CRO-eu.com
Prosinac 16, 2019, 05:45:32 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1] 2 3 ... 51
  Ispis  
Autor Tema: Domovinske vijesti  (Posjeta: 425497 )
0 Članova i 2 Gostiju pregledava ovu temu.
Ante_Bruno_Busic
Posebni član
*
Postova: 240



« : Kolovoz 03, 2008, 07:00:54 »


Nakon 32 g. Zvonimir Busic se vratio u Zagreb

http://www.youtube.com/watch?v=tFQpIuP0eeM

http://www.youtube.com/watch?v=Pd0P3R_FHDo&feature=related



U prevodu;

http://www.nytimes.com/2008/07/25/nyregion/25deport.html?_r=1&oref=slogin

Nakon vise od tri desetljeca u Americkim zatvorima - kaznu dobijenu nakon djelomicnog bjega i ponovnog hapsenja, 62 g. borac za hrvatsu slobodu se vratio u svoju maticnu zemlju u cetvrtak, nakon sto je izdrzao kaznu za teroristicki napad 1976 g. koji je usmrtio jednog policajca.

Borac Zvonko Busic, vodio je grupu koja je postavila bombu u  GRAND CENTRAL TERMINAL koja je kasnije eksplodirala ubivsi policajca Brian J Mc Murry-a. Busic je napustio Popravni Dom u Terre Haute, Indijana, usao na avion u Chicagu i sletio u Zagrebu oko 2 : 20 pm u Cetvrtak, kako su izjavili glasnogovornici...
Evidentirano
Ante_Bruno_Busic
Posebni član
*
Postova: 240



« Odgovor #1 : Kolovoz 03, 2008, 09:47:24 »

Iscrpnije index.hr

OSUĐENI terorist Zvonko Bušić danas je sa suprugom Julienne Eden Bušić prvi put posjetio Zadar gdje je obilazio dućane kako bi obnovio garderobu.

Bušić nije želio davati nikakve političke izjave već je samo najavio da svoje službene poruke za medije čuva za petak kad će govoriti u Imotskom povodom Dana grada. U Imotskom će Bušić obići i grob svojih roditelja, a posjetit će i rodno mjesto Goricu. "U nedjelju sam pozvan na sinjsku alku. Nisam dosad bio na alci i veselim se što ću to vidjeti", rekao je Bušić.

"Kada smo se prvi put ugledali u Hrvatskoj to je bilo čudo. Nema tih riječi kojim bi se mogao opisati taj osjećaj jednako kao što nema riječi koje mogu opisati osjećaj kada sam se vratio u Hrvatsku. Iako nisam žena i ne mogu baš to onako osjetiti kako treba, nekako mislim da je to slično iskustvu osjećaju majke kada rodi dijete. Tada je njezina sudbina ispunjena. Kada sam se vratio u Hrvatsku i meni se na taj način zatvorio krug i mislim da je moja sudbina sada ispunjena", rekao je Bušić za Novinsku agenciju EPEHA

http://www.index.hr/vijesti/clanak/zvonko-busic-kad-sam-se-vratio-u-hrvatsku-osjecao-sam-se-kao-majka-koja-je-tek-rodila-dijete/396852.aspx


Razlicita razmisljanja ;

HRVATSKA - jedina zemlja na svjetu gdje se teroristi nazivaju junacima

KAD MALO razmislite, lako dođete do zaključka tko je Zvonko Bušić. Čovjek provede preko 30 godina u zatvoru, siđe s aviona pred 500 ljudi, vrativši se tako u jedinu zemlju na svijetu gdje ga netko još smatra herojem-a-ne-teroristom, i onda sav ponosan, uzvišeno izjavi: "Tri dana mi nisu dali da se operem. Mrtav sam k'o pas i smrdim k'o svinja"!
Jeste, čovjek bi se još mogao nadati da će Hrvatima barem ovo pokazati o kakvom se tu kalibru genijalca radi, ali to je, kako bi rekao Gandalf, "nada jedne budale", budući da je sasvim pristojnom broju Hrvata mozak dovoljno ispran da bi zaista smatrali Bušića nekakvim hrabrim borcem za slobodu. Sve novine već manje više 20 godina pišu o Bušiću i njegovoj bandi vikend terorista kao o "skupini hrvatskih političkih aktivista", pa je logično da su oni to i postali.

