CRO-eu.com
Lipanj 24, 2019, 14:02:57 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Pašman  (Posjeta: 15180 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Srpanj 09, 2008, 13:26:50 »


Pašman


Sjeverno dalmatinski otok pruža se nasuprot Biograda, sjeverozapadno od otoka Vrgade i jugoistočno od Ugljana s kojim je spojen mostom, Ždrelac. Površine 60 četvornih km i duljine obale 65 km, dvanaesti je po veličini u Jadranu. Zapadna obala otoka je strma, a najviši vrh, Bokolj visok je 274 m.

Dolomitni i praporasti dio otoka dobro je obrađen i gusto naseljen (3.349 stanovnika

1991. godine, 3.730 1971.). Vanjska strana otoka nije naseljena. To je prostor makije. Sva mjesta su smještena na istočnoj, kopnenoj strani otoka: Ždrelac (258 stanovnika po popisu iz 1991. godine), Banj (256), Dobropoljana (402), Neviđane (628), Mrljane (311), Pašman (452), Kraj (290) i Tkon (752). Otok je podijeljen u dvije općine: Pašman i na krajnjem jugu Tkon.

U Neviđanima je zubozdravstvena služba i središnja ambulanta, a kad ne rade otočani odlaze u Biograd ili na Ugljan.

Pučanstvo je oduvijek zemljoradničko: vinova loza, masline, povrće. Više od polovice otočana starije je od 50 godina. Mjesto Barotul je poznato po povrtlarstvu. Ribolov je nekadadonosio znatne prihode. Najvažnija djelatnost je bila uzgoj školjki kunjki u Pašmanskom kanalu (poznati "kunjkari" iz Neviđana). Velika epidemija 1947. godine opustošila je nalazišta kunjki. Uzgoj se kasnije obnovio. Gospodarski siromašan, otok nema industrije, ni veće proizvodnje. Na dvanaestom mjestu je po razvijenosti, što odgovara veličini otoka. Najveće poduzeće ima osam zaposlenih. Bavi se izgradnjom i proizvodnjom kamena u Kraju. Turizam se razvija tek ponešto u jugoistočnom dijelu, poglavito u mjestu Ždrelac, koje je nedavno proslavilo šeststotu obljetnicu spomena imena. Na otočićima Košara i Žižanj uzgoja se kvalitetna morska riba.

Telefonska mreža zadovoljava. Vodu je otok dobivao iz zaleđa Biograda na rubu Vranskog jezera. Do nedavno je samo Tkon imao vodovod. Sada se mreža širi. Kanalizacije nema (postoji idejni projekt), a otpad se brodom odvozi na kopno. Pašmanski kanal je plitak (negdje samo 29 m), pa to otežava promet.

Otok muči nenaseljenost, iako je vidljivo smanjeno iseljavanje (najčešće u Biograd i Zadar gdje dosta otočana radi). Standard ljudi podižu pomorci (više od 70% muških otočana). Sezonskoga zapošljavanja nema, jer na otoku nema hotela ni turističkih naselja. Postoji samo vikendaški turizam. Turistička područja koja otočani žele razviti su: južni Pašman, uvala Kablin, Ratičeva ograda - Ždrelac, Pašman,Kraj i Dobropoljana. U skladu s tim planira se i izgradnja kružne ceste po cijelomu otoku. Sada cesta spaja sva mjesta na kopnenomu dijelu, ali nema nikakve veze s vanjskim dijelom otoka. Sjeverna (unutarnja) strana ostat će za naselja i poljoprivredu, a vanjska za turizam. Morske struje, koje se mijenjaju svakih šest sati, doprinose iznimnoj čistoći mora.

Tradicionalno maslinarstvo želi se još više razviti s naglaskom na prirodnu, zdravu hranu. Ulje je nekada bilo "žuto zlato". Rat je uništio otkup (Zadar). Razvija se vinogradarstvo. Poznate su odlike plavac, maraština, babić, debit. Povrtlarstvo ima dobre uvjete, poglavito uzgoj krumpira, te ranih odlika voća i povrća.

U plastenicima je moguć uzgoj jagoda, rajčica, krastavaca i drugoga povrća, jer više ne manjka vode. Nekada su vodu iz vlastitih izvora imali samo Dobropoljane, Mrljana i Banja.

Otok je bogat sredozemnim biljem: crnina, sljez, kadulja, majčina dušica, gospina trava kamilica i origano, ali nema većega zanimanja za organiziranu proizvodnju i prodaju.

Središnja osnovna škola je u Neviđanima, a ostala mjesta imaju samo područne škole (prva četiri razreda). Na otoku je ukupno 210 učenika. U mjestu Banj je i jedini vrtić na otoku.

Velike nade se polažu u izgradnju mosta do kopna. Očekuje se početak gradnje sljedeće godine (između Pašmana i Turnja). Most bi trebao biti dug 1.475 m. Pojeftinio bi i gradnju na samom otoku, jer se do sada praktično sav građevinski materijal morao dovoziti s kopna.
Nalazimo ostatke ilirskih gradina i villu rusticu. U doba Rimljana Pašman se naziva Lissa. Konstantin Porfirogenet naziva ga Katan (oblik današnjeg imena Katun, kako se nekada zvao Tkon). Prvi put se ime otoka u današnjem obliku javlja u 11. stoljeću (Postimana).

Jače je bio naseljen u doba Turaka, krajom 15. i početkom 16. stoljeća (1527. godine, 912 stanovnika). Najviše je otočana bilo 1953. godine (4.306).

Najvažniji spomenik kulture je samostan benediktinaca na brdu Ćokovcu iznad Tkona. On je s crkvom Sv. Kuzme i Damjana naseljen nakon razaranja Biograda 1125. godine (od Mlečana). Opatija je osobito jako njegovala glagoljaštvo sve do 1808. godine. Tada ju ukidaju Francuzi. Ponovno započinje raditi 1956. godine (danas jedini muški benediktinski samostan kod nas). Nekada romanička crkva, pregrađenaje. Čuva poznato Tkonsko raspelo.

Vrlo vrijedan je i franjevački samostan u Kraju. Počeo se graditi u 14. stoljeću. Više puta je bio pregrađivan i obnavljan, a obnavlja se i danas. U njemu se čuva vrijedna samostanska zbirka i biblioteka. Postoji i muzej koji govori o povijesti otoka. Uz to nalazimo niz primjera negdašnjega pučkoga graditeljstva u naseljima Tkon, Pašman, Ugrinići, ...

Između Pašmana i kopna je Pašmanski kanal širine od 3 do 5 km u kojemu je smješteno više nenastanjenih otočića: Babac (najveći), Bisage, Dužac, Frmiž, Galešnjak, Komornik, Muntan, Pianac, Sv. Katarina i Žavatul. Ti se otočići mogu uspješno koristiti za razvitak izletničkoga i robinsonskoga turizma. Opskrba turista je moguća iz Biograda (industrijski proizvodi) i s Pašmana (hrana).
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Rujan 19, 2009, 18:39:28 »


Kornati pod snijegom


Pašman, 28. veljače 2009. u snijegu

Otok Pašman ne gubi nikada svoju čar, čak ni zimi. Prazne plaže su idealne za duge zimske šetnje. S temperaturama iznad nule, udvoje uz vino i pršut ili sam, treba svatko da doživi romantiku Pašmana u zimi. Samo tada bura svira kao crkvene orgulje večernju melodiju. Jedan razlog više, u zagrljaju grijući se, slušati ju.

