Sulentic -Zrmanja Vrelo

[Marica]

Zrmanja Vrelo poznatije kao Šulentic selo u kojem je 1862. Pave Šulentić, kroz svoj trud i marljivost, udario temelje za veleposjedničko imanje.
 
Pave Sulentić –a zgrada u kojoj je bila pošta, dućan i štale, dali je i konak bio u toj zgradi nije sigurno jer su Šulentići imali i birtiju s konakom, mlinice su srušene.

^{Klikni na fotografiju da se poveća}

1.   Kuća Pava Šulentica u kojoj je bila pošta
2.   Ploča s natpisom i godinom obnove kuće Pava Sulentica
3.   Kuća u dvorištu gdje je bio dućan
4.   Slika kuće sa strane i pogledom na livadu koja ide prema rijeci Zrmanji
5.   Podrum kuće koji su kao zadruga godinama koristili Srbi za pršutanu

^{Klikni na fotografiju da se poveća}

 6.  Slika kuće od pozadi, slikano od rijeke Zrmanje
 7.  Slikano od rijeke Zrmanje prema kući Pava Šulentića
 8.  Kuća u kojoj je živio sin Juke, Pajica (Pavle) Šulentić
 9.  Kuća lijevo, također kuća obitelji Šulentić
10. Crno vrelo vlasništvo Šulentića, partizani-cetnici podigli spomenik na Šulentića zemlji
11. Ploča na mlinici u Palanci (Zvonigrad), koju su Srbi ostetili da se navidi u koju je povodom  stavljena!
12. Partizansko-četnicki spomenik na Šulentić zemlji

Palanka (Zvonigrad), tu je katoličko groblje gdje su Šulentići imali svoju grobnicu, grobnicu su već tokom Drugog svjetskog rata devastirali domaći četnici i provalili u grobove kao "misleći" da ima nakita, a grobnica im je sluzila za bacanje smeća što i danas rade.

13. Crkva "Rođenja Blažene Djevice Marije"
14. Grob Šulentića
15.– 16. Unutrašnjosti grobnica Šulentića gdje se vidi smeće
17. Zrmanja u Palanci

^{Klikni na fotografiju da se poveća}

18. Vrelo Zrmanje
19. Vrelo Zrmanje
20. Stara kamena brana na vrelu
21. Brana na vrelu građena 1930.- 1935.
22. Područje vrela  Zrmanje
23. Pogled s Misija* na vrelo Zrmanje


* Kamenjar iznad samog izvora se zove Misije

* Prvi puta na internetu. Kopiranje za forume nije dozvoljeno. 1.

[Marica]

Misa u župi bez ijednoga vjernika

Palanka, 11. kolovoza 2007. Točno na 200. obljetnicu ustanovljenja pedeset i jedne župe u ondašnjoj Senjsko-modruškoj biskupiji, među kojima je i Palanka, gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović predvodio je svetu misu u crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u koncelebraciji župnika Gračaca i upravitelja župe Palanka fra Jakova Prcele, dekana gospićkog vlč. Ante Luketića, gvardijana kninskog fra Petara Klarića, te još nekolicine svećenika – ukupno sedam. Za ovu prigodu iz Knina je došao jedan autobus vjernika, pjevački zbor i vjernici iz Gračaca, te nekolicina iz Gospića. (D. T.)

Župa Palanka, najjužnija u Gospićko-senjskoj biskupiji, nažalost je prije koji dan izgubila svoga zadnjeg vjernika katolika. Naime prije nekoliko dana u staračkom domu u Kninu umrla je starica iz Palanke. Katolici su 1941. protjerani ili ubijeni. Njihovi potomci danas živu oko Bjelovara. Na misi je biskup je pročitao imena 18 stradalih Hrvata iz Palanke, te imena pokojnih župnika.

