CRO-eu.com
Rujan 24, 2017, 15:51:26 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Vukovići Jezeranski  (Posjeta: 5995 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« : Siječanj 14, 2008, 15:41:20 »


VUKOVIĆ


ŠTIT: U plavome štitu na zelenom brijegu stoji srebmi vuk s uspravljenom sabljom u desnoj šapi.

NAKIT: Iznad štita je zlatna okrunjena kaciga na kojoj stoji zlatno-crni pijetao s klasom u desnoj kandži.

PLAŠT: Crveno - zlatni i srebmo - plavi.

Ovo je opis grba obitelji Vuković iz Brinja s pridjevkom "Podkapelski".

Osim ovoga grba, u Korjenić-Neorićevu grbovniku iz 1595. godine, nalazi se i grb Vukovića sa sljedećim opisom: u srebmome štitu crveni križ sa četiri zlatne kule; iznad štita je kaciga iz koje raste uspravljeni cmi pas; plašt je crveno - zlatni.

Plemstvo s pravom na nosenje grba dobili su od kralja Ferdinanda III. 21. studenoga 1646. godine Ivan Vuković i njegova braća: Juraj, Petar i Mihael, te njihova sestra Magdalena i ujak Marko.

Potvrdu o dodjeli plemstva i grba dobio je i Vladimir Vuković od cara Ferdinanda II. Habsburskog zbog vojničkih zasluga i revnosti u obavljanju vojničke službe. Unaprijeden je u visoki vojnički čin, promaknut u nasljednog plemića s pravom nosenja grba, te je tom prigodom dobio i mač urešen s tri draga kamena.

Ovo je prezime rasprostranjeno na cijelome teritoriju Hrvatske, a ima ih i u austrijskom Gradišću. Vukovići se prvi put spominju oko 1129. godine u darovnici zadarskog biskupa.

U Ogulinsko-modruškoj udolini ovo se prezime javlja u 16. stoljeću. U ispravi kneza Vuka Krste Frankopana, iz 1630. godine, spominje se ogulinski gradanin Bartol Vuković.
 
U Ogulinsko - modruškoj udolini Vukovići su razvili sljedeća naselja: Bošt, Lomost, Sabljak Selo Ogulinsko i Gornje Zagorje.

Nakon oslobođenja Hrvatske od Turaka u 18. stoljećeu, ogulinski Vukovići naseljavaju: brinjski kraj (Mali Kut, Lipice, Brinje, Jezerane, Stajnicu); Kordun (Drežničko Selište, Gomji Lađevac, Smoljanac) i Saborsko južno od Plaškog.

U Selište kod Drežnika naseljavaju se Vukovići iz Brinja, koji imaju dodatno prezime Murković, koje je nosio i jedan od generala austrijskog cara Franje Josipa.

Vukovića je bilo najviše u Jezeranama, a nosili su pridjevak "Podkapelski". Zbog pristajanja jednog člana plemićke obitelji Vuković uz Lajossa Kossutha i madaršku revoluciju 1848. godine, bečki je dvor oduzeo Vukovićima plemstvo, no ono im je 1887. godine opet vraćeno, ali kao mađarsko, a ne austrijsko carsko plemstvo.

Obitelj Vuković davala je Carevini, a od 1867. godine Austro-Ugarskoj Monarhiji, vojnike od kojih je njih nekoliko nosil0 visoke vojničke činove.

Janko Vuković Podkapelski, rođen 1871. godine u Jezeranama, bio je jedan od najsposobnijih časnika Austrougarske ratne momarice. U 44. je godini postao kapetan bojnog broda, a 11. ožujka 1918. godine postaje zapovjednikom admiralskog broda "Viribus Unitis" Ratne momarice Države Srba, Hrvata i Slovenaca sa sjedištem u Puli. Austrougarska je svoju pomorsku flotu predala Državi SHS, a ne Talijanima koji su ubrzo zauzeli Istru,  gdje se nalazila Austrougarska flota.

Bio je i prvi zapovjednik momarice Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Poginuo je na spomenutom admiralskom brodu, 1. studenoga 1918. godine, kad su talijanski diverzanti torpedima potopili brod.

Vukovići iz Brinja naselili su se u Podlapac, Budak i Mušaluk, gdje i danas žive.

Poznat je svećenik Petar Vuković, upravitelj otočke župe od studenoga 1792. godine do travnja 1793. godine.

