CRO-eu.com
Listopad 16, 2019, 11:27:21 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Država Slovenaca, Hrvata i Srba  (Posjeta: 13577 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Kolovoz 30, 2008, 01:55:30 »


Država Slovenaca, Hrvata i Srba


Klikni na fotografiju da se poveća

Sadržaj
I. Država Slovenaca, Hrvata i Srba
   Majska deklaracija
   Krfska deklaracija 
   Narodni svet u Ljubljani
   Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu
   Deklaracija Narodnog vijeća SHS od 19. listopada 1918. godine
   Zaključci Hrvatskog sabora od 29. listopada 1918. godine
   Kada je proglašeno osnivanje Države SHS
   Još neki akti u kojima se govori o oblikovanju Države SHS 
   Ženevska deklaracija od 9. studenog 1918. godine 
   Zaključak Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS od 24. studenog 1918. godine
   Naputak Delegaciji Narodnog vijeća SHS
   Proglašenje ujedinjenja 1. prosinca 1918. godine

Država Slovenaca, Hrvata i Srba oblikovala se tijekom listopada 1918. godine. Obuhvaćala je sve južnoslavenske zemlje u sastavu Austro-Ugarske Monarhije: Baranju, Bačku i Banat, Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju, slovenske zemlje (Korušku, Kranjsku, Štajersku, Gorišku, Gradišku), te Istru, Rijeku i Trst. Istočno od toga područja bile su samostalne države Crna Gora i Srbija.

Do 1867. godine Habsburška Monarhija je bila jedinstvena, centralizirana monarhija. Te je godine sklopljena nagodba (Austro-ugarska nagodba), koja je uvela dualni sustav, tj. podijelila Monarhiju na austrijski i ugarski dio. Ta je podjela učinjena na račun „trećeg“ - slavenskog dijela u Monarhiji. Dualna podjela izvršena je u teritorijalnom smislu, te u pogledu razgraničenja nadležnosti. Oba dualna dijela imala su svoje zasebne zakonodavne i izvršne organe. U zajedničke poslove uključeni su: vladar, zajedničke oružane snage, vanjski poslovi. Zajedničke poslove usklađivala su tri resorna ministra.

U austrijski dio Monarhije uključeno je područje zapadno od rijeke Lajte (Leitha). To je područje poznato pod nazivom Cislajtanija. U njega su uključene njemačke, češke i poljske pokrajine, Dalmacija, spomenute slovenske zemlje, te Istra, Rijeka i Trst.

Dalmacija (Kraljevina Dalmacija) imala je svoj Zemaljski sabor (u Zadru) i Zemaljsku vladu.

Istra je (godine 1825. konstituirana kao Istarski okrug, sa sjedištem u Pazinu, kao dio Austrijskog primorja) godine 1861. proglašena markgrofovijom, tj. pokrajinom, s Pokrajinskim saborom (u Poreču) i određenim krugom upravnih ovlasti.

Trst je 1850. imao široku autonomiju, pod upravom Beča, a 1891. ukinut mu je status slobodnog grada. Spomenute slovenske zemlje nisu činile jedinstvenu upravnu cjelinu. One su (regulirano 1861, te 1867) zasebno imale pokrajinsku autonomiju, sličnu onoj koju su imale Dalmacija, odnosno Istra.

U ugarskom dijelu Monarhije nalazile su se Mađarska s Transilvanijom, a od južnoslavenskih zemalja Hrvatska-Slavonija, Međimurje, Prekomurje, Baranja, Bačka, Banat.

Taj dio Monarhije poznat je pod zajedničkim imenom Translajtanija.

Kraljevina Hrvatska i Slavonija od godine 1102. imala je autonomni status (personaina unija) u Ugarskoj. Od 1527. godine, zajedno s Ugarskom, sastavni je dio Habsburške Monarhije. I nakon te godine Hrvatska je očuvala naznake svoje posebnosti.

Godinu dana nakon Austro-ugarske nagodbe, dakle 1868. sklopljena je Ugarsko-hrvatska nagodba, kojom su regulirani državnopravni odnosi Ugarske i Hrvatske. Utanačen je krug autonomnih (zakonodavnih i upravnih) i zajedničkih poslova, te njihovi nosioci (za Hrvatsku - Hrvatski sabor, te Zemaljska vlada s banom na čelu).