Biskup je naglasio da su Borićevac, Udbina, Gračac i Rudopolje imali sličnu sudbinu kao i Palanka – katolici su protjerani ili poklani. Posebno je osvijetlio životni put pok. Peće Butkovića, župnika koji je ondje zadnji put bio 1983. godine, dvije godine prije svoje smrti, te fra Ivana Savića, njegova nasljednika. Zahvaljujući fratrima i provinciji Presvetog Otkupitelja na skrbi za ovu župu biskup je naglasio: "Nije onaj duh sasvim nestao iz ovih krajeva… Možda su Hrvati negdje drugdje počinili zločin, ali ovdje je bilo zgodno osvetit se." Župnik je zahvalio svima koji su pomogli uređenje crkvenog okoliša i same crkve: Ivan Martinović je izradio prozore, a donacija je to franjevačkog samostana u Kninu, Hrvatska vojska je prije 2-3 mjeseca očistila šikaru oko crkve, Hrvatske ceste iz Gračaca su na svoj način bile na raspolaganju. Iza mise nazočni su se okrijepili sendvičima i sokom. Obećali su: "Doći ćemo i iduće godine!"

Kratka povijest župe

Područje Zrmanje poznato još od Rimljana. U novije vrijeme općina Zrmanja (1871. - 1955.) zauzima područje na jugoistoku Like. To je najjužnija točka Like, sa starohrvatskim gradom Zvonigrad (danas ruševina). Zrmanjsko područje se nalazilo na tromeđi (Triplex Confinio) Hrvatske, Bosne i Dalmacije. Turci su Zvonigrad osvojili 1522/7 i držali ga do sve do protjerivanja 1683/5. godine.

Rimokatolička župa u Zrmanji - Palanka osnovana je 1807. godine, a crkva je sagrađena 1830. godine. Titular crkve i župe je: Rođenje Blažene Djevice Marije. Sazidao ju je župnik Marko Ivanović koji je tamo boravio 50 godina.

Prema popisu stanovništva iz 1857. godine u zrmanjskoj kumpaniji bilo je 337 kuća i 4.630 žitelja. Od toga 95 rimokatolika i 4.535 pravoslavnih. Godine 1874. službu preuzima župnik Petar Uroda i ima 124 župljanina (Palanka 31, Popina l, Vrelo 12, Kom 45, Kuseč 37). Godine 1910. rimokatolička župa Rođenja Blažene Djevice Marije u Zrmanji Palanka ima 18 obitelji: Šulentić, Ivanović, Lisica, Martinović.

Crkva je 1942. godine opljačkana i zapaljena, a ljudi protjerani ili poklani.

Također je opljačkan i župni stan. Iz 1968. imamo zapis da još nekoliko katoličkih ognjišta ima u selu Duboki Dol. Zidine župne crkve su i tada stršile, a u zgradi župnog stana nalazio se jedan dobroćudni kršćanin. Župni su stan neki neupućeni ljudi počeli rušiti, ali je župnik vlč. Pećo Butković intervenirao kod općinskih krugova i stvar je spašena. Župnik je u Palanku dolazio 2-3 puta godišnje. Imao bi službu Božju. Danas tamo samo strše zidovi. Godine 1983. nadbiskup Pavlišić i župnik Pećo Butković su obnovili crkvu te joj sagradili betonski krov.

Stradali Hrvati u Drugom svjetskom ratu Godine 1941. četnici su ubili na Otriću više osoba Ivanković Anica 1907, Martinović Ante 1881, Šulentić Ivka 1911, te djecu: Ivanković Dragan 1932, Ivanković Manda 1935, Ivanković Marija 1938, Ivanković Petar 1930, Ivanković Ivica 1936, Ivanković Jeka 1938, Ivanković Milan 1934, Kraljević Lucija-Ana 1905, Šulentić Đurđijana 1940, Šulentić Ivanka 1937. Šuletntić Milana kći Milina, rođena 1941. godine u Zrmanji bila je tek novorođenče. Četnici su je zaklali, zatim rasjekli i dijelove tjelešca objesili na vješalicu.

Šulentić Mile, rođen u Svetom Roku – Lovinac, bio je trgovac u mjestu Zrmanja. Proglašenjem NDH bio je nominiran za općinskog načelnika. Za njegove odsutnosti, četnici su mu masakrirali cijelu obitelj na najokrutniji način: suprugu, troje djece i kućnu pomoćnicu. Nakon ovih zločinačkih događaja Mile Šulentić stupio je u ustašku vojnicu. Bio je časnik - bojnik. Poginuo je 1944. godine negdje kod Sarajeva.

Matijević Stana ubijena je 1944.

