALIJA - Hrvat Ilija Marinović (57) iz australskog Melbournea probudio se nakon tri godine iz kome. Svi australski mediji prenijeli su priču o Iliji, koji je 2006. godine pao dok je gradio kuću sa svojom građevinskom tvrtkom, udario glavom i od tada bio poput biljke. Liječnici su se nemalo iznenadili kada je u petak svojoj supruzi Margaret rekao: "Bolje mi je": - Tri godine sjedila sam uz supruga svaki dan, a on je samo ležao. Neki dan prala sam mu lice i pričala s njim. Pitala sam ga kako je, a on mi je odgovorio. Nisam mogla vjerovati - ispričala je za The Sunday Herald Sun Ilijina supruga.
Matica, veljača 2009.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Svibanj 02, 2009, 19:00:21 »


Život između Australije i Hrvatske

"Kod mojih je roditelja uvijek bila prisutna silna želja za povratkom i ja sam već kao dijete znala da mi je nastavak života u Hrvatskoj predodređen"

Mlada Slavica Habjanović u svojih 26 godina proživjela je sa svojim roditeljima vrlo zanimljivu iseljeničko-povratničku sudbinu pa smo joj napose zahvalni što ju je u razgovoru za Maticu podijelila s nama. Rođena je 1982. u australskome Melbourneu. Kaže da je njen dolazak na svijet iznenadio njezine roditelje koji su, već u poodmakloj dobi, postali neočekivano roditelji.

Otac Zvonimir (1931.) rođeni je Zagrepčanin, a majka Olga, Mađarica iz Vojvodine, pri porođaju je imala 40 godina. Roditelji su se upoznali radeći u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, gdje je Zvonimir svira u orkestru, a majka radi kao šaptačica. Vjenčali su se 1965. Slavica kaže kako su u Zagrebu imali ugodan i zanimljiv život. Posebno su se veselili česta gostovanja u inozemstvu. No, potkraj 60-ih oba su roditelja bila pod sve neugodnijim političkim pritiscima. Zamjeralo im se što se nisu htjeli učlaniti u komunističku partiju. "Čini mi se da je otac predosjećao pobjedu protuhrvatskih snaga 1971. godine. Stoga je u australskom veleposlanstvu u Beču sredio sve papire za preseljenje. Dakle, zbog političkih razloga 1970. odlaze iz Zagreba na drugi kraj svijeta': kaže nam Slavica.

Iz Bonegille u Melbourne

Uobičajeni useljenički ugovor obvezivao je doseljenike da dvije godine rade na poslovima koje određuju australske vlasti. Tako su nakon boravka u useljeničkom centru Bonegilla Habjanovići dobili zaposlenje u tvornicama u Melbourneu. "To, početno razdoblje dvogodišnjega obveznog rada bilo je najteže. Poslije su roditelji radili sve i svašta. Otac je bio neko vrijeme glazbenik, pa se bavio raznim manjim poslovima, majka je plela ručne radove te radila kao prevoditelj i tumač:"

Na pitanje kojim se jezikom u njezinoj obitelji govorilo Slavica odgovara: "Roditelji su međusobno govorili isključivo hrvatski. Sa mnom su pak razgovarali ili hrvatski ili engleski. Hoću reći da su se posebno trudili ne miješati jezike, kako je to već uobičajeno kod doseljeničkih obitelji, kad se primjerice govori hrvatski s bezbroj engleskih riječi:"

Slavičini roditelji nisu bili posebno aktivni u hrvatskoj zajednici. "Možda je tomu razlog to što smo stanovali u predgrađu Kew koje je dosta udaljeno od melbourneskih hrvatskih udruga. S druge pak strane, otac se bojao suradnika jugoslavenske Udbe kojih je bilo na svim hrvatskim okupljanjima. No, moram naglasiti da je bio silno zainteresiran za sve što se događa u Hrvatskoj. Bio je pretplaćen na brojne novine i časopise iz Hrvatske. Sve ih je brižno odlagao u našoj garaži koja je bila prepuna starih novina:" Zanimljivo kako Habjanovići sve to vrijeme nisu posjetili svoju domovinu. Zašto je tomu tako, Slavica kaže: "Stav mog oca bio je da u domovinu ne možeš ići na dopust. Govorio je: - Otići ću u Zagreb samo ako tamo budem ostao živjeti:"

Onda je 1990. iznenada došlo do povijesnih političkih promjena u Hrvatskoj. Habjanovići počinju s pripremama za povratak u voljenu Hrvatsku. No, tako željan povratak odgodilo je izbijanje rata. Slavicu roditelji upisuju u Hrvatsku subotnju školu koju pohađa u Hrvatskom centru u Springvaleu, kako bi bila što spremnija za nastavak školovanja u Zagrebu.


Zvonimir, Slavica i Olga (1990., kod prijatelja u Melbourneu)

I kod kuće se marljivo radi. Na dnevnom rasporedu su vježbe iz čitanja, pisanja, diktati ... Dugom čekanju na povratak dolazi kraj. Pobjedonosnom 'Olujom' dokončan je Domovinski rat. Slavičini roditelji, koji su već stekli australsku mirovinu, prodaju kuću i definitivno se vraćaju 1997. u Zagreb. Pitam Slavicu kako je u svojoj 15. godini reagirala na odlazak iz rodne Australije. "Ja sam sve to doživljavala kao zanimljivu avanturu. Kod mojih je roditelja uvijek bila prisutna silna želja za povratkom i ja sam već kao dijete znala da mi je nastavak života u Hrvatskoj predodređen:"

