CRO-eu.com
Kolovoz 18, 2019, 05:36:11 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1] 2
  Ispis  
Autor Tema: Rođeni u Lici  (Posjeta: 24120 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Veljača 17, 2008, 12:50:23 »


Ilija Šarinić – Ican


Ilija Šarinić - Ican, rođeni je Švičanin. Rođen je 4. svibnja 1875. od majke Marije r. Babić iz Brloga i oca Franje. U devetoj godini života ostao je siroče bez oca s majkom, bratom (također učiteljem) i dvije sestre.

Pučku školu završio je u Švici, a građansku u Otočcu. Po završetku škole zbog nemogućnosti daljnjeg školovanja, iako je bio izvrstan učenik, majka ga je namjeravala dati za šegrta u trgovini. !can je uz velike napore uspio nagovoriti majku da ga pošalje na školovanje za učitelja u Petrinju, kupila mu je odijelo, a Ican je morao obećati da od majke ne će potraživati nikakvu potporu.

Otišao je 1891. g. na preparandiju u Petrinju. Morao se sam uzdržavati, a samo potporom dobrih ljudi mogao je preživjeti. Maturirao je 1895. i počeo raditi kao pomoćni učitelj u Čagliću kraj Lipika. Nije se dugo zadržao (do 1899.), zatražio je premještaj u Švicu radi brige o majci i sestrama.

Krajem 1900. Ican se u Švici oženio Apolonijom i s njom imao sedmero djece (dva sina: Vladimira i Slavka i pet kćeri: Ljubicu, Ljudmilu, ponovo Ljubicu, Katarinu i Mariju).

Odlaskom u mirovinu Šime Cvitkovića Ilija Šarinić je 1901. u Švici postao ravnajućim učiteljem, tu dužnost obavljao je sve do umirovljenja 1932. g. Za cijelo to vrijeme vodio je uredno i njemački pedantno Spomenicu škole, zapisujući svaki važniji događaj za školu, Švicu i okolicu.

Za Icana se može kazati da je bio osoba puna poleta i nemirna duha za niz težnji i poduhvata. Njegovim zalaganjem uzidana je nova škola, sada postojeća, dao si je truda urediti školski vrt i cvjetnjak na škrtu švičkom kamenitom tlu, zasaditi voćke i stvoriti rasadnik te po završetku svake godine dijeliti sadnice učenicima i na taj način u Švici proširiti voćarstvo.

Trudio se opremiti školu učilima, stvoriti i obogatiti školsku knjižnicu, a njegovim naporom nabavljenje harmonij za glazbeni odgoj. Njegovom zaslugom nabavljen je također harmonij za župnu crkvu, a samje svirao na nedjeljnim misama i crkvenim blagdanima.

U školi je uredio arheološku zbirku iz Švice i neposredne okolice te prirodnu zbirku sakupljenu sa svojih višegodišnjih putovanja po zemlji. Stare natpisne ploče na školi i dio arhiva pohranio je u Hrvtaskom školskom muzeju i tako otrgao zaboravu mnogo toga.

Uopće, imao je smisla za pratiti život i zbivanja oko sebe, svjestan značenja svakog bilježenja.

Ilija Šarinić bavio se prirodoznanstvom, rado je planinario, rado se družio s inim stručnjacima (botaničarima, geolozima, hidrogeolozima). Sve prirodne osobitosti Švice i okolice su ga silno zanimale, a posebnom pažnjom se odnosio prema Gackoj, skeli i švičkom slapu. Prilikom čišćenja ponora Bezdanke spuštao se u ponor.

Shvaćao je turističku važnost Švice, promovirao ju je napisima u novinama i časopisima (pisao je za Glasnik hrvatskog prirodoslovnog društva, Narodne novine, Hrvatski učiteljski dom, Jutarnji list i dr.) i dovođenjem znamenitih i utjecajnih ljudi u Švicu.

Jedno vrijeme do Prvog svjetskog rata pratio je vodostaj Gacke za potrebe stranih društava koja su kanila iskoristiti vodeni potencijal Gacke u Švici za hidrocentralu. Bio je svjestan prirodnih neiskorištenih potencijala Švice, nadao se da će tehnički i svaki drugi napredak donijeti Švičanima bolji život, no i slutio da novo vrijeme donosi i veliku promjenu u tradicijski život seljačkog življa.

Kao učitelj trudio se da u selu djeluje prosvjetiteljski. Nije prenosio znanje samo učenicima, pokušavao je prosvijetliti i odrasle, posavjetovati ih, ukazati im na neke mane, grješke i propuste, što nije uvijek naišlo na odobravanje Švičana.

U takvim situacijama zaokupila bi ga malodušnost, no već sljedećeg dana kretao je neumorno u nove pokušaje. Za odrasle je držao u školi neka predavanja; održao je predavanje o povijesti švičke škole, zatim iz higijene pokušavajući pomaknuti na bolje narodno zdravlje, držao je u dva navrata predavanje o povijesti Švice, o umjetnom gnoju kao nečem novom u poljodjelstvu, o avijatici, a naročito je bio osjetljiv na tradicijsku narodnu odjeću (narodnu nošnju) čijem propadanju i zanemarivanju je bio živim svjedokom.

1927. održao je predavanje 'Moda na selu' pokušavajući probuditi interes domaćih ljudi za tradicijskom odjećom koja je pod naletima industrijski proizvedenih tkanina uzmicala.

Sestra mu, Katarina Šarinić, je bila čak u Zagrebu školovana za ručni rad, radila je jedno vrijeme na školi u Švici. Icanje osobno sakupljao dijelove tradicijske odjeće i ono malo što je i danas u fundusu Etnografskog muzeja u Zagrebu dobavljeno je njegovom intervencijom.

Katarina Šarinić obučena u narodnu nošnju vlastite izrade,
izrađeno po uzorku narodne nošnje koja se nosila u Švici. (Fotografija datirana iz 1913.g.)

Uz svoj posao na opismenjavanju mladih Švičana Šarinić se trudio pomagati ljudima koliko je mogao. Iako je u Prvom svjetskom ratu i sam kraće vrijeme bio mobiliziran kao ustaša, pomagao je nekim porodicama u obavljanju poljodjelskih poslova zbog manjka muške radne snage, pisao je pisma na ratišta, prehranjivao je nešto najsiromašnije i najgladnije djece za svojim stolom.

Švičke mladiće slao je preko Hrvatskoga radiše na izučavanje zanata. Radi ostanka u svom selu odbijao je napredovati u poslu i preuzeti neke druge dužnosti.

U političkom smislu Icana se ne može svrstati u neku političku stranku, mada je bio vijećnik Općine Otočac 1932. g. Kao činovnik sudjelovao je u provođenju izbora, u popisu žiteljstva i sl.

Osjećao je problem okoštale Austro-Ugarske monarhije i s ushićenjem je dočekao njenu propast, stvaranje Države SHS, odnosno ujedinjenje u Kraljevstvo SHS, kasniju Jugoslaviju. Nekoliko ga je godina držalo oduševljenje stvaranjem nove države i ujedinjenjem južnih Slavena' i skidanje 'tuđinskih okova'.

No kako je vrijeme prolazilo, tako je zbog beogradske politike bio sve više i više rezerviran prema takvoj politici i ustrojstvu države, a nemilim događajima u beogradskoj Skupštini i ogorčen.

Postao je svijestan da su stare okove zamijenili novi, još teži.

U tom ogorčenju je umirovljen. Nigdje nije istakao da je na osobni zahtjev umirovljen, nego da ga je 'Njegovo Veličanstvo Kralj Aleksandar' umirovio na prijedlog Ministarstva prosvete. Iz toga se dade čitati da je umirovljen ne svojom voljom, pa je očito da su neke političke implikacije utjecale na njegovo umirovljenje.

Odlaskom u mirovinu Ican je iskazao svoje ogorčenje, osjećao je da mu sav njegov višedesetljetni trud u Švici nije honoriran.

Švičani nisu nimalo bili zahvalni svom učitelju za 34. godišnji rad u njihovom selu. Je li to doista bila objektivna stvarnost ili staračko malodušje, ostat će nam tajna.

