Kraljevina Jugoslavija – podjela na banovine 1931. godine

(1/1)

Marica:

Kraljevina Jugoslavija – podjela na banovine 1931. godine

Sadržaj
V. Kraljevina Jugoslavija - podjela na banovine 1931. godine
Promjene u razgraničenju banovina
Reagiranje političkih stranaka na Ustav od 3. rujna 1931. godine


Promjene u razgraničenju banovina

Promjene u razgraničenju banovina provedene su Zakonom o izmjenama i dopunama u Zakonu o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja (28. kolovoza 1931). U Savskoj banovini obavljene su ove veće promjene:

a) Čabar je uključen u Savsku banovinu, a kotarevi Črnomelj i Metlika u Dravsku. Prema podjeli 1929. godine, kao što je prije navedeno, bilo je obrnuto.

b) Kotari Vukovar~ Vinkovci i Županja izuzeti su iz Drinske banovine i pripojeni Savskoj banovini, a Šid i Srijemska Mitrovica priključeni Dunavskoj banovini. Prema podjeli iz 1929. godine Srijem je bio podijeljen između Drinske i Dunavske banovine, a prema podjeli 1931. godine između Savske i Dunavske banovine.

U Primorskoj banovini učinjene su ove promjene:

a) Izuzet je Travnik, koji je prema podjeli iz 1929. godine bio u sastavu ove banovine.

b) Pripojen je kotar Stolac s kotarsk. ispostavom Čapljina.

c) Iz primorskog pročelja Zetske banovine izuzet je kotar Korčula (uključen u nju prema podjeli 1929. godine) i pripojen Primorskoj banovini (osim općina Orebić, Kuna, Janjina i Trpanj na Pelješcu).

Razgraničenje provedeno u kolovozu 1931. godine uneseno je u oktroirani Ustav od 3. rujna 1931. godine, što ga je donio kralj Aleksandar, i to neposredno nakon spomenutog razgraničenja. Stanovite izmjene učinjene su uredbama od 14. rujna, 24. listopada i 28. listopada 1931. godine.

Reagiranje političkih stranaka na Ustav od 3. rujna 1931. godine

Kraljevim Ustavom od 3. rujna 1931. godine Kraljevina Jugoslavija formalno je prestala biti apsolutistička monarhija i postala ustavna monarhija. No ona nije bila i parlamentarna, pa to ni u Ustavu nije rečeno. Stvarno, nakon oktroiranog Ustava, umjesto otvorenog apsolutizma uveden je prikriveni apsolutizam. Takvo stanje, dakako, nije bilo prihvatljivo za političke stranke, čiji je rad zabranjen 1929. godine.

Sve su one, na različite načine, negativno reagirale na nastale promjene. Se¬ljačko-demokratska koalicija na svome tajnom sastanku prihvatila je rezoluciju (7. studenog 1932. godine) poznatu pod nazivom Zagrebačke punktacije. U rezoluciji je, pored ostaloga, bilo rečeno:

„3. Konstatiramo činjenicu, da srbijanska hegemonija, koja se već od početka nametnula Hrvatskoj i svim našim zemljama uopće, s ove strane Drine, Save i Dunava, svojom nesposobnošću i pomoću nasilja i nemoralnim metodama, držeći u svojoj ruci svu državnu vlast, djeluje destruktivno uništavajući moralne vrijednosti, sve naše napredne ustanove i tekovine, materijalnu imovinu naroda, pa i njegov duhovni mir. To stanje je postiglo vrhunac pod apsolutističkim režimom od 6. 1. 1929. koji je, pojačavši tu hegemoniju sa svim njenim kobnim posljedicama, još dokinuo građanske i političke slobode.

4. Na temelju ovako teškog iskustva dolazimo do neizbježnog zaključka, da je, vraćajući se na godinu 1918. kao ishodnu tačku, prijeka potreba povesti odlučnu i što bolje organiziranu borbu protiv te hegemonije sa ciljem, da se ona otstrani iz svih naših krajeva tako, da se ukloni odovud svaka vlast i upliv te hegemonije sa svim njenim predstavnicima.

5. Na toj pretpostavci samo može se pristupiti k novom uređenju državne zajednice, koja, ne upuštajući se u ovom času u detaljno razrađivanje te osnove, imat će za načelnu podlogu misao da ta zajednica, isključivši prevlast jednog ili više njenih članova tako, da svaki član u svojoj zemlji kao i svi udruženi u zajedničkom surađivanju u poslovima općeg interesa zajednice, koji će sporazumno utvrditi, budu mogli osigurati i posebne i skupne interese te zajednički napredak i procvat moralnog i materijalnog života naroda srbskog, naroda hrvatskog i naroda slovenačkog. Posebni interesi inojezičnih manjina potpuno će se zajamčiti.“
 
I sami potpisnici Zagrebačkih punktacija na različite su načine tumačili njihova značenja. Hrvatska seljačka stranka bila je sklonija tome da se one tumače kao konfederalistički program, a pristaše Svetozara Pribićevića više su bili skloni da ih tumače kao federalistički program. No ni sam tekst Punktacija nije u tom pogledu posve određen. Više su iznošena neka opća načela.