Pustolovina povratka

Dolaskom u Hrvatsku počinje za Slavicu uistinu jedna velika pustolovina. Toliko je toga u Hrvatskoj drukčije nego u Australiji. Kreće u prvi razred 16. zagrebačke gimnazije. "Ovdje je škola neusporedivo teža nego u Australiji. No, moram reći da mi to nije činilo ni najmanji problem. Dapače, čak sam uživala u tome da što više saznam. Otac je bio silno zabrinut kako ću se uklopiti u ovaj školski sustav, pa me tjerao da što više učim. No, bez problema sam završila gimnaziju:"

Na moje propitkivanje što joj se nije svidjelo u novom okruženju Slavica spominje: "Za razliku od Australije, gdje prevladava snažno pozitivno raspoloženje, došla sam u poslijeratnu Hrvatsku, gdje me iznenadila silina pesimizma, nezadovoljstva i negativističkog pogleda na svijet. Na svakom korak čuješ kako - ništa ne valja, svi varaju, lažu, kradu ... , kako ovdje nema budućnosti. Zamislite kako sam se osjećala kad su mi mnogi govorili: - Vi ste ludi što ste se vratili:"

Nakon mature Slavica je 2001. upisala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu engleski i sociologiju. Kaže da joj je studiranje bilo izuzetno zanimljivo. Uz studij bila je aktivna i kao urednica fakultetskog časopisa na engleskom jeziku "At Large", a glumila je i u engleskoj dramskoj družini. Uspješno je diplomirala 2007. na temu problematike identiteta kod australskih spisatelja neaustralskog podrijetla. (Jedan dio njezina diplomskog rada objavljen je u Hrvatskom iseljeničkom zborniku 2008. koji se bavi australskom književnicom hrvatskih korijena Morgan Yasbincek.)

"Od danas ću te zvati Molly"

Roditelji su našoj sugovornici dali hrvatsko ime bez obzira na to što je rođena u Australiji. Na pitanje je li imala ikad problema s tim u vezi, Slavica odgovara: "Da, ima jedna zgoda iz mojih školskih dana koju neću nikad zaboraviti. Bila sam u četvrtom razredu. Naš novi učitelj je čitao popis učenika i, kad je došao do mojeg imena, zastao je i podrugljivo primijetio pred cijelim razredom: - Ovo tvoje ime jednostavno ne mogu izgovoriti. Od danas ću te zvati Molly. - Time me htio poniziti jer ime Molly u engleskom ima primitivan prizvuk. Naravno da su me zatim i mnogi učenici tako počeli zvati. No, s vremenom sam se pomirila s tim i nije me više smetalo da me neki zovu Molly:'

Ponovno u rodnom gradu

Povremenom zovu zemlje rođenja ne može odoljeti. Prošle godine odlazi u Australiju, gdje na Melbourneskom sveučilištu započinje rad na postdiplomskom studiju iz izdavaštva i komunikacija. "Te predmete nisam mogla studirati u Hrvatskoj pa sam odlučila otići u Melbourne. Moram priznati da je lijepo vidjeti stare prijatelje i mjesta svoga djetinjstva. Mnogo toga me još snažno veže za Australiju:" Čim je stigla u Melbourne, Slavica je započela suradnju u najtiražnijim hrvatskim novinama u Australiji Hrvatskom vjesniku. "Volim sve što ima veze s novinarstvom i izdavaštvom tako da uživam radeći u 'Hrvatskom vjesniku', gdje uređujem dio na engleskom jeziku. Taj je prilog ponajprije namijenjen mladim Australcima hrvatskog podrijetla, a to me posebno zanima:"

Slavica je trenutačno na jednomjesečnom boravku u Hrvatskoj. Kaže da ne može dugo bez svojih roditelja. Usput će izvješćivati sa  Svjetskog prvenstva u rukometu te napraviti intervju s jednim australskim rukometašem hrvatskih korijena. Na pitanje gdje će se na kraju skrasiti odgovara: "Stvarno, ne znam. Volim i Hrvatsku i Australija, svaku zemlju na svoj način. Iako nisam rođena u Zagrebu taj sam grad silno zavoljela tako da ga smatram svojim domom i onamo ću se uvijek vraćati, bez obzira na to gdje živjela .

ENG We feature the fascinating emigrant-returnee story of young Slavica Habjanović (Melbourne, 1982) who, having completed her university studies in Zagreb, returned to Australia where she works with the highest circulation Croatian weekly in Australia, Hrvatski vjesnik (Croatian Herald).

Napisao: Hrvoje Salopek,
Snimke: Hrvoje Salopek i
obiteljska zbirka Habjanović
Matica, veljača 2009.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Svibanj 02, 2009, 19:14:19 »


Koncert Lada u katedrali sv. Partika

AUSTRALIJA - Hrvatska folklorna grupa Lado iz Geelonga 13. se prosinca predstavila široj australskoj javnosti koncertom u melbourneskoj katedrali sv. Patrika. Bio je to koncert na kojemu je Lado zablistao kao nikada do sada. Koncelebriranu svetu misu služili su melbourneski nadbiskup Denis Hart i hrvatski svećenici Mato Križanac iz župe Clifton Hilla i Ivica Zlatunić iz župe Springvale.

Nakon svete mise započeo je koncert izvođenjem hrvatskih božićnih pjesama. Također je i mali pjevački zbor izveo nekoliko božićnih pjesama.
S njima su zajedno pjevali i nadbiskup Denis Hart te novi hrvatski veleposlanik u Australiji Vicencije Biuk i generalni konzul Ante Babić, kao i većina nazočnih vjernika. Kraj fantastičnog koncerta publika je dočekala na nogama nagrađujući izvođače golemim pljeskom.

Ivan Čičak
Matica, veljača 2009.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Svibanj 02, 2009, 19:18:00 »


Pjesma i ples iz domovine na dar australskim Hrvatima

Najstariji vinkovački KUD "Lisinski" od 9. do 23. prosinca boravio je na turneji po Australiji, gdje je pred prepunim gledalištem održao koncerte u Springvaleu, Geelongu, Melbourneu i Rockleu.