Odlaskom u mirovinu 1932. s gorčinom je napisao: Uza sve to opazio sam da mi narod nije za sav trud zahvaljivao. Da mi u ovdješnjem groblju ne počiva neprežaljena supruga (umrla 1929.), ne bi radi te narodne nezahvalnosti sa pjesnikom kazao: U tom polju daj mi groba, ali svakako radi tom narodu učinjenog dobra moglo bi mi se napisati na grobu: Rodio se da živi za drugoga.

Umro je 21. svibnja 1936. i pokopan na švičkom groblju.

Skromni grob Ilije Šarinića - Icana i njegove porodice na švičkom groblju (Foto: M. Kranjčević, 2002. g.)
„Porodica Ilije – Icana – Šarinića učitelja... „

Autor: Milan Kranjčević
Foto: Milan Kranjčević
Otočac, 2003
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Travanj 13, 2008, 01:22:01 »


Dr. Zvonimir Pavišić

Rođen je 25. kolovoza 1908. u Gospiću. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu, gdje je 1933. završio studij medicine. U travnju 1934. počeo je raditi u Klinici za očne bolesti u Zagrebu najprije kao volonter, a od 1935. kao asistent. Specijalistički i asistentski ispit položio je 1938. U veljači 1943. imenovan je sveučilišnim profesorom i predstojnikom Klinike, koju je dužnost obnašao do kolovoza 1945. Uklonjen s Klinike od nove vlasti, djelovao je kao voditelj očne ambulante Doma narodnog zdravlja u Varaždinu, a zatim kao ravnatelj bolnice za očne bolesti u Prelogu. U jesen 1947. vraćen je na Kliniku u svojstvu asistenta.
1948. habitilirao se za priv. docenta radnjom o operativnom liječenju odljepljenja mrežnice. 1951. izabran je za sveučilišnog docenta, nekoliko mjeseci kasnije za izvanrednog profesora i predstojnika Klinike, a 1959. za redovitog profesora. Dužnost predstojnika Klinike obnašao je do 16.siječnja 1978., a dužnost predsjednika Katedre do umirovljenja ujesen iste godine. Za izvanrednog člana tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 1977., a za redovitog člana 1986.

Bio je i nastavnik na Odontološkom odsjeku Medicinskog fakulteta, kasnije Stomatološkom fakultetu, Visokoj defektološkoj školi, Višoj školi za medicinske sestre i Srednjoj optičarskoj školi. Izdao je udžbenik oftalmologije za studente medicine i stomatologije, koji je doživio tri izdanja (1957, 1963, 1971), zatim udžbenik za studente defektologije, te za studente Više škole za medicinske sestre, djelujući kao vrstan pedagog ne samo u visokoškolskoj nastavi nego i odgojivši preko 150 specijalista oftalmologa. Posebice se bavio plstičnom i rekonstrukcijskom kirurgijom vjeđa i spojnice, te je objavio vlastitu operativnu metodu trahomskog entropija i trihijaze tarzotomijom i heilomarginoplastikom, plastičnu operaciju trahomskog koloboma s intermarginalnom plastikom hrskavice iz uha, te operaciju simblefarona.

Istraživao je utjecaj pterigija na refrakciju i astigmatizam, te je modificirao Bangerterovu operaciju pterigija. Kod ablacije mrežnice izvodio je vlastitu metodu površne episkleralne dijatermokoagulacije u kombinaciji sa skleralnom punkcijom. Proučavao je refrakciju oka kao biološki fenomen, posebice razvoj binokularnog vida. Radio je na problemu sljepoće, njene etiologije, rasprostranjenosti, profilakse, te kategorizacije slijepih i slabovidnih osoba kao i rehabilitacije vida. Ispitivao je terapeutske mogućnosti liječenja trahoma, simpatičke oftalmije, luetičkih oboljenja oka i dr. Bio je tajnik Zbora liječnika Hrvatske, predsjednik Oftalmološke sekcije tog Zbora, predsjednik Udruženja oftalmologa Jugoslavije, član mnogih međunarodnih oftalmoloških društva i izdavačkih odbora časopisa. Nositelj je visokih odličja, 1971. nagrađen je Nagradom grada Zagreba.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Lipanj 08, 2008, 16:17:49 »


Silvije Strahimir Kranjčević (Senj, 17. veljače 1865. - Sarajevo 29. listopada 1908.)


Rođen u Senju, koji bitno obilježava i njegove rane stihove objavljene 1885. godine u zbirci "Bugarkinje". Ta zbirka sasvim je na tragu tradicionalne lirike koju predvode Harambašić i Preradović.

Nakon što nije maturirao, iz Senjskog je sjemeništa poslan u Rim, gdje se trebao studijem pripraviti za svećeništvo. No, nakon osam mjeseci uvidio je da nema poziva na svećeništvo te se vratio u Zagreb upisavši učiteljski tečaj.

Nakon završetka tečaja, kreće u Bosnu, budući da bez mature u Hrvatskoj ne može predavati. Radio je u Mostaru, Livnu i Bjeljini, sve dok se konačno nije skrasio u Sarajevu, gdje je upoznao Elu Kašaj, koju će oženiti na svoj 33. rođendan te s njom imati kćer Višnju.

Odmah nakon vjenčanja predaje u tisak svoju najbolju zbirku pjesama "Izabrane pjesme", a 1902. tiskat će i "Trzaje". Oko 1903. počinje poboljevati, pa zbog kamenaca u mjehuru biva triput operiran. Nakon neuspješna liječenja u Sarajevu, krajem 1906. kreće u Beč. Nakon osam mjeseci teškog bolovanja, vraća se kući gdje ubrzo počinje njegova agonija.

Pokopan je na sarajevskom groblju sv. Josipa.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #3 : Srpanj 01, 2008, 21:19:46 »


Slavoljub Brixy

Zaslužni profesor na nautičkoj Školi u Bakru. Profesor matematike i fizike (1933 - 1934), pisac više rasprava iz matematike i radiotelegrafije.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Ante_Bruno_Busic
Posebni član
*
Postova: 240



« Odgovor #4 : Listopad 03, 2008, 09:52:59 »


Rade Serbedžija
Rade Šerbedžija (Bunić, 27. srpnja 1946.)



Rane godine

Diplomirao je 1969. na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, nakon čega je ubrzo angažovan u zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavela. Nakon toga naizmenično radi kao slobodni umetnik, s angažmanom u HNK Zagreb, te ponovno u "Gaveli". Nadaren, posebne glumačke tehnike, glumac i racija i temperamenta, sugestivan, vrsne dikcije, s lakoćom izvodeći i fizički najteže scene, pokazao se podjednako uverljiv u ulogama klasičnog (npr. Šekspirovi Hamlet i Ričard III) i modernog repertoara (npr. Ibsenov Per Gint) - u raznim žanrovima, i u pozitivnim i u negativnim likovima. Dobitnik je mnogih priznanja (triput nagrađen na Sterijinom pozorju, Nagrada "Vladimir Nazor", Nagrada "Dubravko Dujšin", Nagrada "Orlando" na Dubrovačkim ljetnim igrama). Na filmu je debitovao sporednom ulogom u Iluziji (1967) Krste Papića, dok prvu glavnu - mladića na životnoj prekretnici - tumači u Gravitaciji ili fantastičnoj mladosti činovnika Borisa Horvata (1968) B. Ivande.

Rast popularnosti

Od tada sve češće nastupa u glavnim ulogama dobijajući popularnost i ulazeći u krug najrespektovanijih jugoslovenskih glumaca - u filmovima raspona od ratnih drama do savremene tematike. Tako su početkom 70-ih godina zapažene njegove uloge komunističkog aktiviste dezorijentisanog u privatnom životu u Crvenom klasju (1970.) Živojina Pavlovića i seoskog mladića suočenog s nepravdom u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja (1973) Krste Papića. U to vreme ističe se i u filmovima koji kritički oslikavaju jugoslovensku savremenost: kao kompozitor kod kog prevladava karijerizam (što potvrđuje njegovu sposobnost karakterizacije moralno ambivalentnih osoba) u filmu Bravo maestro (1978) Rajka Grlića (Zlatna arena u Puli) i u naslovnoj ulozi u Novinaru (1979.) Fadila Hadžića.

