CRO-eu.com
Listopad 21, 2018, 18:42:17 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Smičiklas Tadija  (Posjeta: 381 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7761



« : Srpanj 19, 2018, 22:28:14 »


Moje uspomene na Tadiju Smičiklasa
(Reštovo, Žumberak, 1.10.1843. - Zagreb, 8.06.1914.)

Teče evo već drugi mjesec, otkako je dana 8. lipnja o. g. preminuo smrću pravednika čestiti, rodoljubni i umni predsjednik jugoslavenske akademije, slavni naš historičar Tadija Smičiklas. Sva ga je hrvatska otadžbina iskreno ožalila, sav je slavenski svijet dao poštu njegovoj uspomeni, a Zagreb ga je dostojno ispratio na njegovo upokojište, u počasnu arkadu na Mirogoju. Naše je novinstvo popratilo njegov polazak sa ovog svijeta u vječnost s više manje iscrpivim osvrtom na njegov život i naučni i rodoljubni rad. Nema sumnje, da će se naći koji od mnogobrojnih njegovih štovalaca učenika, koji će namopširno prikazati njegov život i rad u stručnjačkoj ocjeni. Ako itko, on je to zaslužio, a i ostavio nam za primjer, kako da iznesemo pred svijet dostojnu sliku
života i rada naših zaslužnika. To je cijeli niz njegovim perom sjajno i savjesno napisanih biografskih portraita ponajboljih sinova hrvatskoga naroda, s kojima je on zajedno nastojao o unapređenju prosvjete hrvatskoga naroda. Upravo su klasično sastavljeni
ti njegovi prikazi života i rada Vjekoslava Babukića, Živka Vukasovića, Matije Mesića, Euzebija Fermedžina, Franje Račkoga, Ivana Kukuljevića, Sime Ljubića, Ivana Crnčića, grofova Ivana i Janka Draškoviča, Ivana i Antuna Mažuranića, Rade Lopašića, Dušana Kostura, a nada sve prikaz veličine veleumnog Mecene hrvatskog naroda, biskupa Strossmayera, da ne spominjem njegove prikaze naših velikana iz davne prošlosti. Samo onda, kada bude svestrano i stručnjački prikazan sav naučni i književni rad Smičiklasov, moći će se ocijeniti, kakovo je on odlično mjesto zapremao u kolu hrvatskih zaslužnih velikana. Meni, dakako, nije na umu, da govorim o njemu kao naučenjaku, jer je to dužnost stručnjaka, njegovih
mnogobrojnih učenika, koji će to bolje znati i umjeti. Namjeran sam samo, da dadem ožalošćenom srcu oduška time, da priberem i zabilježim neke moje drage uspomene na moga dobrotvora, savjetnika i
tješitelja u najtežim danima moga života, na najslavnijeg sina vrletnog našeg Žumberka. Za vrijeme moga đakovanja u Zagrebu imao sam prilike, da s njime malo ne danomice općim, poštujući ga i ljubeći kao svoga ljubimca profesora, a kasnije u muževnoj dobi mogao sam zagledati u dubine njegove velike duše i njegova zlatna srca, te sam ga zavolio svim srcem i dušom svojom.

Samo Bog znade, kako mi je teško bilo, što nisam bio mogao, jer sam baš onda bio opasno bolestan, doći na njegov sprovod, da, se isplaćeni nad njegovim mrtvačkim odrom. Potanko izvještavan o toku njegove bolesti i o njegovoj lijepoj smrti, po gotovo bez samrtne borbe, nisam bio iznenađen viješću o njegovom preminuću, ali sam ipak bio duboko potresen i slomljen, kad mi dobrotom jugoslavenske akademije stiže brzojavka s dojavom njegove smrti. Bilo mi je tim teže, što sam se posljednje mjesece, gonjen nekom kobnom slutnjom neprestance spremao, da ga u Zagrebu pohodim i barem
još jednom živa vidim. Međutim on za mene i nije umro: njegova mila slika ostat će uvijek živa u mojoj duši do moga posljednjega daha.


Uspomene moje na Tadiju Smičiklasa sižu čak tamo u sredinu šezdesetih godina prošloga vijeka. Dolazio je kao đak u parohijalni dom moga pokojnog oca, biskupskoga vikara i župnika u Sošicama u Žumberku [1], gdje je Tadija rođen bio dana 1. listopada 1843. u malom seocetu Reštovu tik pred selom Sošicama. U istoj skromnoj seoskoj zadruzi rođen je bio g. 1815. njegov blagopokojni stric vladika križevačke biskupije Đuro Smičiklas.

Zadružna kuća Smičiklas u 10457 Reštovu br. 6 (1)

Zadružna kuća Smičiklas u 10457 Reštovu br. 6 (1)

Zadružna kuća Smičiklas u 10457 Reštovu br. 6 iznutra
Ispred zadružne kuće obitelji Smičiklas postavljena je 7. lipnja 2014. bista Tadije Smičiklasa koju je izradio akademski kipar Petar Ujević

Bio sam još dijete od kojih osam godina, ali mi se je živo i trajno usjekla u uspomenu simpatična slika lijepog mladića tamne kose, milih očiju, lijepo svedena čela i strojna uzrasta, ilirskim hlačama sa resom nad cipelama i ilirskom surkom. Moj otac nazivao ga je kumčetom i jako ga je volio i poštivao kao vrlo pristojna i skromna mladića i dobra đaka. Znao nam je govoriti: gledajte djeco ovaj će biti vaš i moj biskup. To se nije ispunilo, jer je Smičiklas, svršio dva tečaja bogoslovije, istupio iz sjemišta, te se posvetio profesuri. Nije on to učinio može biti zato, što nije imao volje, da bude član svećeničkog staleža. Koji je on uvijek visoko poštivao, te u njemu imao najviše znanaca i prijatelja. Sam mi je pripovijedao, da je jedino zato ostavio sjemište, jer je u jednom njegovom sporu sa sjemenišnim ravnateljem njegov stric biskup Đuro izdao odluku protiv njegova opravdanog stajališta, samo da se ne kaže, da mu je tobože dao pravo, jer mu je Tadija bio sinovac. Radilo se je o odijelu na trošak sjemišta, na koje je i Tadija imao pravo, ali mu nije dano, jer da ima biskupa za strica. On je, možda i opravdano, došao do uvjerenja, da će radi te stričeve bojazni, da mu se ne prebacuje protežiranje sinovca, morati i kasnije kao svećenik njegove biskupije biti zapostavljan i da će nepravom stradati.

Stric vladika dugo mu nije htio oprostiti, što je ostavio sjemište i nije mu dao n novčića potpore za školovanje na sveučilištu u Beču. Tadija je jedno vrijeme, dok nije dobio stipendij od vlade, morao se sam školovati i kuburiti. To je možda bilo donekle i od koristi za njega, ostao je cijelog vijeka neovisan in materialibus i znao je cijeniti i razumjeti sudbinu đaka siromaka, koji se mora sam svojim trudom i valjanošću probijati kroz svijet. Kasnije se je stric mu biskup Đuro Smičiklas izmirio s njim, te mu bio na pomoć, ali se čini, da je do kraja svog života zanosio se mišljenjem i nadom, da će se Tadija ipak posvetiti svećeničkom staležu i možda postati njegov nasljednik na biskupskoj stolici. Bio sam jedno vrijeme tajnik vrlo umnom i čestitom Tadijinom stricu biskupu. Sjećam se, kako mi je jednom pun zanosa i ljubavvi govorio o Tadijininim uspjesima na polju hrvatske historiografije, i kako me je uvjeravao, da mu je on najmiliji i najpouzdaniji rod, prijatelj, savjetnik. Volio je on i cijenio i drugog svoga ljubimca, dr. Gabrijela Smičiklasa, bivšeg sveuč. profesora na bogoslovnom fakultetu i ravnatelja grkokatoličkog Zagrebačkog sjemišta, ali mu je Tadija bio i po krvi i inače bliži. Sjećam se, kako je poslije smrti dr. Gabre Smičiklasa vladika Đuro uzdisao, što počinje gubiti nadu, da bi se Tadija htio odreći profesure, te se dati u službu biskupije, ma da, kako je vladika primjetio, Tadija i kao svjetovnik živio malo ne kao kaluđer.

Doista poslije smrti biskupa Đure Smičiklasa 20.04.1881. radilo se je o tome, ili da se sklone Tadija, da preuzme, davši se zarediti za svećenika i biskupa, upravu križevačke biskupije ili da postane biskupom koji svećenik iz gornje Ugarske. Križevačka biskupija dobila bi bila u Smičiklasu biskupa, kakova bi joj trebalo bilo, ali hrvatska historiografija bi time izgubila najodličnijeg svoga zastupnika. Razumije se, Tadija se nije dao skloniti, da se odrekne historiografije, ali je uvijek ostao vjeran svojoj biskupiji. Na sreću našao se je Đuri Smičiklasu vrijedan nasljednik u osobi darovitog i agilnog domaćeg sina Ilije Hranilovića, s kojim je Tadija iskreno prijateljevao, te mu bio do njegove žalibože prerane smrti umnim savjetnikom. Samo u jednoj vrlo sudbonosnoj stvari nije mladi biskup poslušao savjet Tadijin, a to je urodilo upravo kobnim posljedicama za daljni tok povijesti križevačke biskupije. Biskup je sigurno dobro mislio, i kako je umirući priznao, sve bi bio udesio, kako mu je Tadija savjetovao bio, da mu je dao Bog da ozdravi. Žalibože bilo je prekasno i ispunilo se je što je Tadija predvidio.

Tadija je i dalje s najvećom ljubavlju i pažnjom pratio sve i najneznatnije događaje u križevačkoj biskupiji, pomažući i činom i savjetom pojedinim njezinim svećenicima, pak je njegova kuća bila uvijek
dragim zakloništem svakomu svećeniku križevačke biskupije, neka vrst vrhovnog savjetovališta i ognjišta tradicionalne veze ljubavi među inteligencijom biskupije, naročito Tadiji toli dragoga Žumberka. On je neko vrijeme vodio i ravnateljsku upravu zagrebačkog grkokatoličkog sjemeništa, te je oporučno ostavio biskupiji i jedan Stipendij i jedan legat za potporno društvo sv. Jozafata [2]. Više puta mi je govorio, da želi biskupiji što više oporučno ostaviti, da joj se oduži radi toga, što je dobio najveći dio od baštine svoga strica biskupa. Još za svoga života utemeljio je zakladicu, iz koje se daju mladim svećenicima biskupije prigodom ređenja dospjeli kamati, da nabave sebi bogoslovne knjige i još neke potrepštine, a ostalo da im se dade u novcu. Znadem, da bi biskupiji bio još i više ostavio, da nije nekim stvarima bio ožalošćen, koje ovdje ne ću da spominjem.

