Prva dva metka bila su namenjena Pernaru. Pogođen prvim u grudi, odmah je pao na klupu. Basariček je sedeo za stenografskim stolom, između dvijeju govornica, čekajući prijelaz na dnevni red da uzme učešća u debati. Digao se da spriječi Račića, ali ga je drugi metak smrtno pogodio. Srušio se isprijed stenografskog stola i poslaničkih klupa. Trećim metkom Račić je gađao Radića koji se, pogođen u trbuh, stropoštao pod klupu. Granđa je ustao da zaštiti Radića, ali nije stigao već je, ranjen u podlakticu, štitio Pribićevića koji se još zaklonio ispod klupe. Od petog metka pao je Pavle Radić koji je stajao malo podalje i na bolan uzvik svoga strica Stjepana pojurio da mu pomogne, ali je pogođen ispod srca. (Zagrebački reporteri to ovako opisuju: "Čim je Granđa pao, Radić je ostao nezaštićen u klupi, te Račić ispaljuje i na njega hitac, koji ga pogađa u trbuh. Kad je to vidio Pavle Radić skače prema Puniši Račiću. Račić dobacuje nešto Pavlu Radiću, izgledalo je, kao da mu kaže: - Tebe sam tražio! te sa petim metkom pogađa smrtonosno Pavla Radića i to jedan centimetar ispod srca. Pavle je odmah pao na zemlju").
Svi su vikali: Puniša, Puniša! Ludak, pobi ljude! Šta mu bi..." zapisao je Predrag Milojević.
Metci iz Račićevog parabeluma usmrtili su ne samo neke poslanike nego i Skupštinu kao takvu. Njoj više nije bilo života!
Pavelić je još iste večeri uzeo vlak za Zagreb, a odakle, malo kasnije, otišao za Bugarsku k Vanči Mihajlovu.
Račić je neometano izašao iz Skupštine da ga niko nije ni taknuo:
"U panici koja je zavladala u celoj Skupštini, na Račića niko nije obraćao pažnju. On je, posle pucnjave, s revolverom u ruci sišao s govornice (vojvoda V. Trbić tvrdi da su se jednog trenutka gledali oči u oči, prim. S. Ć.) i uputio se u ministarsku sobu u koju se ulazilo pravo iz plenumske sale... Iz ministarske sobe priješao je u skupštinski bife, a odatle u malo dvorište iz koga je kroz prizemlje zgrade Ministarstva građevina izašao u Masarikovu ulicu i otišao u grad. Bio je u stanu nekog svog prijatelja... Hteo je da se prijeda lično ministru policije popu Korošecu. Za počinjen najteži zločin vrhovnom policajcu! Korošec ih nij eprimio (Račića i Dragana Bojovića)... Zanimljiv je bio susret upravnika grada Manojla Lazarevića i atentatora Račića. Primajući revolver koji mu Račić prijedaje, upravnik Lazarević ga upita:
- Zašto ga nosiš!
- Ja ga nosim od 1913, sa Bregalnice kad sam njime ubio jednog poručnika i dva redova i od tog vremena ja ga imam stalno, jer sam mislio da je ovaj revolver spasilac."
Te srijede u 12:25 sati ne samo da je hrvtaska krv tekla po skupštinskim klupama već je i ugašena nada da će se tako parlamentarnim putem moći boriti barem protiv centralizma i srbijanske hegemonije.
Toj borbi se je 1927. god. pridružio i prijedsjednik Srpske samostalne demokratske stranke Svetozar Pribićević, nekadašnji najenergičniji borac za jugoslavenski centralizam i unitarizam. Tako nastaje blok Seljačka demokratska koalicija (SDK).
To je pojačalo pritisak kralja i srbijanske strane na oporbu koja je dolazila iz Hrvatske.