Prekomurje, Međimurje, Baranja, Bačka i Banat nisu imali zasebni upravni status. Njihove granice na ovoj karti naznačene su prema stanju nakon mirovnih ugovora.
Rijeka je od 1465. godine bila u vlasti Habsburgovaca, a od 1779. godine je pod vlašću Ugarske. Godine 1848. vraćena je Hrvatskoj, no Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. godine nije bio razriješen spor Ugarske i Hrvatske glede Rijeke, jer se njezin položaj različito tumačio. Takvo neodređeno stanje ostalo je do 1918. godine.

Vojna krajina bila je izvan nadležnosti Sabora, pod ingerencijom centrainih vlasti u Beču (u cijelosti reintegrirana 1881).

Kada je Austro-Ugarska na Berlinskom kongresu 1878. godine dobila mandat nad Bosnom i Hercegovinom, koja je dotada bila pod turskom vladavinom, to je područje dobilo posebni status, u nadležnosti zajedničke centralne vlasti. U nadležnosti centralne vlasti to je područje ostalo i nakon što je 1908. Austro-Ugarska izvršila aneksiju. Poslije 1878. ustanovljena je Zemaljska vlada, anakon aneksije i Zemaljski sabor.

Osvrnimo se na osnovne događaje u kojima je teklo oblikovanje Države SHS i njezino funkcioniranje.




1 _____________________________________

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Kolovoz 30, 2008, 01:58:38 »


Majska deklaracija

Osim lokalnih parlamenata, za zemlje Cislajtanije postojao je i centralni parlament u Beču, pod nazivom Carevinsko vijeće. U tom su Vijeću bila i 33 zastupnika iz južnoslavenskih zemalja Cislajtanije. Oni su (okupljeni u parlamentarnom Jugoslavenskom klubu) 30. svibnja 1917. godine podnijeli deklaraciju (Majska ili Bečka deklaracija), koja glasi:

„Potpisani narodni zastupnici u 'Jugoslovenskom klubu' udruženi, izjavlju ju, da na temelju narodnog načela i hrvatskoga državnoga prava zahtijevaju ujedinjenje svih zemalja u monarhiji, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, u jedno samostalno, od svakoga gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano državno tijelo, pod žezlom Habsburško-lorenske dinastije, te će se sa svom snagom zauzeti za ostvarenje ovoga zahtjeva svoga jednog te istog naroda.“
 
Opaža se da je u Deklaraciji, nasuprot dotad vladajućem dualizmu, istaknut zahtjev za trećom jedinicom, dakle trijalističko načelo. Deklaracija je podnesena u vrijeme kada su i zastupnici drugih slavenskih zemalja (Česi, Poljaci, Ukrajinci) podnosili izjave o potrebi preuređenja Monarhije.

U Deklaraciji su navedena dva načela: narodno načelo (narodnosno, odnosno pravo na samoodređenje) i hrvatsko historijsko državno pravo, dakle oslonac na hrvatsku državnopravnu tradiciju. Na tim načelima postavljen je zahtjev za samostalnom državom Slovenaca, Hrvata i Srba na cjelokupnom području Austro- Ugarske Monarhije. Neki su autori u Deklaraciji vidjeli i više od onoga što je ona verbalno kazivala, smatrajući da je u njoj rečeno onoliko koliko je u danim okolnostima bilo moguće. Stvarni bi cilj bilo stvaranje samostalne države, izvan bilo kakvoga austro-ugarskoga okvira, na cjelokupnom etnografskom prostoru Slovenaca, Hrvata i Srba. No, ostavljajući po strani različite dojmove o krajnjim ciljevima potpisnika Deklaracije, nedvojbena je činjenica da je ona i te kako utjecala na oživljavanje političkog života i akcija pojedinaca, političkih grupa i stranaka, na prostoru na koji se odnosila, a napose u Sloveniji.




2 _____________________________________

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Kolovoz 30, 2008, 02:01:39 »


Krfska deklaracija

Nakon povlačenja iz zemlje početkom 1916. godine, srbska vlada smjestila se na Krfu. Iz južnoslavenskih zemalja u sklopu Austro-Ugarske u evropskim zemljama se našao jedan broj političkih emigranata, najprije u Italiji, zatim u Francuskoj i Velikoj Britaniji. Krug tih emigranata krajem travnja 1915. u Parizu je osnovao Jugoslavenski odbor (uskoro je prešao u London), na čelu s Antom Trumbićem.