Pri tome se uopće ne obaziru na neke jednostavne činjenice, kao na onu da Bušić zapravo i nije iz Hrvatske. No, dobro, to ionako nema veze, Hrvat ionako nije oznaka nacionalnosti, nego više stanje uma i duha, ali da se takav polučovjek naziva junakom?! Pa on je oteo putnički avion da bi bacao letke! Idemo još jednom. Oteo je putnički avion da bi bacao letke. Kome je to jako glupo? Da je oteo putnički avion da bi iz njega bacao Srbe, to bi još bilo razumljivo, barem puno logičnije od letaka.

iscrpsnije ;

http://www.index.hr/vijesti/clanak/hrvatska--jedina-zemlja-na-svijetu-u-kojoj-se-teroristi-nazivaju-junacima/396202.aspx
Evidentirano
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Kolovoz 03, 2008, 13:11:50 »



Heroje javnost ne poznaje jer o njima se ne priča i ne piše, oni su bez činova i ordena - oni su među nama!
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Ante_Bruno_Busic
Posebni član
*
Postova: 240



« Odgovor #3 : Kolovoz 03, 2008, 13:31:55 »

Pa da i znam zasto si stavila vatrogasca, jer su oni gasili Korculu i izgorili...
Evidentirano
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Kolovoz 03, 2008, 15:29:56 »

Pa da i znam zasto si stavila vatrogasca, jer su oni gasili Korculu i izgorili...


                 Friedrich Wilhelm Nietzsche






Tako je, pametna naša lička glavo!
Ali ne samo na njih već na sve koji
dnevno reskiraju za nas svoj život.
 
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Travanj 15, 2009, 02:16:19 »


Rohatinski primio nagradu za najboljega guvernera svijeta

LONDON - Željko Rohatinski, guverner Hrvatske narodne banke (HNB), primio je u Londonu nagradu za najboljega guvernera na svijetu u 2008. godini. Rohatinski i njegov tim poduzeli su niz mjera koje su pomogle hrvatskim bankama da globalnu bankarsku krizu u rujnu 2008. prevladaju bolje i lakše nego mnoge druge, ali one uvijek nisu nailazile na odobravanje."Druge banke, međunarodne financijske institucije poput MMF-a i naše unutarnje institucije nisu bile oduševljene time što smo poduzeli"; rekao je Rohatinski. Njihov najvažniji rezultat, kako je naglasio, jest "da smo uspjeli smanjiti vanjski dug banaka i pad u kreditima s 25 posto u 2006. na 11 posto u 2008" Bilo je to dovoljno brzo i nije došlo do usporavanja ekonomije, zaključio je Rohatinski.

Mjesečnik The Banker, koji pripada publikacijama skupine najutjecajnijih europskih financijskih novina Financial Timesa svake godine u svom siječanjskom broju objavljuje izbor najboljega regionalnoga guvernera i "guvernera godine" u svijetu, i to na temelju ocjena uredništva i istraživanja provedenog među bankarima i ekonomskim analitičarima.

HMI, ožujak 2009.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Travanj 15, 2009, 02:21:03 »


Prvi put izvoz hrane gotovo izjednačen s uvozom

ZAGREB - Uvoz hrane na početku godine pao je 38 posto, a izvoz porastao gotovo 22 posto. Naša uvozno-izvozna bilanca prvi put je gotovo pozitivna, istaknuo je Božidar Pankretić, ministar poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja. Dodao je da je u siječnju uvezeno hrane za 131,9 milijuna dolara, a izvezeno za 128,5 milijuna dolara.

Ti pozitivni trendovi, kaže Pankertić, iznenadili su mnoge jer dolaze upravo u jeku svjetske gospodarske krize. Gotovo pozitivnoj trgovinskoj bilanci najviše je pridonio izvoz tune, koje je na japansko tržište plasirano triput više nego prije godinu dana.

