CRO-eu.com
Svibanj 23, 2019, 20:54:56 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 2 3 [4]
  Ispis  
Autor Tema: Roman Ante Pavelića LIEPA PLAVKA u PDF i Word formatu  (Posjeta: 17094 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #45 : Siječanj 14, 2016, 17:42:44 »


Žandar se takodjer opet nasmija i reče:

- Bio si ti kod vraga na večeri, gdje si se i tako napio. Nu svejedno što si pijan, ja ću tebi kundakom poravnat i ledja. Zar ti ne znaš, da sam ja žandar i da sam ja državna vlast, s kojom se ne smije šaliti?

- Ne šalim se ja s Vama, - reče seljak - nego se s Vama šale oni, koji su Vas poslali, da tu na kiši stojite za badava. Tu vam na cesti nema lopova, zašto ih ne idete v šumi iskati?

Žandar nešto opsova, a stara seljakinja viknu iza kola:
- Idi, stari pijani vraže, što stojiš, kad bumo kući došli!
- Šuti, stara, vidiš da se lepo razgovaram s gosponom - odgovori seljak i malo se zaziba.
- Ajde, ajde, pijana marvo, prolazi, vidiš, da ti se babi žuri kući - reče žandar, a onda se okrenu k kolima k staroj seljakinji, pa reče:

- Ne boj se, stara, ne ćemo mi tebe ustaviti. Da si mladja, ajde de, ali ovako neka te vrag nosi skupa s tvojim pijanim mužem.

Seljak viknu na volove i oni podjoše. Žandar dobro pogleda u kola, a onda kao da se je nešto dosjetio, viknu za seljakom.

- Čekaj stara pijanduro! Što voziš u kolima?

Seljak ustavi volove i pridje k žandaru i kolima te reće:

- Pogledajte, pa budete videli kaj vozim. - Ne šali se, nego govori što voziš - izdera se žandar.

- Em vidite, da vozimo zamazano rublje na pranje - doviknu sa kola stara seljakinja - kaj zanovetate!

Žandar skide pušku sa ramena i poče bodežom bosti u svežnje rublja na kolima. Nakon što je probo nekoliko svežanja, metnu opet pušku na rame i izdera se.

- Prolazi, marvo!

- Hvala lepa na časti - reče stari seljak, viknu opet na volove i odoše dalje cestom.

Kada su dobro poodmakli, pridje seljak, k zadnjem kraju kola i reče:

- Krv mi se je sledila u žilama bila, kada je onaj lopov žandarski počeo bosti bodežom u svežnje.

- Samo da ih ne sastanemo još dalje na putu, reče seljakinja.

- Nema više pogibelji - reče seljak. - Oni se po noći ne usude ići po cestama izvan grada, nego se drže samo tu oko grada.

Volići su polagano odmicali, seljak i seljakinja su šutjeli, a kiša je opet počela padati.

Kada su stigli u Šestine, skrenuše kola u dvorište jedne seoske kuće. Nigdje se nije čulo ni žive duše. Seljak i seljakinja poskidaše sa kola svežnje i unesoše ih u jednu kliet, a onda otvoriše kućna vrata. Tuga skoči iz kola i izčeznu u kući.

Sliedećega je jutra već rano otišla mlada seoska djevojka iz Šestina sa starom seljakinjom podnožjem Zagrebačke gore prema zapadu. Već kasno u noći stigoše u Zaprešić, gdje zadjoše i prenoćiše u jednoj seljačkoj kući. Sutradan je iz kuće izišla sa jednom drugom starom seljakinjom jedna mlada djevojka u opravi, kakovu nose seoske djevojke iz okolice Pušće Bistre te odoše dalje na zapad, a na večer su stigle u Sloveni ju, gdje je opet dobila slovensku seljačku opravu i otišla dalje vlakom s jednom trećom ženom. Na jednoj žel jezničkoj postaji, desetak kilometara prije austrijske granice, izidjoše iz vlaka i odoše dalje pješice.

Večernje se je sunce spuštalo za visoke vrhunce karavanskih Alpi, koso bacalo zrake na pećine i obronke gore. Kroz nizku i mladu borovu šumu išla su četiri mladića i jedna djevojka, uzpinjući se polagano i težko po borovim iglicama, kojima je pod drvećem posuta zemlja. Nisu išli po nikakvoj stazi, nego izmedju stabala, kuda još nije prošla ljudska noga, od kada je ta šuma narasla. Čim su se dalje penjali, primicali su se sve više rubu šume, gdje su se kroz granje već pokazivali mali komadići neba i biele stiene krša, koji se je iza šume nastavljao. Prije nego su izišli iz šume, ustaviše se svih petero. Stajali su neko vrieme, kao da prisluškuju, ne čuje li se od kuda koji glas ili kakvi koraci. Ništa se nije čulo. Jedan od njih dade rukama znak, da se skupe bolje u hrpu, a onda posve tiho prošapta:

- Dovle je išlo dobro, nu sada prestaje šuma. Pred nama stoji jedna čistina, preko koje moramo preći u duljini od po prilici dviestotine metara, dok zakrenemo za pećine. Na toj se čistini nalaze često pograničari, a ako baš i nisu tu, mogu nas vidjeti iz daleka i pucati po nama. U mraku bi bilo lakše preći preko te čistine, nu iza nje dolazi jedna pogibeljna gudura, kroz koju je težko proći i po danu, a po mraku ne bi smo mogli nikako preko nje preći, pa je moramo prevaliti još po danu. Poslije te gudure imamo po prilici četiri do petsto koraka zaklonjene staze, gdje je manja pogibelj od pograničara, a onda dolazi još jedna hrid, zadnja opasnost, preko koje moramo preći. Moramo dakle ići odmah dalje. Kada sad izidjemo iz šume, moramo leći na zemlju i plazit i potrbuške sve dotle, dok ja ne dadem znak, a onda treba ustati i naglo pretrčati preko čistine. Ja ću plaziti nekoliko koraka pred vama, a znak ću dati, kada se osvjedočim da nema pograničara.

Svi su slušali mirno, samo je djevojka težko disala. Bila je težko izmorena dosadašjim putom, te se je jedva držala na nogama. Onaj mladić, što je šaptao, pogleda u njezino umorno i od znoja vlažno lice, pa prošapta opet:

- Jeste li jako umorni? Možete li napried?

- Mogu - odvrati djevojka - sada, kada imam opet na sebi svoju opravu i ove športske cipele, hodam mnogo lakše.

- Hoćete li, da se još odmorimo, ili da odmah idemo dalje? - upita opet onaj mladić.

- Možemo ići odmah - prošapta ona.

- Uostalom, još ćete se malo odmoriti, dok budemo ležali vanina čistini. Puzanje ide vrlo sporo i oprezno. A sada ajdemo dalje - završi opet onaj mladić.

Krenuše dalje i za čas su bili na rubu šume. Svi polegoše na trbuhe i počeše polagano, polagano puzati. Trajalo je to blizu pola sata. Djevojka je osjećala boli u dlanovima i u laktima, jer ju je svaki čas nešto iz trave ubolo, a žuljali su je na koljenima i na laktovima oštri kamenčići toliko, da su joj od boli svaki čas navirale suze na oči.

Nakon po prilici pola sata dade onaj prvi mladić rukom znak i malo psiknu. Svi naglo ustadoše i pojuriše pogureni napried. Dvojica mladića, koji su bili s lieve i s desne strane djevojke, primiše je svaki za jednu ruku iznad lakta i povukoše je napried medju sobom, da je jedva dospjela doticati nogama zemlju. Jurili su gledajući samo pred sebe, jer im na tome mjestu, ako ih opaze pograničari, ne koristi više nikakvi oprez, nego treba što prije umaknuti sa čistine i ukloniti se za pećine.

Pretrčali su. Nije se nikoga čulo ni vidjelo, samo je s desne strane dolazio krupni lavež jednog psa, koji je lajao sigurno pokraj stražarnice, koja je bila udaljena od tuda kojih četiri stotine koraka.