Za vrijeme boravka u Zagrebu u g. 1898.-1901. kod uredništva "Obzora" i "Vijenca" malone sve prosto vrijeme provodio sam s njime u gostoljubivoj njegovoj kući, u redakciji ili na šetnji. Nisam pred njim imao tajne, a i on je prema meni bio u svemu povjerljiv, jer je znao, kako ga volim i da se nisam nikada ničim ogriješio o poštovanje prema, njemu kao starijemu čovjeku i odličnom naučenjaku i rodoljubu. Spremali smo se godinama, da zajedno barem još jednom prođemo unakrst našim dragim Žumberkom, ali je kod spremanja i ostalo. Znao mi je govoriti: Nije to više onaj naš stari Žumberak, promijenili su
se i ljudi i običaji, otkad je preuzelo mah selenje u Ameriku, - ali nama ostaje Žumberak, što nam je bio, nada sve mio i drag. Tadija je volio upravo očinskom ljubavi pojedine žumberačke svećenike, ni jedan od njih nije prepustio zgode, da na pohodu u
Zagreb ne posjeti diku i ponos biskupije i Žumberka, našega dragoga i umnoga Tadiju, i svako je od njega odlazio utješen i razdragan. S njim je legao u grob
još jedini od one stare garde, s kojom je vezana bila povijest križevačke biskupije i njenih tradicija od vremena biskupa Gabrijela i Đure Smičiklasa. Zato
je naročito svećenstvo križevačke biskupije iskreno proplakalo nad njegovim odrom. Bio je doista mio i dobar čovjek. Gledajući u njegove mile oči i blage poteze njegova simpatičnog lica, dolazilo mi je uvijek na pamet, što mi je više puta pripovijedao pokojni August Šenoa o Tadijinoj milokrvnosti, blagosti i dobroćudnosti za vrijeme đakovanja. Njegovi drugovi na sveučilištima u Beču i Pragu, među kojima je i naš nezaboravni Šenoa bio, zvali su ga od mila, per ironiam, jer se nikada nije mogao ni na čas žestoko naljutiti: Tadija - ljuta zmija. Malo sam poznavao ljudi, koji bi umjeli biti tako topli, dobri i nesebični prijatelji, puni altruizma i idealnog shvaćanja, kao što naš dragi Tadija. Značaja čvrsta kao čelik, srca čista kao zlato, svestranom kulturom i dubokim shvaćanjem etike kršćanske vjere oplemenjene duše, bio je on miljenik, savjetnik i od svih priznani neke vrsti vrhovni forum u kolu svojih vršnjaka i starijih i mlađih znanaca, prijatelja i štovatelja. Kada su mu redom poizumirali njegovi vršnjaci, suborci, drugovi, uzomici i znanci, sve se je više povlačio iz svijeta u skrovište svoga udobnog, gospodskog doma [3].

U Mesničkoj ulici br. 35 živio je Smičiklas preko 40 godina, od 29.09.1873. kada se je iz Rijeke preselio u Zagreb

U Mesničkoj ulici br. 35 živio je Smičiklas preko 40 godina, od 29.09.1873. kada se je iz Rijeke preselio u Zagreb

Našao sam ga posljednji put, prije
dvije i pol godine u Zagrebu, zdrava i još duševno i tjelesno svježa, ali nekuda sjetno ozbiljna.

__________
Vezani članci:
[1] Žumberak http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=3341.msg9694#new
Vojna krajina > Cjelovita topografija Karlovačke vojne krajine od Franz de Paula Julius Fras > Žumberački okrug > Zumberak (Sichelburg)
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1103.0
[2] Sveti Jozafat Kuncevič https://hr.wikipedia.org/wiki/Jozafat_Kuncevi%C4%8D
[3] Mesnička ulica. Na kućnom broju 34 živio je pisac August Šenoa, tik do njega, na broju 35, od 1873 živio je povjesničar Tadija Smičiklas, a na broju 19, od 1871 do 1873 boravio je otac domovine Ante Starčević (1823-1896).
http://www.zagreb.hr/UserDocsImages/arhiva/Procelja/281.pdf.

Str. 1 od 6
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7761



« Odgovor #1 : Srpanj 19, 2018, 22:29:39 »


Još ga je uvijek sve zanimalo, o čem sam zapodijevao razgovor, ali nekud kao da mu duša boravljaše u nedavnoj, dragoj prošlosti, u doba života i zajedničkog rada: sa Franjom Račkijem, biskupom Strossmayerom, Marijanom Derenčinom, Ivanom Zaharom, banom Mažuranićem i mnogim drugima proslavljenim našim ljudima. Govorio mi je: moji su najmiliji već malo ne svi tamo na Mirogoju, i duša mi sve više za njima čezne.


Dolazeći posljednjih dvadeset i pet godina malo ne svake godine iz Novoga Sada u Zagreb, uvijek sam kod njega odsjedao, i uvijek sam se vraćao u svemu informiran i orijentiran, o čemu mi ne bi bilo moguće iz daljine i po knjigama i novinama stvoriti pravog suda i slike o ljudima i prilikama u Hrvatskoj.
Uvjek sam razgledao njegovu lijepu biblioteku i govorio mu: još malo, pak će vas, dragi illustrissime, sve veći broj novih knjiga istisnuti iz vaše sobe za rad. Sveučilište i jug. akademija primili su u baštinu taj, osim njegovih rukopisa, najdragocjeniji dio njegove baštine. Jasno je sada, u što je trošio veliki dio svojih gospodskih prihoda. Pohodio me je nekoliko puta u Novom Sadu i bio mi, po nekoliko dana dragim gostom. Našao je jednom prigodom u mojoj skromnoj knjižnici jedno za povijest Srijema i Slavonije zanimljivo vrelo, tek u nekoliko primjeraka štampanu Tauberovu knjigu [4] sa izvještajem toga dvorskog savjetnika carice i kraljice Marije Terezije o Srijemu i Slavoniji od god. 1777. S veseljem sam mu tu knjigu odstupio i izjavio se spremnim dati mu i jedan autentični savremeni prepis znamenitog historijskog promemorija križevačkoga vladike Konstantina Stanića od g. 1811, kojim je spašen opstanak križevačke biskupije u vrijeme, kada se je o tom (g. 1810.-1811.) radilo, da se ta biskupija razdijeli i dokine, a za Hrvatsku ostavi samo vikarijat za grkokatoličke vjernike, Sada je taj rukopis kod moga mladog prijatelja, prefekta grkokatoličkog sjemeništa, dr. Janka Šimraka, koji će ga znati uz druga vrela dobro upotrebiti u interesu održanja biskupije u sadanjem objamu i obliku. Prigodom jednog svog pohoda u Novom Sadu pripovijedao mi je Tadija jedan svoj zanimljivi tajinstveni doživljaj u Petrovaradinu. Negdje početkom godina sedamdesetih pohodio je on moga predšasnika u parohiji novosadskoj, Nestora svećenstva križevačke biskupije Andriju st. Laboša, te je jedno prije podne pošao s njime u petrovaradinsku tvrđavu preko Dunava, da vidi utvrde i nagleda se divnog vidika na Frušku goru. Po samoj tvrđavi vodio ih je jedan časnik, znanac paroka Laboša. Kad dođoše na jedan zaravanak među zidinama i opkopima usred tvrđave, ukaže im se čudni prizor. Dva čovjeka, svezani jedan uz drugog okovima i lancima na nogama, obučeni u duge-crne kapute i tamne hlače, zaraslih brada i blijedih lica, sjeđahu na jednom ovećem kamenu i gledahu sjetnim očima u daljinu. Kada primijetiše Tadiju i njegove pratioce, stade jedan od njih, dok ih još
časnik nije primijetio bio, davati neke znakove paroku i Tadiji, neka bi bliže k njima došli. U to se okrenu prema njima i časnik, i čim ih je zapazio, problijedi i kao da se lecnu. Za čas ga nestade na jednim vratašcima, i prije nego li je parok mogao progovoriti i jednu riječ sa zatočenicima, pojavi se straža i odvede zatočenike kroz ista vratašca nekuda u tvrđavsku neku prostoriju. Od časnika nisu mogli doznati ništa, tko su bili ti zatočenici u petrovaradinskim karamatama; jer on reče, da se o tom ne smije ništa govoriti. Po svemu se je činilo, da su to bila dvojica osuđenih učesnika iz poljskog jednog ustanka, jedan od njih bio je očito svećenik. Ja sam kasnije iza mnogo godina pokušao ispitati, kakovi, bi to mogli biti zatočenici u petrovaradinskim karamatama u ono vrijeme, ali sam tek toliko doznao, da je u ono vrijeme bilo u karamatama mnogo zatočenih političkih osuđenika sa raznih strana monarhije, mnogi da su tamo i umrli, a da se o tom u javnosti nije ništa doznalo. U petrovaradinskoj tvrđavi tamnovalo je i prije i poslije mnogo političkih osuđenika, a mnogi su i umrli u karamatama, ne dočekavši više slobode.

Tadija Smičiklas bijaše neobično skroman čovjek, koji se nikada nije sam gurao u prve redove, kamo je po svojoj spremi i svojim vrlinama spadao. Ali je svako, tko je imao prilike, da ga izbliže upozna, odmah stekao prema njemu neko posebno pouzdanje, njegova plemenitost i umnost svakoga je privlačila, te mu je svako bez sustezanja povjeravao i takove stvari, koje se inače nikomu ne kazuju. Zato je on mnogo toga doznao od pojedinih ljudi raznih staleža i položaja, što inače nikomu nije povjereno bilo, i nikada nitko nije požalio, što mu se je povjerio. Nije li mogao pomoći činom ili savjetom čuvao je povjerenu tajnu kao svetinju. Malo je ljudi, koji bi imali tako velik krug poznanstva i prijateljstva u najrazličitijim slojevima, kao naš Tadija. Njemu su otkrivali svoje srce najodličniji naši stariji i mlađi ljudi, i tako je on kao rijetko tko imao prilike da zagleda u unutarnjost duše naših mnogih znamenitih ljudi i znao je mnogo
ocijeniti unutarnja pokretala u životu i radu mnogih
naših ljudi. Zato je njegov sud o pojedinim našim ljudima i dogođajima bio uvijek točan i pouzdan, osnovan na dubokom poznavanju prilika i okolnosti, na poznavanju duše i okoline ljudi i događaja, o kojima je pisao ili svoje mišljenje izricao. Bilo ga je milina slušati, kada je u povjerljivom kolu znao razasuti pravo svjetlo na mnoge stvari i ljude, o kojima se nije moglo stvoriti ispravna suda bez poznavanja mnogih potankosti i unutarnjih običnu oku neprimjetnih pokretala srca i duše. U ono, što se zove psihicum u povijesti ljudi i događaja, pronicalo je Tadijino bistro oko rijetkom pronicavošću, pak je sve, što je on napisao, njegova hrvatska povijest, njegovi biografski portraiti i njegove istorijske monografije nekuda kao prosjano nekom intimnošću i toplinom prikaza i onakovih detaila, iz kojih se kao iz skladno složena mozaika izvijaju pred okom plastične sinteze, ljudi i
prilika, u kojima su oni živjeii i djelovali. Nigdje nije njegovo prikazivanje istorijskih ljudi
i događaja hladno, makinalno kronologisanje i ukalupljivanje, pak njegovo svestrano osvjetljivanje milieu podsjeća na Tadijna, a njegovi biografski portraiti natkriljuju svojom temeljnošću i toplinom i
Brandesove biografske potraite.


Slast je bila s ovakovim čovjekom razgovarati i općiti. Koliko li je toga sahranjeno s njime u grob, što se nije moglo pismeno zabilježiti i što će ostati
samo per traditionem u krugu ljudi, koji su bili tako sretni, da se nađu u kolu oko Smičiklasa. Nije u Smičiklasa bilo samo opsežno istoriografsko znanje, on je upravo svestrano bio naobražen, poznavao je i filozofiju i lijepu književnost. Sjećam se, kako sam u knjigama razne struke, posuđivanim iz Tadijine privatne knjižnice, nalazio podbilježena mjesta, na koja
je naročitu pažnju obraćao. Sjećam se Nahlovskijeve knjige: "Das Gefühlsleben", po kojoj je Smičiklas proučavao psihologične momente u Šekspirovim dramama. Jednom sam ga kao maturant bio zamolio, da mi pozajmi na čitanje Kantova filozofska djela.
- Manite se, - rekao mi je, - traćenja vremena na probijanje kroz labirint apstrakcija njemačkih filozofa, što
se kreću u vječnom vrtlogu, upadajući u vječni circulum vitiosum pantheističke frazeologije. Istom kasnije, kada sam ipak bio prinužden, da pročitam pojedine Kantove knjige, razumio sam odvratnost Tadijinu prema apstrakcijama njemačke Kantovske filozofije. Smičiklas je izvrsno poznavao hrvatsku stariju i
noviju književnost. To svjedoče njegove studije o
Gundulićevu "Osmanu", o Mažuranićevom "Čengić agi" i naročito njegova temeljna i zanimljiva predavanja o hrvatkoj književnosti za vrijeme profesorovanja na Rijeci (1870-1873), i na zagrebačkoj gimnaziji. On je u velike uvažavao vrijednost lijepe književnosti kod Hrvata i Srba, mnogo je općio i cijenio naše beletriste: Augusta Šenou, dra. Franju Markovića, Eugena Tomića, dra. Đuru Arnolda, Hugu Badalića, Gjalskoga i mnoge druge pjesnike i pripovjedače. Za Šenoom je dugo tugovao i govorio mi je često: Šenoa je doista ispunio svoj kratki vijek kao nijedan od naših književnika pred njim. Smičiklas je cijenio i lijepe stihove i beletrističku prozu, i u tom se je on uzvisio i nad Račkijem i nad drugim nekim našim istoričarima, koji nisu simpatisali sa poezijom u stihu i prozi, niti joj posvećivali osobite pažnje. I u tom je Smičiklas među našim naučenjacima bio najsvestraniji i najmoderniji; i zato su i njegova, "Hrvatska Povijest" i njegove ostale knjige i rasprave tako lijepim jezikom i stilom napisane, te se tako prijatno i slasno čitaju. U tom se je on ugledao u francuske, neke njemačke, češke i ruske naučenjake, kod kojih se razbire posebno toplo zauzimanje i za "bel'esprit" u proučavanju ljudi i događaja.

