CRO-eu.com
Prosinac 05, 2022, 08:03:48 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Oni su divanili  (Posjeta: 2353 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Lipanj 10, 2008, 18:23:40 »


Prvi puta na internetu Draženovićeve crtice!

Oni su divanili...

Oni su divanili važno, duboko. - Oči su im bile uprte ravno u zrak, u nekakvu neizvjesnu točku, baš kanda se oko nje kao oko stožera kreće slijed njihovih misli. A kako su hladnokrvno izricali maksime svoje o životu, nečem što se sveudilj giblje čovječjom nutarnjosti te ga potiče naprijed; o razmjerima vanjskoga i nutarnjega svijeta, objektivne i subjektivne istine!

Oni su imali dušu na dlanima, oni su je raščinjali. Osobito jedan, jedan se je odlikovao među njima. O, s kakvim to ledenim zanosom otvarale se grčevite usne tog rđavetnog filozofa! On je upravo zastrašivao sve oko sebe: - kako je sve to prhko i ništetno, kako u nas nije ništa apsolutno, i čitav naš život - naprosto - objektivno "ništa" - prašak u svemirskoj neizmjernosti. - Jer - naravski - gdje ti je stalna točka, prijatelju, o koju bi se život oslonio; gdje je omjerna olina da mu uzmogneš označiti apsolutnu vrijednost?!

I zbilja, ja sam se stužio. Naskoro umaknuh odatle te udisah mrzao dah zimnjeg predvečerja, a u ušima sveudilj mi brojio jednoličan ton njihova razgovora. – "Omjerna olina!"

Malo poslije ja sam u kutu prijatne odajice motrio kako sve, i zemlja i nebo i život - kako sve to lagano, drijemno i čudesno uspiva i tone. židak polumrak plije odajicom, pa se gubi u mračnim zasjencima u zatku. Dah smrti.

Iz peći čarobno prši praskajući plamečak iza željezne rešetke; nestalni mu sjaj sudara se s laganim tračkom sa ognjena zimskog zapada štono se talasa preko snježnih oranica pa ušuljav se kroz tamne draperije prozorne, titra na metalnim svjetionicima pred sjajnim, zasjenjenim ogledalcem.
To je ogledalce uvrtulj netom osjetilo bilo nagao dodir nježne ruke; ta je ista ručica čas prije toga nestašno porazmetala u ljubak nered bezbroj onih sitnih gospojinskih stvarca štono unesoše u spokoj nu odajicu živ zadah zimske svježosti. Jošter migolji toplim zrakom taj oštri zadah, i sve unutra kanda stade ožidati život, dušu. - Hej, i mramorni Amor kanda dršće s bolne neke želje. - Da, sve, sve se je to otajstveno trgalo sred nijeme čame - reć bi: san je zaželio života ...

I ušao je genij tog života, ušao je - zrak se je zanjihao s dostojna koraka, a malo zatim - ruke nam se spletoše kao same od sebe, i lagani, ljubezni zvuk potihanog glasa drhtnu i rasplinu se s po otvorenih, vlažnih ustašca ...

Ti si zavladala u taj čas poezije tom nijemom, mrtvačkom čamom večeri. Oko tvojih jasnih očiju kanda se je točio biser, oko tih čudesnih i milih zjenica štono bjehu oživile zamirući tračak vanjskoga života. Tvojim licem blistala je uznosita srčanost, a sve, sve je to na tebi i oko tebe odisalo čarom onoga tvoga unutamjega svijeta - svijeta duše, nevine, spokojne duše.

Što je to kadra silnom, najsilnijom moći zaboravi i utjehe vladati svijetom? I ustaliti sreću, uljepšati brigu? - O ti silni duše blaga zagrljaja, nude vodi nas, daleko, dugo! - Nude, da djeca zavladaju svojom srećom, bezazlena djeca tvoje svemoći! Čemu to? - Zašto da pitamo! - Poslije! što nas je briga! Odatle te, bešćutna starice filozofijo, mani suhonjavu ruku od koprene nedoglednih čara štono otajno krije zbilju naše kolijevke zemlje!

Tvoje ukočeno, misaono oko kobno zuri u mlađahnu dušu, u povodu ledene ti ruke bezutješan je put kroz pustaru znanja. Šta hasne sve te nedohodne niti tvoga umovanja, šta vrijedi leden drhtaj s vječnog prispodabljanja!

Pusti nas! Tvoje grudi prazne su, ledene i strane; - dotakni se majke Zemlje, čovječe Anteju, ta tude je sve za te.

Samo na njoj, samo na majci Zemlji g r i j e svemirsko sunce, izvan nje ono naprosto tek  t i t r a, pravilno i bešćutno t i t r a ...

Pusti nas! Kud god nas dovede život, hoćemo da budemo djeca; tako ćemo i umrijeti. Onda ti slobodno svoju reci!

Vijenac, 1885.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!