Iz daleke Australije nedavno su se vratili članovi KUD-a "Lisinski", koji su svojim nastupom hrvatskoj zajednici donijeli kutak drage im domovine. Naime, na poziv i u organizaciji Mladeži HDZ-a Australije i pod pokroviteljstvom HDZ-a Zagreb, grada Vinkovaca, Vukovarsko-srijemske županije, kao i Zajednice kulturne i umjetničke djelatnosti (ZAKUD) pri Vukovarsko-srijemskoj županiji, od 9. do 23. prosinca u Australiji je gostovao najstariji vinkovački KUD "Lisinski".

Slavonski su folkloraši bili gosti u australskim državama Victoria i Queensland. U državi Victoriji su pred prepunim dvoranama održana tri koncerta: u Hrvatskom katoličkom centru Duha Svetoga u Springvaleu, Centru hrvatske zajednice u Geelongu te u Hrvatskom domu u Melbourneu. Vinkovački promicatelji hrvatske folklorne baštine uspješno su se predstavili s koreografijama iz Slavonije, Linđom, hercegovačkim plesovima, potom splitskim plesovima, te bunjevačkim i podravskim plesovima.

Tom su prigodom za goste iz Hrvatske priređeni službeni posjet i prijam u Generalnom konzulatu RH u Melbourneu, gdje ih je primio Antun Babić, novi generalni konzul.

Brisbane, Geelong, Melbourne ...

Australska je turnejazapočela u Brisbaneu, gdje je Hrvatska zajednica u Brisbaneu i na Gold Costu bila domaćin vinkovačkom KUD-u od 9. do 13. prosinca. Bio je to prvi dio započete turneje koju su organizirali Mladež HDZ-a Australije, Ogranak HDZ-a Brisbane i Centar hrvatske zajednice Rocklea. Prvi australski koncert KUD "Lisinski" održao je 12. prosinca u prepunoj dvorani Centra hrvatske zajednice u Rockleau . Potom su uslijedili koncerti u Victoriji. Prvi je održan 14. prosinca u HKC- u Springvale, gdje je nastupila i lokalna Hrvatska folklorna grupa "Zvonimir". Za članove HFG-a "Zvonimir" umjetnički voditelj "Lisinskoga", koreograf Danijel Šota, organizirao je tečaj folklora.

- Bio jdo praktični tečaj na kojemu sam članovima HKC-a "Zvonimir" pojasnio pojedine koreografije, te im dao korisne savjete u vezi s narodnim nošnjama. Napomenuo sam im neka ne gledaju na naše originalne nošnje jer smo mi u drukčijoj situaciji negoli oni u iseljeništvu, te da je najbitnije to što čuvaju i njeguju hrvatsku folklornu baštinu. Posjetio sam još nekoliko folklornih grupa te, gledajući im probe, skrenuo im pozornost na sitne pogreške u načinu pjevanja i plesa, komponiranju nošnji uz njih i izradi tradicionalnih frizura. Kao voditelj državne smotre folklora "Vinkovačke jeseni", obećao sam im i daljnju suradnju i dolazak grupa iz Australije u Vinkovce - naglasio je Danijel Šota.

Gosti iz Vinkovaca predstavili su se zajednici kraćim nastupom i u društvenim prostorijama HNK Melbourne Croatia. Nakon toga krenuli su put Geelonga, gdje su se u pravome svjetlu predstavili našim sunarodnjacima u Centru hrvatske zajednice. Nastupila je tada i srednja skupina izvrsnih plesača HKUD-a "Lado" iz Geelonga.

Nezaboravni susreti

Oproštajni koncert održan je u prepunoj dvorani Hrvatskog doma u Melbourneu. Zajedno s izvrsnim folklorašima iz Vinkovaca, s dvije su se koreografije predstavili i domaći folkloraši, "Mladi Hrvati iz Clifton Hilla". Nakon dojmljivog troipolsatnog koncerta održani su pozdravni govori organizatora, Mladeži HDZ, Marko Bajer, dok je u ime KUD-a "Lisinski" sve nazočne pozdravio predsjednik, Damir Čalić.

Nakon povratka, o doživljajima s turneje, predsjednik KUD-a "Lisinski" je rekao: "Bila je to naša najduža, ali i najudaljenija turneja. Trideset članova "Lisinskog" tijekom turneje obišlo je Hrvate koji žive u Australiji, održalo je četiri velika koncerta, što je bio i najvažniji dio turneje. Osim koncerata i radionica s domaćim KUD-ovima, imali smo vremena za razgledanje svih znamenitosti po kojima je Australija poznata, pri čemu su nam domaćini pružali svesrdnu pomoć. Nakon maksimalno ispunjenog dana, imali smo svakodnevno večernje druženje. Ovo je bila zasigurno jedna od naših najdojmljivijih turneja:"


Riječi zahvale dragim domaćinima imao je i predsjednik ZAKUD-a pri Vukovarsko-srijemskoj županiji Stjepan Đurković, koji je zajedno s članovima KUD-a boravio na australskoj turneji.