Vrijeme Smičiklasova: predsjednikovanja u "Matici
Hrvatskoj" bilo je upravo idilično doba za odbornike i književne saradnike Matičine. O Smičiklasu se može reći, da je i u Matici Hrvatskoj i u Jugoslavenskoj akademiji bio "svima sve" - omnibus omnia factus fuit. U "Prosvjeti" g. 1911. u br. 5. opisao sam u svojim uspomenama na Milivoja Šrepla naše sastanke u gostoljubivom Smičiklasovom domu za vrijeme njegova predsjednikovanja u Matici Hrvatskoj. Njega je sve zanimalo, on je bodrio na rad sve književnike oko Matice i naučenjake oko akademije. Pred njima svima on je prednjakovao svojom agilnošću i neumornošću. I sve, što je napisao, bilo je temeljno, monumentalno. Kako je materijalno bio dobro situiran, a iskren i nesebičan rodoljub, on nije za svoje radnje ni u Matici ni u akademiji uzimao honorara; putovao je pače i u zvaničnim stvarima tih naših
prosvjetnih zavoda redovno o svom trošku, kruhu i
ruhu. Velika je šteta, da nije dočekao barem početak izlaženja akademijinog enciklopedijskog rječnika. U predradnjama za pribiranje građe za taj rječnik i u
dogovorima sa književnim društvima i piscima zapao je njega najveći posao i već njegov rad oko toga pothvata bio je najboljim jamstvom solidnosti zamisli i nacrta za provedbu toga posla. I ako je stvar zapela uslijed sudbonosnih događaja na Balkanu, posao oko izdavanja toga rječnika pošao je pod paskom Smičiklasovom dobrim putem, te se sada očekuju sa najvećim zanimanjem daljnje vijesti o tom, u kojem je stadiju sada ta stvar iza bolesti i smrti Smičiklasove.

Smičiklas nije bio antikvirani laudator temporis acti; on je volio kretati se i u kolu mladih ljudi, te je sa zanimanjem i ljubavlju pratio njihov rad i zanimao se za njihove književničke i naučenjačke namjere i osnove, pripravan im uvijek biti od pomoći intervencijom i savjetom. Zato su ga i mladi književnici i naučenjaci volili i poštivali i smatrali ga svojim uzornikom u savjesnosti i ozbiljnosti shvaćanja vrjednosti književnosti i znanosti naročito u životu manjih narodnih ogranaka, kakovi su pojedini jugoslavenski narodi. On nije pravio razlike medu njima, ipak ga je jako boljelo, kada su u svoje vrijeme neki neupućeni srpski radikalski novinari bili proglasili njegovu "Hrvatsku Povijest" za neko šovinističko, protiv srpstva napereno djelo, te su mu jednom prigodom neki fanatici demonstrovali pred njegovom kućom. Kasnije su naročito njegovi sveučilišni đaci Srbi, slušajući njegova predavanja i pomno proučavajući njegove knjige i rasprave, razbili tu na laku ruku skovanu legendu o njegovu tobožnjem srbofobstvu, te je
Smičiklas i kod Srba uživao veliko poštivanje kao jedan od najvećih južnoslavenskih i opće slavenskih učenjaka i rodoljuba. U istinu on je doista bio žarki hrvatski rodoljub, ali je njegovo veliko srce obuhvaćalo svojom ljubavlju sve slavenstvo.

__________________________
[4] Friedrich Wilhelm von Taube
Historische und geographische Beschreibung des Königreiches Slavonien und des Herzogthums Syrmien na njemačkomu jeziku koja je objavljena u Leipzigu 1777/8. godine.
To je prva knjiga o Slavoniji i Srijemu koja je dugo bila jedina i osnovna informacija o tim područjima te je kasnije mnogo citirana i korištena. Stoga je Europa dugo poznavala Slavoniju i Srijem onako kako ih je opisao Taube. U cjelini rečeno, Taube je bio vrlo učen, kritičan i plodan pisac za svoje vrijeme te je dobro opisao Slavoniju i Srijem, mada uz neke subjektivne nedostatke.
Friedrich Wilhelm von Taube rodio se u Londonu 12. ožujka 1728. godine, budući da mu je otac tada bio osobni liječnik engleske kraljice Karoline. Nakon što je kraljica Karolina krajem 1737. godine umrla, Fridrichov se otac vratio u njemački grad Zelle gdje se bavio znanošću, posebno kemijom pa je i kod sina pobudio interes za to. Pošto mu je otac umro 1742. godine, pošao je Friedrich 1743. na sveučilište u Göttingen gdje se posvetio studiju prava.
Friedrich Wilhelm Taube, * 12.03.1728 u Londonu, † 16.06.1778 u Beču

Str. 2 od 6
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7761



« Odgovor #2 : Srpanj 19, 2018, 22:31:59 »


On je ponajbolje od svih naših naučenjaka poznavao prosvjetne prilike svih slavenskih ogranaka, te je u originalu čitao češke, ruske i poljske knjige. Sjećam se, kolikim je oduševljenjem govorio o znamenitim ruskim i češkim piscima, starijim i novijim. Tolstojeve stvari čitao je u ruskom originalu, te me je upozorio, kako je primjerice roman objavljen 1899., toga ruskoga velikana "Voskresenije"- rus. "Uskrsnuće" od daleko snažnijeg dojma u divnoj stilistici i klasičnoj jednostavnosti i melodioznosti ruskoga originala, nego li ma u kojem prijevodu.

Blagopokojni umirovljeni veliki župan i dobrotvor hrvatskih prosvjetnih zavoda Julije Bubanović bio je veliki štovatelj Smičiklasov, te je to poštovanje prema duši Matice Hrvatske i akademije bilo poticalom čestitomu Bubanoviću, da je tako lijepe legate ostavio našim prosvjetnim zavodima, i među ostalim lijepi legat za kult ruskoga jezika među Hrvatima.

Što se pako tiče Smičiklasova odnošaja prema srpskim piscima i naučenjacima, poznate su njegove veze sa Stojanom Novakovićem, Ljubom Jovanovićem, pokojnim Ilarijonom Ruvarcem i Mikanom Dučićem i njegovi nekrolozi i ocjene književnoga rada tih dvaju pokojnika. Smičiklas je pridobio Simu Matavulja za radnika Matice Hrvatske i njegovi pohodi u Biogradu i u Novom Sadu proširivali su sve više krug njegovih znanaca i štovatelja iz kruga srpskih književnika i naučenjaka. On je drugovao kao sveučilišni đak u Beču sa Vladanom Gjorgjevićem, koji je po prvi put boravio u Zagrebu kao izaslanik srpske akademije znanosti na sprovodu Smičiklasovu, s kojim se od đačkog doba nije živ vidio. Općio je još u Beču i sa Ilijom Ognjanovićem, Abukazemom; a prijateljevao je sa drom. Mišom Politom Desančićem, Tomom Hadžićem, drom. Milanom Savićem i Zmajom Jovanovićem. Njegovim je đakom još u osječkoj gimnaziji bio i vrlo daroviti, tragično poginuli srpski književnik i političar Mišo Dimitrijević, o kom mi je više puta Smičiklas govorio, da je to bio vanredno bistar i darovit đak, u koga je on velike nade polagao.

Doista su i srpski krugovi u novinarstvu i inače iskreno ožalili smrt Smičiklasovu, te mu priznali, da je on bio i kao učenjak i kao rodoljub i kao čovjek
jedan od odličnijih sinova ne samo hrvatskog naroda, već i svega slavenskog svijeta.

Smičiklas nije oženjen bio. Njegovo zanimanje za
znanost i javne domovinske stvari bilo je toliko, te se čini, da nije ni dospio misliti na sama sebe i razbijati sebi glavu i pitanjima, koja bi ga mogla odvratiti od potpune predaje knjizi i javnom radu. Koliko se sjećam, samo mi je jedan jedini put posljednjih godina
svoga života govorio, da ipak i najbolje situirani neženja, naročito u starijim danima dođe u priliku, da se
zapita, ne bi li ipak bilo bolje, da je uz njega vjeran
i nježan bračni drug. On je živio gransenjerski, imao je dobru i odanu družinu [5], koja ga je lijepo pazila, i kojoj je on dobar bio, ali ipak mi je govorio, da se često osjeća nekuda suviše osamljenim na svijetu i
da bi to jedva mogao i podnositi, da nije bilo nekoliko iskrenih mu prijatelja i obitelji, kamo je znao zalaziti, naročito u najmiliju mu obitelj svoga pobre, bivšeg velezaslužnog tajnika Matice Hrvatske i sveučilišnog bibliotekara Ivana Kostrenčića [6]. On je i mene uveo u tu plemenitu, rodoljubnu i milu hrvatsku obitelj, i ostat će mi nezaboravni časovi, koje sam s njima sproveo u Zagrebu za vrijeme urednikovanja "Vijenca" pod njihovim dragim krovom i u Tadijinoj kući. To je zaista bilo divno i uzorno pobratimstvo i drugovanje između Tadije i te čestite obitelji. Mogu sebi zamisliti, kako li je Tadiji bilo, kad je njegov pobro Kostrenčić odselio se u mirovinu u Crikvenicu. S njegovom obitelju provodio je on godinama kod njih i u svojoj kući u Zagrebu sve božične, uskršnje i ine blagdane. Idealna njihova kumska i prijateljska veza trajala je nepomućeno do smrti Tadijine, i ja
dobro znadem, kolika li je tuga za Tadijom u toj čestitoj hrvatskoj obitelji.


Ljubimci su Tadijini bili naročito njegovi školski sudruzi iz mladosti i vršnjaci u godinama, slavni naš
pjesnik i naučenjak dr. Franjo Marković, i prije upokojeni njegovi miljenici dr. Marijan Derenčin, kanonik Cvjetko Rubetić, dr. Franjo Vrbanić, dr. Ivan Zahar, a od mladih dr. Đuro Arnold, pokojni Hugo Badalić i pokojni Milivoj Šrepel. Vrlo je volio gimnazijalnog ravnatelja Mirka Divkovića, a naročito pokojnoga dvorskoga savjetnika Zumberčanina Nikolu Badovinca. Vrlo mu je simpatičan bio pokojni metropolita
i nadbiskup Posilović, te je jedno vrijeme dolazio često k njemu u pohode. Visoko je poštivao sadanjega metropolitu i nadbiskupa zagrebačkoga, dr. Antu Bauera, te se je neizmjerno veselio njegovu imenovanju za nadbiskupa koadjutora cum jure successionis.


