Pašman

<< < (2/2)

Marica:

U hrvatskom srednjem vijeku nasuprot Pašmanu nalazila se je od X do XII. stoljeća župa Sidraga, koja se prostirala od Bibinja i Nadina do rijeke Krke. U sastavu je dakle ove župe bio i značajni Pašmanski kanal, najvažniji prolaz morem iz sjevemog u južni Jadran i obrnuto, u doba obalne navigacije, kad se je plovilo isključivo uz obalu i samo danju. Iako je prvom hrvatskom kralju Tomislavu kao svom "prokonzulu" bizanski car prepustio upravu svoje pokrajine Dalmacije, a time i otok Pašman, on ipak nije mogao još ući u sastav jedne hrvatske župe budući da je pravno još uvijek pripadao Bizantu, kao što svjedoči i gornji podatak Tomislavova suvremenika cara Konstantina Porfirogeneta. No budući da je tada Hrvatska bila vrlo jaka pomorska sila, sigurno je da su njeni brodovi koristili sve prednosti Pašmanskog kanala i s jedne i s druge strane.

Pod izravnu vlast Bizanta ponovno dolazi Pašman kao i čitava tema Dalmacija u vrijeme unutrašnjih nereda u Hrvatskoj izazvanih građanskim ratom izmedu sinova Krešimira I (o. 935-945), drugog Tomislavova nasljednika, Miroslava (945-949) i Mihajla Krešimira II (949-969) . Kralj Mihajlo Krešimir II je dolazio u Zadar, odakle je bila i njegova žena Jelena, no osim podatka da je jednom obdario zadarski samostan selom Diklom kod Zadra, nemamo dokumenata koji bi potvrđivali i bilo kakvu njegovu vlast nad ovim gradom ili pak nad bizantskom temom Dalmacijom. Izgleda da je to postigao njegov sin Sjepan Držislav (969-997), kojemu bizantski car šalje kraljevske znakove (oko 988) , odlikujući ga k tome i naslovom carskog "eparha i patricija". Ako je Stjepan Držislav uz naslov carskog eparha i patricija dobio na upravu i temat Dalmaciju, onda je i Pašman po drugi put ušao u sastav hrvatske države, čiji su se kraljevi, prema pisanju [/]Tome Arhiđakona[/b], od tada nazivali "reges Dalmatiae et Chroatiae".

Ponovni dinastički sukobi izbili su u Hrvatskoj za vrijeme Držislavovih sinova Svetoslava (997-1000), Krešimira III (1000-1030) i Gojislava (1000-1020) , vjerojatno zbog neutvrđenog pitanja nasljedstva. Novonastalu situaciju iskoristiše gradovi bizantske Dalmacije te pošalju poslanike mletačkom duždu Petru II Orseolu (991-1009) s molbom da ih oslobodi "od strogosti Slavena". Na Spasovo (9. svibnja) godine 1000. dužd s velikim brodovljem ostavi Veneciju. Otoci Krk, Osor i Rab, a nakon poraza hrvatskog brodovlja nedaleko Zadra, gradovi Zadar, Trogir i Split svečano dočekaše dužda. Pred duždevom vojskom, koja se zaustavila kod Pašmana, predadoše se i prestrašeni stanovnici hrvatskog grada Biograda. Silom su zauzeti još i neratljanski otoci Korčula i Lastovo. Zajedno s ostalim gradovima i otocima Dalmacije i Pašman tada prvi put dolazi pod mletaču vlast.

Prema pisanju Bianchija, oko godine 1050. osnovana je biogradska biskupija, kojoj su osim teritorija na kopnu pripadali još otok Pašman i drugi obližnji otoci, tada odvojeni od zadarske biskupije. Nije sačuvan nikakav dokumenat koji bi nam pomogao utvrditi točnu godinu osnutka ove biskupije i njenu potvrdu sa strane papine, no njezin legitimitet potvrđuje jedan drugi sigumi podatak. Naime, godine 1059. ili malo prije (nuper), po naredbi i uz pomoć kralja Petra Krešimira IV (1058-1075), sagradili su benediktinski monasi u Biogradu samostan sv. Ivana Evanđeliste. Tom prigodom kralj Petar Krešimir IV u prisustvu papina legata opata Majnarda, biogradskog biskupa Teodozija i drugih odličnika daje samostanu privilegij kraljevske slobode. Prisustvo papina legata u Biogradu nesumnjiva je potvrda legitimnog osnivanja nove hrvatske biskupije. Nadalje, budući da se u spomenutoj ispravi Petar Krešimir naziva "rex Chroatorum et Dalmatiarum" nije teško zaključiti da je tada vladao barem jednim dijelom bizantskog temata Dalmacije, a svakako onim kojemu je pripadao otok Pašman. Novom samostanu ustupio je kasnije (1076) biogradski biskup Prestancije crkvu sv. Kuzme i Damjana sa zemljama u Tkonu na otoku Pašmanu, što nepobitno svjedoči da je hrvatska biogradska biskupija imala svoje posjede na tom otoku. I u popisu zemalja koje je samostan sv. Ivana Evanđeliste pribavio za vrijeme opata Lupa i Madija, sastavljenom poslije 1076, spominju se i zemlje "in Kutuno" (Tkon) i "in Pustimano" (Pašman).