HMI, ožujak 2009.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Svibanj 02, 2009, 11:19:48 »


Moguća slovenska - blokada pristupanja Hrvatske u NATO


LJUBLJANA - Slovenski parlament je dvotrećinskom većinom glasova donio odluku o ratifikaciji hrvatskog protokola za ulazak u punopravno članstvo NATO-a. Za ratifikaciju je glasovalo 75 od prisutnih 86 zastupnika na sjednici, a jedanaest je glasovalo protiv. Odmah pošto je izglasan hrvatski pristupni protokol pojavile su se inicijative da se ta ratifikacija ospori putem suspenzivnog veta Državnog vijeća ili pak putem referenduma za koji se zalaže nacionalistička Slovenska pučka stranka. Ona bi morala u roku od sedam dana skupiti 2 500 potpisa, a onda u naknadnom 35-dnevnom roku još 40 000 potpisa da se referendum stvarno održi. Ako dođe do referenduma, to bi bila druga slovenska blokada Hrvatske, nakon blokade pristupnih pregovara s Europskom unijom, koja još traje.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Svibanj 02, 2009, 11:36:28 »


Parcele se moraju povećati za najmanje 10 hektara

ZAGREB – Programom okrupnjivanja poljoprivrednog zemljišta u razdoblju od 2009. do 2021. godine želi se povećati prosječni poljoprivredni posjed u Hrvatskoj za prosječnih pet hektara i smanjiti broj proizvodnih parcela oko 50 posto. Nacrt programa okrupnjivanja poljoprivrednog zemljišta usvojila je Vlada. "Cilj je površinu poljoprivrednog zemljišta obiteljskih gospodarstava povećati na najmanje 10 hektara , a broj parcela sa sadašnjih prosječnih 17 smanjiti na osam ili devet“; rekao je ministar poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja Božidar Pankretić. Prema podacima iz Upisnika poljoprivrednih gospodarstava, u Hrvatskoj je registrirano 155 505 obiteljskih
poljoprivrednih gospodarstava koji raspolažu s 888 216 hektara zemljišta [/b]ili 5,5 hektara u prosjeku po gospodarstvu.

Uz njih, 3 462 zadruge, tvrtke ili obrta obrađuju 259 319 hektara ili prosječno 74 hektara. Usporedbe radi, prosječna površina obiteljskog poljoprivrednog posjeda

u Njemačkoj je 43,7 hektara,
u Austriji 19,1 hektar,
u Sloveniji 6,3 hektara, a
u Bugarskoj 5,1 hektar.

Matica, veljača, 2009.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #9 : Svibanj 02, 2009, 11:44:03 »


Naši kampovi hit na njemačkim sajmovima

STUTTGART - Dva velika turistička sajma, koja su održana u posljednja dva tjedna u Utrechtu i Stuttgartu, bila su od velikoga značenja za kamperski turizam u Hrvatskoj.


U sklopu održavanja turističkog sajma CMT u Stuttgartu, koji ima 225 000 posjetitelja i 1 850 izlagača iz 100 zemalja, predstavljen je kamperski vodič i vodič kamperskih odmorišta ADAC-a za 2009. koji obuhvaća 17 europskih zemalja. Tom prigodom dodijeljena su i važna priznanja pojedinim kampovima, među kojima se ove godine našao i kamp "Umag" tvrtke Istraturist. Kamp"Umag" tako je drugi kamp u Hrvatskoj, uz kamp"Zaton"u Ninu, koji je ušao u europsku prvu ligu te se može podičiti najvećim priznanjem za kvalitetu "ADAC Superplatz"; odnosno od sada nosi oznaku "crvena ploča".
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #10 : Svibanj 02, 2009, 11:45:20 »


Hrvatski vojni časnici među najtraženijima

ZAGREB - Hrvatska danas ima više od 400 pripadnika Oružanih snaga u misijama diljem svijeta i time ne samo da se svrstava među najaktivnije članice međunarodne zajednice nego i vrlo konkretno pridonosi izgradnji mira i stabilnosti.

Prema posljednjim izvješćima Ministarstva obrane, u mirovnim misijama Ujedinjenih naroda trenutačno su 133 djelatnika Hrvatske vojske, među kojima dva stožerna časnika te još 96 pripadnika u UN-ovoj operaciji na Golanskoj visoravni. Prema dugoročnim vojnim planovima do 2015. godine, angažman HV-a i dalje će biti vrlo intenzivan. Do 2010. planovi predviđaju da u mirovnim misijama UN-a sudjeluje najviše 150 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske, odnosno 50 pripadnika pojedinačno i jedna ili dvije postrojbe do veličine voda ili satnije.

