CRO-eu.com
Kolovoz 25, 2019, 18:31:20 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Regionalni lički pisac Bude Budisavljević  (Posjeta: 5524 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Kolovoz 25, 2008, 22:53:22 »


Budisavljević opisuje bijedan ekonomski život ličkih seljaka

Književni preporod u prvoj polovini prošlog stoljeća i u Hrvata i u Srba nosi neka naročita obilježja. Kod Srba se odvija pod snožnim utjecajem Vuka Karadžića, njegovih reforama i njegova skuplJanja narodnih pjesama, pripovijesti i ostalog narodnog blaga. Zbog specijalnih prilika, narodni život i običaji, folklor, narodni jezik, narodni način izražavanja dolaze u prvi plon u izgradnji književne politike i Hrvata i Srba.

Baš zato i romontizam, koji se za vrijeme našeg narodnog preporoda po ugledu na druge narode javio i kod nas i tako dugo kod nas trajao, bio je samo sudrug istodobnog tretironja književnih pojava sa čisto filološkog stonovišto uz tendenciju da se što više prikaže narodni život i svi osebujni oblici narodskog izražavanja, te sve što izgleda originalno u životu prostoga naroda, a naročito brojni su bili u nas pisci koji su obrađivali samo svoj rodni kraj i koji su njega isključivo prikazivali.


S toga stanovišto treba prići i djelu Bude Budisavljevića. Budisavljević je pisao kraće pripovijesti ili crtice s motivima i iz drugih naših krajeva, a ne samo iz Like (Novovjerac, Ćudotvorac liječnik u Srijemu, Podvornik Proka ili put po Italiji, Seoski kmet i novi učitelj i dr.), ali su one manje značajne za nj kao pisca, a i mnogo ih je manje od ovih posljednjih. Zato je on ipak pretežno regionalni pisac. U njegovim pak pripovijestima iz Like obrađivani su razni motivi, koji, dosljedno tome, nužno sa sobom nose i posebne, naročite karakteristike. Tako npr. u pripovijesti Na ličkoj stepi prevladava neprikriven humor, sličon humoru Jonka Jurkovića kad ovaj prikazuje slične "dogodovštine" nedovoljno izobraženih pojedinaca, a u pripovijesti Vražja pećina prevladava, vješto iskorištena, fontastika narodnag praznovjerja, vrlo slikavito prikazona.

Međutim kao regionalni, lički pisac, on je u najdubljoj dubini ,svaga umjetničkaga bića ipak sama pjesnik bijede, nevolja i životnih poteškaća svojih ličkih gorštoka, a naročita su mu omiljeli motivi iz hajdučkog života.

Zbag taga ćemo' se najviše zadržati baš kad njegovih pripovijesti s tim motivima. Hajdučki motivi snožno su zastuponi i u našoj narodnoj pjesmi, a hajduštva nije uapće ni bez interesa zbag uloge kaju je ono vršilo kroz duga staljeća naše naradne histarije. Dakle ono nije bez interesa za nas uapće. Problem je jedino u tome kako je ono prikazono. Nijedan se naš pisac nije tako "specijalizirao" za prikazivanje hajdučkog života kao Bude Budisavljević.

Pojava hajduštva u Lici postojala je i u vrijeme piščeva života, ali on prikazuje hajdučki život i u vremenu koje je neposredno prethodilo njegovu životu, a koji je on prikazao prema pričanju starijih ljudi.

Dvije su kamponente koje on pri tome prikazuje: bijedan ekonomski :život ličkih seljaka, tereti koje im je nametala austrijska uprava, batinanje, a i uzimanje u vojsku mladih hranitelja svojih obitelji, zbog čega su se ovi često odvrgavali u šumu k već pastojećim hajdučkim četama, kao i sklonost k oružanom obralčunavanju koje im je prešla u krv stoljetnim ratovanjem s obližnjim "Turcima" s jedne, te sam hajdučki život s ruge ,strane.