Nakon što je Hrvatska ušla u personalnu uniju s Ugarskom (1102) posve će oslabiti njena pomorska sila o kojoj ugarski vladari nisu znali ili nisu htjeli voditi računa, što će spremno iskoristiti Venecija. Još za vladanja prvog hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana (1102-1116) mletački dužd Ordelafo Faledro u kolovozu 1115. kreće s ratnim brodovljem i vojskom put Zadra. Pritisnut bolešću i smetan razmiricama s bratom Almošem, Koloman je zanemario obranu svog dragocjenog primorskog posjeda jer, osim u zadarskom kaštelu i u Biogradu, nigdje drugdje nije bilo kraljevske vojske. U ovom pohodu dužd uspijeva osvojiti Zadar, osim kaštela, i Biograd. Oba grada zatim utvrđuje i vraća se u Veneciju. Ordelafova je mornarica, dakle, osvojila dvije prijestolnice: hrvatski Biograd i dalmatinski Zadar. U drugom pohodu (1117) dužd Ordelafo je osvojio i srušio Šibenik a pridobio je još i Trogir i Split, sam je pak u toku bitke od zadobivenih rana poginuo. Nakon ovih dvaju pohoda sigurno je i otok Pašman po drugi put došao pod mletačku vlast.

Kolomanov sin i nasljednik Stjepan II (1116-1131) uspio je ponovo godine 1124. pridobiti Biograd, Šibenik, Trogir i Split, i zato mletačka vojska pod vodstvom dužda Dominika Michielija, ponovno dolazi u hrvatske teritorijalne vode. Dužd se više ne zadovoljava vlašću nad dalmatinskim gradovima, već ulazi u borbu za hrvatske gradove na tom području. On poslije zauzeća barbarski ruši staru hrvatsku prijestolnicu Biograd (1125), jer mu taj grad najviše smeta. Ide, dapače, tako daleko te uništava najvažniju benediktinsku opatiju u Hrvatskoj, samostan sv. Ivana Evanđeliste, koji se nalazio u Biogradu ili u njegovoj neposrednoj blizini. Gradsko stanovništvo se razbježalo kojekuda, najviše u Skradin i Šibenik, biogradski je pak biskup prešao posve u Skradin  dok su se monasi sklonili za prvo vrijeme vjerojatno u Šibenik kod crkve sv. Krševana.

Nakon razaranja Biograda Mlečani su postali i nesmetani gospodari Pašmanskog kanala, koji je do tada u obrambenoj politici primorske Hrvatske igrao svakako značajnu ulogu, imao strateški položaj koji je prisiljavao Mlečane da respektiraju hrvatski suverenitet na potezu između dva značajna hrvatska grada Nina i Biograda. Naime, doklegod su Hrvati u svojim rukama imali utvrđeni Biograd i njemu preko puta vrlo blizi Pašman Mlečani su bili prisiljeni da na jedan ili drugi način traže od hrvatskog vladara slobodu prolaza svom brodovlju kroz zaštićeni i uski Pašmanski kanal.

Što se biogradskih benediktinaca tiče, netom su prilike dopustile prenijeli su definitivno sjedište porušene opatije na otok Pašman, dva kilometra sjeverozapadno od današnjega sela Tkona, na vrh oko 90 m visokoga brežuljka Ćokovca. Izabrali su ovo slikovito mjesto jer su ondje već otprije posjedovali kapelu sv. Kuzme i Damjana, koju im je bio darovao biogradski biskup Prestancije, a oko 1070. godine presudio kralj Petar Krešimir IV. Dužd je, međutim, bez ikakva ustručavanja njihovu crkvu poklonio zadarskom biskupu Mihajlu, koji to 1129. godine i priznaje, ali je ipak vraća na molbu opata Ivana prijašnjim vlasnicima monasima.
 
Ćokovac je bio također strateški važan položaj nad uskim Pašmanskim kanalom, jednako kao i vrh onoga brda na kojemu se dizala opatija sv. Mihovila na Ugljanu nad Zadarskim kanalom, Oba su ova samostana bila opskrbljena naročito jakim zidovima i kaštelima te su služili i kao pomorske utvrde ili izvidnice.