Kao partizani stradali su 1942.

Lisica Milan (1912) i
Lisica Nikola-Nina (1920).

Tekst: http://gospic.hbk.hr/content/view/1082/2/

Fotografije: Vlado Šulentić, praunuk veleposjednika Pave Šulentića iz Zrmanja Vrelo
                      i unuk Anke Pavlović- Šulentić iz Križpolja
                      vlado.sulentic@gmail.com

* Prvi puta na internetu. Kopiranje za forume nije dozvoljeno. 2.

[Marica]

Šulentic mlinica u Zrmanja Vrelo U daljini je obris prvog šulentićevoga mlina. Mlinica je s pet kamenova, koliko je iznad rijeke toliko je na cvrstom tlu. Sada je to sve zaraslo i nemoguće je prići.

[Marica]

Gostioničar Šulentić, u lipnju 1908.

[...] Tako dugo dok nisam napustio područje Hrvatske išlo je sve po mojoj želji. (225) Isto tako u Gospiću, sjedištu županije, gdje ima dosta Srba. Tu sam bez ikakove smetnje došao u dodir s narodom. Ustanovio sam da me narod dočekuje u sve manjem broju i da je dosta nehajan. Ovo sam zapažao što sam sve više kretao na jug. Savjetnik Ehrenhofer napustio me već prije. Od Gospića pratio me podžupan Stjepan pl. Vučetić.

[218 (34)] Kad smo stigli u Zrmanju, u selo nastanjeno Srbima na južnom kraju županije, nije se nitko pokazao. Dapače gostioničar Šulentić, inače dobar unionista, smatrao je za shodno da i on bude povučen, makar sam u njegovoj gostionici prenoćio. Smatrao sam za shodno ministra predsjednika iz Zrmanje s šifriranim brzojavom pozdraviti. Drugi dan u jutro nastavio sam vožnju na Knin. Moj šofer, kao i podžupan Vučetić snalazili su se u tom kraju, pa je tako vožnja prama karti išla sasma gladko.

Kad smo došli na kolodvor u Kninu, dao sam zaustaviti auto, te sam se upitao gdje se nalazi muzeum. Kako je do muzeuma bio kratak put, to sam pošao pješke u pratnji podžupana. U muzeumu našli smo franjevca Maruna (226), koji je upravitelj muzeja i duša tog zavoda. Ovaj se je razveselio zbog mojeg dolazka i pratio nas po muzeumu, te nam ujedno bio tumačem. Prigodom našeg razgledavanja, našao se jedan čovjek koji nas je upozorio. Ujedno se sa ulice čula buka, koju je prouzročila jedna grupa ljudi. Onaj pridošli čovjek otvorio je prozor i rekao na ulici sakupljenim ljudima: "Jest on je!" Nakon nekoliko minuta pridolazilo je sve više ljudi u dvoranu muzeja, te su tu bučili. Od te buke nisam se ja uzrujao, a niti fra Marun, koji mi je mirno dalje tumačio. Gomila ljudi bila je sve veća i sakuplja se u jednom kutu dvorane. Tu pred mene dođe jedan individuum, koji je bio brijač. Taj me počeo psovati s raznim riječima i počeo vikati: "Živio Medaković!" Ja sam odmah ustanovio od kuda puše vjetar i da je položaj kritičan. Meni nije preostalo drugo nego se oduprijeti. Ja sam priredio ruku za obranu. U takovom položaju opazio sam nekoliko koračaja dalje jednog čovjeka, koji je u tom metežu svratio na sebe moju pozornost. Taj čovjek bio po uzrastu Herkules, te inače sasma pristao. On je stajao blizu mene s prekrštenim rukama, kao jedan kip, promatrao ljude u neku ruku s prezirnim pogledom. U tom času znao sam da sam u posljednjem času dobio jednu jaku zaštitu. Možda sam nehotice s glavom spram tog jakog čovjeka načinio niječni pokret, našto i on mi očima moj znak odobri. Sad sam bio siguran da je taj jaki čovjek moj prijatelj, te će me zaštititi od gomile. Nekoliko čvrstih udaraca bilo bi dovoljno da taj čovjek izprazni muzeumsku dvoranu. Međutim do toga nije došlo. U to su prispjela tri oružnika, koji su me od gomile osigurali, te me iz muzeuma odpratili, te sam tako došao do mog automobila. Ova tri oružnika su se postavili na moju obranu, ali glavna obrana je bio onaj jaki čovjek. Gomila ljudi pratila me i dalje s divljom vikom, te su htjeli automobilu načiniti zapreku, da mi tako prouzroče nesreću. U toj još uvijek nesigurnosti osvanuše još četiri oružnika, koji su brzim korakom došli u pomoć. To je također bilo dovoljno da sam i moje korake ubrzao. Kad smo stali, ja sam kazao: "Moja gospoda oružnici: barun Rauch hrvatski ban moli vas za vašu zaštitu!" Oni su to najpripravnije prihvatili, ali su mi preporučili neka što prije ostavim austrijski teritorij, na što sam i pristao. Konačno bio je taj njihov zahtjev shvatljiv, pa sam ga i prihvatio. Kada smo se približili mojem automobilu opazio sam da se jedan dio gomile odijelio, te se približuje jednim postranim putem mom automobilu, što nije značilo dobro. Ja sam zamolio moje pratioce, neka bi dvojica sjela u automobil te ga tako zaštitili. To je bilo očigledno izpravno, te su ta dva oružni ka obranila automobil od napadaja, te sam tako došao do cilja. Kada sam sjeo u automobil opazio sam da me podžupan Vučetić nije slijedio. Dakle, to je značilo čekati ga dok dođe. Konačno dođe podžupan i zatim smo napustili Knin, te smo se uputili najkraćim putem na tlo Hrvatske.