Za gostovanja u Australiji Vinkovčani su, uz nastupe i brojna druženja s našim iseljenim Hrvatima, razgledali mnoge kulturne znamenitosti i atraktivna turistička mjesta. Bila su to nezaboravna druženja domovinske s izvandomovinskom Hrvatskom, koja su se urezala u sjećanje svih, a kako stvari stoje, nastavak druženja nastavlja se u drevnom gradu na Bosutu, u Vinkovcima

Napisala: Željka Lešić,
Snimke: arhiva KUD-a "Lisinski"
Matica, veljača 2009.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Svibanj 02, 2009, 19:35:37 »


Australija i Hrvatska najbolje zemlje na svijetu

Prema nama se publika odnosila kao prema svjetskim zvijezdama. Igrati u Hrvatskoj bio je divan doživljaj i s obzirom na moje hrvatsko prezime koje je publika često skandirala

Kao što su u Australiju donijeli nogomet, Europljani su prije više desetljeća počeli širiti još jedan popularni šport - rukomet. Bilo je pitanje vremena kad će jedan športaš hrvatskog podrijetla zaigrati za australsku rukometnu reprezentaciju. Imala sam sreće tijekom nedavnoga Svjetskog prvenstva u rukometu, koji je održan u Hrvatskoj, susresti se s australskom reprezentacijom i razgovarati s Draganom Jerkovom, igračem hrvatskih korijena. Dvadesetdevetogodišnji Jerkov, koji igra za klub "Murdoch Pumas" iz Fremantlea u Zapadnoj Australiji, izabran je u sastav australske reprezentacije koja je igrala na Svjetskom prvenstvu, održanom nedavno u Hrvatskoj, zemlji njegovih predaka.

Kako je počela tvoja rukometna karijera?

- Prije otprilike tri i pol godine prijatelj me pozvao da se uključim u pokretanje rukometne momčadi. Dotad sam rukomet samo gledao na malim ekranima. Naravno, tada nisam ni sanjao da ću u kratkom roku dogurati čak do svjetskog prvenstva!

Misliš li da tvoji rukometni uspjesi imaju veze s hrvatskim podrijetlom?

- Ne, ne mislim tako. Igrao sam prije nogomet, a rukomet je bio samo još jedan novi šport u kojem sam se htio iskušati. Prvo sam počeo igrati u najvišoj australskoj ligi i uskoro dobio poziv u reprezentaciju.

Kakav je osjećaj biti na Svjetskom prvenstvu u rukometu, imajući u vidu da se održava u Hrvatskoj?

- Prvu rundu natjecanja imali smo u Osijeku. Stadion je bio fantastičan, a ljudi gostoljubivi i topli. Pula mi se činila kao grad koji je više usmjeren na nogomet. Igrati protiv Francuske i Mađarske bio je neponovljiv osjećaj. Prema nama se publika odnosila kao prema svjetskim zvijezdama, a sad se moramo vratiti u stvarnost i u svakidašnji život. Igrati u Hrvatskoj bio je divan doživljaj i s obzirom na moje hrvatsko prezime koje je publika često skandirala. Nakon utakmice okružila bi me djeca te sam im morao, sa zadovoljstvom, davati autograme.

Odakle su ti roditelji i kad su došli u Australiju?

- Moja majka je s Korčule, a došla je 1963. kad je imala samo pet godina. Otac je iz Šibenika, a došao je 1976. kad je imao 25 godina. Tada je bio pomorac i prigodom uplovljavanja u Fremantle upoznao je moju majku. Morao je otići, ali se uskoro vratio i ostao stalno.

Posjećuješ li Hrvatsku? Koja ti se mjesta najviše sviđaju?

- Dosad sam bio često u Hrvatskoj, međutim, nikad zimi. Zato mi se ovaj boravak čini drukčijim. Volim cijelu hrvatsku obalu, nevjerojatno je lijepa. Ako bih morao izabrati najdraža mjesta, onda su to Šibenik, Blato, Novalja i Vodice.

Izbor odaje da si pravi Dalmatinac.

- Uglavnom se osjećam Australcem, od glave do pete. Međutim, govorim hrvatski i ponosim se svojim hrvatskim podrijetlom i to nikad ne skrivam. Za mene je Hrvatska jedna od najboljih zemalja na svijetu, kao i Australija. Zar to nije odlična kombinacija - biti povezan s dvije tako prekrasne zemlje kao što su Hrvatska i Australija?


Dragan Jerkov (lijevo) zaustavlja
francuskog igrača Jeromea Fernandeza
na utakmici održanoj u Osijeku 19. siječnja

U braku si dvije godine. Odakle ti je supruga?

- Hrvatica je iz Bosne, rodom iz Sarajeva. Došla je u Australiju 1996. kao 13-godišnjakinja.

Jesi li povezan s hrvatskom zajednicom u Fremantleu?

- Povremeno odlazim u "North Fremantle Croatian club": Bilo bi lijepo kad bismo imali ondje više događaja. Zajednice u Melbourneu i Sydneyu, čini mi se, pokazuju više domoljublja. Tako bismo se i mi u Zapadnoj Australiji trebali ponašati


Razgovarala: Slavica Habjanović
Snimka: HINA
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Svibanj 04, 2009, 22:16:04 »


Australski dnevnik Grge Gecana

Najveća vrijednost dnevničkih zapisa Grge Gecana (1899.- 1903.), jest minuciozna kronika života jedne goranske obitelji u Australiji prije stotinu godina, koja uz iznimnu dokumentarnu vrijednost privlači pozornost i stoga što ju je pisao otac poznatog hrvatskog slikara Vilka Gecana, koji je i sâm dio najranijega djetinjstva proveo u Australiji . Grgin sin postao je glasoviti slikar i grafičar Vilko Gecan (1894 - 1973), koji pripada prvim ekspresionistima u hrvatskom slikarstvu