Zagrebačke punktacije naišle su na široki odjek i gotovo sve političke grupacije u Jugoslaviji iznijele su o njima (ili povodom njih) svoja gledišta, odnosno svoju programsku orijentaciju.




1 _____________________________________

Marica:

Republikanska stranka u Srbiji u svojoj je rezoluciji isticala „da su potpisnici zagrebačke rezolucije stali na pravilno gledište“.

Srbska opozicija u „Vojvodini“ u svojoj rezoluciji (Novosadske punktacije) iskazala je oštru osudu apsolutističkog režima, a o položaju Vojvodine u novom uređenju države ističe: „U budućem uređenju države Vojvodina sa Sremom za sebe traži isti položaj koji će imati ostale pokrajine.“

Zbog svojih gledišta o državnopravnom položaju Vojvodine opozicija u Vojvodini doživjela je oštru kritiku svojih matičnih stranaka u Srbiji.

Zemljoradnička ljevica (ljevica Zemljoradničke stranke, grupa oko Dragoljuba Jovanovića, pretežno u Srbiji) u svojoj rezoluciji, pored ostalog, konstatira: „Mi smo oduvijek smatrali da zajednica treba da bude takova, da isključuje prevlast jednog člana nad drugim osiguravajući stvarnu ravnopravnost i borili smo se protiv hegemonističkih prohtjeva srbijanskih političara koji su tražili pomagače kod predstavnika hrvatske i prečanske buržoazije za zajedničko eksploatiranje seljačkih masa i u Srbiji i u Hrvatskoj i u ostalim krajevima. Mi danas smatramo, da nacionalni mir i ovu stvarnu ravnopravnost može da osigura samo jedno sporazumno, federativno državno uređenje, na koje se misli u 5. točki rezolucije“ (tj. Zagrebačkih punktacija).

Slovenska ljudska stranka (Ljubljanske punktacije) u središte je stavilo pitanje ujedinjenja Slovenaca, koji su bili podijeljeni između tri države (Italija, Jugoslavija, Austrija). O pitanju državnog uređenja rečeno je: „Za ostvarenje ovog ideala potrebno je da mi Slovenci, Hrvati i Srbi po slobodnom sporazumu i na demokratskoj bazi izgradimo državu od ravnopravnih jedinica, od kojih će jedna biti Slovenačka.“




2 _____________________________________

Marica:

Crnogorski federalisti (Sekula Drljević) u cijelosti su podržali Zagrebačke punktacije.

Jugoslavenska muslimanska organizacija (Sarajevske punktacije) u svojoj je rezoluciji istakla: „U pitanju novog uređenja naše zajedničke države, koje uređenje smatramo središnjim problemom, naše stanovište je poznato, jer je sadržano u našem programu o uređenju države po ravnopravnim političko historiskim jedinicama sa najširim kompetencijama, prepuštajući zajednici ono, što treba da osigura i zajamči skupne interese.“

„U ovakvom državnom uređenju tražimo za Bosnu i Hercegovinu kao najstariju historičko - političku jedinicu u državi koja je oduvijek i kulturno i socijalno predstavljala jednu individualnu cjelinu, da bude jedna od tih ravnopravnih jedinica.“

Demokratska stranka od svoga stvaranja 1919. godine bila je zagovornik integralnog jugoslavenstva i unitarističke organizacije države. Imala je naglašenu ulogu u donošenju Vidovdanskog ustava. U vrijeme Zagrebačkih punktacija opaža se da je ona počela mijenjati stajališta o državnom uređenju. U pismu šefa stranke Ljube Davidovića stranačkim pristašama u povodu Zagrebačkih punktacija, kaže se ovo:

„Razlozi demokratije kao i razlozi celishodne uprave zahtevaju širokogrudno izvedenu samoupravu u velikim oblastima koje su prirodnim, saobraćajnim i ekonomskim uslovima i saživljenjem socijalnim upućene na tešnju saradnju. [ ... ] Da se ti uslovi zadovolje, potrebno je državu podeliti na, recimo, sedam, osam ili devet takvih uistinu samoupravnih jedinica.“

Konstatirajući da „položaj kakav je sada u narodu, nameće, pored i iznad takvog samoupravnog uređenja sprovedenog kroz celu državu, još i rešenja van kruga ustanova koje pruža jednostavna država“, u pismu se dalje kaže: „Po sili našeg podvojenog života u prošlosti, po sili grešenja u sadašnjosti, razvila su se osećanja i za šira samovladanja, šira i prostorno i sadržajno. Tu su sad u pitanju zadovoljenja pogodaba za slobodan razvoj kulturno-istorijskih posebnosti Srba, Hrvata i Slovenaca. Prema tome merilu povlačeni ti širi okviri treba, povezujući po dve ili tri samoupravne oblasti, da zaokruže velike zajednice oko velikih nacionalno-kulturnih centara u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, i između tih jedinica još i jednu četvrtu, u prelaznoj zoni srbsko-hrvatskoj, u kojoj se nerazdvojno ukrštaju plemena, vere i kulturni uticaji.“)

U Davidovićevu pismu nije izričito spomenuta federacija.
No imajući na umu njegovu cjelinu, kao i druge sadašnje dokumente te stranke, vidljivo je da su demokrati od svoga prvotnog unitarističko-centralističkog stajališta evoluirali do federalističke koncepcije.