Sudjelovanje u međunarodnim operacijama sa 600 pripadnika u 2010. povećalo bi se na otprilike njih 700 u 2011. godini, a taj broj planeri MORH-a predviđaju do 2015. (uz mogućnost upućivanja više od 700 osoba nakon 2012.).
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #11 : Svibanj 02, 2009, 11:47:37 »


"Kozarstvo je isplativo i ima budućnost"

Vlasnici farme Mirna i Ranko Martinović prije 18 godina stigli su u Istru iz Zagreba, rodilo im se drugo dijete i bili su željni čistoga zraka i mirnoga okruženja.


 

Da budem potpuno iskrena, gotovo sam pola sata lutala tražeći imanje obitelji Martinović nadomak Medulinu. Doista su potpuno odvojeni od gužve i turističkoga ludila poznatoga istarskog mjesta, koje je takvo čak i sada, zimi. Pažljivo vozeći iza terenca kojim je na kraju Ranko Martinović morao doći po mene, šumskim smo se puteljcima drmusavo približavali farmi. Nakon dva kilometra i dvadesetak minuta vožnje ugledala sam nekoliko kuća i začula glasanje koza ...

Vlasnici su ovih predivnih životinja Mirna i Ranko Martinović. Prije 18 godina stigli su u Istru iz Zagreba, rodilo im se drugo dijete i bili su željni neonečišćen oga zraka i mirnoga okruženja. Upoznali su kraj, kupili zemlju nedaleko od Medulina i počeli - uzgajati nojeve. Znali su da je to kvalitetno i zdravo meso, no kako je to u Hrvatskoj, proizvodnja i otkup gotovo uopće ne postoje, nisu imali potpore i na kraju su shvatili da samo takva proizvodnja i neće biti dostatna za uzdržavanje obitelji.

Nabavili su stoga srnaste plemenite koze koje su podjednako isplative i za proizvodnju mlijeka i mesa. U prosjeku daju dva jarića te 500 litara mlijeka u laktaciji. Danas su Martinovići jedini istarski uzgajivači koza s ekološkom markicom, a u ekološki su registar za kozarstvo i poljoprivredu upisani od 2004. godine.

Što zapravo znači ekološko kozarstvo?

Pravilnikom o ekološkoj proizvodnji životinjskih proizvoda propisana su pravila za uzgoj koza. Najbitnije je pravilo da se u ekološkoj proizvodnji nastoje minimalizirati štetni učinci za okoliš. Stoga Pravilnik propisuje površinu pašnjaka, prostor u staji, zaklon od nevremena, blizinu vode ... Prema podacima Hrvatskoga stočarskog selekcijskog saveza, u Istri ima 1 500 registriranih koza. U odnosu na 80 000 grla koza u Hrvatskoj, vrlo malo. No, ako znamo da ne postoji organizirani otkup kozjega mlijeka te da se lokalne vlasti gotovo uopće ne trse da povećaju potporu kozarima, sve je jasno.

Stoga je još vrjednije vidjeti na primjeru obitelji Martinović da se kozarstvo, i to još ekološko, i te kako isplati. Optimalan broj koza jest 50, smatra Martinović. Cijena jedne mlađe koze, s rodovnikom, kreće se oko 200 eura. Godišnji bi to prihod bio, samo od mlijeka, oko 600 eura, ako uspijete litru mlijeka prodati za l0 kuna. A, s obzirom na to da nema organiziranog otkupa mlijeka, podrazumijeva se da se sami morate snaći. Naravno, kad jednom uspostavite lanac svojih kupaca, novac je osiguran. Kozje je mlijeko, nakon magarećeg, najzdravije, najmanje je masno, iznimno je bogato antioksidansima i mnogi kažu i ljekovito, posebice kao pomoć pri zacjeljivanju kostiju.