Kada su bili na kraju čistine, ukaza se pred njima krupna stiena i za čas skočiše iza nje svi petero u jednoj grupi i svi se baciše u isti čas na zemlju. Nekoliko su časaka ležali na zemlji bez rieči. Nije se čulo ništa nego njihovo težko dihanje i već slabiji lavež psa. Ležali su svi stisnuti u hrpi kao kunići u gniezdu. Onda podiže glavu isti onaj mladić i prošapta:

- Dobro je bilo. A sada moramo odmah dalje, da predjemo preko gudure prije nego se smrkne.

Digoše se i podjoše oprezno puteljkom, zaklonjeni s desne strane visokim stienama, dok je s lieve strane bio duboki ponor. Što su išli dalje, s aza je bivala sve uža, a rub im je ponora bio sve bliži nogama. Išli su uzastopce jedni za drugima, dvojica mladića napried, a dvojica otraga, dočim je djevojka bila u sredini. Onaj, što je pred njom bio, malo okrenu natrag glavu i prošapta:

- Nemojte gledati na lievo, nego samo pred sebe. Stupali su polagano i oprezno dalje. Razmak i zmedju hridi i ponora, koji je sačinjavao stazu, postao je tako uzak, da su se desnim ramenima doticali stiene.

- Još samo malo - prošapta onaj, što je išao pred djevojkom, a malo se zatim svi ustaviše. Staza se je tako suzila bila, da se nije više moglo na nju stati, nego je trebalo preskočiti za jedan dugački korak preko ponora, koji je propadao okomito dolje više od stotinu metara. Onaj pred djevojkom
šapnu opet:

- Ostanite stajati. Kada ja preskočim i natrag se okrenem skočite za mnom, a ja ću Vas na drugoj strani dočekati i prihvatiti.

- Dobro - odgovori djevojka dršćućim šaptom. Najprije je preskoči oonaj prvi, a onda za njim onaj što je pred djevojkom bio. Ona pogleda za njim i onda tek opazi pred kakvim se ponorom nalazi. Malo se zanjiha, kao da će se srušiti u ponor, a onda se trže, učini s lievom nogom kratak korak, odskoči i za tren oka se nadje na drugoj strani ponora u rukama dvojice mladića. Opet se malo zanjiha, zakorači još dva koraka napried i spusti se na zemlju. Noge su joj tako drhtale, da se nije više mogla na njima držati. Ostal a su dvojica preskočila ponor odmah za njima.

- Ne možete dalje? - prošapta onaj prvi mladić i sagne se nad djevojku.

- Odmah, samo da se malo oporavim - odvrati djevojka i pritisnu dlanove obiju ruku na sljepočice, malo ih protrlja, a onda dodade:

- Evo, možemo ići dalje - i htjede ustati.

Onaj joj mladić položi ruku na rame, zadrži je da ne ustane i prošapta:

- Sada, imamo vremena počinuti, jer smo prošli onaj ponor, preko koga po mraku ne bi nikako mogli proći - i sjede kraj nje. Sjedoše i ostali. Sjedili su kojih deset časaka, a onda prošapta onaj prvi:

- Hoćemo li?

- Idemo - odvrati djevojka.

Ustadoše i podjoše dalje. Opet su se penjali po kamenitom tlu, a pod nogama im se je sklizio šljunak. Išli su kojih petstotina koraka, a onda se ustaviše.

- Sada dolazi glavno i zadnje- prošapta prvi . -Treba preći ovu hrid, koja je pred nama. Kada preko nje priedjemo, prešli smo i granicu. Hrid nije široka.

Onda se poredaše tako, da je napried išao onaj prvi mladić, za njim dvojica, a medju njima djevojka i konačno jedan iza nje. -Napried- prošapta prvi.

Opet se sagnuše i pojuriše što su bolje mogli.

- Stoj! - odjeknu jedan glas iz daljine od kojih šestdeset do osamdeset koraka.
- Stoj! - odjeknu jeka u pećinama.

Oni jurnuše napried kao striele. Prasnu pušćani hitac, a nad glavama im nešto zazvižda.

Mladić, koji je bio s lieve strane djevojke, pograbi je i diže na obje ruke te skoči napried kao lav sa plienom u zubima. Prasnu drugi i treći hitac, a kugla zazviždi djevojci kraj uha. U taj se čas mladić baci skupa s njom na zemlju, koja je već bila strma i padala na drugu stranu preko hridi. Bili su već s onu strane granice i valjali se po šljunku niz kosu strminu, a za njima su se valjala još dvojica mladića, dočim četvrtoga, koji je na hridi bio s desne strane djevojke, nije bilo. Ostao je na hridi. Pogodio ga je drugi hitac.
 
45. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #46 : Siječanj 14, 2016, 17:43:37 »


Gola i kamenita kosina, niz koju su se kotrljali, nije bila dugačka. Nakon tridesetak metara bila je već šuma. Ustaviše se na rubu šume, podigoše se i skočiše u šumu. Onaj mladić donese djevojku u šumu na rukama i položi je na zemlju kraj jednog debelog stabla.

- Gdje je Tihomir? - upita onaj prvi mladić.
- Pao je - odgovor i onaj, što je na hridi bio iza djevojke - kugla ga je pogodila u glavu.

- Vječni mu mir! - reče prvi mladić i sva trojica skidoše kape i oboriše glave. Tako su stajali i šutili nekoliko časaka, a onda prvi reče:

- Ustaša Tihomir!

- S nama je! - odgovoriše jednoglasno druga dvojica mladića.

Onaj prvi mladić sagne se prema djevojci, zaviri joj u oči, koje su ukočeno gledale. S lieve strane čela, tik kod sljepočice, tekla joj je krv i curila niz bliedo lice. Brzo i zvadi iz džepa mali omot, a iz drugoga džepa malu bočicu i izpra joj ranu alkoholom. Rana je posve malena bila, a krv je jako curila, jer je rana očito bila na nekoj žil ci i jer je krv od uzbudjena naglo strujala.

- Nije ništa - prošapta djevojka bliedim usnama, ustade i dodade:

- Idemo dalje.

- Idemo - rekoše svi u jedan glas i zadjoše u šumu.

Išli su kroz borovu šumu kojih pola sata, a onda izidjoše na zelenu čistinu, preko koje je vodio dosta dobar put.

Stupali su putom u dva reda. Napried je išla djevojka sa onim mladićem, a ostala dvojica za njima. Sunce je bilo već davno zapalo, a po brežuljcima Karavanki, što su se spuštali valovito, provlačio se je kroz šume i zelene livade mrak kao tamnoplava koprena, kroz koju su iz daleka svjetlucala svietla prvih selskih kuća, što se nalaze u blizini granice. Iz daleka, iz jedne doline, razliegao se je glas zvona što je zvonilo na večernju molitvu.

Tuga je stupala čvrstim korakom i uzdignutoga čela, a na ružučastom licu odražavala joj se je ona jaka zagonetna i ukočena crta lica.

XXI.

Lausanne, 1. rujna 1934.

Dragi prijatelju!