Za razliku od demokrata, Radikalna stranka, glavna okosnica unitarističko-centralističke organizacije države, nije mijenjala suštinu svojih stanovišta. I u povodu Zagrebačkih punktacija radikali su se zalagali za „široke samouprave“. Ostali su, dakle, na terenu unitarne države .

Neki političari iz Hrvatske, rukovodeći se idejom integralnog jugoslavenstva, podržavali su kraljev apsolutistički režim u dijelu u kojemu je on imao značiti afirmaciju jugoslavenstva. Oni su sudjelovali i u Skupštin, konstituiranoj nakon objavljivanja oktroiranog Ustava i provođenja režimskih izbora. No i oni uskoro prelaze u opoziciju, konstituirajući se u Skupštini kao Narodni klub. I oni su u povodu Zagrebačkih punktacija iznijeli svoja gledišta, iskazujući nezadovoljstvo načinom provođenja politike integralnog jugoslavenstva. U svojoj skupštinskoj deklaraciji založili su se za to „da se sistem unutrašnjeg uređenja postavi na najširu samoupravnu osnovu, vodeći računa o historijsko-političkim individualitetima, sa kompetencijama koje će garantovati jednakost i ravnopravnost te isključiti političko povlašćivanje i gospodarsko izrabijivanje jednakom snagom kako to biva u slučajevima autonomnog ili federativnog uređenja“.




3 _____________________________________

Marica:

Tomislav Tomljenović u prijelaznom razdoblju do Vidovdanskog ustava bio je podban, odnosno ban Hrvatske i Slavonije. Pripadao je Demokratskoj stranci i podržavao je njezin unitaristički program. S vremenom prelazi u opoziciju. Godine 1933. izradio je svoj nacrt za reorganizaciju Jugoslavije, u kojemu je odstupio od unitarizma. Utvrdio je da je prijašnja državna uprava djelovala samo po volji većeg dijela Srba, te je „donesen prvi centralistički ustav, bezmalo u odsutnosti hrvatske strane, dakle kao neko privremeno rješenje, po nuždi“.

Kasnijim ustavnim promjenama „povređeni su krupni narodni interesi i sva demokratska načela“. Zato iskustvo upućuje na reorganizaciju države, „i to po neminovnoj nuždi složenih prilika i posljedicama teškog iskustva, samo na osnovi potpune decentralizacije i u obliku složene države“. U teritorijainoj podjeli on se izjašnjava za četiri banovine, sa sjedištima u Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu i Beogradu.

Godine 1937. objavljen je Nacrt ustava grupe zagrebačkih intelektualaca, uglavnom onih koji nisu bili stranački eksponirani, a nekada su mahom pripadali unitarističkoj orijentaciji. Njihova evolucija može se povezati s evolucijom shvaćanja grupe oko spomenute Nove Evrope. U njihovu Nacrtu vidljivo se zastupa federalistička koncepcija, premda to izrijekom nije rečeno. U pitanju autonomnih jedinica zalagali su se za:

1. Srpsku oblast (predratna Srbija i predratna Crna Gora),
2. Hrvatsku oblast (predratna Hrvatska-Slavonija, Dalmacija, Međimurje,
3. Slovensku oblast (Dravska banovina),
4. Bosna i Hercegovina („predratna teritorija ili približno“),
5. Vojvodina.

U obrazloženju takve podjele kaže se:

„Sa zaokruženjem prvih triju oblasti bili bi zadovoljeni Srbi, Hrvati i Slovenci. Sa
četvrtom oblašću i petom zadovoljili bi se pokrajinski interesi i želje Muslimana, a izbjegao najteži problem diobe Srba i Hrvata.«

U obrazloženju se dalje kaže:

„Postoje i težnje Crne Gore i Južne Srbije za širokom samoupravom; ali mi smatramo to pitanje čisto internim srpskim pitanjem, koje ne treba da otežava rješenje glavnog problema, koji dolazi na prvo mjesto. Vrijeme i dalje iskustvo pokazati će braći iz srbske oblasti, da li je potrebno i podesno, kada i u kojoj mjeri, zadovoljiti ove težnje.“

U svezi s reagiranjima stranaka, grupa i pojedinaca nakon proglašenja oktroiranog Ustava 1931. godine, odnosno Zagrebačkih punktacija, općenito se može konstatirati:

a) svi su osudili apsolutistički šestojanuarski režim,

b) pretežni dio (gotovo svi) izjasnio se protiv unitarističkog uređenja države,

c) najveći dio izjasnio se za uspostavu povijesnih jedinica u različitim varijantama.




Klikni na fotografiju da se poveća



4 _____________________________________

Navigacija

[0] Lista Poruka