CRO-eu.com
Ožujak 30, 2020, 07:58:33 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Iseljeničke vijesti iz USA  (Posjeta: 24137 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Veljača 11, 2008, 02:15:45 »


Karlo Mirth - izdavač, urednik i pisac rođen je 15.07.1917. u Otočcu


Karlo Mirth poznat je i kao donator - hrvatska će ga javnost, sigurno, pamtiti po brojnim donacijama Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici koje su, uz one drugih uglednih hrvatskih iseljenika širom svijeta, obogatile fond iseljeničkog tiska u toj instituciji.

Ugledni hrvatski iseljenik Karlo Mirth darovao je Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici još jednu vrijednu donaciju.

Ovaj izdavač, urednik i pisac rođen je 15.07.1917. u Otočcu. Diplomirao je na Fakultetu za poljoprivredu i šumarstvo u Zagrebu 1942. godine. Od 1946. do 1947. Poslije je studirao novinarstvo na Sveučilištu u Rimu, 1951. španjolski jezik i kulturu na Sveučilištu u Barceloni, a 1962. godine završio je visoki studij na Columbia University (bibliotekarstvo i informacijske znanosti).

Poput mnogih drugih, 1945., i Mirth odlazi iz Hrvatske, ali čitav život ostaje povezan sa svojom domovinom. Godine 1947. u Rimu počinje izdavati list Croatia Press s podnaslovom “Novinska služba” čije je bio vlasnik, izdavač i urednik.

U tom je gradu objavio deset izdanja na hrvatskome, a kad se preselio u Madrid, nastavlja s izdavanjem lista koji katkad ima i sažetke na španjolskome. U Madridu ostaje do godine 1952., kad odlazi u Clevelend.

Tada te novine postaju dvojezične – prvi dio na engleskome jeziku, a popratni na hrvatskom. Dva se dijela nisu u potpunosti podudarala, ali su se dopunjavala. Croatia Press je bogati izvor informacija ne samo o događajima u hrvatskoj emigraciji nego i o onima o Hrvatskoj.

Mirth je također bio predsjednik Hrvatske Akademije u Americi, četvrti po redu. Radio je za mnoge novine, periodične časopise i revije u dijaspori i u domovini (“Hrvatska” - Buenos Aires, "Christianitas” – Madrid, “El Independiente” – Caracas, “Nedjeljna Dalmacija” – Split, “Matica” Zagreb) itd.

Pisao je na nekoliko jezika o životu i djelima Ivana Meštrovića čiji rad prati u rasponu od 40 godina, te o drugim hrvatskim uglednim osobama, Bonifačiću, Ciligi, Mačeku, Nikoliću itd.

U listu “Journal of Croatian Studies” bio je glavni urednik od njegova začetka 1960. godine.

Karlo Mirth poznat je i kao donator - hrvatska će ga javnost, sigurno, pamtiti po brojnim donacijama

Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici koje su, uz one drugih uglednih hrvatskih iseljenika širom svijeta, obogatile fond iseljeničkog tiska u toj instituciji.

Osim Karla Mirtha, svoja su djela Knjižnici darivali i Štefica i Vinko Nikolić, Jure Prpić, Ante Ciliga, Ivo Omrčanin, Bogdan Radica, Šimun Šito Ćorić, Drago Šaravanja, Jakša Kušan kao i oni mlađi poput Andrésa Moralesa Milohnića, Vladimira Gossa ili Antonija Skármete.

Zahvaljujući upravo njima Knjižnica danas posjeduje oko 4500 naslova knjiga iseljeničke tematike te oko 140 naslova novina i oko 400 naslova časopisa.

U Odjelu nabave koji se bavi iseljeničkom građom, sređuje se najnovija Mirthova pošiljka bogata sadržaja – tu su članci o ratu u Bosni i Hrvatskoj, časopisi Zajedničar, Hrvatska borba, Hrvat, Hrvatska revija, Nova Hrvatska i drugi.

Vrijedi istaknuti vrlo rijetke sačuvane originale Velebita, lista hrvatskih izbjeglica iz tabora Modena, broj 1 od 12. siječnja 1946., te brojeve 10, 13, 15 i 18 iz mjeseca svibnja 1946. godine.

Svakako treba istaknuti i pisma pohranjena u Zbirci rukopisa i starih knjiga – korespondenciju Karla Mirtha s Ivanom Meštrovićem i dr. Iz najnovije Mirthove pošiljke NSK već posjeduje oko 210 naslova – primjerice, Sabrane pjesme Viktora Vide, Domovinsku riječ Ante Kadića, U suvremenom kaosu Joze Kljakovića, A History of Croatia Stjepana Gažija ili Colloqui con Guglielme Ferrero Bogdana Radice.

Iseljenički fond bit će obogaćen za barem 80 novih naslova od kojih ističemo Treaty interpretation: Theory and Reality Edwarda Slavka Yambrusica, Pjesme hrvatskog emigranta Vladimira Odranina, Manuel de archivología hispanoamericana Aurelija Tanodija, Los Balcanes del Mediterráneo Antona Würstera ili Croatia Francisca H. Eterovicha, dok je 69 knjiga namijenjeno općem fondu - primjerice: Diktatura kralja Aleksandra Svetozara Pribičevića, Uloga i mjesto Hrvata islamske vjere Mirsada Bakšića, The End of Austria Hungary Lea Valianija.

Zahvalni smo gospodinu Mirthu na vrijednom materijalu koji je pohranio u riznicu hrvatskoga nacionalnog blaga.

KARLO MIRTH „ŽIVOT U EMIGRACIJI“
Rođen je 15.07.1917. u Otočcu


AUTOBIOGRAFSKI ZAPIS O HRVATIMA U EMIGRACIJI


Knjiga prati emigrantski životni put Karla Mirtha od 1945. godine naovamo, a donosi i njegovu obilatu korespondenciju s našnim ličnostima, poput Vladka Mačeka i Stjepana Horvata

Literarno svjedočanstvo jednoga od najistaknutijih ljudi hrvatske emigracije Karla Mirtha, sinonima Hrvatske akademije Amerike i biltena Croatia Press  „život u emigraciji“ do živjelo je nakon prvoga hrvatskog predstavljanja u New Yorku, u ožujku, i svoje drugo predstavljanje.

„Ova će knjiga uskrisiti neke likove hrvatske kulturne povijesti koji su stjecajem okolnosti bili gotovo zaboravljeni“, rekao je predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić, ističući da je Karlo Mirth čovjek koji se bori za istinu, zbog čega je tijekom svoga emigrantskoga života, dugoga više od 50 godina, imao previše neprijatelja.

Knjiga „život u emigraciji“ sastoji se uglavnom od Mirthovih članaka o kulturnome i političkome životu Hrvata izvan domovine, objavljenih u hrvatskome emigrantskom tisku, te od njegove obilate korespondencije s istaknutim ličnostima onoga vremena. „Knjiga je autobiografski zapis koji prati Mirthov životni put od njegova boravka u talijanskome izbjegličkome logoru Fermo 1945. godine, boravka u Madridu, gdje je upoznao svoju životnu suputnicu Mercedes Velarde, s kojom je proveo 40 godina, pa sve do naših dana“  istaknuo je Mate Metrović. Mirth opisuje i svoje susrete s Vinkom Nikolićem, Ivanom Metrovićem, vrhbosanskim biskupom Ivanom Šarićem, slikarom Kristianom Krekovićem i Franjom Tuđmanom.

Po ocjeni dr. Ivana Čizmića, opis susreta s dr. Tuđmanom je suptilan dio Mirthova djela, jer  progovara o delikatnome položaju u kojemu su se na.ši hrvatski intelektualci.

U knjizi također možemo pročitati i zanimljive i intrigantne ulomke iz prepiske što ju je Karl Mirth vodio s Vladkom Mačekom, vođom HSS-a, te Stjepanom Horvatom, rektorom Zagrebačkoga sveučili.ta 1944. i 1945. godine.

Uz knjigu Jakše Kušana „Borba za novu Hrvatsku“ te djelo Mate Metrovića  „Uspomene“ - ocijenio je Čizmić - Mirthova je autobiografija treća značajna knjiga o hrvatskoj emigraciji.

Dr. Josip Stipanov, ravnatelj NSK, istaknuo je na kraju da je Karlo Mirth, osim što je pisac, urednik i nakladnik, i veliki darovatelj hrvatske kulture, jer je toj ustanovi darovao velik broj hrvatskih iseljeničkih tiskovina.

Autor: Sandra-Viktorija Antić
Izvor: http://www.vjesnik.hr
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Veljača 12, 2008, 19:42:58 »


Naš suvremenik Karlo Mirth

Pokatkada čovjek u svome skromnome životu izgubi osjećaj za vrijeme u kojemu živi, misleći u svojoj egoističnoj magli samo na sebe, ni ne pomišljajući na druge, na svoje suvremenike - uglednike. Opravdanja nema osobito ako se radi o sugrađaninu, rođenom u svome gradu, bez obzira koliko dugo živio i izbivao silom usuda u svijetu.

Kada se govori o Gackoj i Gačanima, ta sudbina zadesila je većinu u odnosu na osobu Karla Mirtha, Otočanina po rođenju a kozmopolita po htijenju i opredjeljenju, uglednika kojim bi se dičio svaki narod, kamo li mali hrvatski, ali ipak ...

A tko je Karlo Mirth? Prosječni Otočanin teško da će moći odgovoriti, neki su možda čuli za Mirtovu kuću u Vatrogasnoj ulici, u blizini Srednje škole ili policije i ništa više.


Na to pitanje tko je Karlo Mirth nije ukratko i u kratku tekstu lako odgovoriti. Reći da je on hrvatski domoljub koji je svoj narod ljubio ratiom, reći da je pisac i publicist, iseljenik iz nužde, jedan od brojne hrvatske dijaspore, - mogao bi zadovoljiti tek tekst na spomen ploči na rodnoj mu kući koje nema.

Karlo Mirth je kao hrvatska dijaspora, ona ratna, koja je iz sigurnosnih razloga, a niti pristajanja na nadolazeći diktatorski sustav staljinističkoga tipa, izabrala život u demokratskome svijetu sloboda, ni trenutka ne zaboravljajući Hrvatsku i svoj narod.

Mirth je napustio zemlju 1945. g. postavši izbjeglica u logoru Fermo u Italiji.

