CRO-eu.com
Studeni 14, 2018, 16:20:07 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Krupa - rječica kod Obrovca u Bukovici  (Posjeta: 295 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« : Srpanj 31, 2018, 08:25:49 »


Od Zir stanova preko Visibabe u Krupu

Krupa - rječica kod Obrovca u Bukovici

Jaka ljetna kiša pljuštila je cijelu noć, pa je pred zoru tako zahladilo, da mi, koji smo spavali na sjeniku, ustadosmo čim smo začuli prve glasove ukućana. Poskakasmo sa sjenika i potražismo vatru u kuhinji, da se malko oporavimo od prilične ljetne studeni. Uskoro skupili se oko ognjišta svi ukućani, pa tako u razgovoru čekali smo na vareniku i da prestane kiša. Naš starina se još krijepio snom, kad ga iznenada probudi jaka grmljavina. Kiša je lijevala, i već smo sa strahom pomišljali kako će nas ovdje zatvoriti na dan dva. Sedam sati je, pa i ako je ljeto, ipak je još bilo mračno od tamntih oblalka, koji gonjeni vjetrom pokriše cijelu krajinu maglom. Iz te magle cijedi se sitna gotovo jesenska rosa, koja povećava vlagu i onako od kiše vlažnog okoliša. Ovce se skutrile u hrpu turajući glave skupa, goveda stoje prokisla i prežvaču, a čobani u svojim prokislim surkama stoje pod strehom i kako kaže naš narod "vedre", tumačeći sad smjer vjetra, sad dizanje magle kao znakove, da će kiša i magla skoro prestati. Prepustisimo se sudbini i kao pravi dokonjaci bezbrižno smo opet sjeli k vatri i čavrljali. Nakon kratkog vremena uđe naš domaćina s vješću, da je okrenuo burin i da je kiša prestala. Pograbismo svoje aparate, pa hajde kud koji, da još štogod slikamo, a zatim da se spremimo na odlazak. Vrijeme je doista postepeno bilo sve ljepše, i oko devet sati bijasmo spremni, da ostavimo naš Zir, i njegove gostoljubive stanare.

Udarismo od Zir stanova u pravcu sjeverozapadnom, u predjel zvan Tojage. Uska jedva vidljiva staza vijuga se između bezbroja ponikava i kukova nazubljenih i išaranih oštrim bridovima brojnih škrapa, s kojima im je površina bogato urešena. Pust je to krš, kakvoga stvaraju samo naslage donje krede Velebita, krš, koji nam pruža diljem Velebita najljepše kukove, najbizarnije škrape, najrastrganije stijene i litice, krš najbezvodnijih predjela i tipične goleti kamenite pustinje.

Nakon što smo prošli kroz taj labirint ponikava i kukova, naš se put nastavlja dalje uvijek u pravcu sjeverozapadnom i nezamjetno zalazi u sutjesku, što ju čine zapadni izdanci Crnog Vrha sa istočnim
izdancima Jelovca. Usko urezana dolina laganog spusta obrasla je visokom bukovom šumom, kroz koju se vijuga staza držeći se pretežno istočne strane izdanaka Jelovca. Šuma nam priječi, da ne možemo bolje razgledati okoliš, tek kroz bujne zelene krošnje razabiremo prema zapadu golu glavicu Jelovca, a prema isteku kameniti hrbat Crnoga Vrha, dok prema sjeveru vidimo ošumljenu glomaznu trupinu južnog dijela Tremzine 1175 m. Prolazimo mirnom i tihom, kišom osvježenom šumom uživajući u čistom gorskom zraku i ugodnom cvrkutu sitnih pepeljikastih sjenica, koje su nakon kiše potražile bukove suharke, da se na njima pogoste sitnim kukčićima. Razno šumsko cvijeće, što se smjestilo duž puta, prepuno je marljivih pčelica, bumbara i raznih muha. Tamo preko uvale u podnožju Crnoga Vrha čuje se jako i oštro udaranje crne žune o suhi dub bukve, a malo zatim njen veseli kliktaj, znak, da je odletjela dalje, da si potraži drugi još neiskorišćen dub.

