CRO-eu.com
Prosinac 14, 2018, 21:23:53 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 [2] 3
  Ispis  
Autor Tema: Grad Bakar bio je još 1804. najveći grad u Hrvatskoj  (Posjeta: 32905 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #15 : Prosinac 02, 2010, 05:33:23 »


     
Brodsko društvo u Bakru

Gospoda

-   Derenčin Marijan dr.
-   Materljan Mate
-   Mikuličić Juraj,
-   Polić Niko,
-   Stiglić Julijo,
-   Zuvičić Toma,

umolili su kod nadležne višje Vlasti dozvolu za ustrojenje brodskoga društva pod imenom "Hrvatsko brodarsko društvo" sa sjedištem u Bakru.

Primorac, 11. rujna 1873.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #16 : Srpanj 24, 2011, 01:54:09 »


Iz sudionice

U utorak dne. 19. lipnja 1876 započe u Bakru razprava proti obtuženikom poznatog dogadjaja, sbivšeg se dne 27. ožujka t. g. na Praputniku.

Sud sastoji od predsjednika, gospodina Blažića, i votanta gg. Bakšaja, Audrašija, Ključeca. Državno odvjetničtvo zastupa gospodin zamjenik državnoga odvjetnika Bledšnajder; pero vodi auskultant Pejčić. Branitelj okrivljenika jest dr. Fran Pilepić.

Obtužnica kr. državnoga odvjetničtva glasi:

Obtužnica
Kr. državno odvjetničtvo u Zagrebu tuži:

 I.

1. Karlu Bujan Antunovu, 50 god. staru, rmkt., djevojku, mater 1 djeteta, nepismenu, neporočnu.

2. Mnru Gecan Antunovu Conjinu, 35 god. staru, rmkt., neudatu, mater 2 djece, nepismenu, neporočnu.

3. Mariju Kariolić, udovu Juretić rodom iz Praputnika, 37 god. staru, rmkt., mater l djeteta, nepismenu, neporočnu.

4. Mimu Marković rodj. Tadejević rmkt., 34 god. staru, udovicu, bez djece, nepismenu, neporočnu.

5. Katu Cibić Karlovu, rmkt., 31 god. staru, udatu, bez djece, nepismeuu, neporočnu.

6. Maru Francišković Perusovu, rmkt., 20 god. staru, nendatu, nepismenu. neporočnu.

7. Jelu Gecan Matijevu, rinkt., preko 50 god. staru, udatu, bez djece, rodom iz Praputnika, nepismenu, neporočnu.

8. Mikelinu Bujan Valentinovu, rmkt., 26 god. staru, rodom iz Praputnika, nepisnienu, ueporočnu, udatu, bez djece.

9. Terezu Stiglić Matijevu, rmkt., 33 god.staru, udatu, mater 2. djece, nepismenu, neporočnu.

10. Matejku Kariolić Gavanovu, rmkt, 32 god. staru, udatu, mater 1 djeteta, nepismenu, neporočnu.

11. Mariju Agin Lovrovu, rmkt. 20 god. staru, neudatu, pismenu, neporočnu.

12. Mariju Marković Karlovu, rmkt. 77 god. staru, iz Praputnika, nepismenu, neporočnu.

13. Matejku Marković Franovu, 18 god. staru, rmkt., neudatu, bez djece, nepismenu, neporočnu.

14. Mariju Marković Franovu, rmkt. 17 god. staru, neudatu, pismenu, neporočnu.

15. Terezu Franoišković Čurlinovu, 45 god. staru, rmkt., udovu, mater 1 djeteta, nepismenu, neporočnu.

16. Petru Stiglić Lukinu, rmkt, 59 god. staru, udovu, mater 5 djece, rodom iz Praputnika, nepismenu, neporočnu.

17. Katarinu Kariolić Grginu,rmkt., 40 god.staru, udatu, mater 5 djece, nepismenu, neporočnu.

18. Uršu Francišković, rmkt., 56 god. staru, rodom iz Praputnika, udovicu bez djece, nepismenu, neporočnu.

19. Mariju Bujan Ferferovu.

20. Petru Bujan Pavlovu.

21. Juru Agina Lukina 14. god. stara, rmkt., iz Praputnika., nepismena, neporočna i

22. Augusta Kariolića, rmkt.,41 god. stara, oženjena, otca. 4 djece, pismena, kažnjena jednom globom od 50 for., da su svi izim Augustina Kariolíća dne 27. ožujka 1876. u Praputniku sa još mnogo drugih žena vikom, zvonjenjem, psovkami, bacanjem blata i drugih stvari na novoimenovanoga i tamo prispjevšeg župnika Lovru Večerinu, ovomu naniele u istinu nasilje, hoteći ga tim primorati, da opet ode,što su doista i izvele, a Angustina Kuriolića, da je nekoliko dana prije toga Terezu Stiglić, Mariju Agin- i druge na taj čin napućivao.

Tim su poćinile zločinstvo javnog nasilja 12 slučaja označeno u § 98. a Augustin Kariolić sukrivnju istog zloöinstva po § 5. k. z., kažnjiva po § 100. k. z.

Glavna, razprava. ima se obdržavati pred kr. sudb. Stolom u Zagrebu.

II.

Na glavnu razpravu imadu se pozvati kao svjedoci: Lovro Večerina, žnpnik iz Zlobina, Juro Gašparac, učitelj, Jakov Marušić, starešina, Šišul, odbornik, Pavo Kvaternik, bilježnik, Kuzma Stiglić, crkveni otac, i Rade Vlašić, upravitelj župe, svi iz Praputnika.

III.

Na glavnoj razpravi neka se pročitaju zapisnici Tereze Polić Franove i Tereze Gecan Jurine kao dokazalo, a zatim svjedočbe o ponašanju i imetku okrivljenica i okrivljenika.

IV.

Neka ga proti okrivljenikom Mariji Gecan Conjini, Terezi Stiglić Matijevoj, Mariji Francišković. Matejki Marković, Jeli Geom Matijavoj, Mimi Marković, Kati Cibić i Augustinu Karioliću do konačnog riješenja iztražni zatvor odredi.

Obrazloženje:

Iz izkaza Lovre Večerine, Jure Gašparca, Jakova Merušića, Grge Šišula, Pavla Kvaternika, Rade Vlašića i Kuzma Stiglića proizlazi sliedeći učin:

U ponedjeljak dne 27. ožujka 1876. dovezao se je bivši župnik u Zlobinu Lovro Večerina u Praputnik, da primi župu u Praputniku iz ruku upravitelja Rade Vlašića, kojoj je po pokroviteljstvu kr., financ. ravnateljstva u Zagrebu župnikom imenovan.

Došavši do župnog stana, dočeka ga tamo veliki čopor žena, koje ga svakovrstnimi psovkami i pogrdami kao "nećemo ga", "dajte ga van," "Večerina. kurbešina", "van š njim" itd. stanu psovati i ružiti, u crkvene zvonove zvoniti, neki sramotni barjak u zrak dízati, te ga blatom i koječim nabacivati. Pošto se je sve više žena stalo sakupljivati i strašno urlikanje nastalo, uputi se Večerina kroz rulje žena u župni dvor, a za njim podjoše Juro Gašparac i odbornik Jakov Marušić. Nu čopori bjesnećih i urlikajućih žena hrupe u isti župni dvor, stadoše ga napadati, hoteć ga nekom sramotnom štolom zaogrnuti, baciše pred njega od prnja načinjeno diete, uzmakoše mu stolac, te neprestano plešuć i zviždajuć, progonile su ga od sobe do sobe tako, da je napokon bio prisiljen ostaviti župni stan, te u obližuju kuću umirovljenog duh. pomoćnika starca Frane Ljubičiće pobjći.

* kurbešina = ženskar, gunjar, žinjar, jebaro (MD)

Ali do bjesnila razdražene žene podjoše uz divlju viku i kriku za njim tako, da se je morao u kući Frane Ljubičića. zatvoriti. Nu i oko Ljubičićeve kuće stanu žene vikati neprestano, "van š njim", "nećemo ga", "Večerina. kurbešina",  i slično, te stanu navaljivati na vrata i prozore.

Jakov Marušíć iGrga Šišul mirili su žene, ali sve uzalud, napokon bude Lovro Večerina prisiljen pomoćju serežana krasičkih ostaviti kuću Frane Ljubičića, gdje je jednu uru skoro zatvoren probavio, te poći prama Hreljinu, a zatim prema Meji. Ali ni to nebje razdraženim i grozno urlikajućim čoporom ženskim dosta, već ga neprestano uz divlju kriku i psovke, dapače nabacivanjem kamenja pratijahu tja do Moje, gdje te žena zaostanu, a Lovro Večerina ode.

Okrivljenice Karla Bujan, Mara Gecan Conjina, Marija Kariolić, Mima Marković, Kata Cibić Karlova, Marija Francišković Perusova, Jela Gecan Matjeva, Mikelina Bujan Valentinova, Tereza Stiglić Matijeva, Matejka-Kariolić Gavanova, Marija Agin Lovrina, Marija Marković Karlova, Matejka Marković Franova, Marija Marković Franova, Tereza Franeišković, Petra Stiglić Lukina, Kata Kariolić Grgina i Urša Francišković suglasno priznavaju, da su upitnog dana u žnpnom dvoru vikom i krikom napadale župnika Večerinu te ga vičuć sliedile, hoteć tim postići, da ode iz Praputnika, odnosno da ga netrebaju za župnika, jer da je za nje dobar Rade Vlašić, a napose priznaje Matejka Marković Franova i Juro Agin, da su zvonili u zvoniku, kad je Večerina dolazio i u Praputniku bio, a opet napose priznaju Matejka Kariolić Gavauova, Matejka Marković Franova i Petra Stiglić Lukina, da su vičuć progunjale Lovru Večerinu preko Hreljina sve do Meje.

Taje pako: Karla Bujan Antunova, da je bacala blato u Lovru Večerinu; Mara Gecan Antunova Conjina, da je bocila pred Lovru Večerinu od prnja načinjene diete, da je htjela na njega metnuti nekakovu sramotu štolu i neki rubac, i da mu se ie prietila, da će mu strgati kolar s vrate; Mima Marković, da je udarala u župnom stanu linealom po knjigah, takove na zemlju bacila i bučila; Kata Cibić Karlova, da je isto činila kao Mima Marković, Marija Franciškovič Perusova, da je zvonila, dignula i nosila sramotnu zastavu (banderu) i zvala druge žene na odpor; Jela Gecan taji, da je zvala na odpor, kad se je Večerina provezao, prem priznaje, da je kazala, da je bila u Zlobinu i tamo na Večerinu neki list predala, ali da to istina nije; Tereza Stiglič Matijeva, da je u dvoru dočekala Lovru Večerinu na čelu množine žena i rekla mu, da ga netrebaju, da nek ode; Marija Agin Lovrina, da je zvonila; napokon taji Augustin Kariolić, da je on više dana prije tog dogadjaja napućivao Terezu Stiglić, Mariju Agin i druge žene na tako skandalozan doček Lovre Večerine; dočim Marija Bujon Ferferova i Petra Bujan Pavlova nisu preslušana.

Uvaži li se pako, da svjedoci Juro Gašparac i Jakov Madrušić suglasno tvrde, da su upravo vidili, kako je Karla Bujan bacala blato u Lovru Većerinu, a zatim navalila u žnpni stan; uvaživ izkaze svjedoke Jure Gašparca, Grge Šišula i Jakova Marušića te okrivljenica Karle Bujan, Mare Agin i Tereze Stiglić, koji su vidjeli, kako je Mara Gecan Conjina bacala od prnja diete pred župuika Večerinu te mu htjela neka sramotnu štolu i rubac objesiti, a strgati kolar s vrata; uvaživ izkaz okrivljenice Karle Bujan Antunove, da su Mima Marković i Kata Cibić u župnom stanu linealom po knjigah udarale, takove na zemlju bacile i bučile; uvaživ izkaze Karle Bujon, Marije Agin, Matejke Marković i Tereze Stiglić, da je Marija Francišković zvonila na odpor, da je dignula i nosila sramotnu zastavu (banderu) i zvala druge žene na odpor; uvaživ izkaze Karle Bujan i svjedokinja Tereze Polić i Tereze Gecan Jurine, daje Jela Gecan zvala na odpor, kad se je župaik Večerina provezao, i da je pred njimi kazala, da je neki listna Večerinu, u Zlobin nosila; uvaživ izkaz svjedoka Jure Gašpsrca, da je vidio, kako je Tereza Stiglić Matijeva u dvoru župnom na čelu žena dočekala žnpnika Večerinu te mu vikala, da ga netrebaju, da neka ode; uvaživ izkaz Matejke Marković, da je Marija Agin Lovrina zvonila na odpor; uvaživ izkaze svjedoka Jure Gašparca i Jakova Marušića, da je Marija Bujan Ferferova bila jedna od najgoropadnijih i vičućih žena; uvaživ izkaz Grge Šišula, da je Petra Bujan Pavlova takodjer jedna od nejgorjih bila te napokon uvaživ izkaze okrivljenica Tereza' Stiglić i Marije Agin, da nje i druge žene Augustin Kariolić više dana prije dogadjaja na taj sramotni odpor napućivao, to stranom na temelju vlastitog priznanja, stranom na temelju izkaza svjedoka i izkaza suokrivljenica predloži zločin jav. nasilja 12. sluč. označene u § 98. k. z., a za Augustina Kariolića sukrivnja istog zločinstva po § 5. k. z. - kažnjiva po § 100 k. z., kojim se svi okrivljenici okrivljuju.

Iztražni zatvor temelji se na propisih § 171., odnosno § 166. 4.k. p.

U Zagrebu 14.travnja 1876.

Kr. državni odvjetnik
Šušković

Primorac, 22. lipnja 1876
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #17 : Siječanj 02, 2014, 01:31:22 »


Tvornica "Portland Cementa"


Osnovalo ju je g. 1906. dioničko društvo "Portland Cement" u Dovlju (Lengefeld), Slovenija, s glavnicom od 3 milijuna austrijskih kruna. Tvornica je bila smještena na rtu Kakaljevo, a malo dalje od zavoja francuske ceste prema Sv. Kuzmu. Godišnja produkcija je iznosila 500-750 000 met. cent. Imala je 15 zgrada za razne svrhe. Strojarnica je imala parni stroj od 1000 KS, do nje je bila velika kotlovnica, dva mlina (jedan za mljevu kamena, drugi za mljevu cementa). Zatim je imala sušionicu ugljena, zgradu za pečenje cementa, bačvarnicu, vapnenicu i druga skladišta. Imala je dva dimnjaka visoka po 25 m, vlastiti vodovod s rezervoarom, vodu je crpila iz vrela koji protječe ispod kuće br. 33 (Mifka-Šporer).