Dok je Radić još ležao u jednoj beogradskoj bolnici, kralj mu prijeko Pribićevića nudi da proglasi "amputaciju" Hrvatske, tj. njezino izdvajanje iz Jugoslavije. Po kraljevoj zamisli ta bi "amputirana" Hrvatska imala biti tek zapadno od crte Virovitica-Karlovac-Senj.
Time bi se ostvario stari srbijanski plan o velikoj Srbiji za koji su se srbijanski vladari i političari zalagali još od sredine XIX. stoljeća (poradi izmijenjene međunarodne situacije tog se plana Pašić morao odreći potpisavši 1917. godine deklaraciju o zajedničkoj državi s Hrvatima i ostalim južnim Slavenima iz Austro-Ugarske).
Kad ni ovaj put nije uspio plan o velikoj Srbiji, kralj se odlučuje na proglašenje osobne diktature proklamacijom od 6. siječnja 1929. godine. U skladu s time, raspuštena je Narodna skupština, zabranjene su sve političke stranke te sva vjerska i građanska društva na nacionalnoj osnovi. Zabranjene su i sve nacionalne oznake: ime jezika, zastave, grbovi, simboli, kao protudržavna obilježja. U skladu s time i sama država će devet mjeseci iza proglašenja diktature promijeniti ime i zvat će se Jugoslavija, a upravno-politički će biti podijeljena na devet banovina.
Za trajanja diktature, pa i nakon objavljivanja tzv. Oktroiranog (tj. po kralju objavljenog, a ne u parlamentu izglasanog) ustava 1931. godine ništa se nije moglo legalnim putem urediti niti za demokratizaciju niti za decentralizaciju države, a još manje za osamostaljenje hrvatskog naroda. Zbog toga se od 1929. god. nadalje hrvatska borba odvijala na dva kolosijeka, u domovini mirnim i, kad je to postalo moguće, parlamentarnim putem, a u inozemstvu revolucionarnim metodama.
Na klupi, koja je bila pored trafike, na samom uglu ove dvije ulice. Neki su sjedili na klupi a neki kraj njih stajali. Svi su bili uzbuđeni i mlatarajući rukama nešto su jedni drugima govorili. Sve su to bili zastupnici iz Hrvatske seljačke stranke (HSS) i Seljačko-demokratske koalicije (SDK) Prijedavc, Svetozar Pribićević i još neki. Zatim se njihova bučnost stišavala dok nisu svi pognuli glave. Vidilo se po njima da se nešto tragično dogodilo. Beograd još ništa nije znao! Onda su pristigli još jedan, pa još jedan i svi zajedno, oko njih sedam do osam, krenuli žurno sa zbornog mijesta, niz Nemanjinu ulicu, prema željezničkoj stanici...
(Poslje ovoga dana, dugo godina će proteći da se hrvatski zastupnici vrate u Beograd.)
________________________________________
"Sa Beogradom uvijek, pod Beogradom nikad" bilo je geslo Stjepana Radića.
Crnogorski separatisti poslednjih godina preuzeli su taj poklič.
Stjepan Radić dan prije odlaska u Beograd
Rodio sam se 11. lipnja 1871. kao deveto dijete siromašnih seljačkih roditelja u jednom selu nedaleko od Siska, prijema Zagrebu, u T'rebarjevu Desnom, koje leži baš tik do same Save. Moji su roditelji imali jedanaestoro djece, osmero ih je živjelo do nedavno, petero je živih još i sada. Braća i sestre su seljaci. Moj pokojni otac Imbro počeo je gospodariti na tri rali zemlje, ali je neumornim radom, a uz to kao vješt kolar, usprkos mnogobrojne obitelji, postao za dvadesetak godina jedan od prvih gospodara u selu. Svu je djecu slao u školu u susjednu Martinsku Ves, prijemda je prijeko tri kilometra daleko i prijemda je često imao i po tri daka, koje je trebalo odijevati i obuvati i još im davati smoka u školu prijeko podneva ..... (Životopis slijedi)
Juro Basariček (13.03.1884 – 20.06.1928.)