Ne mogu ti opisati, kako sam sretan, što si mi izhodio, da sam ja poslan ovamo u ovoj važnoj misiji i ne mogu naći dosta rieči, kojima bih Ti se zahvalio za tu uslugu. Zašto sam tako sretan, vidjet ćeš odmah iz mojih daljnjih redaka, a ovdje u početku lista želim Ti najprije javiti da sam svoju zadaću podpuno izvršio, kako mi je naloženo.
Čim sam došao ovamo, pokušao sam se staviti u vezu s našim poslanikom u Bernu, da ga zamolim da mi bude na ruku, ako u ovom poslu budem trebao kakve njegove pomoći, nu nažalost nisam ga našao, jer se nalazi na dopustu. Budući da sam dobio nalog, da ta moja misija ima ostati podpuno tajnom i da o njoj ne smije ništa nitko znati osim eventualno jedino poslanik, nisam naravno ni pokušao, da se obratim na koga od tajnika ili savjetnika poslanstva. Dakle, ostalo je na meni samome, da misiju obavim bez ičije pomoći i obavio sam je.
Našao sam najbolji hotel, koji leži na divnom mjestu i uzeo sam u zakup odgovarajuće apartmane na vrieme od 15. listopada do konca mjeseca. Hotel je duboko u parku, na povišenom mjestu sa krasnim pogledom na plavo ženevsko jezero. Razvidi o sam sve. Položaj i sama zgrada odgovaraju podpuno, te sam uvjeren, da će biti sve u redu. Sa profesorom sam govorio već nekoliko puta, pa je i to u redu. Službeno sam izvešće poslao još jučer navečer.
A sada ono drugo. Ovdje sam bio jedanput kao djak pred deset godina, nu istom sam sada pronašao, kako je ovdje liepo. To me je zadržalo, da sam već jučer odputovao nakon što sam posao svršio, kako sam bio nakanio, da poslije svršenoga posla proputujem cielu Švicarsku, te sam odluči oostati ovdje što dulje budem mogao. Nu ostao sam ovdje i još radi jednog drugog razloga. Ti ćeš se, kada pročitaš ovo pismo, nasmijati i reći: sigurno opet žene. Nu prevarit ćeš se, jer se ovaj put ne radi o ženama, nego samo o jednoj ženi.
Ovdje u hotelu, u kome stanujem, nalazi se jedna prekrasna žena. Došla je ovamo drugi dan iza moga dolazka. Liepa je kao boginja. Takove ljepote još u životu nisam vidio, a tako misle i svi drugi. Moj je hotel prvorazredni mondeni hotel, kamo preko ljeta dolaze najljepše i najbogatije Amerikanke, nu hotelski mi personal veli, da takove ljepotice još ovdje nije bilo. Ne zna se, što je na njoj ljepše: stas kao u vile, oči plave, plavije nego ženevsko jezer o, kose plave, vanredno čudne plave boje, put biela kao u mlieka, a lice ružičasto kao zora.
Sve se oko nje vrti, nu moram se pohvaliti, da se meni sreća najviše smije. Bit će da je istina ono, da se u ljubavi oprečni tipovi najviše privlače. Ja sam ovdje u hotelu gotovo jedini izraziti crni tip, pa je valjda to, što ovu plavu ljepoticu privlači.
Ona je češka državljanka, nu čini se da potječe iz jedne od onih obitelji bivše Austrije, koje su već davno poniemčene, dok je Češka bila još pod Austrijom. Eto sada možeš razumjeti, zašto sam Ti tako zahvalan. Sada je šest sati poslije podne i ona će već sigurno biti dolje u hotelskom parku. Stoga zaključujem i idem dolje, da mi se i danas oči naužiju one ljepote, koga užitka nažalost ne mogu s Tobom dieliti, jer si tako daleko. Budi mi zdravo, dragi rodjo Špiro, pozdravlja Te,
Tvoj prijatelj Uroš.


Trideset godišnji čovjek, crne puti i crne kose, stavio je energičnim pokretom ruke svoj podpis na pismo, što ga je odtipkao na malom pisaćem stroju. Pročitao ga je još jedanput, previnuo ga i stavio u već naslonjenu omotnicu, metnuo ga u džep i izišao iz sobe elegantnoga hotela, što se nalazi na lievoj strani uzbrdite ulice, koja vodi od kolodvora u grad.

U parku je pred hotelom zastao i pogledao u jednu malu aleju, u kojoj je obično u to doba na opruženom stolcu ležala u hladu ona liepa žena, o kojoj je pisao svome prijatelju. Stolac je u sjeni na svome običnome mjestu bio, nu nje nije bilo. Obišao je po još nekoliko puteljaka, nu kada je nije nigdje vidio, otišao je na postaj u i predao na kolodvorskoj pošti pismo, a zatim se odmah vratio u hotelski park. Pruženi stolac u sjeni bio je još prazan. Uroš sjede pred hotelom na vrh glavne ulazne aleje, odakle je mogao vidjeti tko ulazi i izlazi iz hotela. Mislio je, da je plava dama još u svojim sobama u hotelu, pa će je vidjeti kada izidje. Pred hotelom je sjedilo još nekoliko gostiju. Jedna je stara Amerikanka sjedila udobno u jednome pletenome stolcu, a kraj nje je sjedila suha djevojka s očalima i nešto joj čitala iz jedne knjige. Jedan se je debeli gospodin igrao s jednim malim psićem, a dvie su gospodje sjedile ukočeno u pletenim stolcima i razgovarale englezki. Malo podalje sjedilo je još nekoliko gostiju obojega spola. Nakon nekoga vremena izidje iz hotela jedan gospodin srednje dobi, s kojim se je Uroš Muštulugdžić upoznao odmah prvoga dana, kada je u Lausannu stigao, i s kojim je često razgovarao. Taj gospodin pogleda s vrata po parku i kada je vidio Uroša, uputi se polaganim korakom k njemu. Pozdraviše se i gospodin sjede pokraj njega, malo se osmjehnu i reče francuzkim jezikom:

- O, gospodin Ourosh, Vi ste večeras sami. Zar Vam se iznevjerila liepa plava dama?

Uroš se usiljeno nasmija i odgovori takodjer francuzkim jezikom s izgovorom i naglaskom, kako se obično čuje iz usta balkanskih diplomata:

- Gospodin Boussier, zar ne možete predpostaviti, da sam se možda ja iznevjerio njoj?

- To si doista ne mogu predpostaviti - odgovori Francuz živahno - jer je samo kod žena moguće, da one iznevjere mužkarca sa drugim, lošijim i ružnijim od njega. Da se pak čovjek iznevjeri jednoj liepoj ženi, mora uzrok ležati samo u tome, da je našao jednu drugu, još ljepšu. Koliko ja znam, ovdje u Lausanni, a vjerojatno ni na daleko odavle nema ljepše od ove plave dame. Ja barem na Vašem mjestu i u Vašim godinama ne bih toga sigurno napravio.

- Tako Vi, dakle, sudite o vjernosti žena? Vidite, ja na primjer držim, da liepa dama, o kojoj je ovdje govora, ne bi mogla biti nevjerna onome, koga voli.
- A po čemu to sudite?

- Po tome, što je vrlo ponosna.

- Oh, kako se varate - zapjeva Francuz. - Nemojte mi zamjeriti, ali ja bih Vam rekao, da previsoko cienite značaj žena. Žena je ponosna samo onda, kada se osjeća nadmoćnom nad jednim mužkarcem, a najmoćnija je nad njima baš onda, kada ga vara.

Uroš je razgovarao sa Francuzom, nu svaki je čas pogledavao na hotelska vrata i prema vratima hotelskog parka, kao da ga razgovor mnogo ne zanima.

Oko sedam sati unidje u park dostojanstveno i tiho jedan elegantni samovoz marke Packard i zakrenu alejom odredjenom za samovoze, te se zaustavi bez štropota desno od hotelske zgrade na mjestu odredjenom za samovoze, a i za volana skoči jedna dama, zalupi vratašcima od prvoga sjedala elegantnim pokretom ruke, koji je odavao podpuno vladanje sa svim onim, što čovjek oko samovoza mora znati, a onda podje prema ulaznim vratima hotela. Urošu je srdce naglo zakucalo, a očima je pratio elegantnu damu, koja je stupala oduljim koracima i gledala ravno pred sebe. Uroš je očekivao svaki čas, kako će se brže u tom času ustati i pozdraviti je. Nu dama je prošla, ne obazreći se nikuda, kao da je jako zamišljena. Uroš se je malo u neprilici vrtio na stolcu. Dama nije ni inače u svome ponašanju pokazivala kakve koketnosti, nu ovaj čas je izgleda još mnogo ozbiljnija nego obično. Uroš ju je pratio očima, sve dok nije zamakla u hotel, a nije ni opazio, da je i Francuz isto tako očima prati.

