CRO-eu.com
Lipanj 04, 2020, 10:25:39 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 [2]
  Ispis  
Autor Tema: Gospić u prošlosti  (Posjeta: 23940 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #15 : Ožujak 19, 2011, 06:14:53 »


Grčko-istočna crkva u Gospiću

U Gospiću je Mihajlo Gruić, vladika iz Plaškoga, 27. listopada 1903. posvetio obnovljenu grčko-istočnu crkvu. Stari - već istruli - ikonostas zamijenjen je novim, koji je lijepo izradio umjetni stolar Šeremet u Zagrebu. Šeremet je izradio također drveni kor i ukusne stolice; osobito se svidio vladičanski stolac. Ikone je na ikonostasu umjetnički oslikao zagrebački profesor Bauer. Crkvu je iznutra a fresko slikao Antonini iz Zagreba. Mjesto prijašnjih 7 običnih prozora dobila je crkva bojadisane prozore, koje dadoše na svoj trošak izraditi obitelji Dimić, Jerković, Petričević, Podkonjak i Stanić. Uređen je i prostor oko te crkve. Tu je dao ukusnu željeznu ogradu postaviti dr. Matanić, koji je tada upravljao gospićkom općinom.

Izvor: Dr. Rudolf  Horvat, Mala knjižnica Matice Hrvatske
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #16 : Srpanj 06, 2011, 23:53:20 »


Iz minulih dana

Bilo je godine 1848.

Grof Jelačić bješe imenovan hrvatskim banom i upraviteljem ciele krajine.

Kralj Ferdinad dozvoli krajiškim pukovnijam, da mogu održati narodne skupštine, u kojih bi narod iznio na javnost svoje želje. Zaključke tih skupština imala su zapovjedničtva pukovnija kralju podnieti.

U to doba živio je u Gospiću krojač Ante Sesseglia. Bio to vriedan obrtnik, inteligentan čovjek. Govorio je hrvatski, njemački i talijanski. U družtvu je bio rado gledan, jer je znao svojom zdravom šalom cielo družtvo razveseliti i zabaviti. Antu je rado gledao Jure Prpić, jedan od najuvaženijih trgovaca u Gospiću.

Njih dvojica čitali su "Narodne Novine", razpravljali o nastalih dogodjajih u Hrvatskoj. Bili su oduševljeni za novi pokret, a kada su doznali, da su Mitrovčani održali dne 7. travnja narodnu skupštinu, u kojoj su stvorili važnih zaključaka, dogovoriše se i oni, kako bi bilo dobro, da i Ličani sazovu narodnu skupštinu, da svoje želje na javnost iznesu.

Tada je bio ličkim pukovnikom Rheinbach. Kad je ovaj doznao, da se u Gospiću radi o tom, da se sazove narodna skupština, nemilo se srdnu. Dozva k sebi pobočnika Isu Mileusnića, pa će mu:

- Čuste li, da se radi o sazivu nekakove skupštine? Htjeli bi neki mudraci, da se Granica podvrgne gradjanskoj oblasti.

- Čuo sam, gospodine pukovniče, da se radi o sazivu skupštine. U "Oesterreichische Zeitung" čitao sam članak, koji je naperen proti sadašnjem uredjenju Granice. U tome članku dokazuje se, da je to uredjenje protivno svakoj civilizaciji, i da Granica ima jedinu svrhu: namicati što više vojnika. Radi toga da se ne može graničar nauci posvetiti, nego mora ostati poljodjelac, samo da bude vojnikom.

- Čitao sam i sam taj članak; ali su to novinarska naklapanja. A što bi bilo, da se Granica podvrgne gradjanskoj oblasti? - Ukinule bi se vojničke časti, a mi bi ostali bez kruha. Ha!

- Toga se ne boje častnici. "Narodne Novine" pišu medjutim, da tako ne bi bilo, jer vojska mora obstajati.

- Manite se novina! Nije to istina . . . ja ne ću dozvoliti, da se u mojoj pukovniji sastane narodna skupština. Punctum! Jeste li me razumjeli? I Ličani nisu smjeli ni u snu pomisliti, da skupštinu sazovu.