Tko bude istraživao najranije hrvatske zapise o Australiji neće moći zaobići dnevnik Grge Gecana, ispisivan u Zapadnoj Australiji prije više od sto godina. Gecan je u Australiju došao 1899. godine i tamo proveo skoro četiri godine - sve do potkraj 1903. U svoj je dnevnik gotovo danomice zapisivao dojmove i događaje iz tegobnoga života u tuđini, prvo na farmi i u šumama Zapadne Australije, zatim u rudnicima zlata oko Bouldera. Osim svojom dokumentarnom vrijednošću, taj dnevnik privlači pozornost i stoga što ga je pisao otac poznatog hrvatskog slikara Vilka Gecana, koji je i sâm dio najranijega djetinjstva proveo u Australiji. Tko zna - da je njegov otac imao više sreće u svojoj australskoj pustolovini, možda bi hrvatsko slikarstvo 20. stoljeća bilo osiromašeno za jednog velikana! Grga Gecan je po mnogo čemu bio osebujna ličnost, čovjek živa duha i nemirne naravi zbog koje je često mijenjao zanimanje, poslodavce i mjesto boravka. Rođen je 1866. godine u Sungeru, u Gorskom kotaru, a zavičajne su šume odredile njegov životni put "škrivana", pilanskog upravitelja i šumarskog nadzornika. Kratkotrajni izlet na more i brodove bio je rezultat više sile, a ne njegova izbora. Naime, služio je vojni rok u k.u.k. mornarici u Puli pa je od 1881. do 1883. proveo kao mornar na školskom brodu "Schwarzenberg". Iskoristio je te dvije godine na najbolji način: naučio je njemački i talijanski, a kad poslije savlada i engleski imat će za samouka zavidno znanje stranih jezika. Na izmaku 19. stoljeća Gecan je radio u šumama oko Kočevja, Banove Jaruge i Požege, ali istovremeno mašta o dobroj zaradi u šumama Kanade ili na nalazištima zlata u Australiji. Sve bi to ostalo samo maštarija da ga ljeti 1899. godine nije iznenadila ponuda baruna Alfreda von Carlshausena, koji je imao posjede u Hrvatskoj i Sloveniji, ali i u nekim drugim zemljama. Barun je tražio poslovođu i desetak radnika za svoju farmu u Zapadnoj Australiji. Obećavao je dobru zaradu i razne druge pogodnosti pa Gecana nije bilo teško pridobiti. U dnevnik je zapisao da je 7. rujna 1899. "iz Požege krenuo tražit radnike za Australiju, i to u Mrkoplju i Liču". Odabravši desetak dobrih radnika, produžio je odmah u Veneciju na završni dogovor s barunom Carlshausenom. U Rijeku se vratio 14. rujna, a tjedan dana poslije već je bio na putu za Australiju. S 360 forinti u džepu, Grga Gecan je u veliku avanturu poveo suprugu Jelicu, sina Vilka s tek navršenih pet godina (rođen je 16. lipnja 1894. u Kuželju u Gorskom kotaru), kćerkicu Zoricu (rođenu 13. ožujka 1896. u Jelendolu kraj Ribnice u Kranjskoj) i petoricu privrženih radnika. Otputovali su 21. rujna 1899. iz Požege za Rijeku, gdje im se priključiše još sedmorica radnika iz Liča. Zajedno su produžili vlakom preko Trsta do Genove, a tu ih je čekao barun s kupljenim brodskim kartama. Napokon, 26. rujna 1899. isplovili su iz Genove brodom " Prinz regent Leopold" na put dug 8000 milja. Duge dane plovidbe Grga Gecan je kratio pisanjem dnevnika, u koji će vrlo revno bilježiti i sve događaje što su uslijedili tijekom gotovo četiri godine njegova boravka u Australiji. Svojim zanimljivim dnevničkim zapisima ispunio je nekoliko stotina gusto ispisanih stranica u tri bilježnice, od kojih je prva nažalost izgubljena. Za nju znamo iz druge bilježnice, opsega 198 stranica, koju je Gecan započeo ovom uvodnom napomenom: " Opis mog i moje obitelji tužnog života u Zapad. Australiji počam od 11-tog ožujka 1901. do 5. travnja 1903. Opis od polazka našeg iz mile Domovine iz grada Požege (u Hrvatskoj) dne 21. rujna 1899. pa do 11. ožujka 1901. nalazi se u drugoj knjigi dio I. gdje [je] popisano cielo putovanje kao i životarenje u Zap. Australiji do današnjeg dana t. j. 11/3. 1901. U kampu (kolibi) J. Matkovića u Boulderu na z. minah, dne 14. svibnja 1901. Grga Gecan."


Dnevnik Grge Gecana - kronika života jedne goranske obitelji u Australiji prije sto godina
-Klikni na fotografiju da se poveća-

U trećoj bilježnici Gecan je na 102 stranice zapisivao događaje od 6. travnja do 7. prosinca 1903. godine, odnosno do povratka u domovinu. Sačuvana je još jedna njegova bilježnica iz Australije u kojoj je ispisao samo 37 stranica. Na prvoj stranici napisao je na njemačkom jeziku: "In Gottes Namen. Mein lernen anfűhrung in Englischen Schreiben in Boulder City. Am 2.ten August 1901. West Australische Goldfelder. Gregor Gecan" (U ime Boga. Moje vježbe u pisanju na engleskome. Boulder City, 2. kolovoza 1901. Zapadnoaustralske Zlatne poljane). U toj su bilježnici prijepisi raznih članaka iz lokalnog lista The Kalgoorlie Miner i nekih drugih novina, nacrti za pisma što ih je slao na razne adrese, itd. Napokon, treba spomenuti i Gecanovu nedovršenu autobiografsku pjesmu, s 412 stihova u desetercu na dva obostrano ispisana lista papira, u kojoj je također mnogo vrijednih podataka o njemu i njegovoj obitelji.

1. od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Svibanj 04, 2009, 22:20:19 »


Susret s Australijom

Poslije gotovo mjesec dana plovidbe, Grga Gecan je s obitelji i dvanaest radnika stigao u Australiju. U dnevniku je zabilježio da su se iskrcali 23. listopada 1899. u Fremantleu, glavnoj luci Zapadne Australije.


