CRO-eu.com
Prosinac 10, 2022, 06:25:28 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Po buri  (Posjeta: 8210 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Lipanj 10, 2008, 18:41:10 »


Prvi puta na internetu Draženovićeve crtice!

Po buri


Već od nekoliko dana bjesni starim gradom Senjem burni siječonjski vihor. Po ulicama bruji i hripi, a gore u zraku, visoko ponad krovova, urla uporno i nejednako, nekuda muklo, potlačeno, kano odjeka bijesu izdaleka. Reć bi da se negdje prelomilo ravnovjesje u uzduhu. Zrak se širokom, dubokom bujicom silovito ruši u vrtoglav na morsku pučinu, te se, uvirući, dube u nju hitrim valovima, pa gine u oblaku visoke, prozirne morske prašine štono otimlje oku unedogled suprotnu krčku obalu. Divno li tamo kuha biserna prašina sred lagašnog, zlaćonog daška dugine boje štono slatko gine na bistroj modrini u svu šir čistoga nebišta!

S burnjaka nad starcem Vratnikom nabila se grdna plećata obrvina snježnog oblačja, crtajući vijugast, snažon luk prema jugu tamo do dogledne okončine velebitskoga gorja. Od nje se neprestance otkidaju i baš kao da tale na jasnom nebištu prebrzali ogranci okrajnih maglica, sipajući na vjetar tanke, tvrde iglice snijega. Odskorašnji južnjački snijeg pokrio čitavu okolicu sve do obale te se zadubao u zavjetrinu uskih uličica do na hvat visoko. Samo sivi kameni kukovi po brdinama i čistaci na udaru bure u gradu ostodoše posvema goli kao da si ih omeo. Studen zrak, strelovitom brzinom prkoseći snažnoj zraci primorskoga sunca, oštro se zajeda u lice i bije zamjernom, jetkom svježinom.

To slavi bijeson pir glasovita januarska bura "fortunal od Sv. Imena Isusovoga", od davna pamtivijeka oštra i uporna, što ne jenjava sve do ovoga blagdana. - Po neumolnome običaju sve se već njojzi priviknulo, i nebo i ljudi.

Tamo na "Križu" šulja se ravno iz sadašnjega obalnoga trga "Fronkoponskoga" uska, duboka uličica ća do drevnoga gradskoga obzidao Iza ovoga se razjazilo strmo i pećinasto korito što njime iza obilnih kiša i oluja koji put u godini nabrekne obilna bujica.

Ova neprohodna uličica i ne ima pravog imena. Danas se službeno zove „mornarskom“, mada se je mornarija odavna već natoliko razrijedila u gradu da se ono par drevnih domaćih nemoćnika i stranih rijetkih priselica lako unedogled gubi u obilnoj mreži gradskih uličica, ne mogući po svojem stalnom boravku podati obilježja nijednoj od njih. Tako je mnogošta u historijsko doba ostolo bez imena, a i ukoliko se sačuvalo starinskoga nazivlja, nisu ga stari rado nadijevali kićeno i zvučno, nadajući se zajamačno više u ječni zveket svojega oružja negoli u krasnoglason smisao svojih riječi.

A i uopće se je krstidba nove ere slabo poprimila uličnih stonovnika. Tako se i dan-danaske ova uličica u puku zove starim imenom "Križ", kojeno je po pravu patrilo nekadašnjem raskrižju dviju ulica dok je još sadanji "Fronkoponski" trg zapremao stari pavlinski monastir s turnjem sv. Mikule. Do g. 1874, kadno ga zbog staračk nemoći, a za volju napretka, porušiše - svake bi večeri oko deset sati ječalo s ovoga tornja tankoj zvonce na mirozov poštenim građanima. Ali "Križ" od nekada i današnji! Kao tama i svjetlo! - Danas se, brajne, s ušća ove uličice nuđa pogled ravno na luku i Krk.

S tog odličja zavide joj mnogobrojne sestrice u gradu, ma i da je unutra - u srcu svom potrajala živjeti po starom ćefu. Na razrovonu tlu naći je uzduž pobočnih jaraka, zimi i ljeti, tragova posljednje, pa makar i davne plohe što uzalud pročišćuje zapuštenu nutrinu, prenoseći do jazova kanala kojekakav starež, slikovita šara, a sumnjiva odaha. Taj se svakidašnji starež kroz godište slabo što i mijenja; ni isti brzopleti prsti ulične derančadi, ni izjedljive nozdrve gladnih domaćih i komšijskih pasa ne premažu ma i u čem promijeniti pradavno obličje toga domaćega, čisto izvornoga tla.

Stoga i danas slabo tko strani, razvon prijeke nužde, zalazi u taj zapušteni ulični prolom štono ljeti neumitno podbija nakiselim zapahom bezdvojbene, skrajnje starosti, a zimi straši svojim mrkim zidinama i sutonjom saminjom.

Danaske se dobrim dijelom uličice - koliko traje zavjetrina - prostire visok snijeg; - po čistini okrutila spoljašnju starež tanka ledena korica. Tamo već podno bedema: presijeca brid snježna nameta klimava vrata neuglednaj jednokatnici, oda njih vodi na čistac prokrčen, uzak nogostup. Odskorašnje stope na njem dobrano već zapuhala vjetrena ulična vijavičica novim, čistim snijegam. Tu u prizemlju borovi u kanobi brojna obitelj Nine Vlahove.

Za boljih dneva kućne domaćice bijaše tu i krčma sa kanobom i malom odajicam. To pokazuje i zarđali držak nekadašnjega cimera poviš vrata. On i danaske podsjeća na šarenu povijest bučnoga krčmarskoga života i objašnjuje podjedno garku opreku nekadašnjega života i unosnoga prometonja prema sadanjaj mrtvaj i bespomoćno jalovaj besposlici. Suha petlja otrurijena cvijeta!

U tom domu zadržala se jedva jošte pokoja uspomena starih, boljih vremena.