- Danas je plava dama nešto previše ozbiljna- reče Boussier - nije se udostojila usrećiti nas niti sa jednim pogledom.

Uroš odvrnu pogled od hotelskih vrata i odgovori raztrešeno:

- Da, vrlo je ozbiljna.

- Čudne su te mlade iliepe žene - reče Francuz, kao da je želio nastaviti razpravljanje o ženama - koje često promiene svoje ponašanje prema mužkarcima, da ih čovjek ne može ni prepoznati , a bez ikakva razloga.
- Razlog će neki biti, samo mi mužkarci . . . - odgovori Uroš kao da se hoće domisliti, koji bi razlog mogao biti, da je dama večeras tako mimo njega prošla. Ili je zaokupljena nekim mislima, pa ga nije ni opazila, ili ga je vidjela, nu nije htjela k njemu se okrenuti i z Bog zna koga razloga. U mislima prodje zadnjih nekoliko dana, odkako se je s njome upoznao, nu ne nadje ništa, napose ne u zadnjem jučerašnjem razgovoru, čime bi bio on dao povoda, da se ona danas tako drži. Sinoć su se razstali srdačno i upravo prijateljski.

Tako razmišljajući, zaključi Uroš u sebi, da taj razlog sigurno leži izvan njega i da je dama tako ozbiljna, ili možda čak i žalostna, jer joj se je nešto dogodilo, jer je dobila neku neugodnu ili žalostnu viest ili nešto sličnoga. Pomisao na to potaknu u njemu odluku, da se te večeri dami čim više približi, da joj reče nešto naročitoga, nešto osobitoga, što bi je mogl orazvedriti i razveseliti, jer je očito, da joj treba neke naročite razonode i utjehe, koja će je trgnuti iz stanja, u koje ju je stavio taj neki njemu nepoznati razlog.

Kada je dama unišla u svoje odaje spusti se umorno na divan, leže nauznak i pokri lice obim rukama. Ležala je tako neko vrieme, a onda odmaknu ruke s očiju i zagleda se u strop.

- Dakle večeras - reče sama u sebi - treba upotriebiti sve sile. Oh, kako je to težko! Kako je težko glumiti na ovoj velikoj pozornici, na kojoj se počima odigravat i jedna velika tragedija, u kojoj je na mene zapala znatna uloga. Da, ono što nisam mogla još polučiti kroz ove dane, treba postići danas, jer vrieme prolazi, kao da ga vjetar nosi.

Opet pokri rukama lice i oči, kao da će si u tami lakše stvoriti sliku i plan, što i kako treba te večeri raditi. U mislima prodje sve dogodjaje i sve što se je zbilo u vrieme od gotovo dvie godine, što se je sva posvetila jednoj uzvišenoj dužnost i za domovinu i narod. A onda nakon nekog vremena skide opet ruke s očiju, malo se izpravi i pritisnu na električno zvonce, koje je stajalo na malom okruglom stoliću, što je smješten bio blizu divana sa kutijom cigareta i zdjeli com za pepeo, te uzdahnu:

-Težko je, ali dužnost treba izpuniti.
 
46. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #47 : Siječanj 14, 2016, 17:44:20 »


Za koji se čas otvoriše vrata, a u sobu unidje njezina sobarica.

- Rina, molim Vas, priredite mi večernju haljinu - reče dama melankolično.

- Koju želite večeras obući? - upita sobarica i podje u pokrajnu sobu, u kojoj se je nalazila garderoba plave dame.

- Koju? Ne znam. . . izvadite jednu, koju još nisam imala na sebi.

- Onda onu ružičastu, onu za koju ste kod probe rekli, da Vam se osobito svidja - doviknu sobarica već iz garderobe.

- Dobro, izvadite onu. Ostat ćete ovdje, da mi pomognete obući se, nu najprije priredite kupku.

Sobarica izidje iz garderobe i pogleda je malo upitno, a ona reče ponovno:

- Danas sam vozila sa sto kilometara, pa se osjećam jako umornom.

- Sigurno ste opet bili jako daleko - reče sobarica.

- Jako daleko, draga moja Rino.

- Zašto vozite tako strašno brzo i tako daleko? Zašto se tako umarate, kada Vam to nije potrebno. Ja znam, da je liepo voziti samovoz, ali tako kako Vi radite. . . pa jedanput ćete se ubiti negdje na cesti.

- Da ću se ubiti ? - zapita dama naglo i podiže se na rukama, malo se zamisli i onda reče:

- Ne, ne ću se ubiti ? A bili Vama, Rino, bilo žao, da se ja ubijem?

- Kako to možete pitati, - začudi se Rina - a onda kolikima bi još i drugima bilo žao?

- Koji su to drugi, kojima bi bilo žao? Što Vi znadete, da li ima ikoga, tko bi za mnom žalio.

- Znam, - doviknu sobarica iz garderobe vrlo glasno

- Znam! Koliko sam Vam puta vidila suze u očima, kada dodje od vremena do vremena jedno pismo i kada ga čitate. Onaj tko Vam ta pisma piše, mora da Vam je vrlo drag i da Vam liepo piše, jer sva druga pisma što ih dobivate, čitate bezćutno kao kakvi stari župnik, što čita svoj breviar onako već od navike.

Plava se dama opet pruži na divan, savi obje ruke pod glavu i zagleda se u strop.

- A što bi rekao onaj crni gospodin diplomat, što ovdje u hotelu toliko uzdiše za Vama - reče opet sobarica vragoljasto i unidje iz garderobe u sobu.

- Odakle Vi znate, da je on diplomat - upita dama i pogleda preko oka sobaricu.

- Odakle znam? Rekao mi je hotelski vratar. Kaže, da ima diplomatsku putnicu. I večeras je hodao dolje po parku kao izgubljeni sin i s očajnim licem, jer Vas dolje nije bilo. I on bi sigurno za Vama žalio, jer mora da je strašno zaljubljen u Vas.

Dama nije ništa odgovorila, a u sebi je mislila: Vidjet ćemo večeras. Odmah ću mu na licu vidjeti, kako je djelovalo na njega, što sam prošla, a da ga nisam ni pogledala.

- Kažete, da je on diplomat - reče dama nakon stanke, - a što mislite, da li on zna, tko sam ja?

-Pa valjda je toliko pametan bio, pa je upitao kod vratara, kao što sam i ja pitala za njega. To naslućujem, ali nešto drugo znam pozitivno.

- Što bi to bilo?

- Znam, da je strašno ljubomoran na mladoga elegantnoga gospodina, koji je prekjučer s Vama večerao. - Kako to znate?

- Znam po tome, što je pitao vratara i konobare i hotelske sobarice, da li znadu, tko je taj mladi gospodin.

Dama naperi znatiželjno uho, kao da je to jako zanima, a onda u želji, da to još jedanput čuje, zapita:

- Mislite, da se je zbilja za njega zanimao?

- Kažem Vam, sviju je pitao. Sigurno je htio saznati, što Vam je taj mladi gospodin.

- Mislite li zbilja, da je ljubomoran na toga mladića?

- Ne samo što ja to mislim, nego mi je to rekao i hotelski vratar. Rekao. . . nije baš izričito rekao, nego se je kada mi je to pripoviedao, podsmjehnuo tako značajno, da bi svakoj guski bilo jasno, što je time htio reći.

- Idemo, Rina, dosta je brbljanja - reče od jedanput dama i ustade energično sa divana. - Odmah ću se okupati, a onda ćemo se oblačiti.

U pol devet sati unišla je plava dama sama u luksuznoj večernjoj haljini u jedaći salon hotela. Na intenzivnom svietlu, kojim je sa velikih kristalnih lustera bila obasjana razkošna dvorana, bielile su se njezine gole ruke, vrat, prsa i pleća kao prvi snieg na zimskome suncu. Prišla je k jednom stolu, koji je bio rezerviran za nju uz stienu, po prilici u sredini dvorane. Dok je kroz dvoranu prolazila, pratile su je, kao i svake večeri , oči svih gostiju, koji su u dvorani bili, a kod mnogih se je stolova moglo vidjeti, kako se po tkogod nagiba svome susjedu, kao da ga nešto pita, ili kao da mu nešto kazuje, što se odnosi na plavu damu.

