CRO-eu.com
Siječanj 26, 2020, 12:56:47 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 2 [3]
  Ispis  
Autor Tema: Grad Bakar bio je još 1804. najveći grad u Hrvatskoj  (Posjeta: 39082 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #30 : Siječanj 15, 2014, 19:00:06 »


Gradske ulice i trgovi

Najstariji narodni nazivi prometnica u donjem dijelu grada bili su Kakaljevo, Mandrač, Podsteni, Mešćica, Petak, Palada ili Luke, Na Jazu, Primorje, Barsa, Maganski trg, Porat, Podbok, Škalje i Dobra.

U razdoblju od 1907. do 1911, nazvana je ulica Petak Nautičkom ulicom i Gajevim šetalištem. Palada je za vrijeme municipalne uprave nazvana Trg Marije Terezije, a 1919. Trg Kralja Petra Oslobodioca. Za II svjetskog rata i za talijanske okupacije zvala se Corso Vittorio Emanuele III.


Trg Marije Terezije do 1918  

Oko g. 1908. bio je na bakarskoj nautici namješten prof. Fridrich. On je iz vlastitih pobuda i sredstava dao saliti pločice s imenima ulica, dok su brojevi kuća išli tekućim redom. U to vrijeme dobil : su mnoge ulice nazive vezane za narodnu povijest ili za gradske odličnike. Tako je ulica iza Magistrata nazvana Smoljanovićevom i vodila je na Zagradu.


Trg Borsa 

Iduća je ulica zadržala naziv Na Jazu, što ga je narod od davnine upotrebljavao. Isto je tako ostalo narodno ime za ulicu
-   Primorje, zatim
-   Borsa,
-   Manganski trg,
-   Porat,
-   Podbok,
-   Škalje i
-   Dobra.

U to vrijeme posvećena je ulica između Borse i Manganskog trga književniku Adolfu Veberu. Manganski trg pretvoren je u Strossmayerov trg, a Porat u Masarykovo pristanište.

-   Prelazeći na ulice Gornjeg grada nalazimo spojnice pod starim imenom: Zagrada Gornja i Donja,
-   Kogule,
-   Breg i Brežić,
-   Stara cesta,
-   Voj,
-   Lokaj,
-   Geta i
-   Klanac.

U Gornjem gradu od starine postoje domaći nazivi:
-   Star ili Vrata,
-   Raskrižje,
-   Turan,
-   Placa ili Plaćica,
-   Fortica,
-   Pred sv. Andrej,
-   Pred sv. Katarinu.

-   Kogule su 1908. prozvane ulicom Zrinskog,
-   Placa Biskupski trg,
-   ulica do Kaštela Frankopanskom,
-   a iza tzv. Turske kuće Kačićevom ulicom,
-   a posve na zapadu Mornarskom ulicom.

Valja istaći da su se unatoč nametnutim izmjenama ulicama ipak i dalje zadržala uobičajna imena iz starih vremena.

Imena iz vremena talijanske okupacije (Corso Vittorio Emanuele III, Riva Constanzo Ciano, Riva Gabriele D' Annunzio, Riva Luigi Rizzo i Via dei Trenta) nisu se nikad uvriježila ni upotrebljavala.

Trg Star ili Vrata nalazi se pred ulazom u zidom opasani dio grada. Danas se općenito zove Vrata, a ranije su ga zvali Star. To ime dobio je od kamenih posuda za mjerenje žita i ulja, tzv. stari (veća mjera) i starići (manja mjera) . Te su mjere bile smještene na istom trgu u komunskoj lodji (loggia), koja je bila drvena, a služila je kao javna tržnica. Ta tržnica stajala je ispod Biskupije. Desna strana bila je općinska mesnica, a u lijevoj se prodavalo žito, ulje, vino i ostala roba. Godine 1853. izgorjela je lodja i nije više bila obnavljana jer je trgovački život iz Gornjeg grada prešao na Primorje. Godine 1857. sagradio je na tom mjestu Jakov Peruško lijepu jednokatnicu, kasnije povišenu za jedan kat, koja je kasnije, odmah poslije II svjetskog rata, služila kao đački dom. Na prvom katu Peruškove kuće bila je prostrana dvorana za gospodske plesove. Dana 25. siječnja 1859. bio je tu priređen svečani banket dru Vjenceslavu Šoiću, kad je kao novoimenovani biskup posjetio svoj rodni grad. Pred zgradom plesalo se bakarsko kolo. Kasnije je ta kuća prešla u posjed obitelji Thianich (gradski kapetanalni sudac u Bakru Ivan Nep. Thianich, pomorski kapetani Thianich de Enrico i Thianich de Mattia).