‘Važio je kao sociolog Hrvatske seljačke stranke. Bio je doktor prava, ali ostao seljak do kraja života. Seljak najbolje vrste – onaj koji nastavlja da mnogo radi i štedi i onda kad ima dosta da jede i da pije. Po rođenju je bio Zagorac, ali je u nauci i u životu naučio dvije stvari koje su dosta tuđe samim Zagorcima: prvo, da odatle mora da se seli veliki broj ljudi; drugo, da je njima teže nego ikome kad napuste rodni kraj, pa i selo iz kojeg su ponikli. Za svoj životni zadatak je uzeo da organizuje prijeseljavanje Zagoraca, makar u Slavoniju, kad neće u Baranju i Bačku. Pravilno je sudio da je veće udaljavanje za Zagorce ne samo bolno nego skoro nemoguće. U šali je govorio da oni ne mogu da žive ondije gdje “ni ptičeki ne popevaju kak u našim goricama”. […]
Imao je Basariček još jednu životnu misao: to je bila saradnja Hrvata sa Srbima, očekujući dan kad će se raditi i sa Bugarima. I taj i takve širine čovek, taj veliki Južno-Sloven i prijatelj Srba, bio je ubijen usred Beograda.
Pavle Radić (1880-1928)
Od svih hrvatskih prvaka koji su prošli Beogradom, Pavle je bio najpoznatiji i najomiljeniji. Prvo zato što se sa ženom i osmoro dijece naselio u prijestonici, zatim što je imao blagu slovensku fizionomiju i ulivao vijerovanje da će riječ držati više nego glavni Radić. Kad je Puniša Račić počeo da puca, Pavle je u susret revolveru poneo samo svoju mršavu glavu sa plavom bradicom. Kad ga je dočekao ubilački, Puniša je postupio po logici svih koji hoće da obezglave jedan pokret: prije samog vođe, ubiti onoga koji bi mogao da ga naslijedi. […]
Tijelo Pavla Radića, prostreljenog kroz srce, na sudskomedicinskoj ustanovi u Beogradu pojurio da pomogne stricu, ubijen petim Račićevim hicem
Kako je njemu, kao i svima radićevcima, bilo hitno da riješe svoje nacionalno pitanje, Pavle se lakše sporazumijevao sa poštenim radikalima, ukoliko ih je bilo, nego sa desnim zemljoradnicima i sa demokratima. Kod jednih mu je smetala klasnost, kod drugih jugoslovenstvo. Radikali su bili Srbi, nisu ništa tražili među Hrvatima, i nisu imali nikakve ideologije, a bilo ih je dosta kod Srba.
Radićeva smrt, osim zbog načina na koji je do nje došlo, imala je važne posljedice i zbog toga što je doprinijela vakuumu koji je stvoren u političkom vrhu prve Jugoslavije, još prije nego što je zemlju zahvatio vihor II.Svijetskog rata, u travnju 1941. Ne samo da je diktatura od kralja Aleksandra doprinijela odumiranju demokratskih institucija, nego ni mnogi vodeći jugoslovenski političari nisu živi dočekali uspostavljanje jedne drugačije diktature na kraju II.Svijetskog rata, kojoj su možda mogli da se odupru, ili da utiču da nova vlast ipak ne bude jednopartijska.
Stjepan Radić i Svetozar Pribičević
Dvije godine poslje ubojstva kralja Aleksandra u izbijeglištvu u Pragu – u kom se našao zbog kritike Aleksandrove diktature – umire Svetozar Pribićević.