Na hrapavu, začađenu zidu šarene se različne pruge, crte i črknje od poprskona vina štono ih do danas već prekrila glatka ruka potlašnjeg, slabo pazljivag a upornag milovonja. - U zatku stere se uza zid obilan krčmarski sto; na par klimovih vješaljaka o  zidu visi nešto izlizanih haljina, za različnu dobu čovječjega vijeka, štono ih ne mažeš više ni prodat ni založit; - pusta spomen žarke, jeftine srponjske žege!

Nje te živo sjeća i par mršovih kreveta, pa ležaj uleknute slamnjače na podu: - sve lagašni i trijezni naručaji toplome tijelu. A raspucan krčmarski ormar kroz svoja staklena, zaprašena vrata otkriva oku na slut tamne oblo-šiljate obrise okrhanih ostataka krčmarskoga posuđa. Koliko se taj niski a široki ormar odlikuje otmjenoj strogoćom ozbiljna starkelje; natoliko se uska a dugoljasta, nekuda vižlasta škrinja za rublje u nasuprotnu kutu veselo smije kroz široku raspuklinu na pokravu, očito odavajući lagašni ustroj i poskočljivu narav svojega ženskoga bića.

- 1 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Lipanj 10, 2008, 18:42:48 »


Prostrana ptičja krletka o debelu, dugačku čavlu poviš prozara još iskrenije pokazuje svoju prazninu: zaprašena zavjesa paučine prekrila je u svu šir, posred sredine. Valjda bi i taj domak ptičjega rabIja bio našao boljega gospodara kad mu se ne bi baš posred srijede prolamala duboka utlina sa silovitoga valjda udarca čaša ili tonjura iz vremena bilo koje "povijesne" borbe. A na ledenaj, napukloj željeznaj pećici pokraj začađene limene lampice koči se visok i trbušast zemljen vrč s uzdanim natpisom: Bevi, Nina! - Pij, Nino!

Upravo jučer o poldan potrošiše zodnji zalogajak hljeba štono ga Nina bila isprosila u susjetke Vice Jačmikove na spratu. - I Vice je bokče što žive od dana na dan; ali se nekako sretno promiće, mešetari robom svakojakom, ne miruje, proturava se - i dobrano žive. Da l' s božje, da l' s vražje, sve joj ide od ruke. Zaslužuje obilno, i još drugima ustupa posla. I druge bi, da svogdje ne preteče Vica. Ne hasni, kad je ona hitra avet dobradošla pod svačijim krovom! - Od škrta predujma, štono ga primi od nje za buduće pranje, preostade do danaske još zadnja šestica koju pohroniše do skrajnje sile.

I jutros se uspela Nina do nje ne bi li opet isciganila koji krajcarak ili zalogajak; ali je Vice silovito otpravi s trpkim riječima:
- Ajde zbogom! Ima vas za posao; curetina vam čitavo čeljade, krepko - i zorno. Tko bi prehronio toliku besposlenu čergu! A rekoh vam već sve što znadoh od pomoći reći. - Nina premuča odgovor i ne prizva se na buru, već progutnu nemilu opasku pa pođe do trgovca. Ovaj se studeno nasmiješi, pa odreza natvrdo:

- Potraje li ovako, moja draga, onda ćemo i sami u prošnju!

Kobni zaista odgovori za to zdvojno doba zračnoga prevrata!

Zazvanilo podnevno zvono. - Na krevetu kutri sjedećke staro, matoro čeljade. Kostobolon je; na pepeljastu mu se licu objesila koža u debele lukove. Jedva na jabučicama podbija mu sumnjiva, zagasita rumen u okrugle pjege. Mutne mu se, zakrvavljene oči, nemirno vrte, debeo nos s modrikastim žilicama preuzetno strši iznad debela, prosijeda, poklopljena brka. Čeljade teško dišući stenje i pokašljiva muklo i hropljivo, pa se kadikad pogladi preko očiju i visoka čela do razdjelka rijetkih vlasi. I pilji pogledom preda se u rasporinu tankojg pamučnog pokrivača. - To je treći muž Nine Vlahove. - S prvim se pozakonila u šesnaestoj godini, od puke zajedničke nužde. Stjerala ih pod brak rodbina, previše se uzdajući u valjonost starih običaja. - Slijedeća dva muža namaknuo joj puki slučaj - u potlašnje, slobodnije i veselije doba, sve bez zakonske sveze. S prvim je živjela neskladno i nevjerno - s nametnute nužde; s drugim bučno i pohotno - u povodu ženske obijesti, a s trećim od navade, da ne traje dane li nenavičnoj osami. - I tako njih dvoje sve do danas proturavaju dane pod udarom zajedničkoga hudog usuda, poput dvoje paščodi na istome loncu.

Nina ne premaže snage, a bi reći ni srca, da se odvoji od njega ni ti potlašnje dane njegove nemoći, mada nije, dok bijaše zdrav i krepak trošilac i bučni vinopija, doživjela uza nj ni mrve pažnje ni koristi. Ali međutim je i ukrotio život tu strojnu žilavu ženu s kićenom krunom svjetlolonenastih vlasi, krupnih modrih očiju, još i sada pravilna i naobla lica, štono je nekada slavila zavidnom ljepotom i zavodljivim žarom.

Koliko li se puta viteški pobiše o njene biseme oči; pa kako da se sada spomen davne slove ne odade u njojzi viteškom pažnjom zadnjeg joj - vjernoga druga!

Zajamačno bio bi to vrtoglav preokret životne povijesti - pa baš i pod staro doba evo gladnog zimiljega orkona. - Poništio je, poništio život tu krčmarsku ljepotu štono isisa čilu snagu dvojici svojih prvih muževa!

Eto sjedi kraj prozorka i bocka iglom da nabrzo zakrpi suknenom krpom šuplje cipele. Prsti joj se grče od studeni, pa što ne premaže prstima, to se potpomaže žilovim dlonima i gojnim laktima, potiskuje ramenima i podupire snažnim koljenima, da kako savlada žilav otpor stare kože i upornu pečal vlažne studeni.