Već za boravka u Italiji, osobno u nezavidnoj poziciji, Mith se angažira te na Sveučilištu u Rimu 1946. /1947. završava novinarstvo, koje će obilježiti njegov čitav život, i počinje objavljivati članke u 'Brancaleone - Voce di Italia' (Rim), 'Croatia' (Fermo) i 'Danica' (Chicago).

Mirth je zarana shvatio da se iz dijaspore može boriti za interese hrvatskoga naroda samo pameću, nikakvom romantičarskom nacionalnom retorikom kakve je bilo.

Poslijeratni val izbjeglica iz Hrvatske, kojemu je pripadao i Mirth, pripadao je dobrom dijelu hrvatskoj intelektualnoj i kulturnoj eliti.

Moglo bi se kazati da je tada Hrvatska intelektualno desetkovana, ako ne i više.

Već 1947. g. Mirth je u Italiji izdao bilten 'Croatia Press', koji će obilježiti dobar dio njegova života i aktivnosti. Cilj mu je bio stvoriti pouzdan i vjerodostojan izvor informacija kako u zemlji, tako i u hrvatskoj emigraciji.

A o uređivačkoj politici časopisa sasvim jasno kaže: „U Croatia Pressu težim da imam što čvršću podlogu i dokumentaciju o činjenicama. Oni koji gledaju sa stajališta svojih romantičarskih želja smatraju ovakav stav defetističkim.“  Iako skromih početaka, 'Croatia Press' je postigao takav ugled da se s njim nije mogao mjeriti bilo koji hrvatski emigrantski časopis ili novine, s obzirom na profesionalni izgled, koncepciju i analitički pristup. Pošto je Mirth bio jedini vasnik tih novina, mogao je zadržati financijsku i izdavačku neovisnot. U Rimu je objavio deset brojeva na hrvatskome jeziku.

Kako je sudbina Mirtha nosila diljem svijeta, 1947. je otišao u Španjolsku. Nastavio je rad na 'Croatia Pressu', davši mu novi podnaslov i objavljujući sažetke na španjolskome. Do 1952. g. izišlo je novih 85 brojeva, a u to vrijeme za časopis počinje pisati Bodan Radica i Ante Ciliga.

1952. Mirth se seli u Sjedinjene Američke Države, nastavlja raditi na časopisu, dijelom mu mijenjajući koncepciju pa postaje bilten i novinski servis za časopise na hrvatskomu jeziku. Velika promjena se dogodila i u uvođenju dvojezičnosti, prvi dio je na engleskome, a drugi na hrvatskome jeziku. Broj suradnika se povećavao pa su za 'Croatia Press' pisali Jere Jereb, Mate Meštrović, Adam Eterović i drugi, pa ovaj časopis postaje nezaobilazan izvor informacija o hrvatskoj dijaspori, hrvatskoj kulturi i stanju u zemlji.

Mirth je pomno pratio i izvještavao o političkima suđenjima i progonima u Hrvatskoj tih godina, o ugnjetavanju i tlačenju katoličkoga svećenstva, o progonu kardinala Alojzija Stepinca, o padu Aleksandra Rankovića, o slučaju Andrije Hebranga, o sudbini i progonima hrvatskih proljećara, naravno i o kulturnima i jezičnima pitanjima. U časopisu je bilo mjesta za pjesme, prozu, za eseje i kritike objavljenih knjiga u zemlji i svijetu.

Ovaj časopis, koji je od 1971. g. izlazio samo na engleskome jeziku, našao je put do važnih znanstvenih biblioteka diljem sjeverne Amerike, čak se nalazi u Kongresnoj biblioteci, knjižnicama na Harvardu i Kolumbiji te Alberta University u Kandi, što je do bijesa dovodilo jugoslavenske vlastodršce jer se istina o Hrvatskoj polagano ali stalno širila svijetom.

Prestao je izlaziti 1980. g. pošto Mirth više nije bio u mogućnosti uređivati dva časopisa, s Jerom Jerebom bio je od 1960. g. glavnim urednikom časopisa 'Journal of Croatian Studies', časopisa Hrvatske Akademije u Americi.

Hrvatska Akademija u Americi (The Croatian Academy of America) osnovana je 1953. g., s ciljem unaprjeđenja istraživanja i proučavanja hrvatske literature, kulture i povijesti u sjevernoj Americi. Iako Mirth nije njen osnivač, uređivanje akademijina časopisa i njegov rad dovelo je do njegova izbora za predsjednika Akademije 1958. g. Upravo te godine Mirth je uložio silan trud kako bi pokrenuo kulturno-znanstveni časopis 'Journa! of Croatian Sudies' . Iako je Akademija bila u nezavidnu financijskom položaju, a ni broj njenih članova nije bio velik (17 članova), pokrenut je 1960. g. Multidisciplinamost ovoga časopisa, tekstovi na engleskome jeziku, pridonijeli su interesu u SAD-u, osobito stručnjacima koji su se bavili srednjom i istočnom Europom.

Sukladno tome, rastao je i broj suradnika u časopisu, kako Hrvata tako i stranaca, a na njega su se pretplatila ugledna američka i svjetska sveučilišta poput Harvarda, Yalea, Columbije, biblioteke Stenforda i Berkleya, zatim u Kanadi, zapadnoj Europi i Australiji, u istočnoj Europi poput Poljske, Čehoslovačke i Mađarske. Također su časopis primale i biblioteke u Hrvatskoj. 'Journal of Croatian Sudies' postao je kroz svojih 40 godina tiskanja najveći hrvatski časopis u Americi, u čemu Karlo Mirth ima najznačajniju ulogu.

Hrvatska Akademija u Americi je odmah podržala Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga jezika 19. travnja 1967. g. u vrijeme Mirthova predsjedanja. Na dužnosti predsjednika Mirth je biran deset puta, sve do 1968. Po dužini mandata bio je drugi Akademijin predsjednik, da bi 1993. bio proglašen doživotnim počasnim predsjednikom. Akademija je upravo u Mirthovo vrijeme ostvarila suradnju s Maticom Hrvatskom i tadašnjom JAZU, kada se povezuju intelektualci iseljene i domovinske Hrvatske.


Inicijativa je potekla od dr. Franje Tuđmana direktora Instituta za historiju radničkoga pokreta, koji se u ljeto 1966. susreo u Americi s Mirthorn, Jerom Jerebom i Matom Meštrovićem.
Tada je dogovorena opsežna suradnja, ali je Tuđmanovim progonom ta akcija osujećena, da bi Akademija pronašla nove puteve suradnje s drugima hrvatskima intelektualcima.

Karlo Mirth u gotovo pola stoljeća prognaništva nikada nije zaboravio na svoj rodni Otočac, u kojemu mu je ostala majka i otac, koje nikada više nije vidio. „Uvijek očaran velebitskim stijenama i šumovitim brdima okružene doline moga rodnog Otočca, kojim je protjecala bistra ponornica Gacka da bi, nakon što je ponovno uronila u zemlju, izbijala iz podmorskih izvora u 'vruljama' na morskoj površini u podvelebitkom kanalu Jadrana, i ja sam od rane mladosti. zaljubljen u tu rijeku, sudbinski slijedio njen tok.“ Gotovo da nema poredbe koja bi bolje oslikala njegovu sudbinu i njegov život, čije bogatstvo bi bilo dostatno popuniti nekoliko drugih života.

Svoje dječaštvo proveo je u rodnome gradu završivši nižu gimnaziju, u Senju višu, da bi u Zagrebu upisao i završio studij šumarstva. Još u vrijeme srednjoškolskoga školovanja privlačilo ga je novinarstvo pa zarana piše članke, objavljujući ih u 'Ličkoj slozi', 'Hrvatskom Dnevniku' i 'Hrvatskom Narodu'.

U 'Ličkome kalendaru' objavljuje svoj tekst o Otočkoj biskupiji, a odrana se bavi i fotografiranjem.
Da nije Mirtha, povijest fotografije Otočca i okolice bi bila siromašna. Ostale su barem otisnute fotografije švičkih slapova, 'kerepljenja' (transporta trupaca) rijekom Gackom, ostataka utvrde Fortica, kupališta Gaj na sjevernome kraku Gacke u Otočcu da se ne nabraja dalje.

Karlo Mirth se tijekom svoga života permanentno obrazovao, pored svoga temeljnoga obrazovanja za inženjera šumarstva obrazovao se u Italiji na Rimskome svevčilištu u novinarstvu, u Španjolskoj je studirao španjolski jezik i kulturu, dok je bibliotekarstvo i informatiku magistrirao u New Yorku 1962. g.

Poznavanje stranih jezika i stečenih znanja omogućilo mu je brojne kontakte s važnima ličnostima ne samo hrvatskoga iseljeništva već i utjecajnih osoba širom svijeta, naravno sve u cilju neprestana zalagladanja za domovinu i vlastiti narod.

Mirth je, osobito u Americi, imao brojne kontakte s najuglednijima hrvatskima intelektualcima u iseljeništvu, a korespondenciju je održavao i s nizom važnih ljudi iz politike i života.

Prijateljevao je s kiparom Ivanom Meštrovićem, pišući o njemu u dva navrata na engleskome i španjolskome jeziku, dospisivao se dr. Vladkom Mačekom, družio se s vrhbosanskim nadbiskupom u izbjeglištvu Ivanom Šarićem, s velikim hrvatskim slikarorom u emigraciji Kristijanom Krekovićem, s ne storom hrvatskoga novinarstva u dijaspori Bogdanom Radicom, s Vinkom Nikolićem i nizom drugih uglednika širom svijeta, o čemu je ostavio korespondenciju i zapise kao vrijednu ostavštinu.

O političkome angažmanu Karla Mirta treba govoriti s puno opreza.

Ne bi se moglo kazati da je bio političar klasična tipa, a emigrantska stereotipa koji je koketirao s ustaštvom. On jednostavno nije bio taj, njega nisu okupljale neefikasne grube metode jalove emigrantske političke borbe, on je pravilno ocijenio i procijenio da se hrvatskome narodu i domovini može pomoći na drugi način, na onaj koji će biti učinkovit i prihvatljiv demokratskome svijetu.

Taj svijet je trebalo najprije upoznati s Hrvatima i Hrvatskom, dati sasvim drugu priču od one koju je jugoslavenska i srpska politika plasirala.