Protjerani iz hrvatskog prijestolnog grada. Biograda, u novoj opatiji Sv. Kuzme i Damjana benediktinci će sačuvati svoj izrazito hrvatski identitet i samosvijest. Oni su godine 1202. primili u svoj samostan i na svoje posjede zadarske bjegunice kada su im Mlečani i križari razorili grad. U znak zahvalnosti zadarski kler i puk 1204. godine ustupaju opatiji sv. Kuzme i Damjana koludričku crkvu i kuriju sv. Dimitrija u Zadru, što potvrđuju zadarski nadbiskup Ivan, gradeški patrijarh Benedikt i papa Inocent III.



Pašmanski kanal
2.   od 5

Marica:

Prema Bianchiju, pašmanski su benediktinci koji put kod sv. Dimitrija držali kapitule. Papa Inocent IV, naredio je ovim monasima sv. Kuzme i Damjana neka uz doličnu odštetu dozvole dominikancima, koji su tek bili došli u Zadar, da u crkvi sv. Dimitrija mogu obavljati službu Božju. Ne ulazeći detaljnije u povijest ovog samostana istaknimo još samo to da se u njemu gajila slavenska služba božja, te su tkonski glagoljaši bili i preko granica Hrvatske dobro poznati.

U ratobornom XIV. stoljeću, kada je Ludovik I Anžuvinac (1342-1382) upro sve sile da oduzme Mlečanima Dalmaciju, tkonski samostan i njegova utvrda imali su značajnu ulogu pristajući uz Ludovika i podržavajući ratoborne Zadrane. Rezultat takva njihova stava je bio taj da su Mlečani 1345. osvojili samostan sv. Kuzme i Damjana i zatim samostan i crkvu raskopali do temelja; opatu Grguru imenovanom od pape Klementa VI ne dadoše miran posjed opatije, otkinuvši mu pečat s papinske bule. Kad je opat, žaleći se li Rimu kod pape, došao s papinom preporukom duždu, ovaj ga dade za neko vrijeme zatvoriti. Vrativši se u Tkon i našavši sve razoreno obraća se papi Inocentu VI godine 1357, jer nema gdje skloniti glavu. Kada je sljedeće godine kralj Ludovik pobijedio Mlečane i prisilio ih na mirovni ugovor prema kojemu su se morali odreći svih posjeda od polovice Kvarnera do Drača, na kopnu i na moru, i tkonski benediktini dobiju opet sve svoje posjede koje im i papa Inocent VI potvrdi, te oni uskoro obnove sve što je u toku rata stradalo.

Cvatući period samostana u Tkonu i vlast hrvatsko-ugarskog kralja nad Zadarskim i Pašmanskirn kanalom nisu potrajali dugo. Posljednji Anžuvinac na hrvatsko-ugarskom prijestolju, Ladislav, ne mogavši učvrstiti svoju vlast nasuprot onoj Sigismunda Luksemburgovca stao je pregovarati s Venecijom još 18. srpnja 1408. Godine. Godinu dana kasnije, 9. srpnja 1409, nakon sramotna cincarenja proda Ladislav Veneciji za 100.000 dukata Zadar s Novigradom, Vranom i otokom Pagom koje je još imao u rukama.  Ali on je prodao Veneciji i sva svoja prava na cijelu Dalmaciju, na sve krajeve Dalmacije, sva mjesta, utvrde, vazale, feude, ljude. Sada pod vlast Venecije dolazi i otok Pašman na kojemu su svoje posjede imali: zadarska nadbiskupija, pojedini zadarski samostani i brojni građani, a samostan sv. Kuzme i Damjana u svojoj povijesti doživjet će period postepenog ali sigurnog pada. Pod vlašću Venecije Pašman će ostati sve do njezina pada 1797. godine.

U doba borbi s Turcima, od kraja XV st. pa do prvih desetljeća XVIII stoljeća, porasla je važnost Pašmanskog kanala, budući da je pašmanskobiogradsko područje bilo ključ sjevera, juga i unutrašnjosti. Radi toga mletački providuri ulažu napore da utvrde i ojačaju grad Zadar, što ne bi bilo moguće ako se ne vodi briga i o njegovim otocima. I zato kad god u svojim izvještajima govore Zadru i njegovu stanovništvu, govore i o stanovništvu zadarskih otoka.