- 2 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Lipanj 10, 2008, 18:43:45 »


Zuri u posao i sažimlje usnice. Od časa na čas zahuče u dlane pa ih trenom tisne pod pazuhe, okomi pogled na muža i klupko nejačadi na slamnjači usred odaje, pa zirne žacavo kroz uzak prozorak, gotovo zamuljen od prašnih udaraca bure.

Njih troje nevinčadi, dva garavca, i najmlađe jasnolonenaste kose, bacaju se loptom štono je skalupiše od dronjaka, pa premrežiše koncem. Nabacivaju se o strop i potcikuju iza svega grlašca: - Na koga se bog srdi? - Svijaju tanke vratiće i punim očicama paze kret loptice, na čiju li će glavu pasti po njoj božja srdžba. Slabašne se ručice nesigurno zamahivaju. Loptica često puta i ne dohvati stropa, a kadikad zakrivi po strani, - kao da se bog danas kadikad ne srdi ni na koga od njih! Sred živahna smijeha bliješte im krupni, zdrovi zubići, a djetinja im se omršava lišca lagašno rude. Godi im zabavica; ugrijava ih. - Starija dva garavca od drugoga su braka, a najmlađi bjelkan sreton je štićenik oboje živih roditelja. Najstarijemu je dvonaest, a najmlađemu šest godinica. - A tamo za stolom do peći sjedi djevojče od šesnaest godina, zalog prvoga braka, iza već pokojne trojice. Kutri u sutamnu kutu, prekrstila ruke u krilu i nepomično promatra kroz prozor dijelak uličice na vidiku.

Netom otparala par stupala starih čarapa te primotala nit u klubašce, pa sada miruje. Plesti se ne dade; sam dodir ledenih pletaćih igala peče jabučice na prstima, a brz kret naglo ledeni i grči članke. Trenom gane stopom, da bi se maknula iz neprilična počitka, ali joj moćnije prija otopljeno sjedište; svogdje drugdje prijeti svježa, jača studen. - A pri svem tom ipak joj lagašno, iz potaje sve to mrzlije plazi mraz po nemoćnu tijelu. Kadikad zodršće i trzne se, pa se opet složi nepomično. - A u duši joj se burka nekakav čemeran osjećaj zapuštenosti i bespomoćne nemoći koji podjednako sladi i naginje plač na sumorne oči. I zaista, sve to jače ovlažuju joj se krupne, plove luči ispod podatno svedenih obrva, probijajući čudesnim iskricama iz okvira dubokih, lagašno tamnih podočnjaka. - Divno li se odava njeno otankoj, bijelo lice, osvježeno prozirnom, ružičastom rumeni prve mlodosti, divno li se odava ono svojom bezazlenom vedrinom i spokojnošću čiste duševnosti na ukočen, bolon pogled vlažnih joj zjenica! Kako se nemoćno svija snježni vrat pod teškim bremenom mlađahne, utruđene glavice štono ju obovija zlaćana kosa lakša od pjene morske! Kako samilosno skromno talasaju jedva vidljive djevojačke grudi lagašnim, nabrzim talasima, kako beznadno i bespomoćno miruju tanahni prsti na tankojj tkanini između nježnih, sićanih koljena!

Snažan zamah bure jurnu zrakom, zaruli kroz dimnjak i prosu po domu jedak, studen mlaz. Na ulici zavitla se snježni vrtuljak i zasipa o prozore. I vrapčić jedan - bogzna odakle pognan i kako izlomaton - udari kljunom o prozorno staklo i padne okomito poput kamena. Djevojče se trzne, oči joj se naplove suzama, prekrsti lakte na sto, i polagašno klone glavom nada njih. Ramena joj se jedva vidljivo ali uporno trzaju.

Jošte zvani podnevno zvono; ječni mu zvuk jenjava na prekide i tone u šumu silovitih vrtIoga bure. I izginu u zadnjem refulu - i ne oglasi se više. Bura bi reći raste; neumolno tišti nedužni svijet. O poldan se je po čudu mogao iščekivati preokret; ali ta nada uminu za današnji dan. Ona će jamačno kao i jučer rasti te rasti sve do ponoćja, pa onda - bag zna - valjda polag predaje sve da Svetag Imena Isusava.

Otac sa kreveta zastenje mrzovoljna i promumlja:
- Poldan!    .

Nina se prene od svog posla pa se zagleda na ulicu. Časkom razmišljaše. Onda se diže, navuče još posve nezakrpone cipele namjesto domaćih papuča i dohvati sa klina išupljen, vunen rubac. Dak se omatala, obazre se s pola oka na muža.

- Haćemo li kruha? - upita neodlučno.
- Rakije! - ozva se živo prazan glas sa kreveta.
- Pa da skapaš od glodi! - sažme žena ponjadjele usne.
- Zima je! - ozva se on.
- Pa prepolovimo! - odgavari Nina ispod glasa.
- Dede, dede! - Zima je!

- 3 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Lipanj 10, 2008, 18:44:57 »


I Nina iziđe žurna, bezobzirce, i zamalo danese hljebac kruha i bočicu rakije. Zaduhala se od žurna hoda, podrhtava od studeni po čitavu tijelu. Ogledne se jetko na nepamičon obris kćerina tijela, jednak kako ga i ostavila, i postavi na sto čedan obrok. Hljebac se podatna pavaljuškao po stolu, a bočica natvrdo, samo jednim maškom zalupnula.

Dječaci prekinuše igru pa se primaknuše stolu do ruba, pozirući punim očicama u hljebac kruha. Majka razreže hljebac napola, te časkam ogledne koji li je komad veći, pa uze tobož veći, a manji razdijeli na tri dijelka, za tri mališa, od većeg otpiljuška kriščicu i gurnu je pred djevojku. Kusić hljeba se prevagnu i dirnu djevojče o lakat. Ona se niti ne gonu. - A ostatak oprezna prepolovi, pa s bočicam ponese k postelji.

