Hrvatske žrtve u blizini Vile Rebar i u nastavku ulice Lonjšćina

[Marica]

I još jedna masovna grobnica Hrvata!

Oko 300 metara od ruševine jedne od pavelićevih rezidencija, u blizini Vile Rebar i u nastavku ulice Lonjšćina, ili udolini do nje, tamo je masovna grobnica u kojoj je nađeno 800 kostura s prstenjem dočasničke domobranske škole, neki su sa žicom povezani po dvoje.
Nađeno je nešto identifikacijskih pločica njemačkih vojnika pa čak i "Nivea" krema iz 1944.
Dio zarobljenika je od partizana smaknut metkom u glavu, a dio na brzinu, ruskim automatima tzv. špaginima PPŠ-41.

Kosti se misle prebaciti na Udbinu, u Crkvu hrvatskih mučenika.

Humak u sjeni U sjenama stare žalostne vrbe Ponovno stoji humak mali. Junaka azura, junaka neba Nesretna sudba pod njega svali. ... I nesta onaj...!, kojeg herojem zvaše, Nesta zauviek sa tog svieta. Zabrujaše žalostne melodije Na nestanak mladoga svieta ... I dugo će humak u sjeni ostat, Ko znamen junačtva i slave. A vjerni će unuci djedova svojih Junačka djela da nastave!... Marijan v. Kroupa, 15.09.1943

Do masovne grobnice ne možete doći jer se još iskapa ali možete pored ograde upaliti svijeću.

Naš zadatak je da ne zaboravimo ove mrtve koji su voljom, ljubavlju i patriotskim žarom sav svoj trud i napor uložili za našu slobodnu Hrvatsku.
Ne smijemo zaboraviti našu hrvatsku vojsku koju naš omrženi "osloboditelj" ponižavajući naziva "ustaše".
"Osloboditelji" nisu nikad i nikad neće moći poniziti hrvatsku časnu i hrabru vojsku, u kojoj su se hrabro borili naši djedovi, očevi i drugi domoljubi.

Zločini "osloboditelja" su još uvijek naše tamne tajne Drugog svjetskog rata, a naš hrvatski žločin je da njihovoj djeci tzv. "poratnim socijalistima" dajemo mjesta u hrvatskoj politici, kulturi i društvu.

Sve dok u Hrvatskoj "djeca osloboditelja" diktiraju naše ponašanje i cenziraju naše misli širiti će se lanac osvetničkog pohoda i mržnje.

Mi moramo konačno zaustaviti nekritično pro-europsko i pseudo-moderno ponašanje Hrvata.
Mi moramo konačno prestati se plašiti bilo koga i bilo čega.
Mi moramo biti beskompromisni, radikalni hrvatski nacionalisti, pravaši i starčevićanci jer mi se ne možemo družiti s onima, koji nam zabadaju nož u naša leđa, da nas onda "bratski" zagrle.

[Marica]

Šutnja hrvatskih medija - Sakrivanje hrvatskih žrtava

Narod, osim djece "osloboditelja 1945." i manjine, ima interes za temeljito objašnjenje okolnosti smaknuća, kao i za pripremu dostojnog preseljenja i ukopa žrtava nađenih u blizini Vile Rebar i u nastavku ulice Lonjšćina.

Koliko god ja pokušavam dati na javnost i probuditi političare i medije, ja i dalje stojim sama sa svojom porukom. Nitko ne reagira, kao da su ovi mrtvi pali sa Marsa.

Masovni mediji više nisu prijatelji javnosti. Da li su to ikada i bili!? Oni su danas samo dompteri koji moraju smanjiti um primitivnog naroda, te se baš tako ponašaju kako se sviđa Ministarstvu kulture koji kreira Zakon o medijima.

Optužujem hrvatsku Vladu za neopravdano i štetno upravljanje ne samo državnim institucijama već i sa narodom. I to sa jednom nevjerovatnom arogancijom s kojom misli da je narod glup i koliko je istine narodu dovoljno.

Da političari, djeca komunističkih zločinaca, ne vole ovu temu, ne čudi me. Ali zar nije posao masovnih medija, brinuti se više o ovoj temi nego o predstavama Olivera Frljića!?.

Do danas su samo oni koji nekritično govore o "komunističkim osloboditeljima" dobari demokrati. Svatko tko ima nešto za otkriti ili kritizira djeluje na na Vladu kao "palikuća" i simpatizer ekstremne desnice. Jednog dana će se i oni najplašljiviji ustati protiv ove diktaturske elite. Pa što je to nego diktatura kad manjina gore, većini dolje diktira što smije znati? A o čemu većina ništa ne zna, ne može ni diskutirati ili čak odlučivati kud sa hrvatskim žrtvama: u grobnicu sa svim počastima ili na smetište, tiho i preko noći!

Očekivala sam da mediji, osim "satiričkih srpskih Novosti", imaju ozbiljne interese za detaljno izvješćivanje o iskopavanju i komemoriranju žrtava. Da li ćemo ikada saznati što će biti sa iskopanim kostima naših očeva i braće?
Tko ovako šuti, tu nema sumnje da naši mrtvi mogu, po nalogu, čak i na odlagalište otpada biti bačeni.

Nitko nije reagirao na moj tekst do danas. Svi političari i svi mediji šute, a time pokazuju svoje bijedne slabosti i strah.

Nijedan političar, koji danas dobiva plaću djece prešućenih žrtava, nije bio tamo, poklonio se žrtvama i zapalio svijeću.

Ali što očekivati od Vlade koja do danas dopušta proslavu rođendana Josipa Broza Tita?
Rodnu kuću masovne ubojice Tita treba, onako po inscenaciji Olivera Frljića, zatrpati s 1 200 000 plastičnih ljudskih kostura!

Jesam li ja sad za Vas neukusna ili tko?