Dnevnički zapisi Grge Gecana
-Klikni na fotografiju da se poveća-

Pred njima je bio još dug i zamoran put, jer njihov je cilj bila farma "Santa Maria", duboko u unutrašnjosti, zapadno od velike Viktorijine pustinje. Prema obećanju baruna Carlshausena, tu ih je trebao čekati dobar posao i dobra zarada. Međutim, dočekalo ih je - razočaranje. Već je njihov smještaj dao naslutiti da im se ne piše dobro: radnici su smješteni pod šatore, a Gecanovi u trošnu kolibu. Rad je bio teži od očekivanoga, nadnice znatno manje od obećanih. Razočaranju je pridonijelo i saznanje da se barun njima lažno predstavljao; on uopće nije bio vlasnik farme, nego samo upravitelj i nakupac radne snage za pravog vlasnika - obitelj Mariansky. U takvoj nezavidnoj situaciji najteže je bilo Grgi Gecanu jer je trpio prijekore i svojih radnika i supruge zabrinute za djecu. Ona je bila pred skorim novim porodom, što je dodatno otežavalo njihov položaj. Izlaz iz te klopke, u koju su upali privučeni primamljivim obećanjima baruna varalice, prvi su pokušali naći pojedini snalažljiviji radnici. Uspostavili su vezu s hrvatskim iseljenicima u okolnim naseljima, pa kad bi od njih doznali za mogućnost bilo kakvog zaposlenja, oni bi jednostavno pobjegli s farme. Na taj se korak morao odlučiti i Grga Gecan, pogotovo nakon što se obitelj u međuvremenu povećala za još jednu djevojčicu, Zlaticu-Jelenu. Negdje sredinom svibnja 1900. godine Gecanovi su pod okriljem noći napustili farmu "Santa Maria", ne javivši se ni preostalim radnicima ni barunu. Spas su potražili u Scotchdaleu. Ovdje su im sunarodnjaci našli smještaj, a Grgi uskoro i zaposlenje - na pilani braće Millar u obližnjem Denmarku.


Obitelj Gecan 1898. godine:
majka Jelica, Zorica, Vilko i otac Grga
-Klikni na fotografiju da se poveća-

U jesen 1900. godine mali Vilko, budući slikar, krenuo je u prvi razred osnovne škole u Scotchdaleu u Zapadnoj Australiji. Prva slova naučio ga je pisati simpatični bradati učitelj Bernard Gray. Ali Vilko nije uspio završiti prvu godinu školovanja u toj školi jer je njegov otac, slomljen teškim radom na pilani, ponovno odlučio promijeniti boravište. U dnevnik je o tome zapisao: "Nakon moje krvave i teške patnje na pilani broj 3 u Denmarku [...] pateći se krvavo samo za svakdašnji život svoj i moje mile obitelji odlučih se dne 11. ožujka 1901. te podjoh sa cielom obitelji put Albany-a, sa uzdanjem u svevišnjega gospodina Boga da potražim nove radnje i sreće u nazvanoj zlatnoj zemlji, ali za mene uviek do danas nesretnoj". U Albany, gradić na krajnjem jugu Zapadne Australije, stigli su 12. ožujka 1901. - upravo na Grgin 35. rođendan. Uz pomoć "našega dalmatinskog Hrvata g. Gabelića" unajmio je stan i smjestio obitelj, te produžio vlakom u 340 milja udaljeni Perth u potrazi za poslom. "Obletih Perth ali nigdje povoljne radnje nemogoh naći", zapisao je Grga Gecan u svoj dnevnik. Svratio je i do Fremantlea te potražio savjet od njemačkog konzula, koji ga uputi na London-Hamburg Gold Recovery Comp. u Kalgoorlieu, gdje "moguće da dobim radnju na zlatnoj mini". Nije bilo druge, sjeo je opet u vlak i zaputio se daleko u unutrašnjost - "opet sa uzdanjem u gosp. Boga put zlatnih poljana, a ostavih milu obitelj oko 500 englezkih milja daleko od sebe".


Obitelj Gecan 1901. u Australiji:
roditelji Jelica i Grga s djecom
Zlaticom-Jelenom, Vilkom i Zoricom
-Klikni na fotografiju da se poveća-

Pred Grgom Gecanom bilo je novo, još teže razdoblje njegove australske pustolovine. Postao je dio onog mnoštva avanturista koji su sa svih strana svijeta pohrlili na australske Zlatne poljane u potrazi za srećom. Bilo je to još pionirsko razdoblje australske "zlatne groznice". U Zapadnoj je Australiji zlato otkriveno tek 1892. godine, dakle samo sedam godina prije Gecanova dolaska na "peti kontinent". Prvo je okušao sreću u Kalgoorlieu, gradiću izniklom gotovo preko noći u pješčanoj stepi, gdje je i danas najveće zlatno polje Zapadne Australije s kojeg se "ubere" 75% ukupne proizvodnje kontinenta. Ali tu nije dobio posao pa je produžio dalje, od rudnika do rudnika, dok se napokon nije skrasio među drvosječama u Kurrawangu. "Tuj opazih na žalost odmah da će biti žuhki život za mene kad pogledah vodu kakova se pije" - napisat će u dnevnik. "Sad mi tek puče pred očima te uzdahnuh, oj Gecane, gdje je sada Kupa, Sava i ine rieke mile ti Domovine, gdje si se bojao napit iz njih!"