I zagrizoše lakomo. Glasno hlaptaše petero čeljusti, a izim toga hlaptanja nije počuti baš nikojeg drugog glaska. Podatno se lomi mekan krušac pod živim kliještima razdraganih zubi, lagodno i hrlo mljaska se u povodu prižimanja lakomih usnica, a hrloj radnji pritiče u pomać nagao udisaj zraka što se na oduške hripeći zajama kroz puna usta. -. Najprije dokonča mališad, pa se kanda u čudu zagleda u ono dvaje starijih. I ovi dogrizoše, pa prionuše srkati.

Pravilno grgoće žuta dućanska žganica kroz tanak grljak bočice, pravilono, kao da udara takt. Zvečno to ječi praznom, studenom sobom, ječi otporno, bezobrazno, lupeški. Najprije sa kreveta: - klok, klok! - pa od prozora: - klok, klok! - a iza
toga napun odisaj i mljesak usnica. Pa malo zatim srkljaj novi sa kreveta, pa opet od prozora, i konačno lupnu staklenka o drvenu plohu. I sveudilj težak, važon muk.

Mališad se međuto gotovo u isti čas sjatila oko stola i uperila lakome očice na preostolu tanku kriščicu kruha. Sloški strijeljaju tri para iskrenih očiju onu zeru slobodne hrane te pogledivaju čas u pognutu glavu sestrinu, čas u oči roditelja. I sretoše se sa spokojnim pogledom matere. Žena opazi cijelu kriščicu hljeba i namah se smrče i dahnu kao da će se razvikati. Zjenice joj se razmaknuše i zaigraše, stisne šake i sažme usne kao da silom tomi riječ. Časkom potraja tako.

- Pa uzmite kad neće gospodična! - potciknu ispod glasa i upilji nestrpljiv pogled na nepomične obrise kćerina tijela.

Najstariji mališ đilme, zgrabi krišku i pohlepno zagrize. Mlađi mu se brat prilijepi za ramena da ugrabi dijelak; ali se jači deran vješto okreće i zamiče u zakutke da dogrize čitav komad. Najmlađe pokuša slijediti brzi im let, ali zamalo opazi da nije doraslo pa stane nasred sobe te se iznenada jadovno rasplače i potrči do materina krila.

Nina ustrmi iznova pogled na onu upornu mučaljivku za stolom, pa zagladi čelo drhtavim, hladnim dlonom. I trzne se, udari nogom o klimavo tle da se potresoše stijene, te zakriči:

- Pa pravo! - Crkni! Crkni!

Kako zagonetno ori nasilan glas po praznom, gladnom domu! Od djevojke se poču lagašno ridanje, pa se stane lelijati, nasporuje i ote mah, i prasnu u glason lelek.

Nina prevuče prstima preko kose, oči joj se zamutile, te nastavi neskladno, bolno kričati:
- A da, crknl! Služi ili gloduj! - Ne bijaše ni meni bolje u tvojim godinama, gospodično! .

Djevojka podiže glavu i upre pogled ravno i smjelo materi u lice. Niz oči joj se rone do dvije suze, usne joj dršću.

 - Očeva krvi, ne bilo te!

- Pusti je! - šapne muž sa kreveta i bolno se pomakne.

- 4 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Lipanj 10, 2008, 18:46:40 »


Nina kruto dočeka ozbiljan, gotovo smjel pogled kćerin, pa proslijedi:

- Čekati božji blagoslov, je li? ... Svi bismo tako znali!

-: Kriva li sam ja što me dadoste na svijet? - zaječi zvonak, drhtav glas djevojčin.

- Služi, radi, stječi, i ne otimlji zalogaj nejačadi! Ne rekoh li ti jučer zadnju: - da izgibosmo? Ne uputih li te ... o svem, tvrdoglavko! - ne pokazah li ti pametna spasa, prokletnice!

Bijesno piskutao prebujao joj glas. Zgrči pesti i pokroči proti kćeri. Ova je dočeka sjajnim, otpornim pogledom, i u hip joj se osušile suze. Mati postade. Čas prije bijaše nakana zatisnuti nokte u bujne joj vlasi.

Tren uzdrža djevojče materin pogled pa se nehote ogleda plaho, hrlo pribere lagane prnjke oko tijela, ošinu mater mrskim pogledom i odlučnim, odvažnim korakom ispane na vrata.

- Eto pobježe! – zastenja "otac“.

A Nina ni riječi. Popođe lagano i obzirljivo do prozora, pogledavajući površnim pogledom preda se, kao da razmišljava. I sjede kraj prozora te se nepomično zagleda u silovit vrtlog bure na ulici.

U sobi nastavila derančad svoju omiljelu igru, a sa postelje ozove se domala muž iza sna lagašnim hripanjem. Vani se neprestance vrtuljastim zamasima uzvitlava snijeg sa nameta te lagašno, jogunasto prhuta po uzbunjenom uzduhu.
- Neumitna zima kao da već na sam pogled probija u srce svakome stvoru svojom strašnom slikom. Pa ipak se svijet kreće kao obično. Eno rđav'i deran Kokošac skliska se snijegom i savija na buri poput trstike, otimlje se sili i opet uspravlja. A pri tom mu od studeni rumeno, suho lice ne gubi osmješljiva izražaja. Prošetiva eto žultokljunac; vrag si ga znao odakle mu žilavosti!

A malo zatim evo škloca svojim oporim čizmetinama Mijo Šutura, vjenčoni joj kum, i valjuška se pod dubokom kukuljicom u svojoj staroj mornarskoj kabonici od darovca. I taj se stari biješnjak zaželio zraka i šetnje te se otimlje čamnome zatišju. I tako se eto kreće i siromašod po zraku, i ustrpljivo, žilavo čeka zračnu tišinu i po njoj bolja vremena.