Teški krvavi danak davan za austrijska ratovanja u Italiji i Mađarskaj naročito je potresao život Ličana:

"Na vojsku, nevoljni brate, odoše na vojsku, a na koga, rad što; za koju; za čiju vojvodu; korist: . ni dosad sr pitalo nije, van: graničari fertig, pa rechtsum, marschieren marsch! " (Na vojsku).
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Kolovoz 25, 2008, 23:04:19 »


Prilike su tada bile takve da narad u njegovu kraju nije mogao u to vrijeme imati neke jasne predodžbe što bi imao da radi i za čim da teži, da bi se izvukao iz vjekovne bijede i sebi osigurao bolji život. U alternativi između turskog i austrijskag "kršćanskag" gospodstva narod je tada, usprkas svim negativnim stranama "civilizatarskih blagadati" austrijskog gospodstva, bio za ovo pasljednje. Tek kasnije, početkam ovog stoljeća, kad se moglo nazreti jačanje Srbije i njezin obračun s Austrijom, specijalno pravoslavni dio našeg naroda pretežno se orijentirao prema Srbiji, dok tada, kad su mnogi Ličani u austrijskoj vojsci nalazili "uhljebljenje", pa sticali i najviše oficirske položaje, generalske (što se je u pojedinim slučajevima protezalo do I. svjetskag rata: Borojević i dr.), toga nije bilo.
„Naši su ljudi, gospodine, dobri, mirni, caru svam. vjerni, ali okrene li ko na cara i carstvo, te se još i na nas naždene, naši su ljudi brzi otresti svaku bruku i oprijeti se sve zbilje, gotavi su proliti krv."
(Očajnik Milivoj)


Hajduci su često izbjegavali da nanase štetu svojim zemljacima, pa su najradije pljačkali pa susjednim,"turskim" krajevima, ali su ih austrijske čete progonile, hvatale i osuđivale. Hajdučki je život bio težak i teško se mogao produžiti :da u beskraj:

"Jest u neke i za neko vrijeme zaron i poleton život hajdučki. Ali mnogi sasvim posrne i padivlja u timornoj gori, kao' i onaj mrki vuk, s kojim se sreta, te bi samo zaskakivao, derao, gulio, grizao. Išto li je mekše ćudi, kašnje mu dotuži; dodija onaj pusti pustinjački svičaj, ona vječita pažnja j strepnja, besanica i trzavica, nerijetko tvrdi log i glotni mučenički krušac, moj gospodine. Boljega čo'eka stane i tištiti, pajedati duševnost i želja ga sve to jače presvoji, prevlada za kućnim mirao i za onim, ako i suhušnim, ali bagom blagoslovljenim zalogajem na svom ognjištu."
(Zadnji lički harambaša)


Budinom Ličaninu naročita je brige do časti i ugleda. Pažnja od nekog uglednog čovjeka, prema njemu pokazana, stavlja ga u naračito blaženstvo:

"Hvala, do boga ti hvala, gospodine. Vidim da si rad na počinak, idem. Ali jednu ću ti reći: volim da si me zovnuo i pred narodom onako pozdravio, volim, duše mi i baga jedinoga, negol' da mi je, a siromašan sam - izbrojilo hiljadu žuta dukata."
(Zadnji lički harambaša)


Budisavljević izbjegava digresije, događaji su kod njega pretrpani, a u govorima njegovih lica nalazimo samo ono što je najpotrebnije. Govar njegovih lica je strogo karkterističan za ta ista lica. U slijedećem odlomku između ličkag harambaše Laze i njegavag sugovornika, uglednog gospodina, opažamo težnju Lazinu da iskreno ispriča svoj život, ali ujedno i težnju da ne rekne nešto što bi ga prikazalo u gorem svjetlu nego što zaslužuje a eventualno da i nešto po njega nezgodno donekle mimoiđe:

- Istina je, Lazo, tebe su obično hvalili, i to ne samo Ličani već i Dalmatinci, al' i pod tvojom rukom bilo je krvava sukoba s našima.