Pukovnik je živo radio proti tome, pa je i uspio. Nekoji, za koje se je znalo, da su zagovarali saziv, pukovnik je dozvao predla se i odčitao im bukvicu, da su uvukli roge u se. Medju timi bio ie Sesseglia i prijatelj mu Prpić.

Na 5. lipnja bila je svečana inštalacija bana Jelačića. Za taj važni dogadjaj doznalo se je i u Gospiću, pa je na večer dne 4. Lipnja bilo živo i veselo po ulicah. Pjevalo se i klicalo Jelačiću banu. Sesseglia nije mogao

Prenieti preko srca, a da ne povikne pored pukovnikovim stanom: "Živila sloboda, jednakost, bratinstvo!"

Sjutradan stajao je on pred pukovnikom.

- Vi ste, sinoć pod mojimi prozori derali se kao lud!

- Gospodine pukovničel Prolazeći mimo, poviknuo sam one tri zlatne rieči: sloboda, jednakost, bratinstvo.

- Vi ste došli pod moje prozore i tada ste iz svih naramica kriknuli, kao da ste pamet izgubili. Htjeli ste pokazati, da možete meni prkositi. Medjutim ću vam ja pokazati kako se prkosi zapovjedniku pukovnije! Živila sloboda, jednakost, bratinstvo – jesu četiri rieči, pa ćete vi o tim četirim zlatnim
riečima razmišljati četiri dana kod profoza. Javite se tamo! Jeste li razumjeli?

Ode Sesseglia do profoza, gdje odsjedi će tiri dana i četiri noći.

Kad je izdan znameniti proglas Jeiačića bana od 6. kolovoza, pa se doznalo, da će ban naskoro na put po Krajini, da kupi vojsku, zavlada u Lici, a ponajviše u Gospiću, neopisiva radost. Govorilo se samo o banu i njegovu dolazku, pa kako će biti dočekan. Kad bi se spustila noć na zemlju, vesela bi mladjarija udarila u pjesmu i klicanje, pa bi najradje zalazila mimo pukovnikova stana. I naš majstor Ante znao se tu naći, pa bi i on zapjevao, a bio pojasta grla.

- I gle čuda! - pukovnik se nije srdio na to pjevanje.

Nekoji Gospićani odlučiše prirediti zabavu, da se razvesele, poplešu i zapjevaju u zajednici. Sesseglia je bio duša toga poduzeća. On je morao ukrasiti dvoranu, načiniti trobojne kokarde, brinuti se, da bude sve u
redu.

Pozvani budu svi gradjani, jer to bio gradjanski ples, nazivan za vrieme Granice "bürgerball".

Oko devetoga sata bila dvorana i tri sobe pune stara i mlada, mužka i ženska. Svi su imali na prsih hrvatsku kokardu.

Dan prije bješe u Gospić prispio kapetan Jure Pejnović. On bješe odišao sa prvim ličkim bataljunom u Italiju, odkuda se morade povratiti, jer se imao formirati treći bataljun, koji je kasnije odišao u Ugarsku.

Prolazeći on u večer, kad bila zabava, mimo gostione, gdje je sada, financijalno ravnatelstvo, opazi razsvietljene prozore, ču veselu pjesmu i svirku, pa podje da se malo zabavi. Kad je odložio sablju i stupio u dvoranu, dodje mu u susret Sesseglia, pozdravi ga i htjede mu ne prsa prikopčati hrvatsku kokardu.

Pejnović ne dozvoli, da mu znak prikopča.

- Žao mi je, gospodine kapetane, da to činite, - uvriedjeno će Sesseglia. Onome, koji nije ovakovim znakom okićen, nije ovdje mjesta. - I on se -pokloni i ode. – Čas zatim udalji se Pejnović.

Sjutradan prituži se kapetan kod pukovnika na Sesseglijin postupak i završi obtužbu: "I to je meni učinio jedan krojač".