A samo ona, vijoglava plesacica od nekada, kutri eto u studeni i mračnu zatišju i ne ufa se pokazati živa! - Hude se i čemerne misli roje po njenoj glavi, nepomično bulji u pusto pozorište bijesnog vihora i dosjeća se vjerno i oštro davnih sličica svoje lijepe, vedre i vesele mlodosti. Nekada i njojzi u očinskoj kući pusta bila šala iz tople odaje slijediti okom ovakvu divlju igru prirodne srdavi. Lako se onda čekalo dok pomamnu buru zamijeni prpošon lahorak, da se obale oraje na toplome sunašcu pa da se uzmogne lagodno šetkati do prvih ljubica pod grmkom kupine, letkati za lasti i hvatati se posla. Lasno bilo djevojčetu u punoj kući, kraj obilne pažnje brižnih roditelja. - Baš na domaku ovakvih teških dana jednom je i ona mučno .ožidala da se pojove prvi izbojci te uminu užasi zimnje osame. Brojila pomno dan po dan; - a onamo i ne bijaše joj baš teško čekati dragost pramaljeća. Nije ju bila ni bijeda ni studen, a srce prepuna milota i slađanih nada. Jednom je i ona za ovakvih dana nestrpljivo očekivala nježni susretaj sada već davno zaboravljena momka (- ne bješe to prvi joj muž!-) - i pri čudesnom sjaju zimnje mjesečine u slut pramaljeća pomirisala napola razvijen pupoljak prve romonije. I nevino se čudila njenome ranome pojavu i iskreno zahvalila za dar prvim poljupcem u svome životu. A romonija mirisala tako nježno i tako prijatno! Više nikada, brajane, takova cvijeta; takova mirisa, ni takova poljupca!

I gle, začudo! - i danas u čas tih sladogorkih uspomena u prirodi jednaka slika. I danas je -bez dvojbe - ovako mladome čeljadetu moguće sprezati srdašce u slutu i nadi vedrih i mirnih dneva!

- 5 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Lipanj 10, 2008, 18:48:54 »


Dodir hladna stakla na čelu prenu čeljade iz misli te se odvrati od obloka. - Oko peći veru se dječica do vrča da okvase lagan zalogajak. Lako da će ga i razbiti nemoćne ručice dohvate li ga u svoju vlodu. - Nina zaglibi nemiron pogled u raspucone daske na tlu. Ne doimlje je se ni dosodljivo, nepravilno hrpanje stare rbine na krevetu, ni cvrkutav žagor mališa oko peći štono konačno prionuše da se igraju bauka ispražnjenim vrčem i blatnom krpetinom iz zapećka. - Maljušan život migolji oda sviju strana; sve sitno, manjakavo, odnikle nade boljemu, vedrijemu časku.

Iznenada, sa silovitim udarom, rasklopiše se vrata. Zažarena lica, široka, oštra, valovita pogleda, živim, nespretnim kretom bane unutra najstarije čedo, digne visoko u zrak zgrčenu šaku, zagleda se drsko, prijetljivo u materine oči i potraja tako časkom.

Žena susretne plaho stran pogled rođenoga čeda i ne prozbori ni riječi. Nijemo se zapilji u njeno izobličeno lice, pa ne održav pogleda poniknu nikom.

- Imate li kruha! - ozva se suh, grčevit glas djevojčeta, a kresave joj oči zaokružiše sobom. Ječno li se razlio taj snažon, drzak glas po ubogoj odaji gdje gotovo hotijoše već da zamre i slijednji trzaj otpornoga života! I sve se zjenice zaglibiše u taj novi živi pojav sile, sve izim materinih; ona ustraja, nikom poničući. Zagatljiva hrpa nekadanjega čovjeka sa kreveta nasuprot zaglediva se na nju bolno i strašljivo, a bistre očice nejačadi susretljivo se i izvjedljivo uprle u nju.

- Eto vam, pa proživite još koji dan! - nasmija se djevojka i baci iz šake na tle nov, svijetao srebrnjak onim jakim i podjedno suspregnutim zamahom grčevite ruke kakvim se o pokladama u naponu obijesti nabacivaju harlekini smokvama na pohlepnu, bijednu hrpu, podmuklo potcikujući: la! la! la! - I baš kao da podav se ovome zamahu, jednako podmuklo potciknu u odgovor prvi jek srebrne stvarce: ona điknu visoko u snažnome luku, padne i opet poskoči, pa zaglavinja vrtoglavo plaziti ravno do pred noge nekadašnjoj krasotici Nini. Tu se udari o njenu prekrponu cipelu, prevagnu nauznak i uzvaljuška se na mjestu, nabrzo, kanda srdljivo mrmoreći zujnim zvukom, pa se složi nemoćno i zamuknu, razgaliv pun sjaj svoje mirne, glatke, podatne površine.

Nemoćnik sa kreveta rozvali svoje pohlepne oči.

- Gle, forintača! - zapjevucka hropljivo, a zjenice mu jedva vidljivo zatreptješe iza davne, maglene vlage. - Dobre li sreće!

A mlađarija se sjati oko materina krila pa pohlepno promatra neviđenu, nepoznatu igračku. Najstariji prvi se ojunoči te je dirne i potura, onda je žacavo podiže sa tla, oprezno pokliznu preko dlana i bojažljivo prebaci u drugu šaku. Zatim stisne šaku kruto, vine je uvis, đipne na jednoj nozi i otrča u kut, a mlađa vojska za njim, veselo i plačljivo vrišteći.

A Nina sune uvis pa prikloni uho do ključonice pokrajne odajice. Teške joj se bibaju grudi, nepokojan joj pogled nemirno titra, u očima mute joj se suze. Ali ipak ne premaže srca da prihvati za kvaku. - A iza vrata čuje se jasno prigušeno jeconje; - vani svira kobna bura svoj svagdanji pjev. snica u onakva Ijubavnika! - Nakon mjesec dana vratila se kući - ne našavši službe. Gradom pukao neki te neki glas, nastolo ruglo i smijeh. Al glas kao i glas! - zašumio pa utihnuo.