- Eh, bože moj! A jesu li ti, gospodine, kad toliko znaš, kazivali kako je Stojsavljević Dane, što su ga Cagalom zvali, skočio bio da će mušketati Brkljaša Milina iz Popine, a ja vagnuo svojom glavom, ali sam razvrgao krvavi naum.

- Znam, i to sam čuo, Lazo. A kako ne može odbraniti Jove Bursaća vicebaše?

- Došlo bilo dogusta, a on navalio kao slijep, pa dopao rane, al' nije poginuo.

- Da što je bilo s vojnikom Tomom Japundžićem?

- Gle, a ko ti je to pripovjedio, pobogu? I on je ranjen u .nogu samo, al' nije od moje ruke, već od moga druga Jakšića. Čm nas je opkolila opkola natporučnika Milojevića u kući Stojona Vojvodića u Mazinu, navrnu psi lajati, a ja sijnem na stražnja vrata ... itd.
(Zadnji lički harambaša)

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Kolovoz 25, 2008, 23:13:17 »


Slikovitost, jednostavnost, a ujedno i sočnost je odlika Budina jezika, izražavanje mu je čisto narodsko, onakvo kakvo se gubi u našem sadašnjem, po gradsku formiranom, književnom jeziku:

"U žene je od zemana slaba petlja, a i njegova je snaha žena bila, kao i druge. Priveži joj za dušu da ne oda, da ne proda dalje što si joj povjerio, slabopona ona će - il od muke pući ili ispod zuba progusoliti neva nevi, dokle nevine neve neva ne prospe iz vreće i tako ženski žubor ne zakola čitavim selom. Tako bilo i ovoga puta: nabrekle tri jetrve tajnovitom tajnom, pa da ne popucaju petlje na jeziku, pukao glas selom Rudopoljem sve do kuće poručnika Luke Šarića, štacije zapovjednika."
(Vražja pećina)


Po svim osobinama Budisavljevićeve pripovijesti slične su narodnim pričama. One se najčešće i stavljoju u usta nekog pripovjedača iz naroda koji čitav događaj (ili nečiji čitav život) iznosi pred skup više ili manje slučajno okupljenih slušača ili pak dotično lice samo priča svoj život. Gdje, pak, pisac direktno iznosi sam događaj, bez posredstva lica o kome je riječ ili bez posredstva neke treće osobe, način pričanja je opet isti.

Pisac se nije distoncirao od naroda, od njega je poprimio način pričanja, njegova razmišlJanja o sudbini ljudi, njegov pogled na svijet (izuzev na samu pripovijest beznačajnih pojedinosti).

Nije se okušao u djelima "dužega daha", a zbog sažetosti njegova načina pričanja, zbog izbjegavanja da opširnije analizira dušu svojih ličnosti, bez postranskih ekskurzija u ličenju atmosfere koja okružuje njegove junake, sigurno je da u tome ne bi ni mogao uspjeti. On se ogroničio na fotografiranje onoga što je u određenom vremenu bilo tipično za život u Lici, ali te fotografije su pokretne, pod njima su zahvaćeni živi ljudi u svim njihovim impulsima, patnjoma i reakcijama na događaje koji su im se nametnuli. U govoru njegovih lica odražava se njihov karakter.

U svoje vrijeme, što je i prirodno, Budisavljević je pobuđivao veći interes nego što ga pobuđuje danas. Tada je kod nas bila monja literarna produkcija nego što je danas, a u prikazivanju narodnog života tada je bila tražena i potpora za otpor protiv tuđina koji je ugrožavao opstanak našega naroda.

Prilike su se danas izmijenile, a u književnosti se, osim toga, stalno vrši revalorizacija pojedinih pisaca i njihovih djela. U tome procesu prirodno je da mnogo toga što se u svoje vrijeme hvaliIo i cijenilo biva sada odbačeno. To vrijedi za svakoga pa i za ovoga pisca, i tomu se ne može protiviti.