Iza prvih turskih provala na biogradsko primorje nametala se Veneciji potreba i utvrđenja Biograda kao predstraže Zadra. Prva, naime, turska provala u ove krajeve zabilježena je još 1432. godine pod vodstvom turskog vojvode Ishakbega, o čemu kralja Sigismunda izvještavaju Dubrovčani. Zapis o njoj nalazi se i u tzv. Pašmanskom brevijeru: "Va to vrime pride Isak voevoda s Turci i porobi Vlahe i Hrvate". Godine 1470. bile su dvije turske provale u zadarski kraj, a ponavljale su se još i 1473, 1475, 1478 i 1482. godine. Biograd je od Turaka stradao nešto prije 1492. i 1499. godine. Stradao je također i 21. I. 1521, kad su Turci poharali sedam sela biogradskog primorja. Nakon 6 godina Biograd je imao svega 70 žitelja. Sve je to bez sumnje utjecalo i na život stanovništva susjednog Pašmana, kamo su se sklanjali mnogi bjegunci ispred turske sile.

Da bi barem donekle bili sigurni od turskih iznenađenja stanovnici uz obalu Pašmanskog kanala formirali su naoružane jedinice na brodicama, gajetama i leutima s latinskim jedrima i veslima, koje su vršile patrolnu službu na moru. Središte ove male mornarice "barche armatet dei Croati" biogradskog primorja je sam Biograd, čiji je zapovjednik grada imao u tim ratnim vremenima svu upravnu, vojničku i sudsku vlast. Ove jedinice, međutim, nisu bile dovoljne da pružaju neku naročito jaku zaštitu od Turaka, koji su nakon osvajanja Vrane (1538) postali naročito opasni susjedi, koji su znali svojim lađama doploviti do Pašmana i dalje. Tako su 1570. u Tkonu zapalili dio ljetine a iz sela Pašmana odveli ropstvo više osoba.

Za čitavo ovo područje ciparski je rat (1570-1573) bio presudan, budući da su za njegova trajanja Turci obilno harali na cijelom biogradskom primorju, paleći sela i nastambe, odvodeći stoku i roblje, pa su tom prigodom zapaljena i sva sela ovog primorja, a među njima i Biograd, koji je sasvim ostao bez stanovnika. Mirom od g. 1573. Tkonska opatija definitivno gubi one kopnene posjede (Goricu, Podvrsje, Rogovo i Vrbicu) koje su Turci zauzeli u toku rata, što će se vrlo teško odraziti na samostansku ekonomiju. U toku kandijskog rata (1646-76) još više stradava čitavo mletačko primorje i tursko pograničje a svim nedaćama pridružuje se i kuga.

U toku mletačko-turskih ratova imao je veoma značajnu ulogu Pašmanski kanal, kojim operiraju mletački brodovi radi zaštite mletačkih posjeda, posebno Biograda, a time i posjeda na otoku Pašmanu. Kanalom operiraju od 1533. i senjski uskoci koji bi se iskrcavali kod Biograda i odlazili u pljačku na turski teritoriji. Uskoci su dolazili u sukob i s mletačkom vlašću koja je htjela suzbiti njihovu djelatnost na Jadranu. Godine 1617. poslali su Mlečani 2 galeona i 12 galija u Pašmanski kanal da unište uskoke, koji su već odmakli dalje.

Za vrijeme bečkog rata (1683-1699), kada je turska vojska bezglavo bježala iz Ugarske a u Dalmaciji su nastale pobune, nestalo je Turaka iz obalnog pojasa Dalmacije pa tako i iz vidokruga Pašmanskog kanala.

Padom Mletačke Republike 1797. Dalmacija dolazi pod vlast Austrije. Tek kratko vrijeme, od 1805 do 1813, ovdje je vlast Napoleonove Francuske, a onda je ponovno zavladala Austrija do 1918. godine, kada Dalmacija, a s njom, razumljivo, i otok Pašman, ulazi definitivno u sastav Hrvatske i Jugoslavije.

II

U spomenutim povijesnim prilikama odvijao se i život pašmanskih sela Pašmana, Tkona, Neviđana, Dobropoljane, Banja, Mrljana i Ždrelca, koja se u povijesnim dokumentima spominju redom kojim smo ih ovdje naveli.

Prema dokumentima sabranim u Diplomatičkom zbomiku što ga je priredio T. Smičiklas, vidimo da su na otoku Pašmanu najveći dio posjeda uživali plemići, građani i crkvene ustanove u Zadru, koji su tamo imali obradive površine, vinograde, maslinike, šume, vrtove i solane. Od zadarskih samostana na Pašmanu su svoje posjede imali samostani: Sv. Krševan, Sv. Marije, Sv. Platon, Sv. Dimitrije, Sv. Katarin, franjevci i nadbiskupija zadarska kojoj su pripali posjedi koje je na Pašmanu do 1125. imala biogradska biskupija. Čitav niz dokumenata nalazi se još i u spisima zadarskog notara. Zasebnu i neobično vrijednu zbirku dokumenata čine spisi samostana sv. Kuzme i Damjana u Tkonu, koji se čuvaju u Arhivu Hrvatske u Zagrebu. Dio dokumenata nalazi se još u arhivama samostana sv. Marije i sv. Frane u Zadru, te u Arhivu Provincije franjevaca trećoredaca u zagrebu.