Toj melodiji u zraku, beskrajnom pogledu preko uzburkanoga mora i bijelom snježnom pokrivaču čudi se i mali gradski pas.





Tekst: Marica
Foto: Lidija
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Veljača 20, 2010, 10:11:34 »


Dupini pred Pašmanom


Veličanstveni prizor najljepše morske životinje pruža se stanovnicima otoka Pašmana. Nažalost u našem moru žive još oko 220 tih inteligentnih i simpatičnih morskih sisavaca.

Sve do kraja 60-tih godina komunistička Jugoslavija plaćala je ribarima premije za svakog ubijenog dupina. Od 1995. dupini su u Hrvatskoj pod strogom zaštitom, njihova populacija je, nekada u smaragdno zelenoj i kristalno čistoj vodi Jadrana, danas ugrožena.

Područje između otoka Cresa i Lošinja je od 2006. prvo zaštićeno područje za dupine na našem moru.

Jedno je sigurno: Ako dupini izumru, fauna Jadranskog mora neće biti samo za jednu vrstu životinja siromašnija već će izgubiti svoj dragulj.

Foto: Lidija
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #3 : Kolovoz 26, 2010, 20:52:52 »


Pijavica

U subotu, 07. kolovoza mještani otoka Pašmana mogli su promatrati pijavicu koja je prešla preko Pašmana prema Kornatima.



Fotografije sam, putem e-pošte s otoka Pašmana, primila 11. 08.


Pojava pijavice je rezultat duljeg razdoblja vrlo toplog vremena i izrazito toplog mora. Pijavica je vrtložni oblik vjetra koji nema ništa zajedničko s masivnim orkanima u tropima.


Tropska područja

Ona je regionalno vrlo ograničena, no ipak se ne treba podcjenjivati njezina štetnost. Ovaj vrtložni „tornado“, zvan pijavica, je ustvari mali vrlog u atmosferi, vertikalne osi koji se povezuje s kumulus1 ili sa kumulonimbus2 oblacima. Vrtlog se uzdiže s tla do oblaka iše njega poput cijevi koja može biti preko 1 km visoka.

U početnom stadiju pijavica je gotovo nevidljiva. Najprije se na površini formira jedna tamna točka, zatim svjetle i tamne trake u obliku spirale koja se sve više udaljuje od tla i zajedno s oblakom formiraju jedan puno tamniji lijevak. U davna vremena mornari i ribari su pijavicu smatrali za morsku zvijer – grdosiju.


Pijavica upija po nekoliko tona vode iz mora


Na kopnu ostavljaja za sobom tragove razaranja

Trajanje pijavice je vrlo kratko između nekoliko sekundi do najviše 30 minuta, u prosjeku ispod 10 minuta.

__________________
1 Kumulus oblaci najčešće nastaju u ljetna doba, svjetle su boje i pojavljuju se većinom tjekom dana kada je sunce dovoljno zagrijalo. Oni su „bezopasni“. Ako su oblaci kuglastog oblika to znači da nemaju dovoljno vlažnosti i njihova padavina prije sipi negoli pljušti i vrlo kratko traje.

2 Kumulonimbus oblaci su najčešće tamne boje, njihova padavina je u obliku kiše, tuče ili snijega popraćena grmljavinom.


Nastajanje pijavice
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #4 : Listopad 19, 2010, 14:23:26 »


Presjek kroz povijest otoka Pašmana


Sistematska povijest otoka Pašmana i njegovih sela do danas nije ni od koga obradena. Najviše konkretnih podataka iznio je krajem XIX st. zadarski povjesničar C.F. Bianchi u djelu Zara cristiana, II, a dosta nam podataka pruža i L. Jelić u radu Povjesno-topografike crtice o bíogradskom primorju. Sistematski je 1948, godine obradio glagoljske i latinske matice krštenih, vjenčanih, krizmanih i umrlih don. V. Cvitanović priredivši i materijale o crkvenim bratovštinama otoka Pašmana. Još je L. Kos 1971. god. dao jedan prikaz o ulozi i značenju Pašmanskog kanala kroz povijest. Mnoštvo razasutih ali ne i sistematski sređenih podataka ima u spisima zadarskih bilježnika i u diplomatičkim zbornicima, posebno u Smičiklasovu, u spisima tkonskom samostana sv. Kuzme i Damjana te u vizitacijama papinskih vizitatora Valiera, Priulia, Garzadora, Minuccia.

Pod imenom Lissa Pašman spominje još 79. godine rimski pisac Plinije Stariji. U hrvatskom srednjem vijeku njegova je povijest vezana uz povijest Biograda i Zadra. Kada je pak Dalmacija poslije 1409. došla pod vlast Venecije, i Pašman dijeli sudbinu čitave pokrajine. U doba turskih ratova od XV do XVIII stoljeća stanovništvo otoka Pašmana bilo je prisiljeno na neprekidnu vojnu budnost, držeći naoružane jedinice s manjim brodovima a često je znalo osjetiti i bič turskih pljačkaških posjeta.

Pojedina mjesta na otoku, prema dosadašnjim podacima, javljaju se ovim redom: 950. Tkon, 990. Pašman, 1067. Nevidane, 1265. Banj, 1284. Dobropoljana, 1309. Barotul, 1343. Mrljane, 1446. Ždrelac, 1472. Punta Pašman.

Tokom povijesti kao i danas stanovništvo otoka Pašman bavilo se je zemljoradnjom, uljarstvom i ribarstvom. Na otoku su svoje posjede imali: zadarska nadbiskupija, zadarski benediktinci sv. Krševana, pojedini zadarski građani te biogradski, kasnije tkonski benediktinci. Na Pašmanu se nalazi od 1392. godine i franjevački samostan u Kraju, te i njegovi dokumenti osvjetljuju povijest ovog otoka.

Poslije pada Mletačke Republike Pašman kao i čitava Dalmacija dolazi pod vlast Francuza, a zatim pod vlast Austrije do pada Monarhije, a od 1918. stalno je u sastavu Hrvatske i Jugoslavije.