Trg Vrata prozvan je tako jer su bila gradska vrata, jedini izlaz iz utvrđenog i zidom opasanog dijela grada. Gradska vrata kod Kaštela bila su učinjena mnogo kasnije, u XIX st, kad je prestala opasnost od neprijatelja. Jedina su dakle vrata, sagrađena na gradskim zidinama bila na Trgu Star, i to na mjestu gdje su te zidine spajale Biskupiju s današnjom kućom Ivana Mavrića. Vidi se to po zaokruženom zapadnom uglu te kuće.


Na Trgu Star bila su dva velika kamena stupa, jedan veći, drugi manji. Kod tih stupova građani su javno pred sakupljenim svijetom na blagdane sklapali ugovore, zajmove, ugovarali rokove plaćanja ili kamata. Za poslove do dvadeset dukata bio je manji, a za one iznad dvadeset dukata veći kamen. Godine 1850. podignut je na trgu nad kućom Srića, kasnije Pintarić a danas Antić, stijeg za hrvatski barjak, a poslije, kad je mađarska pomorska vlast inzistirala da se s obale makne hrvatski barjak, premješten je 3. veljače 1890. opet na Trg Star i vijao se tamo sve do g. 1918 *. Ime Vrata prevladalo je nad imenom Star u XIX stoljeću.
______________

* Proglašenjem kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918 brzo nestaju hrvatski nacionalni simboli (grb, zastava, žig, himna), a zamjenjuju ih srpski. MD
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #31 : Siječanj 15, 2014, 19:18:18 »


Vodovodi i električna rasvjeta

Od frankopanskih vremena (XIII-XVI st) spommje se Jaz, sabiralište više vrela slatke vode, koja je tjerala gospoštijsku mlinicu. Voda se sabirala u kanal da bi pokretala mlinska kolesa, a ujedno je služila narodu kao perilo za pranje rublja. Krajem XVII st. bila su tu dva mlina; jedan je bio smješten s jedne strane vode, koja na uskom prolazu utječe u more, a drugi s druge.

U XIX st. Jazu je ozidana obala i bio je uređen kao rezervoar za vodu koja tjera mlinove; jedan veći na sjevernoj strani rezervoara, a drugi manji (mala mlinica), tamo gdje  je danas javni zahod. Jedan kanal Jaza vodio je na sjevernu stranu k mjestu gdje je danas prema cesti proširena stara mlinica i odatle je voda tjerala kolesa. G. 1840. vlasnik mlina je grad: Jaz se proširuje i ograđuje, a mlin dava u zakup.



U to vrijeme u Gornjem gradu u Bakru osjećala se potreba za vodovodom. Jedini raznosač vode bio je Čop, zvan Ivan Slijepi, ali on nije dospijevao namiriti sve narudžbe građana iz Gornjeg grada, jer je vodu nosio s lodricom na leđima s Primorja. Građani Primorja opskrbljivali su se iz svojih vrela "Stenica" i "Sterna", od kojih se jedno nalazilo nasuprot Staroj cesti, a drugo nasuprot zgradi Magistrata, a vodu su uzimali i s perila, kraj kuće Seglin Accurti (danas kuća Mifka-Šporer). U današnjem gradskom nužniku bila je mala turbina, tjerana vodom s Jaza i mali mlin. Ta turbina davala je gradu električnu javnu rasvjetu već od g. 1884.


Bakarski slijepi vodonoša Ivan Čop pred turskom kućom 1899  

Godine 1893. ponovo je mlin obnovljen, opskrbljen turbinom. Jaz je opet uređen, prema nacrtima Internacionalne Elektrizitatsgesselschaft u Beču radi uvođenja električne rasvjete u gradu. Struju će proizvoditi dinamo stroj s vodenim ili kaloričkim pogonom. Gradska je uprava u tu svrhu g. 1894. podigla kod Ugarske hipotekarne banke u Budimpešti zajam od 35000 forinti na pedeset godina uz 5 kamata. Grad je za sigurnost toga zajma založio sve svoje nekretnine i dohotke. Tako je Bakar bio prvi put rasvijetljen električnim svjetlom 25. lipnja 1894. Iste je godine grad bio spojen s Rijekom telefonskom linijom.