Malo zatim ožernio se Marin ljubavnik djevojkom iz svojega staleža, pa je tako ova zgoda stola malo-pomalo blijedjeti u pameti sugrađona. Samo živa uspomena u Miće i bližnji život Marin iza toga ostodoše pouzdani svjedoci ludoj grešci mlodoga djevojčeta. - Mara se podala veselu životu. Dok joj živio otac, nisu se njeni koraci odavali svočijemu oku; al otkod on iznenada zaklopio oči, stade Mara da iznosi svoje čare na svakidašnji pazar. A pet godina istom otkod joj se ponudilo iskreno i toplo Mićino srce! - Konačno se splete s jednim fakinom štono mu pol uha dobrahno svjedočilo o dobroti. I jedva što dospješe Marinu očinstvu do kraja, pogibe "Pol uha" od talijonskog štileta sred pravde u jednoj zloglasnoj izvangrodskoj krčmi. Otoda stupahu Mara i Mića korak po korak usporedo, jednakom stazom - do gola uboštva i posvemašnjega kala, dok se konačno ne sukobiše jednog dana s lončićem u ruci pred pragom milosrđa.

- 6 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Lipanj 10, 2008, 18:50:53 »


I tako je vrijeme opet izjednačilo i zbližilo to dvoje starih znanaca, pa makar da davna, duboko usađena mržnja sveudilj traje u njihovim srcima. Nju eto uporno podjaruju i neprilične uspomene i tjesnoća u kasnijem životu, s koje se sastaju češće nego što i žele.

Napolju se nadula bura, zrak se hoće da rasprsne na sve četiri strane. Po vrhuncima poviše grada zapao debeli snijeg, a dolje se tale odskorašnje pahuljice i po jarcima se hvataju u tanku poledicu. Bura ljuto brije, vijori odijelom, pa se uvloči kroza nj do kože, do kostiju. Pješaku sapinje dah i pored sve studeni natiskuje mu na mahove vruće valove po tijelu s napora i znoja što se, rekao bi, u samu zarodu na koži ledeni. Bilo to početkom siječnja. Nebo se zaodjelo u sivkasto, maglenasto oblačje, nigdje ni zere vedrine; - rekao bi da podbija kišovit južnjak sa široka mora. - Preko ulica brza pokoje čeljade, dobro zamotono.

U taj teški dan pokore protiskuje se ulicom do gradskog poglavarstva ubogarka Mara, u jedinom svom ljetnom odijelu, samo što si je glavu zamotala u rubac a preko leđa prebacila otrcon, isprošupljen stolnjak. Grčevito se hvata zidova crvenim, nabuhlim prstima i oprezno vreba na zamašaje vjetra da je ne zateku. I tako puzajući polagano i ustrajno, dokopa se do magistrata pa zamakne unutra.

Što to, bože moj, potiče staru Maru u tako teške čase da se nadmeće sa silom zemljotresnog vihora?

U hodniku pred pisarnom gradskog kapetana čeka hrpa ljudi. I Mara se skloni u jedan kut. Zapuhala se teško, pa odiše. Usred hrpe razgovara Mića. Marino se lice smrači, nadvi rubac više nad oči, odvrne i hukne u promrzle šake. - Iz one hrpe ozva se obijestan smijeh. Mara čučne u kut kao da će zadrijemati. A čeljad 'tamo sveudilj čavrlja kroza smijeh. Mića se najviše čuje. On se začudo nanovo odjenuo, sve u topla ruha. Lice mu se rumeni i sjaji, a brk zasukao vragometno. Sama mu oči jače patamnile i zalile se maglam.

Soba gradskog kapetana otvari se širom, i hrapav, prazan glas zavikne iznutra:

- Mića Belobarbić, Mara Formajelić!

Mara se nevoljko diže i pođe za Mićom koji ulažaše širakim, slabo svjesnim korakom.

Iza visokih rešetaka na pisaćem stolu zateče ih boležljivo lice grodskag kapetana štono ga u gradu stara i mloda zvalo prišvarkam "Uzdisalo" - Tone Uzdisalo.

Iza visokih hrpa svakojakih hartija i debelih zapisnika važno je titralo sivo ako dobro poznatag domaćeg •sina što je u govoru često prevrtao očima i uzdisao. Radi toga ga i obdariše nadimkom bez kojega nijedan pravi domorodac ne maže. da ostane. - Kapetan dostojanstveno prevuče prstima preko gustih čuperaka meke i neuređene kose, namršti obrve, počeše se po sivoj, čupavoj bradi, pa namigne pisaru što je sjedio za pokrajnim stolom.

Plećata, oniska ljudina crvenkaste brade, štono je naličila staroj dokraja izrabljenoj zidarskaj kefi, naslonila se na lakat, pa zakrvavljenim očima ravnadušno promatra "stranke". Na ovaj mig lijeno se pomakne i zamoči pero, ostrugav ga prije toga nekoliko puta o stol.

Mara se sklonila skramno do vrata, a Mića se rozvalio uposred sobe, pa prekrstio ruke na krstima.

Kapetan Uzdisalo omjeri još jednom obje stranke, pa uze da recitira spis što ga je držao pred sabom.

- 7 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Lipanj 10, 2008, 18:52:39 »


- Tuži noćna straža da se je noćas u ulici Zgon dogodio "velik i neobičon škondal što ga počini Mića Belobarbić uz pripomoć stanarke iste ulice Mare Formajelić". – "Jer šuljajući se mi" - glasi prijava - "noćas malo prije polnoći preko trga Cilnice, uzdigne se grdna i nepredvidiva bogopsovka i huljenje sviju svetaca iz kalendara od stare ulice Zgon. Dospjevši mi tamo, provali upravo Mića Belobarbić uporabom javnoga nasilja doduše vrata bez ikakova zapora stanarke Mare Formajelić, kod koje nije gorjela nikoja svijeća nego se čuli njezini vapaji i pomagonja, prestrašivši se ona valjda od napadaja većega zla. Pozvavši mi Miću Belobarbića na odgovornost i poslušnost mira, usudi se on otresti na nas - budući mi u vršenju naše službe i višega nadležnaga naloga - i izdreči se: što imate vi sa mnam - kaže - ja sam došao na razgavar svojaj staroj prijateljici, a vi, ako vam nije pravo, idite svojim putem! - Jedva čuvši stanarka Mara Formajelić naše posredovonje, iziđe iz kuće i psujući Mići Belobarbiću roditeIje, spopadne kamen u grožnji ubojstva. I očitova se Mara Formajelić da je tat i galijot Mića Belobarbić valjda u namjeri došao da ju orabi ili umari, osobito obzirom u ta doba noći. - Nato počne Mića Belobarbić opet psovati kalendar i drugo tomu slično, tako da srno ga morali uporabom sile kroz njegov otpor sputati i u uze slavnoga magistrata do daljnje odredbe zatvoriti. – A doduše, svijetleći slabo ulična lampa, nismo mogli prepoznati je li bio pijon ili pako ne"