Pašman, drugi po veličini otok (56,9 km2) u zadarskoj skupini sjevernodalmatinskog otočja, zahvaljujući svojoj relativno dobroj razvedenosti kao i blizini s kopnom, bio je još od prahistorijskih vremena kontinuirano naseljen. Već čitav niz stoljeća duž položitije istočne obale nižu se sva njegova naselja: Tkon, Kraj, Pašman, Mrljane, Neviđane, Dobropoljana, Banj i Ždrelac. O pojedinim navedenim mjestima kao i o otoku u cjelini postoji relativno velik broj dokumenata i podataka, kako pisanih tako i onih koje pruža arheologija, no uza sve to do sada nema sistematski obrađene povijesti ni otoka Pašmana ni pašmanskih sela posebno. Podaci koje možemo naći kod C. F. Bianchija, L. Jelića, L. Kosa, te u rukopisnoj ostavštini V. Cvitanovića, nezaobilazni su ali nisu dovoljni. Sigurno je da ni ovaj rad neće moći odgovoriti ni svim željama ni na sva pitanja, budući da se ovdje radi samo o "presjeku" kroz povijest ovog otoka. Nastojat ćemo ipak da dademo što cjelovitiju sliku i, upozoravajući na izvore uputimo mogućnost svestranije i iscrpnije obrade povijesti otoka Pašmana, odnosno njegovih naselja od najstarijih vremena do danas.

Najstariji podaci koji se odnose na prošlost otoka Pašmana, na povijest njegovih naselja i način života u njima, sežu u prahistoriju. O tom ilirsko-liburnskom periodu svjedoče ostaci gradina, grobnih humaka i drugih nekropola te nalazi u pećinama na području mjesta Pašmana, Neviđana i Banja, kao i naziv mjesta Tkon od Katan, Katun, kako se zvao i otok Pašman do rimskog vremena. Kakva je pak bila etnografska slika ovog područja prije Liburna, koji ovdje već sigurno žive u željeznom dobu nije, moguće ustanoviti. Grčki i rimski autori, osobito zemljopisci, govore o Liburnskim otocima i o Liburnima kao narodu koji stanuje na tim otocima, bez nekih drugih konkretnijih podataka.

Antički period već je bogatiji konkretnim podacima. Iz tog vremena potječe i sam naziv otoka Pašmana, nastao najvjerojatnije po imenu vlasnika imanja negdje kod današnjeg Pašmana, a koji se vlasnik zvao Posturnus. Od tog ličnog imena nastao je naziv imanja Postumianum ili Postumiana, od čega kasnije i Postumiana insula - otok Pašman. Iz tog, antičkog perioda sačuvani su ostaci rimske arhitekture s ostacima lučkih instalacija u Kraju i Dobropoljani, a podmorska arheološka istraživanja svojim rezultatima nedvojbeno pokazuju da je u antici bila razvijena plovidba Zadarsko-pašmanskim kanalom prikladnim zbog zaštite od snažnih vjetrova, premda ne uvijek, jer i ovdje znade biti jakih juga i bure. Glavni razlog plovidbi valja za to potražiti u gustoći naseljenosti ovog dijela plovnog puta, koji je osim dvaju većih centara, Jadere i Enone, imao čitav niz naselja (villa), prikladnih da u svoje luke prime brodove. Značajnijeg naselja, međutim, nije u antici bilo ni na Pašmanu ni na Ugljanu koji s njime još sačinjavao jedinstvenu cjelinu i kao takav pripadao zadarskom ageru.

Da je Pašman bio naseljen za vrijeme rimske vlasti u Dalmaciji, osim ostataka rimske arhitekture, svjedoče i sačuvani kameni natpisi i velika količina kovanog novca među kojim i poveća količina srebmjaka iz carskog vremena. Iz tog vremena bio je i najstariji datirani podatak vezan uz mjesto Pašaman. Naime, godine 429. na dan 3. travnja zadarski rektor Fosco u testamentu ostavlja jedan svoj posjed na Pašmanu.

Nakon što su Hrvati došli u svoju današnju postojbinu i nesmetano naselili prethodnim seobama opustošena prostranstva, iako im je more bilo prirodna prepreka, uskoro su započeli infiltracijom i na otoke. Oni u zadarskom narhipelagu morali su ih privlačiti i svojom blizinom i svojom konfiguracijom. Razumljivo je da je hrvatska kolonizacija otoka počela nesto kasnije, da je tekla sporije i da se odvijala mirnim putem penetracijom na otoke, na kojima su zatečeni romanski stanovnici koji su postepeno asimilirali, preuzevši od njih mnoge tekovine, pa i brojne nazive mjesta na njima, kao što su Pašman, Tkon i Banj.

Na temelju kasnijih dokumenata, darovnica, testamenata i kupoprodajnili ugovora, očito je da su Zadrani posjedovali znatan dio obradivih povrsina na otoku Pašmanu, na temelju čega se može sa sigumošću tvrditi da je on pripadao zadarskom ageru, kao što je bio i u sklopu zadarske biskupije. Naime 7. kolovoza 806 godine zadarski biskup Donat posvećuje zupnu crkvu u Pašmanu, vršeći time svoju biskupsku jurisdikciju na otoku koji njegovoj biskupiji i pripada. Postoji i još jedan siguran podatak da je Pašman pripadao zadarskom ageru i u X stoljeću, budući da je bio sastavni dio bizantske teme Dalmacije, kojoj je Zadar bio centar. Ovaj nam podatak garantira bizantski car i historičar Konstantin Porfirogenet (912-9691) koji, završavajući opis bizantskog temata Dalmacije nabraja sve otoke što se u Jadranskom moru pružaju sve do Beneventa, među kojima među "nenaseljene" ubraja uz ostale i Pašman (Karan, Tkon). Naseljavanje "nenaseljenih" otoka koje su romanski stanovnici napuštali u strahu od doseljenih Slavena tekao je mimo i sporazumno uz poštivanje bizantskog suvereniteta i teritorijalnih prava zadarskog agera.



Pašmanski kanal
1.   od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #5 : Listopad 19, 2010, 14:27:26 »


U hrvatskom srednjem vijeku nasuprot Pašmanu nalazila se je od X do XII. stoljeća župa Sidraga, koja se prostirala od Bibinja i Nadina do rijeke Krke. U sastavu je dakle ove župe bio i značajni Pašmanski kanal, najvažniji prolaz morem iz sjevemog u južni Jadran i obrnuto, u doba obalne navigacije, kad se je plovilo isključivo uz obalu i samo danju. Iako je prvom hrvatskom kralju Tomislavu kao svom "prokonzulu" bizanski car prepustio upravu svoje pokrajine Dalmacije, a time i otok Pašman, on ipak nije mogao još ući u sastav jedne hrvatske župe budući da je pravno još uvijek pripadao Bizantu, kao što svjedoči i gornji podatak Tomislavova suvremenika cara Konstantina Porfirogeneta. No budući da je tada Hrvatska bila vrlo jaka pomorska sila, sigurno je da su njeni brodovi koristili sve prednosti Pašmanskog kanala i s jedne i s druge strane.

Pod izravnu vlast Bizanta ponovno dolazi Pašman kao i čitava tema Dalmacija u vrijeme unutrašnjih nereda u Hrvatskoj izazvanih građanskim ratom izmedu sinova Krešimira I (o. 935-945), drugog Tomislavova nasljednika, Miroslava (945-949) i Mihajla Krešimira II (949-969) . Kralj Mihajlo Krešimir II je dolazio u Zadar, odakle je bila i njegova žena Jelena, no osim podatka da je jednom obdario zadarski samostan selom Diklom kod Zadra, nemamo dokumenata koji bi potvrđivali i bilo kakvu njegovu vlast nad ovim gradom ili pak nad bizantskom temom Dalmacijom. Izgleda da je to postigao njegov sin Sjepan Držislav (969-997), kojemu bizantski car šalje kraljevske znakove (oko 988) , odlikujući ga k tome i naslovom carskog "eparha i patricija". Ako je Stjepan Držislav uz naslov carskog eparha i patricija dobio na upravu i temat Dalmaciju, onda je i Pašman po drugi put ušao u sastav hrvatske države, čiji su se kraljevi, prema pisanju [/]Tome Arhiđakona[/b], od tada nazivali "reges Dalmatiae et Chroatiae".