Vukovići žive i u Makarskoj, te oko Sinja, Drniša, Imotskoga, Knina i Slunja. Vukovići iz Makarske doselili su se iz Studenaca kod Makarske, a u Studence su doselili iz Hercegovine.

U Imotskoj krajini njihovo je stanište bilo Vukov Dolac, pa otud i kasniji pridjevak "od Vučijidola".

Prema popisu stanovništva iz 1930. godine, Vukovići su živjeli: u Brinju 77 obitelji, Brodu 23, Vinkovcima 12, po deset obitelji u Gradišci, Sisku i Viru; u Čazmi, Đakovu i Kutini po sedam, u Budaku četiri, u Našicama i Novskoj po tri obitelji, po dvije u Miholjcu i Mušaluku te po jedna u Podlapcu, Valpovu i Vukovaru.


LITERATURA:
 
Sijepan Krpan, Brinjski kraj u pros7osti i sadasnjosti,
Zavicajno drustvo Brinjaka "Sokolac" Zagreb, Zagreb, 1995., 144.-146.
Korjenic-Neorićev grbovnik iz 1595.
Pavičić Sijepan, 1962.,276.
Ljubović B.; Ljubović E., 1996., 33.-34.
Ljubović Enver, 1998., 178.
Ljubović Enver, 2001., 198.-199.
Ljubović Enver, 2003., 275.-276.

_____________________________  

Vidi > Vitez Ivica Frković - Gucin > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1758.msg3760#msg3760
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #1 : Siječanj 17, 2010, 11:18:55 »


Janko Vuković Podkapelski (1871. - 1918.)

Najstarije podatke o rodu jezeranskih Vukovića sadrži j edna legenda sačuvana usmenom predajom i rjeđim zapisima u njihovim današnjim naraštajima. Kao i drugi rodovi u Brinjskom kraju, i Vukovići su davali austrijskoj carevini, od 1867. g. Austro-Ugarskoj Monarhiji, u brojnim naraštajima vojnike od kojih su neki nosili visoke činove.

Prema spomenutoj legendi jedan je Vuković, misli se da se zvao Vladimir, sudjelovao u vjersko-političkom Tridesetgodišnjem ratu (1618. -1648.), kad su katolička Liga i protestantska Unija vodile iscrpljujuće ratne operacije u kojima je velik dio srednje i zapadne Europe bio opustošen. Taj je dakle Vuković iz Jezerana bio jedne noći na straži pokraj carskog šatora pod kojim je spavao austrijski vladar Ferdinand II. Habsburg (1578. -1637.) . Zahvaljujući tome što je vojnik Vuković bio budan, za razliku od drugih stražara koji su na svojim stražarskim mjestima zakunjali, isti je Vuković, spazivši neprijatelje kako se približavaju carskom šatoru, digao galamu, načinio uzbunu, tako što je poput pijetla počeo kukurijekati.

Straža je nato uspjela odbiti i otjerati neprijatelje i spasiti cara. Vuković je zato, kao najzaslužniji, dobio visok čin, nasljedno plemstvo i grb te mač ukrašen s tri draga kamena - smaragdom, safirom i ametistom u dršku.
U spomenutom podijeljenom mu plemićkom grbu nalazi se ukomponiran i pijetao koji je trebao podsjećati nadolazeće naraštaje Vukovića na domišljatog im pretka.169

Zbog pristajanja jednog Vukovića Podkapelskog (njihov plemićki pridjevak) uz Lajoša Kossutha i mađarsku revoluciju 1848. g. bečki je dvor oduzeo Vukovićima plemstvo, što im je 1887. g. ipak vraćeno, ali kao mađarsko plemstvo.

Povrat plemićke časti bio je naslovljen na Janka Vukovića (1811-1895) i ženu mu Anu r. Sertić, vjenčane 1833. g., s obrazloženjem za 150-godišnje uspješno vođenje zakupljene pošte u Jezeranama i Žutoj Lokvi.

Jankovom sinu Stjepanu, veleposjedniku i ženi mu Berti r. Lenuci rodio se 1871. g. sin koji je na krštenju dobio ime Janko, koji će se u Prvom svjetskom ratu proslaviti kao nadasve uspješan. mornarički zapovjednik.