Kapetan Uzdisalo očito se umorio s ove recitacije. Ponešto ozlojađen s toga, puhnu silovito u brk, pa se obori s visokim glasom ponajprije na Miću:

- Nu, Mića, što je?

- Nije istina! - odlučno će Mića, spustiv ruke niza bedra.

- Istina! - cikne Mara.

Kapetan udari po zvoncu. Za čas uđe visok, suh redarstvenik, sitne glove, smrknuta kao vijekom zabrinuta lica, skučena vrata, poput kačkala. Sa dva koraka dospije ravno pred stol kapetanov, pa odreza službeni pazdrav.

- Mića poriče - opazi kapetan.

- Istina od slova da slova, kako god je izviješteno, gospodine poglaviti!

- Reci da nije istina!' - obrnu se k- Mići.

- Istina je! - pokunji se Mića. - Al kaži kako, Mare!

- Sve u poštenju! Reci po duši!

Mara ponikne i ne odgovori ni riječi.

- "U poštenju"! - ražesti se kapetan i sklopi ruke poviše akta.
- Dakle u poštenju psovati svetinju, opirati se straži, bunti noćni mir! - Lijepog li mi poštenja, po boga svetoga!

- Ma reci po duši, Mare! - opet će Mića oko Mare, i ne obzirući se na kapetanovo razlaganje.
- Reci, nisam li te gotovo cijele zime noć na noć pohađao i u tebe kanočio - a?
- Pa što si sinoć navalila kamen na vrata i počela bučiti kod sam htio unići?

- Istina je, gospodine, poglaviti, pravo reći - na dušu! stupi Mara korak naprijed i stavi desnicu na srce.

- Nismo bili prijatelji, doduše! Nego kod je Mića ono jesenas primio kod suda onih sto forinti ereštine iza svoga brata u Americi, prilijepi se nenadano vražja duša uza me. Mare amo, Mare tamo, dok se ne pomirismo! Kuhala mu i •redila ga, kod mene kanočio. Al svaki dan sve jače pijan. S početka kako-tako, al kasnije psovke; šake, progonstva! Tko će to trpjeti? - A da se ne bude dao na piće, mogli smo i dan-danas još dobri biti.

- 8 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Lipanj 10, 2008, 18:53:43 »


- Pio sam svoje! - prigovori Mića. - A nisi ni ti bila kraj mene žedna!

- Dobro, dobro! daj da svršim! - Jučer pitam ga za objed, za večeru, a on ni solda. Došao na večeru, ne našao ništo, pa udri po meni.
- Hoću li te ja hraniti, jesam li ti žena - zašto li? A odakle? Ajde zbogom! Svako k sebi!

- A što sam te hronio cijelu zimu? To ništa? - Pa mi usred zime zatrnula vatru, usred noći zatvorila vrata! Jeli to pravo, gospodo, kažite po duši?

- A daj, kad nije! - plane Mara i zabode svoje nabuhle prste daleko u zrak. - Čovječe božji!

- Ako nije, bit će! - Našao bi se u mene još pokoji sold; a kad doteče, ima do dvije ruke, pa će se poslovati!

- Da, da, poslovati! S lončićem pred konvikt i seminarij kao i prije!

- Al kako to, Mare? - upita kapetan. - Ti si rekla da te je Mića hotio noćas orobiti ili umoriti?

- A valjda? Da što bi drugo i hotio silom u ono noćno doba?

- Da, orobiti, da, umoriti! - prekrsti se Mića. - A što bih ti uzeo, potrebo, kod nemaš u kući, ni čim bi miša otrovala? A umoriti! - Čemu? Još par godina, pa smo oboje s onu stranu!

- Nadalje! - nastavi kapetan. - Oboje priznajete da ste kroz dulje vremena skupa živjeli - bez zakona, što je zabronjeno?

- Ne, poglaviti gospodine! - korači Mića korak naprijed. - Stonovah u nje i kuhala mi i dalje ništa, ne dao bog!

Mara mune okom preko Mićina nedužnoga lica i zatomi riječ što joj upravo navrla na usne, pa ponikne nikom. Uvježbanu kapetanovu pogledu ne umaknu taj kret.

- Istina li, Mare? - upita.

Mara se gane i pogleda sumnjivo najprije na Miću, pa na kapetana.

- Hm! - Istina je - promrmlja.

- Al poradi sumnje i javnoga poštenja ne biste ionako smjeli dulje tako živjeti - van da se vjenčate.

- A s čime? - zanagli se Mara i uzdahnu prijegorno.

- Muči, Mare! - osovi se Mića. - Naći će se s čime. O Đurđevu, gospodine poglavirti! Evo moje riječi! Je li pravo?

- Pa pravo! - potvrdi Mara i podiže svoje zamagljene oči na Miću. Lice joj se laka zgrči i potrese, baš kao kod lahorac pirne po lijenoj pučini bare.

- A dotle, dragi Mića, samo "u poštenju"! - opomene kapetan i žmirne lukavo, intimno.
- Ovaj put vam prošteno, al ako se ponovi škondal, onda nemilice strogo po zakonu. Ajte zbogom! - Ne treba zapisnika! - okrene se pisaru.