Bivši ban hrvatski dr. Nikola Tomašić, koji je Tadiju
i kao čovjeka i kad učenjaka visoko cijenio, saopćio je najprije Smičiklasu, kako mu je za rukom pošlo savladati sve zapreke i isposlovati imenovanje domaćeg sina za tako važnu poziciju. Poznato je da se Bauer nije otimao za tu čast i da je trebalo nagovora odličnih mu prijatelja, da ostavi svoj mirni život u kaptolu zagrebačkom, te se uspne na strmenite visine metropolitskog položaja. I Smičiklas je među onima bio, koji su svojim načinom nastojali, da se dr. Bauer sklone, da preuzme odličnu i s velikom brigom i poslom skopčanu čast.

Uopće je Smičiklas nada sve visoko cijenio dobre, inteligentne i rodoljubne i savjesne svećenike. To mu je još ostalo iz sjemeništa. Znadem, da mu nije ništa bilo odvratnije, nego raspojasanost, nesavjesnost i sablažnjiv život, naročito ako je takova što primijetio u kojeg svećenika. On je uopće osuđivao i kod svjetovnjaka ravnodušnost prema vjerskim i moralnim
dužnostima i obzirima, te mi je više puta govorio, da ne razumije, kako može biti inteligentnih i inače u svakom pogledu korektnih ljudi, koji nikad ne idu u crkvu i ne vode brigu o duši i životu iza groba, a da ipak već zdrav razum čovjeka nagoni, da odbije nalete skepse o opstanku besmrtnosti duše i o božanskom porijeklu istina kršćanstva. On je vrlo rado išao svake nedjelje i praznika u crkvu, u njegovoj kući se je postilo redovno barem svakog petka. Nije on bio nikakov prezelozni pienticulus, ali nije volio i uvijek je odlučno osuđivao uvlačenje slobodoumnjačkih protuvjerskih importa ili vjerskog indiferentizma u književnost, znanost, politiku i obiteljski život.

Znadem, da mi je jednom istumačio nevolje i katastrofe djece odlične jedne hrvatske obitelji riječima:
- Nije ni čudo, da su djeca pošla po zlu, ta ona nisu nikada vidjela, da im se mati prekrstila ili spomenula ime Božje, da i njih na to priuči.
Iskreni poštovatelji Smičiklasovi s velikim su zadovoljstvom primili vijest, kako se je Tadija sam o svojoj domisli i želji dao kratko vrijeme pred smrt, kada se je radilo o eventualnoj nuždi, da se podvrgne teškoj operaciji oboljele noge, providiti svetim tajnama. On je bio uvjeren katolik i smatrao je ne samo potrebom svoga srca, već i dužnošću vjernosti prema svojoj crkvi i vjeri, da se pripravi na polazak sa ovog
svijeta u neprolaznu vječnost onako, kako je to dostojno kršćanina katolika. U tom su mu bili uzornici njegovi uzori: Franjo Rački, biskup Strossmayer i naročito njegov, njegovu srcu toliko dragi stric križevački biskup Đuro Smičiklas. Mene njegova pravednička kršćanska smrt nije iznenadila, jer sam poznavao njegovu iskrenu odanost vjeri i njezinim svetinjama. On je vrlo rado općio s dobrim, inteligentnim i savjesnim svećenicima, kao da mu je bilo najmilije društvo. Ta on je zapravo i živio, kao da je zaređen bio za svećenika, te me način njegova života podsjeća na onu bretonjsku priču o bijeloj ptici, što svako jutro dolazi na krov onih, što su imali da postanu svećenici, a nisu došli do ređenja i do prve svoje liturgije.

Iz njegova prikaza života biskupa Strossmayera u jednoj kratkoj ali vanredno temeljnoj studiji i kasnije u ovećoj knjizi u akademijinom izdanju razbire se, kako je on dobro uzeo na oko iskrenu odanost Strossmayerovu katoličkoj crkvi i kako mu je mnogo do toga bilo, da u pravom svjetlu istakne baš tu crtu u životu veleumnog mecene hrvatskog naroda protiv pokušaja s nekih strana, da ostane u tom pogledu sjenka sumnje na velikom biskupu. Kako je Tadija bio uopće čovjek široka duševnog horizonta, nije u
njega bilo ni u čem tjesnogrudnosti ni sitne formalističke zeloznosti, pak je tako baš on bio najdorasliji, da u punom svjetlu prikaže hrvatskom svijetu veličajnost pojave biskupa Strossmayera na crkvenom, narodnom i kulturnom polju, koju veličajnost je zapazio bio sav veliki kulturni svijet, da po njoj obrati
pažnju i našemu narodu, u kom je takov genij ponikao. Spomenuo sam, kako je Tadija osobito poštivao uspomenu svoga strica biskupa Đure Smičiklasa. On mu je podigao impozantan grobni spomenik na križevačkom groblju, te nikada nije propustio, da mu dade grob okititi i da se pomoli na njemu za ispokoj njegove duše na dan svih Svetih, dok ga nije bolest uz krevet prikovala. Svi mi, koji smo poznavali pokojnoga biskupa Đuru Smičiklasa, komu sam i ja jedno vrijeme bio sekretarom, znali srno, kako je to bio vanredno darovit i uman čovjek i kako je u njegovim grudima kucalo veliko i plemenito srce. Bio je među biskupima na vatikanskom koncilu jedan od najboljih latinista, a isto je tako upravo klasično vladao i talijanskim i njemačkim jezikom. Da nije bio upravo pretjerano skroman i da nije bio zaokupljen brigama oko obezbijedenja biskupskog beneficija za svoje nasljednike na biskupskoj stolici, njegovo ime bi se spominjalo među imenima najvećih hrvatskih biskupa. Ovako je samo njegova najbliža okolina znala, koliki je u njega bio talenat i kako zlatno srce. A najviše je to znao i umio ocijeniti njegov sinovac Tadija. U maloj siromašnoj seoskoj graničarskoj zadruzi u malom seocu Reštovu u Žumberku ponikoše tako dva velika talenta, dok je i prije već sjedio na biskupskoj stolici u Križevcima apostolski čovjek, biskup Gabrijel Smičiklas, iz druge krajiške zadruge u selu Sopote, također u župi Sošičkoj u Žumberku. Đuro Smičiklas je odmah poslije revolucije u Ugarskoj, počevši od g. 1849. župnikovao na sadanjoj
mojoj župi u Novom Sadu. Našao sam njegovom rukom latinskim jezikom zabilježenih u knjizi za registriranje zvaničnih spisa i dogodovština župe vrlo zanimljivih bilježaka iz onog burnog doba. Na prvoj stranici napisao je vrlo lijepim rukopisom slijedeću pripomenu: "Protocollum actorum officiosorum Parochiae graecocatholicae Neophantensis post infelicem Catastropham deletae totali incendio praenominatae civitatis deperditaque eodom tristi casu omnia parocivitatis Protocola et documenta instaurata eodem
anno per dominationem die 13. Septembris in Parochum et Vadiaconum Neoplantensem Georgii Smičiklas ad id usque Vicarii Eppalis in Dalmatici in hac Parochia per eundem duci coeptum." Prvi čin Đure Smičiklasa na parokiji Novosadskoj bijaše: poziv na sabiranje milodara u invalidski fond bana Jelačića, kojega je uspomenu on i kasnije kao biskup visoko poštivao. U tom duhu je odgojen bio i Tadija. Pišući temeljno sastavljeni prikaz života i rada Ilirca Vjekoslava Babukića, Tadija je mnogo toga iznio po usmenoj predaji i pripovijedanju svoga strica Đure i očevica događaja iz vremena ilirskoga pokreta, prepošta kaptola križevačkoga Vasilija Poturičića. Zato i jest taj prikaz tako živo i zanimljivo i temeljno napisan, te je postao jedno od najpouzdanijih vrela za proučavanje ilirskoga preporodnog doba. Kada je Tadija taj prikaz Babukićeva života i rada sastavljao, stanovao je u grk. sjemeništu, te sam mu i ja kao njegov đak pomagao razvrstavati po kronološkom redu pisma; i razne spise, nađene u Babukićevoj ostavštini. Tu sam vidio pisma banice Jelačićke, u kojima ona poziva Babukića, neka dođe banu u pohode, koji da često pada u melankoliju. Vidio sam pisma Gajeva, Prerađovićeva i mnogih drugih velikana iz onog velikog vremena. Tadija je svako to pisamce, i svaku bilješčicu s najvećom pomnjom i pietetom pročitao. Takov je on u svemu bio savjestan i točan. Treba samo uzeti na oko, kako je, pišući prikaz života i rada Franje Račkoga, dao sebi truda, da potraži i pročita čak i mnogobrojne novinarske i političke Račkijeve članke, samo da svestrano prikaže hrvatskomu svijetu toga velikana. Znao bi se više puta tako zanijeti u razmišljanje o materijalu, što ga je za svoje naučne i biografske spise pribrao i proučavao, te se u razgovoru sa iznenadnim posjetnikom nije po nekoliko minuta mogao otrći od toga razmišljavanja. Bio je uopće dubok mislilac, i ako je volio slušati duhovitu šalu, sam je uvijek bio ozbiljan i nekuda po prirodi svojoj otmjen i dostojanstven, te je i najintimniji mu prijatelj uvijek osjetio, da govori s pravim, potpunim čovjekom uma, srca i značaja. Koga je jednom zavolio, ostao mu je privržen do kraja, ali je pogotovo bilo nemoguće razbiti njegovu rezerviranost i nesklonost prema ljudima, koje je upoznao kao beznačajnike, tvrdoglavce, sebičnjake, zlobnike, prevrtljivce i štrebere. Kao "vir in omnibus integer" on je ipak bio blag prema slabotinjama drugih, tek beznačajnosti, bezdušja, lažljivosti, štreberstva i farizejstva nije mogao podnositi. Uzaludan je bio svaki pokušaj prevrtljivaca, da se k njemu približe. Njegove simpatije i antipatije bile su neka vrsta prirođene mu intuitivne duševne dispozicije prema ljudima, s kojima se je u životu sastao. Zato se pogotovo nije nikada prevario u svojim sudovima o ljudima, koje je na oko uzeo. Poslije, prestanka bivše obzoraške stranke, on se je sasvim povukao sa političkog polja i osjećao se sve više osamljenim. U pismu od 18.07.1907. piše mi među inim dolsovce: "Bože moj! u nas sve to gore, moj Todore. Daj samo sjenku slobode, već se stvori deset stranaka i toliko dnevnika, da svi skupa pokažu, da nismo sposobni za bolju budućnost. Ja sada stojim izvan politike i ne pripadam ni jednoj stranci"... "I naše literarne i društvene prilike takove su, da se ja od njih držim po strani. Ja se samo time tješim, da je to moje svestrano nezadovoljstvo plod moje starosti, a starost uvijek, više puta bez razloga, prigovara mladosti, koja je možda bolja nego što mi stari mislimo. Daj Bože, da bude tako!"
- Još mi u tom pismu piše: "Ovdje se podržava kandidatura doktora Bauera za biskupa u Đakovo. Bojim se ipak, da ne će Madžari pustiti nama taj masni zalogaj." Tim je veće bilo veselje Smičiklasovo, što je doživio imenovanje Bauerovo za zagrebačkoga nadbiskupa i što nije ni na đakovačku biskupsku stolicu
došao tuđinac, kad već nije postao Strossmayerovim nasljednikom njegov i Smičiklasov ljubimac dr. Anđelko Voršak.