Za tvornicu su sagrađene dvije obale za pristajanje brodova: jedna duga 80 m, s dubinom mora od 8 m, za pristajanje prekooceanskih brodova, a druga od 35 m za manje brodove, te pristaništa za barke. Postojala je i žičara[/b] za dovođenje materijala s broda u tvornicu. Cement se proizvodio u 30 m dugoj cijevi kod temperature od 1000°C. Zgrade su bile sagrađene od armiranog betona prema nacrtima inž. Faendricha.

S proizvodnjom se počelo u proljeće g. 1907. s 200 radnika.  Iako je tvornica obećavala prosperitet, ona već uskoro nije bila rentabilna. Još prije g. 1914 prestala je s proizvodnjom jer u brdu iza nje nije više bilo materijala podesnog za pravljenje cementa. Tako je ostala napuštena. Zgrade su bile prodane gradu. Ostalo se raznijelo. Ti ostaci su djelomice upotrebljeni za barake koncentracionog logora, koji su Talijani g. 1942. izgradili za oko 1000 građanskih interniraca. Tu je bio zatvoren svijet iz Gorskog kotara i s otoka, koji je bio Talijanima sumnjiv. Prema maticama umrlih vidi se da je tu bilo staraca, žena i posve male djece. Imali su u blizini svoje groblje. Slomom Italije, u jesen 1943, taj je logor bio napušten, a narod je zgrade raznio. Ostali su samo goli zidovi, Dimnjaci tvornice bili su već g. 1924. dinamitom srušeni. Ostala je lijepo građena obala, no i ona je srušena: Nijemci su je g. 1945. minirali, a da za to nitko nije znao. Kad se 14. svibnja 1945, po svršetku II svjetskog rata, naš brod "Ljubljana" zaokretao u blizini željezničke stanice, naišao je na  jednu od Njemaca postavljenu magnetsku minu i potonuo. U isti čas je eksplodirala mina pod tvorničkom obalom i raznijela njen srednji dio. Ostali su samo njeni krajevi, koji su bili posve neupotrebljivi. Obje te mine, znači, bile su međusobno vezane.

Dr. Ivo Marochino: Grad Bakar kroz vjekove
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #18 : Siječanj 02, 2014, 01:38:10 »


Talijanski koncentracioni logor Bakar

Sagrađen je na mjestu gdje je do 1914 stajala tvornica cemente Portland sa 15 zgrada.


Koncentracioni logor Bakar ovtoren je 8. ožujak 1942. Bilo je planirano sa ukupnim kapacitetom za 600 ljudi, a sastojala se od šest baraka i jednom konjušarnicom. Oko logora podignut je trostruki red bodljikave žice sa stražarima na svakih 50 metara. Uvjeti u ovom logoru bili su posebno teški. Muškarci su držani odvojeno od žena i djece i morali su raditi često do deset sati dnevno. Dana 10. ožujaka 1942 došla je prva skupina zatvorenika u bakarski logor, ukupno 143 osobe s područja Bribira. U prosjeku, može se pretpostaviti da je 2.000 ljudi bilo zatočeno u bakarskom logoru.

U toku talijanskih operacija protiv partizana u ljetu 1942 došlo je još 500 zatvorenika u Bakar. Koncentracioni logor Bakra bio je prenatrpan, pogotovo kada je 1942 puno novih zatvorenika dvedeno u logor. Nedostajalo je deka i sijena kao i zimske odjeće i hranu za zatvorenike. Dnevni obrok za zatvorenike sastojao se od 60 grama kruha, litre tekućine i malo riže ili tjestenine, i komad sira i pekmeza.

Građanski povjerenik Bakra, (Commissariato civile) Carlo Colussi (novinar i gradonačelnik grada Rijeke od 1934 do 1938) uputio je 26. studenog 1942 pismo Poreznoj upravi radi ratnih zarobljenika, tražeći da se srede sabirna mjesta za zimsku odjeću i hranu, gdje bi obitelji megle zarobljenicima ostaviti potrebštine. Nadalje, Carlo Colussi opisuje situacije u koncentracionom logoru ovako: "U logoru u Bakru je smješteno 450 djece u dobi do 10 godina od toga veci broj do 4 godine. Za svu djecu nedostaje odjeća i obuća, kao i hranu ( mlijeko). Stanovništvo iz okolice Bakra nudi ovo ili ono za zatvorenike u mjeri u kojoj je to moguće u ovom neplodnom području."

Sl. 1 Talijanski koncentracioni logor Bakar 1941-1943-bivša vojarna i komandatura
Sl. 2 Talijanski koncentracioni logor Bakar 1941-1943 danas
Sl. 3 Talijanski koncentracioni logor Bakar 1941-1943 danas

Tijekom talijanske okupacije umrlo je u logoru Bakar 85 osoba. Većina žrtava su djeca koja su najteže bila pogođena od vremenskih uvjeta i nedostatka hrane. U svibnju 1943 počela je evakuacija logora. Mnogi zatvorenici su poslani u Kamporu na otoku Rabu dok su ostali bili prebačeni u logore u Italiji. Na Rabu su talijanski fašisti od 27. srpnja 1942. do 11. rujna 1943. u logor Kampor prisilno zatočili oko 12.000 Hrvata i Slovenaca iz Gorskog kotara. Posljednjih 800 bakarskih zatvorenika prebačeni su 2. srpanj, nakon kratkog boravka u vojarni na Trsatu, u Italiju. [1]

__________________
[1] Grgurić Mladen, Talijanski koncentracioni logori u Hrvatskom primorju 1941.- 1943.

Marica
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #19 : Siječanj 02, 2014, 01:41:20 »


Talijanski koncentracioni logor Bakar 1941-1943

Dana 10.04.1941. popodne ušle su talijanske fašističke trupe u Bakar i zauzele ga bez otpora, jer se je Vojska Kraljevine Jugoslavije povukla u pozadinu. Veći dio vojske ostavio je slijedeći dan Bakar i produžio u unutrašnjost državnog teritorija. Ostala je okupaciona vojska s izvjesnim brojem upravnog aparata, na čelu kojeg je bio šef policije Francesco Caggi, rodom iz Sicilije. Tajnik općine bio je fašista Monte, civilni komesar fašistički konzul Cullossi (strijeljan 1945. u Rijeci od partizana), te njegov zamjenik Amato.

Zadatak okupacione uprave bio je u prvom redu fašiziranje vanjskog izgleda Bakra, zatim škola i učenika koliko Osnovne škole toliko i Nautičke Akademije. Na pristaništu je zavijorila talijanska zastava, koja se je svake večeri uz počast trublje spuštala, a ujutro podizala. Pri tome su građani morali gdje se god na ulici zatekli stati u stavu mirno da odaju počast zastavi. Natpisi i reklame svih trgovina osvanuli su na talijanskom jeziku. U školama se je odmah počelo s učenjem talijanskog jezika, a građanima su razdijeljene talijanske zastave radi upotrebe kod kakvih svečanosti. Pritisak na stanovništvo bio je velik, tražilo se je da se na ulici čuje talijanska riječ, što baš nije uspijevalo. Ulicama su prolazile patrole teško naoružanih fašista radi održavanja reda i mira. Pojedini učitalji i profesori ostavljeni su na svojim mjestima s tim da uče i predaju talijanski, a među njih su postavljeni još i Talijani iz Kraljevine Italije. Ovaj upravni aparat, koji je spomenut, poduprt je velikim brojem u civilu odjevenih detektiva, zatim policajaca i karabinjera, koji su svoju vojarnu imali u Vili Sušanj. Kasarna fašista bila je na Vratima u bivšem Trboveljskom domu. Legija fašista bila je iz Trsta. Općinska uprava ostala je prethodno ista, a kao komesar dodijeljen je Descovich-Moroni, bivši dezerter austrijske vojske i talijanski legionar i dobrovoljac u I svj. ratu. Nastanjen je bio u Rijeci. U sudu nije bilo promjena.

Na potalijančivanje nije narod pristajao, nego je odmah otpočeo s otporom. Odazvala se je u prvom redu omladina muška i ženska koja se je sklonila na obližnju planinu Tuhobić i odatle počela najprije sa sabotažama, a onda i sa otvorenim napadima na talijanske patrole i vojne institucije. Taj se je otpor širio spontano i u drugim krajevima gdje god je bila talijanska okupacija. Granice NDH još nisu bile obilježene. Tek se Rimskim Ugovorima Dr. A. Pavelića sa B. Mussolinijem mjeseca svibnja 1941. povuklo granice. Bakar je uključen u Kraljevinu Italiju po izričitoj želji ministra vanjskih poslova Italije grofa Galeazza Ciana da počasti uspomenu svog oca Constanza – mornaričkog potpukovnika koji je u I svjetskom ratu na tri borbena čamca noću 10./11.02.1918. zajedno sa pjesnikom Gabrielom D'Annunziom potajno ušao u bakarski zaljev i ovdje izbacio 6 torpeda na u luci usidrene trgovačke brodove. Granica sa NDH išla je od kupališta u Bakarcu ravno uzbrdo ostavljajući Meju i jedan dio Hreljina Italiji, dok je drugi dio Hreljina i Plase pripao NDH. Unatoč tim granicama talijanska je vojska držala okupirano čitavo područje Like, Gorskog kotara, Ogulina sve do Karlovca. Područje unutar granica, dakle i Bakar s Kostrenom i Dragom pripalo je Italiji.

Kraj sve opreznosti fašističke uprave i nastojanja da se naš svijet približi okupatoru nije uspjelo vlastima da pridobiju pučanstvo za se. U našim krajevima nastale su svuda grupe partizana, a vlast je reagirala surovim represalijama, palila su se čitava sela, pojedine kuće, isjekle šume kako bi se partizanima oduzeo zaklon. Sve to nije pomoglo, te je vlast u Bakru jednog dana sazvala u Gradsku općinu izvjestan broj viđenijih građana i zatražila uzrok tom građanskom neposluhu i razloge zašto toliko mladih ljudi odlaze u šume. U ime ostalih odgovorio je kanonik Josip Frančišković iz Praputnjaka koji je onda živio u Bakru, da su prilike nastale uslijed surovih postupaka vlasti prema stanovništvu. Kad one ubijaju i uzimaju taoce, te vrše paljevine ne može odgovor biti drukčiji. Napomenuo je: "Kako bi vama bilo da dođemo mi u vaše krajeve te da to isto činimo?" Dakako da je nakon te izjave Frančišković bio odveden u zatvor, a kasnije i bio podvrgnut sudskom procesu.

Kao odgovor na postupak vlasti osnovao se je u Bakru u tajnosti NOO mjeseca studenog 1942. Predsjednik kap. Anton Antić, tajnik prof.ing. Milan Kesić, blagajnik ing. Galeković i članovi Bruketa, Albaneže Branko, Dobrović Marijan i još neki, vezu sa šumom održavali su Skoko Vladislav, Hess Ivan, Cuculić Norma, Mohorić Laura, Ružić Stana, Jelka, Marica i Ivan Ružić, kap. Antić Branko i Bruketa Ivan. Sastanci su bili u stanu Galekovića u Vili kap. Romana Prodana.

Kako se je plamen ustanka širio po svim krajevima to su talijanske vlasti osnovale već krajem 1941. na terenu bivšeg poduzeća "Goranin" koncentracioni logor sa desetak čvrsto građenih baraka, a za smještaj oko 2.000 ljudi. Pri ulazu u taj campo di concentramento koji je bio pored malog brodogradilišta Venturini sagrađena je bila kapelica za služenje službe Božje. Ovu su vršili vojni kapelani talijanske vojske. Taj logor bio je za ljude koje je vlast zatvorila sa područja Like, Primorja; Gorskog kotara i otoka. Hapšeni su i pripadnici sa teritorija NDH koji su bili sumnjivi tal. vlastima. Taj se je logor održao sve do mjeseca rujna 1943., kada je kapitulirala žitalija. Tada je oslobođeni narod Bakra jednostavno raznio materijal kojim su bile sagrađene barake i upotrijebio u svoje svrhe. Danas nije ostalo ništa od baraka, jedino se vide temelji od betona na kojem su drvene barake bile sagrađene i iz čega se može vidjeti veličina i broj istih. Jedino je do danas ostala kapelica, sada upotrebljavana u druge svrhe, pošto je po kapitulaciji Italije i ona ostala posve prazna.

U tom logoru bilo je uvijek više ljudi nego onoliko za koje je broj bio smještaj uređen. Drži se da je katkad u prolazu bilo u njemu i nekoliko tisuća ljudi. Ali fluktuacija je bila velika. Mnogo je naroda bilo odvedeno u zatvore u unutrašnjost Italije, a mortalitet je bio među logorašima velik, napose među djecom. Bilo je žena koje su rađale, a mnogo djece je pomrlo u logoru od dizenterije, tifusa i drugih bolesti. Evidencija o kretanju u logoru nije sačuvana. Nisu ostale nikakve knjige ni zapisi o onima koji su tu boravili i koji su odavdje bili premješteni. Vrlo oskudne podatke imamo u maticama bakarske župe sv. Andrije, a te su vođene posve netočno po tadašnjem kapelanu Franji Medaniću. Kasnije su došli talijanski vojni svećenici, spominju se dvojica, pa su tako podaci Medanićevi u maticama župe posve nepouzdani, a talijanski svećenici nisu bilježili matice. Iz tih oskudnih podataka možemo navesti samo nešto umrlih koji su isprva pokapani na Gradskom groblju, a poslije na posebnom za logoraše određenom groblju u blizini logora na brijegu.