Uz suprotnu stienu, baš usuprot plavoj dami, sjedile su dvie vrlo elegantne dame i dva otmjena gospodina. Svih četvero je napadno gledalo u plavu damu, kada je kroz dvoranu prolazila.
- Vrlo liepa žena - reče jedna od tih dviju dama - poznajete li je? - Ta je dama sa svojim suprugom stigla istom toga dana u hotel, dočim je drugi par bio u hotelu kojih osam dana, pa je dama što je pitala, mislila da je oni možda poznaju.

- Ne poznamo je dobro, - reče njezina susjeda - i nitko ovdje pravo ne zna, tko je i što je. Čitav se hotel zanima, nu gotovo ništa se ne zna o njoj. Zna se tek, da ima češku putnicu, da govori njemački i francuzki, da ju je ovamo doveo jedan malo postariji gospodin, koji je odmah zatim odputovao, da ima vrlo elegantni samovoz, koji sama vozi i s njime juri po cestama kao luda, da se ponaša otmjeno i ozbiljno, da je većinom sama, da je prekjučer prvi put s njome večerao jedan vrlo elegantan i mlad gospodin, te konačno, da se za nju vanredno zanima - eno, onaj crni gospodin, neki diplomat s nekim čudnim imenom, koje ne može nitko pravo izgovoriti, i što sjedi, eno tamo, za prvim stolom tik do nje, i koji ju je tako pobožno pozdravio, kada je unišla, a kome se je ona, kako sam baš opazila, večeras kod pozdrava nasmiješala prijaznije negoli obi čno, - završi dama, nakon što joj je bilo već posve ponestalo daha, dok je muž one druge dame kimnuo glavom kao da je htio reći: - kako vidim, baš se o njoj ni ne zna Bog zna kako mnogo.

Plava dama za vrieme večere nije uobće razgovarala sa crnim gospodinom, što je sjedio za susjednim stolom, nu ona ista dama, što je o njoj tako malo znala, primietila je dosta dobro, da su se nekoliko puta medjusobno pogledali duljim pogledima, negoli to obično susjedi čine, i da su se jedno drugom čak i nasmiješili nekoliko puta, iako je to bilo vrlo diskretno i ne napadno učinjeno. Primietila je isto tako posve točno, da je plava dama večeras izgledala još ljepša i još zamamljivija nego do sada, ako je to uobće moguće, te da se je čak i ponašala nešto koketnije nego obično, a crni gospodin, da je bio nešto nervozniji nego drugih dana.

Tek kada je svršila sa večerom, ustala je plava dama i pošla, a gotovo je istodobno ustao i crni gospodin te joj se približio, a onda izmieniše nekoliko rieči te on nešto zacrvenjen u licu izprati je iz dvorane.

Opet su sve oči bile uprte na njih, a ona dama, što je o njoj tako malo znala, opet je posve i zpravno opazila da crni gospodin nije baš najbolji izbor i reče susjedi:

- Ne može se baš reći, da ni on nije liep čovjek, nu. . . nekako me nešto smeta kod njega. Ne izgleda dosta otmjeno, a pogotovo kraj njezine elegancije i miline, izgleda nekako nesiguran i kao da mu nešto ne dostaje, kako se kaže, na djetinjem odgoju. Ne, uz nju bi pristajalo nešto mnogo finijega. Onaj preksi noćni mladi gospodin mnogo je bolje odgovarao, mnogo je otmjeniji, samo da nije tako mlad, - i na licu se dame odrazi upravo nekakva zabrinutost i žalost, što ovaj crni kavalir ne pristaje baš tako dobro uz plavu damu. A ima takvih ljudi na svietu, koji doista od srdca sudjeljuju sa drugima u njihovim žalostima i radostima, makar ih ni ne poznaju, baš kao da se radi o njima samima ili njihovim najbližima. Neki se time upravo aktivno zabavljaju, a neki se time bave kao obrtom.

Plava dama i Uroš su izišli na terasu, gdje je čekala sobarica Rina sa lakim ogrtačem, obtočenim bielim pahuljastim krznom, koje je zagrnula na pleća svoje gospodarice, a onda su njih dvoje sjeli jedno pokraj drugoga u udobne pletene stolce.

- Danas sam bio vrlo žalostan - reče Uroš, da započne nekako razgovor.

- Žalostan? - začudi se plava dama. - Zašto ste bili žalostni?

- Zašto? Iz vrlo jednostavnoga razloga - reče turobno diplomat - jer nisam imao cieli dan sreće, da Vas vidim, a onda kada sam Vas konačno navečer vidio, kada ste se povratili s autom, prošli ste pokraj mene kao dužnik pokraj svoga vjerovnika, a da mi niste priuštili nijednog pogleda.

- Gdje sam prošla kraj Vas? - upita dama kao iznenadjena, kao da ga zbilja nije vidjela.

- Gdje? Tu dolje u parku pred hotelom - odgovori Uroš s glasom, koji je zvučio iskreno i iz koga se je vidjelo, da podpuno vjeruje njezinim riečima, jer je i ona svoje čudjenje izrazila tako iskreno, da nitko ne bi mogao posumnjati da ga je doista vidjela.

- Ah, može biti - odgovor i dama i pogleda malo na stranu - može biti, nu nije čudo, jer sam bila umorna. Poslije brze vožnje uviek sam umorna, a osjetila kao da mi postanu tupa. Dok sam uz volan, u najvećoj brzini čujem i vidim sve tako jasno, a kada izidjem iz kola, onda kao da me tišina i mirovanje omame i nekako otupe.

- Vi uviek vozite velikom brzinom?

- To je moj najveći užitak. Juriti - reče dama vrlo živahno i pruži ruke, kao da će ih metnuti na volan, - reče, divljom brzinom u bezkonačnost, to je tako divno! Onda čovjek na ništa ne misli, sve zaboravi i uživa, kao da sve izčezava s onim brzojavnim stupovima, kojih tako kraj ceste vrtoglavo nastaju, a ostaje samo sreća i zadovoljstvo, te želja juriti i juriti još brže, daleko, daleko i razletiti se od brzine u neki eter, u neke iskre, kao što se razlete one sjajne zviezde, što za vedrih zimskih noći padaju sa plavoga neba.

Uroš je gledao u njezino zanosno lice, koje se je doista iskreno zanašalo, kada je mislila ili govorila o svojoj divljoj jurnjavi, i u plave oči koje su doista bljeskale kao zviezde na vedrom zimskom nebu. A ona je onda nastavila malo mirnijim i nešto turobnijim glasom:

- Tako sam naučila, na to sam navikla od djetinjstva. Kada sam imala šestnaest godina, već sam tako jurila i već sam se na svojim kolima utrkivala s vjetrom, s olujom i sa jurećim brzim vlakovima, te tražila zgode, da i zpred njih projurim baš u času, kada se uz tračnice spušta na cestu rampa.
 
47. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #48 : Siječanj 14, 2016, 17:45:14 »


Kod tih joj rieči nije više glas zvučio tako iskreno kao malo prije, niti joj je lice bilo tako istinski zaneseno, nu Uroš toga nije mogao opaziti, jer su njegove oči i njegovo lice bili toliko zaneseni i opojeni njezinom ljepotom i sladkoćom, da mu je sve na njoj bilo iskreno i uvjerljivo. U sebi je mislio, što je zapravo i tko je ta liepa i neobična žena, kakva joj je prošlost, kakv je roman njezina život, a i što sada ovdje u ovom gradu i u ovom hotelu proživljuje? Znatiželja je sve više u njemu rasla te je odlučio, da će je pitati, otvoreno i iskreno, kao što bi i on iskreno i otvoreno rekao njoj sve o sebi što bi je god zanimalo, jer bi onda oćutio, da joj se nalazi bliže, i da bi prekoračio sve ograde, koje ga od nje diele, a koje izmedju njih postavlja činjeni ca, da se još dobro ne poznaju, da su se tek pred nekoliko dana prvi put vidjeli i upoznali , do tada posve strani i nepoznati, koje je ovdje puki slučaj upoznao i možda jedno na drugo uputio. Sigurno i ona sama, i bez ikoga svoga, osjeća potrebu da se s nekim bliže upozna, da se nekome povjeri, a taj netko može biti samo on, prema kojemu je jedinom medju svima ovdje u hotel u pokazivala sklonost, koga evo večeras susreće s onim svojim neodoljivim pogledom i kraj koga, evo sada sjedi ovdje na terasi i tako mu zanosno pripovieda o sebi.