Pašmanski kanal
3.   od 5

Marica:

Sabrani dokumenti govore nam o testamentarnim legatima u korist pojedinih članova obitelji, u korist crkava na otoku Pašmanu ili za podizanje crkvenih objekata. Budući da je ovom radu cilj dati samo presjek kroz povijest otoka Pašmana odnosno njegovih naselja, nismo u mogućnosti da ulazimo u čitav niz zanimljivih detalja koje nam pružaju sačuvani dokumenti. Navest ćemo zato samo neke od njih. Tako 22. svibnja 1390. godine Pelegrina, udovica Franje de Grisogono, ostavlja samostanu sv. Katarine u Zadru "svu svoju živinu na Pašmanu" a, osim toga, "ostavlja, hoće i određuje", da se "circa ecelesium sancti Doymi de insula Pischimani" podigne samostan Male braće "de Bosna" koji će tu stanovati i moliti za njezinu dušu i za duše njenih pokojnika. Istom samostanu ostavlja i sve svoje posjede na Pašmanu. Ova darovnica je temelj franjevačkom samostanu u Kraju na otoku Pašmanu, koji djeluje još i danas.

Vrlo su česti kupoprodajni ugovori kojima pojedini Zadrani prodaju svoje posjede pojedinim stanovnicima pašmanskih sela, kao i ugovori kojima stanovnici Pašmana prodaju pojedine komade svog zemljišta Zadranima među kojima je u prvoj polovici XIV stoljeća posebno istaknuta obitelj Mihe i Vučinje Martinussija koja je često kupovala vinograde, pašnjake i drugu obradivu zemlju "in insula Pustimani". Česte su diobe zemlje, vinograda i solana te zamjene posjeda među pojedincima na samom otoku kao i između otočana i Zadrana. Također su brojni dokumenti o davanju zemlje ili vinograda u najam na odredeni i neodređeni broj godina. Visina podavanja, ako se je radilo o vinogradu, redovito je iznosila 1/4, a ako se radilo o maslinicima 1/2, dok od prodanih plodova jednako kao i od vina tj. 1/4.  Ako je određeni teren bio uzet u najam na odredeno vrijeme, onaj koji ga je kultivirao imao je pravo istu zemlju prodati pod uvjetom da za ponuđenu svotu ponudi zemljište najprije prvom vlasniku, a ako on ne pristane, zbog nezainteresiranosti, tada kolon može tu zemlju prodati kome hoće s time da novi kolon preuzima iste obaveze prema vlasniku kao što ih je imao onaj koji mu je zemlju prodao.

Prilikom sastavljanja kupoprodajnih ugovora, testamentarnih, diobenih i zamjeničnih, uvijek su točno određivane međe posjeda o kojima je riječ. Na taj način doznajemo i za druge vlasnike, kao što su pojedini samostani u Zadru ili crkve na Pašmanu, te pojedini vlasnici iz Zadra ili sa Pašmana. Jednako tako nailazimo na lokalitete kao "Rosugla" ili "Krivošina“, "Longin sive Conaplica". U najvećem broju dokumenata stoji samo "in insula Postimani", "Pessimani", „Pistumani", "Pestumani" i sl. Rjeđe se spominju Dobropoljana, Banj i Tkon. Spomenuti dokumenti redovito su sastavljani u Zadru, a pohranjeni su u samostanskim arhivima, u Nadbiskupiji ili pak u Historijskom arhivu u Zadru.

III

Zasebnu i veoma važnu skupinu podataka za drugu polovicu XVI stoljeća pruža nam apostolska vizitacija Agostina Valiera obavljena početkom svibnja 1576. U svom izvještaju vizitator govori o svim mjestima otoka Pašmana, o broju stanovnika, točnosti i vrsti crkvenih podavanja, o teološkoj spremi i disciplini klera i zatim daje iscrpni izvještaj o stanju svake crkve posebno. Svoju vizitaciju započeo je s Banjom i nastavio u Dobropoljanu, Neviđane, Pašman, Punta in Pasmam Sanctus Domnius (Kraj) i Tkon. Njegovi podaci su zanimljivi jer je pohodio ova mjesta samo 6 godina poslije ciparskog rata pa su njegove pojedinosti za prošlost ovih naselja veoma važne.