Ponovni dinastički sukobi izbili su u Hrvatskoj za vrijeme Držislavovih sinova Svetoslava (997-1000), Krešimira III (1000-1030) i Gojislava (1000-1020) , vjerojatno zbog neutvrđenog pitanja nasljedstva. Novonastalu situaciju iskoristiše gradovi bizantske Dalmacije te pošalju poslanike mletačkom duždu Petru II Orseolu (991-1009) s molbom da ih oslobodi "od strogosti Slavena". Na Spasovo (9. svibnja) godine 1000. dužd s velikim brodovljem ostavi Veneciju. Otoci Krk, Osor i Rab, a nakon poraza hrvatskog brodovlja nedaleko Zadra, gradovi Zadar, Trogir i Split svečano dočekaše dužda. Pred duždevom vojskom, koja se zaustavila kod Pašmana, predadoše se i prestrašeni stanovnici hrvatskog grada Biograda. Silom su zauzeti još i neratljanski otoci Korčula i Lastovo. Zajedno s ostalim gradovima i otocima Dalmacije i Pašman tada prvi put dolazi pod mletaču vlast.

Prema pisanju Bianchija, oko godine 1050. osnovana je biogradska biskupija, kojoj su osim teritorija na kopnu pripadali još otok Pašman i drugi obližnji otoci, tada odvojeni od zadarske biskupije. Nije sačuvan nikakav dokumenat koji bi nam pomogao utvrditi točnu godinu osnutka ove biskupije i njenu potvrdu sa strane papine, no njezin legitimitet potvrđuje jedan drugi sigumi podatak. Naime, godine 1059. ili malo prije (nuper), po naredbi i uz pomoć kralja Petra Krešimira IV (1058-1075), sagradili su benediktinski monasi u Biogradu samostan sv. Ivana Evanđeliste. Tom prigodom kralj Petar Krešimir IV u prisustvu papina legata opata Majnarda, biogradskog biskupa Teodozija i drugih odličnika daje samostanu privilegij kraljevske slobode. Prisustvo papina legata u Biogradu nesumnjiva je potvrda legitimnog osnivanja nove hrvatske biskupije. Nadalje, budući da se u spomenutoj ispravi Petar Krešimir naziva "rex Chroatorum et Dalmatiarum" nije teško zaključiti da je tada vladao barem jednim dijelom bizantskog temata Dalmacije, a svakako onim kojemu je pripadao otok Pašman. Novom samostanu ustupio je kasnije (1076) biogradski biskup Prestancije crkvu sv. Kuzme i Damjana sa zemljama u Tkonu na otoku Pašmanu, što nepobitno svjedoči da je hrvatska biogradska biskupija imala svoje posjede na tom otoku. I u popisu zemalja koje je samostan sv. Ivana Evanđeliste pribavio za vrijeme opata Lupa i Madija, sastavljenom poslije 1076, spominju se i zemlje "in Kutuno" (Tkon) i "in Pustimano" (Pašman).

Nakon što je Hrvatska ušla u personalnu uniju s Ugarskom (1102) posve će oslabiti njena pomorska sila o kojoj ugarski vladari nisu znali ili nisu htjeli voditi računa, što će spremno iskoristiti Venecija. Još za vladanja prvog hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana (1102-1116) mletački dužd Ordelafo Faledro u kolovozu 1115. kreće s ratnim brodovljem i vojskom put Zadra. Pritisnut bolešću i smetan razmiricama s bratom Almošem, Koloman je zanemario obranu svog dragocjenog primorskog posjeda jer, osim u zadarskom kaštelu i u Biogradu, nigdje drugdje nije bilo kraljevske vojske. U ovom pohodu dužd uspijeva osvojiti Zadar, osim kaštela, i Biograd. Oba grada zatim utvrđuje i vraća se u Veneciju. Ordelafova je mornarica, dakle, osvojila dvije prijestolnice: hrvatski Biograd i dalmatinski Zadar. U drugom pohodu (1117) dužd Ordelafo je osvojio i srušio Šibenik a pridobio je još i Trogir i Split, sam je pak u toku bitke od zadobivenih rana poginuo. Nakon ovih dvaju pohoda sigurno je i otok Pašman po drugi put došao pod mletačku vlast.

Kolomanov sin i nasljednik Stjepan II (1116-1131) uspio je ponovo godine 1124. pridobiti Biograd, Šibenik, Trogir i Split, i zato mletačka vojska pod vodstvom dužda Dominika Michielija, ponovno dolazi u hrvatske teritorijalne vode. Dužd se više ne zadovoljava vlašću nad dalmatinskim gradovima, već ulazi u borbu za hrvatske gradove na tom području. On poslije zauzeća barbarski ruši staru hrvatsku prijestolnicu Biograd (1125), jer mu taj grad najviše smeta. Ide, dapače, tako daleko te uništava najvažniju benediktinsku opatiju u Hrvatskoj, samostan sv. Ivana Evanđeliste, koji se nalazio u Biogradu ili u njegovoj neposrednoj blizini. Gradsko stanovništvo se razbježalo kojekuda, najviše u Skradin i Šibenik, biogradski je pak biskup prešao posve u Skradin  dok su se monasi sklonili za prvo vrijeme vjerojatno u Šibenik kod crkve sv. Krševana.

Nakon razaranja Biograda Mlečani su postali i nesmetani gospodari Pašmanskog kanala, koji je do tada u obrambenoj politici primorske Hrvatske igrao svakako značajnu ulogu, imao strateški položaj koji je prisiljavao Mlečane da respektiraju hrvatski suverenitet na potezu između dva značajna hrvatska grada Nina i Biograda. Naime, doklegod su Hrvati u svojim rukama imali utvrđeni Biograd i njemu preko puta vrlo blizi Pašman Mlečani su bili prisiljeni da na jedan ili drugi način traže od hrvatskog vladara slobodu prolaza svom brodovlju kroz zaštićeni i uski Pašmanski kanal.

Što se biogradskih benediktinaca tiče, netom su prilike dopustile prenijeli su definitivno sjedište porušene opatije na otok Pašman, dva kilometra sjeverozapadno od današnjega sela Tkona, na vrh oko 90 m visokoga brežuljka Ćokovca. Izabrali su ovo slikovito mjesto jer su ondje već otprije posjedovali kapelu sv. Kuzme i Damjana, koju im je bio darovao biogradski biskup Prestancije, a oko 1070. godine presudio kralj Petar Krešimir IV. Dužd je, međutim, bez ikakva ustručavanja njihovu crkvu poklonio zadarskom biskupu Mihajlu, koji to 1129. godine i priznaje, ali je ipak vraća na molbu opata Ivana prijašnjim vlasnicima monasima.
 