Zato je Mirthov agažman, koji je zadirao u politiku, bio krajnje racionalan ali odlučan: „Što se tiče nas američkih Hrvata, građana Sjedinjenih Američkih Država, na nama je da istom odlučnošću, istom onom ustrajnošću kojom se bore ovdje američki Židovi i za svoju progonjenu braću na svakom mjestu braniti interese hrvatskoga naroda, jer ako mi to ne učinimo, nitko drugi ne će učiniti.“ (Tito primjenjuje Brežnjevljevu doktrinu protiv Hrvatske, Croatia Press, 25. 12. 1971. )

Upravo zbog svoga domoljubna angažmana, komunističke jugoslavenske vlasti su ga proglasile bez suda ni manje ni više nego 'ratnim žločincem'.

Bilo je to u montiranome političkomu procesu koji je vođen protiv Mirka Vidovića 1973.g. Okrivljenika se teretilo da se, među ostalim, susreo u inozemstvu i s Karlom Mirthorn. Saznavši za tu lažnu optužbu Mirth je sudu napisao pismo kojim je demantirao tu laž. U tome nije prezao uputiti pisma jugoslavenskim i srpskim vlastodršcima.

U pismu Jakovu Blaževiću, tadašnjemu predsjedniku Sabora piše 1972. g.:“Oba smo iz Like i nije da se baš ne znamo! Pišem Ti stoga po domaću. Mislim da bi valjalo da ti netko iz ove perspektive reče neke stvari 'indirektno u oči' poput Ise Palavorde, ili što bi rekao pokojni urednik 'Zajedničara', Krivopućanin Filip Vukelić: da čuješ i drugo zvono. (. .. ) Ne vjerujem da će od ove pisanije biti ikakve koristi, ili što bi u Lici rekli: ikakve fajde. Ljude ste osudili, pa sad ujo vuk magare. Ja ipak ne mogu prijeći preko toga, a da ne ustanem u obranu meni potpuno nepoznatih ljudi, kojima taj Vaš zamjenik okružnog javnog tužitelja pokušava po ne znam ka.kvoj perverznoj taktici privezati o vrat torbu koja bi sadržavala tobožnje moje grijehe od pred 30 godina, ne bi li ih tako što dublje potisnuo pod vodu!“

A radilo se o optužbi Krešimiru Mikolčiću i Dragi Stipcu 1972. g. da su se u inozemstvu susreli na nekakvome simpoziju s Mirthorn.

Naravno da mu Blažević nije odgovorio.

Mirth je u vrijeme 'hrvatskoga proljeća' također bio angažiran pišući članke u 'Croatia Pressu' - Sramotna uloga marionetskih lutaka u hajci protiv hrvatskog naroda - naglašavajući ulogu časnih ljudi 'koji su pokazali ovih dana da odbijaju biti oruđe onakve khuenovske politike u Hrvatskoj kakvu sada nastoje oživjeti razni Rade Bulati i Milulini Baltić', što je eto aktuelno i danas kada ti isti ponovo jašu nacionalističkoga srpskoga konja ogrnuta 'antifašizmom'.

O Karlu Mirthu bi se moglo mnogo toga kazati, što bi nas predaleko odvelo u odnosu na pretenziju ovoga članka, no valja istaknuti još nekoliko stvari.

U pogovoru Mirthove objavljene knjige 'Život u emigraciji', Stan Granić ističe: „Njegove dugotrajne aktivnosti na novinarskom i književničkom polju, kao i na polju uredništva i izdavanja, ukazuju na čovjeka beskrajne energije, entuzijazma, usredotočenog i discipliniranog. Ta disciplina i entuzijazam karakteristika su cijelog njegovog pristupa predstavljanju Hrvatske i Hrvata  kako engleskom čitateljstvu, tako i hrvatskoj dijaspori. „Mirth je donirao svoju veliku i vrijednu zbirku hrvatskih novina, periodičnih izdanja i knjiga te dio svoje prepiske i korespondencije Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Za svoj više od polustoljetni rad u emigraciji dobio je 1995. g. Red Danice hrvatske s likom Antuna Radića i Red hrvatskoga trolista.

A čime mu se odužio njegov rodni grad? Za sada samo s namjerom Katedre Čakavskoga sabora pokrajine Gacke da se na rodnoj kući postavi spomen ploča, o čemu se s Mirthorn vodi korespondencija. Barem toliko.

A valjalo bi porazmisliti u svoje vrijeme i o ulici koja bi nosila ime ovoga velikoga čovjeka.

I na kraju ovaj članak vrijedi završiti sljedećim citatom već navedenoga Stana Granića: „Mirth je bio gledan kao vođa među onim velikim intelektualcima u dijaspori koji su uložili sav svoj život u borbu za širenje istine o Hrvatskoj i Hrvatima širom svijeta.“

Ima li veće misije, ima li veće sreće, ima li većega zadovoljstva za čovjeka koji je sav svoj život posvetio svomu narodu, često zbog toga zakinuvši svoju brojnu obitelj, da doživi ostvarenje svojih nadanja, gledajući kako su sazreli plodovi njegova rada na velikome stablu borbe za samostalnost i demokraciju u Hrvatskoj?

Autor: Milan Kranjčević


Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Veljača 21, 2008, 09:51:19 »


Hrvtaski vinari

Na velikim zelenim površinama uz široke kalifornijske autoceste nije rijetkost susresti hrvatske poljoprivrednike. Prednjaci nekoliko obitelji koje uzgajaju povrće i voće. Obitelj Bošković, koja ima nekoliko svojih plantaža, poljoprivredom se bavi već naraštajima. Svi kažu da im koriste iskustva donešena iz Domovine.

Poznato je, naime, da su razvoju voćarstva i povrtlarstva u tri kalifornijske doline - Pajaro, St. Yoaquin i Santa Clara Valley - Hrvati dali poseban obol. Glasovita industrija jabuka svoj je početak imala u Watsonvilleu, gdje je početkom 70-ih godina prošlog stoljeća prve sadnice zasadio stanoviti Marko Rabasa.

Stjepan Mitrović je 1813. u Fresnu zasadio tisuću smokvinih sadnica, koje je dopremio iz rodne Dalmacije, čime je počela proizvodnja smokava u Kaliforniji.

O ulozi koju su imali naši pioniri na ovom području svjedoči i slavni Jack London u romanu "Mjesečeva dolina", u kojem je dolinu Pajaro nazvao Novom Dalmacijom.

Dolina Napa poznata je po glasovitim kalifornijskim vinima, koja sve češće dobivaju utrku i s onima francuskog porijekla. Medju najpoznatijim vinarima svakako je Hrvat Miljenko Grgich.

Grgich je tipičan primjer američkog sna. Rođen je 1. travnja 1923.u Desne kraj Metkovića, Dubrovačko - neretvanskoj županiji. Nakon neprilika s komunističkim vlastima i prekida studija na zagrebakome agronomskom fakultetu otišao je  1954. u Njemačku na usavršavanje, zatim je emigrirao u Kanadu i u Kaliforniju. Nedugo zatim uspio se zaposliti u jednoj kalifornijskoj vinariji.

Nakon uspješnih poslovnih rezultata odlučio je utemeljiti vlastitu vinariju. Tako je s američkim partnerom Austinom Hillsom 1977. godine u Rutherfordu utemeljio vlastitu, danas nadaleko čuvenu vinariju Grgich - Hills. Kvaliteta se nije mogla skriti. Već je 1978. njegov Chardonnay ponuđen kraljici Elizabeti Drugoj za vrijeme posjete Kaliforniji.

Nekoliko godina kasnije Grgicheva su vina postala službenima u Bijeloj kući u Washingtonu. Njegov je Chardonnay 1983. pobijedio i francuska vina na međunarodnome natječaju u Londonu. Cijela proizvodnja njegovih vinograda uglavnom je rasprodana unaprijed. No, Grgich više pazi na kvalitetu nego na kvantitetu.

Uz Grgicha je cijeli niz manje poznatih hrvatskih vinara. Njihova vina prepoznatljiva su na američkom tržištu svojim imenima s tipičnim hrvatskim nazivljem. Tako obitelj Milat nedaleko od Grgicheva imanja proizvodi vrlo kvalitetno, za nas ukus mozda malo sladunjavo vino "Živjeli".

Službeno u mirovini, Miljenko Grgich ima više posla nego ikad prije! Francusku kapicu, izabrao kao dio svog imagea da bi pokazao koliko cijeni Francuze i njihova vina.

”U nedjelju je bila godišnja skupština članova kluba koji daje stipendije u Hrvatsku za obučavanje mlade generacije i uz to je, tu proslavu, došlo mnogo prijatelja i neki novi članovi su tu primljeni. Obično je članarina oko $1200 godišnje, ali ljudi mogu uzeti i za dvoje djece...tkogod plati ovdje $1200, taj novac ide u Zagreb, u posebnu komisiju koja izabere najprikladnije osobe, studente kojima se daje stipendija i onda ta osoba se javi na osobu koja je novac dala, pošalje izvještaj o uspjehu, ocjene, i uspostavi se komunikacija, veze.....između nas u Americi i mlade generacije u Hrvatskoj...”

Klub, neprofitna organizacija, djeluje na području San Francisca već više od pet godina i njegovi su članovi većinom Amerikanci hrvatskog porijekla.

Godišnje se dodijeli 20 – 30 stipendija studentima u Hrvatskoj. On sam, je dvjema mladim osobama iz Hrvatske već na taj način pomogao. „Za nas ovdje,  za našu dušu, to je vrlo korisno, a i za te mlade, da znaju da se netko za njih brine. “I radostan sam da su klubu pristupili mnogi novi članovi ove godine.”

A onda je, s jednakim entuzijazmom, pomaže organizacije “Roots of Peace,” Korijeni mira, koja, uz Miljenkovu darežljivu novčanu potporu radi na uklanjanju mina u Hrvatskoj. ”Upravo sam dobio danas pismo od Heidi Kuhn koja se vratila iz Hrvatske: “Izvještavam da smo nazočili uništavanju zadnjih nagaznih mina pronađenih u području Knina!”

U nastavku, gospođa Kuhn još piše da je, za boravka u Hrvatskoj, susrela gradonačelnicu Yountvillea, Mary Lou Holt.