Poslije Agostina Valiera (21 godinu kasnije) obavio je vizitaciju svoje nadbiskupije zadarski nadbiskup Minnuccio Minucci (1596-1604). On je vizitaciju počeo na Pašmanu s Tkonom dana 6. listopada 1597. U Tkonu ga je dočekao opat Montemerlo de Monteriaco, Talijan, koji je nadbiskupa pozdravio "illirica lingua". Davši upute domaćem župniku Jurju Bogdaniću o vršenju pastoralne prakse, s kojom je bio uglavnom zadovoljan, otišao je nadbiskup u pratnji opata obaviti vizitaciju samostana koji je tada imao samo 6 redovnika, koji službu božju obavljaju "illyrico idiomate". Nakon vizitacije samostana sv. Kuzme i Damjana na Čokovcu, zbog lošeg vremena, krenuo je pješice u Pašman, gdje je pregledao novosagrađenu crkvu sv. Marije i groblje, davši upute seljacima i starom župniku Lovri Bačinoviću, s kojim nije bio zadovoljan, da se pobrinu za veći red u crkvi i za zid oko groblja. U Neviđanima "quae ad nostram S. Grisogoni abbatiam pertinet" nadbiskup je bio posve zadovoljan, kako s uredenjem crkve sv. Mihovila, tako i sa župnikom Matejem Farsićem, za kojega kaže da se odlikuje "revnošću, marljivošću i ljubavlju za puk". Toliko je bio zadovoljan ovim svećenikom da ga još jednom na kraju svog izvještaja biranim riječima hvali.

Obavljajući dalje vizitaciju Dobropoljane nadbiskup Minucci bilježi da se u njoj nalazi samo kapela, kojoj su patroni obitelj de Ferra iz Zadra.

U kapeli, kojom je po odredbi patrona ali bez nadbiskupove dozvole upravljao stari svećenik, nije bilo osnovnog crkvenog ruha. Posljednja postaja na Pašmanu bio je Banj. Tamo je najprije pohodio filijalnu crkvu sv. Kuzme i Damjana, davši upute da se križ stavi na vidljivo mjesto u crkvi, a zatim je proslijedio u župnu crkvu sv. Luke koja je odatle udaljena oko 3000 koraka. U njoj nije našao zamjerke, a glede župnika Ivana Mardešića, ispitavši vjerodostojne osobe, zaključuje da je pobožan i marljiv. Jedino mu još preporuča da veću brigu posveti kršćanskom nauku kod djece. Na kraju iznosi slučaj izvjesne Katarine Katić koju je bez razloga potjerao iz kuće muž Martin. Ispitavši svjedoke nadbiskup je naredio da kroz osam dana Martin mora primiti natrag ženu, a u protivnom da mu se zabrani ulaz u crkvu.

Još za upravljanja nadbiskupijom Minuccija Minucci dolazi do ponovne vizitacije, koju obavlja apostolski vizitator Mihovil Priuli u travnju 1603. godine. U obavljanju svog posla vizitator Priuli bio je minuciozno točan i njegov nam izvještaj daje vrlo konkretne podatke za svako pojedino mjesto. Iznijet ćemo samo najvažnije od njih.

Selo Banj imalo je tada 200 duša u 46 obitelji. Prema izjavi župnika, župljani su dosta siromašni pa zbog radova u polju i drugdje znadu izostati od službe božje. Crkva je posvećen sv. Kuzmi i Damjanu, dobro je opskrbljena, ima misal, obrednik i časoslov na hrvatskom jeziku, "ilirski". U župi su dvije bratovštine - sv. Luke s 22 člana i sv. Kuzme i Damjana koja ima 36 bratima. Župnika je Ivan Nerdešić koji poslužuje Banj i Ždrelac.

U Dobropoljanu je vizitator došao u nedjelju 27. travnja. Crkva sv. Tome pripada župi Neviđane, budući da je Dobropoljana kapelanija. Kapelan je Filip Pribinić. U mjestu ima na 60 obitelji 120 članova. Uz crkvi je i bratovština sv. Tome s 22 bratima. Kao ni one bratovštine u Banju ni ova nema nekih svojih posebnih prihoda.

Nakon Dobropoljane Priuli je posjetio župu Neviđane, u kojoj je župna crkva posvećena sv. Mihovilu a župom upravlja svećenik Matej Varšić iz Neviđana. Crkva je opremljena svim potrebnim, a brigu o njoj posebno vode i bratovštine Tijela Kristova koja ima 80 članova, i to muškaraca i žena, i bratovštinva sv. Mihovila koja ima također oko 80 članova ali su samo muškarci. Župnik je cijenjen od župljana, kojih ima u 49 obitelji 350, uključujući one iz Dobropoljane. Bratovština Tijela Kristova posjeduje neke maslinke a ona sv. Mihovila nema posebnih izvora prihoda.