Odbor je uspostavio suradnju sa srbskom vladom na čelu s N. Pašićem, na programu oslobođenja jugoslavenskih zemalja Austro-Ugarske u njihovom ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom. Između Odbora i srbske vlade od samog početka iskazivala su se suprotna gledišta o načinu ostvarenja tog cilja i uređenja buduće ujedinjene države.

Srbska vlada je taktizirala glede opsega ujedinjenja, između maksimalnoga i ograničenoga teritorijalnog programa (ujedinjenje prije svega Srba). Jugoslavenski odbor je vidio rješenje samo u cjelovitom ujedinjenju jugoslavenskih zemalja. Opreke su se iskazivale i u pitanju oblikovanja buduće države. Srbska vlada gledala je na ujedinjenje ponajprije kao na teritorijalno proširenje Srbije, kao na „prisajedinjenje“, odnosno pripojenje novih područja, stvaranje velike Srbije. Jugoslavenski odbor želio je pak novu državu, Jugoslaviju, u kojoj će biti zagarantirana ravnopravnost svih ujedinjenih dijelova.

Potaknuti razvojem vojno-političkih prilika u svijetu, predstavnici srbske vlade, s Pašićem na čelu, i predstavnici Jugoslavenskog odbora, s Trumbićem na čelu, sastali su se (lipanj-srpanj 1917) na Krfu da bi utvrdili stavove o načinu ostvarenja i oblikovanja ujedinjene države. Nakon jednomjesečnih rasprava prihvaćen je dokument, poznat kao Krfska deklaracija.

Postignuta je suglasnost u nekoliko stavova, iz kojih je proizlazilo: suglasnost o nužnosti ujedinjenja jugoslavenskih zemalja u jedinstvenu državu; stvaranje države na temelju slobodne volje zainteresiranih; država je nova tvorevina, a ne proširena Srbija; država će biti ustavna, parlamentarna monarhija; konačnu organizaciju države utvrdit će ustavotvorna skupština, kvalificiranom većinom.

U Deklaraciji su se našla samo ona gledišta o kojima je bilo moguće postići suglasnost. Temeljno pitanje - hoće li ujedinjena država biti organizirana kao unitarističko-centralistička ili će u njoj biti osigurana ravnopravnost, autonomni položaj sastavnih dijelova, stalno je lebdjelo na krfskim razgovorima. Trumbić se, dobro znajući Pašićeva stajališta i nepopustljivost, oprezno zalagao za drugo stajalište. Pašić je, pak, odlučno davao do znanja da nikakve autonomističko-federalističke ideje ne dolaze u obzir.

Tako je to temeljno pitanje u Deklaraciji ostalo neraščišćeno. 




3 _____________________________________

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #3 : Kolovoz 30, 2008, 02:07:02 »


Narodni svet u Ljubljani

Tijekom nastojanja za povezivanjem političkih grupa i stranaka u jugoslavenskim zemljama Austro-Ugarske, u Ljubljani je 16. kolovoza 1918. osnovan Narodni svet (s pokrajinskim odborima za Štajersku, Primorsku, Trst i Korušku), sa zadaćom da se radi na ostvarenju samostalne jugoslavenske države. U komunikeju sutradan rečeno je da se Narodni svet smatra „dijelom sveopćeg Jugoslavenskog narodnog odbora“ koji se uskoro treba osnovati u Zagrebu.

Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu

U nastavku akcija koje su prethodno oživotvorene osnivanjem Narodnog sveta u Ljubljani, na sastancima skupine političara 5 - 8. listopada 1918. godine u Zagrebu donesena je odluka o osnutku Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, te je usvojen njegov Pravilnik.

Navodimo ovdje dvije temeljne točke toga Pravilnika:

"Narodno vijeće za narod Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, političko je predstavništvo svih Slovenaca, Hrvata i Srba, koji žive u Hrvatskoj-Slavoniji s Rijekom, u Dalmaciji, Bosni-Hercegovini, Istri, Trstu, Kranjskoj, Goričkoj, Štajerskoj, Koruškoj, Bačkoj, Banatu, Baranji, Međimurju i po ostalim krajevima jugozapadne Ugarske.