Ali isto tako je sigurno da barem neka Budisavljevićeva djela kojima se on razlikuje od svih ostalih naših pisaca, a u kojima je i sam materijal interesantan, prikaz slikovit, živ, sa svim odlikama pisca koji je psihološki prodro u život naroda, sa njim se duhovno srodio i uvjerljivo iznio njegove patnje, jade i reakcije, zaslužuju trajnu pažnju, te da bi bilo šteta da padnu u zaborav.

Sve ono što bilo kako može da obogati naš tako raznorodni književni život treba da se uklopi u cjelovitu sliku naših književnih dostignuća.

Budisavljević se već od mladih dana zanimao za život naroda i narodne probleme, te je kao đak VIlI razreda gimnazije na Rijeci odlazio na skupštine riječke župonije i tamo slušao govore župana Bartola Zmojića, podžupana Ivana Vančine, velikog bilježnika Ante Starčevića (kasnijeg pravaškog vođe) i podbilježnika Marijana Derenčina, a zanimanje za književnost u njemu su podstakli njegovi profesori u riječkoj gimnaziji književnici Fran Kurelac, Vinko Pacel i Slovenac Jonez Trdina.

Naročito je bio privržen Franu Kurelcu, koga je često u kući posjećivao, pomagao mu u radu, a duže vremena bio i pristaša njegove "riječke škole". Za Budisavljevića, koji se i u svojim pripovijestima prvenstveno zanimao za život naroda i njegove patnje, karakteristično je da je o prilikama u narodu često pisao i člonke u novinama, te da je svoj prvi štampani rad, dopis o Hrvatskoj vojnoj krajini, objavio već u svojoj 20. godini u Pozoru (1863).

Njegov interes za život naroda uostalom je u skladu i s njegovom upravnom službom (veliki bilježnik, okružni ađutont krajišnog komondonta, podžupon, veliki župon i dr.), sa službom koju je savjesno i korektno vršio, zbog čega je i kod naroda sticao privrženost i priznanje.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #3 : Kolovoz 25, 2008, 23:19:17 »


Vrlo srdačno prijateljstvo ga je vezivalo za hrvatskog pjesnika Lavoslava Vukelića, s kojlim je, zato što zbog slabog materijalnog stanja nije mogao da studira slavistiku, kako je želio, zajedno pohađao u Beču krajiški upravni tečaj (Grenzverwaltungskurs) te je poslije njegove smrti izdao njegove sabrane pjesme pod naslovom Književno cvijeće Lavoslava Vukelića. Njegovo poznonstvo i prijateljevanje sa raznim našim književnicima našlo je odraza i u njegovim uspomenama o njima. Tako je pisao uspomene na Kurelca,Vukelića, Perkovca, Zmoja, Šenou i ruskog filologa Antuna S. Budiloviča, koje je kasnije (Zagreb, 1918) uz još neke druge sabrao u knjizi Iz mojih uspomena.

Mnogo je poštovao pjesnika Ivana Trnskoga, tako daje prema njegovu pseudonimu "Milutin" uzeo za sebe pseudonim "Milutinov".

Prva njegova pripovijest Petar Gavion mrke sreće, štampana u prvom godištu Vijenca' (1869), i po tematici i po načinu pripovijedanja, odredila je smjer kojim će se sve do kraja svoje književne djelamosti kretati u većini svojih najboljih pripovijesti.

Rođen 17. (29) VII 1843. g. u Bjelopolju u Lici kao najmlađe dijete od ukupno 16-ero braće i sestara, služio je u raznim mjestima Hrvatske (Ogulin, Oštorije, Primišlje, Berek, Zagreb, Bjelovar; Vinkovci, Ruma, Slavanska Požega, Gospić i ponovo Zagreb, gdje je 1905. kao zagrebački veliki župan penzioniran). Umro je u Zagrebu 22. siječnja 1919.g.