”...to je stvarno vrlo koristan događaj za Hrvatsku, ne za samo za sada nego za čitavu budućnost... kad se jednom otkrilo da je zinfandel, najpoznatija sorta vinove loze, crno grožđe, da ima korijene u Hrvatskoj.”

“Gospođa Holt upravo se vratila iz Hrvatske s velikim dojmovima o zemlji, o narodu, o gostoprimstvu, tako su oduševljeni da ona i suprug žele 6 mjeseci tamo živjeti, a šest u Napi! O svojim utiscima i činu bratimljenja,” dodao je Miljenko, “ovih će dana gospođa Holt govoriti i novinarima ovdje, u Kaliforniji.”

Miljenko je odavno bio uvjeren da je zinfandel morao iz Hrvatske doći. “Nisam znanstvenik, ali kad sam došao u Ameriku, prije 40 godina, i vidio zin, po lišću, po grožđu, po okusu, po svemu, meni je izgledalo da takvo grožđe ima kod nas i ja sam im svima to govorio.”

 Ali, naglasio je, govoreći o nedavnom otkriću – potvrdi svojih riječi, “jedan se važan momenat pri svemu tome zaboravlja – dr. Petar Males, u Splitu, davno je napisao knjižicu pod naslovom Zinfandel/primitivo/plavac mali i tek kad sam je ja preveo dr. Carole Meredith, sa sveučilišta u Davisu, počeo je rad na istraživanju i usporedjivanju....”

” ...ideja da dr. Meredith ide u Hrvatsku potekla je s moje strane, a otkriće je napravljeno zahvaljujući dr. Maletiću, dr. Pejiću i dr. Carole Meredith, tako ja njima priznajem otkriće, a za sebe zadržavam inicijativu i uvjerenje da zinfandel je potekao iz Hrvatske i da se negdje moze naić stara loza koja je jos preživjela filokseru i druge nepogode.....”

“Sada je Hrvatska, s ovim dogadjajem o otkriću porijekla zinfandela uključena u međunarodnu vinsku organizaciju, popela se jedan stupanj više u svijetu, i to treba stimulirati i sadašnju generaciju i iduću, da ustanovi vrijednosti u sortama grožđa koje postoje samo tamo i nigdje drugdje u svijetu.....“ rekao je Miljenko. Budući da se Miljenko Grgich odlučio vratiti na rodni Pelješac, gdje je otvorio i vinariju, poslove na imanju u Napa Valleyju preuzeo je njegov nećak Ivo Jeramaz iz Metkovića te Miljenkova kći Violeta, čije ime nosi njegovo najnovije vino.


Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Ante_Bruno_Busic
Posebni član
*
Postova: 240



« Odgovor #3 : Kolovoz 31, 2008, 05:29:40 »

Joe "Pegleg" Morgan (10 April 1929 – 9 November 1993) is most notable for being the co-founder of the Mexican Mafia, he eventually became the Godfather of the Prison Gang[1]. He played an very instrumental part in the organizing and legitimizing the Mexican Mafia. He had only one leg; the other having been shot off by the LAPD in East Los Angeles when he was eighteen..

Prevod ;
Joe "drvenanoga" Morgan (10 April 1929 – 9 November 1993) je najpoznatiji po tome sto je osnovao Meksicku Mafiju, on je za neko vrjeme postao glavni vodja "Kum" zatvorske organizacije. Igrao je bitnu ulogu u organiziranju i legitimizacije Meksicke Mafije. Imao je samo jednu nogu; drugu su mu odbili pucnjem policajci LAPD, Los Angeles Policije u istocnom Los Angelesukad je imao osamnaest godina.


Morgan was born in San Pedro, CA to an American father and a Croatian mother. In the late 1930s he joined what was believed to be the first street gang.

In 1946, Morgan beat to death the husband of his 32-year-old girlfriend, and buried the body in a shallow grave. While he was awaiting trial, he escaped using the identification papers of a fellow inmate awaiting transfer to a forestry camp. He was recaptured and sentenced to 9 years at San Quentin State Prison.

Morgan je rodjen u San Pedru, Kaliforniji od Americkog oca i hrvatica majke. U kasnoj 1930toj prisao je sto je tad bio njegov prvi dodir Gengu.

U 1946, Morgan je usmrtio supruga od njegove 32 godisnje cure, pokopao tjelo u plitak grob. Dok jebio na iscekivanju zatvorske kazne, pobjegao je korsteci identifikaciju od drugog zatvorenika. Ponovo je uhicen i dabio je 9 godina zatvora u San Quentin Drzavnom Zatvoru.


http://en.wikipedia.org/wiki/Joe_%22Pegleg%22_Morgan



http://www.geocities.com/OrganizedCrimeSyndicates/MexicanMafiaPrisonGang.html





dokumentarac ;

http://www.youtube.com/watch?v=2YCmdGd0Knk&feature=related
Evidentirano
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Studeni 19, 2008, 23:49:20 »


SAD - Hrvat novi senator Aljaske


Mark Begich (46), aljaški senator hrvatskog podrijetla, pobijedio je republikanca s najdužim stažem u američkom Senatu

Mark Begich, senator Aljaske Mark Begich, potomak Ivana ili Johna Begicha koji je 1911. godine došao u SAD, pobijedio je u utrci za senatora Aljaske pri američkom Senatu.

Aktualni gradonačelnik Anchoragea Mark Begich svog je protukandidata, najstarijeg republikanskog senatora, Teda Stevensa pobijedio s prednošću 3.724 glasova.

Ted Stevens je republikanac s najdužim stažem u američkom Senatu, dok je Begichi član demokratske stranke. Stevens je i peti osuđeni senator u povijesti SAD-a. Američki su mediji Begichu zamjerali što u svojoj predizbornoj kampanji nije koristio oglase ili govore da osudi svog protivnika kojeg je američko pravosuđe 27. listopada osudilo zbog korupcije.

'Čast mi je služiti Aljaski u Senatu SAD-a. Dolaženje do ove točke bilo je nevjerojatno putovanje, i zahvalan sam na podršci i predanosti građana koji su nas doveli do ovog dana. Jedva čekam početak rada na borbi za aljaške obitelji', reko je Begich, jedini senator bez sveučilišne diplome, tijekom govora održanog nakon trijumfa u utrci za senatorsko mjesto.

Novoizabrani senator hrvatskog podrijetla sin je Nicka Begicha koji je bio zadnji demokratski zastupnik Aljaske u Senatu. Nick Begich je nestao 1972. godine u jednoj zrakoplovnoj nesreći. Begichev djed Ivan (John) migrirao je iz Hrvatske u SAD 1911. godine.

Piše: Petra Horvat, 19.11.2008. 09:43
http://www.nacional.hr/articles/view/49926/2/
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Svibanj 02, 2009, 16:30:02 »


Cetingradsko prelo u Clevelandu

SAD - Društvo Zvuci domovine Hrvata Korduna u Clevelandu, američkoj državi Ohio, održalo je prelo koje je napunilo dvoranu Hrvatskoga nacionalnog doma "Kardinal Stepinac" u Eastlakeu. Kordunaši su 3. siječnja priredili veliku priredbu.

Ovo kulturno-umjetničko društvo kulturno blago iz Cetingrada i okolice predstavili su hrvatskoj naseobini i prijateljima u Clevelandu. Nazočne je pozdravila i predsjednica Kate Stepić , a lijepi govor, s naglaskom na hrvatsku kulturnu baštinu i pučke običaje na selu, održao je župnik crkve sv. Petra i Pavla vlč. Mirko Hladni.
Prelu je prisustvovao i glavni predsjednik Hrvatske bratske zajednice u Americi Bernard Luketich s tajnikom Edwardom Pazomte mnogi gosti iz Pennsylvanije, Ontaria i Ohia. U koncertnom dijelu Prela nastupili su "St. George" Adult Ensemble iz Cokeburga (PA), Cleveland Junior Tamburitzans i Zvuci domovine Hrvata Korduna - domaćini.

Franjo Bertović
Matica, veljača 2009.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Svibanj 02, 2009, 16:33:23 »


Dubrovčani slavili u New Yorku 

SAD - U organizaciji njujorškog Kluba Dubrovnik 7. veljače svečano je proslavljen blagdan Sv. Vlaha, zaštitnika grada Dubrovnika. Uz hrvatsku veleposlanicu u SAD-u Kolindu Grabar-Kitarović i veleposlanika RH pri UN-u Nevena Juricu proslavi su nazočili i gradonačelnica Dubrovnika Dubravka Šuica , saborski zastupnik Frano Matušić te vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić .Članovi Kluba Dubrovnik i njihovi gosti u subotu navečer u prestižnom klubu Harvard na Manhattanu proslavljali su blagdan svetoga Vlaha. Pismo dobrodošlice uputio im je i gradonačelnik Michael Bloomberg.

Klub je jedan od najstarijih u iseljeništvu i njeguje tradiciju i običaje vezane uz proslave sveca zaštitnika. "Dogovaramo se da kupimo kuću u New Yorku koja će biti vlasništvo Kluba Dubrovnik i u kojoj ćemo se svakodnevno okupljati i promicati naš grad'; izjavio je tom prigodom predsjednik Kluba Šime Šimunović.

Kardinal Vinko Puljić, koji boravi u višednevnom posjetu SAD-u, predvodio je nedjeljnu svetu misu u hrvatskoj crkvi sv. Ćirila i Metoda na Manhattanu, koja ove godine slavi 95 godina postojanja.

Matica, veljača 2009.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Svibanj 02, 2009, 16:53:17 »


Amerikanka dubrovačkih korijena u žiriju sundance film festivala

SAD - Američka redateljica podrijetlom iz Dubrovnika, Marina Zenovich , oveje godine bila jedna od članova žirija prestižnog Sundance Film Festivala u kategoriji dokumentarnog filma. Ovogodišnji Sundance Film Festival održan je od 15. do 25. siječnja u saveznoj državi Utah u SAD-u. Marina Zenovich je svojim posljednjim dokumentarcem"Roman Polanski: Wanted and Desired" uzburkala filmsku javnost ponovno oživljavajući priču o seksualnoj aferi slavnoga filmskog redatelja, čiju je tužbu o silovanju djeteta Vrhovni sud odbio odbaciti. Prije nego što se uhvatila redateljske palice, Zenovich se pomalo bavila glumom, ali tek u tragovima. Jedna od laureata prošlogodišnjeg Libertas Film Festivala i ovoga će lipnja najvjerojatnije svratiti u Dubrovnik. Iako tamo više nema rodbine, a prošle je godine u Dubrovniku bila prvi put nakon 20 godina, želja joj je doći sa suprugom i pokazati svome sinu odakle potječe.