Da otklone nestašicu vode građani Gornjeg grada sakupili su međusobno svotu od nekoliko stotina forinti, dajući svaki po 1 ili 2 forinte, kojoj je svoti gradsko poglavarstvo u Bakru dodalo potrebni iznos da se sagradi rezervoar za vodu u gradskoj kuli, stažarnici na Fortici. Na 1,5 m od Malinice, u pravcu današnjeg javnog nužnika, postoji jedno posebno vrelo neovisno o Jazu, iz kojeg je jedna sisaljka stalno crpla vodu i tlačila je cjevovodom koji je prolazio ispod mlina i ceste u vrt zgrade nasuprot, a odanle preko Rupine na Vrata i dalje, kraj kuće Paljaga, u rezervoar. Istim putom voda je otjecala do Vrata, a zatim do javnog izljeva na Vratima gdje su se građani opskrbljivali.

To je bio prvi bakarski vodovod isključivo za potrebe građana Gornjeg grada. Tada nitko nije imao u kući vodovod. Jedino je tadašnji načelnik Mavro Pintarić ishodio da se u dvorište njegove kuće, ispod Vrata, izvede jedna slavina i tako je postao prvi privatni potrošač.

Već prije g. 1906. sagradila je tvornica cementa "Portland" u Bakru svoj posebni vodovod s većim kapacitetom i većim promjerom cijevi (80 mm). Vodu je crpio na perilu, u posebno sagrađenoj strojarnici koja se prislanja uz kuću Mifka-Šporer, a cijevi su prolazile Paladom i cestom do terena tvornice, gdje je na cirkulu izgrađen novi rezervoar od 2x50 m. Usput je tvornica dala vodu jedino kući Mifka-Šporer.

Godine 1908. ili 1909. bio je izabran za načelnika Mate Polić i on je ishodio da se do njegove vile Lenice dovuče vodovod, a da se usput dade voda Nautičkoj školi u Mešćici. Novi je cjevovod priključen rezervoaru na Fortici a vodio je preko Vrata, Kogula, Palade, Nautičkom ulicom do Nautičke škole i do vile Polić. Tom izgradnjom voda je uvedena i u kuću gradske primalje Marije Pemper na Paladi, u Gradsko poglavarstvo i u Gradski vrt.

Od Vrata je u isto vrijeme položen cjevovod Raskrižjem do novosagrađene Pučke škole. U to doba jednom se ručnom sisaljkom ispred Malinice voda crpila iz vrela ispod nje. Kasnije ju je nadomjestila slavina. Električno osvjetljenje u Bakru imalo je pogon od jednog parnog stroja u proširenoj Malinici.

Godine 1922. povjerilo je Gradsko poglavarstvo u Bakru inž. Karlu Klausbergeru da kupi diesel-motor, koji će zamijeniti parnistroj za pogon električne centrale i vodovoda. Taj je motor proizvodio istosmjernu struju sve do 1936, kad se bakarska električna mreža priključila na struju visokog napona Rijeka-Sušak. Do tada su građani imali električno osvjetljenje od mraka do pola noći i od pet sati do dana, a otada će imati čitav dan i noć.

Godine 1922. do 1924. zaključilo je Gradsko poglavarstvo da kupi zemljište napuštene tvornice cementa sa zgradama i vodom, pa je i taj tvornički vodovod pripao gradu. Zatim je tvornica bila izolirana od vode, a tvornička mreža pripojena gradskoj. Time je bio pojačan kapacitet za 2/3 jer je rezervoar na Fortici imao 43 m3, a sada je pripojeno 2x50 m3.

Godine 1934. proširila se vodovodna mreža od Osnovne škole Lokajem, Veberovom ulicom, Podbokom sve do uljare. U to vrijeme gradila je Kraljica vodovodni rezervoar Podbokom, a grad je imao namjeru da se na nj priključi.

Godine 1938. i 1939. proširena je vodovodna mreža preko Brega do Vrata, a 1939. i 1940. postavljena je na Staroj cesti od Raskrižja do magazina soli na Primorju i Primorjem do ulice Breg i od Magistrata na Zagradu do kuće Peršić.

Između I i II svjetskog rata mnoge su .e kuće duž te mreže priključile na vodovod i uvele higijenske nužnike. Neki su uveli i kupaonice.

Od svršetka I svjetskog rata do g. 1936. električna struja se širi. U domove nekih privatnika uvodi se potpuno električna rasvjeta, ali se većina još služila petrolejskom.

Od 1936. do 1945, priključkom bakarske mreže na sušačku, znatno je proširena upotreba električne rasvjete. Uvidjelo se da je kalorička električna centrala skuplja od priključivanja. Prvotna tendencija da se za pogon upotrijebi obilje slatke vode, koja izvire pod Bakrom, što je ponukalo gradsko zastupništvo da Bakar osvijetli električnom strujom, pokazalo se sada nerentabilno.