- Ne mogu vam pomoći. Danas vlada sloboda, jednakost, bratinstvo. Sad me razumijete, - odvrati pukovnik.

Prije nego li će 3. bataljun krenuti iz Gospića put Zagreba i dalje, osnovana bude u prvome mjestu neka vrst narodne garde. Upravu iste primi Jure Prpitć, a za kapetana bude postavljen Ante Sesseglia. Kad su njih dvojica došla pred pukovnika, da mu se predstave, pruži im on ruku i reče: "Obojica ste dobri patriote. Nadam se, da se ne ćete osramotiti".

Pukovnik je pogodio, jer je u mjestu vladao mir, red i sigurnost. Sa vojničkim upraviteljem, častnikom od uprave Sambsonom, slagali se zapovjednici narodne garde, pa su oni bili zadovoljni.

Kad su se povratili Ličani u svoj zavičaj, dokide se gaida, a njezini zapovjednici dobiše pohvalu od pukovnije.

Sesseglia se je nekim zanosom sjećao svoga četiridnevnog zatvora za one tri zlatne rieči, pa hrvatske kokarde i svoje civilne kapetanije.

Svi su ga u mjestu štovali i pazili.
Umro je g. l852.

Ivan Devčić, 15. rujna 1903.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #17 : Studeni 27, 2011, 11:50:20 »


Lika: Ah, dobra stara vremena!

Gospić, 18. rujna 1875

Šećuć se ovih dana Gospićem, zagrmi mi najednom blizu uha glas: "Hoćeš, hoćeš, inače za kolac!" Pomisli da sam u Turskoj, premda sam dobro znao, da sam u Gospiću. U zabuni gledah sad lijevo sad desno, misleći sanjam li ili je istina? Iz te neizvjesnosti trže me prijatelj:

"Čuj!"potegnuvši me za rukav, "ovih dana razboli se jedan vojnik. Vidjelo mu se, brate, na licu, da je bolestan. Javi se ovaj liječniku Ivanu Mihačanoviću bolesnom ali ga ovaj nazva simulantom (licomjercem), te kad nije htio, bolje reći kad nije mogao vježbati, sveže ga ovaj za stupac, da u sunce u onoj božjoj žegi gleda, a muhe, ose i sva gamad da mu oči piju. Bio siromak tako svezan nekoliko sati, trzao sa sobom, dok nije iznemogao te onda spustio glavu, a muhe po njemu šetale kao po mrtvacu. Kad je sunce pozamakolo za goru, odvezu ga u bolnicu i za nekoliko časaka preseli se on u vječnost. Ostade za njim kukajuća sirotica mu udovica a uz nju šestero drobne* dječice. Nije li to barbarizam u najvećoj mjeri?!"

"Došao k tomu liječniku opet bolestan vojnik, a on mu se grozi kako i prvom." Ovoliko moj prijatelj.

Zar nezna za to oblast, da istragu povede i krivca kazni?

Piše: Ličanin, Primorac

Vidi > Zakon prirode i čovječanstva "Samo jaki će preživjeti" > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1787.new
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #18 : Veljača 28, 2012, 00:30:49 »


Slava u Gospiću

Ove godine slavila je ubava Slavonija u gradu Požegi oslobodjenje svoje izpod turskoga jarma. Sutra počimlje niz svečanosti u srcu Like i Krbave u liepom i cvatućem Gospiću.

Naša junačka Lika drži se one narodne, tko svoje mrtvace štuje na prošlosti budućnost si snuje. Nas u Banovini od srca veseli, da naši zemljaci nisu propustili tu liepu zgodu, već se evo složno okupiše posla i hoće baš od srca da proslave sretne one čase kad se je njihov a i naš rodni kraj otresao barbarskoga turskoga gospodstva. Hrvatom Like i Krbave mora goditi. da se je baš ovom sgodom pobrinula naša dična "Matica Hrvatska", koja je našla muža korenjaka, prokušana značaja i rodoljuba, uvaženoga našega povjestničara vukuć lozu iz stare hrvatske porodice našeg dičnog Radoslava Lopašića, koji je evo napisao u knjizi "Dva Hrvatska junaka" doživljaje i ljute borbe naših praotaca, sa dušmanom kršćanstva - krvoločnim Turčinom.