M. Sever, JL
Matica, veljača 2009.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Svibanj 02, 2009, 16:55:07 »


Spomendan bl. Alojzija Stepinca u Chicagu

SAD - U Chicagu dani kardinala Stepinca imaju posebno značenje, jer hrvatska škola pri župi Sv. Jeronima od 1973. nosi ime "Kardinal Stepinac'; Hrvatska katolička misija nosi naziv "Bl. Alojzija Stepinca'; dok dio Princeton Avenije u kojoj se nalazi crkva sv. Jeronima nosi naziv "Put kardinala Stepinca".

Sedmog veljače u dvorani Healy škole održan je prigodni muzički i folklorni program u kojem su nastupali hrvatska škola Kardinal Stepinac, klub i tamburica Stepinac, hrvatska škola Srce Isusovo, folklorna grupa Hrvatska loza iz Chicaga, KUD starijih plesača i pjevača "Hrvatska baština" iz Chicaga, te njihovi gosti iz Kanade folklorna i glazbena grupa kralj Zvonimir iz Norwala i tamburaški orkestar Vatroslav Lisinski iz Mississage, s plesovima i pjesmama iz svih krajeva Hrvatske. Osmog veljače u crkvi sv. Jeronima održana je svečana sv. misa.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #9 : Svibanj 02, 2009, 17:08:24 »


Kao četrdesetogodišnjak saznao da je Hrvat

"Na župnikovo pitanje kako se zovem, odgovorio sam Vlakenskik. - Ispravno bi bilo Vlakančić. Vi ste Hrvat - odgovara moj sugovornik. Od tada više ništa u mojem životu nije bilo kao prije"


Connor Vlakančić
tijekom razgovora u Matici
Kad Amerikanac Connor Vlakančić (1943.) priča o svojemu hrvatskom podrijetlu, nerijetko mu zasuze oči jer ne krije silnu ljubav prema zemlji svojih predaka. Možda će netko reći "nije jedini". No, uzme li se u obzir činjenica da je taj Amerikanac tek u zreloj životnoj dobi, prije dvadesetak godina, saznao za svoje hrvatske korijene, priča postaje gotovo nevjerojatna.
Riječ je o izuzetno uspješnom poslovnom čovjeku, informatičkom inženjeru i poduzetniku iz Silikonske doline u Kaliforniji. Vlakančić je, uz to, i politički vrlo aktivan. U više se navrata kandidirao na izborima za američki Kongres. "U našoj se kući o etničkom podri jetlu nije govorilo. Svi smo bili odgajani kao Amerikanci i ništa drugo nije u tom pogledu bilo važno. Naše prezime pisali smo "Vlakancic", a izgovarali na engleski način kao "Vlakensik", kaže naš sugovornik iz Kalifornije. "Znao sam jedino da mi se djed Konstant doselio 1917. iz Austrije. Tako mu je zabilježeno i u useljeničkim ispravama. Skrasio se u mjestašcu Aurora u državi Illinois i ondje je radio kao stroj ar. On i baka Ana imali su troje djece, dva sina i kćer.

Moj otac Constant, koji je po djedu dobio ime, oženivši se mojom majkom Myrtle, otišao je živjeti u kuću majčinih roditelja. Riječ je o zemljoradničkoj obitelji njemačkog podrijetla koja je imala svoju farmu na sjeveru države Illinois. Ondje, na selu, proveo je predivno djetinjstvo, odrastajući u prirodom okruženju igrajući se sa seoskom djecom. Nalik na pričice iz slikovnica."

Connorovi roditelj, otac građevinar i majka tajnica, nastojali su da im sin završi visoko obrazovanje. Tako Connor kreće najprije na sveučilište u Chicagu, a zatim studije završava na tehničkim fakultetima u Kaliforniji. Ondje se potkraj 60-ih zapošljava i započinje svoju poslovnu karijeru. Otada živi i radi u Kaliforniji.

Tajanstveno pismo

Prvi dodir s nečim "hrvatskim" dogodio se 1987., kad je Vlakančić, koji se dotad smatrao tipičnim Amerikancem bez posebnih etničkih korijena, našao u svojem poštanskom sandučiću na njega adresirano pismo napisano na nepoznatu jeziku. "Jedino što sam na tom dopisu znao pročitati bilo je Croatian Catholie Parish San Jose i telefonski broj. "To je tajanstveno pismo me zagolicalo. Okrenuo sam naznačeni telefonski broj. Na drugoj strani veze bio je župnik spomenute hrvatske župe i na engleskom smo započeli raz- govor. Brzo smo stigli do ključne stvari. Na župnikovo pitanje kako se zovem, odgovorio sam Vlakensik. - Ispravno bi bilo Vlakančić. Vi ste Hrvat - odgovorio je moj sugovornik. Od tada više ništa u mojem životu nije bilo kao prije. Već iduće nedjelje stajao sam nakon mise među mnoštvom Hrvata ispred hrvatske crkve u San Joseu. Vidjevši ležerno odjevene ljude koji glasno i srdačno razgovaraju, djecu koja se unaokolo igraju ... , pomislih: pa, to su tvoji ljudi, njima pripadaš jer i ti si takav. Nevjerojatan osjećaj bliskosti obuzeo me s tom grupom meni potpuno nepoznatih ljudi", priča obuzet emocijama naš sugovornik. "U razgovoru sa župnikom fra Bonom saznao sam i kako je tajanstveno pismo stiglo na moju adresu. On je tada kao novi župnik htio stupiti u vezu sa svim Hrvatima u San Joseu i okolici pa je pomno pregledao sve telefonske imenike te ljudima koji su imali hrvatska prezimena poslao okruž- no pismo. Eto, pismo na meni nerazumljivu jeziku bilo je ključno u spoznaji o mojem podrijetlu:"


U spomen na branitelje Vukovara
Connor je za svoj novi auto nabavio
registarsku pločicu s natpisom grada heroja

Zašto mi to nisi nikad rekla?

Čim je stigao kući, Connor je odmah nazvao majku (otac je umro prije mnogo godina) kako bi joj priopćio novosti. Na upit zna li ona da su Vlakančići Hrvati, majka je odgovorila: - Naravno da znam. - Pa, zašto mi to nisi nikad rekla? - Zato što nikad nisi pitao - glasio je majčin odgovor. "Majka je iznenađujuće dobro bila informirana o djedovu podrijetlu. Pričala je kako je rodom s otoka Cresa koji se nalazi u sjevernom Jadranu. Zbog čega se u mojoj kući tajilo naše etničko podrijetlo, nije mi ni danas posve jasno. Znam da je moj djed bio vrlo strog i nije htio govoriti o svom djetinjstvu i rodnom kraju. Tu su činjenicu poštovala i njegova djeca koju je, kako sam već spomenuo, odgajao u čvrstoj stezi kao čiste Amerikance. Tko zna zbog kojih razloga', zamišljeno će naš sugovornik.


Connorov djed Konstant - Gus,
otac Constant - Emil i baka Ana
(snimljeno 1916. u Bellaire, Ohio)

Otkrivši da je Hrvat, kod Vlakančića se oslobodila silna nova životna energija i interes za sve što je hrvatsko. Ubrzo se sprijateljuje s mnogim američkim Hrvatima. "Počeo sam shvaćati svoju narav. Sad sam napokon dobio odgovore na pitanja: tko sam i zašto sam takav? Moje glavne značajke, moj način reagiranja i razmišljanja tipično su hrvatski, kao npr. privrženost obitelji, tradicionalizam , konzervativni pogledi na svijet...", uzbuđeno će Connor i dodaje: "Presretan sam što sam hrvatskog podrijetla. Danas ne bih mogao zamisliti nijednu drugu etničku pripadnost koju bih više poželio od hrvatske!".


Tri naraštaja američkih Vlakančića: otac Constant - Emil,
dvogodišnji Connor i djed Konstant - Gus
(snimljeno u ljeto 1945., Batavia, Illinois)

Kleknuo sam i poljubio tlo

Naravno da čovjeka koji je toliko silno prigrlio sve što je hrvatsko, nije mogao dočekati da što prije ne posjeti zemlju svojih predaka. Već sljedeće godine 1988. čak mjesec dana provodi u Hrvatskoj. "Što reći, bilo je fantastična. Osjećao sam se kao kad izgubljeni dječak ponovno nađe svoj dom. Kakav divan osjećaj kad svatko točno izgovara tvoje prezime. Naravno, najuzbudljivije je bilo kad sam stigao na Cres. Kad sam stupio s trajekta na otok, kleknuo sam i poljubio tlo. Zatim stižem u Stivan, rodno selo mojeg djeda, koje se nalazi u središnjem dijelu otoka. Vidjevši na seoskome groblju mnoštvo grobova s mojim prezimenom Vlakančić, obuzeli su me silni osjećaji. Sjeo sam na tlo i počeo ridati:"

Od tada Vlakančić redovito posjećuje Hrvatsku, čak više puta na godinu. Ovdje je stekao brojne prijatelje i poslovne partnere. Na poziv prijatelja Williama Montgomeryja, veleposlanika SAD-a, sudjeluje na parlamentarnim izborima 2000. kao američki promatrač. Vrlo je aktivan i u humanitarnim akcijama namijenjenima Hrvatskoj. U američkom društvo silno se zalaže za hrvatske interese. Pun je poslovnih i privatnih planova vezanih za Hrvatsku. Kani kupiti kuću kako bi što više vremena provodio u svojoj voljenoj zemlji. Pomalo uči i hrvatski jezik (razgovor je vođen na engleskom) kako bi se što lakše uklopio u hrvatsko društvo. Razgovor naš sugovornik završava porukom: "Do kraja života radit ću u korist Hrvatske!"

ENG American Croatian Connor Vlakančić is a very successful businessman, an IT engineer and entrepreneur from California's Silicon Valley. He only discovered his Croatian roots in his forties and has been a great fan of Croatia ever since.