Doduše, Bakar je g. 1894. bio među prvim gradovima u Hrvatskoj, odmah poslije Varaždina, rasvijetljen elektrikom, ali sada, nakon četrdeset godina iskustva, to električno osvjetljenje pokazalo se nesvrsishodnim. Priključenjem struje na sušačku, domovi su privatnika bili gotovo svi osvijetljeni, a napose kuhinje, iako o upotrebi bilo kakvih kućanskih aparata nije bilo ni govora.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #32 : Siječanj 15, 2014, 19:20:37 »


Gradski grb i zastava

Već u srednjem vijeku nastojale su pojedine feudalne porodice raznim simbolima, bojama ili likovima svojih svetačkih zaštitnika označiti na dvorovima svoju vlasnost, ili bilo gdje istaknuti svoju prisutnost. Tako su nastali grbovi. Na štitovima vojnika nekih feudalaca označavao je grb da je ta vojska njihova. Za feudalcima povele su se korporacije, cehovi, bratovštine, pa i gradovi. Svaki je imao svoj vlastiti grb ili ga je nastojao dobiti od vladara. Gradovi su u to vrijeme običavali staviti na grb sveca zaštitnika. Tako je i Bakar kao utvrđeni grad sa svojim teritorijem imao svoj grb, koji se razlikovao od grba feudalnog gospodara Frankopana ili Zrinskog.

Grb Bakra sačuvao nam se na gradskim pečatnjacima. U XVI st. ima naš grad u svom grbu sv. Andriju Apostola, svog zaštitnika. Pečatnjak iz tog vremena nalazi se u Gradskom muzeju u Bakru, a ima i natpis:

Sigillum castri Buccari.

Naziv Bakra spominje se u ono vrijeme kao Bukar, Bkri (1150), a u XII st. Petar Zrinski, feudalni gospodar Bakra, datira svoje isprave riječima "dano v Bakri" i dalje navodi datum. Od tog naziva Bakri i od ranijeg Bukar ili Bkri latinski je naziv Buccari i pridjev buccarensis.

Postoji još jedan pečatnjak iz g. 1682. s drugim grbom Bakra na kojemu je natpis:
Sigillum communitatis Buccarensis.

Taj omašni brončani, pečatnjak s promjerom od 12 cm ima u okviru bisernog niza lik sv. Andrije i Bogorodice (čuva se u istom muzeju). Njime su se pečatile isprave gradske komune. To su najstariji poznati grbovi Bakra.

Reformama kraljice Marije Terezije, a napose onom koja je uvedena poveljom od 13. svibnja 1778, po kojoj je Bakar postao municipalno središte i teritorijalno sa svojim kotarom pripao Hrvatskoj, donesen je i novi grb. Taj je ozakonjen grbovnicom izdanom uz istu povelju, koja se, na žalost, nije sačuvala. Međutim zna se da je taj grb bio osnova kasnije ozakonjenom grbu iz XIX st, uz male izmjene.

Krajem XIX st. dobio je Bakar ponovo novi grb. To je bilo učinjeno zakonom o ustrojstvu gradskih općina g. 1894, prema statutu od 1883. g. U gornjoj su trećini štita grba hrvatske crveno-bijele kocke, u srednjoj trećini tri kule što simboliziraju tri tvrda grada: Trsat, Bakar i Hreljin na teritoriju bakarskog municipija, a donja trećina na modrom polju ima znak sidra što označuje luku. Taj je grb dakle određen historijskom činjenicom da Bakar pripada Hrvatskoj i pomorsko-ekonomskom činjenicom da je trgovačka luka. Valja spomenuti da se teritorij bakarskog municipija svojedobno protezao od Rječine do Šmrike, uključujući sav obaini pojas, a u zaleđu sve do vrhova koji gravitiraju moru na granici Gorskog kotara. Na sjeveru graničio je bakarski kotar s Kranjskom.

S tim u vezi Barkar je imao i svoju zastavu s tri boje: bijelom,
svijetložutom i tamnomodrom
, položenim vodoravno na uspravnom koplju zastave. Bijela boja simbolizirala je feudalnu porodicu Frankopana, žuta pripadnost Austro-Ugarskoj, a tamnomodra more.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #33 : Siječanj 15, 2014, 19:22:25 »


Potresi

U inače mirnom razdoblju snašla je iznenada Bakar i bližu okolicu teška katastrofa potresa godine.