Stigosmo tako do manje čistine, koja se nalazi na kraju šume, a koja čini priječku između gore opisane doline i duboko urezane doline, što vodi dalje prema speverozapadu. Strmim spustom zalazimo u tu dolinu obraslu bjelogoričnom šumom, koji prema sjevernom dijelu doline prelazi u nisku šikaru i dolazimo do kuća Jelovac stana. Tu se dolina proširuje u omanje krško polje, pa se
je na istočnom rubu polja smjestilo nekoliko kućica, koje su poredane s obje strane puta, kojim dođosmo. Jelovac stan je danas stalno naselje koje nastavaju kršni Ličani, a još do nedavna bili su to samo stanovi. Tu smo odlučili da se odmorimo u hladu jedne divlje kruške, a kako je bila nedjelja, skupilo se oko nas gotovo cijelo naselje, da doznadu što smo, odakle smo, kamo idemo i što istražujemo. Sa
starijima popušismo obligatnu "lulu mira" t. j. cigaretu, jer taj je svijet sretan i susretljiv, ako ih ponudiš cigaretom, koja je u tim krajevima zbilja velika rijetkost. Opskribismo se za daljni put vodom i nakon jednosatnog odmora krenusmo od Jelovac stanova u pravcu zapadnom prema podnožju brijega Visibaba visokog oko 1.000 m. Obiđosimo veliku ponikvu, pa između ograda suhozida, što štiti ono malo zemlje crljenice, stigosmo ubrzo do podnožja Visibabe. Kako cijeli brijeg nije ošumljen nego obrastao dosta bujnom travom, to po njemu imade brojnih puteljaka izgaženih od blaga, tako da ne znaš kuda bi pošao. Obronak brijega je vrlo strm, a kako smo imali teretne konje, trebalo je odabrati put što lakši za konje. Stoga smo odlučili da se bez obzira na ikakvi put uspnemo do sedla Visibabe. Jaka ljetina žega bez trunka hlada i strmi uspon usporavahu znatno naše napredovanje, pa tako utrošisimo gotovo cio sat, dok stigosmo na sedlo podno Visibabe. Uspesmo se na sam vrh, odakle je vrlo dalek i lijep razgled. Osobito je lijep pogled prema zapadu na rastrganu gromadu Crnopca, čija se grandioznost tek s ovoga mjesta može potpuno uočiti. Prema sjeveru leži prostrano polje Vučjak draga, koja veže istočne izdanke crnopačke skupine sa zapadnim ograncima glomazne košanicama obrasle Tremzine, na čijem su se južnom podnožju duboko uvalili krčki dolovi Duboki Dol i Turovac.
Prema
istoku zatvara nam pogled greben Crni Vrh - Jelov Vrh - Vrbica,
dok je pogled prema jugu otvoren sve tamo do tamnih obrisa Bukovice planine iznad Ravnih Kotara. Prema jugu uočismo i naš cilj putovanja manastir Krupu, preko koje se isticalo zeleno Žegarsko polje.


