CRO-eu.com
Rujan 16, 2014, 13:25:27 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:


"Od svega previše imati nije dobro" - kaže prosjak milijunašu

 
  DNEVNO HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 [2]
  Ispis  
Autor Tema: Topografija Karlovacke Vojne Krajine - Franjo Julije Fras  (Posjeta: 7702 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Ante_Bruno_Busic
Posebni član
*
Postova: 241



« Odgovor #15 : Rujan 02, 2008, 02:55:35 »


Licka pukovnija broji 104 mjesta s 6.309 kuca i 62.279 stanovnika. Povrsina joj iznosi 50 2/3 cetvorne milje; to je najuziji dio Karlovacke vojne krajine.

Glavno mjesto pukovnije jest Gospic, trgoviste i postaja za skupljanje poste. Ima 184 kuce i 1.050 stanovnika, od kojih su 934 katolici i 116 grkosjedinjeni. Mjesto lezi na dalmatinskoj postanskoj cesti. Ovdje je sjediste Licke i Otocke pukovnije, stabni kvartir Licke pukovnije. Zgrada brigade sagradjena je 1767 g. a zgrada za pukovnika 1798. Stanovi za majora i pukovnikskog ljecnika sagradjeni su 1767 g. Od skolskih uprava ovdje je sagradjena i carska djecija skola i jedna vojna matematicka skola za pitomce.

Ovdje su i dvje crkve, jedna katolicka ( sagradjena 1781) i jedna grkosjedinjena.

Cijeli prostor ima karakteristike pokrivenog krša u čijem se krajoliku izmjenjuju tamniji i svijetliji zeleni tonovi šuma i livada, dopadljivo upotpunjeni plavetnilom površinskih voda, dok krško podzemlje obiluje bogatstvom speleoloških objekata.

Srednja Lika odlikuje se brojnim speleološkim objektima. Tu se nalazi četvrtina od ukupnog broja špilja zaštićenih kao geomorfološki spomenici prirode.. Od užih područja speleološkim se bogatstvom posebno ističe špiljski park Grabovača sa Samogradskom špiljom kraj Perušića.

Do početka XVI. stoljeća srednja Lika i Gacka imale su jedinstven povijesno-geografski razvoj. Od sredine XVI. stoljeća te su dvije cjeline bile organizirane u sastavu različitih država, a od početka XVIII. stoljeća zajedno su ustrojene u okviru Vojne krajine. To mlađe razdoblje razvoja odlučujuće je utjecalo na postojeći izgled kulturnog pejzaža u Lici. Jedno od njegovih obilježja je i pravokutni tlocrt gradskih jezgri, sa središnjim trgom okruženim javnim zgradama i rasterom gradskih ulica, u bivšim pukovnijskom centru, a danas vodećem središtu Like - Gospiću.

Na širem području Gospića nalaze se dvije park-šume - Jasikovac i Vujnovića brdo, te Muzej Like s najcjelovitijom zbirkom izložaka dinarske tradicijske kulture.U slikovitom podvelebitskom selu Smiljan, oko 7 km od grada, smještena je rodna kuća Nikole Tesle.



Kao i pravoslavna crkva, Teslinog oca koji je bio pravoslavni svestenik u nazocnoj crkvi.

Evidentirano
Ante_Bruno_Busic
Posebni član
*
Postova: 241



« Odgovor #16 : Rujan 06, 2008, 04:44:25 »


RAZMATRANJE O UREDJENJU VOJNE KRAJINA

- knjiga, topografija karlovacke krajine Franjo Julije Fras -

Nakon zakljucenja karlovackog mira (1699) car Leopold je na sredjivanje granica poslao grofa Marsiglija; sa svoje su strane unutrasnjoaustrougarski stalezi dali za tu punomoc grofu von Herberstinu, potpredsjedinku untrasnjoaustrougarskih Dvora ratnog vjeca, a uz njega jos i vjecniku Dvorskog ratnog vjeca gorofu Rabbati i vjecniku Dvorske komore grofu Wildensteinu; kojima je povijereno novo uredjenje Krajine.