Ćokovac je bio također strateški važan položaj nad uskim Pašmanskim kanalom, jednako kao i vrh onoga brda na kojemu se dizala opatija sv. Mihovila na Ugljanu nad Zadarskim kanalom, Oba su ova samostana bila opskrbljena naročito jakim zidovima i kaštelima te su služili i kao pomorske utvrde ili izvidnice.

Protjerani iz hrvatskog prijestolnog grada. Biograda, u novoj opatiji Sv. Kuzme i Damjana benediktinci će sačuvati svoj izrazito hrvatski identitet i samosvijest. Oni su godine 1202. primili u svoj samostan i na svoje posjede zadarske bjegunice kada su im Mlečani i križari razorili grad. U znak zahvalnosti zadarski kler i puk 1204. godine ustupaju opatiji sv. Kuzme i Damjana koludričku crkvu i kuriju sv. Dimitrija u Zadru, što potvrđuju zadarski nadbiskup Ivan, gradeški patrijarh Benedikt i papa Inocent III.



Pašmanski kanal
2.   od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #6 : Listopad 19, 2010, 14:30:25 »


Prema Bianchiju, pašmanski su benediktinci koji put kod sv. Dimitrija držali kapitule. Papa Inocent IV, naredio je ovim monasima sv. Kuzme i Damjana neka uz doličnu odštetu dozvole dominikancima, koji su tek bili došli u Zadar, da u crkvi sv. Dimitrija mogu obavljati službu Božju. Ne ulazeći detaljnije u povijest ovog samostana istaknimo još samo to da se u njemu gajila slavenska služba božja, te su tkonski glagoljaši bili i preko granica Hrvatske dobro poznati.

U ratobornom XIV. stoljeću, kada je Ludovik I Anžuvinac (1342-1382) upro sve sile da oduzme Mlečanima Dalmaciju, tkonski samostan i njegova utvrda imali su značajnu ulogu pristajući uz Ludovika i podržavajući ratoborne Zadrane. Rezultat takva njihova stava je bio taj da su Mlečani 1345. osvojili samostan sv. Kuzme i Damjana i zatim samostan i crkvu raskopali do temelja; opatu Grguru imenovanom od pape Klementa VI ne dadoše miran posjed opatije, otkinuvši mu pečat s papinske bule. Kad je opat, žaleći se li Rimu kod pape, došao s papinom preporukom duždu, ovaj ga dade za neko vrijeme zatvoriti. Vrativši se u Tkon i našavši sve razoreno obraća se papi Inocentu VI godine 1357, jer nema gdje skloniti glavu. Kada je sljedeće godine kralj Ludovik pobijedio Mlečane i prisilio ih na mirovni ugovor prema kojemu su se morali odreći svih posjeda od polovice Kvarnera do Drača, na kopnu i na moru, i tkonski benediktini dobiju opet sve svoje posjede koje im i papa Inocent VI potvrdi, te oni uskoro obnove sve što je u toku rata stradalo.

Cvatući period samostana u Tkonu i vlast hrvatsko-ugarskog kralja nad Zadarskim i Pašmanskirn kanalom nisu potrajali dugo. Posljednji Anžuvinac na hrvatsko-ugarskom prijestolju, Ladislav, ne mogavši učvrstiti svoju vlast nasuprot onoj Sigismunda Luksemburgovca stao je pregovarati s Venecijom još 18. srpnja 1408. Godine. Godinu dana kasnije, 9. srpnja 1409, nakon sramotna cincarenja proda Ladislav Veneciji za 100.000 dukata Zadar s Novigradom, Vranom i otokom Pagom koje je još imao u rukama.  Ali on je prodao Veneciji i sva svoja prava na cijelu Dalmaciju, na sve krajeve Dalmacije, sva mjesta, utvrde, vazale, feude, ljude. Sada pod vlast Venecije dolazi i otok Pašman na kojemu su svoje posjede imali: zadarska nadbiskupija, pojedini zadarski samostani i brojni građani, a samostan sv. Kuzme i Damjana u svojoj povijesti doživjet će period postepenog ali sigurnog pada. Pod vlašću Venecije Pašman će ostati sve do njezina pada 1797. godine.

U doba borbi s Turcima, od kraja XV st. pa do prvih desetljeća XVIII stoljeća, porasla je važnost Pašmanskog kanala, budući da je pašmanskobiogradsko područje bilo ključ sjevera, juga i unutrašnjosti. Radi toga mletački providuri ulažu napore da utvrde i ojačaju grad Zadar, što ne bi bilo moguće ako se ne vodi briga i o njegovim otocima. I zato kad god u svojim izvještajima govore Zadru i njegovu stanovništvu, govore i o stanovništvu zadarskih otoka.

Iza prvih turskih provala na biogradsko primorje nametala se Veneciji potreba i utvrđenja Biograda kao predstraže Zadra. Prva, naime, turska provala u ove krajeve zabilježena je još 1432. godine pod vodstvom turskog vojvode Ishakbega, o čemu kralja Sigismunda izvještavaju Dubrovčani. Zapis o njoj nalazi se i u tzv. Pašmanskom brevijeru: "Va to vrime pride Isak voevoda s Turci i porobi Vlahe i Hrvate". Godine 1470. bile su dvije turske provale u zadarski kraj, a ponavljale su se još i 1473, 1475, 1478 i 1482. godine. Biograd je od Turaka stradao nešto prije 1492. i 1499. godine. Stradao je također i 21. I. 1521, kad su Turci poharali sedam sela biogradskog primorja. Nakon 6 godina Biograd je imao svega 70 žitelja. Sve je to bez sumnje utjecalo i na život stanovništva susjednog Pašmana, kamo su se sklanjali mnogi bjegunci ispred turske sile.

Da bi barem donekle bili sigurni od turskih iznenađenja stanovnici uz obalu Pašmanskog kanala formirali su naoružane jedinice na brodicama, gajetama i leutima s latinskim jedrima i veslima, koje su vršile patrolnu službu na moru. Središte ove male mornarice "barche armatet dei Croati" biogradskog primorja je sam Biograd, čiji je zapovjednik grada imao u tim ratnim vremenima svu upravnu, vojničku i sudsku vlast. Ove jedinice, međutim, nisu bile dovoljne da pružaju neku naročito jaku zaštitu od Turaka, koji su nakon osvajanja Vrane (1538) postali naročito opasni susjedi, koji su znali svojim lađama doploviti do Pašmana i dalje. Tako su 1570. u Tkonu zapalili dio ljetine a iz sela Pašmana odveli ropstvo više osoba.