Temeljni zajednički program Narodnoga vijeća jeste: ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i Srba u narodnu, slobodnu i neodvisnu državu Slovenaca, Hrvata i Srba, uređenu na demokratskim načelima. Sva pitanja, koja su s tim temeljnim pitanjem u vezi, smatraju se bezuvjetno skupnim pitanjem Narodnoga vijeća. Pored toga odlučuje Narodno vijeće u svim pitanjima, koja u Narodnom vijeću zastupani izaslanici priznadu za skupna.“

Deklaracija Narodnog vijeća SHS od 19. listopada 1918. godine

U Manifestu cara i kralja Karla od 16. listopada 1918. godine obećano je pretvaranje Austrije u saveznu (federativnu) državu. To isto obećano je i sutradan, u njegovoj zapovijedi vojsci. To se, međutim, odnosilo samo na austrijski dio (Cislajtaniju), jer, s obzirom na dualni karakter Monarhije, car nije imao ingerencija za translajtanski dio Monarhije.

U povodu tih obećanja Narodno vijeće SHS izdalo je Deklaraciju, u kojoj je, pored ostalog, bilo rečeno:

I. Tražimo ujedinjenje cjelokupnoga našeg naroda Slovenaca, Hrvata i Srba na čitavom njegovom etnografskom teritoriju, bez obzira na ma koje pokrajinske ili državne granice, u kojima danas žive - u jednu jedinstvenu potpuno suverenu državu, na načelima političke i ekonomske demokracije, što u sebi sadržava dokidanje svih socijalnih i ekonomskih nepravda i nejednakosti.

II. Tražimo da na budućoj mirovnoj međunarodnoj konferenciji bude naš narod jedinstveno zastupan po svojim naročitim izaslanicima.

III. Prema tomu otklanja Narodno Vijeće osnovu rješenja našega narodnog pitanja, sadržavanu u austrijskom carskom manifestu od 16. o.mj. a isto tako i svaki drugi budući prijedlog, koji bi išao za tim, da se naše narodno pitanje riješi djelomice i da mu se oduzme njegov međunarodni značaj.“




4 _____________________________________

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #4 : Kolovoz 30, 2008, 02:09:59 »


Zaključci Hrvatskog sabora od 29. listopada 1918. godine

Od svih predstavničkih tijela na slavenskom jugu Monarhije tijekom prvoga svjetskoga rata zasjedao je samo Hrvatski sabor. Zbog svoje duge tradicije, svojih ovlasti i autoriteta to je tijelo imalo poseban položaj i značenje u slavenskim zemljama na spomenutom prostoru. Zato će i držanje Hrvatskog sabora u prijelomnim događajima imati izuzetno značenje.

Sabor se 29.- listopada 1918. godine, na temelju inicijative grupe zastupnika, sastao na izvanredno zasjedanje. Važno je naglasiti da su dokumenti, koji su na zasjedanju prihvaćeni, utvrđeni na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća, koja je prethodila sjednici Sabora. To svjedoči o tijesnoj povezanosti Narodnog vijeća i zastupnika Hrvatskog sabora, odnosno o vodećoj poziciji koju je preuzimalo Narodno vijeće.

Sabor je prihvatio “prešni predlog“ grupe zastupnika, da „Hrvatski državni sabor na temelju potpunoga prava narodnoga samoodređenja“ donosi zaključak: „Svi dosadašnji državno-pravni odnošaji i veze između kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrijske s druge strane, razrešavaju se.“

Druga točka toga zaključka glasila je:

„Dalmacija, Hrvatska, Slavonija sa Rijekom proglašuje se posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji, te prema modernom načelu narodnosti, a na temelju narodnoga jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba pristupa u zajedničku narodnu suverenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnografskom području toga naroda bez obzira na ma koje teritorijalne i državne granice, u kojima narod Slovenaca, Hrvata i Srba danas živi.“

Na kraju je rečeno:

„Sveopća narodna ustavotvorna skupština svega ujedinjenoga naroda Slovenaca, Hrvata i Srba odlučit će sa unapred određenom kvalificiranom većinom, koja potpunoma zaštićuje od svakoga majoriziranja, konačno kako u formi vladavine, tako i u unutrašnjem državnom ustrojstvu naše države utemeljene na potpunoj ravnopravnosti Slovenaca, Hrvata i Srba.“

Iz svega toga proizlazi:

a) Hrvatske zemlje Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom, proglašene su nezavisnom državom. Taj dio zaključka imao je konstitutivno značenje.

b) Iskazana je volja te države da stupi u zajedničku državu na cjelokupnom etnografskom području Srba, Hrvata i Slovenaca, što je podrazumijevalo ujedinjenje svih jugoslavenskih zemalja, tj. onih s područja Austro-Ugarske, te Srbije i Crne Gore. Ovaj dio zaključka mogao je imati samo deklarativno značenje, jer je ishod deklarirane volje ovisio i o pristanku druge strane.