Mirna Martinović proizvodi i kozji sir u maslinovu ulju s kaduljom, ružmarinom i češnjakorn. Nedavno je na zagrebačkom sajmu Eko-etno, odnio zlato i proglašen je šampionom u kategoriji mekih sireva.
Najveći dio mlijeka odlazi za proizvodnju sira, koja je još skromna, no riječ je o početku. Usto, poželite li prodati kozlića, za njega možete dobiti oko 100 eura. Naravno, tu su i troškovi u ovoj proizvodnji. Posjeti veterinara, zimsko dohranjivanje, plaća pastira. Uz sve to na kraju se godišnje s pedeset koza može zaraditi oko 230 000 kuna, dovoljno za obitelj, kažu Martinovići. Zato i bez straha ulaze u veliko ulaganje izgradnje sirane, od države su zatražili i dobili gotovo 200 000 kuna početnoga kapitala i nadaju se da će prvoga svibnja proraditi njihova sirana kapaciteta 300 litara mlijeka na dan.

Sve je veća potreba za ekološkim proizvodima

U turizmu će se sve više tražiti ekološki proizvedena hrana, uvjereni su Ranko i Mirna. I to provjereno proizvedena, s markicama. Na tržištu će biti sve strože inspekcije i neće se više moći pod ekološkom prodavati bilo kakva hrana, što je danas, nažalost, slučaj.


Ranko je predsjednik istarske Udruge kozara i tim putem želi razviti ekološku i profitabiinu proizvodnju te se za to koristiti državnim poticajima (300 kuna po kozi za ekološku proizvodnju) i nepovratnim sredstvima specijaliziranih europskih fondova. Usto, mora se organizirati otkup mlijeka, čime bi uzgajivači dobili zajamčeni novac za svoje mlijeko i odvažili se na veća ulaganja i širenja stada. Davanje zemlje u zakup za ispašu također je nužnost. Formirati zadrugu ili pronaći neki drugi način okupljanja kozara idealan je put do ostvarivanja boljitka za ekološko kozarstvo u Istri, uvjeren je Ranko Martinović

Napisala i snimila: Jasminka Kalčić
Matica, veljača 2009.

Vidi > Hrvatski otoci > Povratak na hrvatske otoke > Kozarstvo >http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=660.0
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #12 : Svibanj 02, 2009, 12:00:28 »


Ostvarenje životnog sna

U svome rodnom kraju Ivan Talaja je nadaleko poznat po humanitarnim i donatorski akcijama od kojih se posebno ističe izgradnja prilazne ceste Talaje - Jukići, duljine nešto više od pola kilometra, u što je dosad investirao oko 60.000 eura!


Rijetki su hrvatski iseljenici koji se kao povratnici s dugogodišnjeg rada iz inozemstva tako žarko vraćaju svojim korijenima poput Ivana Talaje (1934.) u Slivno, rodno selo zagrljeno brdima u ZabiokovIju, udaljeno po dvadeset kilometara od Imotskog i Vrgorca. Potvrdio nam je kako je u Francusku otišao 1961., kao ekonomski emigrant, te da se u Hrvatsku vratio 2000. Obavještava nas kako piše putopise, pjesme, aforizme, priče ... 


Voćke i loza pred kućnim pragom

Tog smo našeg povratnika proteklih dana zatekli baš na pradjedovskome kućnom pragu dok je obrađivao, oplemenjivao vrt svoje obiteljske kuće u Slivnu koju je obnovio, dogradio i namjestio još dok je radio u Parizu. Kaže kako je u vrtu zasaio voćke i lozu u iskrčenome ljutome dalmatinskom kršu. I dok je Talaja obrezivao voćke pripremajući se na odlazak u obližnji vinograd, kao da je u sjećanju prelistavao stranice enciklopedijskih događaja iz svoga bogatog života, satkanog od putovanja, istraživanja i pisanja. Ivan se u sjećanjima zaustavio tek na djelomičnim životnim epizodama.

"Rođen sam 1934. ovdje, u Slivnu, gdje živim sa svojom suprugom Vinkom koja je također pošteno zaradila starosnu mirovinu u Parizu. Ovdje stanujem na svojoj djedovini, ali sam sa ženom izgradio i obiteljsku kuću u Makarskoj. Iz sretnog braka imamo troje djece i šestero unučadi. U Francuskoj sam živio do 2000., a u mirovini sam od 1994. Radio sam poslove soboslikara i vozača autobusa. Ni sam ne znam koliko sam oličio stanova i koliko sam tisuća kilometara "prevalio' autobusima", priča nam Ivan Talaja istaknuvši kako je mogao imati i francusko državljanstvo, ali nije želio.