Kao svetinju čuvam mnogobrojna Smičiklasova pisma, što mi ih je amo od g. 1880. pisao. Iz tih pisama prosijeva lijepa njegova duša, i ja sam po njima
bio upućen u mnoge stvari o razvitku i toku naših političkih i kulturnih prilika u našem centru u Zagrebu, bez kojih mi inače ne bi bilo moguće mnogo štošta razumjeti u udaljenosti od toga centra. Neko vrijeme, naročito u godinama devedesetim i sve tamo do pred tri posljednje godine primao sam i po tri pisma mjesečno od njega. Naročito su nježno i upravo očinskom toplinom pisana pisma, u kojima mi daje savjete i obavještaje u toku moje teške borbe za obranu moje egzistencije i časti. U onim za me tako teškim danima zauzimao se je plemeniti naš Tadija za moju pravednu stvar tako toplo, ustrajno i s tolikom orientiranošću, te nije prošao dan, a da se ja ne bih za svoga dobrotvora Bogu pomolio. Pored tolikih svojih poslova na sveučilištu i u akademiji uvijek je on imao na umu i moju stvar, te sam imao prilike uvjeriti se, kakove je on imao velike veze i koliko je poštovan bio od prvih odličnika svećeničkog i svjetskog staleža. Nije ovdje mjesto, da o tom opširnije govorim; ali me srce nagoni, da i ovdje odam plemenitoj njegovoj duši hvalu na svemu, što je onda za me učinio. Nisam ja od njega tražio ni trebao materijalne pomoći, ali u teškim i preteškim onim za mene danima bio bih, kako i onako nisam, bio pravo zdrav, možda i klonuo, da nije uz mene stojao tako uman i plemeniti savjetnik i interventor u krugovima, do kojih bih bez njega bio jedva dospio.

Kada pogledam ogromnu hrpu mojih predstavaka na razne forume i neposredno u Rim i na mnogobrojna Tadijina pisma, što mi ih je u toku onih sedam teških godina pisao, još me i sada presvoji tuga, kada uzmem na um, što sam sve prepatio i kako li je teško doći na ovom svijetu do pravde bez posebne božje pomoći
i dobra prijatelja. Znadem, da je i dobri naš Tadija iskreno sa mnom dijelio moju ogorčenost i tugu u
onimi teškim za me danima. I tu se je on pokazao plemenitim čovjekom i rodoljubom. Naplatio mu to pravedni i dobri Bog u rajskom veselju. Nije se radilo
samo o mojoj ličnoj sudbini, već je to bila borba i za zamašne načelne stvari, o kojima su do sada samo najbliži prijatelji i znanci, naročito naš plemeniti Tadija, bili upućeni.

_________________________
[5] Mojoj družini kuharici Dili Volovčak ostavljam 500 (pet stotina) Kr., ako se nadje u mojoj službi prigodom moje smrti i još k tomu cijelo kuhinjsko posudje i stolno rublje.
"Baštini vši nešto od svoga rođaka križevačkoga biskupa Gjure Smičiklasa mogao je uz svoju plaću univerzitetskog profesora i uz književne honorare izigravati 'gospodina', te se okružio kuharicom i sobarom, da bi mogao primati matičare i akademike, domaće i strane goste, koji su relativno često uživali njegovu gostoljubivost". M. Kostrenčić, n. dj., str. 54.
[6] Ivan Kostrenčić, sin mu je Marko Kostrenčić, a unuk mu je Zlatko Kostrenčić i praunuk Marijan Kostrenčić.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Ivan_Kostren%C4%8Di%C4%87
Jovo Kostrenčić izradio je rodoslovlje Kostrenčića, kao jedne od odličnijih crikveničkih obitelji.
http://www.crikva.hr/dokumenti-crikvenickog-pavlinskog-samostana/920

Str. 3 od 6
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7761



« Odgovor #3 : Srpanj 19, 2018, 22:35:00 »


Kako su Smičiklasova pisma većinom povjerljive, intimne sadržine, nisam namjeran, da ovdje iznosim njihovu sadržinu. Iz pisama o našim javnim stvarima dala bi se sastaviti zanimljiva slika o mišljenju jednoga od naših najumnijih inteligenata o toku razvitka naših političkih i kulturnih prilika u posljednjih trideset i pet godina. Smičiklas nije bio ni optimist, ni pesimist, i vjerovao je u prošlost i budućnost hrvatskoga naroda.

Neizmjerno je veseo bio, što je njegova "Hrvatska
Povijest" tako oduševljeno bila pozdravljena i što je u nekoliko dana na jagmu bila raspačana. U pismu od 15.04.1888. piše mi u Košt u Žumberku, gdje sam onda bio administrator župe, o tom: "Prije svega hvala Vam na ljubeznom pismu o mojoj historiji. Hvala Bogu! moj trud nagrađen je upravo obilno time, što se danas već u četiri hiljade Hrvata moja knjiga nalazi i svagdje pohlepno čita."
Uvjeren sam, da ju je "Matica Hrvatska" bila štampala u više primjeraka i u drugoj i trećoj nakladi, da bi se isto tako to sjajno djelo Smičiklasovo raspačalo bilo.

I u svojim pismima bio je Smičiklas onakov, kakov je uopće u životu bio. O sebi je najmanje govorio, sebe nije nigdje isticao, nije se otimao, da jedini on vodi riječ, i znao je kada, što i gdje treba da zahvati u govor i posao. Sve je on predviđao sa višeg, općenitog stanovišta. Nije volio razmetljivosti, isticanja egoizma i bučne pozerske metode u ponašanju i radu. On nije bio osobit govornik, nije imao za to organa, bio je preozbiljan i presavjestan za nabacivanje frazama i riječima. Sve je u njega bilo jasno, precizno, dobro smišljeno. Nije volio kolorature ni velike teatralne geste, bio je u svemu prirodan i neusiljen, čovjek poštenja, duha i srca. Ljubio je svim žarom svoje duše hrvatsku svoju otadžbinu i ljubav prema njoj bila je u njega jača od svake druge ljubavi. U njenom svjetlu presuđivao je on ljude i prilike. On je smatrao hrvatstvo neke vrsti svojom velikom rodbinom i tako je sav svoj život i svoj rad udešavao, da bude hrvatskom rodu od koristi i na čast. Sav se je dao u službu znanosti u korist narodnoj stvari, o sebi i za sebe nije vodio brige. Nije se on nigdje gurao u prve redove, nije tražio prvenstva, već je on bio tražen i nošen na sve odlične pozicije, kamo je po svojim vrlinama i sposobnostima spadao kao najdostojniji i najvrjedniji. Velik je i u tom bio, što je ostao do kraja života prema svima, koji su s njime bili u dodiru i saobraćaju, uvijek isti i uvijek jednako mio, skroman i dobar. Za njega nije vrijedilo pravilo: "honores mutant mores"- Počasti mijenjaju ponašanje (navike). 


Posljednji put sam ga živa vidio u Zagrebu, u mjesecu veljači g. 1912. Našao sam ga vedra i tjelesno i duševno na oko kao i prije toga. Ali već onda sam
bio obaviješten, da mu popušta pravilno djelovanje srca i da su liječnici ustanovili kod njega neke sklerotične degeneracije i da se je već onda bilo bojati, da će najednom oronuti, naročito ako dođe do gangrenoznog procesa na jednoj nozi, na koju se je znao tužiti. Bio sam redovno po prijateljima obavještavan o toku njegova bolovanja. Posljednje vrijeme padalo mu je sve teže i pisanje listova, pak tako sam i ja porjeđe od njega dobivao odgovore na svoja pisma i čestitke o raznim blagdanima. Posljednjim pisamcem od prije više mjeseci izrazio je želju, da se vidimo u Zagrebu, i napomenuo je u kratko, da ne stoji najbolje sa zdravljem. I ako je znao, da će exitus njegove bolesti biti letalan, nije se podao tuzi ni očaju, vjerovao je u nastavak života iza groba, i kako je
uvijek bio pošten i pravedan čovjek, nije ga morila grižnja savjesti. I ako je uvijek bio skroman, nije se mogao oteti uvjerenju, da se je onim, što je učinio na znanstvenom polju; i kao profesor i rodoljub, dostojno odužio svomu narodu i da nije uzaludu živio. Zato je mirno gledao smrti u oči, te je doista i umro, kako je i živio: smrću pravednika, bez predsmrtne borbe, kao da je u blagom snu, izmiren s Bogom i ljudima, preletio iz zemske doline suza u kolo svojih miljenika u carstvo duhova.

Svomu je narodu ostavio u neprolaznu baštinu monumentalna naučna djela i klasičan primjer, kako treba živjeti i umrijeti.

I time završujem dve moje drage uspomene na našega nezaboravnoga Tadiju Smičiklasa. O mnogom čemu, što bih još mogao i znao u okvir tih uspomena 
unesti, nije još došlo vrijeme, da se piše. Meni i nije druga namjera bila, nego da dadem oduška ožalošćenom srcu nad smrću toga plemenitoga i odličnoga našega velikana i da osvježim i u svojoj duši i u dušama njegovih prijatelja i poštovatelja uspomene na njega kao čovjeka, i prijatelja, i da se oprostim s njegovom dragom sjenkom, kad već to ne mogoh učiniti nad njegovim grobom.


Jovan Hranilović
Novi Sad, 15. srpnja 1914

* * *

Smrtni su ostanci predsjednika Akademije bili na odar postavljeni u svečanoj dvorani Jugoslavenske Akademije. U srijedu je preuzvišeni g. nadbiskup dr. A. Bauer služio u katedrali zagrebačkoj svečane zadušnice, a jučer je služena svečana liturgija u grčkokatoličkoj crkvi. Sprovod je bio jučer u 4 sata popodne. Pred Akademijom se je oprostio s pokojnikom dr. Vladimir Mažuranić, na groblju dr. Ferdo Šišić u ime Akademije i sveučilišta, a u ime Matice Hrvatske potpredsjednik profesor Krsto Pavletić i jedan sveučilišni gradjanin. Pokojnik je sahranjen u počasnoj grobnici, koju je besplatno ustupio grad Zagreb svojemu začasnomu građaninu.

Umro 08.06.1914
Sprovod je u srijedu, 10.06.1914 bio

Blagoslov mrtvog tijela

Jučer poslije podne sahranjeni su mrtvi ostanci predsjednika Jugoslavenske Akademije dra. Tadije Smičiklasa. Točno u 4 sata poslije podne blagoslovio je biskup križevački dr. Julije Drohobeczky mrtvo tijelo pokojnika. Asistirali su mu pri tom kanonici prvostolnog kaptola križevačkog dr. Dane Šajatović i Gjuro Soš, dekan u
Radotoviću Janko Višošević i ravnatelj grčko-katoličkog sjemeništa zagrebačkog dr. Dionizije Nyaradi. Po tom je sjajni kovni lijes dignut sa odra. Desetorica sveučilišnih gradjana - nacijonalista, članova akademskog
kluba "Svačić" digli su sjajni lijes na ramena i ponijeli ga iz svečane akademijske dvorane pred palaču Akademije, gdje ga smjestiše u sjajnu pogrebnu gala-kočiju. Pred akademijom stajaše silan svijet. Biskup Drohobeczky ponovno je blagoslovio mrtvo tijelo, a na to je u ime jugoslavenske akademije s prve stepenice akademijinog stubišta, član
akademije Vladimir Mažuranić, umirovljeni predsjednik banskoga stola, izrekao ovo oprosno slovo:



Govor Vladimira Mažuranića
Pravi član i predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti

Kad nam najviše dobrih treba, eto nemilo od nas bježi - naš najbolji! Niz veličajne stube silazi promili predsjednik i drug naš.
U zgradi ovoj, udubljen u črte i reze starih listina, ronio je duh njegov u duboku prošlost; ali uza to promatrao je on stoičkim na oko mirom, a bujnim osjećajem, pojave nedavne sadašnjosti, najboljim nadama pozdravljene, a gorkom boli pozirao na nedaće, koje je donosila i sveudilj donosi "bratimska mrzost" slovjenskim narodima na jugu. Gledao je on u budućnost s nadom u providnost Višnjega, kojemu je bio vjernim poklonikom, ali i – što da tajim? - sa zebnjom pred mračnim tajnama, koje su smrtnim očima sakrivene u velu sudbe. Nije on patio samo s tjelesne boli, koja ga je shrvala: gorke su ga brige i misli snalazile i onda, kad se gomilale zapreke skladnomu kulturnomu radu svih - bez iznimke - 
naših južnih plemena. Eto sada jasni duh njegov u vedrini vječnosti možda utješnije razabira, nadamo se tvrdo, pute budućih dana, dok ja tužan i žalostan smrtnik smrtne ostanke velikoga umnika i teška patnika na ime članova Akademije pozdravljam na dverih svetišta njegova. Svi mi stradamo s tolika gubitka, a kako da ne budem potresen baš ja, gdje me ostavlja prijatelj od mladosti, a pored toga moram pamtiti u ovom gorkom času, kolikom je ljubavi orisao vještačkim perom život mojih bližika, i otca Ivana i strica Antuna. Neka drugi dostojno osvjetle mnogovrstan rad našega pokojnika. Namiče mi se jedino, da pred njegovim odrom istaknem: poput mnogih naših zaslužnih ljudi potekao je i Smičiklas iz krila puka. Iz malena je seoca žumberačkoga, iz plemena bistroumna i jedra, od starine boju vična, iz kraja, gdje se slievaju od vjekova pritoci krvi naše, s juga, zapada, istoka i sjevera, iz stare hrvatske župe Srbske, iz Huma, Zahumja, Primorja i Prigorja. A svi oni, stopljeni u jednu skupinu, jednakom slovjenskom uztrajnosti čuvaju i drevne navike i starinska narječja svoja, i čistoću ćudoredja, i vjernost kralju i rodu, i vjeri i domovini.
Iz toga sokolova gnijezda potekao je i naš Tadija. Dobre obitelji potomak, koja je dala crkvi katoličkoj istočnog, slavjenskoga obreda božjega, ugodnika, dostojna vladiku križevačkoga, grijao se je on u toplotne krilu majčinom, primao roditeljskih pouka, naužio se dragosti obiteljskoga domijenka, upijao
načela o vjeri i poštenju, priegoru, o vršenju dužnosti, o časti i dobru glasu, koji je vrijedniji od zlatna pasa, dobro pamtio drevnu nauku hrvatsku, da je smrt zlo neveliko, a sramota najveće na svietu.
Kad se u duši takova čila dječaka seoskoga, puna dara božjega, probudi želja za znanjem, potiče ga to neodoljivom silom na rad, pak mu uspjeh rijetko izbjegne. Takav mladić, iz nizina odkud vida ne ima "pomalja glavu na vidjelo, da ogleda nebo sa zvijezdami, mjesec sjajni i sunašce žarko i pod njima što u svijetu biva."

Našega Tadiju blagi stric vladika uze pod okrilje. Mladić željno srče sve znanje,
što mu je na dohvatu. Ne gramzi on za visinom, za taštom časti. On sam ništi sebe, on misli svedjer samo na veliki zadatak, koji ga čeka, koji željkuje, od kad je došao u zrelo doba. Ovakav mladić nije žrtva velegradskoga života, ne traži on u vrtlogu strasti pobuda za razvoj književničkoga dara, ne bi li mu prosinulo ime na književnom nebu: da sine, pak da umine! On hoće da bude ozbiljan učenjak, da bude historik svojega naroda. Svukoliku snagu posvećuje on idealnomu probitku znanosti. Pravi čestiti sin hrvatskoga puka!

Za sebe doista nije tražio - ništa. Htjela je dobra sreća, te ga je zahvalni
narod visoko cijenio, čim je Tadija stupio u muževno doba. Bio je on zastupnikom naroda, našao je po velikoj i neprecijenjivoj vrijednosti rada svojega i vidljivih sjajnih znakova priznanja, pak sve do najodličnijega i najvišega, kojim ga je milost Vladaočeva okitila. On je sve to zahvalno primao, a dalje
vršio jednako dužnosti svoje, pak se u skromnosti svojoj tješio time, što se u njemu odlikuje narod, iz kojega je potekao, i Akademija, kojoj je tolikim žarom služio.
Promicanju ciljeva Akademije posvetio je sve sile. Ta i prištedjen imetak, svoj
namijenio je istoj svrsi! Svakomu bio je on mio i dobrostiv savjetnik, mudar i
blag sudac. Ne ima nijednoga od nas, koji ne bi bio dužan zahvalnosti Tebi, mili naš
predsjedniče! Na zlobi ili nenavisti u srcu Tvojem doista ne bijaše ni najmanjega mjestanca. Idealan, požrtvovan učitelj i prijatelj, marljiv poslenik, bio si
svagda spreman pozabavit se i s najzakučastijim problemom znanosti struke povjestne i filozofične, a pritom svagda jednako voljan prionuti sam i uz najsitniji posao, ne bi li što više udovoljio dužnosti akademika. Ti, pisac prve kritične "Povjesti hrvatske", koji si bistrinom uma i bujne razumnive otvorio nove vidike u kulturnu prošlost hrvatskoga naroda, nisi se uklanjao mučnu poslu, da sabireš, za tisak spremaš i izdaješ ogromni "Codex diplomaticus"; trud neizreciv, koji ne daje doista duhu nikakove zabave.
Ali ne valja ni prenapeti žice. Vidim Te, predamnom stojiš, moj nigda neprežaljeni Tadija, a čistoj duši Tvojoj nije meni teško ugledati u najtanja skrovišta. Ti mi blago prijetiš prstom, neka ne slijedim Tvoje skromnosti. Poslušat ču 'Te skrušeno. Posljednji Ti dovikujem, zbogom! Uspomena Tvoja bit će trajna ne samo u krugu našem, več i u krilu svega našega naroda. Našao u raju
veselje, uz najbolje naše, i Ti naš predtečo! Vječnaja pamjat!

Str. 4 od 6
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7761



« Odgovor #4 : Srpanj 19, 2018, 22:38:06 »


Iza Mažuranića izrekao je govor bivši srpski ministar

Dr. Vladan Gjorgjević
Izaslanik Kraljevske srpske akademije nauka

Preuzvišeni gospodine bane, gospodo akademici, poštovani zbore!
Srpska Kraljevska Akademija nauka i umetnosti poverila mi je časti punu misiju da je predstavljam na pogrebu mnogozaslužnoga hrvatskog istorika, Tade Smičiklasa, predsednika sjajne zadužbine velikog narodnog dobrotvora Strossmayera, predsednika Jugoslavenske Akademije znanosti i umjetnosti. Tužna je prilika koja me prvi put dovodi u lepu prestonicu trojedne kraljevine Hrvatske Slavonije i Dalmacije, u
ponositi Zagreb, kojim se diči celo južno Slovenstvo.
Ali se tešim time što sam doživeo, da se i svaka radost kao i svaka žalost našega naroda podjednako oseća od Ljubbljane do Prilipa Kraljevića Marka, i od Jadrana do Dušanove Strumice.
Juče u podne ja sam u Beogradu stajao izmedju predstavnika Zagreba i Ljubljane izmedju predstavnika Crne Gore i našeg primorja, kada se odkrivao spomenik našem Dositeju Obradoviću, klicao sam zajedno s njima "Slava Dositeju" i radovao sam se s njima zajedno gledajući one hiljade djaka koje su defilirale pred spomenikom našeg velikog učitelja, koji nas je prvi učio da treba pisati onako kako narod govori.
Danas, ja sam medju vama da bratski podelimo vašu žalost za velikim istorikom
hrvatskoga naroda, za neumornim radnikom iz Žumberka, za počasnim gradjaninom Zagreba, Karlovca i Varaždina, koji je svojim zaslugama takodje postao veliki učitelj našega naroda, koji se za 12 godina svoga predsednikovanja u Matici Hrvatskoj kao prof. Univerziteta, i za 14 godina na čelu vaše slavne Akademije, neumorno trudio za širenje nauke i prosvete u celokupnom našem narodu.
Nemam potrebe da pred vama ističem ni samo glavne spomenike Smičiklasovog
obilatoga rada. Od njegove rasprave "Prve dvije periode književnosti hrvatske" od njegove biografije Vjekoslava Babukića pa do njegova klasična dva toma "Povjesti Hrvatske" - od njegove rasprave "O hrvatskoj narodnoj ideji" pa do njegove "Dvijestagodišnjice oslobodjenja Slavonije" pa do biografije Franje Račkog i ocene sviju dela Krčelićevih i do monumentalnih biografija Strosmayerove, Ivana i Antuna Mažuranića, Kukuljevića, Šime Ljubića, Petra Matkovića i Radoslava Lopašića, - sve vi to bolje znate od mene. Pa time još nisam pomenuo glavno delo Smičiklasovog života: njegov "Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae". Pred tim golemim trudom svaki ozbiljan naučni radnik mora da skine kapu.
I ja, kome je celoga života bila deviza Laboremus, klanjam se svetoj seni vašega dragog pokojnika i velikog trudbenika i u ime Srp. Kralj. Akademije kličem nad njegovim mrtvačkim kovčegom: počivaj mirno veliki radniče, i neka Ti bude laka rodna zemlja za koju si tako mnogo uradio. Tu as bien merite de la patrie.
Slava Tadu Smičiklasu!

Iza toga je "Hrv. akad. pjev. Društvo "Mladost" otpjevalo tužaljku "Zadnji Zbogom" od Stražnickoga. Po tom se je velika žalobna povorka stala kretati.

 
Izvor: Ilustrovani list, Zagreb, Broj 24 od 13.06.1914

Iza križonoše stupala je
-   gimnazijalna omladina sa svojim ravnateljima i profesorima,
-   pitomci nadbiskupskoga orfanatrofija,
-   djevojačke škole,
-   hrvatsko pjevačko društvo "Kolo",
-   osoblje "Dioničke Tiskare" u Zagrebu,
-   sveučilišna omladina sa sveučilišnom zastavom,
-   franjevački klerici,
-   bogoslovi,
-   profesorski zbor hrvatskog sveučilišta sa rektorom magnifikom drom. Edom Lovrićem i prorektorom drom. Josipom Pazmanom na čelu,
-   izaslanstva grada Karlovca i Varaždina sa gradonačelnicima drom Perom Magdićem i Dragutinom Modrušanom na čelu,
-   ravnateljstvo "Dioničke Tiskare" u Zagrebu sa predsjednikom drom. Šimom Mazzurom na čelu, koji je ujedno zastupao grad Spljet,
-    odaslanstvo "Hrvatskog Sokola" u Zagrebu sa starješinom drom. Lavom Mazzurom na čelu,
-   društvo umjetnosti,
-   društvo hrvatskih književnika,
-   društvo sv. Jeronima,
-   prvostolni kaptol zagrebački sa predstavnikom biskupom drom. Blažom Švindermanom na čelu,
-   ravnateljstvo kr. zemaljskog hrvatskog kazališta.

Vijenci

Za ovima slijedila su jedna kola sa 11. prekrasnih vijenaca, koje su na pokojnikov odar položili:
  l. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti s natpisom na crnoj
vrpci: Svome nezaboravnom predsjedniku.
  2. Don Franjo Bulić s natpisom na ljubičastoj vrpci: "Svomu prijatelju",
  3. Ravnateljstvo Dioničke Tiskare s napisom na bijeloj vrpci: "Svom nezaboravnom članu".
  4. Glavni grad Zagreb s natpisom na trobojnoj vrpci: "Začasnom gradjaninu".
  5. Grad
Varaždin s natpisom na trobojnoj vrpci: "Svom počasnom gradjaninu".
  6. Općina Sošice s natpisom na crnoj vrpci: "Rodjenomu sinu".
  7. Zemaljski odbor dalmatinski s natpisom na trobojnoj vrpci: "Predsjedniku Jugoslavenske Akademije".
  8. Matica Dalmatinska s natpisom na plavoj vrpci: "Tadiji Smičiklasu - Matica Dalmatinska".
  9. Tugujuća rodbina s natpisom na crnoj vrpci: "Zadnji pozdrav".
10. Srpska kraljevska akademija s natpisom na crnoj vrpci: "Tadiji Smičiklasu".
11. Obitelj Kostrenčić s natpisom na ljubičastoj vrpci: "Svome dobrome kumu i prijatelju".

Iza ovih kola krcatih vijencima, nosili su izaslanici sveučilišne nacijonalističke omladine svoj prekrasni vijenac sa hrvatskom, srpskom i slovenskom narodnom vrpcom s natpisom: "Predsjedniku jugoslavenske akademije - Akademijska omladina".
Po tom su slijedili pitomci grčko-katoličkoga sjemeništa, biskup križevački
dr. Julije Drohobeczky u bogatom crkvenom ornatu sa asistencijom.
Šest vranaca vuklo je sjajnu pogrebnu
gala-kočiju sa lijesom.