U maticama umrlih nalaze se imena umrlih logoraša:

  1.   Malnar Franjo, dijete rođ. 1941, Franje i Franjice r. Mihalić iz Ravnice, Čabar, umrlo 2. VIII. 1942 od tifusa.
  2.   Ožbold Ivan, dijete rođ. 1941 u Kranjci opć. Prezid, majke Ivke, umrlo 19. VIII. 1942.
  3.   Žagar Ivan, dijete Filipa i Štefe r. Troha iz Prezida kbr. 57 umrlo 22. VIII. 1942 od tifusa.
  4.   Jurišić Stjepan radnik iz Podhuma 47, Jelenje r. 1867 nagla smrt 5. IX. 1942. (75 g.)
  5.   Juretić Mlađena, dijete rođ. 22. VII. 1942 iz Platka, Bonaventure i Marije r. Hlače umrla 6. IX. 1942 proljev.
  6.   Petrović Tomislav, dijete rođ. 9. VII. 1941 od Petra i Urše Rožić iz Podhuma, umrlo 12. IX. 1942 proljev.
  7.   Rundić Stjepan, dijete rođ. 2. XI. 1940 od Eve Rundić iz Podkilavaca kbr. 84, umrlo 12. IX. 1942 od tifusa.
  8.   Bručić Mirko, dijete rođ. 26. IV. 1941 iz Bručića, Kastav od Josipa i Pane Kukuljan, umrlo 6. XI. 1942 upalu pluća.
  9.   Petrić Josip, radnik r. 1887 Andre i Tereze Širola iz Blažići, Kastav, greška srca umro 6.XI. 1942. (55 g.)
10.   Butković Grga, dijete 18. mjeseci, Grge i Dragice r. Svetić iz Ledenica, proljev umrlo 9. XI. 1942.
11.   Saršon Marica r. 1878 iz Saršoni, Kastav, upala pluća umrla 10. XI. 1942. (64 g.)
12.   Petrić Milutin, dijete r. 1938 iz Sv. Mateja umrlo 14. XI. 1942 proljev.
13.   Gerovac Toma, seljak r. 1866 u Jezerane, rak umro 14. XI. 1942. (76 g.)
14.   Miloš Laura, r. 1932 u Brestovoj Dragi 26, Mrkopalj, tifus umrla 20. XI. 1942. (10 g.[/b])

Prvih 14 pokopano je na Gradskom groblju u Bakru, dalnji se pokapaju na skupnom groblju iza logora.

15.   Širola Antun, radnik r. 1884 iz Bramasa, Kastav, tromboza umro 5. XII. 1942. (58 g.)
16.   Kruljac Nada, dijete r. ned. 2. VIII. 1942 u Kraljevici, proljev umrla pet. 6. XII. 1942. (5 mj. 3 tj. 3 d. ili 177 dana)
17.   Kolić Ivan radnik r. 1913 iz Cerovnika, Josipdol, upala pluća umro 7. XII. 1942. (29 g.)
18.   Kruljac Antonija r. Budiselić, kućanica r. 1880 izljev krvi u mozak, umrla 7. XII. 1942. (62 g.)
19.   Svetić Dragan, dijete 11. mjeseci iz Ledenica, upala pluća umro 11. XII. 1942.
20.   Baričević Stjepan, radnik rođen 1881 u Zagomu, Novi, upala pluća umro 17. XII. 1942. (61 g.)
21.   Raudelj Bartol, ratar 81 g. iz Brestove Drage 8, Mrkopalj staračka slabost, umro 22. XII. 1941.
22.   Cuculić Josip, radnik 68 g. iz Mrkoplja, oedema pulmonum /voda u plućima/, nagla smrt 23. XII. 1942.
23.   Jerković Mile radnik r. 1877 u Starigradu, Jablanac, upala pluća, umro 28. XII. 1942. (65 g.)
24.   Peričić Jure, radnik iz Zagona, Novi, rođ. 1881, myokarditis /srčana bolest/, umro 29. XII. 1942. (61 g.)
25.   Špalj Vladimir, dijete iz Mrkoplja, rođ. 1. XI. 1942 upala pluća umro 5. I. 1943. (2 mj. 4 d. ili 65 dana)
26.   Juričić Emil, dijete iz Mrkoplja. Ono se je rodilo 7. X. 1942 u logoru za internirane u Kraljevici, a umrlo je od upale pluća u logoru u Bakru 11. I. 1943. (3 mj. 4 d. ili 96 dana)
27.   Raudelj Marija, dijete iz Mrkoplja, rođ. 13 XI. 1942 u logoru u Bakru i tu na difteriji umrla 18. I. 1943. (2 mj. 5 d. ili 66 dana)
28.   Božičević Antun, radnik, rođ. 1908 u Križpolju, Brinje, slabost srca, umro 28. I. 1943. (35 g.[/b])
29.   Mesić Franjo, ratar iz Kamenice, Jezerane, rođ. 1908, bolest srca, umro 11. II. 1943. (35 g.)
30.   Butković Ilija, ratar iz Sibinja, Ledenice, rođ. 1889, rak na stomaku, umro 20: II. 1943. (54 g.)
31.   Dorić Pavao, rođ. 1876 posjednik iz Bribira, starosna slabost, umro 27. III. 1943. (67 g.)
32.   Barac Lucija, kućanica, rođ. 1887 iz Mavrinci, Grižane, slabost srca, umrla 18. IV. 1943. (56 g.)
33.   Udorović Ivan, ciganin iz Krivog Puta, rođ. 1875, slabost srca, umro 21. IV. 1943. (68 g.)
34.   Blažević Krešimir, dijete iz Mrkoplja 387, rođ. 06. III. 1943 u logoru u Bakru i tu od upale pluća umro 25. V. 1943. (2 mj. 2 tj. 5 d. ili 88 dana)
35.   Brozo Poldo iz Ogulina, rođ. 1906, upala pluća, umro 1. VI. 1943. (37 g.)
36.   Crnković Elizabeta, dijete iz Mrkoplja, Nova Varoš 177, rođ. 17. XI. 1942 u logoru u Bakru i tu umrla na proljevu 1. VI. 1943. (6 mj. 2 tj. ili 196 dana)
37.   Krizmanić Tomo, ratar, rođen 1882 u Saborskom, slabost srca, umro 2. VI. 1943. (61 g.)


http://croinfo.net/vijesti-regija/8430-talijanski-koncentracioni-logor-bakar-1941-1943.html

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #20 : Siječanj 02, 2014, 01:45:31 »


Dokumenti o talijanskom logoru u Bakru

Bakar je gradić u neposrednoj blizini Rijeke. Godine 1941, nakon invazije i podjele Jugoslavije, Bakar je postao talijanski teritorij.


Bakar je funkcionirao sigurno od lipnja 1942 (vidi DBU42) , ali vjerojatno i prije - vojskci koji vodi logor Bakru bio je također na raspolaganju i logor Portore (Kraljevica) (vidi DBU41).


Logor u Bakru je 1943 dosegao kapacitet od 1.150 smještaja u 6 baraka (vidi DKR14), imali su ambulantu, kuhinju, crkvicu i kupaonicu (vidi DBU12).


Iz dokumenata je vidljivo, da je najveći broj zatvorenika bio 30. travnja 1943, kada je bilo 893 civila od kojih su bili 729 katolika a preostalih 164 pravoslavci. S obzirom na spol i dob bilo je 471 muškaraca, 364 žene i 33 djece (vidi DVA38 ).


Zarobljenici (vidi DBU21; DBU26; DBU31).




Dozvola za transport dviju civilnih zarobljenika iz Otočca i Ogulina za Bakar. 19. 01. 1943 (vidi DBU10).


Ne zna se mnogo o životnim uvjetima zarobljenika u Bakru. U pismu se zahvaljuju za slanje kruh i šećer za zatvorenike iz Ledenice što potvrđuje da je u logoru Bakar velika oskudica hrane. (vidi DBU07 i DBU09).


http://www.campifascisti.it/scheda_campo.php?id_campo=145
http://www.campifascisti.it/scheda_campo.php?id_campo=82

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #21 : Siječanj 15, 2014, 18:48:07 »


Baškot, hruštin ili škrnatica


baškoti, tal. biscotto, dvopek  

Prstenasti dvopek promjera jednog pedlja, bakarski specijalitet. U obliku je kotura, koluta, kojeg su ribari uzimali za duža ribolovna putovanja, a bio je nezaobilazan u brodskoj kuhinji, gdje su baškoti visjeli omotani konopima.

Bakarski baškot

Pekarnica bez kruha

Arbanasi su čuvari primorskog baškota

Sveti Kuzam

Doći u pekarnicu i u njoj ne naći kruh, i to ne jednom ili pokoji put, nego svakodnevno već 42 godine, to Pekarnicu Sveti Kuzam u Škrljevu u okolici Rijeke čini jedinstvenom.

<a href="http://www.youtube.com/v/3z9UUJX05ek?version=3&amp;feature=player_detailpage ." target="_blank">http://www.youtube.com/v/3z9UUJX05ek?version=3&amp;feature=player_detailpage .</a>

Zvuči nevjerovatno, ali je istina. Nikada u našoj pekarnici nije mijesio ni pekao kruh, i to će ostati. Moja sestra Margita, brta Predrag i ja odlučili smo nastaviti obiteljsku tradiciju. Ostajemo prepoznatljivi po baškotu – kaže sadašnji vlasnik pekarnice Nenad Arbanas, koji je posao naslijedio od roditelja prije deset godina. Opredijelio se za u Primorju popularne baškote. Tvrde da je njihovo sedmero djece, troje Margitinih, po dvoje Predragovih i Nenadovih jamstvo nastavka obiteljske tradicije. A baškot se nakon pečenja suši na otvorenom i slični su prepečencu. Odlični su namoče li se u toplo mlijeko ili čaj. Dugotrajni su, a obično su svezani špagom i često se drže vani. Nekada su pomorcima za dugih plovidbi bili glavno jelo.

http://www.pekara-arbanas.com/
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #22 : Siječanj 15, 2014, 18:50:32 »


Bakarski prezidi


Na istočnim obroncima brda oko Bakarskog zaljeva od Bakra do Bakarca nalaze se Bakarski prezidi. Prezidi su suhozidi čija je izgradnja počela u doba vladavine Marije Terezije. Uz njeno je dopuštenje lokalno stanovništvo iskrčilo šumu i posadilo vinograd. U dobivene parcele žene su u brentama na leđima donosile zemlju u koju se sadila vinova loza. Od tog se gržđa proizvvodila poznata Bakarska vodica. Prezidi su 1972. godine proglašeni zaštićenim krajolikom te su uvršteni u registar spomenika kulture. Ponovna izgradnja prezida i proizvodnja pjenušca pokrenuta je 2001. godine.


Carica Marija Terezija je poticala sadnju vinove loze i dozvolila da se od krčevina šuma, sade vinogradi. Tako su kmetovi dolazili do vlasništva novih površina pod vinogradima i bili oslobođeni pet godina daća za takve vinograde. Tako je bilo i s bakarskim prezidama, skalinastim tradicionalnim graditeljstvom u okolici Bakra. Stanovnici sela Praputnjak, Meja, Hreljin su u najvećem broju sudjelovali u izgradnji novih prezida. Ispod sela Praputnjak, podno Karolinske ceste, mnoge su terase dobile ime po korisnicima ili vlasnicima vinograda te geografskim obilježjima: Letovo, Dobra, Lovrinovo, Stiminovo, Ćićićevo, Mandrija, Gornje i Donje Črno, Punta, Rebar, Takala, Komorica, Smilj, Križ itd. Po katastarskim kartama je vidljivo korištenje tih parcela kao vinograda.

Žene su imale značajnu ulogu u održavanju vinograda i pravljenju nadaleko poznate Bakarske vodice. To ne začuđuje, jer su muški članovi obitelji često izbivali od kuće zaposleni u prekomorskim zemljama, na gradnji Sueskog kanala (1858-1869.) kao težaci, ili kao mornari na mnogim jedrenjacima, te kalafati u mnogobrojnim brodogradilištima.


Etiketa Bakarske vodice tridesetih godina dvadesetoga stoljeća

Sušačka revija, broj 72
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #23 : Siječanj 15, 2014, 19:01:09 »


Bakarska vodica

Na vratima svoje obiteljske kuće pozdravlja nas Jasna Šubat i pokazujući put do konobe upozorava da pazimo kako se spuštamo po starim uskim drvenim stepenicama. Dolje, u prostoriji smještenoj ispod razine zemlje dočekuje nas njezina mama Branka Kariolić koju unuka Ira Šubat zove nona. Tri generacije žena u jednoj obitelji dijele istu strast koja se prenosi s koljena na koljena, s majke na kćerku. U selu Praputnjak, blizu Meja, uz staru cestu koja od Gornjeg Jelenja vodi do Crikvenice - već se stoljećima čuva tradicija proizvodnje domaćeg pjenušca za čiju su izradu od pamtivijeka zadužene žene. One su vladarice svojih konoba, i muževi se smiju motati oko bačvi i boca samo uz dozvolu svojih boljih polovica.


Stara bakarska vodica 

Za muške članove obitelji je rad u vinogradu, sve redom teški fizički poslovi, njihovo je da kući donosu grožđe, a o vinu brinu isključivo žene.

Muškarcu, glavi obitelji, u svečanoj će prilici, recimo kada na Silvestrovo otkuca ponoć, pripasti čast da otvori bocu. Pritom mora biti jako pažljiv da se od pritiska ne odlomi grlo ili da čep nekome ne odleti u glavu. Što pucanj jače odzvoní, znači da je pjenušac bolji. Taj se trenutak u obitelji Šubat-Kariolić očekuje s posebnim nestrpljenjem jer će u čaše uskoro poteći vino za koje je grožđe obrano prije četiri godine. Prava domaća bakarska vodica. Slatka i pjenušava. Spravljena po tradicionalnoj recepturi koju su u bakarski kraj donijeli Napoleonovi časnici još početkom 19. stoljeća kada su nakratko zavladali hrvatskim priobaljem. Prava pravcata bakarska vodica od grožđa sorte belina koje stanovnici Praputnjaka i ostalih naselja koja spadaju pod grad Bakar beru u malim vinogradima pokraj svojih kuća i posebnom tehnikom prerađuju u pjenušac kojeg se ne bi posramili ni Francuzi.

Pipkav posao Način proizvodnje Bakarske vodice je kompliciran, pedantan, dugotrajan i, ukratko, pipkav posao - govori Branka Kariolić - i zato nije za mušku ruku. Jer muškarci bi, dodaje ona, usput malo i popili, a za filtriranje i pretakanje pjenušca trebaju vrhunska koncentracija i strpljenje jer zlatno-žuti napitak curi kap po kap, kao što s dna čaše prema vrhu polako putuju sitni mjehurići zraka. Praputnjarci ih zovu perle. I po njima se prepoznaje dobar pjenušac, što vrijedi i za francuske šampanjce kao i za ovaj čije ime malo tko nije čuo. Međutim Bakarska vodica kupljena u dućanu s ovom domaćom ima samo jedno zajedničko, a to je ime. Industrijski proizveden hrvatski šampanjac čiji naziv sadrži i ime grada Bakra niti se pravi u Bakru niti od grožđa iz bakarskoga kraja. Za to su uglavnom krivi sami Bakrani koji su prije pola stoljeća, u jeku industrijalizacije, zapustili svoje vinograde što su se nekada protezali na padinama iznad današnje jadranske magistrale, sve od Bakra do Bakarca, na površini od 100 hektara zasađenih slatkom belinom od koje se proizvodio pjenušac toliko cijenjen da se ispijao i na bečkom i na engleskom kraljevskom dvoru.