Na vrhuncu slave

Najuspešnija filmska godina za Šerbedžiju je verovatno bila 1986. kada sa dve uloge u filmovima dobijaju titulu najuspešnijih na pulskom festivalu: revolucionara koji se ne snalazi u poratnom vremenu u Večernjim zvonima Lordana Zafranovića (Zlatna arena) i radnika ogorčenog siromaštvom i životnim nedaćama u Snu o ruži Ž. Tadića (Velika povelja u Nišu). Velikog radnog potencijala, s uspehom glumi i na televiziji: u tv-serijama U registraturi, Nikola Tesla (u naslovnoj ulozi), Prosjaci i sinovi i Bombaški proces (kao Josip Broz Tito). Godine 1982. dobio je godišnju nagradu australijske televizije Sami za glavnu ulogu u australijskoj televizijskoj ekranizaciji drame Oslobođenje Skoplja D. Jovanovića. Objavio je 2 zbirke pjesama: Promjenljivi i Crno, crveno. Bio je predavač scenskog govora i glume na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu te kao vanredni profesor glume na Akademiji umetnosti u Novom Sadu.

Odlazak u emigraciju

Godine 1992. odlazi u svet gde se takođe probio kako sjajan glumac. Uprkos tome što je već glumio u 80-ak filmova distribuisanih uglavnom na području bivše Jugoslavije, proboj u svetske vode zadobio je filmom Hanin rat (1988) i filmom Pre kiše (1994) Milča Mančevskog. Godine 1996, Šerbedžija je igrao oca izbeglice u filmu Belma i novozelandskog imigranta u filmu Broken English. Potom su usledile uloge u vodećim holivudskim filmskim ostvarenjima u filmovima "Svemirski kauboji", "Nemoguća misija 2", "Moćni Džo Jang", "Sneč" itd.

Poznat je i po čitanju poezije, a i po pozorišnim predstavama. Pokrenuo je i novi teatar "Ulisis" u Puli koji je premijeru doživio s predstavom "Kralj Lir" na Brionima pod rediteljskom palicom njegove supruge Lenke.

Radio je s mnogim velikim imenima, a s nekim od njih kao što su Vanesa Redgrejv, Filip Nojs ili Tom Kruz porodični je prijatelj[traži se izvor]. Radio je i sa Stenli Kjubrikom i Klintom Istvudom.

Filmografija

Prije 1980

* Novinar (1979)
* Usijanje (1979) .... Tomo
* Živi bili pa vidjeli (1979)
* Povratak (1979)
* Bombaški proces (1978) (TV) .... Josip Broz
* Bravo maestro (1978)
* Hajka (1977) .... Lado
* Nikola Tesla (1977) (mini) TV Serija
* U registraturi (1976) TV Serija .... Ivica Kičmanović
* Pesma (1975) (mini) TV Serija
* Nocturno (1974) .... Lucio
* Obešenjak (1974) (TV)
* Užička republika (1974)
* Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (1974)
* Begunec (1973) .... Ivan
* Živjeti od ljubavi (1973) .... Davor
* Obraz uz obraz (1972) (mini) TV Serija
* Poslijepodne jednog fazana (1972)
* Zvezde su oči ratnika (1972) ... učitelj
* Prosjaci i sinovi (1971) (mini) TV Serija .... Matan Potrka
* Putovanje na mjesto nesreće (1971) .... Vlatko
* U gori raste zelen bor (1971)
* Rdeče klasje (1971)
* Idu dani (1970)
* Papagaj (1970) (TV) .... Mladić
* Dio e con noi (1969)
* Sedmina - Pozdravi Mariju (1969) .... Niko
* Gravitacija (1968)
* Osveta (1968)
* Crne ptice (1967)
* Iluzija (1967)

Od 1980-1990

* Gospođica (1980)
* Duvanski put (1980) (mini) TV Serija
* Variola vera (1981) .... Doktor Grujić
* Tuga (1981) (TV)
* Nepokoreni grad (1981) (mini) TV Serija
* Banovic Strahinja (1981) .... Abdulah
* Kiklop (1982) .... Ugo
* 13. jul (1982) .... Kapetan Mitrović
* Noć poslije smrti (1983)
* Zadah tela (1983) .... Pančo Vila
* Pejzaži u magli (1984) .... Lelin otac
* Una (1984) .... Profesor Mišel Babić
* U raljama života (1984) .... Intelektualac
* Štefica Cvek u raljama života (1984) (mini) TV Serija
* Horvatov izbor (1985) .... Krešimir Horvat
* Život je lep (1985) .... Harmonikaš
* Večernja zvona (1986) .... Tomislav K. Burbonski
* San o ruži (1986) .... Valent
* Putovanje u Vučjak (1986) TV Serija .... Krešimir Horvat
* Miss (1986)
* Days to Remember - Verliebten, Die (1987)
* Osuđeni (1987)
* Hudodelci (1987) .... Raka
* Manifesto (1988) .... Emile
* Hanin rat (1988) .... Captain Ivan
* Večernja zvona (1988) (mini) TV Serija .... Tomislav Kovač
* Čovjek koji je volio sprovode (1989)

Od 1990-2000

* Stigmata (1999) .... Marion Petrocelli
* Dolce rumore della vita, Il (1999) .... Bruno Maier
* Eyes Wide Shut (1999) .... Milich
* Mare largo (1998) .... François Riffaud
* Moćni Džo Jang (Mighty Joe Young) (1998) .... Andrei Strasser
* Prague Duet (1998) .... Jiri Kolmar
* Polish Wedding (1998) .... Roman
* Tregua, La (1997) .... The Greek
* Saint, The (1997) .... Ivan Tretiak
* Memento (1996) .... The Officer
* Nečista krv (1996) .... Marko
* Broken English (1996) .... Ivan
* Belma (1995) .... Josip Papac
* Two Deaths (1995) .... Colonel George Lapadus
* Magareće godine (1994) .... Narrator
* Pre kiše (1994) .... Aleksander
* Urnebesna tragedija (1994) .... Kosta
* Kontesa Dora (1993) .... Karlo Armano
* Dezerter (1992)
* Karneval, anđeo i prah (1990)

Od 2000

* Bela ptica (2004)
* The Keeper (2004) .... Imam Muaffak
* EUROTRIP (2004) .... Tibor
* HERMANO (2003) .... Carlos Avileda
* ILARIA ALPI (2002) .... Miran Hrovatin
* Tihi amerikanac (2002) .... Inspector Vigot
* Quicksand (2001/I) .... Oleg Butraskaya
* Južni pacifik (2001) (TV) .... Emile de Becque
* Je li jasno prijatelju? (2000) .... Milan Rajić
* Sneč (2000) .... Boris 'The Blade' Yurinov
* Kosmički kauboji (2000) .... General Vostow
* Nemoguća misija 2 (2000) .... Dr. Nekhorvich

Spoljašnje veze

* Rade Šerbedžija na IMDb
* Šerbedžija: Navukao sam Holivud na rakiju
Evidentirano
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #5 : Studeni 02, 2008, 23:04:38 »


STJEPAN UGARKOVIĆ (1863. - 1957.)

U zapadnom kraju Brinja, uz glavnu cestu, nalazi se i danas nekoliko kuća u kojima o obitavaju Brinjaci s obiteljskim imenom Ugarković. Pretpostavljali smo da je iz jedne od njih potekao i gore naslovljeni Stjepan Ugarković, sakupljač narodnih pjesama iz rodnoga mu Brinja, Drežnice, te Sinca u dolini Gacke kao i iz velebitskih sela Vratnika, Jablanca i Starigrada. Naaš istraživački posjet Brinju u mjesecu svibnju 1994. g. trebao je potvrditi navedenu pretpostavku, što se međutim nije dogodilo. Prilikom obilaska spomenutih obitelji nismo se naime mogli uvjeriti da bi Stjepan Ugarković bio potekao iz neke od njih. No, iz raspoloživih biografskih podataka sa sigurnošću možemo reći da je imenovani došao na svijet u Brinju 31. listopada 1863. g.163

Zna se da je polazio gimnaziju u Senju te da je službovao kao pravnik u Zagrebu gdje je 1890. g. bio "pravnik zagrebačkog sveučilišta" te da je 1943. g. živio u Zagrebu kao šmirovljeni pravni nadsavjetnik.164 U Zagrebu je 20. studenog 1957. g. i umro.