Napisao: Hrvoje Salopek
Snimke: H. Salopek i zbirka S. Vlakančića
Matica, veljača 2009.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #10 : Svibanj 02, 2009, 17:11:30 »


Hrvatski fizičar u timu Baracka Obame

SAD - Vijest "Jutarnjeg lista" da će se među ljudima Baracka Obame naći i 57-godišnji hrvatski fizičar dr. Davor Pavuna bit će potvrđena 23. veljače u Washintonu. Obamin ministar energetike, nobelovac Steven Chu, i njegovi suradnici imenovali su Pavunu za jednog od recenzenata energetskih projekata.

Davor Pavu na diplomirao je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao na Sveučilištu Cambridge. Znanstveno se usavršavao u Francuskoj, Australiji, Americi i Indiji. Posljednje 22 godine živi u Lausannei, gdje je profesor fizike na Ecole Polytechnique Federale.

Objavio je više od 150 znanstvenih radova te udžbenik o supravodljivosti na engleskom jeziku. Već je sudjelovao u evaluaciji projekata za američku Nacionalnu zakladu za znanost (NSF) te za EU, Kanadu i Koreju. Potencijalni je kandidat za ravnatelja Instituta Ruđera Boškovića u Zagrebu. To američko imenovanje velika je čast, ne samo za prof. Pavunu nego i za hrvatsku znanost općenito.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #11 : Svibanj 02, 2009, 17:40:47 »


Hrvati Missourija i Kansasa ponosni na mladomisnika Bartulicu

SAD - Vlč. Anđelo Bartulica posvećen je za svećenika potkraj prošle godine, 20. prosinca u katedrali Bezgrešnog začeća u Knasas Cityju, u američkoj državi Missouri. Ceremoniju posvećenja vodio je biskup Kansas Cityja Robert W. Finn . Svečanosti su nazočili mnogobrojni svećenici iz grada i okolice, kao i bratić vlč. Anđela, don Tomislav Ljuban iz Mostara te Anđelov brat Matt koji trenutno studira na sjemeništu u Rimu.

Sljedeći dan vlč. Anđelo služio je svoju mladu misu u rodnome gradu St. Josephu u obiteljskoj župi. Slijedio je prekrasan domjenak na kojem su se nudili hrvatski kulinarski specijaliteti koje su pripremili članovi lokalne hrvatske zajednice. Goste je zabavljao orkestar don Lipovca. Anđelo Bartulica četvrto je dijete supružnika Nikole i Božice od njih petero. Majka Božica rođena je u hercegovačkom selu Hutovu, a otac Nikola u Splitu. Doselili su se 1969. u St. Joseph. Anđelo posebno izdvaja kako je u djetinjstvu imao sreću odrasti s bakom koja nije govorila engleski. Zbog nje se u kući govorilo samo hrvatski tako da su on i njegova braća imali mogućnost odlično naučiti jezik svojih predaka.

"Odrastanje u doseljeničkoj obitelji omogućilo mi je da u potpunosti razumijem sva nadanja i brige koje doseljenici imaju u Americi. To mi je uvelike pomoglo i da shvatim današnju ulogu Katoličke crkve", kaže mladomisnik.

Vlč. Anđelo Bartulica stupio je u sjemenište 1998., nakon što je diplomirao pravo na Missouri Western Univesity.
Njegova prva svećenička služba bit će u župi sv. Josipa u Blue Springsu, Missouri, gdje će služiti kao kapelan. Vlč. Anđelo je član Hrvatske bratske zajednice. Iz hrvatske zajednice u državama Missouri i Kansas poručuju da su vrlo ponosni na svoga mladomisnika. Posebno su zahvalni njegovim roditeljima Božici i Nikoli što su im podarili novog svećenika.

J. Vagelsang,
H. Salapek
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #12 : Ožujak 01, 2012, 02:07:02 »


Kako izliečiti ranu izseljavanja *


Klikni za uvećani prikaz

Great Falls, Montana, koncem svibnja. Pod naslovom "Izseljivanje" chicažka "Hrvatska sloboda" u svojem 'broju od 21. svibnja t. g., veli, da je priobćen u "Crvenoj Hrvatskoj" članak, koji se bavi s uzrocima seobe našega naroda sa rodne grude. U tom članku rečeni list tvrdi, da nije samo nevolja jedini uzrok koji tjera Hrvata s domaćega ognjišta u daleke krajeve bielioga svieta, nego da je u mnogim slučajevima i neka vrst manije koja je obuzela naš sviet za seobom.

Ja ne ću sada da iztražujem u koliko se slulčajeva može ova tvrdnija odnositi na onaj ogromni broj izseiljenika, koji iz dana u dan dolazi da se pokloni veličanstvenom kipu "božice slobode" pri ulazu u newyoržku luku; ali svakako priznati ću da ima i takovih, pa bio njihov broj i bog zna kako neznatan. Obzirom dakle na ovu vrst ovamo dolazećega našega naroda, pohvalno je što se trsi "C. H.", a s njome i chicažka "H. S.", da nadju načine kako bi se toj prekomjernoj seobi na put stalo. Čini mi se, da rodoljuabni pisci koli jednog toli i drugoga lista slažu se u tome, da se "predavanjima, novinama i knjigama malo narod odvraćati od izlseljivnja u koliko je to manija i u koliko to proizlazi iz krivih pojmova." Nadalje preporučuju: "da u koliko je posljedica nevolje, moralo bi se pitnje seobe regulirati i ljude upućivati da se sele u Slavoniju i Bosnu."

Ova dakle dva načina, po nazoru člankopisca u kršnoj Dalmaciji i bogatoj Americi, bila bi najuputnija za obuzdati pohlepu za seobom i za ublažiti nevolju biednika, koji se prečesto za uviek odjele od junačke djedovine. Za koliko bila namjera jedonog i drugog člankopisca plemenita, ipak meni se čini, da oni - bez svake dvojbe - i prema svojoj volji upadaju u istu onu pogrešku u koju su prije njih upadali svi oni, koji su baš s ovakvim načinom nastojali, da se narod odvraća od seobe u tuđinu. Ako se ne varam i jedan i drugi takov pokušaj već je učinjen bio, pak se je dogodilo protivno od onoga što se je očekivalo. Sa odvraćanjem od seobe našeg radnika, kojemu je već u krvi, da ne vjeruje ono što mu "gospoda" preporučuju, samo se još više propagirala ideja seobe. Nespretnost toga načina, da se sa predavanjima, knjigama i novinama odvraća narod od seobe, bio je i taj, što se nije u ničemu pokušalo, da se narodu namaknu sredstva, s kojima bi si kod kuće mogao poboljšati svoj kukavni položaj.

Po staroj hrvatskoj naviki samo se je jadikovalo za ogromnim brojem naroda, koji se izseljuje iz "liepe naše i mile" domovine. Pisalo se je o Tomislavu i Krešimiru kralju - o Zvonimiru i Petru Svačiću, a zaboravilo se je kod toga, da je bogcu-siromaku uzaludno spominjati bogatoga djeda, da se golotinja neda prikriti sa sjajnom dolanom, s kojom se je šukundjed znao ogrnuti. Posljedica sličnog pisanja bila je ta, da kroz to naricanje i jadikovanje počelo se saznavati, da u dalekom novom svietu imade ogroman broj našega naroda, i to je saznavati je počeo i onaj naš seljak, koji do onda nije ni sanjao, da u tako dalekim stranam ima i njegovih zemljaka. Priprosti seljak pitome Slavonije i neuki šljivar krasnoga Zagorja stao je umovati, da kad je toliko Hrvata sgrnulo se u tu Ameriku, da onda ipak nesmije biti u njoj tako slabo kako to "gospoda" mudro razlažu na bielom papiru. Konac toga umovanja bio je taj, da se je priprosti seljak iz Slavonije i neuki šljivar iz Zagorja našao na istom parobrodu, koji je s obojicom plovio put "obećane zemlje" Amerike.

Sva dakle prikazivanja novoga svieta, kao nekakvoga plašila u kojem se ljudi na ražnju izpeču i onda pojedu, mogu zastršiti nejaku djecu, ali ne će odraslo čeljade. Neuputno je takodjer bar u ovom slučaju ono prikazivanje stare slave i moći, u kojem se je nalazio naš rodni zavičaj. Sva nekadašnja slava i moć domovine ne će odvratiti tužnoga prosjaka, od - silom okolnosti nametnute mu - nakane, da si potraži drugoga zaklonšta, kad mu se u starome ruši krov nad glavom.

Boljoj za tu svrhu odgovora naputa narodu, koji je željan seobe ili na nju upravo prisiljen, da bi mjesto puta u daleku nepoznatu tuđinu poduzeo put do plodne Slavonije i Bosne. Nu i kod ovoga načina, da se odvrati narod od izseljavanja, ne treba i nesmije se ostati samo kod praznih rieči, nego treba tu i s činom popratiti, što se s crnim slovima na papiru namrči. Čovjeku gladnu treba pružiti pečenke, a ne samo dima; treba mu dati pomoći, koje može opipati, a ne samo nekoliko biranih fraza, koje mu nikada ne će utišati ni glad ni žeđ.

Ideja, da se narod naseljuje po plodnim krajevima Slavonije i Bosne, čini mi se, bila je zagovarana i pred javnost iznešena još pred kojih šest ili sedam godina. I opet po našoj staroj hrvatskoj naviki i kod ove plemenite namisli bacilo se je u vjetar šaka biranih fraza, potrošilo se je nekoliko flašica crnila, izrezalo nekoliko olovaka i onda na prosto bacilo se je i ovu krasnu namisao u ropotarnicu, sa samoutjehom dotičnoga zagovaratelja ili dotičnilh zagovornika ove ideje, - da su se dosta izmučili i dosta za tu stvar uradili. Svakako držim, da je dobro i zgodno; što je ta namisao opet izvučena iz ropotarnice, pa dao Bog, da ovoga puta ponovo u nju ne prispije. Rodoljubivi novinari i uopće svi prijatelji doma i roda hrvatskoga, imali bi na tom raditi i u tom radu ne sustati, dok se ideja k izvedenju ne dovede.