Doseljavanje

Gospodarsku zonu očekuje novi investicijski bum, a Bakar porast broja stanovnikakojih je sada u gradu oko 8500, čak 1000 više nego na prošlom popisu


Stoga u Praputnjaku i Bakru novu 2014 dočekuju s posebnim ponosom jer su nakon 12 godina mukotrpnog rada napokon dobili potvrdu da su tradiciju spasili od zaborava. Prije nekoliko dana, mladoj Iri Šubat - voditeljici poljoprivredne zadruge Dolčina - iz Zagreba, iz Agencije za plaćanja u poljoprivredi, dojavili su da je njihova bakarska vodica prošla sva potrebna stručna testiranja i dobila status vrhunskog vina. Kada im u prvim danima nove godine stigne i papirnata potvrda, bakarski će se pjenušac moći i prodavati pod brendom Stara bakarska vodica. Pridjev stara dodan je nazivu kako bi ga se razlikovalo od Bakarske Vodice koju proizvodi Istravino i koja se može po pristupačnoj cijeni kupiti u svakom supermarketu. Ova iz Bakra, odnosno Praputnjaka, spravljena po originalnoj recepturi od grožđa belina, uskoro će se moći nabaviti samo u nekoliko elitnih vinoteka ili naručiti u luksuznim hotelima ili restoranima i to po cijeni od najmanje nekoliko stotina kuna. Osim same kvalitete, proizvodu ekskluzivnost daje i mala količina od svega 500-tinjak boca koliko ih se za sada godišnje proizvede od otprilike isto toliko kilograma grožđa uzgojenog u obnovljenom starom vinogradu iznad magistrale koji je toliko poseban da brojni turisti uz cestu parkiraju svoje automobile kako bi razgledali to čudo prirode u koje su utkani bezbrojni radni sati.

Obnova vinograda Svaka bobica beline plaćena je stotinama žuljeva, a članovi PZ Dolčina u šali kažu kako je prvih 20-ak boca koštalo oko 700.000 kuna. Uz neizmjeran trud i entuzijazam volontera iz Praputnjaka, toliko je naime, novca trebalo uložiti da se nakon nekoliko desetljeća krene od nule i obnovi samo djelíć starog vinograda. Doprinos su dali Ministarstvo poljoprivrede, Primorsko-goranska županija i Grad Bakar, no gradonačelnik Bakra Tomislav Klarić - koji barem jednom godišnje i sam zasuče rukave i uhvati se posla u vinogradu - tvrdi da sav novac svijeta ne bi ništa značio da nije bilo skupine zaljubljenika u tradiciju okupljenih oko Tomislava Vičevića.

Krenuli su, prisjeća se inženjer Vičević, 2001 u obnovu starih suhozida - ili gromača, kako ih zovu - na strmoj padini Takala na kojoj danas, na jednom hektaru, raste oko 2800 trsova od kojih su tri stara čak sto godina. Novoosnovanoj poljoprivrednoj zadruzi vlasnici su prepustili svoje zemljište zaraslo u šikaru koju je trebalo iskrčiti da bi se došlo do suhozida ljudskom rukom davno podignutih na strmini kako bi se mogao iskoristiti svaki komadić škrte zemlje. Neki su visoki i tri metra i odlijevaju i najjačim burama iako su sagrađeni slaganjem kamena na kamen bez cementa ili bilo kakvog drugog veziva. Vinograd je prirodno postavljen na padinu koju obasjava puno sunca, koje je i posljednjih dana 2013. ugodno grijalo, što je Jandre Šarlija, jedini zaposleni u zadruzi, iskoristio za okopavanje i gnojidbu vinograda. Zbog strmog terena mehanizacija je gotovo beskorisna i skoro svi poslovi u vinogradu se obavljaju ručno kao u doba vladavine carice Marije Terezije koja je 1778. Bakru dala status slobodnog kraljevskoga grada te je nizom propisa poticala gradnju suhozida i sadnju loze.

Minimalna nezaposlenost

Bakar je doživio ekonomski procvat zahvaljujući gospodarskoj zoni Kukuljanovo: stopa nezaposlenosti u gradu je samo oko pet posto

Gradonačelnik Bakra

Tomislav Klarić iz HDZ-a otkriva da je gradski proračun u zadnjih desetak godina porastao s 15 na čak 53 milijuna kuna


Slatki izvori Vičević nam pokazuje bačve, postavljene na više mjesta u Vinogradu, u kojima se skuplja voda za zalijevanje. Među lozom raste i nekoliko starih stabala smokve koja svake godine daju slatke plodove. Nasadi se spuštaju skoro do magistrale, sagrađene 50-ih godina 20. stoljeća, nekoliko metara iznad mora i slikovitih tirkiznih plažica koje su ljeti prepunekupača. U moru, blizu obale, brojni su izvori slatke vode koja je kroz poroznu stijenu pronašla svoj put iz Gorskoga kotara. Na području Bakra crpi se voda kojom se opskrbljuje i obližnja Rijeka, a u središtu grada, zavučenog u zaljev, upravo se uređuje stara vodenica na kojoj se nekada mljelo žito, a žene su dolazile prati rublje.

Izvornu Bakarsku vodicu ne treba miješati s onom koja se po pristupačnoj cijeni može kupiti u supermarketima

Bakar je krajem 18. stoljeća imao i svoju hidrocentralu, u doba kada je većina hrvatskih gradova, uključujući i Zagreb, o struji mogla samo sanjati.
"Sjećam se, kada sam bio mali, da me je tata na ramenima nosio kroz vinograd kada smo išli na kupanje, a ja bih vikao kako me je strah da ne padnem u more", prisjeća se predsjednik nadzornog odbora zadruga Zvonko Marušić.

Osim Šarlije, svi ostali rade volonterski, a Marušić - umirovljeni inženjer strojarstva čija obitelj tradicionalno kod kuće pripravlja bakarsku vodicu - ističe kako se od uzgoja beline na tako maloj površini ne može očekivati ekonomska korist. Vičević pak dodaje kako bi se značajno veći urod mogao očekivati kada bi se vinogradi uredili na zemljištu pokraj sela koje desetljećima stoji zapušteno, a koje je manje brdovito pa bi se mogla koristiti i mehanizacija. No, najvažnije je, slažu se, da je sorta belina spašena od izumiranja.

Procvat Da bakarska vodica za grad ima veliku simboličku vrijednost, potvrđuje i gradonačelnik Klarić, u čijih je zadnjih devet godina vladavine Bakar doživio ekonomski procvat, ponajviše zahvaljujući gospodarskoj zoni Kukuljanovo u kojoj posluje oko 150 tvrtki u kojima je zaposleno 3500 ljudi iz cijele županije. Stopa nezaposlenosti u Bakru je oko pet posto što je četiri puta manje od hrvatskoga prosjeka. Iako se većina prihoda od zone ulaže u daljnje proširenje zone i uređenje komunalne infrastrukture da bi se privukli novi investitori, u gradskom proračunu - koji je u zadnjih desetak godina porastao s 15 na 53 milijuna kuna - nade se i novca za uređenje stare gradske jezgre. Sagrađena je nova šetnica, obnavljaju se fasade, gradi dom kulture, održavaju vrijedne građevine poput crkve svetoga Andrije koja je nakon zagrebačke i đakovačke katedrale treća najveća u Hrvatskoj. Zadnjih je godina izgrađeno 20 kilometara vodovodne mreže, a priprema se projekt gradnje kanalizacije za koji će Grad tražiti sredstva od Europske Unije. Kriza je tek malo usporila rast gospodarske zone koja u narednim godinama očekuje novi investicijski bum i značajan porast broja radnih mjesta praćen i porastom stanovnika kojih je sada u Bakru oko 8500, čak 1000 više nego na prošlom popisu. U gradu koji se u 10-ak godina digao iz mrtvih napredak se može osjetiti u zraku i teško je povjeravati da je u 21. stoljeće ušao kao grad slučaj, mjesto na kojem je propala glomazna socijalistička teška industrija i iza sebe ostavila zagađeno more i zrak.

Uređenje koksare More se u zaljevu još uvijek oporavlja od ekološkog ugnjetavanja koje je doživjelo u 16 godina rada koksare, koja je zatvorena krajem 1994. Iza nje je ostalo oko 600 radnika na ulici i visoki dimnjak koji je srušen tek 2005.

Sada je, otkriva Klarić, u izradi novi urbanistički plan kojim bi se definirala pravila uređenja bivšeg platoa koksare gdje bi svoje mjesto uz stambene i gospodarske objekte trebala naći i marina s 300 vezova. Visoko iznad grada, baš tamo gdje su nekada bili i vinogradi, iz brda se izdižu stupovi koji drže kolnik moderne riječke obilaznice kojom je prostrana poslovna zona spojena na autocestovnu mrežu. Uz samo selo Praputnjak trebala bi proći buduća nizinska pruga Zagreb - Rijeka. Prometna povezanost, slaže se gradonačelnik, ključna je za razvoj Bakra koji je kroz cijelu svoju prošlost - a ona seže još u ilirska vremena - bio bogat grad u kojem se uvijek mnogo ulagalo u kulturu.

Industrijska zona Bakar

<a href="http://www.youtube.com/v/QjWs1A-nYks?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/QjWs1A-nYks?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

Stara tehnika

Zbog strmog terena mehanizacija je gotovo beskorisna i skoro svi poslovi u vinogradu obavljaju se ručno, još kao u doba vladavine carice Marije Terezije


U vinograd na Takali grad je do sada uložio gotovo milijun kuna. Samo za posebne goste i poslovne partnere gradonačelnik će u svečanim prilikama otvoriti bocu bakarske vodice ili im je darovati kao autohtoni suvenir.

"Svaki kamen ovdje ima svoju povijest. I bakarska vodica je dio naše tradicije i kroz revitalizaciju njezine proizvodnje želimo gradu vratiti nekadašnji ugled gospodarskog i kulturnog središta koje sve više opet postajemo", govori Klarić, HDZ-ovac, koji usred županije koja je mahom naklonjena SDP-u već treći put za redom na lokalnim izborima dobiva više od 70 posto glasova. Odnedavno je i saborski zastupnik koji se, kada se želi odmoriti od stresa, zaputi u vinograd i zagleda prema Krku u bakarsku valu. Planira pokraj vinograda urediti i vidikovac i kušaonicu vina gdje bi se prodavala i bakarska vodica. Svake godine se kao turistička manifestacija u vinogradu, koji ima status zaštićenog spomenika kulture, organizira akcija obnavljanja porušenih gromača.

Većina trsova tek je ove godine dosegnula punu rodnost, no u narednim je godinama teško očekivati da će količine bakarske vodice od praputnjarske beline biti značajno veće od sadašnjih 500 boca, koje se pune u vinariji u Novom Vinodolskom. Vičević i Marušić objašnjavaju kako prirodni CO2 koji vinu daje pjenušavost nastaje uslijed vrenja u bocama nakon čega slijedi pretakanje s pomoću posebnih tehnika kako bi se odstranio talog. Od berbe do pjenušca tako prođu dvije godine, a poželjno je da prije konzumacije vino još barem godinu dana, a po mogućnosti i dvije, odleži. Sve do ove godine količine pjenušca su bile toliko male da nije imalo smisla nositi boce na kušanja i ocjenjivanja koja prethode komercijalnoj prodaji.

Ništa bez čepa Mlada dizajnerica iz Bakra Ivona Miloš osmislila je etiketu, a ambiciozna voditeljica zadruge Ira Šubat planira i odlaske na vinske sajmove i natjecanja kako bi novi proizvod nastao na tradiciji kakvu nema niti jedno drugi mjesto u Hrvatskoj dobio potvrdu kvalitete i u stručnim krugovima, što je preduvjet da se ekskluzivno pjenušavo vino ponudi i u inozemstvu.

"Moja nona Marija Marušić je bila stručnjakinja za kućnu proizvodnju pjenušca koji je sve do 1955. prodavala da bi kao udovica othranila dvoje djece", ističe Marušić i otkriva kako je ovoga ljeta Staru bakarsku vodicu kušao i jedan od suvlasnika prestižne vinarije Dom Perignon koji je ljetovao u Hrvatskoj. Nije prestajao hvaliti bakarski pjenušac kazavši da je na razini najkvalitetnijih francuskih šampanjaca te je presretne članove zadruge pozvao u Francusku da razmjene iskustva.

Za vrhunsku kvalitetu vina važan je i kvalitetan čep. U davna vremena su ih pomorci donosili iz Španjolske i Portugala gdje se i danas proizvode poznati čepovi od kore hrasta plutnjaka. U novije vrijeme se po čepove išlo u Trst, a zadnjih godina bakarski ih vinari uglavnom kupuju od jednog domaćeg proizvođača iz Jastrebarskog.

Uskoro i priručnik "Nekada je svaka kuća u Praputnjaku imala svoju vodicu, no ljudi su s vremenom odustajali od uzgoja beline jer u vinogradu ima mnogo posla cijele godine. Od malih sam nogu gledala kako mama i nona prave pjenušac i od njih učila. Ponosna sam što su me praputnjarski zadrugari izabrali da vodim zadrugu", tvrdi Ira Šubat dok njezin prethodnik na čelu zadruge Vičević komentira kako mu nije žao niti jednoga žulja kada vidi da su mladi ljudi toliko zagrijani za stare običaje.

1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #24 : Siječanj 15, 2014, 19:03:44 »


Posebna sorta za vodicu

Prava bakarska vodica radi se od grožđa sorte belina koje uspijeva na terasama oko Bakra, a u pjenušac sepreraduje posebnom tehnikom

Savršen položaj

Vinogradi na suhozidnim terasama iznad magistrale nalaze se na izrazitoj strmini, ali zbog toga primaju natprosječno mnogo sunca


Sve svoje znanje o bakarskoj vodici opisao je knjizi koju će Grad Bakar iduće godine izdati pod naslovom "Obnova i razvoj vinogradarstva u mjestu Praputnjak".

I dok se u 200 godina staroj konobí obitelji Šubat vodila rasprava je li bolji upravo izbrendirani zadrugarski pjenušac ili domaći koji s kćerkom i unukom spravlja Branka Kariolić, zanimalo nas je što se jede uz tako plemenitu kapljicu. Odgovor nismo dugo čekali. Pečeno meso - teletina i svinjetina, francuska salata, domaća orehnjača i torte..., odnosno sve što se i u većini hrvatskih krajeva obično servira u očekivanju nove godine. A za razliku od većine muških članova svojih obitelji, domaćice iz Praputnjaka drže se pravila da bakarske vodice treba popiti samo čašu' ili dvije. One koje ga rade valjda najbolje znaju pa im treba vjerovati kada kažu da slatko i pjenušavo vino brzo udara u glavu.