Prije nego nastavim opisivati moje doživljaje, smatram za dužnost da se vratim na onog Herkulesa iz Knina, koje se zvao Nino Simić, te je bio dobar Hrvat. Na žalost doznao sam da je Simić umro u god. 1926.  

Sad se vraćam na moju vožnju, kojom dođem bez upadice u Zrmanju. Tu sam u prvom redu brzojavno ubavijestio o svim događajima ministra predsjednika. Tu se nije radilo samo o mojoj osobi, već o događaju napadaja između Austrije i zemalja krune Sv. Stjepana, jer je ban hrvatski bio na austrijskom teritoriju vrijeđan, te njegova osobna sigurnost ugrožena. O tom sam obavijestio šifriranim brzojavom ministra predsjednika.(227)

Nadalje sam ubavijestio riječkog gubernatora da se parobrod "Elöre" može vratiti. Isto tako sam ubavijestio suprugu podžupana Vučetića, da ću sa podžupanom stići u Gospić, od kuda će se ustanoviti daljnje putovanje. Vozni red kroz morsku obalu bude napušten, te se o tom moralo ubavijestiti razne faktore, koji bi sura+ivali prigodom tog mog putovanja. Tako dođemo sretno još istog dana u Gospić. Vožnja iz Gospića u Senj išla je gladko, koji grad je čisto hrvatski ... [...]
________________________________________
(225) Rauch je još posjetio Dugu Resu, Mrzlo Polje, Rakovicu, Otočac, Brinje. Prema mišljenju M. Gross (Hrvatska uoči aneksije, 224), on zapravo želi izazvati srpsko stanovništvo na demonstracije i nemire, koji bi mu onda dobro došli u protusrpskoj kampanji i pripremi veleizdajničkog procesa.

(226) Lujo Marun.

(227) Doista je zbog tog incidenta došlo do surevnjivosti između austrijske i mađarske vlade. Pester Lloyd je dakako čvrsto stao na Rauchovu stranu, a ban je za list (jutarnje izdanje 14. i 16.VII.) izjavio da je atentat organizirala Srpska samostalna stranka. Rauch se Kninjanima osvetio tako da im je zabranio ispašu na hrvatskom tlu.

Izvor: Memoari bana Pavla Raucha
Izdavač: Branka Molnar
Zagreb, 2009., str. 82-84

[Marica]

Zaručili se i bit će svadba na 27. lipanj 1896 dražestna gospođica Sofija Banjeglav iz Bunića sa g. Jukom Šulentićem, sinom i obće štovanog veleposjednika Paje Šulentića iz Zrmanje.

Hrvat, 20. lipnja 1896