U "Kratkom pripomenk" svoje rukopisne zbirke od 140 pretežito lirskih pjesama, sakupljač Stjepan Ugarković izrijekom kaže:

"Ovo 140 pjesama nisam sakupio, kao da sam baš naročito putovao iz sela u selo i tako sabirao dragocijeno narodno blago, nego gdje mi se slučajno sgoda pružila te ju nisam propustio, a zato, da se prema malenom broju pjesama, koje ovdje nekoliko sela zastupaju, nebi držalo, kao da je to samo jošte iščezavajući dim već ugasle vatre, kao da je narodna pjesma u nas po gornjoj Krajini, izim nešto malo ostanaka već posve jenjala. Naprotiv iztičem, da narodna pjesma ovuda ne samo, da nije zamrla, nego da ona, ako ne i starom nekadanjom bujnom snagom, a ono ipak još živahnom kriepkoćom napunjuje dušu i srdce onoga naroda koji i do sada jošte nije napustio stare predsude, bajna snatranja i tajnovite čarolije, koji jošte ni sada nije pozabavio amanet - pjesama, što mu ih djedovi predadoše i koji pun divne darovitosti i duševne sviežošti i kriepčine i uza sve nesgode ipak jošte uviek duhom malaksao nije, a da i u unaprijedne poradja novih tvorova. U kratko da rečem ovi krajevi jošte su dosta bogati na narodnoj pjesmi i dosta ima toga narodnoga blaga, što ga jošte nitko pobilježio nije."

Ugarković je ove retke pisao davne 1885. g., kad se jamačno već nalazio na studiju prava, pretpostavljamo u Zagrebu. Da se bilježenjem narodnih pjesama bavi duže vremena, potvrđuje njegov navod kako je primorske pjesme zapisivao kao gimnazijalac u Senju, stanujući kod jedne jablanačke obitelji.

Domaćih pjesama iz Brinja zabilježio je ukupno 45, iz Drežnice, sve epskih, devet, dok iz Sinca ima, s jednom zabilježenom u susjednom Lešću, ukupno 23.

Sve ostale pjesme zapisane su u velebitsko-podgorskim selima Vratniku, Jablancu i Starigradu. U svemu ih je dakle 140, što je sakupljač darovao Matici hrvatskoj 1885. g. Samo manji broj njih su epske pjesme, dok ih je većina lirskih. Nekoliko njih je objavljeno u poznatoj Matičinoj kolekciji "Hrvatske narodne pjesme" u deset svezaka, u razdoblju 1896. -1942. godine.

Njegove su kazivačice bile starica Jele Borić i djevojka Anica Javor, te se negdje izrijekom navodi da su mu one neke pjesme pjevale.

Izrazito deseteračke pjesme baladičnog ugođaja potječu od kazivačice Jele Borić te opjevavaju Senjanina Ivu, neznanog djeliju i majku devetorice sinova, sve s dobro razvijenim sadržajem, dramatskim situacijama i lijepim pjesničkim slikama.

1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #6 : Studeni 02, 2008, 23:11:34 »


U pjesmama lirskog sadržaja, kraćim i dužim, koje potječu od obadviju kazivačica nerijetko se spominje njihovo rodno Brinje: npr.:

Pala magla posred Brinja grada,
ne vidi se drva ni kamena,
nego jedna grana orijeva,
pod njom sidi lipota divojka.

Igra kolo divojčica Mare,
i šnjom skupa Brinjkinje divojke,
jednom rukom kolo razigraje,
drugom rukom suze otaruje.

Brinje moje, žao mi je na te,
ča mi nisi odgojilo drago,
odgojilo, ali dosudilo,
Brinje moje, odgojenje moje!

Brinje moje, moje polje ravno,
po tebi se moje šeće drago,
cel dan šeće, okrenut se neće.
Mili Bože, ča se srdi drago!

Likovi u pjesmama su gradska gospoja Anka (dali na Sokolcu?), bolna zaručnica, rasrđeni ljubovnici, spašena brodolomka Anica, rast i služba Antonova, mali Vida i neprilike s Turcima, Mare i Jivan.

Pjesme su većinom deseteračke, no ima ih i s osam, odnosno dvanaest slogova. Iza nekih pjesama Ugarković je priopćio varijante nekih dijelova pjesama te neka objašnjenja brinjskog čakavskog govora.

Zapisivač Stjepan Ugarković bio je u svome bilježenju pjesama vjeran kazivanju odnosno pjevanju svojih informatorica. Njegove pjesme zabilježene u Brinju i drugdje su zanimljive stoga i dijalektologu.

Njegovim zapisima sačuvan je dio usmenoknjiževnog pjesničkog blaga brinjskog kraja i njegova rukopisna zbirka najveća je pjesnička cjelina nastala zapisivanjem u kraju od gore Kapele pa do mora.

Šteta što je najveći broj tih pjesama ostao u rukopisu.

Brinjaku Stjepanu Ugarkoviću pripisuje se još jedan pisani rad s isključivom temom Brinja. U svome kalendarskom članku "Brinje za vrieme otočke pukovnije" autor Vladimir Vučić navodi da "najstariju je poviest Brinja i brinjskih crkava napisao g. Stjepan Ugarković godine 1890., tada pravnik zagrebačkog sveučilišta (danas živi u Zagrebu kao umirovljeni pravni nadsavjetnik). On je kao rođeni Brinjak sačuvao u toj poviesti i sve latinske i hrvatske nadpise u svim brinjskim crkvama, a ponajpače u kapelici na gradu "Sokolcu". Danas većinom tih nadpisa i nema više. Pa tako je izpisao glagoljicom i hrvatskim jezikom nadpis u kapelici sv. Ivana. Župnik je Malinarić tu poviest priklopio Spomenici brinjske župe".165

Nažalost, ovome Ugarkovićevom rukopisnom radu, napisanom prije više od sto godina, nismo mogli ući u trag. Pitanje je, je li preživio palež brinjskoga župnog stana u II. svjetskom ratu.

Osim navedene rukopisne zbirke narodnih pjesama i netom spomenutog rukopisa (Je li i posve izgubljenog?), ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je Ugarković još nešto objavio, odnosno napisao. Doduše autora istog imena i prezimena iskazuju katalozi Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu kao sastavljača kataloga "Gospodarsko-šumarske jubilarne izložbe" u Zagrebu 1891. g., što nas ostavlja u dvojbi je li ovaj Ugarković upravo onaj naš iz Brinja.

Skupljač narodne poezije po Brinju, Gackoj dolini i Senjskom kraju ostavio je sa 140 zapisanih pjesama svoga užeg i šireg zavičaja poetsko svjedočenje o njemu, koje bi, da upravo on nije posegnuo za olovkom i bilježnicom, kroz sljedeće generacije možda i palo u zaborav i tako netragom nestalo. Time bi dakako, hrvatska usmenoknjiževna kultura bila osiromašena.

Njegovim marom pjesme su zabilježene te po njima brinjski kraj može, stati uz bok drugim krajevima domovine Hrvatske

_________________________________
163 Kartoteka Uprave zagrebačkih groblja - Mirogoj

164 V. Vučić: Brinje za vladanja ..., nav. Članak u "Vili Velebita" str. 34.

165 V. Vučić: Nav. Kalendar, str. 34

Gimnazija Senj, položili ispit zrelosti

Godina 1884. Aleksandar Viktor, Barac Mihovil, Desanti Angjeo, Dobrila Ivan, Dominez Stjepan, Legac Nikola, Mazuranic Bogoslav, Petrovic Nikola, Rogic Lavoslav, Stipancic Antun, Slavik Oto, Simatovic Ivan, Svrljuga Ljudevit, Trojer Franjo, Ugarkovic Stjepan, Vinski Amand;


Izvor: Krpan Stjepan,
Brinjski kraj u prošlosti i sadašnjosti, 1995,  174. -175.

2. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #7 : Studeni 03, 2008, 00:32:03 »


NIKOLA BIĆANIĆ (1871.- 1928.)

Na početku druge polovice 19. st. odselili su se iz Brinja u Karlovac Nikola Bićanić i supruga mu Ruža r. Ugarković. Detaljnije o Ugarković > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=915.0

Od njihovih jedanaestero djece ona najstarija su rođena u Brinju, među njima zasigurno i Stjepan (1869. - 1954.), budući zagrebački kanonik i Nikola r. 1871. g., budući profesor o kome će ovdje biti govora. Unuka Nikole st. i žene mu Ruže, danas 93-godišnja gospođa Marija Manasse r. Smokvina, štićenica u Domu časnih sestara "Antunovac" u Zagrebu priopćila nam je nešto biografskih podataka o ujaku joj Nikoli, srednjoškolskom profesoru u nekim gradovima Bosne te na kraju i hrvatskom Čakovcu.l7l

Svih sedam Nikolinih i Ružinih sinova su se školovali najmanje do velike mature, a neki pak stekli su i fakultetsku naobrazbu, među njima i dvojica spomenutih Stjepan i Nikola ml.

Ovaj posljednji je nakon diplomiranja (oko 1896. g.) kraće vrijeme službovao u Hrvatskoj i zatim prešao u Bosnu. Najprije je služio na srednjoj školi u Travniku, onda pak na trgovačkoj akademiji u Sarajevu.

Odlazak u Bosnu bio je motiviran i njegovim hrvatskim rodoljubljem, da bi dao svoj doprinos prosvjetnom i kulturnom uzdizanju bosanskih Hrvata.

Takvu djelatnost gledala je ondašnja austrijska vlast na čelu s upraviteljem Bosne Benjaminom Kallayem prijekim okom, što će reći da nije baš dopuštala zbližavanje bosanskih Hrvata sa sunarodnjacima u banskoj Hrvatskoj.

U bosansko-hercegovačkom susjedstvu Bićanić je proveo " ... puna tri decenija u svim mogućim položajima, čas u Bosni, čas u Hercegovini ... ", kako je to zabilježeno u nekrološkom članku o njemu.172

Uslijedio je potom njegov prijelaz iz Bosne u Čakovec gdje je predavao na tamošnjoj učiteljskoj školi. No, zbog svoga rodoljubnog držanja on je, pretpostavljamo 1924. g., prijevremeno umirovljen.

U godinama 1925. -1926., kad je Stjepan Radić bio ministar prosvjete, u beogradskoj vladi, Nikola Bićanić je na Radićev poziv postao jednim od referenata tog ministarstva.

Radićevim istupom iz vlade postao je položaj Nikole Bićanića težak, no ipak se nekako održao do stupanja u mirovinu.

Prilikom jedne ranije vojne vježbe koju je odslužio u Pljevijima, Bićanić je obolio na jetra. Brat Stjepan, kanonik kustos Prvostolne crkve zagrebačke i tajnik, komornik Njegove Svetosti Pape, poslao je brata Nikolu na liječenje u Beč, no bez uspjeha. Nikola Bićanić umro u zagrebačkoj bolnici u Vinogradskoj ulici 3. ožujka 1928. g. i dva dana kasnije pokopan u obiteljskoj grobnici u arkadama na zagrebačkom Mirogoju.

Klikni na fotografiju da se pove


Skupna nadgrobna ploča obitelji Bićanić
na zagrebačkom Mirogoju –
šesti odozgo: Nikola Bićanić.

Iako su pisani podaci o prof. Nikoli Bićaniću oskudni, ipak nam i ovi do kojih smo došli daju pravo da zaključimo kako je on bio nadasve sposoban nastavnik i ništa manje zauzet hrvatski rodoljub.

Prisutnost Bićanićevih negdašnjih đaka iz čakovečke preparandije koje je predvodio ravnatelj prof. dr. Ante Cividini, na oproštaju s njime na Mirogoju, jedan je oblik njihove zahvalnosti profesoru koji ih je uvodio u svijet znanja.

O njegovu rodobljublju zapisano je sljedeće:

"U kojem je god gradu Bosne i Hercegovine pokojnik služio, tamo je doskora njegovom suradnjom i njegovim bodrenjem ili bar njegovom inicijativom bila stvorena po koja hrvatsko-narodna kulturno-prosvjetna ustanova (čitaonica, pjevačko društvo, turistički klub itd.), i ako je takav rad bio naročito u vrijeme zloglasnog ministra Kallaya, poznatog progonitelja i ugnjetavača hrvatstva Bosne i Hercegovine redovito skopčan s velikim rizikom. Stoga je bivao šikaniran, premještavan i zapostavljen, a jednom prilikom i preko granice u Hrvatsku protjeran. Kulturna povijest Bosne i Hercegovine nakon 1878. g. neće moći ispustiti ime i djelo Nikole Bićanića." 173

Nažalost nismo mogli ući u trag njegovim člancima objavljenim u novinama koji se spominju u nekrološkom članku.

Iz života Nikole Bićanića zna se još tek pokoji podatak, npr. da je bio strastven planinar, te je kao takav prošao mnoge bosanske planine, a ni Alpe mu nisu ostale nepoznate. Videći da mu se bliži kraj života, izrazio je želju da bude pokopan na seoskom groblju u Šestinama, što bi moglo biti motivirano primjerom Oca domovine dr. Ante Starčevića (1823. - 1896.). To se međutim nije dogodilo nego je svoj vječni mir našao u mirogojskim arkadama. Na grobnoj ploči s imenima pokojnih Bićanića poteklih iz Brinja, čitamo i imena trojice Nikola. Prvi je Nikola doseljenik iz Brinja u Karlovac,. umro 1914. g., drugi pak sin mu je Nikola o kome je bila riječ, treći pak jedan je od Nikolinih sinovaca.

_______________________________________
171 Usmeno priopćenje Marije Manassi r. Smokvina autoru 21. prosinca 1993., Zagreb
172 Nikola Bićanić, nekrološki članak u listu "Slobodna Hrvatska", IV/br. 103, 9. ožujka 1928., bez naznake autora
173. Isti članak

Izvor: Krpan Stjepan
Brinjski kraj u prošlosti i sadašnjosti 1995., 146. -147.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #8 : Studeni 03, 2008, 01:54:57 »


LUKA PERKOVIĆ (1900. - 1948.)

Noću me pohode sumnje i kletve
i čaša vina u ruci sja,
u ovoj tužnoj hrvatskoj zemlji
to je utjeha sva.

Ova četiri stiha čine prvu kiticu "Naše pjesme" koju je 1935. g. sročio Luka Perković, hrvatski pjesnik i novelist, po rođenju Malokutar.192

Njima je on, i dakako cijelom pjesmom, zorno predstavio nacionalnu podređenost hrvatskog naroda u balkanskoj kraljevini, onda zemlji "žandarske demokracije", kad su "državno jedinstvo i njenu bezbednost" čuvali oružnici, pretežito tuđinci. Oni se u hrvatskom narodu pamte po zločinima počinjenim u Stajnici 1925. g., u Sibinju 1935. g., u Senju 1937. g., te u mnogima drugim hrvatskim mjestima.

Luka Perković došao je na svijet 21. siječnja 1900. g. u seljačkoj obitelji u Malom Kutu, zaselku Križpolja. Nakon osnovne škole koju je završio u Križpolju, roditelji su ga dali u sjemenište da bi danas-sutra postao svećenik.

Osjetivši međutim da za to zvanje neće biti sposoban, on je prešao u državnu gimnaziju, brinući se o sebi sam.193
 
Bio je to tegoban život đaka koji se izdržavao davanjem instrukcija slabijim učenicima, obavljanjem raznovrsnih fizičkih poslova, prehranjivanjem u sirotinjskoj kuhinji te nestalnim stanovanjem na raznim mjestima. Učeći tako gimnaziju, učio je i okrutnu školu života, navukavši na se opaku bolest sušicu.

Po završetku gimnazijskog školovanja Luka Perković upisuje na Filozofskom fakultetu studij povijesti i zemljopisa, uči uz to i strane jezike, te se od 1919. g. javlja u književnim časopisima proznim i poetskim prilozima.