Globus 3.1.2014

Kaže se, tko nikada nije šampanjca okusio, uzalud je živjeo.


Nakon više od 50 godina počela proizvodnja Stare bakarske vodice

Prve boce pjenušca Stara bakarska vodica, čiju je proizvodnju nakon više od 50 godina obnovila Poljoprivredna zadruga Dolčina iz Praputnjaka, predstavljene su i otvorene jučer uz prezide na obroncima Bakarskog zaljeva u kojima je zasađeno oko 3000 trsova izvorne sorte vinove loze beline. Prve količine, oko 20 boca pjenušca, proizvedene su od prve, simbolične berbe beline iz 2005., a u tijeku je proizvodnja pjenušca od berbe iz 2006. od koje će prve manje količine biti ponuđene na tržištu. Budući da se pjenušac pod zaštićenim nazivom Bakarska vodica otprije proizvodi, za izvorni pjenušac s bakarskih prezida odabran je naziv Stara bakarska vodica. Obnova vinograda na kamenim terasama počela je 2001. sadnjom oko 3000 novih cjepova na površini od oko jednog hektara. Projekt obnove poduprli su županijski Centar za brdsko-planinsku poljoprivredu, riječko Veleučilište i Grad Bakar. Županija je, uključivši obnovu proizvodnje pjenušca u županijski projekt inventarizacije autohtonih sorta, u pokretanje proizvodnje i sadnju novih trsova uložila 705.000 kuna. U Poljoprivrednoj zadruzi Dolčina planiraju nastaviti sadnju beline te do 2010. posaditi još oko 10.000 trsova na 8 do 10 hektara na području Praputnjaka. Staru bakarsku vodicu predstavili su predsjednik Poljoprivredne zadruge Dolčina Tomislav Vičević, zamjenik župana primorsko-goranskog Luka Denona, Mario Staver s Poljoprivrednog instituta iz Poreča, somelierka Danijela Kramarić i enolog Ivan Sokolić. Po riječima Tomislava Vičevića, iako postoje neki neformalni prijepori s krčkim vinarima je li zapravo riječ o žlahtini, belina se smatra autohtonom sortom, a uskoro se očekuje i nalaz analize njezinih karakteristika s Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Somelierka Danijela Kramarić ocijenila je, kušavši Staru bakarsku vodicu da je riječ o pjenušcu odličnih karakteristika, mediteranskih odrednica, intenzivna bukea i visoke čistoće. Enolog Ivan Sokolić naglasio je da kakvoća pjenušca ovisi o kakvoći vina iz kojeg se proizvodi te da Stara bakarska vodica ima sve odlike vrhunskog pjenušca. Izgradnju bakarskih prezida, koji su se prostirali od Paputnjaka do Bakarca, potaknula je u drugoj polovici 18. stoljeća carica Marija Terezija dozvolivši kmetovima da teže dostupne krčevine i pustare pretvore u svoje vinograde. Prezidi su se gradili do početka 20. stoljeća, a vlasnici vinograda su u većini mještani Praputnjaka. Od zanimljivosti u vezi s proizvodnjom pjenušca članovi praputnjarske zadruge istaknuli su da su nekada, nakon berbe, cjelovitu proizvodnju obavljale žene jer je proizvodnja vrhunskog pjenušca zahtijevala visok stupanj čistoće i točnosti. Pjenušac se do polovice prošlog stoljeća proizvodio u svakoj praputnjarskoj obitelji, bio je neizostavno piće u posebnim prigodama, a dio se prodavao.

<a href="http://www.youtube.com/v/Jg6Ox_9qw7k?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/Jg6Ox_9qw7k?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>
Od min. 3:07/7:04

2. os 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #25 : Siječanj 15, 2014, 19:08:24 »


Crkva Sv. Andrije

Zborna crkva Sv. Andrije apostola najveća je i najstarija crkva u Bakru. Stoljeća i elementarne nepogode učinila su svoje i građevina je uvelike promijenjena. Tako je potresima g. 1323 i 1750 bila srušena gotovo do temelja. Zvonik, kampanil, bio je sagrađen ispred crkve četrdeset godina ranije, g. 1710, kako je uklesano na njemu, i odolio je trešnjama. Ostao je neoštećen sve do danas.

O povijesti crkve ostale su nam zabilješke i kronika kanonika Barčića (nalazi se u Historijskom institutu u Zagrebu). Prema njegovim podacima, što ih je pribrao bakarski kroničar Matija Mažić, pokušat će obraditi ovu građevinu.

Po podzemnim jakim zidovima, kojih su ostaci nađeni g. 1730. kod kopanja grobnice Ernesta Libenega ispod glavne lađe sadašnje crkve, pretpostavlja se da je na istom mjestu bila stara crkva, posvećena Sv. Trojstvu, a nastala u XII st. To se može zaključiti po tome što je na sporednom oltaru Sv. Mihajla u toj crkvi stajao natpis iz g. 1130:

Andreas Bartolus de Scheris pinxit MCXXX

Postoji još jedna indicija o godini početka gradnje prvotne crkve. Prema predaji u crkvi je čuvana knjiga zvana Quaderna, koja je važila kao neka spomenicu, u koju su se bilježile pojedine svetkovine, obredi i važniji događaji u vezi s crkvom i župom. Na žalost ta je knjiga nestala i ne možemo se njome poslužiti. Preostaje nam samo da vjerujemo ono što su drugi o njoj zabilježili. Spominje se npr. jedan crni četvorouglasti kamen u podnožju krstionice. Na tom kamenu bila je navodno uklesana brojka 167, što bi se imalo, prema tadašnjem običaju, čitati kao 1167, a to bi bila godina izgradnje te prvotne crkve. To navodi kanonik Barčić u svojoj kronici iz g. 1740. Crni kamen s uklesanom godinom mora da je negdje ugrađen u zidove ili temelje nove crkve. Možemo zaključiti da je crkva građena 1130 ili 1167, u svakom slučaju u XII st.

Bila je to građevina pačetvorinasta oblika, niska krova, malena, bez svetišta, pokrivena crijepom, a unutra ukrašena bizantskom ikonom. U to vrijeme Bakar politički pripada Vinodolu i podređen je krbavskom županu, a crkveno krbavskom biskupu, koji je prešao u Udbinu, a kasnije, bježeći pred Turcima, u Modruše. U XIII stoljeću osnovana je u Bakru župa. U Vinodolskom zakoniku iz g. 1288. spominje se u bakarskoj delegaciji plovan Krstiha i pop Grubeša. Barčić označuje Krstihu kao prvog župnika bakarskog.

U početku je župna crkva ona Sv. Nikole u ulici Voj podno Kaštela, a tek kasnije to postaje crkva Sv. Trojstva. Crkvica Sv. Nikole, oko koje je bilo staro groblje (o čemu svjedoče na tom mjestu iskopane mnoge ljudske kosti), nekoć je uživala mnoge povlastice. Kasniji gospodari Bakra - grofovi Zrinski - odrekli su joj privilegije i zapustili je, pa je s vremenom posve propala.

Veliki potres g. 1323. znatno je oštetio crkvu Sv. Trojstva. Poslije potresa je restaurirana s više vrata. U to vrijeme mijenja se i zaštitnik crkve te će otada sv. Andrija biti njen i gradski patron. Osim spomenutog oltara sv. Mihajla i glavnog oltara sv. Andrije u crkvi je i oltar sv. Julija, što ga je posvetio krbavski biskup Blaž 27. svibnja 1410. godine.

Godine 1437. crkvi je dograđena sakristija nasuprot glavnih vrata, potporom bratovštine sv. Jurja. G. 1462. sagradio je Bakranin Jakov Pajkurić još jedan oltar, onaj sv. Fabijana i Sebastijana, koji je posvetio modruški biskup Nikola 11. veljače iste godine.

Godine 1459. sklanja se krbavski biskup Franjo Stipković sa svojim kaptolom iz Udbine u Modruše pod okriljem Frankopana. Njegov nasljednik biskup Kristofor bježi 1493. g s kaptolom u Senj i Novi, a kanonici se razdijeliše po župama Primorja, u Senj, Novi, Bribir i Bakar. Tako postaje biskup krbavski i senjsko-rnodruški biskup, što se u nazivu biskupije sačuvalo do nedavno (senjsko-modruška ili krbavska biskupija). Zbog povećanog broja svećenstva dograđena je crkvi Sv. Andrije još jedna sakristija. Ona je služila kao sastajalište i zborište kanonika. Bilo je to za vrijeme župnika Ambroza Neskutića i pučkog suca Antona Štiglića.

Godine 1493. podignut je oltar sv. Jurja, što ga je posvetio biskup Kristofor 6. srpnja. Dana 2. rujna te godine posvećen je administrator modruške biskupije Vinko. Crkva ima glavni oltar sv. Andrije te sporedne sv. Mihajla, sv. Julija, sv. Jurja, sv. Fabijana i Sebastijana, a oltar sv. Trojstva više se ne spominje.

Godine 1657. dograđeno je svetište, sanktuarij, na trošak kanonika Mihajla Ivana Vranića. U lijevi dio luka ugrađen je kamen s natpisom:

"Adm. Rev. D. Michael Johannes Vranicn
huius capellae fundator A. 1657."

Dvije godine kasnije prenesen je oltar sv. Andrije u to svetište. Iste godine bio je posvećen i oltar sv. Julija. Taj oltar iz nepoznatih je razloga kasnije uklonjen, a na njegovo je mjesto postavljen oltar Majke Božje od Ružarija. Bilo je to godine 1682. Uklonjeni su i oltari sv. Mihajla i sv. Jurja da daju mjesta novima. Ta dva oltara imala su mnogo štovatelja, kao oltari vitezova i borbenih svetaca u vrijeme turske opasnosti jer su po predaji štitili narod od nevjernika i neprijatelja kršćanstva. Kad je minula opasnost od turske najezde, a bilo je to početkom XVIII st, pojavilo se u narodu štovanje drugih svetaca. Nastala je potreba za oltarirna s novim ugodnicima Božjim u koje je puk vjerovao i tražio njihov zagovor i zaštitu. U to vrijeme crkva se proširuje i nadograđuje. G. 1708. dograđena je lijeva lađa, a 1718. desna. Godine 1710. sagrađen je zvonik s natpisom na pročelju:

F. A. Dni. 1710 P. A. I. F.


Godine 1714. postavljena je nova slika sv. Andrije na oltar. G. 1729. povišena je srednja lađa uz pomoć 1000 forinti koje je darovao potkapetan Josip Libeneg, dok je materijal za građu dao pomorski kapetan Ivan Marochino stariji.

Postavljaju se novi oltari: Svih Svetih, sv. Josipa, Franje od Paole, sv. Ivana Evanđeliste i sv. Antona Padovanskog. Oltar Svih Svetih bio je postavljen 15. veljače, ne zna se koje godine, samo se toga dana svake godine slavilo njegovo posvećenje. Njega je podignuo pučki sudac Juraj Crnić. Poslije njegove smrti preuzeo je skrb njegov sin Nikola Crnić. Godine 1700. dao ga je Nikola pozlatiti i postaviti mu natpis. Obitelj Crnić ostavila je tom oltaru jedan vinograd na Lazima u Podspolju, pa se iz njegova dohotka oltar obnavljao. Osim toga je obitelj Crnić na blagdan Svih Svetih priređivala po jedan ručak bakarskim kanonicima. Pred oltarom Svih Svetih pokopan je bio g. 1732. Ivan Dominik Barčić, Nasljednici Barčićevi sagradili su oltar sv. Franje od Paole. Kanonik Mate Mažić dao je g. 1704. učiniti oltar sv. Josipa i g. 1708. prenio ga u crkvu.

Oltar sv. Ivana Evanđeliste učinio je kapetan Ivan Marochino g. 1719. pa je pod tim oltarom g. 1737. bio pokopan. Oltar sv. Antona Padovanskog dao je učiniti g. 1719. Dominik d'Agnese, carski upravitelj izvoza drva, i tamo bio pokopan 1736.

Oltari su u staroj crkvi bili barokni, a isto tako i kipovi, što se zaključuje po onima koji su preostali do danas. Takvi su kipovi sv. Dominika i Elizabete te Joakima i Ane. Po crkvi su bile grobnice patricijskih obitelji: Libeneg, Agnese, Mažić, Barčić, Marochin i dr, a grobnica kaptola bila je pod oltarom sv. Franje.

Kako je već rečeno senjsko-modruški biskupi s kaptolom sklonili su se po primorskim župama. Tako su i u Bakru neki kanonici našli utočište. I neki su biskupi stolovali u Bakru u XVII i XVIII st. Spomenut ćemo ih redom.

-   Biskup Franković, rođen je u Bakru oko g. 1600. Studirao je u Rimu, a 1647. g. postavljen je vikarom Biskupije senjske. U to vrijeme živio je u Bakru. Postaje i senjskim biskupom. Godine 1651. premješten je u srijemsku biskupiju. Umro je u Padovi 16. listopada 1653.
-   Ivan Smoljanović rođen je u Bakru. Poveljom kralja Leopolda I., 9. rujna 1665. Smoljanović je imenovan biskupom senjskim. Bio je podučavatelj Ivana, sina bana Petra Zrinskoga. Živio je u Bakru, umro na Rijeci 1678, a pokopan je na Trsatu.
-   Hijacinto Dimitri Kotoranin, nasljednik Smoljanovićev na biskupskoj stolici, imenovan od kralja Leopolda I, živio je u Bakru, umro 1689. i pokopan u Grižanima u crkvi sv. Martina.
-   Biskup Sebastijan Glavinić, Istranin, živio je u Bakru od 1690 do 1699. Matija Thian darovao mu je za biskupsku rezidenciju u Bakru svoju kuću na Plaćici kbr. 252, koja se i danas zove Biskupija.
-   Biskup Juraj Vuk Ćolić[/b] (1746-1764), 18 godina to nisu godine rođenja i smrti nego biskupovanja, rodom Senjanin, uživao je milost Marije Terezije, koja ga je imenovala barunorn. Postavio je na biskupskoj kući svoj grb koji još i danas tamo stoji.
-   Biskup Pio Manzador (1764-1772), pavlinac, vrstan propovjednik. Godine 1772. bio je premješten u Erdeljsku biskupiju.
-   Biskup Ivan Krstitelj Kabalin (1772-1782), rodom iz Novog u Vinodolu. Umro je u Senju 1782.
-   Biskup Anton Aldrago Piccardi, rodom iz Trsta, boravio je u Bakru od 1783. do 1789, kada je i umro (u Trstu).
-   Biskup Ivan Krstitelj Ježić, Novljanin, umro u Novom 1833.