Drugi saborski zaključak glasio je:

„Sabor kao predstavnik kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije smatra objavu Narodnoga vijeća od 19. o. mj. za sebe obvezatnom, te izjavljuje, da priznaje Narodnome Vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba vrhovnu vlast.“

Važno je naglasiti da su spomenuti zaključci doneseni prije nego što su sile Antante potpisale primirje (3. studenoga 1918) i prije nego je ijedan srbski vojnik stupio na tlo Države SHS. Srbska vojska u Beograd je ušla 1. studenog 1918.




5 _____________________________________

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #5 : Kolovoz 30, 2008, 02:12:36 »


Kada je proglašeno osnivanje Države SHS

U literaturi se uobičajilo da se kao datum osnivanja Države SHS uzima 29. listopada 1918. Treba, međutim, reći da posebnog konstitutivnog akta o tome nema. To ne proizlazi iz spomenutih zaključaka Hrvatskog sabora od 29. listopada 1918. Oblikovanje Države SHS treba promatrati u povezanosti sadržaja Deklaracije Narodnog vijeća od 19. listopada 1918. i zaključaka Sabora od 29. listopada. To proizlazi i iz nekih akata Narodnoga vijeća.

Tako se u protestnoj noti talijanskoj vladi (8. studenoga 1918), zbog zaposjedanja dijelova teritorija Države SHS kaže:

„Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba proglasilo je svojim manifestom od 19. listopada o. g. nezavisnost države Slovenaca, Hrvata i Srba, kao slobodne i nezavisne države, nezavisne od bilo koje vlasti austro-ugarske, kao i od Habsburške kuće.“

U proglasu Predsjedništva Narodnoga vijeća vojsci, 29. listopada 1918. godine, rečeno je:

„Današnjim danom osniva se država Slovenaca, Hrvata i Srba  [. . .] Naređuje Vam se zato, da se imadete bezuvjetno podvrgavati zapovjedima vlade Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba.“

Još neki akti u kojima se govori o oblikovanju Države SHS

1. Uoči spomenutoga zaključka Hrvatskog sabora, Narodno vijeće 29. listopada 1918. priopćava: „Narodno vijeće zaključilo je u svojoj sjednici od 28. o. mj. da za vrhovnu vlast u svim jugoslavenskim zemljama, koje su zastupane u Narodnom vijeću, proglašuje predsjedništvo Narodnog vijeća.“

2. Narodno vijeće donijelo je odluku o osnivanju mjesnih odbora Narodnog vijeća, koji su, provodeći uglavnom stvarnu vlast, uz prijašnje organe stvorili svojevrsno dvovlašće.

3. Predsjedništvo Narodnog vijeća imenovalo je pokrajinske vlade za Hrvatsku i Slavoniju, Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu te Dalmaciju.

4. Narodno vijeće uputilo je 31. listopada 1918. državama Antante ovu notu:

„Država Slovenaca, Hrvata i Srba, koja se konstituirala na teritoriju Južnih Slavena, koji je dosad spadao u sastav bivše Austro-Ugarske Monarhije, te koja je spremna stupiti u zajedničku državu sa Srbijom i Crnom Gorom, izjavljuje formalno, da se ne nalazi u ratnom stanju sa aliiranim državama.“

5. Narodno vijeće ovlastilo je Jugoslavenski odbor u Londonu „da zastupa interese države Slovenaca, Hrvata i Srba kod drugih država.“
 
6. Predsjednik Narodnog vijeća dr. Anton Korošec saopćio je 3. studenog 1918. vladama Francuske, Velike Britanije, Italije i SAD „da se ovo vijeće smatra kao vrhovna vlada jugoslavenskih zemalja, kojima već upravlja i da ima svoju vlastitu vojsku i svoju vlastitu mornaricu“. U demaršu se dalje traži da savezničke zemlje priznaju Narodno vijeće „kao redovnu vladu rečeno ga naroda“.