Što je ona? Djevojka, udata žena ili udovica? Bogata je bez dvojbe i vrlo naobražena. Možda žena kakvog milionera, industrialca, kakvog starca, ružnog i sebičnog čovjeka. Sve to, sve bi to Uroš htio u jedanput znati, sve ga to zanima i sve je to za njega ovaj čas vrlo važno. A tko i što joj je onaj mladić, što je s njom preksinoć večerao? Brat, prijatelj, ljubavnik? Na što ona sada misli, sada kada sjedi tu kraj njega i gleda preko vršaka stabla tamo preko jezera, koje ima plavu boju kao njezine oči, i preko jezera i preko onih brda, što se dižu odmah tamo kod one druge obale, tamo iza njih u Francuzkoj? Da je pita? Dama je te večeri bila vrlo razgovorljiva i nije mu bilo težko pitati, pa reče:

- A zar se uviek sami vozite u svome automobilu?

Plava se dama malo nagnu napried i pogleda ga iz bližega, a on se malo smete i osjeti kako je zadrhtao.

- Sama - odgovori ona, a onda se vragoljasto nasmija - uviek sama, kada nema nikoga, tko bi se htio sa mnom voziti.

Uroš se začudi:

- A tko se ne bi htio s Vama voziti? Zar bi se mogao naći netko, tko ne bi htio biti s Vama, pa i na jedan čas?

Ona se opet nasmija:

- Boje se. Ljudi se boje žene, koja divlje juri sa samovozom. I moj se muž boji.

- Vaš muž? Vaš muž? - promuca Uroš, a dah mu malo zastade.

- Da, moj muž - odgovori dama i pogleda ga izazovno, nu ujedno i vrlo pozorno kao da hoće vidjeti kako je to na njega djelovalo.

Uroša se je u prvi čas neugodno kosnulo to odkriće, nu brzo mu dodje misao da je tako bolje, i ona postade za njega još više privlačljiva. To znači za njega veću slobodu, bez ikakove obveze, bez ikakovih posljedi ca, a sigurno isto tako i za nju. Njezin ga je izazovni pogled u tome još više učvršćivao, on se oduševi još i reče:

- Da sam ja Vaš muž, ja se ne bih bojao. Ja bih s Vama jurio kuda god hoćete, makar i u smrt.

- Zar biste doista? - upita ona glasom, koji nije izražavao toliko znatiželje koliko neki poziv.

- Bih doista - odgovori Uroš uvjerljivim glasom, kao da bi to htio odmah i dokazati.

- Sutra ću Vam dati prilike, da to dokažete - odgovori dama, nasloni se malo natrag i spusti s ramena ogrtač, izpod koga se ukazaše biele ruke i gola ramena, a glavu zabaci malo natrag i pogleda Uroša dugim privlačivim pogledom, kao da ga zove k sebi.

On se malo uzkomeša na svome stolcu i zagleda se u nju, kao da će ju očima progutati. Nije odmah znao što bi rekao, a onda promuca:

- Makar i odmah večeras!

Ona spusti glavu i malo se zamisli, a onda je opet zabaci natrag i reče:

- Ne, nego sutra poslije podne. Večeras sam umorna. - A onda ga opet pogleda izazovno i dodade:

- A Vi? O meni smo sada dosta govorili, a sada da čujemo nešto o Vama.

- O meni . . . O meni ? Što bih Vam mogao reći o sebi - odgovori Uroš, koji doista u taj čas nije znao, što bi joj o sebi mogao reći.

- I Vi imate sigurno neku pasiju - reče ona malo nehajno i ogleda se oko sebe. Na terasi se je već dosta gostiju nakupilo bilo, a mnogi su opet gledali u nju. Ona zakrenu glavom, kao da hoće izraziti neko nezadovoljstvo, a onda odmah dodade:

- Nemate li ništa proti tome, da sidjemo dolje u park, jer je ovdje čovjek uviek tako i zvrgnut znatiželjnim pogledima, a to mi već počima dosadjivati.

- Dapače - odgovori Uroš, a zatim ustade i sidjoše u park pred hotelom, te skrenuše u onu aleju, u kojoj je dama obično sjedila. Ona je išla tik uz njega tako, da ga je od vremena do vremena malo ramenima doticala.

- Dakle, da čujemo, što je Vaša pasija - reče ona kada su došli do aleje, gdje je bilo malo tamnije i pogleda ga živahno sa strane.

- Nemam nikakove naročite pasije, koju bih Vam mogao reći i koja bi Vas zanimala- odgovori on malo u neprilici . Ona se malo ugrize za donju usnu, a onda reče kao nekim priekornim glasom:

- Pa ipak neku osobitu pasiju morate imati. Zar ni ovdje u Lausanni nema ništa osobitoga, što Vas naročito zanima?

- Ovdje ima samo jedno što me zanima. . . - A to je? - prekide ga dama.

- To ste Vi – odgovori on naglo, kao da su mu te rieči nehotice pobjegle. Ona se nasmija poluglasno i reče:

- To sigurno najmanje. Kada sam ja došla ovamo u Lausannu, Vi ste već bili ovdje. Dakle je netko drugi, tko Vas je zanimao i radi koga ste ovamo došli . Hm? - reče ona, nagnu malo glavu i pogleda ga pogledom, koji bi mogao značiti: - uhvatila sam te, što veliš na to?

On je došao u očitu nepriliku, a onda promuca:

- Istina, došao sam prije Vas, nu. . . ne radi ikoga. . . nego sam došao. . . tako. . . došao sam malo na odmor.

- Ali Vi se baš jako ne odmarate? - reče opet ona - ili Vam je ona osoba, koj u tako često posjećujete, tako ugodna, da Vam i trud, s kojim svaki dan k njoj idete, pruža ne samo zabavu i veselje, nego i odmor.

Uroš je doista svaki dan odlazio dva puta u onaj hotel, u kojemu je uzeo u najam sobe, da dade potrebne upute, kako će se nastanba porazdieliti i namještaj urediti, a išao je mnogo puta i jednom profesor u zubaru, da s njime dogovori radi ordiniranja, koje će doći u obzir poslije petnaestoga listopada. Kada je dama te pohode spomenula, on pomisli da ona sumnja, da on u tom hotelu nekoga posjećuje, valjda neku ženu, i da to kod nje izaziva ljubomor ili barem osobitu znatiželju, pa reče:

- Istina je, da ja svaki dan idem ovdje nedaleko u jedan hotel, nu ne idem se tamo odmarati u onom smislu, kako Vi to mislite, nego idem po poslu, po jednoj dužnosti, koju sam preuzeo na sebe, da je uz moj odmor koji provodim ovdje, obavim za jednog mog prijatelja - završi Uroš, birajući oprezno rieči.

- O, onda oprostite! Poslove ja ne smatram pasijom, pa kakove god oni vrste bili. I stoga me ti Vaši poslovi ne zanimaju. Pitala sam Vas to, da mi rečete, kakovu naročitu pasiju imate - reče dama tonom, iz koga se je moralo razabrati, da ona ne vjeruje, da se radi o nekom poslu i opet se malo ožulji ramenom o njega, a svojom rukom tek neznatno dotaknu njegovu ruku kao nehotice. Urošu udari krv u glavu, ustavi se, a onda zakorači prema njoj, kao da će je primiti za ruku, nu onda se svlada i reče:

- Vi mi ne vjerujete, nu ja Vam velim, da se doista radi o poslu, odnosno o jednoj uslugi. Jedan moj prijatelj kani oko petnaestoga listopada doći ovamo na odmor, pa me je zamolio, da mu u odnosnom hotelu rezerviram sobe za njega i za njegovu obitelj, i eto, ja sam mu tu uslugu učinio.