Kraljevom naredbom Senj je imao ostati za sva vremena boravištem biskupa, čime je njihov boravak u Bakru prestao. To se desilo za vrijeme biskupa Mirka Ožegovića, Križevčanina (1834-1869).

Zimi g. 1750. snašla je crkvu već spomenuta velika katastrofa potresa. Krov se urušio, a pali su i zidovi kojih su ostaci stršili ponegdje do dva metra iznad zemlje. Drvena krovna konstrukkcija se zapalila pa je požar dokrajčio ono što potres nije uništio. Nemoguće je bilo crkvu popraviti, već ju je trebalo iznova sazidati. U ruševinama su izrasle s vremenom smokve i korov. Tako je to ostalo čitavih sto godina, do g. 1850. Tada je zaslugom Vjenceslava Šoića, senjsko-moduškog biskupa, bakarskog patricija i člana gradskog vijeća, podignuta nova crkva. Ona je ponovo proširena, a svetište je povećano. Zvonik je ostao neizmjenjen.

Dok je crkva bila u ruševinama bila je crkva Majke Božje od Porta središte svega religioznog i liturgijskog života u župi. U dvorištu te crkve zakopani su mrtvaci jer je dotadašnje groblje oko crkve sv. Nikole pod Kaštelom bilo napušteno.

Pri izgradnji nove crkve sv. Andrije učinjena je pogreška jer je ona sagrađena posve iznova, umjesto da se rekonstruira stara barokna crkva, koja je bila nešto manja ali puna vrijednih starina i umjetničkih predmeta. U novu crkvu vraćeni su samo neki sačuvani stari kipovi i ukrasi, koje ćemo kasnije spomenuti. Crkva sada ima devet oltara. Idući od ulaza lijevom lađom prema glavnom oltaru nailazimo na prvi oltar sv. Antuna Pustinjaka. Sagradila ga je g. 1873. Cecilija ud. Knaus po želji svog pokojnog supruga Antuna Knausa. S lijeve i desne strane tog oltara nalaze se drveni kipovi sv. Bartola i sv. Roka. Drugi oltar je posvećen sv. Roku zaštitniku od kolere koja se bolest pojavila u više navrata u XIX st. Podigoše ga bakarski građani g. 1856. Antependij tog oltara ukrašen je s pet ovalnih medaljona od bijelog mramora s reljefima, koji prikazuju scene iz života i muke Isusove. Ti medaljoni potječu iz stare barokne crkve i posve su sačuvani. S lijeve i desne strane tog oltara na postoljima stoje dva mramorna barokna kipa sv. Ane i sv. Joakima, koji također potječu iz stare crkve.

Treći oltar pripada sv. Trojstvu, sa slikom koja potječe od ruke umjetnika Girolama da Santa Croce s kraja XV st. Ta slika prikazuje Boga Oca u oblacima, Sina raspetog na križu, a dolje Duha Svetoga u obliku goluba. Slika je bila vjerojatno u staroj crkvi još u najranije doba kad je ona bila posvećena sv. Trojstvu. Zatim je za vrijeme Frankopana postavljena na oltar kapelice u Kaštelu. Kasnije su se komorski i gradski namještenici Bakra pred tom slikom zaklinjali prilikom stupanja u službu. Tako se ta slika sačuvala od potresa 1750, a poslije u XIX st. kad je sagrađena nova crkva, prenesena je iz kapelice u nju. To je najstariji umjetnički predmet u sadašnjoj crkvi Sv. Andrije. Na antependiju je mramorni reljef nepoznatog sveca, donesen vjerojatno iz stare barokne crkve. Konačno, idući do kraja lijeve lađe dolazimo do oltara sv. Vilima, koji je na uspomenu Wilhelmine Ladanji g. 1852. podigao bakarski podžupan Ljudevit Karolji.

S desne strane ulaza nalaze se oltari Svih Svetih, sagrađen od mramora, zatim oltar sv. Nikole; podigli su ga bakarski pomorci g. 1861. kao svom zaštitniku. Na antependiju tog oltara nalazi se pet medaljona iz bijelog mramora s reljefima scena iz života Isusova. I ti ovalni medaljoni potječu vjerojatno iz stare barokne crkve, poput onih kod oltara sv. Roka.

Slijedeći je oltar Majke Božje od Ružarija. Rodigla ga je Ruža Francisković rođ. Paravić g. 1861. Na antependiju je mramorni reljef nepoznatog sveca, vrlo oštećen, a s obje strane oltara nalaze se mramorni barokni kipovi sv. Dominika i sv. Elizabete. Ti kipovi također potječu iz stare crkve. Posljednji oltar s desne strane posvećen je sv. Ani. Postavila ga je 1853. g. Ana ud. Sambson.

Preostaje nam da opišemo sanktuarij. Znatno je proširen i povećan. Glavni oltar posvećen je, kako već znamo, sv. Andriji Apostolu. Oltarnu sliku sveca izradio je u ulju slikar Ferdinand Pauer u Rimu g. 1852. Slika je g. 1935. loše restaurirana. S lijeve i desne strane oltara nalaze se zidne slike sv. Petra i Pavla. Zidovi svetiša oslikani su velikim slikama iz života sv. Andrije, sa svake strane oltara nalaze se po dvije slike. Nad tim slikama nalaze se slike proroka, također sa svake strane po dvojica i to lijevo Ezekiel i Daniel, a desno Joel i Jeremija. Na samom stropu vidimo četiri evanđelista: sv. Mateja s čovjekom, sv. Marka s lavom, sv. Luku s volom i sv. Ivana s orlom.

Iz stare crkve sačuvale su se dvije nadgrobne kamene ploče, jedna kanonika Mate Mažića (1648-1707), druga kapetana Ivana Marochina umrlog g. 1737. Obje ploče, iako oštećene, uzidane su s lijeve i desne strane na pročelju crkve.


Crkva ima dvije sakristije dozidane k svetištu sa sjeverne strane. Na koru su orgulje postavljene g. 1793. Pod sanktuarijem nalazi se kripta s dva hodnika i 85 grobova, od kojih samo neki imaju natpise. U tu kriptu zakapali su se ugledniji građani sve do polovine XIX st. Za zvonik crkve nabavljena su nova zvona 30. svibnja 1902. g. U vrijeme I svjetskog rata, g. 1917, ona su skinuta i pretopljena u ratne svrhe. G. 1922, sabirnom akcijom među građanstvom, nabavljena su u Ljubljani tri velika nova zvona.

To je pet stoljeća povijesti bakarske crkve sv. Andrije. Nastala je već u srednjem vijeku, a više puta je mijenjala izgled. Dva puta je bila pod ruševinama i ponovo se uzdigla.

Iz davnih vremena ostala je živa u narodu generacijama pjevana
pjesma:

Lipe su Bakarke,
kad na mašu gredu
Svetomu Andriju ...
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #26 : Siječanj 15, 2014, 19:12:05 »


Crkva Majke Božje od Porta

Među sakralnim objektima Bakra posebno se ističe srednjovjekovna crkva Majke Božje od Porta, odnosno, prema nazivu iz starijih spisa "Crikva Deve Marije pod Bakrim". Najraniji zapis o toj crkvi nalazimo u jednom starom glagoljskom spisu iz 1445[/b]. Ima znakova da je osnovana i prije XV st, ali ne zna se kada. Godine 1431. posvetio je oltar u toj crkvi krbavski biskup Vid Ostoja Marinić, jer je bakarska župa u njegovoj jurisdikciji. Tečajem vremena krbavska je biskupija zbog pritiska Turaka napuštena (1460) i preselila je u Modruš. U ta nesigurna vremena probijale bi se turske čete s pljačkaškim namjerama u krajeve kršćana te nije čudo što su se pojavljivale u daljoj i bližoj okolici Bakra. U to vrijeme zatvarali bi se građani unutar zidina, dok je crkva bila izvan, dakle, nezaštićena. Legenda kaže da se odred Turaka jedne noći spustio u bakarsku dolinu do crkve i ukrao pozlaćenu srebrnu krunu s kipa Majke Božje. Poslije krađe uputili su se Turci s krunom prema Krasici, ali ih je neka nadnaravna sila zaustavila, tako da nisu mogli proslijediti sve dok ukradenu krunu nisu ostavili na jednom trnovitom grmu. Kad je otkrivena krađa u crkvi, Bakrani su tražili krunu i, našavši je u trnju, vratili na kip Majke Božje. U kasnijim stoljećima kruna je prodana, a novac upotrebljen za popravak oštećene crkve. Sačuvao se njen trag u kutiji s natpisom:
"Corona B. V. M. argentea deaurata, quae has portes olim Turcis depraedantibus ablata ab iisdem non nisi ipsa restituta, recessum habuere" (Kruna BI. Dj. Marije, srebrna, pozlaćena, koju su Turci prigodom pljačke ovih krajeva odnijeli i tek pošto su je vratili, mogli su odstupiti).

U međuvremenu nestala je i kutija, koja je svjedočila o kruni i o njenoj problematičnoj legendi.

Kako bilo da bilo crkva Majke Božje je proširivana i nadograđivana, a postala je čak i župnom crkvom (dok je crkva sv. Andrije bila od potresa u ruševinama). Spominje se da je g. 1641, dakle za vrijeme bakarskih feudalnih gospodara Zrinskih, obnovljena i nanovo posvećena. Tada je na pročelju crkve bio postavljen natpis: "Anno domini 1641. hoc templum renovatum fuit". Iz tog vremena glavni oltar krasi stari drveni kip Bogorodice s mrtvim Isusom u krilu, a tu su i oltari sv. Ivana Krstitelja, sv. Franje od Paole, sv. Vinka i sv. Antuna Padovanskog. Godine 1666, za vrijeme biskupa Ivana Smoljanovića Bakranina, kapetana bakarskog Ivana Jurja, baruna Affeltera i župnika kanonika Gašpara Plešića, bila je crkva produljena .a istom zgodom utemeljio je kanonik Ivan Vranić kapelu Majke Božje, današnje svetište, dok je u sakristiji crkve uzidana spomen-ploča s latinskim natpisom. Pod sanktuarijem je podzemna skupna grobnica, u kojoj je g. 1666. sahranjen rečeni kanonik Ivan Vranić. Njegova grobna ploča imala je natpis: "Adm. Rndus. Dominus Joannes Vranich canonicus Buccarensis huius capellae fundator hic jacet ab anna 1666". Iduće godine crkva je proširena prema morskoj strani i sad ima ove oltare: glavni mramorni sa slikom Velike Gospe uznesenja. Starinski prije spomenut kip Majke Božje potisnut je u udubljenje oltara i njome pokriven.

Slijede drveni oltari sv. Ivana Krstitelja, sv. Franje od Paole (kraj malih južnih vrata), a na kraju raspetog Isusa, utemeljen od patricija Antonija Marija de Raffaelisa, koji je bio oženjen Katarinom, zakonitom kćerkom kanonika Mate Mažića. Pred oltarom je grobnica obitelji Raffaelis s plemićkim grbom. Prije je na tom mjestu stajao oltar sv. Antuna Padovanskog. Mramorni oltar sv. Vinka Ferrerija, utemeljili su Franjo Marochino i mornari broda "San Vincenzo". Godine 1783. kapetan Franjo Marochino bio je oženjen Margaretom de Raffaelis. Oltarne uljene slike sv. Vinka Ferrerskog i sv. Franje od Paole radovi su venecijanske škole iz XVIII stoljeća.

Početkom XVIII st. dao je župnik i kanonik Franjo Ksaver Orebić urediti svetište crkve. Oslikao ga je u tehnici "al fresko" slikar Valentin Meduni iz Udina. Taj se zidni ukras sačuvao.

Prilazeći okolišu crkve treba spomenuti da se u neposrednoj blizini prema moru nalazila bolnica "Hospitala Sancte Mariae ad Portum", koju su uzdržavali milodari i prihodi s nekih posjeda. Uzgred se može spomenuti da je bakarski feudalac Petar Zrinski, u potrazi za smještajem trgovačke robe, tu bolnicu pretvorio u skladište morske soli. U XIX st. to je skladište kupio od Komore pomorski kapetan Stjepan Štiglić, i 1859. na njenom mjestu sagradio lijepu dvokatnu kuću.

Prostor oko crkve pretvoren je poslije poništenja groblja sv. Nikole u središnje bakarsko župsko groblje u kojem su se pokapali župljani Bakra, Praputnjaka, Krasice, Škrljeva, Kukuljanova, Ponikve, Plosne, Sv. Kuzma, Drage, Kostrene sv. Barbare, Kostrene sv. Lucije; dakle s područja cijele bakarske župe. Mrtvačnica se nalazila pored crkve u prizemnoj kući koja i danas postoji kao stambena zgrada. Kad je to groblje postalo pretijesno, osnovano je novo, poviše na brdu, oko g. 1850.

Uglednije bakarske obitelji, a djelomice i više svećenstvo pokapano je u to vrijeme u samoj crkvi Majke Božje. Kasnije je i okoliš crkve pretvoren u groblje koje je sezalo prema jugu sve do kuća na jugoistočnoj strani Veberove ulice. Grobnice u crkvi obilježje su i spomenik kulture onoga vremena. U toku XVII i XVIII st. nanizalo ih se oko 40. Pod crkve je između grobova popločen ciglom. Taj cigleni pod i grobne ploče trošili su u toku stoljeća vjernici koji su dolazili na obrede, pogotovu kad je crkva Sv. Andrije bila u ruševinama. Takav izgled imala je crkva sve do početka XX st.

Matija Polić (1870-1959) bio je župnik u Bakru od 1923. do 1958. Godine 1930. naumio je urediti pod. S neshvatljivom odsutnošću svakog smisla za starinu i pijeteta spram posljednjih počivališta uglednih bakarskih porodica i svećenstva, među kojima je bilo darovatelja i dobročinitelja te crkve, Polić je naumio pokriti čitav pod crkve, osim svetišta, pločom brušenog cementa. Time je potpuno zatro trag svim grobnicama koje su bile ukrašene ne samo prigodnim tekstom i imenima, godinama i grbovima, nego su neke od njih imale i umjetničku vrijednost. To je vidljivo po dobro sačuvanom kamenom grbu grobnice obitelji Raffaelis, koji je dao Polić ispiliti iz grobne ploče i s dva željezna šarafa pričvrstiti na drvenu propovjedaonicu što nema nikakva smisla. Ostali dio grobne ploče dao je pretvoriti u grubi šljunak. Kod grobne ploče obitelji Carina, izuzetno dobro sačuvane, prenuo se i pohranio ju je u kut crkve, odakle je kasnije bila uzidana pored oltara sv. Vinka i tako s ostalim grobnim pločama nađenim izvan crkve, manje ili više oštećenim, sačuvana. Neke ploče postale su tečajem vremena od gaženja ljudi posve nečitljive.