Uvjerava nas kako je cijelo vrijeme, dok je radio i živio u Parizu, bio zadovoljan zahvaljujući i mnogobrojnim iseljeničkim Hrvatima s kojima se redovito sastajao. Na pitanje zašto se odlučio baš za Francusku, Talaja odgovara: "Zato što sam spoznao kako je to za mene simpatična europska zemlja sa svim svojim kulturama, prirodnim ljepotama, ljudima, u kojoj ima mjesta za svakog čovjeka, bez obzira na jezik, rasu, vjeru, tradiciju. U Parizu sam od prvog dana našao dobre ljude, hrabre, otvorene, povjerljive i simpatične, a u tom sam gradu dobio i dobar posao te sam se gotovo srodio s francuskom sredinom."


Proboj ljutim kršem

U svome rodnom kraju Ivan Talaja je nadaleko poznat po humanitarnim i donatorskim akcijama od kojih se posebno ističe izgradnja prilazne ceste Talaje - Jukići, duljine nešto više od pola kilometra, u što je dosad investirao do 60.000 eura, a koju su sumještani već prozvali 'Put Ivana Talaje".

"Evo, sada stanovnici u zaseoku Talaje imaju svoju prilaznu cestu od županijske ceste. Prije toga Talaje su do svojih domova mogli doći samo iz susjednog naselja na vrgoračkom području. Bagerom smo počeli raditi 16. svibnja 2006. i do 1. lipnja iste godine probili smo prilaznu cestu. Zatim su moji prijatelji u studenome te iste godine dovezli 60-ak teških kamiona šljunka, pijeska na trasu, pripremivši kolnik za polaganje asfalta. Samo je taj zahvat koštao oko 400.000 kuna, bez asfaltiranja, računa Ivan Talaja. Uvjerava nas kako će se prilazni put asfaltirati tijekom ovogodišnjeg proljeća te će se tek tada sasvim ispuniti njegov životni san. Dodaje da će to dodatno razveseliti sve Talaje koji će tada prvi put imati asfaltirani put do kućnog praga te više nikada neće putovati preko Žlibina, susjednoga vrgoračkog naselja.

"Cestu sam ostvario i financirao sam, vjerojatno malo i iz inata. Očekujem potporu od Općine Runovići kako bismo sve dovršili. Svečano otvorenje će uveličati i moji mnogobrojni prijatelji iz Pariza koji će nakon toga, nadam se, biti i redoviti gosti mojeg Zabiokovija: tvrdi vitalni i optimistični Ivan, ponoseći se svim nagradama, diplomama, pohvalnicama koje su mu dodijeljene za djelić onoga što je pridonio svom narodu i domovini, posebice tijekom Domovinskog rata kad je u Parizu utemeljio udrugu slivnjanskih iseljenika 'Sondis'

Napisao i snimio: Nedjeljko Musulin
Matica, ožujak, 2009.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #13 : Svibanj 02, 2009, 12:02:19 »


Splićanin Joško Mihić vratio se nakon bankarske karijere u New Yorku u Hrvatsku

Tek je u Splitu došlo sve na svoje misto

"Nisam želio da mi sin rođen u New Yorku odraste kao Amerikanac"; ističe 36-godišnji Splićanin koji se zajedno s obitelji vratio u domovinu


Dobro pazite što poželite - želja bi vam se mogla i ostvariti'; upozorava stara antička mudrost koja se i danas može primijeniti. Tako je 36-godišnji Splićanin Joško Mihić, diplomirani ekonomist s američkim magisterijem, nakon ostvarenja dječačkog sna, bankarske karijere u Americi, shvatio da život želi nastaviti u Hrvatskoj.

"Nakon gotovo 18 godina ponovno sam u rodnom gradu i skroz je dobro. I dalje sam u svijetu bankarstva s tim da imam vremena i za obitelj, što u Americi nije bio slučaj. Moj prvi sin Luka rođen je u New Yorku i upravo zbog njega supruga i ja smo se odlučili za povratak. Željeli smo sudjelovati u odrastanju našeg sina. Tamo sam radio i do 15 sati na dan i nisam imao vremena ni za što", priča Mihić koji je u Splitu drugi put postao otac. Krajem siječnja obitelj je dobila i drugog sina, Tonija.