Sva njegova djela, rasuta po raznim časopisima i novinama, nikada nisu bila sabrana i, preštampana u knjige, a njegove izabrane pripovijesti izašle su u dvjema knjigama:
S ličke grude (Zagreb, 1913) i Iz starog zavičaja (Novi Sad,1914). God. 1951. ponovo je, ali sa znatno manjim brojem pripovijedaka, u Zagrebu izašla zbirka S ličke grude. U rukopisu mu je ostalo opširno autobiografsko djelo Pomenci iz moga života, u kome, pored onoga što se odnosi na događaje iz njegova života, ima zanimljivih prikaza o prilikama u mjestima gdje je živio i u njegovu rodnom kraju, ali najviše je mjesta posvećeno njegovu djelovanju kao upravnog službenika.

Srbin po porijeklu, u početku se je i svojim književnim radom i prijateljskim vezama s hrvatskim književnicima potpuno uklopio i u njihov politički rad, te se solidarizirao s njihovim nastojanjima za nacionalnim osvješćivanjem i poboljšanjem prilika u našem narodu, kasnije jače ističe (i li pripovijestima) svoju srpsku svijest, a na kraju, u posljednjem razdoblju svoga života, u skladu s političkom atmosferom koja je tada bila prevladala kod prilično velikog dijela naše inteligencije, osjećao se pripadnikom jedinstvenog naroda srpskohrvatskog.

Zbog toga, posve ispravno, Josip Pasarić u svom predgovoru njegovoj zbirci "S ličke grude" ističe da on pripada i Srbima i Hrvatima (da je "i vaš i naš") isto onako kako je i Stonko Vraz pripadao i Hrvatima i Slovencima.

Mnoga je lica, prikazana u svojim pripovijestima, preuzeo iz života. U Jakoti ženi opisuje svoju mojku, a u Pomencima iz moga života spominje da je lično prisustvovao prijekom sudu kad su bili na smrt osuđeni Nikola Kosanović i njegov drug Stevan (što je opisao u pripovijesti Prijeki sud pod Modruš-gradom), da se je prigodom svoga puta u Zrmanju uistinu sastao i razgovarao s "posljednjim ličkim harambašom" (iz istoimene pripovijesti) Lazom Škundrićem, te da je Šašu harambašu (također iz istoimene pripovijesti) njegova mojka pamtila i dapače se s njime jedanput i sastala.

Jedna je specijalna karakteristika Budisavljevića kao književnika. Dok mnogi književnici, osobito oni koji nisu prvoga ranga, dugo vremena traže svoj specijalni izraz, te lutaju od jednog književnog pravca do drugoga, neko vrijeme potpadaju pod utjecaj jednoga, a kasnije kojeg drugog renomiranog pisca, te najviše treba voditi računa o njihovom književnom razvoju, kod Bude je to mnogo jednostavnije.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #4 : Kolovoz 25, 2008, 23:25:34 »


U njegovu stilu može se opaziti jedino jezgrovitost i sočnost izražavanja kakvu nalazimo kod njegova nekadašnjeg učitelja Frana Kurelca i kod narodnih pripovjedača u kraju gdje je narodni jezik osebujan i slikovit, a u načinu izlaganja presudon i isključiv utjecaj narodnih pripovjedača. (Svojevremeni jezični upliv Trnskoga nije imao važnijeg značaja.) Tehnika pripovijedanja, stilske osobine i duh koji provijava njegove pripovijesti nije se kod njegovih najkarakterističnijih i najboljih pripovijesti nikad izmijenio počevši od prve njegove pripovijesti Petar Gavran izašle u prvam godištu Vijenca 1869. g. pa sve do posljednjih njegovih boljih pripovijesti. Iste odlike koje nalazimo u taj njegovoj, prvoj, pripovijesti, jednako karakiterističan lički seljački govar, istu živost pripavijedanja, istu ili sličnu atmosferu ondašnjih prilika, više ili manje isti umjetnički tretman nalazimo i u pripovijestima

Prijeki sud pod Modruš-gradom iz g. 1889,
Zadnji lički harambaša 1890,
Jakata žena 1892,
Saša harambaša 1893,
Maksimova draga 1895,
Vražja pećina 1895,
Hajduk nevjera 1896. i
Kobna zamjena 1901,

te datum nastanka tih pripavijesti ne znači gotava ništa.