Tim zahvatom župnika izgubila je stara crkva velik dio svoje vrijednosti. Ravni pod brušenog cementa izgladio je, doduše, čitavu ploštinu građevine, ali je jedan dio naše kulturne i historijske baštine ostao zauvijek uništen.

Godine 1966, nastojanjem i troškom Gradskog muzeja u Bakru, izvađene su s pločnika oko crkve preostale nadgrobne ploče i uzidane su u unutrašnje zidove.

Tlo crkve bilo je trošno i neravno, ali zacijelo se g. 1930, kad je čitav pothvat vršen, moglo naći načina i mogućnosti da se konzerviraju grobovi na gaženom podu bez uništenja ploča. Ipak se čini da se spomenutom župniku srce steglo kad je vidio tako opustošenu crkvu te je onda pri kraju svog djela uzidao u desni dio glavnog zida kamenu ploču s naslovom "Spomen-ploča mrtvima, koji počivaju u ovoj crkvi i okolo nje, 1930". Ploča predstavlja tlocrt crkve s oznakama križa na mjestima gdje su bili grobovi. Ima ih četrdeset.

Po podacima koji su se sačuvali nalazili su se u crkvi početkom
XX st, a prije 1930, među ostalima ovi grobovi:

-   Grobnica obitelji Florio Orebić g. 1690. s grbom
-   Grobnica kanonika Marka Paravia (Paravić) g. 1661.
-   Grobnica obitelji Antonij Marija de Faffaelis g. 1741. s grbom
-   Grobnica obitelji Matije Thian g. 1680. s grbom
-   Grobnica obitelji Bartola Kovačića g. 1711.
-   Grobnica obitelji Ivana Kopajtića g. 1716.
-   Grobnica obitelji Martina Kovačića g. 1714.
-   Grobnica Bartolomeja Akačića g. 1766.
-   Grobnica Mateja Mikoča i obitelji
-   Grobnica Antona de Carina i obitelji g. 1687. s grbom
-   Grobnica Mihovila Kariolića i obitelji g. 1770.
-   Grobnica Ivana Grgotića i obitelji g. 1742.
-   Grobnica Jurja Zuvićića i obitelji g. 1717.
-   Grobnica kanonika Martina Mažića g. 1666.
-   Grobnica obitelji Antona Gecana

Osim tih našle su se tada i grobnice na kojima su imena i podaci pokojnika bili izlizani. Svih tih grobova danas više nema. Prekriti su cementnim podom zauvijek.

Nakon rekonstrukcije preostalih grobnih ploča u crkvi, g. 1966, stanje je ovakvo: s lijeve strane oltara sv. Vinka Ferrerskog nalaze se grobne ploče Bartolomeja Medanića (čija je ploča ostala otprije na tom mjestu), lijepo sačuvana grobna ploča obitelji Carina s grbom iz g. 1730, jedna nečitljiva iz godine 1661. i jedna potpuno nečitljiva. Slijedi ploča Mate Mikoča iz 1772, pa obitelji Gergotića iz 1742, a za njima dvije nečitljive iz g. 1727 i 1766, ploča Martina Kovačića iz 1714. i opet jedna nečitljiva. S desne strane oltara sv. Vinka nalaze se ove ploče: prva nečitljiva, druga obitelji Mikoč iz g. 1713, zatim obitelji Bartolomeja Jaketića iz g. 1716. i ploča Ivana Kopajtića. Sveukupno 12 od 40 onih koje su uklesane križevima na župnikovoj ploči na zidu.

Pročelje crkve krasi polukružni kameni portal iz doba kasne renesanse, a nad portalom nalazi se rozeta. Godine 1968, o trošku Bakarskog muzeja ta je rozeta, prije zazidana otvorena, a u udubinu je stavljen u željezni okvir s prečkama prozor od armiranog stakla. Prozor daje sada više svjetla unutrašnjosti crkve.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #27 : Siječanj 15, 2014, 19:14:20 »


Crkva sv. Margarete

 

Sagrađena je g. 1658, kako to označuje broj nad glavnim vratima crkve. Za vrijeme kneza Martina Frankopana g. 1450. bila je podignuta na tom mjestu mala kapela posvećena sv. Margareti, zaštitnici Bakra. Posvetio ju je modruški biskup Ostoja Marinić Dalmatinac. G. 1658. ta je kapela povećana i sagrađena u današnjem obliku za vremena bana Petra Zrinskog, gospodara Bakra. Župnik je tada bio kanonik Gašpar Plešić. Glavni oltar ukrašen je vrlo lijepom i znamenitom slikom slovenskog slikara Valentina Metzingera (1702-1759). Ona prikazuje sv. Margaretu sa sv. Barbarom i sv. Katarinom. U medaljonu sred podnožja slike nalazi se glava Bogordice, djelo nepoznatog umjetnika gornjotalijanske škole iz XVII st. Cijela je oltarska slika uokvirena prekrasnim drvenim baroknim okvirom na kojem je stilizirano cvijeće i lišće. Sliku je radio majstor Metzinger dvije godine prije smrti, tj. g. 1757. Ona je jedinstven ukras ove crkve i najbolje majstorovo djelo.

Osim glavnog oltara nalazila su se u crkvi i dva sporedna, s lijeve i desne strane. Jedan je posvećen Majci Božjoj sa slikom &raquo;Madona della letterae&laquo;, a drugi sv. Antunu Padovanskom. Oltari su bili podignuti o trošku bakarske obitelji Petra de Denaro, koja je osnovala i zakladu od 300 dukata. Njegov sin Feliks (oko 1750) povećao je spomenutu zakladu. U kasnija vremena ostale su samo slike, a oltari su bili uklonjeni i zamijenjeni novima. Na crkvi izvana bila su postavljena dva zvona. Jedno je lijevano 1717. za vrijeme župnika Matije Rožmanića i imalo je natpis: "Spiritus Sancti Deus, Miserere nobis, anna Domini 1717". Ono je javljalo građanima požar. Drugo je bilo lijevano g. 1767. za vrijeme župnika Ignacija Orebića, a zvonilo bi svake večeri; ljeti u jedanaest, a zimi u deset sati, pozivajući građane na počinak. Godine 1916. skinuta su zvona u ratne svrhe. Poslije I. svjetskog rata postavljeno je samo jedno zvono.

Kip. sv. Ivana Nepomuka u prvo vrijeme bio je na oltaru sv. Ivana Nepomuka u crkvi sv. Margarete. G. 1804. popravio ga je gradski kapetanaini sudac u Bakru Ivan Nep. Thianich. Iznesen je iz crkve i postavljen na trg pred Gradsku kuću, gdje i danas stoji. Potporom Ivana XXII kneza Liechtensteina Društvo za poljepšavanje grada Bakra popravilo je stup i stepenice te je na stup postavilo ploču od bijelog mramora s natpisom. G. 1918. bačena je ta ploča u more, vjerojatno zato što se na njoj spominjalo ime jednog njemačkog kneza. Za vrijeme talijanske okupacije g. 1942. uklonjen je kip s tog mjesta, a g. 1946. restauriran je na istom mjestu i u istom obliku.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #28 : Siječanj 15, 2014, 19:22:18 »


Ribarnica

Desno ribarnica od 1942

Stara ribarnica stajala je na Paladi, gdje je danas hotel "Jadran". Godine 1884. je porušena. Sitna riba prodavala se otvoreno kraj kipa sv. Ivana Nepomuka. Ribarnica je sagrađena na Paladi g. 1884, iza crkve sv. Margarete. G. 1942. uređena je nova ribarnica u prostoriji bivše električne centrale u gradskoj mlinici.


Sl. lijevo: Ovo je vrlo stara razglednica, prikazuje dio Primorja s porušenom obalom i starom Malenicom, kojoj je dozidana prizemna strojnica elektrane svisokim limenim dimnjakom. Iza Malenice i nekadanjeg malog mlina vidi se Perilo.
Sl. desno: S kavanske terase hotela pružao se ovaj impresivan pogled na konglomerat kuća koje su u stepenastoj kompoziciji, nadvisujući jedna drugu, skladno se penju sve do crkve Sv. Andrije. Na obali preko Portića vidi se zgrada nekadašnje Malenice u starom stanju s prigrađenom strojnicom i željeznim dimnjakom, te mali mlin pregrađen u javni WC.

Škver - brodogradilište

Brodogradilište se nalazilo najprije na Paladi, kraj crkve sv. Margarete. G. 1854. sagrađen je na njemu posljednji brod "Dvojk" brodovlasnika Marka Bonetića. G. 1855. uređeno je novo  brodogradilište u Mešćici, na mjestu gdje se danas nalazi šetalište ispred Pomorske škole. Prvi brod koji je tu bio sagrađen zvao se "Ivić", vlasnost istog Marka Bonetića. Postojalo je i jedno manje brodogradilište na Petaku, ali ono je bilo g. 1885. napušteno. Godine 1866. ograđeno je bilo brodogradilište u Mešćici visokim zidom. U njemu je g. 1881. sagrađen posljednji brod "Amerika", To brodogradilište bilo je vlasništvo brodograditelja Mate Matrljana.

Gradska kuća zvana Magistrat


Na mjestu današnje Gradske kuće u staro vrijeme je stajala tzv. Gospodska kuća, koja je pripadala vlastelinstvu grofova Zrinskih. Pod kraj XVII i u toku XVIII st. bili su tu uredi komorske gospoštije i stan upravitelja komorskih, tj. konfisciranih zrinsko-frankopanskih imanja s vrtom zvanim Gospodski vrt, današnjim Gradskim vrtom.

Po osnutku bakarskog municipija samouprave kotara bakarskog g. 1778, prema povelji kraljice Marije Terezije, bila je tu gradska i kotarska municipaina uprava. Poslije razvrgnuća bakarskog kotara i ukinuća municipija g. 1875. grad je obnovio staru zgradu prema nacrtu inž. H. Riessnera i takva je danas, Na sjeovernom odsječenom uglu kuće stoji kameni natpis:
AEDIF: MDLXIV
RENOV: MDCCCLXXV

Dakle stara zgrada podignuta je g. 1564, a obnovljena g. 1875. Zove se općenito Magistrat, a u njoj je sjedište gradske uprave, mjesne policije, suda i gruntovnog ureda.

Pod utjecajem ilirskog pokreta g. 1849. na temelju zaključka gradskog vijeća pred zgradom je postavljen kameni stup za stijeg na kojem će vijati hrvatski narodni barjak za vrijeme kotarskih municipalnih skupština. Kasnijeg, g. 1886, taj je stup preseljen pred Portić uz kip sv. Ivana, a 3. veljače 18. vraćen je na staro mjesto, na Trg Vrata u Gornjem gradu.

Novo izabrano zastupstvo grada Bakra sastoji se iz sljedećih članova:
  1.   Andrianić Ivan,
  2.   Golubović Franjo,
  3.   Kopajtić Juraj.
  4.   Matrljan Mate,
  5.   Mikuličić Juraj,
  6.   Mikuličić Jurjev Jura,
  7.   Rumboldt Roman,
  8.   Srića Mate,
  9.   Štiglić Julio,
10.   Štiglić Stjepan,
11.   Vičević Ivan i
12.   Zuvičić Tomo.
Primorac, 25. srpnja 1874

G. 1892. preuređen je Gradski vrt uz zgradu Magistrata kao vrtna restauracija, prema nacrtu pomorskog kapetana ratne mornarice Pavla Hausera.

Na trgu pred Magistratom je u XIX st. otvoreni zdenac, koji je  zbog nečistoće prekrit g. 1886. Isto takav zdenac prekriven je g. 1887. pred kućom Mifka-Šporer, kbr, 33. Godine 1906. uređeni su pred zgradom Magistrata nasadi kojih danas više nema.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata bila je zgrada Magistrata podosta oštećena izvana; razbijeni su joj prozori i vratnice od avionske bombe koja je udarila pred zgradu u jedno stablo. Godine 1945. popravljena je i sada su u njoj uprave Mjesnog ureda i policija.

Na prvom katu bio je smješten kotarski sud, ali je g. 1947. prenijet na Rijeku.

Narodni dom


Kulturni život u Bakru tražio je svoje prostorije gdje bi se društva okupljala i gdje bi se održavale društvene priredbe. Složili su se kapetani, brodovlasnici i bakarski trgovci, pa su sakupljajući priloge sagradili g. 1891. Narodni dom. G. 1893. bili su zasađeni nasadi oko njega te je okoliš pretvoren u park. Zgrada je bila prizemna s krovnom terasorn, a g. 1902. bio je dograđen na terasi prvi kat s nekoliko soba. G. 1905. obnovljeni su bili nasadi oko Doma. U Domu je bila smještena čitaonica i knjižnica, soba za bilijar i društvene prostorije za bakarska društva.

U toku II svjetskog rata Dom je bio iznutra podosta oštećen, pa je g. 1946/47. obnovljen, a u dvorani je uređena prostrana pozornica. Sada je to mjesni kinematograf.

Špital


Izvan gradskih zidina, a ispod Kaštela, sagrađena je pod kraj XVIII st. bolnica za zarazne bolesti, od "škrljeve" bolesti. Kad je ta bolest nestala, smještena je u zgradu 1. prosinca 1847. gradska ubožnica /sirotinjski dom/ (casa i ricovero). Upravitelj je njen bio gradski ranarnik (vojni kirurg) i patricij Matija Srića.

Od g. 1847. do 1883. bila je u toj zgradi dvorazredna Nautička škola. Danas su li njoj stanovi, ali ime Špital joj je ostalo.

Dr. Ivo Marochino
__________________

"Škrljevska" bolest (prema mjestu Škrljevu kraj Bakra), bolest koja se na prijelomu XVIII/XIX. st. pojavila u Hrv. primorju, Gorskom kotaru, riječkom zaleđu i dijelovima Slovenije. U početku se mislilo da je to neka nova bolest, no poslije je potvrđeno da se radi o endemičnom sifilisu. Oboljelo je oko 15 000 ljudi, pa je u Kraljevici bila uspostavljena i posebna bolnica.