Mnogi su već rekli, a čini su pokazali, da su riedki sinovi naroda, koji poznaju njegovu proslost, njegove jade i nevolje, kao što to poznaje naš plemeniti Lopašić.

Evo što on povjestničkimi dokazah navadja za Liku i Krbavu: Nema ni u geografskom, a kamo li u etnografskom i povjestnom obziru zanimljivijega predjela u našoj domovini, nego li je žalibože danas zbog slabe komunikacije dosta osamljena i zaboravljena junačka Lika, to čudovište prirodnih ljepota, ta kolievka slavnih starih hrvatskih vitezova. Dok je Velebit gusta šuma pokrivala a i ostalo gorje ovanmo prama Kapeli obraslo bilo šumom, a po dolinah i kotlinah dosta crnice zemlje, koja je svakim plodom rodila, te je bilo dosta prilike za lagodan i udoban život naroda; ali odkako se od elementarnih nezgoda klimatički odnošaji pogoršali, te mjesto šume kršilitica svuda provirila, ima narod dosta muke, da živi na malo plodnih zemljah, osobito u Lici, gdje sada rado vriština raste. Mnogo je u tih krajevih tečajem vremena na gore okrenulo, samo je ostao svjež i zdrav gorski zrak, u kojem čil i jedar Lićanin uspieva. Ima priča n narodu, da je Spasitelj, kad je sa svetim Petrom putovao, došavši do Bosne blizu Like, Petra upitao: "Hoćemo li u Liku?" - a Petar da je odgovorio: "Neka Lika bude zdrava, ne ćemo tamo!" Od toga doba nema u Lici osim zdravlja ništa drugo.

Lika kraljeva dika, išla je od koljena na koljeno. Nu elementarne nepogode toliko poharaše hrvatske planinske predjele, da danas neradja više u Lici i Krbavi obilno žito i nikakovo vino. Po Lici je toliko rodilo vina, da je od toga bio znatan dohodak i crkvi i biskupom. U Lici je živio prvo imućan narod i odabrano plemstvo, koje je nastojalo da se kulturno podigne, što dokazuju preostali gradjevni spomenici u podorih, gradova i crkava, naročito na Udbini, u Komiću i u Kurjaku. U Lici su se nasli stari narodni spomenici, koji jamče, da je taj narod bio vatren privrženik hrvatske knjige i pisma. U starom Kosinju štampale su se nekoć glagolske knjige, i to prvi put na hrvatskoj zemlji. Dične svoje prvake iz najstarijeg vremena spominje još danas po Lici i Krbavi i kamen i živa rieč. Tako slavi pjesma i priča junačtvo Karlovića bana, toga iskrena i mukotrpna narodnog borioca i pravoga neustrašiva kršćanskoga viteza, kakovih poviest malo poznaje. Kad su Turci pritisnuli sa svijuh strana hrvatsku zemlju, te ogromnim vojskam zadavali ljute rane na sve strane, pogvukli su se stari pradjedovci Like i Krbave u nutarnjost zemlje. Danas širom monarkije a i u njemačkom carstvu susretamo na imena, koji su porieklom iz Like i Krbave. Oklaštreno im je ime prama okolnostim života, ali svoju lozu zatajiti nemogu.