Od sedla Visibabe vodio je naš put u pravcu jugozapadnom neprestano se spuštajući sve do izvora rijeke Krupe. Spuštamo se zapadnim pristrankom Visibabe po samim pločama vapnenaca, koje
su prekrile sav okoliš tvoreći golu kamenitu pustinju, po kojoj nema niti traga kakvoj vegetaciji, a i flora je tu dosta oskudna, jer je manje ili više ispržena od žarkog ljetnog sunca, koje ju žari i pali preko cijelog dana. Ispod obronka Visibabe teren je valovit sa dubokim uvalama i relativno visokim grebenima bez vegetacije sve do Grušac stanova, oko kojih ima nešto niskih hrastića i jasenova, a koji su se smjestili na podnožju Medina Vrha 886 m poput kakve oaze u onoj kamenitoj i goloj pustoši. Tu smo malo stali, da dočekamo ostale, koji su još silazili, jer smo se razišli svaki svojim putem. Pravoga puta tu i nema, jer tamošnji žitelji idu, kako se kome čini kraći put, i prema tome, kamo ide. Dobili smo nešto varenike i vode, pa nakon kratkog odmora nastavismo naš put. Od Grušac stanova spustismo se na omanji ravnjak, s kojega zađosmo u pravcu zapadnom u ošumljenu Škop Dragu. Put vodi baš najdublje urezanim dijelom drage, spušta se u početku vrlo strmo, a zatim postepeno sve do kraja drage. U dragi je vladala silna zapara, jer nije bilo nikakvog povjetarca, a sunce je baš dobro žarilo, a hlada ima malo, jer je šuma mlada i niska, pa smo jedva čekali, da izađemo odavle. Iz drage banusmo u selo Ljubičići, koje se nalazi tik pred ulazom u dragu. Nekoliko malih kućica, porazbacanih oko jedne udolice, u kojoj se nalazi nešto plodne zemlje crljenice. Prođosmo mimo sela i zađosmo u kraj, koji nas je silno iznenadio! Budući da smo se nalazili već u blizini Krupe, računali smo na bujniju vegetaciju i floru, a kad tamo teren, kroz koji smo prolazili, bio je prava pravcata kamenita pustinja. Nigdje nema kakvog drveta, nigdje zelenih grmova bjelogorice, sve prazno, pusto, nagomilano svjetlosivim vapnencima krede, koji su tako izdrobljeni u veće i manje komade, kao da je neko preorao cijeli taj teren nekim orijaškim plugom.

I na toj ovako namreškanoj površini vidiš posve niske grmiće drače (Paliurus aculeatus) porazmještene nepravilno po cijeloj površini, a koji iz daljega izgledaju poput kakvih bradavica na onoj svjetlosivoj plohi. Jadan je to i pust kraj, koji u žarkoj srpanjskoj vrućini djeluje upravo ubitačno na raspoloženje prolaznika, jer ga ona silna monotonija u zajednici sa vrućinom posvema iscrpljuje. Sreća je, što to nije potrajalo dugo, jer nakon toga kratkog i očajnog puta prispjesano uskoro do sela Mandić, gdje se je cijela slika krajine stubokom promijenila. I ako je teren zadržao tipični izražaj krški sa dračom, ipak se je gubio onaj sumorni njegov utjecaj, jer je cio kraj obrastao visokom vegetacijom oko sela i dalje prema zapadu, gdje prelazi već u šumu bjelogorice, a između kuća ima obrađenih polja, što sve uljepšava sliku i potiskuje pustinjski karakter kraja. Svakako mnogo tome prinosi prodor u kojem na
istoku sela uz veliku buku i šum izvire rijeka Krupa.

Klikni za uvećani prikaz


Vrelo izbija
iz zapadne strane prodora iz debelo uslojenog gornjokrednog vapnenca, a izlazi iz pukotine, koja je na tome mjestu proširena u malu pećinu, iz koje se voda izlijeva onda preko velikih kamenih balvana, čime prouzrokuje upravo zaglušnu buku i šum. Voda se ovako uz buku ruši preko nekoliko kamenitih stepenica pjenušavim brzicama i u smjeru prema jugu prolazi uskom stjenovitom dolinom, iz koje izlazi iznad sjeverne skupine kuća sela Jovanović i zalazi u prostranu plitku dolinu. Ovdje se Krupa rastače u nekoliko trakova, koji obilaze razne okuke, ograde i kuće, pa se ispod južne skupine kuća sela Jovanović opet sva sabire u jedno korito. Ovako
sabrana zalazi ponovo u stjenovitu dolinu uzimajući točan smjer prema zapadu, južno od manastira Krupa izlazi iz stjenovite doline i zalazi u prostrano Krupsko polje. Protječe ovim do njegova zapadnog kraja, gdje opet zalazi u stjenovitu dolinu, kojom protječe sve do svoga utoka u rijeku Zrmanju južno od sela Golubića.