Završivši 1929. g. uz jednu godinu studijskog boravka u Francuskoj, dobiva mjesto gimnazijskog profesora u Varaždinu. Nakon jednogodišnjeg boravka u gradu na Dravi prelazi u istom svojstvu u Zagrebu.

Surađuje u časopisima, neke i uređuje ("Suvremenik", "Književnik"), izdaje jednu knjigu novela i jednu poezije i - pobolijeva.

Od 1943. g. boravio je na liječenju u sanatoriju Brestovac na Medvednici, a nakon rata vraća se donekle oporavljen svome profesorskom poslu, biva prvim poslijeratnim predsjednikom onodobnog Društva književnika Hrvatske (danas Društvo hrvatskih književnika), no bolest ne miruje te čini svoje.

Umire 5. lipnja 1948. g. u Klenovniku kod Ivanca gdje je uzalud tražio lijeka svojoj boljetici, te biva tamo i pokopan, da bi dvije godine kasnije njegovi posmrtni ostaci bili prevezeni u Zagreb i pokopani na Mirogoju.

Klikni na fotografiju da se poveća


Spomen-ploča Luki Perkoviću u Brinju
s njegovim likom

U nepunih trideset godina svoga književnikovanja Luka Perković je objavio više desetaka novela, od kojih većinu sadrži njegova zbirka "Novele", Zagreb 1935. g. Među njima se ističe "Škrinja", proza s autobiografskim crtama, gdje se, locirani oko starinske sobe škrinje, u očima djeteta (Luke) suprotstavljaju majčina ljubav spram sina, i grubost oca koji će samovoljnom prodajom škrinje majci i sinu nanijeti bol.

U toj i nekima drugim svojim pričama Perković se iskazao kao dobar pisac atmosfere u potkapelskom selu.194

U noveli "Djed" izrijekom se spominje Kapela, njene šume, Jezero, što će valjda biti Jezerane i cjelina pejzaža, kamo pisac smješta jedan isječak iz tegobna života tamošnjeg čovjeka.

Kritičari su mišljenja da su mu novele s temama uzetim iz gradskog života slabije uspjele.195

Perkovićeva zbirka s 45 pjesama "Drugovanje s tišnom", Zagreb, 1938. g., podijeljena je na cikluse s karakterističnim naslovima kao što su "Za slobodu duha" i "Za koru kruha".

One obuhvaćaju ljudsku intimu ("Poslije ljubavi"), proljetna buđenja ("Proljeće"), već spomenutu hrvatsku podređenost u balkanskoj kraljevini ("Naša pjesma"), stanovit povratak Kristu ("Priča") te u nekim pjesmama naznake socijalnih problema.

U njegovim pjesmama nema uvijek potrebite muzikalnosti, a opaža se i škrtost na izrazima kako je to ustvrdio Hijacint Petris.189

Luka Perković se isticao i kao uspješan esejist, oštar polemičar, a zna se da je radio i na jednom romanu čije je odlomke objavljivao u časopisima.

Rođen i odrastao na škrtoj zemlji podno Kapele, otisnuo se u svijet velegrada da bi u oskudici, doškolovavši se sam, stekao profesorsko zvanje ne zatvarajući se samo u nj. Iz pomna Lukina promatranja naše stvarnosti nastajale su njegove pjesme i priče u kojima je mjesta nalazio i njegov potkapelski zavičaj.

Ovaj pak svom Luki odužuje se tako da od osvita demokracije u Hrvatskoj brinjskoj školi daje njegovo ime, jednako tako i Bibliotečno-informacijskom centru, te mu u čast postavlja spomen-ploče u Zagrebu gdje je Luka proveo značajan dio svog života, te jednu u zavičajnom Brinju.

______________________________________________
192 Između dva rata – novija hrvatska lirika, antologija, Zagreb 1942., ste. 13-19.
193 Jure Karakaš: Lika Perković, hrvatski književnik iz Križpolja, Brinje, u "Vila Velebita", br. 14. 21. listopada 1993.
194 Isti u nov. prikazu
195 Hijacint Petris: Luka Perković, pogovor njegovim novelama "Škrinja", "Djed" i "Još jednom život", Zagreb 1950., str. 58-59.
189 Isti: Nav. predgovor

Izvor: Krpan Stjepan
Brinjski kraj u prošlosti i sadašnjosti, 1995., 154. -155.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #9 : Siječanj 21, 2010, 02:18:08 »


 
Šulentić, Dinko rodio se u Hrvatskoj u mjestu Sveti Rok 1. siječnja 1871. godine, svjetovnjak, oženjen, rimokatolik. U Gospiću je završio nižu gimnaziju a u Zagrebu višu trgovačku školu te u Beču trgovačku akademiju. U Beču je osposobljen 1895. g. za učitelja na višim trgovačkim školama odnosno trgovačkim akademijama i to za merkantilnu struku hrvatskim nastavnim jezikom. Govorio je hrvatski i njemački a bio je vješt u plivanju, gombanju i glazbi. Prvo je bio namjesni učitelj od 20. kolovoza 1893. na Kr. velikoj realki i s njom spojenoj višoj trgovačkoj školi u Zagrebu, potom je postao 31. srpnja 1895. pravi učitelj na Kr. višoj trgovačkoj školi spojenoj s Kr. realnom gimnazij om u Osijeku, gdje je 1898. dobio naslov profesora. Dana 9. kolovoza 1918. povjerena mu je uprava Kr. trgovačke akademije u Osijeku. Napisao je nekoliko radova od kojih navodima: Trgovačko dopisivanje za porabu na višim trgovačkim školama; zatim Vrijednosni papiri (brošura), potom manje rasprave u raznim stručnim časopisima.

Dobio je više priznanja kao od Zemaljske vlade 1894. g., zatim od ravnateljstva realne gimnazije u Zagrebu, a od Zemaljske vlade 1906. za uzorno i osobito uspješno nastojanje oko stručnoga tečaja za učitelje trgovačkih disciplina na šegrtskim školama održanim na ovoj školi tijekom školskih praznika 1905. godine.

Prof. dr. sc. Stjepan Sršan, Osijek, 2009. str. 188
Osječka gimnazija i srednja škola 1855.-1945.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #10 : Siječanj 21, 2010, 12:24:12 »


Biondić, Ivan

rodio se u Hrvatskoj u mjestu Vratnik 8. svibnja 1879. godine, svjetovnjak, neoženjen, rimokatolik. U Senju je završio 8 razreda Kr. realne gimnazije s ispitom zrelosti a potom 8 semestara na filozofskom fakultetu Kr. sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu.

Govorio je i pisao hrvatski i njemački jezik. Unovačen je bio 21. svibnja 1900. g. kao jednogodišnji dobrovoljac te zadovoljio toj dužnosti 1902.13. g.

Prvo je službovao od 5. listopada 1903. g. kao pomoćni učitelj na Kr. realnoj gimnaziji u Zagrebu, potom je premješten 9. kolovoza 1905. na Kr. realnu gimnaziju i s njom spojenoj višoj trgovačkoj školi u Osijek, da bi 3. veljače 1907. bio premješten na Kr. realnu gimnaziju u Senj.

Prof. dr. sc. Stjepan Sršan, Osijek, 2009. str. 206
Osječka gimnazija i srednja škola 1855.-1945.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #11 : Veljača 23, 2010, 15:13:42 »


Gospođica Maravić, Brinje 1873.


Klikni na fotografiju da se poveća

Ime roditelja mi je nepoznato te predpostavljam da je kći Filipa, trgovca u Brinju ili kći Vase, općinskog načelnika u Drežnici.

Foto: Iz privatne zbirke Mladena Sertića, Jezerane - Sisak
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #12 : Travanj 12, 2010, 23:22:08 »

TAJNA STROGO SKRIVANOG DNEVNIKA NIKOLE TESLE

ZAŠTO BEOGRAD SKRIVA
  TAJNI DNEVNIK
NIKOLE TESLE?

Piše: DRAŽEN STJEPANDIĆ

"Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji preci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski ple-mići u 16. Stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prepreci došli preko Novog Vinodola. Preci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak.