7. Predsjednik srbske vlade N. Pašić, u odgovoru predsjedniku Narodnoga vijeća, 8. studenoga 1918, dr. A. Korošcu, pisao je:

„U ime kraljevske srbske vlade čast mi je izvestiti Vas, da ova priznaje Narodno veće u Zagrebu kao zakonitu vladu Srba, Hrvata i Slovenaca, koji žive na teritoriju austro-ugarske monarhije, i da sam danas uputio notu vladama Francuske, Engleske, Italije i Severnim Sjedinjenim Državama Američkim moleći ih, da i oni sa svoje strane priznaju Narodno Veće u Zagrebu, kao zakonitu vladu jugoslovenskih zemalja bivše monarhije Austro-ugarske, kao i da priznaju dobrovoljačkim trupama ovih zemalja karakter ratujuće strane.“

8. U depeši srbijanskim diplomatskim predstavništvima u Parizu, Londonu, Washingtonu i Rimu predsjednik srbske vlade Pašić javljao je 8. studenoga 1918:

„Molim saopštite vladi kod koje ste akreditovani, da je kraljevska vlada priznala Narodno veće u Zagrebu kao legitimnog predstavnika Srba, Hrvata i Slovenaca, koji stanuju na teritoriji bivše austro-ugarske monarhije. Narodno Veće, koje je izabrano od nadležnih narodnih predstavništava, smatrat će se kao vlada Jugoslovena na teritoriji bivše austro-ugarske monarhije sve do definitivnog konstituiranja jedne države Srba, Hrvata i Slovenaca.

U saopštenju prednjega, molim učinite kod dotične vlade u isto vreme korak, da i ona prizna Narodno Veće u Zagrebu kao legitimnu vladu rečenoga naroda i da prizna taj narod kao saveznički narod. Tako isto da dobrovoljačkim trupama prizna karakter ratujuće stranke. Shodno tome srbska vlada i Narodno Veće obrazovat će zajedničko ministarstvo, koje će štititi interese i prava celog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca.

Do obrazovanja zajedničke vlade dat je mandat Dr. Trumbiću, kao predsedniku Jugoslovenskog odbora u Londonu, da zastupa Narodno Veće u Zagrebu kod savezničkih vlada.“




6 _____________________________________

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #6 : Kolovoz 30, 2008, 02:14:54 »


Ženevska deklaracija od  9. studenog 1918. godine

Rat je završio, sklopljeno je primirje. U prvi plan nametala su se pitanja posljeratne Europe. Na području jugoslavenskih zemalja postojalo je više vanjskih i unutrašnjih činitelja.
 
Sve  veću je važnost dobivalo Narodno vijeće. Njega su nastojali pridobiti i Jugoslavenski odbor i srbska vlada. Posljednja je računala prije svega na onaj dio Narodnoga vijeća u kojemu je vodeću ulogu imao Svetozar Pribićević, predstavnik Srba u Hrvatskom saboru, zastupnik unitarističko-centralističkog gledišta, koji je imao podršku Hrvata integralno jugoslavenske orijentacije.

Savezničke zemlje preporučavale su politiku sporazumijevanja jugoslavenskih činitelja. U takvim okolnostima u Ženevi je, 6-9. studenoga 1918. godine, održana konferencija na kojoj je prihvaćena tzv. Ženevska deklaracija. Osnovni sadržaj Deklaracije i pratećeg zapisnika:

a) Srbska vlada priznala je Narodno vijeće, kako je to prije spomenuto.

b) Odlučeno je da se Država SHS i Kraljevina Srbija ujedine u zajedničku državu. S Crnom Gorom pregovarat će se radi pridruživanja.

c) Vlada Kraljevine Srbije i Narodno vijeće SHS nastavit će „otpravljati poslove u svom unutrašnjem pravnom i teritorijalnom djelokrugu na redovan način kakav gdje postoji“, dok ustavotvorna skupština ne riješi pitanje konačne organizacije ujedinjene države.

d) Radi otpremanja zajedničkih poslova (vanjske politike, većine vojnih poslova, rukovođenja ratnom mornaricom, vođenja pomorstva, pomorske trgovine i pomorskog saniteta, prometa i prometnih sredstava, zajedničkih financija) ustanovljuje se zajedničko ministarstvo, na paritetnoj osnovi. Srbijanski dio zajedničkog ministarstva zakletvu polaže pred srbijanskim kraljem, a drugi dio pred Narodnim vijećem SHS.