Radni dan koji završava u 23 sata!

"Oduvijek sam želio otići u Ameriku, točnije u New York, za mene središte svijeta, posebice financijskog koji me i te kako zanimao"; svoju životnu priču počeo je taj Splićanin.


"Nakon Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, oženio sam se, a zatim sam preko interneta pokušavao pronaći mogućnost za nastavak školovanja u Americi. Uspio sam naći MBA program i upisati se na sveučilište Pace u New Yorku. Nakon završetka vojnog roka, supruga Frankica, tek diplomirana profesorica umjetnosti i arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, i ja otišli smo 1999. godine u Ameriku gdje smo u New Yorku ponovno postali studenti. Nakon devet mjeseci boravka u Velikoj jabuci, počeo sam raditi za Deutsche Bank. U međuvremenu je i supruga nastavila školovanje na poslijediplomskom studiju Fashion Institut of Technology. Nakon toga je godinu dana radila u Contemporary art centru. S financijama više nije bilo problema. Život nam je ulazio u kolotečinu i polako smo postajali prosječni Amerikanci. Ubrzo smo počeli živjeti kao i drugi stanovnici Velike jabuke"; prisjeća se Joško Mihić.

"Dvije godine poslije obitelj se povećala. Dobili smo sina Luku kojeg sam kvalitetnije viđao samo vikendima. Moj radni dan završavao je u 22 sata, a nerijetko i u 23 sata. Unatoč visokim primanjima, supruga i ja smo počeli i nesvjesno povlačiti paralele života u Americi i života u Hrvatskoj, posebice nakon povratka iz Splita gdje smo svaku godinu redovito provodili ljetni odmor. Iako smo upoznali ljude različitih nacionalnosti, jer New York je multikulturno središte svijeta u kojem za svakoga ima mjesta, ipak se u svemu tome nekako nismo mogli naći. Činilo nam se da život nekako prolazi pokraj nas pa nam se povratak u Hrvatsku činio kao jedino prihvatljivo rješenje. To više što se u Americi i nakon rušenja "Blizanaca" mnogo toga promijenilo, a to je samo učvrstilo našu odluku da se vratimo doma", ističe Joško Mihić.

I tako se tročlana obitelj Mihić prije četiri godine vratila u Hrvatsku i to u Zagreb gdje se Joško zaposlio u Hypo Alpe Adria Banci, a supruga u Muzeju suvremene umjetnosti. "Nakon četiri godine života u metropoli, ponovno smo shvatili da trebamo promjenu. Životne kockice ponovno su se složile i mi smo se konačno vratili u Split", zadovoljno će Joško Mihić. Svoja američka iskustva prenosi u Hrvatskoj i povremeno drži predavanja iz područja financija, bankarstva i osiguranja.


U Ameriku kao turist

"Banke u Hrvatskoj ne zaostaju previše za europskim odnosno američkim. U posljednjih 6 - 7 godina učinjen je veliki iskorak. S obzirom na događaje na financijskom tržištu u Americi, naši nedostaci postali su prednost. Bolje da nismo otišli korak naprijed. Financijski-sustav nam je u ovom trenutku stabilniji nego američki", smatra Joško Mihić kojeg se u Spli tu vikendom može susresti s obitelji na splitskoj rivi. "Stvari su se posložile tek u Splitu. Radim posao koji volim, a imam vremena za obitelj koja mi je u životu na prvom mjestu", zaključio je Mihić koji će, kaže, ponovno s obitelji u Ameriku, ali samo kao turist

Razgovarala: Ana Kaštelan
Matica, ožujak, 2009.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #14 : Svibanj 02, 2009, 12:04:46 »


Marijan Cukar, povratnik iz SAD-a, darovao 128.000 dolara rodnom otoku Olibu

Vrevu Manhattana zamijenio idilorn na Olibu

Kad mu je umrla žena, odlučio se vratiti na Glib. Istovremeno je ondje potaknuo izgradnju doma za starije osobe gdje bi on i njegovi vršnjaci mogli provoditi svoje umirovljeničke dane


Iseljeniks otoka Oliba, 71-godišnji Marijan Cukrov, darovao je cijelu svoju životnu ušteđevinu, od gotovo 700.000 kuna, za izgradnju doma za starije na rodnom otoku!" pisala je nedavno Slobodna Dalmacija. Pomislih, zanimljiva priča za Maticu i krenuh odmah u potragu. Internet, nekoliko telefonskih poziva - i pronađoh na Olibu traženu osobu.