 

Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota!“ Ovo su rečenice iz neobjavljenog dnevnika Nikole Tesle. Citirani dio navodno je jedan od razloga zašto taj dnevnik slavnog znanstvenika nikad nije objavljen, već se u Beogradu u strogoj tajnosti skriva od javnosti zajedno s mnogim tajnama u njemu zapisanim. Ove Tesline riječi, iz njegova nikad ne objavljenog dnevnika, prvi put u javnosti isplivale su 1977. U središnjoj informativnoj emisiji nekadašnje TV Zagreb. Te tvrdnje tada nisu izazvale nikakve reakcije, ni potvrdne ni oprečne. Na veliku tajnu iz tajnog nikad objavljenog dnevnika Nikole Tesle u svojoj najnovijoj knizi Govor Hrvatima o ispravnom putu nedavno ponovno je podsjetio dr. Petar Vučić, autor brojnih stručnih i znanstvenih članaka iz područja politologije i gospodarstva te ustavnoga, financijskoga i autorskoga prava. U svojoj posljednjoj knjizi uz mnoge zanimljivosti podsjetio nas je i na priču o dnevniku Nikole Tesle koji spletom okolnosti nikad nije ugledao svijetlo dana.

-Senzacionalno je kako hrvatska javnost ne zna za podatke iz Teslina dnevnika premda se profesorica Ljubica Stefan, autorica brojnih knjiga, pobrinula da mnogi zanimljivi podatci dospiju u Hrvatsku. Ona je, pak, dok je živjela u Beogradu, imala priliku vidjeti Teslin dnevnik i još neke tajne podatke. Mislili su da je ona Srpkinja i tako su joj pokazali neke strogo čuvane tajne – rekao nam je dr. Petar Vučić, poznati hrvatski inetelektualac čija je specijalnost geopolitika. Zapis iz tajnog dnevnika Nikole Tesle, koji se krije u državnom arhivu u Beogradu, objavljen je na 55. stranici knjige Govor Hrvatima o ispravnom putu.

Njegova obitelj nije iz Smiljana niti postoji u tom selu prezime Tesla

O genijalnom pronalazaču i znanstveniku iz Like napisane su brojne biografijske knjige i u većini njih navodi se kako je priča o podrijetlu obitelji Nikole Tesla dosta mutna i neistražena. Primjerice, u knjizi Nikola Tesla istraživač, izumitelj, genij potpisanoj od grupe autora: Brudež, Muljević, Petković, Paar, Androić (Školska Knjiga 2006) u predgovoru Vladimira Muljevića stoji:
„Kada se o Nikoli Tesli govori i piše, uvijek se počinje sa selom Smiljanom. Njegova obitelj međutim nije iz Smiljana, nego iz drugog dijela Like pa i dalje. U podatcima o svim obiteljima koje su prije više stotina godina živjele u svim dijelovima Like nigdje nije pronađeno prezime Tesla. Bio je to nadimak jednog od Teslinih predaka, koji se zapravo prezivao Draganić, a bio je doseljenik vjerovatno iz Ledenica. Priženio se u obitelj prote Mandića, pa je tako nastala lička obitelj Tesla.“

Prof.dr. Vladimir Njegovan jedan od Teslinih hrvatskih biografa starije generacije, također se posvetio proučavanju povijesti Tesline obitelji te u knjizi Nikola Tesla 1956-1956 (Zagreb, 1956) također navodi prezime Draganić. Prema predaji, u obitelji Tesla jedan od predaka te obitelji imao je istaknute prednje zube slične tesli, alatu za obradu drveta po čemu je ta grana Draganića dobila nadimak, a poslije i prezime Tesla. Draganići su u Liku na područje Divosela došli vjerovatno u 17. Stoljeću iz sela Ledenica pokraj Novog Vinodolskog, kamo su se naselili iz Dalmacije. Iz rodoslovlja obitelji vidi se da je 1485. Sedam muškaraca nosilo ime Nikola. Djed Nikole Tesle, otac njegova oca Milutina, također se zvao Nikola i služio je kao seržan u Napoleonovoj vojsci – tvrdi prof.dr. Vladimir Njegovan.

Priča o tome da bi veliki znanstvenik mogao biti genetski i etnički Hrvat mogla se nazrijeti u nekolicini njegovih biografija, ali uglavnom onih pisanih od hrvatskih autora. O Nikoli Tesli do sada je napisano dvijestotinjak knjiga, postoje američki, ruski, njemački i naravno srpski i hrvatski biografi.
Hrvatski biografi najpreciznij su kada je u pitanju podrijetlo obitelji Tesla i svi do jednoga se slažu da obitelj Tesla bez obzira na nesumnjivu pravoslavnu vjeroispovjed Teslinog oca i djeda potječe iz Hrvatske i svi do jednoga negiraju tvrdnje nekih Teslinih srpskih biografa koji pišu da su preci Tesline majke rođene Mandić došli u Liku iz Šumadije. Koliko su se hrvatski biografi trudili podrijetlo Tesline obitelji što više vezati uz granice današnje avnojevske Hrvatske, toliko su srpski biografi priču što više posrbiti.

Na koju zemlju je mislio kad je govorio o prebacivanju ostavštine

Po nekim pitanjima Teslini biografi, domaći i strani, gotovo su jedinstveni. Nakon smrti velikog izumitelja u New Yorku 1943. U njegov su apartman upali agent FBI-a i dugo kopali po negovim papirima. Pretpostavka je da su se najviše zanimali za Tesline pokuse s oružjem sa smrtonosnim razarajućim zrakama, odnosno tragali su za izumima primjenjivim u vojne svrhe.

U knjizi Tesla čovjek izvan vremena, jednoj od najpoznatijih Teslinih biografija objavljenoj u SAD-u, Margaret Cheney, stoji da je veliki dio Teslinih rukopisa i prijavljenih i neprijavljenih patenata pod velom državne tajne smješten u Washingtonu. Drugi dio Tesline rukopisne ostavštine, koji nije bio toliko zanimljiv agentima FBI-a, a odnosi se na njegove zabilješke vezane za njegov život i podrijetlo, kraljevski i Titov diplomat, Teslin rođak, Savo Kosanović prebacio je u Beograd. Poslužio se Teslinom željom da njegova rukopisna ostavština završi u zemlji u kojoj je rođen i Amerikanci su, pošto su dobro pročešljali po Teslinim prijavljenim i neprijavljenim patentima, udovoljili želji velikoga znanstvenika da ostatak njegovih rukopisa završi u starom kraju. Međutim, Teslin stari kraj nije Srbija, on je rođen u nekadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, točnije u Hrvatskoj i umjesto u Beogradu, njegovi su rukopisi trebali završiti u Hrvatskoj.
Nigdje nije precizirano što je veliki pronalazač točno mislio kada je želio da njegovi rukopisi završe u zemlji gdje je rođen, ali iz današnje perspektive gledano to bi trebala biti Hrvatska.

Veliki znanstvenik u Beogradu je boravio samo jednom, bio je srdačno dočekan i premda je poznato da se nije rukovao s ljudima, svom omiljenom pjesniku Jovi Jovanoviću Zmaju, koji je u čast Teslina dolaska napisao i prigodnu pjesmu, poljubio je ruku. Međutim po svjedočenju Ivana Meštrovića, u knjizi Prisjećanja na ljude i događaje za boravka u Beogradu Tesla je doživio još nešto, zbog čega više nikad nije otišao u Beograd, a velikom hrvatskom kiparu, koji se u Americi u više navrata sasajao s Teslom, rekao je kako ne bi želio da Meštrovićevo kiparsko portretiranje Nikole Tesle završi u Beogradu. Stoga je originalni odljevak slavnoga Meštrovićeva portreta velikoga znanstvenika izložen u foajeu Instituta Ruđer Meštrović, a kopija se nalazi u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu. Ivan Meštrović je, pozivajući se na newyorška druženja s Teslom, inzistirao da Teslin portret ne završi u Beogradu.