Odaslanstva i odličnici

Za gala-kočijom stupao je brat pokojnikov sa sinovcima, ostalom rodbinom i znancima pokojnikovim iz rednoga mu kraja.
Iza ovih išli su ban barun Skerlecz, nadbiskup dr. Ante Bauer, don Frano Bulić, grofovi Miroslav Kulmer i Stjepan Erdody, predsjednik stola sedmorice dr. Stjepan Posilović, odjeini predstojnici dr. Miroslav Broschan i dr. Stjepan Tropsch, dr. 
Vladan Gjorgjević, izaslanik kr. srpske akademije, umirovljeni predsjednik kr. banskoga stola Vladimir Mažuranić, banski savjetnici dr. Nikodem Jakšić, barun dr. Vladimir Nikolić, predsjednik kr. banskog stola Antun Rotter, akademici dr. Franjo Marković, dr. August Musić, dr. Gavro Manojlović, dr. Tomo Maretić, dr. Josip Šilović, dr. Körbler, dr. Ivan Kasumović, dr. Ferdo Šišić, dr. Julije Domac, Vjekoslav Klaić, dr. Gjuro Arnold, dr. Hondl, dr. Mohorovčić, dr. Juraj Majcen, dr. Gorjanović - Kramberger, dr. Milivoj Maurović, dr. Gustav Janeček, dr. Karlo Horvat, prof. Ivan Milčetić i drugi.
Za tim je stupalo predsjedništvo hrvatskog sabora sa članovima sabora,
podnačelnik Antun Kontak sa gradskim senatorom Antunom Seifertom i gradskim zastupstvom, gospojinski odbor za podignuće Strossmaverovog spomenika, kome je pokojnik bio predsjednikom, u potpunom broju, ženska sekcija "Hrvatske narodne straže" sa barunicom Ivkom Ožegović na čelu.

Kad je sprovod došao do pučke škole na Kaptolu, prosula se je iz gustih oblaka, koji se u kratko vrijeme nagomilaše, tako jaka kiša, da su se učesnici sprovoda morali sklonuti u kuće.
Sve po gustoj kiši krenula je gala-kočija na Mirogoj. Za njom stupao je biskup Drohobeczky sa asistentima, rodbinom pokojnika, akademicima i izaslanicima društava i gradova.

Na Mirogoju

Pred ulazom u groblje skinuli su akademičari, nacijonalisti: Pavčević, Milaš, Jelavić, Jurković, Rot i Bijelić lijes s gala-kočije i prenijeli ga do počasnog groba u novim arkadama. Tu je biskup dr. Julije Drohobeczky blagoslovio lijes, onda su slijedili govori nad grobom.

Govor Dr. Ferde pl. Šišića
(u ime Hrvatskog sveučilišta)

Žalobni zbore!
Stigla me bolna dužnost, da se oprostim u ime hrvatskoga sveučilišta, a napose u ime mudroslovnoga fakulteta njegova, ovdje nad ovim svjetlim grobom, od zemaljskih ostataka mnogogodišnjega njegova odličnoga člana i dobrotvora, a pored toga još i moga nezaboravnoga učitelja i nedostiživoga prethodnika na katedri hrvatske historije dra. Tadije Smičiklasa.
Kroz punu četvrt vijeka stajalo je ime profesora Tadije Smičiklasa u prvim redovima najodličnijih i najodabranijlh sila hrvatskoga sveučilišta, dajući mu ugleda i autoriteta pred čitavim učenim svijetom, a naročito pred slavenskom nam braćom. Taj ugled i taj naučni autoritet bili su u prvom redu u vezi s neumrlim imenom autora prve kritički i metodički obradjene "Povijest Hrvatske", koja će slatkoćom svoga stila i toplinom iskrenoga rodoljublja vazda ostati najdragocjenijim biserom naše narodne historiografije. Taj ugled i naučni autoritet davala je nadalje našem sveučilištu odlična naučna sprema njegova profesora Tadije Smičiklasa - toga ponajboljega učenika slavnoga Franje Palackoga i umnoga Teodora Sickela - u čijem se radu ujediniše oba ova svjetla imena, jer je neprežaljeni nam Tadija Smičiklas hrvatskom sveučilištu bio njegov Palacki i njegov Sickel u isti mah. Tade Smičiklas osnovao je prvu naučnu kritičku historijsku školu našu, odgojivši narodu našem oveći broj ne samo vrsnih nastavnika i oduševljenih buditelja zamrle narodne svjesti, več i više spremnih radnika na neobradjenom polju naše historiografije. On nas je prvi naučio ne samo tumačiti historijske izvore, već ih i čitati i sabirati. Kao trajni spomenik neumorna rada, a na diku i ponos hrvatskoga sveučilišta, ostavi hrvatski Sickel čitavom učenom svijetu, a napose slavi i utjehi hrvatskoga naroda monumentalni "Codex diplomaticus". On nam je prvi stvorio historijski seminar, da nauci našoj dade svježih spremnih naučnih sila, a sada još ga darom svoje bogate biblioteke upravo podiže na stepen instituta za hrvatsku povijest, učinivši tako narodu svome i njegovom sveučilištu ono, što
u drugih naroda rade samo vlade, koje raspolažu obilnim sredstvima, a da i ne istaknemo, kako je ovim plemenitim darom Tadija Smičiklas pokazao, da mu je hrvatsko sveučilište, a napose njegovo čedo - hrvatski historijski seminar - bio na srcu i brizi sve do zadnjega daha.

Naše sveučilište bilježi u imenu Tadije Smičiklasa još i požrtvovna dekana mudroslovnoga Fakulteta, pa i odlučnog rektora, čiji je nastupni govor "Opstanku Gurdulićeva Osmana" privukao pažnju svega slavenskoga svijeta. Povrh toga još se naše sveučilište ponosi, da mu je prvi počasni doktor upravo Tadija Smičiklas, taj naučni ponos ne samo njegov, već i čitavog našeg naroda hrvatskoga i srpskoga imena, kojemu je neprežaljeni Tade Smičiklas rijetkom ljubavlju i hrabrošću predvodnika služio do zadnjega daha kao najodaniji sin njegov u prvim mu redovima pravoga rada i stvaranja.
Slavni naš profesore, odlični naš učitelju i plemeniti dobrotvore! Primi
hvalu Tvojih drugova i blagodarnih učenika, kojima će vazda neumrli duh i rad Tvoj ostati nedostiživim uzorom naučnoga rada i iskrenog rodoljublja i znaj, da ćemo onom stazom napretka, koju si nam pokazao i na koju si nas vazda živom i otvorenom besjedom hrabrio i sokolio, koracati i dalje, jer samo tako odužit ćemo se bar nekako za sve ono dobro i plemenito, što si nam dao i ostavio.

Slava dru. Tadi Smičiklasu!

Str. 5 od 6
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7761



« Odgovor #5 : Srpanj 19, 2018, 22:43:17 »


Govor Dr. Krste Pavletića
(u ime Matice Hrvatske)

"U svesilju sila si najjača,
U svemijenju stalnost si jedina..!" [7]

I sad evo stalnom, neumoljivom i nepodmitljivom rukom otvaraš u svom gradu ovom bladoviti stanak za umorna dugoljetna putnika, koji je dokrajčio
svoj naporni hod. Već preko sedamdeset proljeća putuje iz daleka tamo s uskočkih žumberačkih gora, ispod sirotinjske potleušice; putuje mladjan prelijećući s biskupskim okriljem sve pregrade i pretince građanskoga odgoja počevši od pučke škole u Sošicama do zagrebačke gimnazije te univerze u Pragu i u Beču putuje, lako se penjući po svim ljestvama činovničkoga zvanja od srednjoškolske suplenture i profesure u slav. Osijeku i u banovinskoj Rijeci, sve dok se ne uspne na najviše naše učilište u hrvatskoj prijestolnici.
Što više, taj se odvjetak niske kolibice kao Horacije ex humili potens uzvinuo vlastitim trudom na neslućenu visinu časti predsjednika Jug. akademije. Bio je miljenik Fortune, te ne znaš, je li bio vredniji ili sretniji. Domovina ga Hrvatska obasula svim svojim odličjima: tu su začasna građanstva njezinih gradova, saborski mandati, doktorat univerziteta, predsjedništva "Matice Hrvatske" i Akademije, kraljevska milost - sve je postigao, što čovjek ambicije može postići u nas.
Više nije tražio od života i svijeta - te mu prekjuče pristupi sa smiješkom ranoga sunca na licu genij smrti, da mu ugasi baklju življenja ovdje, a da je užge u drugom otajstvenom kraju, jer je ovdje već ispunio svoj zadatak i spram mladeži kao učitelj i spram naroda kao saborski poslanik i spram Akademije kao učenjak radnik i predsjednik njen. Što je pak bio "Matici Hrvatskoj" od 1874. sve do 1896. god. i kao odbornik i kao radnik i kao predsjednik, to glasno kliču njezina izdanja, dragocjenim slovima pišu njene spomen-knjige. Tu je Tade već kod reformiranja "Matice" najživlje sudjelovao te najprije nenarodno, mrtvo ime ilirsko zamijeniše narodnim starinskim, ali uvijek živim i snažnim hrvatskim imenom.
Promjena i popunjak starih pravila, uvođenje članova prinosnika, uredba povjerenika "Matice", rasijanih po svim hrvatskim krajevima, ustanova književnih radnika, tih marnih pčela, što snose med u saće - izdanja "Matice", nove, stalne, osnove za poučnu i zabavnu knjižnicu, za poznavanje hrvatske zemlje i povijesti, za svjetsku povijest i za opći zemljopis, za prirodne znanosti, za historiju književnosti hrvatske i svjetske, za stare i novovjeke klasike, za glazbenu i likovnu umjetnost - sve je to dijelak i njegove muke.
Pod njegovim je predsjednikovanjem osobito pokrenut rad oko sabiranja i izdavanja hrv. narodnih pjesama, koje je i sam vrlo cijenio i sabirao s najvećim 
žarom, pa s posebnom radošću objavlja osvit prvoga sveska o pedesetoj godišnjici "Matice". (Spomen-knjiga str. 58.). Pod njim je ojačala "slavenska knjižnica", za njegova su predsjednikovanja prikazani narodu, te izašli na glas mnogi pisci danas proslavljeni kao Gjalski, Kozarac, Leskovar, Novak i dr., pa pripovjedači muslimanski iz Bosne i Hercegovine.
Ali tko bi izbrojio sve njegove zasluge, dosta je spomenuti njegov dični rad i nezaboravljenu muku oko proučavanja prošlosti Hrvatske. Još mlađani profesor Tade smiče klas po klas sa njive hrvatske davnine - i kad sve to sveza u snopove i posabra i ovrši, onda sasipa gotovo zrnje i napuni golemu žitnicu "Povijesti Hrvatske" i preda "Matci Hrvatskoj", da hrani tisuće i tisuće naroda svoga. Iz te su povijesti crpli građu, ideje i nadahnuća pjesnici, slikari i kipari, a narod vjeru u sebe i okrepu za sebe, te zanos za svoja prava.
Na nečujan dosad u nas način, na francuski način, krasnim stilom i jezikom, s kakovim li ushitom riše one divne prizore divske borbe za narodnu samostalnost; s kolikom boli priča pad i smrt hrvatske domaće dinastije, s kakim ogorčenjem ističe krvavu nepravdu nanesenu najzaslužnijim i najslavnijim porodicama hrvatskim i čitavoj Hrvatskoj!
Kako bistro objašnjava varke i meke, kojima tuđin pojedince na svoju udicu hvata; kako prstom pokazuje na zaluđivanja i obećavanja, kojima sve u svoju mrežu mami!
Prošlost, prošlost našu uči nas Tadija, ali mi ga ne znamo još čitati. Bez poznavanja prošlosti stranačke, narodne i opće, nema kompasa, nema ravnala u sadašnjosti, nema putokaza za budućnost, jer se lako počine u sadašnjosti teške, sudbonosne pogrješke za daleku budućnost ....