Janko pl. Vuković Podkapelski došao je na svijet 29. rujna 1871. g. u Jezeranama, višestoljetnom gnijezdu tamošnjih pl. Vukovića. Nakon što je u rodnom selu stekao osnovnu naobrazbu, realku je učio u Osijeku, i potom 1886. g. stupio u ratnu mornaricu te je, završivši pomorsku vojnu akademiju u Rijeci, 1889. g. postao časnikom. Godine 1898. promaknut je u čin poručnika bojnog broda. Službovao je na više ratnih brodova austro-ugarske flote, u vrijeme mira i potom u Prvom svjetskom ratu. Dva puta je oplovio svijet. Od 1911. g. redovno je bivao zapovjednikom brodova, od kojih su značajniji bili bojni brodovi "Bamberg" i "Monarch", laka krstarica "Admiral Spaun", razarač "Csepel" i na kraju bojni i zapovjednički brod cjelokupne austro-ugarske mornarice "Viribus Unitis".

U ratnim operacijama Vuković se isticao kao pro.mišljen i smion mornarički zapovjednik najvećeg dometa. Dana 31. listopada Narodno vijeće u Zagrebu, preko svog izaslanika Ante Tresić -Pavičića, imenovavši ga kontraadmiralom, ovlašćuje ga da u Puli od admirala Mikloša Horthya preuzme zapovjedništvo svekolike flote.

Dana 1. studenog 1918. , u rano jutro, do admiralskog broda "Viribus Unitis", u pulsku ratnu luku su se na splavi došuljala dva talijanska diverzantska časnika, poslana na razaraču iz Venecije, te o "Viribus Unitis" uspjeli, zbog nebudnosti straže, učvrstiti donesene mine. One su malo nakon toga eksplodirale i brod je za kratko vrijeme potonuo, ponijevši sobom na dno 400 članova posade, među njima i njihova zapovjednika, admirala Janka pl. Vukovića Podkapelskog. Po starini pomorskim tradicijama, on je, odbivši se spasiti, izabrao za svoju grobnicu plave dubine hrvatskog Jadrana 170

O velikim vojno-pomorskim sposobnostima Janka pl. Vukovića Podkapelskog govori više njegovih pothvata. Znamenit je onaj koji je ostvaren 1915. g. pred talijanskim poluotokom Garganom neposredno nakon vjerolomnoga talijanskog prijelaza iz tabora Centrainih sila (Njemačke, Austro-Ugarske i Turske) u redove Antante (Velike Britanije, Francuske, do 1917. g. Rusije, te Sjedinjenih Američkih Država). U šestsatnoj bitki Vukovićeva flota potapa jedan talijanski brod, spašava brodolomce i odvozi ih u zarobljeništvo u Šibenik. U drugoj bitki poslao je na dno Jadrana tri broda iz združene englesko-francuske flote. U njegove pothvate ra¬una se i preotimanje Palagruže od Talijana kojom je prilikom jedan talijanski brod bio prisiljen da istakne bijelu zastavu.

Za te i druge po- thvate Janko pl. Vuković Podkapelski odlikovan je ordenom Željezne krune, što mu je donijelo i plemstvo. Od početka 1918. g. bio je zapovjednikom admiralskog broda "Viribus Unitis". O njegovim sposobnostima Mate Balota tvrdi da " ... je bio tehnički spreman, precizan, snalažljiv, poduzetan, hrabar i siguran, umije da postupa ne samo s brodovima, nego i s ljudima". On je bio čovjek "narodnjak" i nikada nije tajio svoje hrvatske osjećaje. Njegova visoka stručnost, ophođenje s hrvatskim mornarima, dočasnicima i časnicima na materinskom jeziku i hrvatsko rodoljubije potvrđivali su još dugo nakon njegove smrti oni koji su služili pod njegovim zapovjedništvom. Takav je dakle bio hrvatski admiral Janko pl. Vuković Podkapelski, potekao u Jezeranama, gdje više nažalost nema njegovoga starodrevnog roda, nego živi raseljen po Lijepoj našoj te izvan nje, neki čak i preko mora i oceana na drugim kontinentima - što je čini se postala hrvatska sudbina.

Stjepan Krpan, Zagreb, 1995. str.144-146_
_____________________________________
160 Priopćenje ove legende autor zahvaljuje g. Milanu Pražiću iz Sv. Ivana Zeline i Branimiru Vučetiću iz Zagreba-Wiesbadena, 1994.

170 vidi o tome MATE BOLTA: Puna je Pula, Zagreb 1954., str. 319 i dalje, i "Dvadesetgodišnjica slavnih dana", u "Nezavisnost", I/ br. 35, 1938. g. Zagreb, bez naznake autora.

01. 11. 1918. - Potonuo "Viribus Untis"  > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=913.0

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!