1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #13 : Travanj 12, 2010, 23:23:42 »


Tesla nije autor izjave „Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom“

Svi se danas pozivamo na Teslinu izjavu: „Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom“. Međutim malo se zna kako ta rečenica ne pripada svjetski poznatom izumitelju. Izreka sa statusom parole, za Hrvate idealnoga stava za Srbe iz Hrvatske, parafraza je čestitke koju je povodom Teslina 80. rođendana velikom pronalazaču 1936. uputio dr. Vlatko Maček, tadašnji predsjednik HSS-a. U čestitki je dr. Vlatko Maček napisao: „Obraćam vam se kao sinu srpskoga roda i hrvatske domovine“, na što je Tesla ljubazno uzvratio da se ponosi i jednim i drugim i to se kasnije pogrješno uzelo kao glavni dokaz osobnoga nacionalnoga izjašnjavanja najpoznatijega znanstvenika s ovih područja. Sam Tesla Hrvate i Srbe podjednako je volio, često je recitiraonarodne pjesme. Listajući brojne Tesline biografije, može se konstatirati da je bio rojalistički Jugoslaven naklonjen kralju Petru II Karađorđeviću, s kojim se 1942. u hotelu New Yorker, gdje je proveo zadnjih 10 godina života, i sastao.

Kad je 1930. Otvoren, New Yorker je bio najveći hotel na svijetu, raspolagao je s 2500 soba na 40 katova. Kad je stanoviti Joe Kinney u izlogu hotela napravio „Hall of the Fame“, jedna pored druge našle su se fotografije Nikole Tesle, snimljene 1942. Upravo u vrijeme posjeta tadašnjega jugoslavenskog kralja Petra Karađorđevića. S velikim znanstvenikom i kraljem na fotografiji je i Teslin rođak Savo Kosanović, tada još kraljevski diplomat. Odmah do te fotografije bila je izložena fotografija Muhameda Alija snimljena u sobi New Yorkera nskon Klejova poraza u meču protiv Joea Freisera u ožujku 1973. U svojim dnevnicima objavljenim pod nazivom „Kraljevo naslijeđe“ pod datumom 8. Srpnja 1942 mladi Petar II. Je napisao: „Posjetio sam dr. Nikolu Teslu slavnoga američko-jugoslavenskog znanstvenika. Kad sam ga pozdravio, stari znanstvenik mi je rekao: „Izuzetno sam počašćen. Drago mi je što ste još tako mladi i  radujem se što ćete jednom postati veliki vladar. Vjerujem da ću poživjeti do Vašeg povratka u oslobođenu Jugoslaviju. Od svoga oca ste naslijedili njegove posljednje riječi Čuvajte mi Jugoslaviju. Ponosan sam što sam Srbin i Jugoslaven. Naš narod ne može izumrijeti. Čuvajte zato jedinstvo svih Jugoslavena – Srba, Hrvata i Slovenaca“. Posljednji monarh iz srpske dinastije Karađorđevića uz to je opisao koliko su ga ganule starčeve riječi i da su nakon toga obojica zaplakali.

Nije zgoreg ni spomenuti da su Amerikanci i Englezi te 1942. Kralja Petra još smatrali saveznikom i on je u SAD došao od Franklina Delana Roosevelta tražiti avione za četnike. Dakle, premda su se kralj i veliki znanstvenik pozivali na jugoslavenstvo i pozdravljali ga, pri tom nisu mislili na isto. Dok je Tesla bio iskren Jugoslaven zaista začuđen kako se to Hrvati i Srbi ne mogu dogovoriti, kralj je bio šovinist kojem je jugoslavenstvo bilo samo najbolji način za provedbu velikosrpskih pretenzija. Profesor Bogdan Radiša, tadašnji voditelj informativne službe, u kraljevskom veleposlanstvu u Washingtonu, često se susretao s genijem iz Like i svjedočio da su Tesla i njegov rođak Sava Kosanović predvodili bitku za razvijanje bratstva među Srbima i Hrvatima u Americi. Bogdan Radiša tvrdi da, premda je bio veliki znanstvenik, jedan od najvećih umova sovih područja zapravo uopće nije bio svjestan velikoga sukoba između Srba i Hrvata.

U vrijeme najveće klaonice čak se u New Yorku uglavnom družio s Hrvatima kao što su Zlatko Baloković,violinist svjetskog glasa, pa tada vrlo popularni boksači braća, te u ovom tekstu već spomenuti Ivan Meštrović.
Kada je zbog jasnih antisrpskih stavova Teslin rođak Savo Kosanović 1943. Dobio otkaz iz kraljevske diplomatske službe, slavni pronalazač tome se nije mogao načuditi i po riječima njegova rođaka Kosanovića, to je dosta doprinijelo skoroj Teslinoj smrti.

Hrvati i Tesla
voljeli su se javno

U knjizi Tesla čovjek izvan vremena Margaret Chaney, poznaat američka Teslina biografkinja, profesora Bogdana Radišu citira na još nekoliko mjesta. Tako navodi i slijedeću konstataciju:“Nema sumnje da je cjelokupna krvava tragedija Jugoslavije od 1941. Do 1943. Morala utjecati na Teslu i da je zbog toga bio utučen. On bi me često znao upitati mogu li mu objasniti što se događa među nama i zbog čega se ne možemo složiti...“

Zapisala je da je Teslu 8.siječnja 1942 zanemarujući poruku na vratima „Ne smetaj“ pronašla spremačica Alice Monghan. Mrtvozornik je kao vrijeme smrti upisao 7. Siječnja u 22:30, a kao uzrok smrti je naveo srčanu trombozu. Luis Adamić napisao je ganutljivi posmrtni govor koji je 10. Siječnja na radijskoj postaji pročitao ta    dašnji gradonačelnik New Yorka Fiorelo H. La Guardia. Velikoga znanstvenika na posljednjem ispraćaju uoči kremiranja ispratilo je samo 12 osoba, od kojih je bilo nekoliko novinara. Zbog velikih napetosti između Hrvata i Srba, Amerikanci su ga procijenili da je tako najbolje. Ipak, kad se 12. Siječnja u katedrali svetog Ivana održalo pravoslavno opijelo, u nju je nagrnulo oko 2000 ljudi, podjednako Hrvata i Srba. Smjestili su se na suprotne strane katedrale, a biskup William T. Manning prije službe tražio je obećanje da ne će biti političkih govorancija i međusobnih provokacija. Biskup je počeo misu na engleskom, a na srpskom ju je okončao prota Dušan Šukletović. Od balkanskih političara uz Teslinog rođaka Savu Kosanovića bili su nazočni veleposlanik Fotić i hrvatski ban Ivan Subašić, bivši premijer Kraljevine Jugoslavije, te ministar poljoprivrede i obnove. Spomenute biografske činjenice pokazuju koliko su se Hrvati i Tesla voljeli javno.
Nema mnogo poznatih Srba koji su prema Hrvatima iskazivali toliko ljubavi i obratno. Teslini životni postupci pokazuju kako bi rečenice iz navodnog Teslinog tajnog dnevnika mogle doista biti napisane rukom velikog znanstvenika.

Nesumnjivo da je njegov otac Milutin Tesla bio pravoslavni svećenik, djed Nikola također je bio pravoslavac, ali što je bilo prije toga? Začuđuje kako nitko od brojnih hrvatskih biografa i brojnih drugih hrvatskih znanstvenih i kulturnih radnika nije službeno upitao za postojanje Teslina dnevnika. Bio Srbin ili Hrvat, Teslin znanstveni rad nije ništa manje impresivan, ali nije li sramotno od javnosti kriti nečiji dnevnik zato što tamo piše da su preci najvećega srpskoga uma bili Hrvati.

Izvor:
http://www.hrvatskipravoslavci.com/index.php?option=com_content&view=article&id=6:tajna-strogo-skrivanog-dnevnika-nikole-tesle&catid=2:povijest&Itemid=6


2. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #14 : Svibanj 04, 2010, 12:36:20 »

Holjevac

Ivan Holjevac iz zaselka Perković rođen 1884.,
po zanimanju ratar *,
roditelji: Ivan i Tonka rođ. Galetić

Dozvolu izdao: Ustaški nadporučnik Ivan Sertić,





__________
*  zemljoradnik, poljoprivrednik, seljak
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1] 2
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!