Još uvijek vrijedi ona stara riječ da je peregrinus in patria (tuđinac u domovini) onaj, koji ne poznaje povijest otadžbine svoje. Pa ni pojedinac nije potpuni čovjek, ako ne računa s prošlošću u sadašnjosti zbog budućnosti, jer on je proizvod, predmet i oruđe svega toga. Smičiklas nam gleda istaći prošle vrline, ali otkriva i mane, pa tako čini i u "Dvijestogodišnjica oslobodjenja Slavonije" upozorujući na međusobne naše ljute rane, kojih treba već da nestane.
S kakovim pak zadovoljstvom opisuje velike pojave pregnuća i rada, svjedoči njegova "Povijest Matice Hrvatske", koja je nastavila stare tradicije ilirske, a proširila područje i vidike Hrvatske! S kakovom li slašću piše, gotovo pjeva, životopise onih snažnih i ustrajnih radnika, tajnika, zakladnika, potpredsjednika i predsjednika, svojih preteča u "Matici Hrvatskoj".
Ali tko da ovaj čas navede dostojno sve njegove krasne radove. On mnogima podiže spomenik, a tko će njemu da ga isklesa? Ali njemu ga i ne treba, jer je dižući sa harnošću (zahvalnošću) spomenike narodnim velikanima te dobrotvorima i sam sebi je najljepša i najtrajnija spomen-slova urezao ne na podnožje, već na pročelje drugih spomenika.
Krasan kip ili slika često je više slava umjetnika, nego prikazanog lika.
Veli se: De mortuis nihil nisi bene - o pokojnicima govori samo dobro. Ali treba reći također istinu. Smičiklasovo je pero, kojim je za unučad poznu bilježio viteška djela otaca – ostalo do konca zlatno i sveto, ali mu u starost sijedu grlo ohrapavi, glas promuče ...
Opća naša bolest; i kao da je ta slabost svojstvo naše rase, ili sudbina naša dobna, te neki prije - neki kasnije klonu. Naši veliki ljudi kao da zaborave, da su svojim zaslugama, svojom prošlošću, slavom svoga imena postali narodna 
svojina, pa da ne smiju krnjati ni mrvice od te svojine narodne, da ne smiju ni najsitnijom mrljicom zasjeniti sjaj svoga imena, u koje kao u ogledalo svoje, u
svjetionik svoj upire sav narod oči...
Ali mnogo grijha počinjenom na narodu kriva je i naša opća neorganizovanost, pa rasklimanost, nevezanost mlađeg narašataja sa starijim. A da je više naklonosti, iskrenosti, bilo bi i manje posrtaja i pada kod mlađih radi prevelika samopouzdanja, a kod starijih radi plašljive ili osvetljive, ali svakako ćudljive osamljenosti. Mladi Bruto  Kasije mimoiđoše iskusnog starca Cicerona, pa ih razdijeljenem smota prepredenost Antonijeva...

Nego manimo se rekriminacija nad grobom čovjeka, daleko bogatije s vrlinama, nego manama, a i u tom je bio samo odraz naših prilika.
On je sinteza svojstava naših plemena, njemu su ujedinjene dvije glavne crkve, radi kojih smo se, krivo ih shvaćajući, razdirali i ništili jedni kao rimski mač, drugi kao bizantski bodež, dok nije još i treći kao osmanlijski topuz udario po obojima.
Vrli nam je pokojnik svojim životom i radom pokazivao put pomirbe i sjedinjenja prijateljujući i djelujući s najobjektivnijim historikom srpskim, pokojnim Ilarinom Ruvarcem za najžešće borbe krivo shvaćenog srpstva sa krivo shvaćenim hrvatstvom.
I najveću ćemo zadužbinu učiniti slavnom pokojniku, ako se svak u duši svojoj zakune, zavjeri, zaprisegne, da će odbaciti bratsku mržnju i svađu, da se ne ćemo nikad više međusobno ludo uništavati za tuđu korist kao Marko i Musa [8], već bratski vidati stare rane, pa "uporedu jezdit dobre konje, uporedo nosit koplja bojna" i ne periti ih više kao Polinik i Eteoklo u bratske grudi, već u zajedničkoga protivnika poput Svačića, Zrinjskih i Frankopana, poput Jugovića i Dušana, 
poput novijih junaka s Kumanova i Kosova polja, Loznoga grada i Drinopolja - ali prije, prije kobne bratoubilačke Bregalnice! Bregalnice, koja je kleta, pomrsila i divnu osnovu pokojnikovu, da se svi Južni Slaveni okupe u jedno prosvjetno kolo izdavanjem zajedničke enciklopedije.
U ime "Matice Hrvatske" dični pokojniče, hvala Ti za sve dobro, za sve one mučne dane
i probdivene noći u teškom radu, napornu sabiranju, umnu mozganju, borbi
i stradanju.
Hvala Ti od srca i slava do vijeka!

Govor dr. Frana Ilešiča
(odaslanika "Matice Slovenske" u Ljubljani)

Baš prije godinu dana izručila je "Matica Slovenska" Tadiji Smičiklasu diplomu začasnog svoga članstva, a danas evo polaže na njegov grob vijenac svoje ljubavi. Cijelu dakle dušu, t.j. izraz časti njegovu umu i izraz ljubavi njegovoj osobnosti poklanja "Matica" njemu, koji je i sam u svome životu razvijao i razvio i srce i glavu.

Cijele duše ne nastaju u nizinama mišljenja, več u visinama, gdje vladaju
harmonije sila. S visine ovog svoga obzora gledao je Tadija na narod svoj, te u njemu uz hrvatske ravnice zapazio i slovenske planine, te srpski južni svjet, a u širnome ovome svijetu znao je ipak da svome Hrvatstvu odredi odlično
mjesto. Zrući enciklopedijsku cijelinu naše jedne domovine htio je, da se enciklopedija o njoj i napiše.
Baveći se mišlju o Enciklopediji naše jedine domovine zaplivaj, Tadije, danas
preko svoga Žumberka u slovenske gornje strane, te ćeš opaziii, da sa čedne kuće "Matice Slovenske" leprša crna zastava u znak časti, što je iskazujemo Tvome umu, i u znak ljubavi, što je darujemo Tvojoj osobnosti, umu i osobnosti ne bratskog, već našeg čovjeka Tadije.
Bog Ti prosti dušu, a čovjek klikni: Slava Ti!

Spuštanje lijesa u grob

Konačno se je s velikim pokojnikom oprostio zagrebački grčko-katolički župnik i ravnatelj grčko-katolićkog sjemeništa dr. Dionizije Nyaradi. Kiša je jenjala bila, a traci zapadajućeg sunca prosuše se nad arkadom, koja ozvanjaše poklicima: Slava Tadiji Smičiklasu!
Još nekoliko muklih udaraca gruda zemlje, koju sa prisutni spustili na njegov lijes, a tada težaci mirogogojskog groblja zatvoriše teškom betonskom pločom grobnicu, gdje će od sada počivati veliki sin Hrvatske.

Slava dru. Tadiji
Smičiklasu

Izvor: Hrvatska prosvjeta, Godište 1, broj 8 (1914) 

Na grobu dr. Tadije Smičiklasa
* nedjelja, 01.10.1843, † ponedjeljak, 08.06.1914


Preminuvši smrću pravednika,
Zasjao si u carstvu duhova
Posred kola svojih uzornika,
Ponajboljih hrvatskih sinova.
Nisi umro, - takvi velikani
Nikad svomu ne umiru rodu,
Već mu sjaju kroz tminu vjekova
Kano zv'jezde na nebeskom svodu.


Nisi umro - tek veliki duh ti
R'ješio se zemaljskih okova,
Da pročita u vječnosti knjizi
I budućih sudbinu v'jekova.
Nisi umro, - na počinak samo

Klonulo ti izmoreno t'jelo,
Ali duh tvoj nastavlja još uv'jek
Svoje slavno započeto djelo.


Listovima divnih knjiga tvojih,
Napisanih krvlju srca tvoga,
Rodoljublja raspaljen je plamen
Na oltaru roda hrvatskoga.
Putevima istine i pravde
Hrabro iduć k vječnoj našoj meti,
Primjer si nam ostavio sjajan,
Kako treba živjet i umrjeti.


Seljačka je koljevka i tebe '
Hrvatskoj nam otadžbini dala,
Slava tvojih velikih vrlina
Žumberak nam dragi obasjala.
Velikana naših u svetištu
Tvoja mila slika će nam sjati,
i dok bude pov'jesti hrvatske
Tvoje će se ime spominjati.

Ivan Hranilovlć
Novi Sad, 23.06. 1914

_________________________
[7] "Smrt" pjesma Petra Preradovića objavljena u Nevenu, 1856, br. 4
[8] Musa je kao i Marko bio u službi sultanovoj, (sultan Musa, sin Bajazitov, je dugo uzbuđivao Balkan).

__________________________________

Rodoslovlje Tadije Smičiklasa

Smičiklasi su se u Žumberak doselili g. 1530./31. u selo Sopote, nedaleko od Sošica. U zadružnoj kući Smičiklas, u Reštovu br. 6, rodile su se dvije poznate osobe: Đuro, križevački biskup (1857.- 1881.) i Tadija, njegov sinovac.
Roditelji Tadijini bijahu Ilija i Marta r. Kekić. Tadija je imao brata Marka i sestre Juliku, Maru i Jelu.
To temeljim na postojećim maticama grkokatoličke župe sv. Petra i Pavla u Sošicama, gdje je Tadija Smičiklas kršten. Matice, na žalost, možemo pratiti tek od g. 1885. Prijašnje su partizani spalili 26. rujna 1942.
Također dalje spominje prezimena Badovinac, Bulić, Delivuk, Garapić, Gvozdanović, Hranilović, Jurić, Stipanović, Radić, Lasić, Kordić, Šimrak, Delišimunović, Šajatović… koji su zbog hrabrosti dobili odlikovanja i plemstva koja su pokazali u borbi protiv Turaka. U bici kod Siska Petar Erdody uskočki kapetan došao je s 500 Uskoka i izvojevao pobjedu kršćanskoj vojsci 1593.godine.
U svojim djelima opisuje doseljenje svojih predaka Uskoka iz područja Cetinske krajine, Hercegovine i dijela Bosne i Senja koji su stali u obranu katoličanstva od Turske sile. Car Ferdinand dao je povlastice uskocima na Žumberku koji su bili ratnici, ali nikad i kmetovi. Prvi Uskoci na Žumberk dolaze 1530.godine a zadnji 1617.godine iz Senja poslije Madridskog sporazuma. U svom pisanom dijelu Tadija Smičiklas navodi ˝Uskoci su junaci koji su s turskog zemljišta izbjegli u Senj da ostanu u kršćanskoj vlasti i da oni i njihova djeca ostanu u ˝Isusovoj vjeri˝.

http://uskok-sosice.hr/tadija-smiciklas/
http://uskok-sosice.hr/sela-2/
http://www.matica.hr/hr/434/tadija-smiciklas-23989/

Pročitala sam novinama u oporuci od Tadije da su bili prisutni Janko Boić i još neki.


Klikni za uvećani prikaz

U matičnim knjigama umrlih je bilo nekoliko Julika Smičiklas, ali piše da je dana 03.07.1890. umrla Mare Boić, zakonita kći Nike Boića i Julike rođene Smičiklas, u 4 mjesecu života. Pretpostavljam da je taj Janko Boić bio Tadijin nećak. Nažalost nema godina da provjerim.

Marta Smičiklas rođ. Kekić, * nedjelja 01.11.1818, † četvrtak 12.01.1888.
Sin Tadija * nedjelja 01.10.1843, † ponedjeljak 08.06.1914

Str. 6 od 6
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!