Cjelina je bila podjeljena u cetiri pijesacke ( infanrerijiske) pukovnije; Licku, Otocku, Ogulinsku i Slunjsku, te u 8 konjanickih ( tzv. husarskih ) kumpanija s ukupno 18. 181 covijekom u sluzbi.

Kod tog uredjenja primorski grad Senj presao je pod Komoru, a od mijesta koja su pripadala ovoj kapetaniji, ukljucujuci kumpanijiske okruge Jezerane, Brinje i Luka s ove strane Kapele ( koj danas pripadaju Ogulinu ) stvorena je Otocka pukovnija; od okruga Lika, Krbava, Pazariste, Perusic, Bunic, Bilopolje, Korenica, stvorena je Licka pukovnija a od kapetanija s one strane Kapele Ogulinska i Slunjska pukovnija.
Evidentirano
Ante_Bruno_Busic
Posebni član
*
Postova: 241



« Odgovor #17 : Rujan 06, 2008, 04:45:52 »


1729 - 1737 Gospodin Franz von Topp ( poginuo kod Udbine)

  - Pop Marko Mesic -

Od godine 1689. do 1713. Gospodin natpop Marko Mesic, za svoje potrebe izabrao zemlju u Musaluku i Tolicu. 1. sijecnja 1693. dobio od cara Leopolda diplomu. U Musaluku dao sagraditi prvu katolicku crkvu u Lici ( 1700); druga je sagradjena 1704, u Sv. Mihovilu. Ovaj je zapovjednik umro 2. veljace 1713 u Karlobagu.

- ZAPOVJEDNICI I PUKOVNICI -

1713 - 1718 Gospodin von Quintana
1718 - 1720 Gospodin von Oberburg
1720 - 1729 Gospodin grof Karl Attems

Turci su 24. kolovoza. 1739 pod vodstvom triju pasa s jakim snagama prodrli preko Mazina i Sv. Petra sve do grkonesjedinjene crkve i Kamenog Kriza kod Gracaca; tada su se mazinski krajisnici odrzali u Ilicevim cardacima i okrenuli Turke put grubaceva polja.

Turci se nisu odmah usudili upasti u Liku, kada je 1787 g. izbio rat izmedju Austrije i Turske, Licani - koji su ostali bez pomoci stranih ceta - osvojili su dvije kordunske kumpanije kojima su bili zagospodarili Turci, a uz to i podrucje do Grabova i Unca.

Uzalud su 21. svibnja. 1789 g. s 15.000 ljudi dosli potisnuti Licane: njihova triput jaca snaga je samo posluzila da poveca sjaj pobijede sto su nakon sedmodnevnih okrsaja izvojevali ovi junaci.
Evidentirano
Ante_Bruno_Busic
Posebni član
*
Postova: 241



« Odgovor #18 : Rujan 06, 2008, 04:47:23 »


KORDUN

Kordun je poznatiji kao izraz, naziv, nego kao točno određeno zemljopisno područje, a i naziv "Kordunaš" više se upotrebljava za narod nego za kraj.

Rječ je francuskog porjekla (Cordon) i znači : vrpica, niz, red. Kod Vuka te rjeci nema. A u Bakotićevu rječniku KORDUN znači redove vojnika koji zatvaraju prolaz. To je otprilike isto što i njemački izraz Truppenkette ili Sicherhheitssperrlinie.

U leksikonu "Minerva" (Zagreb 1936), KORDUN je niz stražarnica na granici austrijske vojne krajine prema Turskoj, ali i nekadašnja hrvatska vojna krajina prema Bosni od Save do Dalmacije. U stvari niz stražarnica tekao je duž cjele krajine koja je u svom najvećem prostoru sezala sve do Bukovine, sadašnja Rusija, linijom Una-Sava-Dunav-Karpati.

Ovdje se odmah nameće pitanje zašto je sa tog čitavog rastegnutog područja samo jedan mali kraj dobio ime KORDUN? Taj je kraj srednji dio tzv. Gornje krajine (Lika s Krbavom,Kordun i Banija) koja se prostire između Dalmacije i Slavonije. Da bi se razumjelo zašto je upravo taj srednji dio danas poznat pod nazivom KORDUN, treba upoznati teren i zagledati njegovu prošlost.