Sto šestdeset godina stenjaše Lika i Krbava pod jarmom turskim. U to vrieme počinjeno je mnogo zla, natopljeno je krvlju ono danas pusto i kršno zemljište. Iz susjedne Hrvatske i iz Dalmacije počele su čete prodirati u Liku, da ju rieše težkih okova. Narodne vodje a na čelu im pop Marko Mesić, zapodjenuše borbu za krst častni i slobodu zlatnu. Danas je upravo dviesta godina odkad se je slomila moć Turaka u Lici i Krbavi. Što nije pod mačem poginulo - ono se je obratilo u krilo kršćanske crkve. Nije valjda u Europi bilo čovjeka, koji je u kraće vrieme toliko odraslih ljudi priveo u krilo Spaliteljeve crkve, koliko je to za kratko vrieme učinio pop Marko Mesić, zvani lički oberstar. Mesićev je otac bio zastavnik brinjski, a poslie stražmeštar ogulinski. Marko se je rodio oko god. 1640. Mati mu je po svoj prilici bila iz plemenite porodice Holjevčeve. Akoprem je bio Mesić veoma naobražen čovjek, to ipak još danas neznamo, gdje je nauke svršio. Govorio je dobro latinski i talijanski na svoj materinski jezik.

Prvi se put spominje ime Marka Mesića za vrienie urote i bune bana Petra Zrinjskoga i knezu Franje Frankopana god. 1670.

Sve turske utvrde predobí narodna hrvatska vojska za koji deset dana. Tu se je svagdje iskazao pop Mesić, pa mu to priznade i kralj Leopold posebnom poveljom od 3. Lipnja god. 1693., kojom ujedno potvrdi darovanje Mušaluka za njega i za njegove nasljednike.

Čim je narod sam osvojio Liku i Krbavu, stali su se za nju otimati nutarnjo-austrijanski stališi, gradačka i bečka komora. Sasvim bijaše prirodno, da i tadanji rodoljubivi Hrvati potaknuše spojenje starodavnih županija sa materom zemljom. Za to je radio poglavito vitežki ban Nikola Erdödi i zaslužni otačbenik i hrvatski povjestnik Pavao Vitezović. Ne ima sumnje, da su i česta putovanja Marka Mesića u Zagreb u prvo doba iza vojne lićke

namienjena bila samo hrvatskim interesom. Sve do godine 1848. nije na žalost Lika došla pod Banovu vlast, dočim je sada Bogu hvala utjelovljena.

Mesićevom brigom osnovane su god. 1690. prve katoličke župe u Lici i to u: Budaku. Perušiću, Pazarištu, Ribniku i Novom, a malo poslie i u drugih mjestih. Narod obijuh vjera živio je u Lici od prvog časa. pa do danas u najvećoj slozi. Liep primjer vjerske snosljivosti podao je pravoslavni kaludjer Nikola Uzelac, koji je god. 1696. jednako služio kao župnik starosjediocem katoličkim Hrvatom Bunjevcem, kao što i pravoslavnim doseljenikom; i to s velikom hvalom biskupa Glavinića. I pop Marko Mesić je, upravljao donekle i poslovi pravoslavne crkve. Mesić, koji je vjernike obiju crkava volio, te narod, koliko je mogao, čuvao od globljenja vojničkih častnika i komorskih činovnika, vazda je nastojao. da se s narodom blago i brižno postupa. Često je bio od tudjinca obtužen, dapače na odgovornost pozvali. Nu kao što i danas, tako i onda gadna osumnjičenja i podla ulagivanja brzo gube vriednost, kad im se krinka snimi, tako je bilo i onda. Mesiću je ostao čist i neokaIjan značaj, dočim su bezdušni lički kapetani bili uzrokom, da je narod ustao proti njima kukom i motikom. Tako je bilo 6. kolovoza god. 1702. na dan nedjelje, kad je do 300 ljudi navalilo na krvoloke kapetane Ramschissela i Koronina u Ribniku, koje uhvatiše i na komade sasjekoše.

Mukotrpni i zaslužni za čovječanstvo život svrši Marko Mesić 2. veljače god. 1713. u Karlobagu, odkale odnese mnogobrojni narod tielo svoga prvoga ličkoga oberstara kako hijaliu Mesića po Lici prozvali, pa ga i danas još tako zovu, u velikoj pratnji u crkvu sv. Duha u Mušaluk, gdje bude sahranjen taj vitežki junak i narodni dobrotvor, o kojem zahvalni potomci po Lici i Krbavi još i dan danas pjevaju, da: "Zlatnu mašu maši, britku ćordu paši".