Dama malo probliedi, osjeti u grlu mali uzao, nu brzo se svlada i reče posve nahajnim glasom:

- Molim, vjerujem ja Vama, samo se čudim, da nemate nikakve druge pasije, nego za svoga prijatelja rezervirati sobe u hotelu. - To reče malo ironično, nasmija se i opet ga pogleda zavodljivo.

- Ali već sam Vam rekao moju pasiju. Cieli dan ne mislim na ništa drugo, upravo ne ću i nemogu misliti na što drugu, nego samo na Vas i nastojim uviek samo na tome, da Vas vidim, a danas kada Vas poslije podne nije bilo, bio sam vrlo nesretan.

Ona se primaknu još bliže k njemu, toliko da ga je trajno doticala svojim ramenom i laktom, a kadkada je zakoračila malo na stranu i onda bi se još jače pritisnula na njega. On je svakoga toga puta osjetio, kako mu se u srdcu nešto steže, a tielom prodju neki ugodni trnci. Lice mu je gorilo i činilo mu se je, da mienja boju.

Ona reče opet:

- To mi vrlo laska, ali mi nije ravnodušno, da ipak kraj svega toga idete svaki dan još nekuda, kuda Vas sigurno još jedna pasija vuče, da isto tako vidite valjda nekoga, radi koga ste nesretni, ako ga ne vidite, recimo, cielo jedno poslije podne kao mene danas.

Sada ga je pogleda još izazovnije i ljubomorno. Diplomatu je ta njezina ljubomornost još više razdražila, pa reče:

- Ali kazao sam Vam, da idem u hotel po tom poslu.

- Pustimo Vaš posao, ne radi se o tome. Radi se o nečemu drugome. Zar Vas nisam već nekoliko puta susrela kraj jedne kuće, u koju tako rado zalazite?

- Aha! - dosjeti se Uroš i malo se nasmija - to Vi mislite! Sada mi opet ne ćete vjerovati, kada Vam kažem, da je i to za prijatelja.

- Kako je to kolosalno - reče ona u smiehu - imate prijatelja, koji sve pokriva. Dakle, i tamo idete radi prijatelja. A r adi koga ste prijatelja bili tako nesretni, kada mene danas poslije podne niste vidjeli? Je li i to bilo r adi nekoga prijatelja?- dovrši ona, zastade i zagleda mu se ravno u oči.

- Rekao sam, da mi ne ćete vjerovati, a doista se radi o istom prijatelju. Evo, slušajte. Moj prijatelj ima velikih neprilika sa svojim zubima, i želi ih temeljito izliečiti i popraviti. U onoj kući ima svoju ordinaciju znameniti profesor, i prijatelj će kod njega dati liečiti svoje zube, kada dodje ovamo, pa sam toga profesora posjetio nekoliko put i po želji prijatelja s njime dogovorio glede toga liečenja. Dakle, ne radi se opet o nikakvoj pasiji, kao što ste Vi mislili.

- Sada Vam sve vjerujem - reče oporno dama, pogleda na stranu, a oči joj bljesnuše.

- Evo, dakle, sada znate što je moja pasija i sada ćete valjda vjerovati , da je to ujedno i jedina moja pasija - reče Uroš, pogleda je zaljubljeno i htjede se malo jače pritisnuti na nju, nu ona se naglo odmaknu, a lice joj poprimi neki čudni izražaj, ustavi se i reče:

- Vratimo se natrag.

On ju je pogledao u čudu i nije mogao razumjeti, od kuda ta nenadana promjena. Pomisli, da mu ona ipak ne vjeruje.

- Ali vjerujete, ja sam Vam govorio čistu istinu - reče Uroš glasom, koji je izgledao kao neka molba i potraži očima njezin pogled, nu nije ga mogao susresti, jer je ona opet gledala na stranu.

48. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #49 : Siječanj 14, 2016, 17:45:53 »


- Vjerujem Vam, ali Vam moramo iskreno reći, da sam razočarana. Ja sam se nadala, da ćete mi moći reći što drugo, što bi me više zanimalo, što bi me moglo oduševiti, neku veliku, neobuzdanu pasiju jer ja volim samo divlje i neobuzdane pasije - reče dama, a u glavi joj je odzvanjala neka pobjedonosna podrugljivost.

Uroš ostade kao poražen i ponižen, a lice mu se otegnu kao djaku, koj i nije nauči o zadaće i ne zna odgovoriti na profesorova pitanja. Ona opet reče:

- Vratimo se natrag, a Vi ćete već vidjeti , što znači pasija!

On je koracao uz nju bez rieči, a kada stigoše pred hotelska vrata, kimnu mu ona glavom i reče:

- Laku noć i do vidjenja!

- Do vidjenja! - promuca Uroš smeten i još se smetnije nakloni, a onda ode žurnim korakom.

Uroš je neko vrieme hodao, a onda se sabra, sjede na jedan pleteni stolac, što je stajao pred hotelom, uzdahnu i reče u sebi:

- Čudne li žene! Što sam joj morao reći, da je oduševim i za sebe osvojim? Morao sam joj reći štogod, kakvugod ludoriju, jer se ovakove vjetrogonjaste žene mogu zanieti samo kakvom ludošću.

Kada je dama unišla u svoju sobu, sjede k stolu i napisa sliedeći brzojav:

Dodjite odmah stop putujte još večeras
Marija


Pozva svoju sobaricu i reče joj:

- Rina, molim Vas odnesite odmah ovaj brzojav i predajte ga. Platite i za noćnu dostavu.

Kada je sobarica otišla, odključa dama jedan kovčeg, zarinu drhćuće ruke u njega, i zvadi jednu sliku i zagleda se u nju iz bliza. A onda se spusti na divan, leže nauznak, zatvori čvrsto oči, a sliku pritisnu obim rukama na prsa.

XXII.

Kada je sliedećeg jutra unišla sobarica Rina u sobu plave dame, prenerazila se je. Makar je bilo već devet sati, električno je svietlo svietlilo, a dama je ležala na divanu obučena u večernjoj opravi. Jedna joj je ruka bila na prsima, a druga odbačena po strani preko divana, a na podu je ležala jedna slika. Spavala je onako obučena na divanu, kako je navečer legla. Sobarica pridje k njoj i malo je strese. Dama otvori oči, pogleda kao uplašena oko sebe, a onda Rinu i upita:

- Što se je dogodilo?

- Što se je dogodilo? - odgovor i sobarica kao jeka. - Zašto niste spavali u krevetu? Zaspali ste valjda sinoć tu na divanu i tako ste ostali cielu noć. To je zato, kada s tim nesretnim samovozom po cieli dan jurite i onda ste navečer tako umorna - govorila je i sama sebi odgovarala Rina.

- Zar je to bilo jučer? Zar je već drugi dan? - upita dama raztreseno.

- Jest, ustanite i spremite se.

- Hoću, hoću - reče dama, brzo ustade i upita:

- Je li došao onaj mladi gospodin?

- Ne, nije došao - odgovor i sobarica - ja sam sinoć brzojav predala odmah, nu ja mislim, da još nije mogao doći, a i zadnji put je došao tek oko podne.

- Da, da, imate pravo, mora doći tek oko podne.

Plava dama nije izlazila cielo prije podne iz svojih soba, a nešto prije dvanaest sati stigao je doista onaj mladi i elegantni gospodin. Ona je s njime izišla, te su se izveli sa samovozom na šetnju uzduž jezera. Kada su odmakli nekoliko kilometara od grada, ustavi dama samovoz, obrati se elegantnom mladiću, koji je kraj nje sjedio, te reče:

- Ustanovila sam, zašto je Muštulugdžić poslan ovamo u Lausannu.