Stalalni niz stražarnica (cordon) moguće je postaviti tek ako se zna granica. A između Turske i Austrije to se jasno znalo tek poslije mira od 1699 godine, u stvari od početka XVIII vijeka.

Ranije je bilo gradova, posjednutih od strane austrijske ili turske vojske, a između njih pojas pustih područja, gdje nije bilo jasne granice. Ulogu graničnih stražarnica vršili su posjednuti gradovi, kule ili čardaci između njih. To je bilo najvažnije na otvorenom terenu. A baš takav je Kordun. Svuda duž krajine bilo je inače na granici ili visokih planina ili rijeka. Samo je ovdje bilo drugačije. Teren između visokih i rudnih dinarskih planina, između Kapele i Petrove gore, uleknut je kao neka široka presedlina.

Počinje na jugu od Une, prosječnom visinom od 350 m, pa se spusta prema Slunju i Karlovcu (Slunj 265, Veljun 250, Slunjska brda 200 m). To se zove Karlovacki kraš ili Slunjska ploča, iznad koje se uzdižu mjestimično viša brda - humovi ili kose. Izbrazdana je ta ploča dubokim dolinama rijeka: Korana 121 km, Mrežnica 59 km, Glina 93 km, a prošarana je kraškim vrtačama i dolovima.

Područje ovakve strukture tla nastavlja se na jednu stranu u Bosnu, sve do nadomak Une, a na drugu stranu preko Dobre i Kupe do Bele krajine pod Gorjance.
Južno od Korduna je Lika i Krbava, prirodna tvrđava između visokih dinarskih planina (Kapela, Plješivica i Velebit), zaokružena jos morem i dubokim rječnim dolinama (Zrmanja i Una). U tu se tvrđavu ne može ući nigdje sedlom nižim od 700 metara. S Korduna vodi put u Liku preko Plitvica.

Na jugo-istok od Korduna je Pounje i Bosanska krajina, teren gotovo isti kao Kordunaški. Istočno od Petrove gore, omeđena srednjom Glinom, Kupom, Savom i Unom, prostire se Banija, koja je s Kordunom vezana dolinom Gline. U toku NOB-a kotar Vrginmost bio je u sastavu Kordunaškog područja pa otud shvaćanje da i taj kraj pripada Kordunu, sve od Sjeničaka do srednje Gline.

Na sjever je Pokuplje sa Karlovcom, a preko Kupe prirodni nastavak Kordunškog terena, Bela krajina. Prirodna je to pregrada prema Kranjskoj Gorjanci.

Na zapad je Podkaplesko područje i Kapela kao visoka prepreka prema Gorskon kotaru i Primorju. Pristup sa Korduna u Gorski kotar je dolinom Dobre. Kordun je uglavnom tvrdi teren, ne odviše šumovit niti gorovit, ni mocvaran niti ispresjecan velikim rjekama. Izgleda da je Kordun baš zbog ovog svog položaja, kao prolazno i spojno područje, imao posebnu ulogu u prošlosti.

Tu je kod Gvozda (Kapela) slomljen otpor hrvatskog kralja Petra Svačića, uniji sa Mađarima. Hrvatska će poslije preko 800 godina (1102-1918) provesti u zajednici sa Ugarskom. Tu na Cetinu, biraju Hrvati 1527. godine g. Ferdinanda za kralja, pa će Habzburgovci blizu 400 godina (1727-1918) vladati Hrvatskom.

Tu su se Turci zabili kao klin prema prema Kranjskoj i gotovo presjekli Hrvatsku, ustvari odvojili Primorje od Posavine. To je područje kao prvo bilo uzeto u sastav Vojne krajine. Što je najvažnije, ovo područje bilo je Turcima najpogodniji most za provalu iz Bosne duboko u austrijske zemlje: Kranjsku, Korušku, Goričku i Istru, sve do Furlanije u Italiji. Glavni pravac turskih provala išao je mimo Slunja, a otud ili na Skrad, Zvečaj, Ribnik i Metliku, ili na Tounj i Belu krajinu. Na Kordunškim rjekama znalo se gdje su gazovi, mlinske brane i pragovi, pogodni za prelazak. Najvažniji su na Korani kod Kremena, istočno od Slunja, a važni su i oni na Mrežnici.