Potragu je pomalo zakompliciralo pogrešno prezime. Naime, nije riječ o Cukrovu, već se gospodin Marijan preziva Cukar, a to je prezime vrlo često na Olibu.

"Da, točno je što pišu. Samo vi to tako prenesite. Nemam ja tome što dodati"; kaže s druge strane telefonske veze naš sugovornik s tipičnim olipskim naglaskom. No, kad je gospodin Cukar, koji je u početku bio škrt na riječima, shvatio da me više zanima njegova iseljeničko-povratnička životna priča, a manje precizni iznosi njegova ulaganja, počeli smo opušteno razgovarati.

"Godine 1956. smo ja i još petorica Olibljana prebjegli barkom u Italiju, u Anconu. Tada sam imao 19 godina. Razlog našeg bijega bila je agresija SSSR-a na Mađarsku i mogući napad na Jugoslaviju. Kako bih izbjegao vojsku, odlučio sam se priključiti grupi emigranata", priča nam Marijan Cukar. Kaže kako je nakon obvezatnog boravka u talijanskom prihvatnom logoru otišao u Francusku gdje je u Provansi radio na nekom seoskom imanju.

"Jedan Francuz koji je već radio u Americi ponudio mi je posao u New Yorku. Radilo se o ispomoći u jednom restoranu. Prihvatio sam ponudu i 1961. otišao u Ameriku:" Kaže kako je u početku radio najniže kuhinjske poslove, a s vremenom se penjao na ljestvici, postao je kuhar, a na posljetku i šef kuhinje. "Znate, to vam je restoran u sklopu jedne velike američke banke na Wall Streetu. Moj posao je bio vrlo zanimljiv i dina mičan. Upoznao sam bezbroj zanimljivih ljudi. Ukratko, volio sam to što sam radio i nikad nisam požalio što sam došao u New York:"

Olib

Otočić Olib nalazi se u sjevernom dijelu zadarskog arhipelaga. Trajektnim linijama povezan je sa Zadrom i Lošinjem. Na tom nekad gusto naseljenom otoku zimi sada živi samo stotinjak stanovnika.

Od 1963. u braku je s Amerikankom francuskog podrijetla. Prvi put je posjetio domovinu 1971. Tada su mu još roditelji bili živi. "Od nas desetero djece, petero nas je otišlo u Ameriku, ja i moje četiri sestre"
Životna prekretnica dogodila se našem sugovorniku 1995. kad mu umire supruga. "Mi nismo imali djece i preko noći sam ostao sam. Bilo je neizdrživo. Prestao sam raditi, otišao u mirovinu i odlučio se vratiti na Olib", priča Marijan i dodaje kako je istovremeno potaknuo izgradnju doma za starije osobe gdje bi on i njegovi vršnjaci u otočnoj idili mogli provoditi svoje umirovljeničke dane. Vrlo brzo je uplatio svojih prvih 100.000, a zatim još 28.000 dolara društvu olipskih iseljenika u New Yorku, preko kojih je i službeno krenula inicijativa za domom.

"Ja ugodno živim od svoje penzije, a svu svoju ušteđevinu sam darovao Olibu", kaže nam Marijan, čiji će primjer slijediti i ostali iseljenici s Oliba, kojih osim u New Yorku ima dosta i u San Pedru te San Franciscu.

U cijelu su se priču vrlo brzo uključili Grad Zadar i nadbiskupija koja im je obećala ustupiti zemljište za dom s 20-ak kreveta. Grad je već naručio projekt, uskoro se raspisuje natječaj. A Marijan Cukar provodi u staroj roditeljskoj kući svoje mirne umirovljeničke dane, daleko od vreve Manhattana. Uz ribolov i ćakule, očekuje ostvarenje svoga velikog projekta

Napisao: Hrvoje Salopek
Snimio: Vladimir Ivanov - CROPIX
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1] 2 3 ... 51
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!