Župom Pašman upravljao je domaći sin Toma Prebinić, a uz njega su još njegov stric don Nikola Prebinić star 70 godina, zatim don Andrija Monselišić i subđakon Grgur Girsanić. U župi je 120 obitelji s 490 stanovnika. Župna crkva sv. Marije dobro je opremljena, ima neke zemlje s vinogradima i maslinicima i dva prokuratora. Dvije su bratovštine, i to Blažene Djevice Marije s 40 bratovština sv. Marije de Punta sa 120 bratima, koja ima neke svoje maslinike. Na Punti je "ex devotione fid delium" sagrađena kapela sv. Marka, kamo okolni vjernici radije idu nego u župnu crkvu koja im je daleko pola milje.



Pašmanski kanal
4.   od 5

Marica:

Nakon što je obavio vizitaciju samostana sv. Duje u Kraju vizitator Priuli je produžio za Tkon u crkvu i župu sv. Tome. Kao i u svim ostalim crkvama on je izvršio detaljni pregled čitava inventara i dao određene primjedbe koje nam ovdje nisu posebno interesantne. Uz crkvu je bratovština sv. Marije s oko 100 bratima. Bratovština ima svoje maslinike a isto tako i crkva. Župnik Grgur Bogdanić čovjek je "optimae vitae et famae". Župa ima 50 obitelji i 250 stanovnika.

Sve župe otoka Pašmana su glagoljaške, sve imaju glagoljske misale, neke još k tome glagoljske rituale (obrednike) i brevijare. Svi župnici drže redovito vjeronauk u crkvi, vode župske knjige krštenih, vjenčanih, krizmanih, no gotovo u svakoj od župa neka od njih nedostaje. Prema izjavama župnika, u župama nema osoba koje bi bilo zbog čega bile na lošem glasu.

Zanimljivo bi bilo pregledati još i vizitaciju zadarskog nadbiskupa Oktavijana Garzadoro s kojom je započeo kao apostolski vizitator 4. ožujka 1625. Počeo je s Ugljanom, pa je nakon Kukljice došao u Banj a zatim u Dobropoljanu, Neviđane, Pašman i Tkon. Nakon izvještaja o vizitaciji na otoku Ugljanu i Pašmanu slijedi izvještaj o župama obalnog pojasa zadarske nadbiskupijem. No budući da se radi o kratkom vremenskom periodu između ove i prethodnih vizitacija, smatramo da ovdje nije potrebno ulaziti u detaljniju analizu Garzadorove vizitacije.

IV.

Veoma zanimljive i za period od XVII do XIX. stoljeća pružaju popisani i sređeni podaci don Vlade Cvitanovića, župnika glagoljaša iz Iža, koji je pobilježio sve glagoljske kodekse na teritoriju zadarske nadbiskupije, pa tako i otoka Pašmana, kako ih je zatekao 1948. godine.

U Cvitanovićevu neobjavljenom rukopisu nalaze se podaci iz glagoljskih knjiga godova, matica krštenih, umrlih, krizmanih i vjenčanih. Dao je zatim pregledni popis svećenika glagoljaša na otoku kao i župnika, te glagoljske i latinske matrikule bratovština koje su djelovale od XVI. Stoljeća pa sve do najnovijeg vremena.

Ne ulazeći u detalje dat ćemo ovdje samo prikaz Cvitanovićeva rada, koliko se odnosi na župe otoka Pašmana:

1. Svećenici (glagoljaši) župe Ždrelac (ot. Pašman) od najstarijih vremena (XVI. st.) do danas. Nakon najkraćih podataka o mjestu Ždrelac koji se spominje u dokumentima 1446. godine donosi izvore: Glagoljska matica krštenih, umrlih, glagoljska matrikula sv. Tila, Glagoljski libar godova župe Banj i Ždrelac, Latinski libar godova, Latinska matrikula sv. Križa od god. 1715, Extraordinarium ab anno 1769-1800, Extraordinarium ab anno 1800-1859; abcedni popis svećenika, ukupno njih 27 iz Ždrelca, te popis župnika prema maticama u Banju i Ždrelcu od 1587-1937. godine s naznakom odakle su i koliko su župnikovali. Bilo ih je ukupno u tom razdoblju 40.

Istim redoslijedom slijede podaci o svećenicima glagoljašima župe Banj, gdje su dane karakteristike pojedinih matica, matrikula (knjige i pravilnici pojedinih bratovština), libara godova te posebnih izvještaja tzv. ex-traordinarium. U župi, odnosno iz sela Banj, bilo je ukupno 19 svećenika a župnika glagoljaša od 1579. do 1970. g. 44.