Tako je Kordun za Turke bio kao neke vratnice za prelaz s Balkana u Evropu. Zato se ovdje najviše upotrebljavao naziv "Kordun", naročito u XVIII vjeku kada ima dosta izvještaja o borbama na Cordonslinie, kad se govori o Cordonskreig, pa i o Cordon uopšte. Tada je naziv prešao i na teren duboko iza same granične linije, sve do nekadašnje najsjevernije turske granice na Slunjskim brdima.

U zemljopisnim knjigama naziv "Kordun" nigdje se ne upotrebljava za područje. Danas se može kazati što je Kordun. (Novi Atlas Jugoslavije 1961, mapa 7, pravilno je označio Kordun). Kordun počinje od Slunjskih brda nedaleko na jug od Karlovca pa ide do Bosne. Na istok je međa Petrova gora, a na zapad područje Mrežnice s Trzićem. Potkapelski kraj od Jesenice i Plaškog, preko Modruša i Ogulina pa do Gomirja i Srpskih Moravica- nije više Kordun, ali nije ni Gorski kotar, a niti Lika.

Kraće bi se moglo reći da pokrivaju Kordun bivši kotari (srez) Slunj i Vojnić, a po novijem shvaćanju i Vrginmost koji čine jednu prirodnu i historijsku cijelinu, ili spojnicu između Pokuplja i Pounja, odnosno sliva Korane.

U Enciklopediji Leksikografskog zavoda, Zagreb 1959 godine, svezak 4, str. 357, Kordun je dio bivšeg krajiskog područja Hrvatske oko rjeke Korane između Kapele i Petrove gore. Iz svega izloženoga vidi se da je Slunj prirodni i glavni centar Korduna. Zato se o Slunju i o slunjskom kraju ne može govoriti odvojeno od Korduna kao cjeline. O najranijoj prošlosti Korduna malo se znade. Nekih nalaza iz predhistorije Korduna nema, kao što ih ima dolina Une i Gacke.

Prvi narod ovdje bili su ratoborni Japudi (Japodi ili Japidi), smjesa Kelta i Ilira, a ostatci su im prvi počeci Vlaha. Pokorio ih je za rimsku drzavu Oktavijan osvojivši 35 god. st. ere njihovo glavno uporište Metulum. U rimsko doba, na Kordunu je granica između provincija Dalmacije i Panonije. Od Senja je vodila važna cesta preko Kapele. Kod Modruša bila je glavna raskrsnica (bivium), cesta za dolinu Krke u Kranjskoj i dolinu Gline (prema Panoniji) i na Uni. Kordun je već tada prolazno, tranzitno područje. Na Uni se cesta iz Senja preko Kapele spaja sa cestom iz Solina za Sisak, koja je isla uz Unu.

Ostataka iz rimskih vremena nađeno je kod Sv. Petra na Mrežnici, pa Kamenskog, Topuskog, a na samom Kordunu kod Slunja, Cvijanovic Brda, Cetina i Primišlja, ali uglavnom malo.

U staro hrvatsko vreme Kordunom teče granica između Dalmatinske i Posavske Hrvatske, zatim između Hrvatske i Slavonije. Hrvatska ide tada od mora do Kapele, a od Korduna je već Slavonija. Tek kasnije, najviše u vezi sa seobama, pomiče se naziv Hrvatske do Kupe, pa do Save i Drave. Historičar Klaić kaže o tome da je Hrvatska do XIV vijeka, prije Turaka, sezala s juga do Plaskog i Modruša. Tek od XV vjeka i osobito u XVI vjeku seže ona do Kupe, kad se ovamo sklanjaju plemići i narod sa juga.

Srednjovjekovnu prošlost Korduna obrađivao je do sada najviše Radoslav Lopašić, ali na dijelove i u raznim svojim spisima, dakle ne kao cjelinu. Slunj i Drežnik, međutim nije obradio, a ne vidi se zašto. Možda zato što je o tome pisao Kukuljević. Lopašić se tuži da je ovaj krasni i romantični kraj kao cjelina neobrađen, i da su ovi predjeli najmanje poznati.