Ja ne znam, da li je onaj članak "Crvene Hrvatske" i chicažke "Hrvatske slobode" u hrvatskim krugovima svratio na sebe onu pozornost, koju zaslužuje, ali ako nije, to bi onda uistinu žalostno bilo. Taj nehaj u tako ozbiljnom pitanju očevidnim bi dokazom bio, da mi jesmo i ostajemo samo pusti sanjari i petljanci, kojima je narodna stvar deveta briga, a naše maštanje i pametovanje najglavnija. Jer govorilo se o državnom pravu, pisalo se o Tomislavinoj i Zvonimirovoj kraljevini što god se hoće, dok smo mi u domovini na tako kukavnom gospodarstvenom stepenu, na kakvom se danas nalazimo, dotle se mi nikada ne dovinusmo naših narodnih težnja. Sa dnevice novo izrađenim programima, sa natezanjem oko čistih i nečistih političkih stranaka i sekta, mi samo pripravljamo grob, u kojega će se survati i nekadašnja i sadašnja slava i moć zemlje nad kojom se je ponosito vijala krvlju poškropita naša sveta trobojnica. To uviđaju dobro i bečka i peštanska gospoda, pa se za to i vesele našem sanjarskom politiziranju, jer im ostaju slobodne ruke, da nas pridrže na što nižem stepenu materijalnoga stanja. Zna Pešta, a još bolje znade Beč, da kad bi se hrvatski narod dovinuo onoga stepena materijalnoga blagostanja, na kojemu se oni nalaze, njihovom bi gospodstvu i tutorstvu u našim zemljam odzvonilo. Suvišni bi onda bili svi Hedervary, svi Kovačevići i Egersdorferi, svi uopće oni izrodi, koji griju  magjaronske stolice u hrvatskom saboru, - jer jakoj bujici neodvisne narodne volje ni Pešta ni Beč ne bi mogao odoliti. Nepojmljivo je svoga, da se među nama još uviek može naći ljudi, koji traže pomoći od Vlade.

Isti člankopisac "Hrvatske slobode" upada u tu pogrešku, kad veli, da bi se stvar izseljivanja imala proučiti teoretski i praktički liječiti i kod Vlade i kod naroda samoga. Kod naroda - jest, ali kod vlade rado bi znati: - koje?

Da li kod njemačke u Beču ili kod magjarske u Pešti ili opet kod magjarske u Zagrebu?

Eto i ovdje se vidi kako smo mi Hrvati uvjek jedni te isti ljudi. Mi smo djetinjske pameti i ne vidimo dalje od nosa ili samo "komotni rodoljubi" koji uviek tražimo, da drugi za nas obavljaju one dužnosti, koje smo dužini mi i samo mi obaviti.

Među našom braćom u domovini imalo bi jedanput prevlaldati uvjerenje, da je uzaludno očekivati, da bi magjaronska Vlada u Zagrebu, austrijansko-njemačka u Zadru ili njemačko-magjarska u Sarajevu išta koristna poduzela, što bi moglo hrvatski narod spasiti od sadašnje gospodarstvene propasti. Sa zadovoljstvom opažavam, da to uvjerenje donekle samnom dieli i pisac chicažke "Hrvatske Slobode", jer dok on u jednu ruku poziva Vladu da stvar izseljavanja, prouči teoretski i liječi praktički, dotle u drugu ruku veli: "da je Vlada u Beču grdnija od one u Zadru, ona u Pešti sramotnija od one u Zagrebu - a da i ne govorimo za Sarajevo." Pa završuje sa bolnim uzklikom: "od svuda nas led bije!"

Ja se u podpunom slažem s tim bolnim uzklikom, pa dapače reći ću, da led po nami pada i odanle, odakle se ne bismo imali nadati da će padati. Ta tuča leda ne pada po nama samo iz njemačkih i magjarskih oblačina, već se taj led stvara na širokim nebesima hrvatske mlohavosti, hrvatske gospodarske politike (tako je! op.ur.) i na navici, da se komotno uživa slava "narodnog mučeništva". Ja držim, da su već slijepci mogli uviditi, da Vlada neće da pokrene nikakvu inicijativu, da bi se stradajućem narodu u pomoć priteklo, da je privatna inicijativa nužna za pridignuće sve što više propadajućeg gospodarstva u toj liepoj i "toliko miloj" našoj domovini?. Je li se ti "vatreni" rodoljubi raznih političkih dlaka nadaju, da će narodu pomoći sa nekakvim strankama, koje se ondje iz dana u dan stvaraju? Nemaju li oni toliko zdravoga razuma, da mjesto vabljenja inteligentnijega i imućnijega sloja pučanstva u svoj politički tor, dođu do osvjedočenja, da je daleko korisnije za narodnu stvar, ako se pozivlje imućniju i pametniju svoju braću širom domovine, da se dadu na posao, pa se barem na ozbiljan i praktićki način uznastoji nadoknaditi ono, što Vlada namjerno zanemaruje ili neće da na neophodnu korist naroda učini.

Ja ću pkušati, da u grubim crtama prikažom, kako bi se bar donekle dalo doskočiti skrajnoj nuždi gospodarstvenoga pridignuća, a ujedno, kako bi se i bujici izseljivanja moglo stati na put.

U prvom redu spomenuti ću ono što svatko znade t.j. da bez putnoga troška ne može se nitko maknuti s očinskoga praga na daleki put u Ameriku. Za prevaliti taj put potrebno je svakome izseljeniku najmanje 300 kruna. Ako se sada uzme da poprilično svake godine broj izseljenika iz Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Bosne iznosi oko 10 000 muškaraca, a da broj žena i djece k tome ne pribrajam, tada se kroz tu seobu diže godimice - i onako dosta oširomašenim - našim zemljam ogromna svota od najmanje 3 milijuna kruna. Svi ovi izseijenilci, uz danas postojeće okolnosti u Americi, mogu si jedva jedvice sticati življenje, a o kakvom bogastvu bogatstvu nema tu ni spomenka. Domovina dakle naša gubi i liepu glavnicu u gotovom novcu i najbołju, najčiliju i najsposobniju svoju radnu snagu, a u najboljem slučaju kao nadoknadu za taj gubitak dobiva samo mršave kamate na onu gotovinu koja se kroz godinu u sviet iznaša. Gubitak je dakle očevidan.

Za onemogućiti taj gubitak i istodobno pomoći onima koji su nuždom odagnani trbuhom za kruhom u bieli sviet, najzgodnije bi bilo da se pokrene kolonijalizacijalno jedno družtvo. Pošto je bjelodano, da je rodoljublje u našim krajevima najvećim dielom na jeziku, neka za to ovo družtvo ne bude rodoljubno, nego neka bude u pravom smislu rieči - špekulatovno. Članovi toga družtva mogli bi svome narodu učiniti dobra, a u isto vrieme i sami za sebe crpiti koristi. Glavnicu ** imalo bi se ustanoviti već prema potrebi. Svrha pak tome družtvu imala bi biti da kupuje plodnu zemlju u Slavoniji i Bosni, a po tom da ondje naseljuje, onaj naš narod koji je nakanio za srećom poći u bieli sviet.

Spomenu sam već da bi se glavnica mogla ustanoviti prema potrebi, ali da slika bude jasnije, uzeti ću kao podlogu mojega daljnjega razlaganja za glavnicu toga družtva svotu od 1 500 000 kruna. Kad bi se n.pr. prvu godinu naselilo na tom družtvenom zemljištu samo polovica godišnjih iseljenika, pa da svaka osoba sa sobom donese svotu od 300 kruna - koja bi mu i onako nužna bila za pokriće naumljenog putovanja u inozemstvo - time bi glavnica družtvena nabujala s iznosom od 1 500 000 kruna. Eto tako bi odmah bila na hrpu složena liepa svota od 3 000 000 kruna, koja ne bi ležala mrtva, koja ne bi bila domovini oduzeta, već bi bila u prometu i što je najglavnije ostala bi kod kuće.

Ja doduše nisam bio ni u Slavoniji ni u Bosni ali čuo i čitao sam, da ondje imade čitavih sela, napučenim s Niemcima i Magjarima koji upravo krasno napreduju. Siguran sam, da svi oni naseljeni tuđinci ne dolaze onamo s bog zna kako velikom gotovinom, pa kad oni mogu napredovati – zašto ne bi mogao domaći sin zemlje? Domaći ovi naseljenici sa liepom glavnicom na razpolaganju mogli bi si zajednički nabaviti po najmodernijim zahtjevima uređeno oruđe i mašineriju za obrađivanje zemlje, a skrb i dužnost morala bi biti kolonijalizacijalnog družtva, da na tržištima prodaje proizvode i uopće da posveti svu moguću pažnju, da se naseobine razvijaju prema duhu moderno uređene gospodarske djelatnosti. Uložitelji kolonijalizacijalnog družtva moglo bi kroz prodaju zemljišnih proizvoda crpiti koristi, a uz to naseljenici mogli bi malo po malo isplaćivati naseljenu zemlju sve dok bi potpuno njezina procienjena vriednost izplaćena bila i dok bi oni na taj način postali vlasnici iste.

Iz ovoga u grubim crtam potegnutoga nacrta opaziti se može, da ako bi ovako družtvo i bilo špekulativno, ali ujedno i bez svake novčane žrtve postalo bi rodoljubivo. Ne samo da bi se kroz to dala zgoda našem narodu, da si obezbiedi obstanak na domaćem ognjištu, nego bi se spriečila poplava tuđinstva i sačuvalo rodnom kraju marljive i radne ruke domaćeg sina. U koliko se to materijalne koristi tiče bilo bi ovo družtvo za našu domovinu također probitačno. Uz to se narod ne bi potucao od nemila do nedraga po nepoznatoj tuđini, još bi domovini bila sačuvana liepa svota u novcu, koja godimice na nepovrat putuje u daleke strane svieta za pokriće putnih troškova. Jedan od glavnih uslova liepoj i sretnoj budućnosti svakoga naroda jest bezdvojbeno taj, da se kapital u zemlji poveća, a ne da se umanjuje.

Skupiv u jedno sve gore navedeno, doći će svaki pametan poznavaoc sadašnjeg žalosnog stanja u našoj dalekoj domovini do uvida, da se moramo bilo na koji način trgnuti iz dosadašnjeg mrtvila i nemara. U prvom redu je zato naše rodoljubno novinstvo, da na tome radi. Kao što ono znade sada, da neprikladno drži pred očima čitalačkoga obćinstva do odurnosti tjerano osobno prepiranje, tako isto moralo bi se u ovom ozbiljnom času posvetiti maleni prostor pametnom razpravljanju oko pridignuća našega iz dana u dan sve više propadajućeg gospodarstva.