Ovako završuje Lopašić o Mesiću: "S Markom Mesićonn razatavio se s ovim svietom jedan od najkarakterističnijih i najzaslužnijih Hrvata svoga vremena. Osim generala kneza Vuka Frankopana nije ni jedan Hrvat toliko i tako odlučno kao Mesić utjecao u razvitak Krajine, kojom su inače po svojoj dragoj volji upravljala njemačka gospoda ponajprije gradačkoga, a poslje bečkoga ratnoga vieća. Žarkim rodoljubljem i osobitom hrabrošću najviše je Mesić pripomogao, što su prije turske pokrajine Lika i Krbava došle opet pod kršćansko vladanje i pod isto vladalačko žezlo, pod kojim je bila i ostala Hrvataka.

Svakako je Mesić svojim radom i uredbami u Lici i Krbavi pripomogao životu stotini tisuća liepoga, čiloga i jedroga naroda. koji dan današnji stanuje na prostoru medju Kapelom, Velebitom i Jadranskim morem. Marko Mesić privredio je u tužnih i nepovoljnih prilikah izvanredno mnogo za svoj hrvatski narod, pak zato će ga i hrvatski narod spominjati i ubrajati mod narodne zatočnike!

Mi od srca pozdravljamo sutrašnju svečanost u srcu Like u gradu Gospiću. Bog dao da dična uspomena na praotce naše, koji svojom krvlju  oslobodiše naš liepi kraj urodi, berićatim plodom po narod i po zemlju. Čast našoj "Matici Hrvatskoj" čast dičnom Lopašiću, koji ovjenčaše liepom knjigom uspomenu na narodne pobornike junake. Slava prahu Marka Mesića i njegovim junacima!


Program
Svečanosti u proslavu 200 god. oslobođjenja Like i Krbave od Turaka.

Subota, 3. kolovoza 1889.
1.   Doček stranih gostova
2.   U 8 sati u večer sastanak u dvorani "Ličke vile"
3.   U pol 9 sati razsvjeta grada
4.   U 9 sati obhod bakljami i lampionama uz pratnju domaće glasbe

Nedjelja, 4. kolovoza 1889.
1.   U 5 sati u jutro budnica
2.   U 8 sati sastanak u dvorani "Ličke vile", a odatle svečani obhod gradskim ulicama pod narodnim i družtvenim barjacima.
3.   U 9 i pol sati svečana služba božja najprije u rimo-katoličkoj, a tad u srpsko-pravoslavnoj crkvi
4.   U 1 sat poslie podne banket uz uplatu od 2 for. po osobi
5.   U 5 sati zajednički izlet u Jasikovac, gdje će se prirediti pučka svečanost. Na večer koncert uz sudjelovanje pjevačkog družtva "Velebit", tamburaškog zbora, vatrogasnog družtva i domaće glazbe. Moći će se - ako tko bude želio, i igrati. Ulaznica u Jasikovac 10 nč. Preplate primaju se sa zahvalnošću.

Ponedjeljak, 5. kolovoza 1889.
1.   U 7 sati u jutro sastanak u dvorani "Ličke vile" na oproštaj. a za tim izlet u Mušaluk, gdje slavljenog junaka popa Marka Mesića na vječni počinak sahraniše. Tu će se u kapelici, na istom žrtveniku, na kojem je pop Marko prikazivao žrtve Bogu, odslužiti svečana misa. Poslie toga zabava i zajednički objed. Nakon toga odlazak na bajne Plitvice.

U Gospiću, 22. srpnja 1889.
Središnji odbor

______________________________
Proslava je održana točno prije 122 god., 6 mj., 3 tjed. i 4 dana tj. prije 44 768 dana.
Što će još sve, u sljedećih 122 godina, Lika doživjeti nije tada nitko mogao slutiti. (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #19 : Siječanj 12, 2013, 15:22:41 »


Trazim
Jeste li znali?