Za čitavo ovo područje ciparski je rat (1570-1573) bio presudan, budući da su za njegova trajanja Turci obilno harali na cijelom biogradskom primorju, paleći sela i nastambe, odvodeći stoku i roblje, pa su tom prigodom zapaljena i sva sela ovog primorja, a među njima i Biograd, koji je sasvim ostao bez stanovnika. Mirom od g. 1573. Tkonska opatija definitivno gubi one kopnene posjede (Goricu, Podvrsje, Rogovo i Vrbicu) koje su Turci zauzeli u toku rata, što će se vrlo teško odraziti na samostansku ekonomiju. U toku kandijskog rata (1646-76) još više stradava čitavo mletačko primorje i tursko pograničje a svim nedaćama pridružuje se i kuga.

U toku mletačko-turskih ratova imao je veoma značajnu ulogu Pašmanski kanal, kojim operiraju mletački brodovi radi zaštite mletačkih posjeda, posebno Biograda, a time i posjeda na otoku Pašmanu. Kanalom operiraju od 1533. i senjski uskoci koji bi se iskrcavali kod Biograda i odlazili u pljačku na turski teritoriji. Uskoci su dolazili u sukob i s mletačkom vlašću koja je htjela suzbiti njihovu djelatnost na Jadranu. Godine 1617. poslali su Mlečani 2 galeona i 12 galija u Pašmanski kanal da unište uskoke, koji su već odmakli dalje.

Za vrijeme bečkog rata (1683-1699), kada je turska vojska bezglavo bježala iz Ugarske a u Dalmaciji su nastale pobune, nestalo je Turaka iz obalnog pojasa Dalmacije pa tako i iz vidokruga Pašmanskog kanala.

Padom Mletačke Republike 1797. Dalmacija dolazi pod vlast Austrije. Tek kratko vrijeme, od 1805 do 1813, ovdje je vlast Napoleonove Francuske, a onda je ponovno zavladala Austrija do 1918. godine, kada Dalmacija, a s njom, razumljivo, i otok Pašman, ulazi definitivno u sastav Hrvatske i Jugoslavije.

II

U spomenutim povijesnim prilikama odvijao se i život pašmanskih sela Pašmana, Tkona, Neviđana, Dobropoljane, Banja, Mrljana i Ždrelca, koja se u povijesnim dokumentima spominju redom kojim smo ih ovdje naveli.

Prema dokumentima sabranim u Diplomatičkom zbomiku što ga je priredio T. Smičiklas, vidimo da su na otoku Pašmanu najveći dio posjeda uživali plemići, građani i crkvene ustanove u Zadru, koji su tamo imali obradive površine, vinograde, maslinike, šume, vrtove i solane. Od zadarskih samostana na Pašmanu su svoje posjede imali samostani: Sv. Krševan, Sv. Marije, Sv. Platon, Sv. Dimitrije, Sv. Katarin, franjevci i nadbiskupija zadarska kojoj su pripali posjedi koje je na Pašmanu do 1125. imala biogradska biskupija. Čitav niz dokumenata nalazi se još i u spisima zadarskog notara. Zasebnu i neobično vrijednu zbirku dokumenata čine spisi samostana sv. Kuzme i Damjana u Tkonu, koji se čuvaju u Arhivu Hrvatske u Zagrebu. Dio dokumenata nalazi se još u arhivama samostana sv. Marije i sv. Frane u Zadru, te u Arhivu Provincije franjevaca trećoredaca u zagrebu.



Pašmanski kanal
3.   od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #7 : Listopad 19, 2010, 14:33:02 »


Sabrani dokumenti govore nam o testamentarnim legatima u korist pojedinih članova obitelji, u korist crkava na otoku Pašmanu ili za podizanje crkvenih objekata. Budući da je ovom radu cilj dati samo presjek kroz povijest otoka Pašmana odnosno njegovih naselja, nismo u mogućnosti da ulazimo u čitav niz zanimljivih detalja koje nam pružaju sačuvani dokumenti. Navest ćemo zato samo neke od njih. Tako 22. svibnja 1390. godine Pelegrina, udovica Franje de Grisogono, ostavlja samostanu sv. Katarine u Zadru "svu svoju živinu na Pašmanu" a, osim toga, "ostavlja, hoće i određuje", da se "circa ecelesium sancti Doymi de insula Pischimani" podigne samostan Male braće "de Bosna" koji će tu stanovati i moliti za njezinu dušu i za duše njenih pokojnika. Istom samostanu ostavlja i sve svoje posjede na Pašmanu. Ova darovnica je temelj franjevačkom samostanu u Kraju na otoku Pašmanu, koji djeluje još i danas.

Vrlo su česti kupoprodajni ugovori kojima pojedini Zadrani prodaju svoje posjede pojedinim stanovnicima pašmanskih sela, kao i ugovori kojima stanovnici Pašmana prodaju pojedine komade svog zemljišta Zadranima među kojima je u prvoj polovici XIV stoljeća posebno istaknuta obitelj Mihe i Vučinje Martinussija koja je često kupovala vinograde, pašnjake i drugu obradivu zemlju "in insula Pustimani". Česte su diobe zemlje, vinograda i solana te zamjene posjeda među pojedincima na samom otoku kao i između otočana i Zadrana. Također su brojni dokumenti o davanju zemlje ili vinograda u najam na odredeni i neodređeni broj godina. Visina podavanja, ako se je radilo o vinogradu, redovito je iznosila 1/4, a ako se radilo o maslinicima 1/2, dok od prodanih plodova jednako kao i od vina tj. 1/4.  Ako je određeni teren bio uzet u najam na odredeno vrijeme, onaj koji ga je kultivirao imao je pravo istu zemlju prodati pod uvjetom da za ponuđenu svotu ponudi zemljište najprije prvom vlasniku, a ako on ne pristane, zbog nezainteresiranosti, tada kolon može tu zemlju prodati kome hoće s time da novi kolon preuzima iste obaveze prema vlasniku kao što ih je imao onaj koji mu je zemlju prodao.

Prilikom sastavljanja kupoprodajnih ugovora, testamentarnih, diobenih i zamjeničnih, uvijek su točno određivane međe posjeda o kojima je riječ. Na taj način doznajemo i za druge vlasnike, kao što su pojedini samostani u Zadru ili crkve na Pašmanu, te pojedini vlasnici iz Zadra ili sa Pašmana. Jednako tako nailazimo na lokalitete kao "Rosugla" ili "Krivošina“, "Longin sive Conaplica". U najvećem broju dokumenata stoji samo "in insula Postimani", "Pessimani", „Pistumani", "Pestumani" i sl. Rjeđe se spominju Dobropoljana, Banj i Tkon. Spomenuti dokumenti redovito su sastavljani u Zadru, a pohranjeni su u samostanskim arhivima, u Nadbiskupiji ili pak u Historijskom arhivu u Zadru.

III

Zasebnu i veoma važnu skupinu podataka za drugu polovicu XVI stoljeća pruža nam apostolska vizitacija Agostina Valiera obavljena početkom svibnja 1576. U svom izvještaju vizitator govori o svim mjestima otoka Pašmana, o broju stanovnika, točnosti i vrsti crkvenih podavanja, o teološkoj spremi i disciplini klera i zatim daje iscrpni izvještaj o stanju svake crkve posebno. Svoju vizitaciju započeo je s Banjom i nastavio u Dobropoljanu, Neviđane, Pašman, Punta in Pasmam Sanctus Domnius (Kraj) i Tkon. Njegovi podaci su zanimljivi jer je pohodio ova mjesta samo 6 godina poslije ciparskog rata pa su njegove pojedinosti za prošlost ovih naselja veoma važne.