Ivan Pernar *3.11.1889 Marija Gorica , † 02.04.1967 New York (USA),
Jedan od vodećih političara Hrvatska Seljačka Stranka - HSS. Pernar je studirao pravo i radio kao odvjetnik u Zagrebu. Istovremeno bio je poslanik Narodne skupštine u Beogradu gdje je teško ranjen od Račića. Nakon proklamacije diktature kroz kralja Aleksandra (1929) bio je osuđen na tri godine robije. Od 1934.-1945. radio je ponovo u Zagrebu kao odvijetnik. 1945. je otišao najprije u Italiju u eksil i 1948. u USA gdje je sve do svoje smrti (1967.) igrao važnu ulogu u hrvatskoj dijaspori.
Dr. Stjepan Košutić (Radoboj, 30. 06. 1890.) bio je stariji brat Augusta Košutića i radio je kao odvjetnik u Zagrebu. Izabran u Zagrebu 23. siječnja 1927. za oblasnog zastupnika Zagrebačke oblasti djelovao u Oblasnom odboru kao prijedstojnik odjela za obrt, industriju i statistiku, a krajem 1928. odlazi u Osijek gdje zauzima mjesto
Ljubomira Maštrovića kada je ovaj bio zatvoren. Njegov mlađi brat August je bio oženjen kćerkom Stjepana Radića Mirom.
Jakov Jelašić:Hrvatski narod je srušio diktaturu i on hoće da bude gospodar svoj na svojemu, da sam sobom upravlja u svim granama života. Konačno se moralo priznati da postoji hrvatsko pitanje i da danas postoje tri naroda, narod hrvatski, narod slovenački i
narod srpski.
Stipe Matijević, narodni zastupnik HSS-a, kasnije doglavnik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Na izborima za Narodnu skupštinu održanima 8. veljače 1925. godine u šibenskom izbornom okrugu biralo se šest zastupnika. Pobjedu na izborima odnio je HRSS s 23.929 osvojena glasa. Nacionalni blok (radikali i demokrati) osvojio je 23.091 glas, Davidovićevi demokrati 1270, Radnička stranka 203 i Mate Drinković 185 glasova. Iz HRSS-a su izabrana tri zastupnika, i to: Pavle Radić, Josip Pasarić i Rude Bačinić,
Anton – Tone Pavlović *21. lipnja 1884. u Križpolju † 20. rujna 1941. u Križpolju (Detaljnije pod “Poznati Ličani”)
Ivan Granđa ranjen je u podlakticu, pokušavajući da zakloni šefa.
Puniša Račić rođen je 1886. godine.
Bio je divan otac i suprug. Ozbiljan domaćin. U ratovima s početka veka borio se za srpski narod sa Vojvodom Vukom u elitnim četničkim odredima. Bio je hrabar čovek o čemu svedoče gomila odlikovanja koja na žalost, nisu sačuvana. A i kako bi kada su 17. oktobra 1944. godine iznenada banuli partizani i bez ikakvog razloga mog oca izveli iz kuće i uhapsili ga. Niko nam tada nije rekao ni zašto ga vode niti kuda ga vode. Posle mesec i po, tačnije 4. decembra 1944. godine došao je kod nas čovek koji je bio sa njim u istoj ćeliji u Banjičkom logoru i saopštio nam da su oca izveli iz ćelije i streljali ga. Nikada porodica nije službeno saznala šta se dogodilo, niko nam nikada nije saopštio bar gdje je grob. Zašto?! Verujte mi strašno se uzbudim kada o tome govorim. Ne mogu više da govorim. Molim Vas ne zamerite ali ne mogu više da govorim - rekla je, u telefonskom razgovoru sa saradnikom "Srpskog nasleđa" gospođa Mara Vuksan, rođena ćerka g. Puniše Račića. Dodala je samo da ima i brata koji živi u inostranstvu.
Puniša Račić je poslje atentata svoj revolver predao upravniku grada. "Nosim ga od Bregalnice", rekao je prijedajući se zakonu. U šaržeru su ostala dva metka. Pogriješno je izvještavano o marki oružja, nije u pitanju "parabelum" nego "štajer", kalibra 9 mm