__________________

"Škrljevačka" bolest, ta je užasna bolest donesena god. 1797 u Primorje od vojnika koji su vojevali protiv Francuza. Prvi se put pojavila na Grobniku i u Škrljevu. Otuda joj nadjenuše ime, a bila je zapravo to neka pogubna spolna bolest. Pod francuskom je vladom Kraljevica od godine 1809 - 1813. Kad su Francuzi ostavili Hrvatsku, zaostali su u Kraljevici i po forticama mnogi francuski topovi, koji se i danas još nalaze u u Kraljevici, usađeni na obali luke za vezanje brodova. Neki imaju i napise s datumima republikanskih godina Francuske. Dugo je vremena Kraljevica imala sudbinu kao i Bakar, kojemu bijaše za vladanja Marije Terezije pripojena. Za bolesnike od "škrljevačke" bolesti uređena je god. 1818. bolnica u Novoj Kraljevici, i tu je bila mnogo godina.

Emilije Laszowski "Gorski kotar i Vinodol"

Palača Marochini- Battagliarini


Palača Marochini izgrađena je koncem XVII. st. kao slobodnostojeća građevina izvan gradskih zidina. Bogata kamena plastika ovog trokatnog zdanja izrazito je barokne naravi a ističu se reprezentativni lučni portali, jedan s natpisom "Studio et labore", a drugi s prikazom ljudske glave na zaglavnom kamenu. Na pročelju palače nalazi se grb obitelji Marochini natpisom datiran u 1716. godinu. Nakon drugog svjetskog rata u dijelu je palače uspostavljena muzejska zbirka.

Palača grofa Petazzia - Palač


Od g. 1701. stajala je usred Primorja palača grofa Petazzija, s dva krila po strani i s glavnom pročelnom zgradom u sredini. Imala je jedan kat. U narodu je za nju kasnije ostalo ime Palač, Tu je bio smješten car Karlo VI za vrijeme svog jednodnevnog boravka u Bakru 16. rujna 1728.

1. od 2

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #29 : Siječanj 15, 2014, 19:38:16 »


Za vrijeme Gradačke komore u XVII st. bilo je tu sjedište upravitelja bakarskog vlastelinstva, koji je ujedno bio i nadzornik za naselja na novoj cesti Carolini u Gorskom kotaru. Kao takav spominje se g. 1776. "presvetli gospodin Franjo Mihajlo pl. Mikulić". Kasnije su tu bili kornorski uredi i stanovi činovnika, a zatim solarski (officium salis *) te u najnovije vrijeme porezni ured.
______________________
* Za vrijeme gospoštije Frankopana i Zrinskih bio je tu magazin za morsku sol i solarski ured. Sol se kolima vozila u Gorski kotar.

Kuća Oktavija Kopajtića


Pogled na ulicu uz Jaz s dvokatnom kućom Kopajtić-Seidel u prvom planu.
Ulazni trijem s kamenom kolonadom bio je atrakcija tog dijela Primorja.
 

Na jugozapadnoj strani grada pod velikim Bregom u XV st. stajala je kapelica sv. Jakova Apostola, u kojoj se štovalo jedno starinsko propelo. Početkom XVII st. za vrijeme bana Petra Zrinskoga, pretvorena je ta kapelica u magazin i ostala tako kao skladište željezne robe (depositorium ferri) koja se dovozila iz Čabra. Kasnije je magazin postao ruševina, a služio je u istu svrhu i u komorsko doba (1670. i dalje).

Do te kapelice prema Jazu stajala je jednokatna kuća vlastelinstva Zrinskih, u kojoj je krajem XVII st. bio smješten carski vikarijat, krivično sudište za čitavo Primorje i Gorski kotar. Zgrada je imala renesansne kolone u prizemlju. Kasnije je prešla u posjed patricija, pomorskog kapetana i suca Frana Andrije Kovačića. Njegovi zetovi, patriciji Luka Benić i Matija Kopajtić, proširili su kuću početkom XIX st., njome obuhvatili i stari magazin sv. Jakova te podigli još jedan kat. Kuću je naslijedio Kovačićev unuk Oktavijan Kopajtić, municipalni sudac, a potom je prešla u ruke njegovih nasljednika. Za vrijeme II svjetskog rata u kući je bila vojska pa je iznutra bila vrlo oštećena, a jedna avionska bomba joj je oštetila krov. Tako uništena kuća je poslije srušena i na njenom se mjestu nalazi danas zelena površina.

Kuća Mifka-Šporer

Jedna mala radionica za štavljenje koža (Tintoria), vlasnost patricija, pom. kap. i suca Frana Andrije Kovačića, podignuta pod kraj XVIII st. g. 1804. prodana je kapetanu Karlu Seglinu, a on je na njenom mjestu g. 1812. sagradio veliku kuću, kako i danas stoji. Podijeljena je vertikalno po polovici među njegovim nasljednicima, među obitelji Accurti (danas Šporer) i Mifka.

Kuća sv. Ivana

Nalazila se odmah ispod kaštelskog dvorišta, a danas je više nema jer je srušena zbog toga što je smetala prometu. Bila je vlasnost kaptola i dok još nije bilo osnovne škole, u toj su kući kanonici podučavali djecu. Kuća je srušena g. 1897.

Kuća kanonika - lektora

Patricij i pom. kap. Matija Tadejević kupio je g. 1820. u Gornjem gradu prostranu kuću s pogledom na more. Ta je kuća prešla u posjed kanonika Mikulića, a zatim kanonika-lektora Vazmoslava Zuvičića (u. 1888). On ju je zajedno sa zemljom oporučno ostavio kaptolu za stanovanje kanonika-lektora. Danas u njoj stanuje bakarski župnik, koji je ujedno i kanonik-lektor.

Kuća Vernić

Ranije je tu bila kuća opata, kanonika i župnika Pavla Lakovića. Kasnije je municipalni blagajnik Božo Mužević, g. 1829, sagradio veliku jednokatnicu. Ona se nalazi blizu gradske utvrde Turna. Na javnoj dražbi g. 1841. kupio je tu kuću kanonik Mate Balas, koji je unutar Turina uredio vrt. Kasnije je jedno i drugo prešlo u posjed patricijske obitelji Vernić i njezinih naseljenika. Danas joj je vlasnik Antonija Randić rođ. Vernić.

Kuća Biskupija

Današnja kuća br. 252 sazidana je na gradskim obrambenim zidinama. Tu su stanovali modruški i senjsko-modruški biskupi pošto su pobjegli iz Senja, a bila je i sjedište Kaptola dok je prijetila turska opasnost i dok su Senj i Novi bili nesigurni zbog turskih provala. Koliko se zna u njoj su stanovali ovi biskupi:
-   Andrija Francisci, Bakranin (1647-1650),
-   Ivan Smoljanović, Bakranin (1667-1677),
-   Hijacint Dimitri, Kotoranin (1681-1689),
-   Juraj Vuk barun Ćolić (1746-1764),
-   Pio Manzador (1765-1772) i
-   Aldrago Antonio de Piccardi (1783-1789).

Ali i prije njih morali su stanovati u njoj modruški biskupi u Bakru, jer su Modruš Turci uništili već 1493, a krbavski biskupi, koji su se bili sklonili u Modruš, pobjegli su zatim k moru u sigurnija mjesta.

G. 1849. prešla je zgrada u ruke kaptola, a 1850. izveden je na njoj veliki popravak. Nosi grb biskupa Ćolića.

Kuća Andrijanić na Borsi

Tu je kuću sredinom XVIII st. sagradio grof Kristofor Erdody. Ukrasio ju je na krovu nad balkonom mramornim kipom velikog anđela, a postrani s dvije mramorne vaze. Na pročelju se nalazio grb grof ova Erdody s latinskim natpisom. Iznutra su bile stepenice od mramora, a u sali (dvorani) fresko slike na zidu i dva kamina od crvenog mramora. Ti kamini i stubište stoje i danas. G. 1777. kupio je tu kuću bakarski patricij Andrija Šepić. Njegov portret krasio je salu. G. 1873. kupio ju je Ivan Andrijanić, pa su prigodom popravka s kuće bili uklonjeni svi vanjski ukrasi. G. 1906. opet je bila popravljena, ali je ostao prekrasan portal s balkonom.

Kuća Štiglić ili Mikuličić na Borsi

Kapetan i brodovlasnik Stjepan Štiglić, zvan Padelić, kupio je od države g. 1859. jedan stari magazin i upotrebljavao ga sve do g. 1877, kad ga je porušio i na tom mjestu sagradio lijepu visoku dvokatnicu.

Kuća Ratko

Ratko je u Bakru bio poštar. Imao je u zakupu prijevoz pošte i ona je bila smještena u njegovoj kući u Portu. Danas je to kuća Bakarčić.

Druga pošta bila je smještena u kući Raffaelis na Primorju, kbr. 66. Treća je bila smještena u kući Smokvina-Čurčić, Primorje, kbr. 17. sve do g. 1918, a poslije toga u kući Katić na Paladi, kbr. 15. G. 1944. premještena je pošta u prizemlje zgrade hotela "Jadran". Od g. 1914. pošta je državna.

Kuća Dobrović

Patricij i pom. kap. Matija Tadejević ogradio je g. 1822. svoj veliki posjed u Podboku zidom. Unutar njega bila je jedna mala kućica. Taj je posjed 1849. kupio bakarski trgovac Josip Polić i sagradio na donjoj cesti prema moru veliku dvakatnicu. Iste godine kupio je Polić od Ivice Stipanovića jedno zemljište zapadno od kuće i sagradio tamo baraku (za lijes). Kasnije je tu kuću kupio Josip Bakarčić, sin Antunov.

U toj kući imalo je sjedište "Hrvatsko brodarsko društvo" od g. 1872. do 1877, a čitaonica "Narodni dom" od 1885. do 1888. Kasnije je kuću i sav posjed kupio bakarski trgovac Ivan R. Dobrović. U njoj je uredio svoju "Prvu primorsku radionicu gotovih odijela".

Srednji dio Primorja

Taj dio bio je morski žal s nekoliko izvora slatke vode. Tek u XVIII i XIX st. počinju se na njemu graditi kuće. G. 1721. sagradio je carski podadministrator Anton Maria de Raffaelis u sredini Primorja veliku kuću s dva krila i s dvorištem. Kasnije je došla u posjed obitelji Thianich. Grb te obitelji još je nad vratima dvorišta. Sad je u posjedu obitelji Kolić-Rumboldt. Prikopanju temelja kuće Raffaelis nađen je rimski sarkofag, za koji se danas ne zna gdje je. Možda je uzidan u kuću. Kasnije, oko g. 1890, bila je u toj kući tiskara Desselbrunner.

U tom kraju gradili su kuće ovi Bakrani:

-   Mate Paravić,
-   Vinko Arserius,
-   Mate Tadejević,
-   Vinko Zmajić,
-   Franjo Vičević,
-   Martin Šoić,
-   Mate Ćepulić,
-   Franjo Medanić,
-   Filip Trohar i
-   Ivan Randić.

Od 1828. do 1837. gradila se tu obala, a g. 1840. zasadila je gradska uprava po obali janjce (topole). Ima ih međutim i starijih.

Turska kuća


Kad je ta osebujna građevina nastala, nije poznato. Po nekim znacima, zapravo oblicima dviju vrata od kojih su jedna u obliku šiljatog a druga u obliku zaokruženog luka, moglo bi se zaključiti da zgrada potječe iz XVI ili čak XV st. Međutim, to još nije siguran dokaz, jer je graditelj te kamene lukove mogao naći u ruševinama okolnih zgrada nakon potresa 1750 i ugraditi ih u svoju kuću. Začuđuje svakako oblik građevine. Donji zid ima oblik pravilnog četverokuta, a gornji dio kuće u formi nepravilnog petorokuta podsjeća na čardak. Taj oblik zadržala je i krovna konstrukcija čiji se vrh nalazi u središtu zgrade. Kako bilo da bilo kuća je služila za stanovanje najmanje nekoliko stoljeća. Još 1871 na crtežu Ludviga Salvatora vidi se na jednom prozoru razastrta krpa, što znači da je kuća u to vrijeme bila nastanjena. U XX st. postala je pomalo ruševna i nije više nitko u njoj stanovao. Kao vlasnici kuće uneseni su u zemljišne knjige od 70-tih godina prošlog stoljeća članovi obitelji Pliskavac, koja je loza izumrla.

Pred ovim čudnim oblikom zgrade zaustavljaju se - sasma razumljivo - strani prolaznici. Ona je postala turističkom atrakcijom i ako se nije moglo saznati njezino porijeklo i starost.

U toku posljednjih sto godina postala je ruševna i u više navrata je popravljana kako bi se sačuvala od potpune propasti. Zbog osebujnosti forme narod je zove Turska kuća.

Tek g. 1965. temeljito je rekonstruirana, napose iznutra, jer je sva drvene konstrukcije s vremenom propala. Danas ona služi kao slikarski atelier Franu Potočnjaku.

I graditelj ove kuće ostao je također nepoznat. Možda je to bio neki pomorac koji je, ploveći na Istok, vidio takve kuće, a možda je ipak u Bakru nekoć živio netko s Istoka, koga je taj oblik podsjećao na domovinu. No sigurno se može reći da Turaka u vremenu njihove najveće ekspanzije nije ovdje bilo. Oni su, doduše, prolazili u neposrednoj blizini, po vrhovima brda, na pljačku u sjevernije krajeve. Iz tih vremena potječe ime Turčina i Turčinska ravnica, ali tu Turci nisu nikad mogli stalno zasjesti. Turska je kuća ipak jedan objekt koji se divno uklapa u sklop drugih kuća na trgu Plačica i čini zajedno s njima jednu skladnu cjelinu.


Koliko je meni ostalo u sjećanju, u prizemlju je jedno vrijem bila smještena ljekarna. Tu sam kupovala "kakoa putar" za od sunca isprženu kožu. Stepenice lijevo vode uzbrdo sve do Krasice. Bilo je to tako davno, da se samo sjećam male dosta mračne ljekarne. MD

Rimska kuća


Renesansna građevina s voltama bakarske obitelji Carina, s obiteljskim grbom, krasio dio Gornjeg grada. Graditelj i prvotni vlasnik kuće je nepoznat, ali je obitelj Carina dugi niz godina bila u Bakru nastanjena. Iz te obitelji nikli su administratori i namještenici komorske uprave pa se može reći da je ona stara najmanje trista godina. Zgrada je temeljito popravljena i u unutrašnjosti preuređena u stambenu zgradu.

2. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: 1 [2] 3
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!