2. od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #9 : Svibanj 04, 2009, 22:22:22 »


Već nakon nepunih mjesec dana ostao je bez posla na sječi šume pa se vraća u Kalgoorlie. Privremeno utočište naći će kod Franka Rubića, "našeg Hrvata iz Kastva kod Rieke, koji se je vienčao ovdje u Australiji sa jednom Talijankom i drži tzv. Boarding House ili po našu - jedaonicu". Luta između Kalgoorliea i Bouldera, povremeno nađe nekakav posao u rudnicima, da bi već poslije nekoliko dana opet bio na cesti. Zdvojan, piše austro-ugarskom konzulu u Adelaide i moli da ga vrati kući. Istovremeno piše i "g.Teltschu, upravitelju parne pilane u Jasenku (Hrvatska), da ako on na ikoji način može dame kao svog kolegu spasi". I jedno i drugo pismo ostalo je bez odgovora! A iz Albanyja dolaze pisma supruge Jelice puna prijekora i očajanja. "Opet bez radnje, a stiže mi list od žene da neima kruha ni novaca, što da radi? Hoće li skočit u more ili će ubiti sebe i diecu" - zapisat će Grga u dnevnik sredinom svibnja 1901. godine.


Ovaj Vilkov listić ocu, što ga je napisao 1901.
kao učenik 1. razreda osnovne kole u Albanyju,
prvi je autograf budućega slavnog slikara
-Klikni na fotografiju da se poveća-

Tračak ohrabrenja i radosti pružit će mu prvo pisamce sina Vilka, koje je ujedno i prvi poznati autograf slavnoga slikara. Nevještom dječjom rukom napisao je ocu: "Mili tata dasimi živ zdrav bog te čuva i majka božja Fala tata na čestitki dao Bog tu sreću dase brže sastanemo irazveselimo Budi Pozdravljen i Poljubljen od mene tvog sinka. Willim Gecan učenik 1. razreda Alany [Albany]." Kad je Vilko završio prvi razred preselili su ocu. Krenuli su iz Albanyja upravo u vrijeme generalnog štrajka željezničara, pa umjesto dan i po proveli su u vlaku puna četiri dana. U Boulder su stigli 10. srpnja 1901. i smjestili se "u malenu, od lima i platna napravljenu kućicu blizu svratišta Horse Shoe Inn. nedaleko grada Bouldera". Sada je obitelj opet bila na okupu, ali to tek djelomično olakšava njihove nevolje. Grga je i dalje uspio zaraditi tek za preživljavanje. U svoj dnevnik telegrafski zapisuje: "28. 7. - Radio sa šloserima na kamenomlinu (stone mill). 29. 7. - Čistio blato oko mine i pomagao šloserima. 31. 7. - Danas trokao (vozio) blato ispod prešah u kome neima više zlata. 1. 8. - Nis radio. 2. 8. - Čistio parne kotlove (condences boilers). 3. 8. Nis radio." I tako u nedogled! Ne vidjevši drugog izlaza, odlučio se na očajnički korak: pisao je svome opunomoćeniku Antunu Klariću, općinskom lugaru u Sungeru, "da proda sve moje te da mi šalje za trošak da se mogu opet vratit sa milom obitelji u milu Domovinu..." U jesen 1901. godine Vilko je krenuo u drugi razred u Boulderu. U neizvjesnosti i iščekivanju obitelj Gecan dočekuje kraj još jedne godine u Australiji. Grga u dnevnik zapisuje: "25/XII - Bijaše strašno toplo, poslie podne strašna vrućina te je barometar u hladu kazao 107 Farenheita. Bijaše nazdravlje Božić, eto meni i mojoj obitelji osvanuo je već treći žalostan... Na obedu bio je Tomo Miloš rodom uz Hreljina u Hrvatskoj. Imali smo siromašan obed. Nema toga da se tuj može praviti po liepim hrv. običajima, te nas dvojica odosmo u grad Boulder i nakitismo se prilično pivom". A posljednjeg dana godine na izmaku snuždeno konstatira: "Eto, hvala Bogu, ode godina 1901. a ja na miesto da sam što prištedio u 26 mieseci, dugujem što kome blizu 800 for". Potkraj siječnja 1902. godine stiže napokon 500 forinti od Antuna Klarića - "koje mi isti šalje za kupovinu grunta i kuće, sa kojima sam namislio poslati moju obitelj, ako Bog da, kući". Već 9. ožujka to se i u dogodilo. "Danas se žalostno dielismo ja i moja mila Supruga kao mi i mila Diečica" - čitamo u Grginu dnevniku. "Oni krenuše u 3 sata po podne sa kolodvora u Kalgoorlie za put Domovine, a ja ostah kao panj žalostno jecajući i milo gledajući za vlakom..." Tri dana poslije, 12. ožujka 1902. otplovili su iz Fremantlea njemačkim parobrodom "Bremen" prema Europi.

Tužan povratak u domovinu

Grga Gecan ostat će u Australiji još skoro dvije godine. Koncem svibnja primio je dugo očekivanu vijest o sretnom povratku supruge i djece u domovinu. Supruga mu je javila i adresu njihova privremenog boravišta: Karlovac, Struga br. 4. Tu se 28. srpnja 1902. Gecanovima rodila još jedna kćerka, Marija-Elizabeta. Razlog više za Grginu čežnju i želju za što skorijim povratkom kući. Da uštedi neku funtu radio je i najteže poslove u rudnicima zlata oko Bouldera, često i nekoliko stotina metara duboko pod zemljom. O tome je ostavio potresne zapise na stranicama svoga dnevnika, što ga je ispisivao vrlo lijepim rukopisom. Ali kad bi ga ponijeli osjećaji, sjećanja na roditelje, obitelj, na zavičaj, tada je pisao u grču, iskrivljenim rukopisom, pa je te stranice dnevnika sigurno natopila i poneka suza. Grga Gecan nije krio svoje literarne ambicije, a njegovi opisi australskih krajolika ili doživljaja za vrijeme plovidbe oceanima svjedoče kako nije bio bez spisateljskoga dara. Ipak, najveća vrijednost njegovih dnevničkih zapisa jest minuciozna kronika života jedne goranske obitelji u Australiji prije stotinu godina. Pozornost će sigurno privući i brojna imena hrvatskih doseljenika koje je Gecan susretao i opisao s više ili manje pojedinosti.
3. od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #10 : Svibanj 04, 2009, 22:23:53 »


