Gostioničar Šulentić, u lipnju 1908.
[...] Tako dugo dok nisam napustio područje Hrvatske išlo je sve po mojoj želji. (225) Isto tako u Gospiću, sjedištu županije, gdje ima dosta Srba. Tu sam bez ikakove smetnje došao u dodir s narodom. Ustanovio sam da me narod dočekuje u sve manjem broju i da je dosta nehajan. Ovo sam zapažao što sam sve više kretao na jug. Savjetnik Ehrenhofer napustio me već prije. Od Gospića pratio me
podžupan Stjepan pl. Vučetić.
[218 (34)] Kad smo stigli u
Zrmanju, u selo nastanjeno Srbima na južnom kraju županije, nije se nitko pokazao.
Dapače gostioničar Šulentić, inače dobar unionista, smatrao je za shodno da i on bude povučen, makar sam u njegovoj gostionici prenoćio. Smatrao sam za shodno ministra predsjednika iz Zrmanje s šifriranim brzojavom pozdraviti. Drugi dan u jutro nastavio sam vožnju na Knin. Moj šofer, kao i podžupan Vučetić snalazili su se u tom kraju, pa je tako vožnja prama karti išla sasma gladko.
Kad smo došli na kolodvor u
Kninu, dao sam zaustaviti auto, te sam se upitao gdje se nalazi
muzeum. Kako je do muzeuma bio kratak put, to sam pošao pješke
u pratnji podžupana. U muzeumu našli smo franjevca Maruna (226), koji je upravitelj muzeja i duša tog zavoda. Ovaj se je razveselio zbog mojeg dolazka i pratio nas po muzeumu, te nam ujedno bio tumačem. Prigodom našeg razgledavanja, našao se jedan čovjek koji nas je upozorio. Ujedno se sa ulice čula buka, koju je prouzročila jedna grupa ljudi. Onaj pridošli čovjek otvorio je prozor i rekao na ulici sakupljenim ljudima: "Jest on je!" Nakon nekoliko minuta pridolazilo je sve više ljudi u dvoranu muzeja, te su tu bučili. Od te buke nisam se ja uzrujao, a niti fra Marun, koji mi je mirno dalje tumačio. Gomila ljudi bila je sve veća i sakuplja se u jednom kutu dvorane.
Tu pred mene dođe jedan individuum, koji je bio brijač. Taj me počeo psovati s raznim riječima i počeo vikati: "Živio Medaković!" Ja sam odmah ustanovio od kuda puše vjetar i da je položaj kritičan. Meni nije preostalo drugo nego se oduprijeti. Ja sam priredio ruku za obranu. U takovom položaju opazio sam nekoliko koračaja dalje jednog čovjeka, koji je u tom metežu svratio na sebe moju pozornost.
Taj čovjek bio po uzrastu Herkules, te inače sasma pristao. On je stajao blizu mene s prekrštenim rukama, kao jedan kip, promatrao ljude u neku ruku s prezirnim pogledom. U tom času znao sam da sam u posljednjem času dobio jednu jaku zaštitu. Možda sam nehotice s glavom spram tog jakog čovjeka načinio niječni pokret, našto i on mi očima moj znak odobri. Sad sam bio siguran da je taj jaki čovjek moj prijatelj, te će me zaštititi od gomile. Nekoliko čvrstih udaraca bilo bi dovoljno da taj čovjek izprazni muzeumsku dvoranu. Međutim do toga nije došlo. U to su prispjela tri oružnika, koji su me od gomile osigurali, te me iz muzeuma odpratili, te sam tako došao do mog automobila. Ova tri oružnika su se postavili na moju obranu, ali glavna obrana je bio onaj jaki čovjek. Gomila ljudi pratila me i dalje s divljom vikom, te su htjeli automobilu načiniti zapreku, da mi tako prouzroče nesreću. U toj još uvijek nesigurnosti osvanuše još četiri oružnika, koji su brzim korakom došli u pomoć. To je također bilo dovoljno da sam i moje korake ubrzao. Kad smo stali, ja sam kazao: "Moja gospoda oružnici: barun Rauch hrvatski ban moli vas za vašu zaštitu!" Oni su to najpripravnije prihvatili,
ali su mi preporučili neka što prije ostavim austrijski teritorij, na što sam i pristao. Konačno bio je taj njihov zahtjev shvatljiv, pa sam ga i prihvatio. Kada smo se približili mojem automobilu opazio sam da se jedan dio gomile odijelio, te se približuje jednim postranim putem mom automobilu, što nije značilo dobro. Ja sam zamolio moje pratioce, neka bi dvojica sjela u automobil te ga tako zaštitili. To je bilo očigledno izpravno, te su ta dva oružni ka obranila automobil od napadaja, te sam tako došao do cilja. Kada sam sjeo u automobil opazio sam da me podžupan Vučetić nije slijedio. Dakle, to je značilo čekati ga dok dođe.
Konačno dođe podžupan i zatim smo napustili Knin, te smo se uputili najkraćim putem na tlo Hrvatske.
Prije nego nastavim opisivati moje doživljaje, smatram za dužnost da se vratim na onog Herkulesa iz Knina, koje se zvao Nino Simić, te je bio dobar Hrvat. Na žalost doznao sam da je Simić umro u god. 1926. Sad se vraćam na moju vožnju, kojom dođem bez upadice u Zrmanju. Tu sam u prvom redu brzojavno ubavijestio o svim događajima ministra predsjednika. Tu se nije radilo samo o mojoj osobi, već o događaju napadaja između Austrije i zemalja krune Sv. Stjepana, jer je ban hrvatski bio na austrijskom teritoriju vrijeđan, te njegova osobna sigurnost ugrožena. O tom sam obavijestio šifriranim brzojavom ministra predsjednika.(227)
Nadalje sam ubavijestio riječkog gubernatora da se
parobrod "Elöre" može vratiti. Isto tako sam ubavijestio
suprugu podžupana Vučetića, da ću sa podžupanom stići u Gospić, od kuda će se ustanoviti daljnje putovanje. Vozni red kroz morsku obalu bude napušten, te se o tom moralo ubavijestiti razne faktore, koji bi sura+ivali prigodom tog mog putovanja. Tako dođemo sretno još istog dana u Gospić. Vožnja iz Gospića u Senj išla je gladko, koji grad je čisto hrvatski ... [...]
________________________________________
(225) Rauch je još posjetio Dugu Resu, Mrzlo Polje, Rakovicu,
Otočac, Brinje. Prema mišljenju M. Gross (Hrvatska uoči aneksije, 224), on zapravo želi izazvati srpsko stanovništvo na demonstracije i nemire, koji bi mu onda dobro došli u protusrpskoj kampanji i pripremi veleizdajničkog procesa.
(226) Lujo Marun.
(227) Doista je zbog tog incidenta došlo do surevnjivosti između austrijske i mađarske vlade. Pester Lloyd je dakako čvrsto stao na Rauchovu stranu, a ban je za list (jutarnje izdanje 14. i 16.VII.) izjavio da je atentat organizirala Srpska samostalna stranka. Rauch se Kninjanima osvetio tako da im je zabranio ispašu na hrvatskom tlu.
Izvor: Memoari bana Pavla Raucha
Izdavač: Branka Molnar
Zagreb, 2009., str. 82-84