Krajem godine, točnije dana 28. studenog, potresao je naš grad snažan udar. Stanovnici su istrčali na ulice u strahu pred daljnjim udarima, ali se oni nisu ponavljali. Te jeseni palo je izvanredno mnogo kiše. Pljuskovi zaredaše jedan za drugim, a sva bakarska vrela slatke vode nabujaše. Kako ta neobična množina kiše nije upozoravala na neko zlo, građani su mirno spavali u svojim kućama. Prvi udar nije mnogo oštetio zgrade, nego ih je samo prodrmao. Nije trebalo dugo čekati tek nekih dvadesetak dana, kad li 17. prosinca zaredaše jaki udari i trešnja uz muklu podzemnu tutnjavu. Taj drugi potres bio je znatno jači od prvoga. Zemlja se tresla, nastale su pukotine u zidovima kamenih kuća, a građani Bakra ostavljali su svoje domove. Izašli su izvan grada u bližu i dalju okolicu, te na obali sagradili na brzu ruku skloništa, pokrih ih daskama i tu bi noćili dok je gradom od trešnje tla nastajalo rušenje. Starije kuće i slabiji krovovi popustili su, pored pukotina nastale su rupe koje su se kod svake nove trešenje proširivale.

No muke Bakrana nisu okončane. Čekali su ih još teži udarci. Nakon četrnaest dana, točnije 4. i 5. siječnja 1751, potresla se opet snažno zemlja i nije se prestajala tresti dva puna dana i dvije noći. U gradu su se rušile kuće i kućice, pa ni Kaštel nije odolio. Vrhovi njegovih kula i najviši katovi pokazali su pukotine u zidovima i urušenja, napose krovišta. Najviše je stradala stara barokna crkva sv. Andrije. Bila je sazidana od kamena, ali su ti zidovi bili ipak preslabi da drže drveno krovište velikoga raspona nad čitavim prostorom unutrašnjosti. Pod svojom težinom i zbog trošnosti krov se urušio i nesretnim slučajem zapalio. Krovna konstrukcija je izgorjela, a napukli se zidovi srušili i zatrpali su unutrašnjost. Pri tom je propalo mnogo kamenih dijelova s nekoliko oltara koji su polomljeni i napukli ostali na zgarištu zatrpanom srušenim građevnim materijalom. Nešto od tih dijelova sačuvalo nam se do danas u obližnjim podrumima kuća. Ti dijelovi pokazuju da je crkva imala klesanih komada i statua baroknog stila. Sačuvani su mali kapiteli, glavice letećih anđela, stupovi na oltaru i drugi predmeti u fragmentima.

Godinama zapušteno zgarište crkve, koja neće biti obnovljena još sto godina, obraslo je korovom, smokvama i drugim drvećem, a glavne zidine crkve rušilo je pomalo vrijeme, sve do visine od 1 do 2 metra nad tlom. Toranj, sagrađen g. 1710, izdržao je trešnje, pa još i danas stoji.

U samom mjestu srušio je potres potpuno sedamnaest kuća, dok su na svim ostalim pukotine i urušenja dokazivala veličinu katastrofe. Tako su bile oštećene crkva Majke Božje i crkva sv. Margarete.

Taj se potres osjetio u čitavom Primorju, ali čini se da je bio najjači u Bakru, dok se epicentar vjerojatno nalazio negdje u šumama Gorskog kotara.

Poslije trešnje u mjesecu siječnju ponavljali su se manji potresi, ali su u proljeće g. 1751. bili sve rjeđi i ubrzo su posve prestali. Stanovništvo se vratilo kućama, obnovilo ono što se moglo obnoviti, a mnoge "murine", tj. ostaci zidova porušenih zgrada, i danas svjedoče o veličini katastrofe. Mjeseca studenog 1752, zatim 24. travnja 1753. i 16. ožujka 1754. bile su se javile manje trešnje, ali one nisu nanijele veće štete gradu.

Po nalogu Bankovne deputacije popravljen je Kaštel. Vrhovi kula i gornji katovi sniženi su, a čitava zgrada je pokrivena jedinstvenim krovištem u jednoj razini, kako je i danas. Crkve sv. Margarete i Majke Božje bile su također popravljene. (1)

______________
(1)   Pobliže vidi o tome knjigu Vincenza Tomsicha: "Storia di Fiume" dal 1896 al 1914.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #34 : Lipanj 21, 2014, 08:44:25 »


Bakar: Milanovićevoj vladi se fućka za zdravlje naroda

<a href="http://www.youtube.com/v/4mkJLyNiheQ?version=3&amp;feature=player_detailpage <br />." target="_blank">http://www.youtube.com/v/4mkJLyNiheQ?version=3&amp;feature=player_detailpage <br />.</a>

Jadni Bakrani! Jedina utjeha u magli i na crnom nebu im je njihov vrijedni i savjestni gradonačelnik Tomislav Klarić (HDZ).
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: 1 2 [3]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!