Od Lopašića pa do danas je prošlo 100 godina, ali Kordun kao cjelina i dalje nije obrađen. Ovdje se daje više kratki pregled materijala o Kordunu nego obrada. Lopašić se dotiče Korduna već u svom djelu o Karlovcu (Matica hrvatska, Zagreb 1879), zatim obrađuje Kordun u knjigama: "Bihać i Bihaćka krajina (Matica hrvatska, Zagreb 1890) i Oko Kupe i Korane" (Matica hrvatska,Zagreb 1895). Mnogo podataka o Kordunu ima i u Lopašićevoj zbirci "Spomenici hrvatske krajine I-III (JAK, Zagreb, 1884-1889), kao i drugim njegovim materijalima.

Sadašnjost Korduna može se razumjeti jedino ako mu se zna prošlost. A ta se nekoliko puta prevratno mjenjala. Njezini tragovi su još i danas teški teret.

Kordun je bio više od 200 godina najkrvavije razbojište, a još preko 100 godina vječiti nemir i straža, kad se još nije znalo za međe između dva carstva, nego je postojao široki pusti pojas, "ničija zemlja." A i kad se granice, nisu se poštovale. Lopašić ističe da su ovi predjeli bili poprište veleznamenitih događaja u hrvatskoj povjesti, a Jovan Cvijić smatra da na Balkanu rijetko ima oblasti gdje je narod toliko patio kao ovdje.

U potunosti korišten materijal iz uvodnog dijela knjige Kordun u prošlosti, autora Milana Radeke," Prosvjeta" - Zagreb, 1989 godine.

Ovaj materijal sam dodao van Nazocne knjige Julije Frasa jer je relevatna.

Evidentirano
Ante_Bruno_Busic
Posebni član
*
Postova: 241



« Odgovor #19 : Rujan 06, 2008, 05:05:32 »

Srpski narod se vec krajem 13 stoljeca, spominje i na prostoru Like i to pretezno kao vojne posade. Postoje povjesnicari koji tvrde da su na tom prostoru bili i ranije, od doseljavanja Slavena.

Veca koncentracija Srba na prostoru Like nastaje krajem 14 stoljeca. Kao sto je poznato turska osvajanja Balkanskog poluotoka izazvale su velike migracije Srba na sjever i sjevero-zapad.

Kad su Turci poceli ozbiljnije da ugrozavaju Ugarsku,njihovi vladari su podsticali iseljavanje srba na njihovu teritoriju, i naseljavali ih i ukljucivali u svoj obrambeni sistem. Tako je kralj Matija Korvin u drugoj polovini 15 stoljeca, primio veliki br. Srba, a dio i na prostoru Like.

Padom Srbije, Bosne i porazom Hrvatske vojske na Krbavskom polju 1493, Lika je bila u potpunosti otvorena za Turske upade. Poslje pobjede Turaka na Mohacu 1520. najveci dio Like dolazi pod Tursku vlast, osim djelova oko Otocca i Brinja.

Svoj centar u Lici Turci su uspostavili u Udbini.To je uslovilo da su Srpske seobe narocito tokom 16 stoljeca, nastavljene a Srbi u vecim ili manjim grupama nastanjuju u pogranicnim djelovima jos neosvojenih austrijskih teritorija.

Od tih doseljenika su formirane i uskocke jedinice. Tu se prije svega misli na Senjske uskoke.Kao sto je poznato, doseljeno srpsko stanovnistvo jer austriska vlast smjestila u pogranicne krajeve. Tako su skupine Srba smjestene u okolini Otocca, Brinja i Senja da brane granice od Turaka.

Turske jedinice, narocito akindzije stalno su upadale u neosvojene prostore pljackale, palile i odvodile stanovnistvo.Da bi logisticki izdrzavali Tursku vojsku, ali i za ostale potrebe, Turci naseljavaju u Liku Srbe koji su imali prije svega pomocne vojnicke obaveze.tako su Srbi s jedne strane bili pod turcima i u neposrednom dodiru sa Srbima Otocca, Brinja koji su vec od ranije bili ukljuceni u austrijski obrambeni sistem.