Treba imati na umu činjenicu da je riječ o privremenom, prijelaznom stanju, do odluke ustavotvorne skupštine o organizaciji zajedničke države. No u tom prijelaznom stanju osiguran je paritet, dualni sustav, s elementima federativno-konfederativne organizacije.

Predsjednik srbijanske vlade Pašić teška je srca pristao na ženevski sporazum. Za to nije bila ni većina članova njegove vlade, koja je taj sporazum odbila prihvatiti. Istog raspoloženja bio je i regent Aleksandar. Srbski dio Narodnog vijeća, s Pribićevićem na čelu, potrudio se da se o ženevskom sporazumu ne sazna na vrijeme. Tako je Ženevska deklaracija ostala samo kratkotrajnom epizodom.

Srbijanski činitelji nastojali su maksimalno iskoristiti svoje vojničke i diplomatske prednosti u odnosu prema Državi SHS čiji je unutrašnji i vanjski položaj stalno slabio, zbog socijalnih nemira, političke nestabilnosti, nedostatka vojničke organizacije, napose zbog talijanske okupacije teritorija Države SHS, na temelju teritorijalnih obećanja koje su sile Antante dale Italiji tzv. Londonskim sporazumom 1915, kao nagradu za njezin ulazak u rat na strani sila Antante.




7 _____________________________________

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #7 : Kolovoz 30, 2008, 02:17:43 »


Zaključak Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS od 24. studenog 1918. godine

Nakon odbacivanja Ženevske deklaracije postalo je jasno da će srbijanska vlada uporno nastaviti svoju politiku hegemonističkog činitelja u procesu stvaranja zajedničke države i maksimainog potiskivanja uloga činitelja s područja Države SHS.

U Narodnom vijeću postojala su dva osnovna mišljenja o brzini kojom je potrebno ići u stvaranju ujedinjene države. Većina je, uzimajući u obzir nepovoljni vanjski i unutrašnji položaj Države SHS, bila za to da se s ujedinjenjem požuri. Drugi su pak zastupali mišljenje da u ujedinjenje treba ići oprezno, uz prethodno utvrđivanje uvjeta i garancija ujedinjenja. Najodlučniji zastupnik tog drugog stajališta bio je predsjednik Hrvatske pučke seljačke stranke Stjepan Radić.

U Narodnom vijeću postojala su različita mišljenja i o pitanjima uređenja odnosa u prijelaznom stanju. Ujedno su se nazirala i različita gledišta o konačnom uređenju države. Općenito se težilo da se u prijelaznom stanju, u različitim oblicima, očuva autonomija zemaljsko-pokrajinskih vlada. No to se prilično razlikovalo od onoga što je predviđala Ženevska deklaracija. Njoj je najbliže ostao Radić, koji se zalagao za učvršćenje individualnosti Države SHS i njezin puni partnerski odnos s Kraljevinom Srbijom. Njegov koncept sadržavao je federalističko-konfederalističke elemente.

Nakon rasprava 23 -24. studenoga 1918. Središnji odbor Narodnog vijeća prihvatio je ovaj zaključak Odbora sedmorice:

„Narodno Vijeće SHS u skladu sa svojim dosadašnjim zaključcima i prema izjavi vlade kraljevine Srbije, proglašuje ujedinjenje države Slovenaca, Hrvata i Srba, obrazovane na cijelom neprekinutom jugoslavenskom području bivše austro-ugarske monarhije, s kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu Srba, Hrvata i Slovenaca, te izabire odbor od 28 lica s punom ovlašću, da u sporazumu s vladom kraljevine Srbije i predstavnicima sviju stranaka u Srbiji i Crnoj Gori, bezodvlačno provede organizaciju jedinstvene države prema priloženim naputcima. Dotične zaključke ratificirat će na svom prvom sastanku Državno Vijeće, kojemu će pripadati uz predstavnike Kraljevine Srbije i Crne Gore svi članovi današnjega Narodnoga Vijeća SHS u Zagrebu, pojačani sa predstavništvom Jugoslavenskog odbora.“