Prvo ličko kupalište

Zdravlja je najprvo najveće bogatstvo! U zdravom tielu zdrav je i duh, tako rekoše mudraci čitavog svista, a učenjaci vele: "Ono upotriebi u korist, što ti narav tvog rodnog kraja pruža".
Naša kršna Lika koja nema zlatnih rudnika ni dragulja, posjeduje ono što ljudatvu pruža najobilatije blago zu očuvanje zdravlja! Naše vode, koje u sebi imaju razne minerale poput natrija, kalija, magnezija, kalcija, klorida, fluorida, sulfata itd., jesu najbolji liek proti svim bolestima.

Poznata je činjenica da svjetski učenjaci prošav našim milim krajem ocjeniše blagodat uporabe vode naših potoka pa na tom vještačkom mnienju odlučih za štovano občinstvo Gospića i okolice upriličiti kupalište, koje mora da odgovara naprednom duhu današnjega vieka.

Prvg ličko kupalište otvorio sam ovih dana u Kanižkoj ulici na potoku Novčici, onom bistrom i umilnom vodenom pasu našeg bielog i dražestnog Gospić-grada, a po vještacima priznata ljekovitost vode jamči svakom uztuk proti svim bolestima, naročito pako proti: reumi, živčanoj bolesti, kostobolji, groznici, glavobolji, odebljanju, sušici, grieškama na srcu, nemoći itd. te se štovanom obcćinstvu Gospića i okolice najtoplije preporuča, da to kupalište u vlastitoj koristi obijoručke upotriebi.

U svako doba dana za okriepu gosti vrućih i hladnih jela, (pečena janjetine i pilića, pršuta, sira, putra, salame ribe, raka, jaja itd.) piva kao i izvrstnih vrsti dalmatinskog i hrvatskog vina izpod Okić-grada svih vrsti likera, pjenušca, malinjeg soka sa soda vodom, može se uz najumjerenije ciene u mom kupalištu dobiti.

Vruće kupanje otvoreno je u svako doba dana, ponedjeljkom, sriedom i subotom.

Uporaba vruće kupelji 60 fil.
Đaci, vojnici i seljaci dobivaju kupke uz pol ciene

Nadajuć se, da će me u ovom podhvatu p. n. obićinsvo podupirati hijeti, te tim domaćem poduzeću budućnost osigurati.

U Gospiću 1. prosinca 1903.
Sa odličnim velepoštovanjem
Antić Vukelić
vlastnik kupališta

http://karta-hrvatske.com.hr/kaniža-ulica-kaniža-gospićka

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #20 : Lipanj 13, 2013, 09:39:12 »


Gospić – Prvo gospićko kupalište "Dolina ljubavi"

Dobro jutro, evo Marice slika s mjesta gdje je bilo nekada gospićko kupalište. 01. 06. 2013; 16:48



Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #21 : Kolovoz 29, 2014, 16:05:08 »


Jeste li znali, da su, sve do dolaska Turaka, u Lici bila velika žitna polja i bogati vinogradi, gdje se danas tek mukom može zasijati slabo žito, a vinova loza se ni zamisliti ne može. Još sve do Turaka glasovita su bila kosinjska vina, a posljednji zasušeni panjevi stare loze nađeni su na obroncima Staroga Budaka poviše Mašaluka zadnji su svjedoci nekad cijenjenih vinograda glavnoga ličkoga naselja Sutpetra, crkvenoga i upravnoga sjedišta ličkih Kasega. U vremenima poslije velikih ratnih razaranja, kad je stanovništvo bilo propalo ili se razbjeglo, šuma je prekrivala negdašnja polja i oranice, a uz rijeke su se stvarale prave močvare. O njima doznajemo od arapskoga putnika Hasuna ben Jahije, koji je krajem desetoga stoljeća ovuda prolazio na svome putu iz Carigrada u Rim.

Priroda, 1969, broj 10

 
Naselja i posjedi koji se spominju u ispravi iz 1263. godine i glavne srednjovjekovne utvrde Ličke županije na području oko današnjeg grada Gospića.

Izvor: Lička županija i Kasezi u srednjem vijeku

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: 1 [2]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!