Ovaj je međutim odavno odložio pero, pa klimao glavom o desnome laktu. Stražar odsiječe službeno pozdrav i ode.

- Hvala lijepa na sudu, gospodine poglaviti! - pokloniše se "stranke" i iziđoše veselo.

- 9 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #9 : Lipanj 10, 2008, 18:57:21 »


- Šta, Mića? - oglasi se netko dok su se oni hrlo proturavali između izvjedljivih lica u predsoblju.

- Dobro, da bog da i dogodine! - viknu Mića i popođe uzastopce za ponešto življim koracima svoje drugarice koju je očevidno okrijepio topao kancelarijski zrak. - I tako uspored jedno drugomu zamaknuše njih dvoje žurno u vijugaste uličice gornjega grada da uzdrže bar nešto stečene topline. - Činilo se da upravo poradi toga nisu putem ni razgovarali - van da je možda i koji drugi otajni razlog bio posrijedi?

*

Iopet sjaji žarko kolovoško sunce i opet se laskavo i zavodljivo smiješi kristalni uzduh. I opet u istoj uličici pred konviktorskim vratima skupila se bijedno društvo. Isto društvo kao i loni, samo što nema starog zelembaća jer ga prošla zimnja studen otpravila bogu na pravdu - i Miće.

Na najzgodnijem, Mićinu mjestu posadila se Mara. Miću zamijenio star čovuljak, novak u staležu, što je upravo zadnje zime potrošio i zadnju krajcaru stalna imutka - pa ga bijeda pritisnula da kuca na vrata opće dobrohotnosti.
A vidi se novak! Tih je i skromon - i mali, drzoviti crvendać presijeca mu pute i preotimije prvenstvo.

Mara se još i više pokunjila; u ruci joj dva lončića. - Čitavo društvo gleda nemilo na ta dva lončića. - Silna omara pritište zrak, muhe vragometno oblijeću i ljuto se zagrizaju u oznajenu kažu. Sluti na kišu. Društvu se ne mili ni zboriti.

Samo ona od lane isprištena djevojčura, danas s krastama po čitavu licu, usmjeli se i nakon duga muka srdljivo uzdahne:

- Dupla porcija!

Na tu riječ čitavo se društvo muče zagleda u Marine lončiće, a mali crvendać zafićuka vragoljast napjev:

Fazzo l'amor, xe vero,
Cossa ghe xe de mal?
Vole che a quindise ani
Stia Ia, come un cocal!

Uto se opet kao i lane ozovnuše ječna mladenačka grla, zvonce zazvani, teški :koraci zamniješe u hodniku, ključ zacvili u ključanici, pa se pojovi stari Baščanin sa svojom zdjelom. I opet razgleda se društvom, pa začudo muče zahvati paljak. I njemu valjda dogrustila pasja omarina, pa mu se ne rači prodikati. - Prva se primakne Mara i priturne lončić. Stari sluga uli svoja tri paljka. Al Mara primakne i drugi lončić. - Starac izbijeli oči.

- Makni! - okosnu se on očito povrijeđen. - Što hoćeš još?

- Za Miću - ozva se trepetljiv, gotovo nježan glas. - Bolestan je, nasmrt boleston. - Smilujte se!

- Da, dvostruka porcija! - promrmlja djevojčura.

- Avaj! - Smilujte se! Bog vam dao! - skrsti Mara ruke na prsima i upravi svaje uleknute oči u slugu.

- A, nasmrt boleston? - ganu se sluga.

- Nasmrt! Teška da dočeka sutrašnjega dana.

- Izgorjet će od rakije! - zacvrkuta crvendać.

- Ajde de, za ovaj put! - udobrovalji se sluga i zabode paljak u zdjelu.

- 10 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #10 : Lipanj 10, 2008, 18:59:02 »


U taj čas dotrči razdrpana, polunaga djevojčica i cikne iza svega glasa:

- Strina Mare, zaboga! Mića je umro!

Mara đikne kao da ju je nešto ubolo i odbježa žurno, lamatajući rukama i glasno ridajući.

- Hvala bogu! - šapne djevojčura i gurne povjerljivo crvendaća u rebra.

Stari 'sluga počine i zagleda se za lomnim korakom starice, zagleda se časak i prevuče rukavom preko uznojena lica, pa nastavi dijeliti paljke mimo prazna lončića Mićina. - A brzo je razdijelio i naglo zalupia vratima.

- Ode dupla porcija! - vikne crvendać i pograbi hrlo Marin lončić pa poplesa na jednoj nozi.

- Tate! - viknu djevajčura - daj meni polovicu!

- Ne dam! Bješe ti uzeti! - Eno ti Mićine porcije!

- Neka bude tebi! - razjedi se djevojčura.

A mali đikne pa poplesa ulicam. Međuto se stalo društvonce razilaziti na popoldnevnu "sijestu". Mali deran obujmio lončić lijevam rukom, pa se, poplesujući ulicom, spotakne o kamečak, popostane časak, digne ga i omjeri o prazan lončić što ga je ostavila Mara, omjeri, žmirne pa odapne. - Lončić se rastreska u komade.

Milodarom obdarena siramašad okrene se na taj prasak i nasmije se, djevajčura u sav mah, a novak u društvu tek olako ispod klapava, narijetka brka - rekao bi sažalno ali ipak s potpunim oćutom vlastite sigurnosti. I novak pritisne življe dabiven darak ispod lijevoga pazuha.

Dok je uboga čeljad uživala s opće darežljivosti, ozva se sa tornja stolne crkve tanak, ječan glasak zvonca u znak agonije i svako od ove čeljadi pomisli:

- Agonija - Mići!

Oni su znali da je Mići odzvanilo, i veselili se u dnu svoje duše što im ponestalo takmaca ispred darežljivih vrata. Mali crvendać osobito se radovao dvostrukoj porciji. - A mnoga duša u gradu treptila je u taj čas s toga zvuka, sluteći trajan udar jednake sudbine nad svojom glavom.

I tako se eto u nas fakini smiju i plaču!

Senj, 1892.

- 11 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!