Naputak Delegaciji Narodnog vijeća SHS

Na prijedlog Odbora sedmorice (nakon diskusija s različitih pozicija - unitarističkih i federalističkih) prihvaćen je Naputak za Delegaciju Narodnog vijeća za njezine pregovore sa srbijanskim i crnogorskim činiteljima. U Naputku je, osim ostalog, rečeno: 

 a) Konačnu organizaciju ujedinjene države (napose pitanje oblika vladavine - republika ili monarhija, unutrašnje ustrojstvo, prava građana, sjedište vlade i drugih državnih organa) mora urediti ustavotvorna skupština, većinom od dvije trećine glasova.

 b) Do sastanka ustavotvorne skupštine zakonodavnu vlast obavljat će Državno vijeće, sastavljeno od članova Narodnog vijeća (uz pet članova Jugoslavenskog odbora), te razmjeran broj predstavnika Kraljevine Srbije (imenuje ih Narodna skupština) i razmjeran broj predstavnika Crne Gore (imenuje ih Skupština).

 c) Do odluke ustavotvorne skupštine vladarsku vlast obavljat će, kao regent, prestolonasljednik Aleksandar.

 d) Privremeno sjedište vlade i Državnog vijeća odredit će se sporazumno.

 e) Državna vlada (osim ministara u njoj su i državni tajnici, kao predstavnici pokrajina) odgovara Državnom vijeću.

 f) U nadležnosti Državne vlade su ovi poslovi: vanjski, vojni, državne financije, pošte i brzojavi. Ostale poslove obavljaju zemaljske, odnosno pokrajinske vlade.

 g) U prijelaznom razdoblju na snazi ostaje dotadašnje za   konodavstvo i upravna organizacija.




8 _____________________________________

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #8 : Kolovoz 30, 2008, 02:19:25 »


Proglašenje ujedinjenja 1. prosinca 1918. godine

Kad je Delegacija Narodnog vijeća došla u Beograd, očekvao se njezin susret s predstavnicima Narodne skupštine Srbije. No susret nije održan, jer se većina poslanika još nalazila izvan zemlje.

Primijenjen je drukčiji postupak. Naime, Delegacija Narodnog vijeća pripremila je Adresu, kojom se obratila regentu Aleksandru. Tijekom pripreme Adrese, među članovima Delegacije ponovno su izašla na vidjelo različita gledišta o načinu ujedinjenja, odnosno o načinu uređenja ujedinjene države. Jedni su se pridržavali duha Naputka (što je značilo konstituiranje složene države u prijelaznom stanju), a Pribićevićeve pristaše nastojale su da se ta pitanja što više ostave postrance.

 U Adresi je bila i formulacija o individualnosti Države SHS. Rečeno je, naime, da su Slovenci, Hrvati i Srbi na području Austro-Ugarske „izveli prevrat i privremeno konstituirali nezavisnu narodnu državu“. Pritom je postupljeno u duhu Naputka. Dio Adrese, koji se odnosi na organizaciju prijelaznog stanja formuliran je suzdržljivije, općenitije, neodređenije, kao želja, a ne kao uvjet.

U odgovoru na Adresu Delegacije Narodnog vijeća regent Aleksandar još je neodređenije iskazao spremnost da se uvaže želje Delegacije.

Na kraju, kada je riječ o Državi SHS, pitanju njezina statusa i obilježja, treba istaknuti da je ona nastajala u posebnim okolnostima, da je njezino oblikovanje trajalo vremenski kratko, te da cijelo to pitanje nije moguće mjeriti samo juridičkom perfekcijom. Već je izneseno dovoljno podataka koji svjedoče o namjeri, težnji, nastojanjima i akcijama da se ta država izgradi kao samostalni subjekt, da je iskazivala znakove svoga faktičnog postojanja.

Uostalom, nju je, u odgovoru na Adresu Delegacije Narodnog vijeća izričito priznao i prestolonasljednik Aleksandar, proglasivši „ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca“. 

No, već u postupku ujedinjenja, a napose u organizaciji prijelaznog stanja, činitelji srbijanske politike, i njihovi eksponenti na području Države SHS, dosljedno su se trudili da subjektivitet te države bude što više zaobiđen.


Klikni na fotografiju da se poveća




9 _____________________________________

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!