Primjerice, za jednog doseljenika iz Hrvatskoga primorja (nažalost, ne navodi ime nego samo podatak : "rodom iz Vlake, kotar Bakar") kaže da je u Australiji već preko pedeset godina, što znači da je riječ o jednom od naših pionira na tom kontinentu. Spominje i Mariju Slabić iz Lošinja, Juru Starčevića i Jožu Vlahovića iz Liča, Kuzmu Ružića, Tomu Miloša i Puškarića iz Hreljina, Ivana Pavlića iz Mrkoplja, Ivana Franića i Ivana Boticu iz Račišća na Korčuli, Ivu i Franju Habića s Pelješca, itd. Zabilježio je i tragične sudbine nekolicine sunarodnjaka: Jerko Petković iz Dalmacije nađen je nasmrt pretučen u rudniku "Leonora"; Nikola Suhor s Pelješca teško je stradao u rudniku "Great Boulder"; Bokelj Marko Dabović ubio se "sigurno od zdvojnosti pošto nije mogao dobiti radnje"... Ništa manje tragična nije bila sudbina Mate Vičića iz Liča i Stjepana Drinkovića iz Dalmacije koji su završili iza rešetaka umobolnice u Perthu.


Grga Gecan i sin Vilko kao 18-godišnjak (Banja Luka, 1912.)
-Klikni na fotografiju da se poveća-

Ponovno razdvajanje donijelo je obitelji Gecan nove traume i tegobe. Vilko nije završio drugi razred započet u Boulderu, već ga je morao ponavljati u Karlovcu, u školi na Rakovičkoj cesti. Bila je to već četvrta škola na koju se morao privikavati na samom početku školovanja! Kad je Jelica 28. srpnja 1902. rodila Mariju-Elizabetu, njeno se zdravstveno stanje pogoršalo i bila je ozbiljno zabrinuta za sudbinu djece. Pisala je Grgi očajnička pisma, preklinjala ga da se što prije vrati ako je želi zateći živu. A on je odgađao povratak i pokušavao zaraditi barem toliko da može platiti brodsku kartu i vratiti dugove. Tako je u Australiji dočekao i 1903. godinu. U svoj će dnevnik napisati s gorčinom: "Okrenilo se i četvrto ljeto mog tvrdog, žuhkog, a najviše očajnog života u Zapadnoj Australiji..." Uspio je dobiti posao u rudniku "Australia", pokušava kopati zlato i u vlastitoj režiji, ali sreća mu i dalje okreće leđa. Zaradi tek toliko da može supruzi poslati neku funtu i sirotinjski preživjeti. I tko zna koliko bi to još potrajalo, da ga nije uzdrmala jedna neugodna afera. Kad je 21. rujna poslije odrađene noćne smjene napuštao rudnik, čuvar na izlazu našao je u njegovoj torbi dva-tri kamenčića sa zrncima zlata što ih je Grga uzeo "za uspomenu". Odmah je otpušten s posla, policija je provela istragu, pa je čak završio na sudu. Prijetila mu je kazna i do šest mjeseci zatvora, ali je sretno prošao; sudac ga je osudio "ne radi tatbine nego bez dozvole prisvojenja quartza na 2 šilina i 6 pena globe".

Taj je nemili događaj presudno utjecao na Grginu odluku da što prije otputuje kući. Nije imao dovoljno novca ni za putnu kartu, pa su mu prijatelji pritekli u pomoć. Razočaran i ponižen, zauvijek je sa sebe stresao crvenu prašinu australskih Zlatnih poljana i 29. listopada 1903. otplovio iz Australije. Kad su trećeg dana plovidbe susreli parobrod koji je prepun putnika hitao prema Australiji, Gecan je u dnevnik napisao: "Bože mili, koliko jih ondje ima putujuć nadom kao i ja sa mojom dragom obitelji pred 4 godine, sa mišlju da postanemo sretni u Zlatnoj zemlji. A, eto, danas putujem kući sa tudjim milodarima i dužan poštenim rodoljubima preko 80 šterlina. Ne bi želio ovim siromasima da jih moja sudbina bude tamo sliedila". Poslije točno mjesec dana plovidbe iskrcao se u Genovi i odmah produžio vlakom preko Milana, Venecije i Trsta do Rijeke. Odatle je javio svojima da dolazi. Napokon, 3. prosinca 1903. oko pet sati predvečer stigao je u Karlovac. Na kolodvoru dočekala ga je supruga Jelica sa sinom Vilkom. Padao je snijeg...

Grga Gecan je svoj australski dnevnik zaklopio 13. prosinca 1903., napisavši na posljednjoj stranici: "Snieg je otišao, a Kupa je bila vrlo narasla. Očekivao sam kod kuće glasove od prijateljah i podporu jer sam bez novaca i u nuždi, ali do danas nitko nepriskoči u pomoć... Pisao sam A. Peraniću u Australiju i g. I. Šuteju u Jelendol, Kranjska, te tako sad čekam moju daljnju sudbinu u Karlovcu".

Nenad Goll
www.matis.hr/zbornici 2004
4. od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #11 : Rujan 01, 2010, 19:20:25 »



Hrvatski iseljenici beraci trstike u Cairnsu-Australija 1935.

Foto: M. Weggart
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #12 : Ožujak 06, 2011, 11:40:45 »


Cro festival u Hrvatskom Domu u Melbournu 26.3.2010

A tko je ovaj zgodan momak među lutkama? Sigurno Ličan!  Ideja


Klikni za uvećani prikaz


Foto: Ante_Bruno_Busic_X
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!