Austrijski vladari su pogranicne zemlje, medju kojima i dio Like , koje su duzi vremenski period bile Turske, direktno potcinili austrijskoj vojnoj vlasti u Becu i na tom prostoru organizirale Vojnu Krajinu. Sam austrijski vladar nije imao dovoljno jeftine i hrabre vojske da ucvrsti granicu, pa su mu bili potrebni Srbi.

Tako se desilo da se Srbi nasele oko Otocca i Brinja,na teritoriju Habzburske drzave, a gotovo istovremeno Turci naseljavaju Srbe u Liku i Krbavu,odnosno svoje pogranicne krajeve-Tursku Krajinu. Naseljavanje Srba na teritoriju Like je omogucilo direktan kontakt sa austrijskim i mletackim vlastima.

Austrijske vojne vlasti podsticu doseljavanje Srba sa turskih teritorija na krajisko podrucje, mada je bilo i slucajeva da ih austrijske vojne cete i prisilno prevedu na svoju teritoriju.Vojnicki su ih organizovali i od njih stvarali Krajiski obrambeni sistem.Naselili su ih narocito u proplaze i klance da budu prepreka turskim prodorima.

Srbi-granicari su skupo placali svaki turski upad svojom krvlju.Tako su se u licki dio vojne krajine doselile tokom 16 i 17 stoljeca, brojne skupine i grupe Srba. Posebno se izdvaja velika tzv.Uskocka grupa koja se tokom 17 stoljeca uselila u Licku dolinu.

Treba istaknuti da vec tokom 17 stoljeca, posle koliko toliko ne snosljivih odnosa izmedju Austrije i Turska, srbi vise nisu bili potrebni pa ni pozeljni na ovoj teritoriji. Konacni razmestaj Srpskog stanovnistava u Lici desio se posle Beckog rata 1689.Krajiske cete i komandanti sa srbima -krajisnicima ,upadaju u turski deo Like i pale kuce vise hiljada Srba(Vlaha), narocito onih koji nisu stali na austrijsku stranu.tako su stradale kuce Srba koji su ziveli pod Turskom vlascu vise stotina god. Dio stanovnistva je presao na stranu austrije i sklonio se u zbegove oko Otocca i Brinja, gde su bili u logorima cekajuci ishod rata.
Zapravo Krajiske cete su zurile da zauzmu sto veci deo Like koja je s druge juzne strane oslobodjena pod vodjstvom poznatih srpskih uskockih junaka Jankovic Stojana i Smiljanic Ilije koji su dosli sa mleteckih teritorija.

Po zavrsetku Beckog rata Lika je naseljena po drzavnim potrebama, i interesima katolicke crkve. Jos prije Beckog rata mnoge grupe srba,narocito one malobrojnije su nestajale u katolicizmu ili unijacenju. Naj prije su nestajale one grupe u krajevima gde nije bilo dozvoljeno dolazak pravoslavnom svecenstvu, kao ni izgradjaja pravoslavnih crkava.Tako su nestali Srbi oko Jurjeva u Senjskoj Drazi, oko Novoga itd.

Zavrsetkom Beckog rata Lika je oslobodjena od Turaka. Muslimansko stanovnistvo uglavnom napusta Liku ili je prekrstano od strane popa Marka Mesica.Tada je juzna Lika planski naseljavana, u nju dolaze Srbi iz okoline Otocca i Brinja kao i iz Dalmacije.Srbima koji su pobegli dok j vodjen Becki rat  povratak nije dozvoljen. Odredjene bolje zemlje oko Gospica, Perusica i Otocca planski su naseljavane katolickim stanovnistvom. Vodjeno je racuna da se razbiju vece srpske enklave koliko je god to bilo moguce, a da istovremeno ne ugrozi obrambeni sistem carevine, jer katolika nije bilo dovoljno.

To je nadomjesteno tako sto je nemali broj Srba pokatolicen. Srbi se zapravo pomeraju ponovo na prve borbene linije, to jest na granicu Austrije i Turske. Tako je u istocni deo Like naseljen najveci dio Srba (oko Lapca i Korenice).

Evidentirano
 Str: 1 [2]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.19. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!