Naši rodoljubi u starom kraju imali bi takodjer posvetiti malo pažnje tome pitanju, bar u toliko - u koliko im to dozvoljava uzalud potrošeno vrieme oko stvaranja novih političkih programa i stranaka. Doba je da i oni jedanput uvide, da svaki zalog izrabljene zemlje, svaka nova tvornica, svaka nova uredba u gospodarstvu i svaki novi korak u trgovini stvara veliku, ujedinjenu i samostalnu Hrvatsku, nego svi programi i sve stvaranje novih političkih stranaka.

Ako u njihovim grudima bije pošteno hrvatsko srce, ako njihovi mozgovi nisu sa svim zasukani mnogogodišnjom borbom strasti i mržnje, ako slavohleplje i prečesto koristoljublje nije im utuklo svako čustvo ljubavi naprema tužnoj domovini i biednome narodu, onda i samo onda će oni uviditi, da je najkrajnije vrieme, da se samo još na temelju pozitivnoga rada dade spasiti dom i rod Hrvata.

Ako Vlada neće da pomogne dužni smo si sami pomoći, a to možemo samo ako hoćemo, jer umova ima dosta, a ni sredstva nisu nam sa svim izcrpljena!

Ja rekoh svoju, a tko znade bolje - rodilo mu polje.

Americus, 9. lipnja 1904
________________
* Rado pročitasmo, a još radje uvršćujemo i drugima na čitanje ovaj korisni članak prijatelja iz Great Fallsa. Upozorujemo na taj članak ne samo drugove novinare i one, koji su i po položaju i po duhu svome zvani na mjesto narodnih prvaka, nego uobće sve vriedne čitatelje, jer će u ovom članku mnogo toga dobroga naučiti, kakav treba da bude javni narodni rad. U članku ovome imade stvari, koje izazivlju potrebu, da se o njima dalje i dublje progovori, pa ćemo to i mi učmiti, a nadamo se, da će to učiniti i ostali drugovi novinari naročito oni u domovini.
Op. ur. "Hrv. Zast."

** Glavnica > bank. suma novca na koju se dobivaju ili plaćaju kamate, kapital u koji nisu uračunate kamate

________________
Izvor: Hrvatska zastava
Prvi neovisni radnički hrvatski list u Americi
Za narodnu prosvjetu i obranu, naprednu politiku
i gospodarstvo
595 So. Centre Ave., Chicago, ILL
Urednik: Hinko Sirovatka

Foto: Brod na otvorenome moru. Za lijepa vremena tijekom višednevna putovanja putnici se najčešće vrzmaju palubom, traže zabavu i dobro raspoloženje. Za razliku od salona, kabina i spavaonica, paluba je mjesto gdje se sreću i bogati i siromašni, i prva i treća klasa.
(Saša Dmitrović, Rijeka)

~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~

Mili pokojniče Americus,

da se danas iz groba digneš ostao bi bez riječi i bez teksta!

Ja ne znam bolje, kao što to, do danas, ne znaju većina Hrvata jer da smo znali i da znamo, ne bi slavonski seljak propadao, a Lika imala toliko napuštenih sela ili sela gdje ni u jednoj štali nema ni ovce, ni praseta a ni krave. Danas se ide po litru mlijeka nekoliko kilometara do velikih stranih samoposluga kao Aldi, Lidl i td.

A o domoljubnim političarima nema se što reći – svi su neki manji ili veći Sanaderići. Koga za primjer da si uzme jadan, pošten i marljiv Hrvat?

-   Svako je sebi najbliži a domovinu ljubimo kada su blagdani.
-   Privatna inicijativa; Što ti je to? To je američka "moda" a put je dalek i pitaj Boga kad će stići ona do nas, možda se još jedan iseljenik Americus do tada rodi.

Marica
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #13 : Ožujak 16, 2012, 11:41:39 »


Tesla: Budućnost pomorskih ratova

 

Naš zemljak Nikola Tesla javlja, da je našao izum, kako bi se onemogućili pomorski ratovi. To bi se imalo postignuti električnom energijom i posredovanjem brzojavljanja bez žice. Tesla misli, da bi se električna snaga naslagala na stanovitih mjestih pred lukom, pa kad bi se primakli neprijateljski brodovi, onda bi se one električne mine upalile brzojavom bez žice. Od te eksplozije nastalo bi takvo gibanje valova, da im ne bi mogle odoliti ni njjače ladje. Tesla veli, da bi se tu razvila snaga od 80 milijuna konjskih snaga.
Kao većina Teslinih izuma, tako i ovaj vriedi samo na papiru.

Piše: DiS 15. studenog 1907

Više o Tesli > Pročitaj, do kraja http://forum.vidovdan.org/viewtopic.php?f=30&p=267044
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #14 : Kolovoz 17, 2014, 19:21:46 »


Koga su američki Hrvati lobirali u Kongresu?

Nacionalna federacija američkih Hrvata (NFCA)
i američka kongresica Janice Hahn


"US Representative Janice Hahn (D-CA) Introduces H. Res. 705 in the US Congress Calling for a Special Envoy for Bosnia and Herzegovina to Review the Successes and Shortcomings of the Dayton Peace Accord"

August 11, 2014

For Immediate Release from Washington:

The National Federation of Croatian Americans (NFCA) highly commends US Representative Janice Hahn of California for her introduction in the US House of Representatives of legislation to appoint a Special Envoy for the Balkans, in particular Bosnia and Herzegovina (BiH).

H. Res. 705, a comprehensive and fair outline regarding the need to evaluate the successes and shortcomings of the Dayton Peace Accord and that treaty's affect on the 'frozen conflict' in BiH, was introduced on July 31.  It follows the earlier introduced S. Res. 131 by Senator Mark Begich in the US Senate and continues the push for these needed reforms.  H. Res. 705 is attached for immediate review. The legislation may also be seen at:

http://www.gpo.gov:80/fdsys/pkg/BILLS-113hres705ih/pdf/BILLS-113hres705ih.pdf

The NFCA in Washington has pressed relevant foreign policy decision makers on these important security matters in Southeast Europe for many years and for plentiful reasons. NFCA President Paul Tonsetic-Kunder noted regarding the introduction of the 'Hahn Resolution':

           "After prolonged debate and ineffective action on Bosnian progress in Washington and internationally, this Resolution introduced by Congresswoman Hahn highlights the need to address the current political and economic difficulties now so that there are no further setbacks in BiH - or elsewhere in the Balkans. We cannot afford to allow hard won western progress in Southeast Europe to erode further. A return to the turbulence, conflict, and aberrant conditions that we have not seen since the end of the Homeland War in the mid-90s is unacceptable, especially since we have ample opportunity to correct course at this time in BiH."

NFCA President Tonsetic-Kunder invited and hosted Bosnian Croat political leader Martin Raguz to speak at the NFCA's 21st Delegates Assembly in Steelton, PA during May. During his visit, which also included a speech at Washington's US Institute for Peace, Bosnian Parliamentarian Raguz provided a valuable contribution toward renewed interest in the US Congress for maintaining constructive pressure in Washington on his region. "Regardless of the many distracting crisis around the world", Raguz noted, "it is extremely important - crucial in fact - for the US to remain involved and further promote economic and political liberalization in Bosnia and Herzegovina.  It is also time for a new page in our national life. We must build, with the US and other multilateral organizations helping, a common vision that fully respects the diversity of the underlying identities in my country. The people of BiH must reject the policies that have devastated the economy and continue to strongly divide our people. A Special Envoy and full analysis of current conditions will provide important guidance so that we can solve the problems of Bosnia and Herzegovina. The time is now".

On the introduction of the 'Hahn Resolution' in the US House of Representatives, Congresswoman Hahn noted in the Congressional Record:
          "While the U.S. has demanded that the Bosnian people initiate these revisions themselves, we have witnessed a nation-state with great political and economic potential fall back into violent patterns. As the Representative of the 44th district of California, an area steeped in Croatian culture, I have heard firsthand the concerns arising from growing political instability in the Bosnia-Herzegovina region. This region is integral to the future success of our interdependent international community. We have an obligation to support the democratic and free market progress that has been hard won in this new nation-state over the last two decades".

The intentions of the 1995 Dayton Peace Accords (DPA) were lofty, and certain success has been achieved because of the important contribution of the Accords towards ending the Bosnian homeland war.  However, a political stalemate has been reached in BiH that directly affects the economic benefit of Bosnia’s three constitutive peoples and the future political success of this new nation-state. NFCA firmly asserts that the future treatment of Bosnian Croats in BiH is not a self-serving concern but one that will be a key to resolving the current political dilemmas created by Dayton.

President Tonsetic-Kunder further noted: "The treatment and condition of Bosnian Croats has dramatically deteriorated over time. A domestic path forward in BiH for an equitable political and economic treatment of Bosnian Croats is not easily seen in the midst of this 'frozen conflict'. The NFCA strongly believes that the future treatment of Croats in BiH is emblematic of any return to national progress and eventual success for this new nation.  The Special Envoy’s report back to the US Congress will be an instrumental means for achieving sound guidance.  An accurate and comprehensive report to the US Congress will greatly contribute towards the construction of an improved future path for the entire Balkans region. We thank Representative Janice Hahn and her hard working staff for this forward-looking view on these important international matters.  The text of her Resolution provides an impressively thorough and objective outline of the current problems and needed solutions for these persistent roadblocks in BiH. I encourage all to review the Hahn Resolution in detail".

The NFCA is the national umbrella organization established in 1993 for Croatian Americans, related professional associations, and the many fraternal lodges that collectively represent approximately 130,000 members. For individual membership and chapter information, recent newsletters, opportunities to donate to the NFCA, and for other Croatian American news please visit our web site:  www.nfcacf.org  You may also contact NFCA Public Affairs Director Joe Foley in Washington regarding this press release via:  info@foleycoinc.com.

Attachments:

Photo of Rep. Janice Hahn (D-CA)
Text of H. Res. 705 as introduced by Congresswoman Hahn

http://m.slobodnadalmacija.hr/Novosti/Najnovije/tabid/296/articleType/ArticleView/articleId/253866/Default.aspx

http://www.hic.hr/bih02.htm

http://www.vecernji.ba/hrvati-u-sad-u-stvaraju-pritisak-na-senatore-902995

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!