Poslije Agostina Valiera (21 godinu kasnije) obavio je vizitaciju svoje nadbiskupije zadarski nadbiskup Minnuccio Minucci (1596-1604). On je vizitaciju počeo na Pašmanu s Tkonom dana 6. listopada 1597. U Tkonu ga je dočekao opat Montemerlo de Monteriaco, Talijan, koji je nadbiskupa pozdravio "illirica lingua". Davši upute domaćem župniku Jurju Bogdaniću o vršenju pastoralne prakse, s kojom je bio uglavnom zadovoljan, otišao je nadbiskup u pratnji opata obaviti vizitaciju samostana koji je tada imao samo 6 redovnika, koji službu božju obavljaju "illyrico idiomate". Nakon vizitacije samostana sv. Kuzme i Damjana na Čokovcu, zbog lošeg vremena, krenuo je pješice u Pašman, gdje je pregledao novosagrađenu crkvu sv. Marije i groblje, davši upute seljacima i starom župniku Lovri Bačinoviću, s kojim nije bio zadovoljan, da se pobrinu za veći red u crkvi i za zid oko groblja. U Neviđanima "quae ad nostram S. Grisogoni abbatiam pertinet" nadbiskup je bio posve zadovoljan, kako s uredenjem crkve sv. Mihovila, tako i sa župnikom Matejem Farsićem, za kojega kaže da se odlikuje "revnošću, marljivošću i ljubavlju za puk". Toliko je bio zadovoljan ovim svećenikom da ga još jednom na kraju svog izvještaja biranim riječima hvali.

Obavljajući dalje vizitaciju Dobropoljane nadbiskup Minucci bilježi da se u njoj nalazi samo kapela, kojoj su patroni obitelj de Ferra iz Zadra.

U kapeli, kojom je po odredbi patrona ali bez nadbiskupove dozvole upravljao stari svećenik, nije bilo osnovnog crkvenog ruha. Posljednja postaja na Pašmanu bio je Banj. Tamo je najprije pohodio filijalnu crkvu sv. Kuzme i Damjana, davši upute da se križ stavi na vidljivo mjesto u crkvi, a zatim je proslijedio u župnu crkvu sv. Luke koja je odatle udaljena oko 3000 koraka. U njoj nije našao zamjerke, a glede župnika Ivana Mardešića, ispitavši vjerodostojne osobe, zaključuje da je pobožan i marljiv. Jedino mu još preporuča da veću brigu posveti kršćanskom nauku kod djece. Na kraju iznosi slučaj izvjesne Katarine Katić koju je bez razloga potjerao iz kuće muž Martin. Ispitavši svjedoke nadbiskup je naredio da kroz osam dana Martin mora primiti natrag ženu, a u protivnom da mu se zabrani ulaz u crkvu.

Još za upravljanja nadbiskupijom Minuccija Minucci dolazi do ponovne vizitacije, koju obavlja apostolski vizitator Mihovil Priuli u travnju 1603. godine. U obavljanju svog posla vizitator Priuli bio je minuciozno točan i njegov nam izvještaj daje vrlo konkretne podatke za svako pojedino mjesto. Iznijet ćemo samo najvažnije od njih.

Selo Banj imalo je tada 200 duša u 46 obitelji. Prema izjavi župnika, župljani su dosta siromašni pa zbog radova u polju i drugdje znadu izostati od službe božje. Crkva je posvećen sv. Kuzmi i Damjanu, dobro je opskrbljena, ima misal, obrednik i časoslov na hrvatskom jeziku, "ilirski". U župi su dvije bratovštine - sv. Luke s 22 člana i sv. Kuzme i Damjana koja ima 36 bratima. Župnika je Ivan Nerdešić koji poslužuje Banj i Ždrelac.

U Dobropoljanu je vizitator došao u nedjelju 27. travnja. Crkva sv. Tome pripada župi Neviđane, budući da je Dobropoljana kapelanija. Kapelan je Filip Pribinić. U mjestu ima na 60 obitelji 120 članova. Uz crkvi je i bratovština sv. Tome s 22 bratima. Kao ni one bratovštine u Banju ni ova nema nekih svojih posebnih prihoda.

Nakon Dobropoljane Priuli je posjetio župu Neviđane, u kojoj je župna crkva posvećena sv. Mihovilu a župom upravlja svećenik Matej Varšić iz Neviđana. Crkva je opremljena svim potrebnim, a brigu o njoj posebno vode i bratovštine Tijela Kristova koja ima 80 članova, i to muškaraca i žena, i bratovštinva sv. Mihovila koja ima također oko 80 članova ali su samo muškarci. Župnik je cijenjen od župljana, kojih ima u 49 obitelji 350, uključujući one iz Dobropoljane. Bratovština Tijela Kristova posjeduje neke maslinke a ona sv. Mihovila nema posebnih izvora prihoda.

Župom Pašman upravljao je domaći sin Toma Prebinić, a uz njega su još njegov stric don Nikola Prebinić star 70 godina, zatim don Andrija Monselišić i subđakon Grgur Girsanić. U župi je 120 obitelji s 490 stanovnika. Župna crkva sv. Marije dobro je opremljena, ima neke zemlje s vinogradima i maslinicima i dva prokuratora. Dvije su bratovštine, i to Blažene Djevice Marije s 40 bratovština sv. Marije de Punta sa 120 bratima, koja ima neke svoje maslinike. Na Punti je "ex devotione fid delium" sagrađena kapela sv. Marka, kamo okolni vjernici radije idu nego u župnu crkvu koja im je daleko pola milje.



Pašmanski kanal
4.   od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #8 : Listopad 19, 2010, 14:35:42 »


Nakon što je obavio vizitaciju samostana sv. Duje u Kraju vizitator Priuli je produžio za Tkon u crkvu i župu sv. Tome. Kao i u svim ostalim crkvama on je izvršio detaljni pregled čitava inventara i dao određene primjedbe koje nam ovdje nisu posebno interesantne. Uz crkvu je bratovština sv. Marije s oko 100 bratima. Bratovština ima svoje maslinike a isto tako i crkva. Župnik Grgur Bogdanić čovjek je "optimae vitae et famae". Župa ima 50 obitelji i 250 stanovnika.

Sve župe otoka Pašmana su glagoljaške, sve imaju glagoljske misale, neke još k tome glagoljske rituale (obrednike) i brevijare. Svi župnici drže redovito vjeronauk u crkvi, vode župske knjige krštenih, vjenčanih, krizmanih, no gotovo u svakoj od župa neka od njih nedostaje. Prema izjavama župnika, u župama nema osoba koje bi bilo zbog čega bile na lošem glasu.