Razlika po vrijednosti ili zanimljivosti njegovih pripovijedaka isključiva je u predmetu koji je obrađivao: da li je prikazao kakav ozbiljni, značajni događaj iz života Ličana ili kakav nevažan događaj, prikazan ad hoc ili za zabavu, ili je pak događaj bio dobronamjerno tendenciozan, poučon u patriotskom duhu.
Josip Čelar


Bibliografija
Djela Bude Budisavljevica*


S ličke grude, Matica hrvatska, Zagreb, 1913.
Iz starog zavičaja, Matica srpska, Novi Sad, 1914.
Iz mojih uspomena. Izdanje Mirka Breyera, Zagreb, 1918.
S ličke grude (izbor). Prosvjeta (Mala biblioteka), Zagreb, 1951.

Važnija literatura o Budi Budisavljeviću

dl [Dušan Lopašić]: Bude Budisavljević Prijedorski. K njegovoj sedamdesetgodišnjici (Sloga, V, br. 32, str. 1-2, Karlovac, 10. VIlI 1913)

Josip Pasarić: Bude Budisavljević, predgovor zbirci S ličke grude, str. III-XXVI, Zagreb, 1913.

Nik[ola] Andrić: Ovogodišnje knjige "Matice hrvatske". B. Budisavljević: "S ličke grude" (Narodne novine, LXXIX, br. 280, str. 1-2, Zagreb, 3. XII 1913)

K. [Zofka Kveder]: Bilder aus der Lika (Agramer Tagblatt, XXVIII, br. 275, str. 1-3, Zagreb, 29. XI 1913)

Felicijan [Srečko Brodar]: B. Budisavljević: S ličke grude (Ljubljanski zvan, XXXIV, št. 1, str. 54-55, Ljubljana, januar 1914)

A. M. [Andrija Milčinović]: Bude Budisavljević: "S ličke grude" (Književne novosti, I, br. 7, str. 110, Zagreb-Rijeka, 7. III 1914)

I. C. [Izidor Conkar]: B. Budisavljević: S ličke grude (Dom in svet, XXVII, št. 5, str. 166, Ljubljona, maj 1914)

M. B. [Milan Budisavljević]: O piscu ove zbirke, predgovor zbirci Iz starog zavičaja, str. V-XIV, Novi Sad, 1914.

Dr Branko Vodnik: Divni umiljatnik iz Bjelopolja, predgovor knjizi Iz mojih uspomena, str. III-IX, Zagreb, 1918.

* Popis njegovih radova od 1869. do 1910. g. Danesen je kronološkim redom u Brankovu kolu, XVII, br. 45, str. 717-718, Srijemski Karlovci, 1911.

Stevan Žakula: Iz mojih uspomena (Bude Budisavljević Prijedorski) (Književni jug I, knj. II, sv. 7, str. 265-267, Zagreb, 1. X 1918)

Branko Vodnik: B. Budisavljević: Iz mojih uspomena [Povodom sedamdesetgodišnjice njegova rođenja] (Narodne novine, LXXXIV, br. 170, str. 1-2, Zagreb, 27. i 29. VII 1918)

Zofka Kveder: U spomen Bude Budisavljevića (Jugoslavenska žena, III, br. 3, str. 101-103, Zagreb, mart 1919)

Dr D. P. [Dragutin Prohaska]: Bude Budisavljević Prijedorski. (Jugoslavenska njiva, III, br. 5, str. 78-79, Zagreb, [krajem siječnja] 1919)

Svet.(ozar) Georgijević: Lika u našoj književnosti i kulturi (Glasnik Jugoslavenskog profesorskog društva, XIX, br. 10, str. 740-746, Beograd, juni 1938.)

Dr Josip Celar: Bude Budisavljević (Prigodom 120. godišnjice rođenja) Riječka revija, br. 4. str. 274--279. Rijeka, travanj 1963.
Josip Čelar





Iz privatnog vlasništva Marice Draženović i kao takvo prvi puta na internetu
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!