S lijeve strane ne prima Krupa nikakvih pritoka, dok s desne strane prima vodu vrela Oraovače, koje izvire iz prodora istočno od manastira Krupe, pa se nakon kratka toka izlijeva u Krupu. Vrelo Oraovača je kao i vrelo Krupe jako krško vrelo, koje izbija iz pukotine međuslojeva krednog rudistnog vapnenca, pa su obadva stalna sa obiljem zdrave i pitke vode podzemnice. Zapadno od manastira Krupe, a istočno od sela Veselinovići prima Krupa s desne strane potok Krnjezu, koji izvire u dubokom prodoru krednih vapnenaca poput Oraovače i Krupe.


Od vrela Krupe udarismo preko sela Mandić prema selu Krupi. Uzdižemo se na malu visoravan, koja po svome morfološkom karakteru odgovara posve gore opisanom kraju između sela Ljubičića
i izvora Krupe. Sunce je već bilo zašlo, kada stigosmo u mjesto Krupu do žandarmerijiske stanice, gdje smo se popitali za noćište. Kako u samoj Krupi nema podesnog noćišta, bili smo upućeni na obližnji manastir Krupu, koji je od nas bio udaljen još dva kilometra. Nije preostalo drugo nego se uputismo u pravcu zapadnom po kamenitoj površi dobrim putem prema manastiru. Kako smo bili već umorni, bila su nam ta dva kilometra neobično duga, i konačno već posve u sumrak stigosmo na kraj površi, odakle ugledasmo

Prema sjeverozapadu manastir Krupu. Spustismo se prečacem sa površi
na cestu, što vodi iz Žegara u manastir, i kad stigosmo pred manastir, već je bio potpun mrak. Prijavismo se kod jednoga sluge, koji
nas odmah predvede pred upravitelja manastira oca igumana Nauma Mi1kovića, koji nas je vrlo susretljivo i ljubazno primio, dao nam ugodno noćište i dobru okrepu. Sutra dan ustadosmo rano, pregledasmo manastir, a zatim sam s drugom otišao na izvor Oraovače i Krupe, da slikamo, jer jučer nismo mogli radi poodmaklog vremena. Manastir Krupa velik je i prostran sa velikim brojem soba i raznih prostorija, vrlo lijepom crkvom i bogatim posjedom.

Gotovo cijelo Krupsko polje pripada manastiru, a uz to ima još nekoliko zadužbina po sjevernoj Dalmaciji. Vrlo je slikovito smješten na rubu spomenute površi, a uz desnu obalu rijeke Krupe, koja se baš ovdje račva u dva kraka, od (kojih jedan dolazi gotovo do blizu manastira, a drugi teče u prvotnom smjeru rijeke, pa se nakon pola kilometra opet sjedinjuju. U manastiru živi sam iguman s jednim kaluđerom i poslugom.

O podne bili smo upravo manastirski pogošćeni. Oko tri sata iza podneva oprostismo se od našeg gostoljubivog i prijaznoga domaćine, pa se kolima otputismo put Žegara i dalje prema Obrovcu, odkale naumismo uspeti se opet u carstvo Velebita oko Tulovih Greda i predjela njima na zapad.



Izvor:
Dr. Josip Poljak, Hrvatski planinar, 01.11.1933

__________________________

Više o Krupi >

http://redinko-crkvina.blogspot.com/2016/07/rijeka-krupa-s-pritokom-krnjezom.html#!/2016/07/rijeka-krupa-s-pritokom-krnjezom.html

https://punkufer.dnevnik.hr/galerija/skrivena-oaza-na-izlet-do-kanjona-rijeke-krupe---492108.html/61417492/492108#gallery

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!