Dobropoljana se spominje već 1270. godine. Na temelju istih, iako manje brojnih izvora, registrirana su 24 svećenika mještana, navedena su prezimena alfabetskim redom prema maticama od 1728-1808, te 27 župnika Dobropoljane od 1579-1947 godine.

Podaci za Neviđane (Mrljane), prema sačuvanim maticama, su vrlo oskudni jer su one izmedu 1934. i 1939 sve propale. Don Vlade Cvitanović uspio je ipak registrirati 27 svećenika mještana kao i 36 župnika u vremenu od 1587. do 1948. godine.

Sakupljeni materijali za povijest župe Pašman brojniji su od svih ostalih s otoka Pašmana. Nakon kratkog uvoda i statistike o kretanju broja duša od 1598. godine, kada je bilo 550 duša, do 1937. kada ih je zabilježeno u Pašmanu 1180 a odsutnih 194, prelazi na izvore, kojih registrira 17 u vremenu od 1582 do 1680. dajući njihovu preglednu analizu (matice krštenih, vjenčanih, umrlih, krizmanih, ispovijeđenih i pričešćenih). Slijedi zatim drugi niz matica krštenih, vjenčanih i mrtvih od 1686. do 1853, glagoljska matrikula sv. Antuna opata, sv. Tila (Sakramenta), sv. Šimuna, Gospe od Karmena, sv. Marije. Posebno su zanimljive i značajne matrikule navedenih bratovština s vrlo mnogo zanimljivih pojedinosti u vremenu od XVII. do XIX stoljeća. Slijedi zatim Libar dobitaka sv. Marije (1747-1820), Glagolski libar dužnika sv. Marije od godine 1766-1809, te glagolski libro extraordinarium. Registrirao je 107 svećenika domorodaca, 7 koludara - benediktinaca Pašmanca na Čokovcu, te 4 7 župnika i kapelana u vremenu od 1400, pa do 1965. Na kraju je naveo i popis prezimena s naznačenom godinom kada se koje prvi put spominje!

Posebni je separat o župi Tkon u kojem su navedene crkve, vrela (matice i matrikule), 82 svećenika domorodca te 33 župnika u vremenu od 1517. do 1953. Godine.

Radi svojevrsne zanimljivosti i cjelovitosti prikaza osnovnih podataka o životu stanovništva otoka Pašmana navest ćemo još samo neke zanimljivosti iz knjiga bratovština (matrikula), prema analizi don Vlade Cvitanovića.

Iz naprijed spomenutih knjiga bratovština vidi se da su njihovi članovi bili ne samo otočani nego i pojedini Zadrani, koji su tamo imali svoje posjede. Bratovštine su suzbijale svađe, priređivale zajedničke gozbe za bratime a bolesnim članovima slale dio gozbe. Postojale su bratovštine za svjetovnjake a isto tako i za svećenike glagoljaše (Sv. Duha u Tkonu). Bratovštine su posuđivale svojim članovima i novac uz kamatu od 6%, "kako to crkva dopušta". Neke bratovštine grade i svoje crkvice. Godine 1761. bratimi sv. Marije u Pašmanu daju Mihi Brodariću 7 "sića" ulja, da uzmogne izbaviti dva sina iz tamnice. Članarina se plaća u novcu ili u naravi (vino, pšenica). Svaki je bratim dužan kupiti svijeću radi pratnje umrlog bratima do groba i procesije. Kad umre bratim izvan sela, bratimi su dužni poći po njegovo tijelo "i do 20 milja po moru i 15 milja po kopnu". Ako bratim umre od kuge, bratovština će naći za novac nekoga da ga pokopa ili će se braća ždrijebom izabrati. Kad umre tuđinac ili sirota, braća će ga pratiti sa svijećama kao bratima. Neposlušnog bratima izbacuju iz bratovštine, i, ako ne daje svoj određeni doprinosn, ni njemu se neće pomoći. Manji broj bratovština imai svoje zemljišne posjede.

• • • • •

Kao što je i u naslovu ovog rada naznačeno, ovo je samo presjek kroz povijest otoka Pašmana. Podaci su tako brojni da bi se na njihovu temelju dala napraviti zaista opširna i iscrpna studija o bogatoj prošlosti ovog otoka kroz njegovu dugu povijest još tamo od prahistorije pa sve do najnovijeg doba. Doista bilo bi dobro i korisno da se to jednom i učini.

Eduard Peričić, Zadar



Pašmanski kanal
5.   od 5

Navigacija

[0] Lista Poruka

[*] Prethodna stranica