Zanimljivo bi bilo pregledati još i vizitaciju zadarskog nadbiskupa Oktavijana Garzadoro s kojom je započeo kao apostolski vizitator 4. ožujka 1625. Počeo je s Ugljanom, pa je nakon Kukljice došao u Banj a zatim u Dobropoljanu, Neviđane, Pašman i Tkon. Nakon izvještaja o vizitaciji na otoku Ugljanu i Pašmanu slijedi izvještaj o župama obalnog pojasa zadarske nadbiskupijem. No budući da se radi o kratkom vremenskom periodu između ove i prethodnih vizitacija, smatramo da ovdje nije potrebno ulaziti u detaljniju analizu Garzadorove vizitacije.

IV.

Veoma zanimljive i za period od XVII do XIX. stoljeća pružaju popisani i sređeni podaci don Vlade Cvitanovića, župnika glagoljaša iz Iža, koji je pobilježio sve glagoljske kodekse na teritoriju zadarske nadbiskupije, pa tako i otoka Pašmana, kako ih je zatekao 1948. godine.

U Cvitanovićevu neobjavljenom rukopisu nalaze se podaci iz glagoljskih knjiga godova, matica krštenih, umrlih, krizmanih i vjenčanih. Dao je zatim pregledni popis svećenika glagoljaša na otoku kao i župnika, te glagoljske i latinske matrikule bratovština koje su djelovale od XVI. Stoljeća pa sve do najnovijeg vremena.

Ne ulazeći u detalje dat ćemo ovdje samo prikaz Cvitanovićeva rada, koliko se odnosi na župe otoka Pašmana:

1. Svećenici (glagoljaši) župe Ždrelac (ot. Pašman) od najstarijih vremena (XVI. st.) do danas. Nakon najkraćih podataka o mjestu Ždrelac koji se spominje u dokumentima 1446. godine donosi izvore: Glagoljska matica krštenih, umrlih, glagoljska matrikula sv. Tila, Glagoljski libar godova župe Banj i Ždrelac, Latinski libar godova, Latinska matrikula sv. Križa od god. 1715, Extraordinarium ab anno 1769-1800, Extraordinarium ab anno 1800-1859; abcedni popis svećenika, ukupno njih 27 iz Ždrelca, te popis župnika prema maticama u Banju i Ždrelcu od 1587-1937. godine s naznakom odakle su i koliko su župnikovali. Bilo ih je ukupno u tom razdoblju 40.

Istim redoslijedom slijede podaci o svećenicima glagoljašima župe Banj, gdje su dane karakteristike pojedinih matica, matrikula (knjige i pravilnici pojedinih bratovština), libara godova te posebnih izvještaja tzv. ex-traordinarium. U župi, odnosno iz sela Banj, bilo je ukupno 19 svećenika a župnika glagoljaša od 1579. do 1970. g. 44.

Dobropoljana se spominje već 1270. godine. Na temelju istih, iako manje brojnih izvora, registrirana su 24 svećenika mještana, navedena su prezimena alfabetskim redom prema maticama od 1728-1808, te 27 župnika Dobropoljane od 1579-1947 godine.

Podaci za Neviđane (Mrljane), prema sačuvanim maticama, su vrlo oskudni jer su one izmedu 1934. i 1939 sve propale. Don Vlade Cvitanović uspio je ipak registrirati 27 svećenika mještana kao i 36 župnika u vremenu od 1587. do 1948. godine.

Sakupljeni materijali za povijest župe Pašman brojniji su od svih ostalih s otoka Pašmana. Nakon kratkog uvoda i statistike o kretanju broja duša od 1598. godine, kada je bilo 550 duša, do 1937. kada ih je zabilježeno u Pašmanu 1180 a odsutnih 194, prelazi na izvore, kojih registrira 17 u vremenu od 1582 do 1680. dajući njihovu preglednu analizu (matice krštenih, vjenčanih, umrlih, krizmanih, ispovijeđenih i pričešćenih). Slijedi zatim drugi niz matica krštenih, vjenčanih i mrtvih od 1686. do 1853, glagoljska matrikula sv. Antuna opata, sv. Tila (Sakramenta), sv. Šimuna, Gospe od Karmena, sv. Marije. Posebno su zanimljive i značajne matrikule navedenih bratovština s vrlo mnogo zanimljivih pojedinosti u vremenu od XVII. do XIX stoljeća. Slijedi zatim Libar dobitaka sv. Marije (1747-1820), Glagolski libar dužnika sv. Marije od godine 1766-1809, te glagolski libro extraordinarium. Registrirao je 107 svećenika domorodaca, 7 koludara - benediktinaca Pašmanca na Čokovcu, te 4 7 župnika i kapelana u vremenu od 1400, pa do 1965. Na kraju je naveo i popis prezimena s naznačenom godinom kada se koje prvi put spominje!

Posebni je separat o župi Tkon u kojem su navedene crkve, vrela (matice i matrikule), 82 svećenika domorodca te 33 župnika u vremenu od 1517. do 1953. Godine.

Radi svojevrsne zanimljivosti i cjelovitosti prikaza osnovnih podataka o životu stanovništva otoka Pašmana navest ćemo još samo neke zanimljivosti iz knjiga bratovština (matrikula), prema analizi don Vlade Cvitanovića.

Iz naprijed spomenutih knjiga bratovština vidi se da su njihovi članovi bili ne samo otočani nego i pojedini Zadrani, koji su tamo imali svoje posjede. Bratovštine su suzbijale svađe, priređivale zajedničke gozbe za bratime a bolesnim članovima slale dio gozbe. Postojale su bratovštine za svjetovnjake a isto tako i za svećenike glagoljaše (Sv. Duha u Tkonu). Bratovštine su posuđivale svojim članovima i novac uz kamatu od 6%, "kako to crkva dopušta". Neke bratovštine grade i svoje crkvice. Godine 1761. bratimi sv. Marije u Pašmanu daju Mihi Brodariću 7 "sića" ulja, da uzmogne izbaviti dva sina iz tamnice. Članarina se plaća u novcu ili u naravi (vino, pšenica). Svaki je bratim dužan kupiti svijeću radi pratnje umrlog bratima do groba i procesije. Kad umre bratim izvan sela, bratimi su dužni poći po njegovo tijelo "i do 20 milja po moru i 15 milja po kopnu". Ako bratim umre od kuge, bratovština će naći za novac nekoga da ga pokopa ili će se braća ždrijebom izabrati. Kad umre tuđinac ili sirota, braća će ga pratiti sa svijećama kao bratima. Neposlušnog bratima izbacuju iz bratovštine, i, ako ne daje svoj određeni doprinosn, ni njemu se neće pomoći. Manji broj bratovština imai svoje zemljišne posjede.

• • • • •

Kao što je i u naslovu ovog rada naznačeno, ovo je samo presjek kroz povijest otoka Pašmana. Podaci su tako brojni da bi se na njihovu temelju dala napraviti zaista opširna i iscrpna studija o bogatoj prošlosti ovog otoka kroz njegovu dugu povijest još tamo od prahistorije pa sve do najnovijeg doba. Doista bilo bi dobro i korisno da se to jednom i učini.

Eduard Peričić, Zadar



Pašmanski kanal
5.   od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!