- Što se ustanovili?

- Ne radi se o onome, što smo mislili. Nije on došao o vamo da organizira kontrolu na ovoj francuzkoj granici, nego radi posve nečeg drugoga.

- Dakle nije u vezi s ovom stvari?

- I te kako u vezi.

- Dakle o čemu se radi?

- Uzeo je u najam apartmant u najelegantnijem hotelu ovdje na četrnaest dana, počevši od petnaestoga listopada pa do konca mjeseca.

- Za koga? Ta nije valjda. . .

- Odmah ćete se osvjedočiti da jest. Dogovorio se tu s jednim znamenitim profesorom zubarom radi liečenja i popravka zubi za istog onog, za koga je uzeo u zakup apartmane. Sjećate li se, da je bila stigla nedavno jedna viest, da Roljo ima velike neprilike sa zubima i da će se morati podvrći temeljitom liečenju po jednom stranom, znamenitom liečniku?

- Ah, to znači poslije Pariza, Lausanna!

- Sigurno. Javite to odmah radi ravnanja.

Oboje su neko vrieme šutili, a onda dama zapita: - Koliko će svega biti ljudi?

- Do sada je predvidjeno šestnaest, nu sada će trebati broj povećati, jer će i pričuva za Lausannu doći za svaki slučaj u obzir.

- Hoće li svi oni preći preko ove granice?

- Ne znam, nu mislim da ne će svi, jer će njih šestnaest sigurno sačinjavati četiri grupe, svaka gr upa po četvoricu. Ovuda će proći, držim, najviše dvie grupe, jer sigurno ne će nijedna grupa za drugu smjeti znati. Jeste li ustanovili već prelaze preko granice?

- Nešto sam ustanovila, a nešto ću ustanoviti još ovih dana. Izgleda mi već sada, da u tom pogledu ovdje nema nikakvih potežkoća i da bi ovdje moglo proći i pedeset grupa.

- Tim bolje!

- Moli m Vas, znadete li, i ako znadete, možete li mi reći, hoće li moja uloga svršiti, kada grupe jedanput prodju preko sviju granica, ili ću i mati i dalje što vršiti?

- Ne znam, nu sigurno ćete o tome pravodobno biti obaviešteni.

- Znate zašto bih to htjela znati?

- Zašto?

- Evo, zašto. Boraveći ovdje u Lausanni, stekla sam jedno izkustvo. Vrlo mi je neprilično biti ovako samoj u hotelu. Previše sam napadna. Ovdje to još može ovako proći, ali ako bih morala biti neko vrieme u Francuzkoj, ne bih više mogla biti sama, nego bi još netko morao biti sa mnom.

- Kako mislite, tko bi to morao biti?

- Tkogod. Neka starija žena, koja bi igrala ulogu moje majke ili što slično

- Žena? Držim, da to ne će moći biti, jer odkuda bismo tu u inozemstvu našli jednu stariju ženu, u koju bi se mogli pouzdati. To bi mogao biti samo neki mužkarac.

- Onda neki mužkarac, koji bi mogao igrati ulogu moga otca.

- Hm, ulogu otca? I to bi bilo težko! Koliko mi imamo u našim redovima u inozemstvu starih ljudi, od kojih bi netko zato mogao doći u obzir? A i z domovi ne ne bi bilo uputno nekoga dovesti. Držim, da ne bi bilo moguće nikako drugačije, nego da netko ide s Vma kao Vaš muž.

- Kao muž? - zamisli se dama - to bi bilo prema vani dobro, nu. . . to bi bilo za mene vrlo neprilično.

- Da, neprilično. Svakako malo neprilično - reče mladić i zagleda se u njezino ružičasto lice, a onda se malo i nehotice nasmija - da, neprilično za Vas, a možda još više za onoga, tko bi taj Vaš muž morao biti.

Dama ga osinu oštrim pogledom, nu za čas se i ona nasmija i reče:

- Sada kako bilo da bilo, i bez obzira na to, tko će biti u većoj neprilici, a ako baš ni kako drugačije ne bude išlo, onda neka bude muž.

Dama je neko vrieme šutila i razmišljala, a mladić ju je promatrao. Nakon nekoliko časaka reče mladić:

- Dobro, ja ću tako izviestiti. Nu, da poslije ne bude nikakve zabune, mogli bismo već sada nešto ustanoviti, što će biti potrebno.

Dama ga pogleda upitnim pogledom:

- Što bi trebalo ustanoviti?

- Ime tog vašega budućega muža - reče mladić i opet se malo nasmije.

- Zašto?

- Zato, da Vam se poslije ne bude eventualno pismeno moralo javljati ime toga čovjeka i da budete sigurni da je pravi, kada se s njime sastanete i kada vam se on predstavi ukoliko ga moguće inače ne poznajete.

- Imate pravo - reče dama - kakovo ime da mu dademo?

- Izmislite Vi ime, pa ćete ga tako lakše i zapamtiti.

Dama se nasloni na volan i zagleda pred sebe, kao da razmišlja i da traži prikladno ime, nu nije se mogla ništa prikladnoga sjetiti.

- No, zar ne možete ništa smisliti? - reče mladić - Uzmite kakovo god ime: Petar, Pavao, Nikola, štogod.

Dama se malo trže i sjeti se, kako su ona i njezina prijateljica Ana već jedanput nekome za šal u nadjeli ime Petar, malo se nasmija i reče:

- Petar, Petar, neka bude Petar!

- Dobro, neka bude Petar - reče mladić, ja ću tako javiti.

Dama je još neko vrieme sjedila malo zamišljena, a onda potjera samovoz, poveze još malo napried, a onda okrenu i vratiše se u hotel.

Oko jedan sat poslije podne ulazila je plava dama u jedaći salon hotel a u pratnji elegantnoga mladića. Kada su sjeli za stol, pogleda ona malo dvoranom, a kada je svrnula oči na lievo, susrete se s pogledom Uroša Muštulugdžića, koji je već sjedio na svome mjestu. Dama malo slegnu ramenima, kao da hoće reći: - ne će biti ništa od vožnje, eto vidite, nisam više sama, a onda odvrnu pogled, a na licu joj se odrazi opet ironični podsmieh.

Ona otmjena dama, što je sjedila sa svojim družtvom uz suprotnu stienu, pogleda zadovoljna lica plavu damu, kao da hoće reći: -Tako, ovaj Vam bolje pristaje!
 
49. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #50 : Siječanj 14, 2016, 17:46:32 »


XXIII.

Dne 4. listopada oko podne sjedila je plava dama u svojoj sobi kraj stola i sastavljala obračun svojih potrošaka, kako je to činila svaki treći dan, da podnese izvješće o izdatcima. Dok je tako sjedila udubljena u zbrajanje brojki, donesoše joj jedan brzojav. Ona ga je polagano otvorila i pročitala:

Putuj odmah u Pariz stop Odsjedni u hotelu St. Anne.
Petar


- Dakle ipak! - uzdahnu, kada je pročitala brzojav. - Mislila sam, da će me minuti taj gorki napitak, nu čini mi se, da ga moram izpiti. Da, moram ga izpiti do kraja.

Plava dama slegnu ramenima, kao da hoće sama pred sobom pokazati ravnodušnost, nu osjećala je, kako su joj počele drhtati noge i ruke, a lice bliediti. Nasloni glavu na obje ruke na stolu i zagleda pred sebe.

- Dakle ipak - ponovi i osjeti kako joj preko ledja prodje zima, kao da je na njih pao mlaz mrzle vode. - To znači, da moram izvršiti sve do kraja. Možda ću morati biti baš na lice mjesta, sve gledati sa svojim očima, i ja osobno, ovako kako jesam, tamo još neki odlučni čin izvršiti.

Opet se malo zgrozi, a onda pomisli dalje:

- To znači , da mogu tamo, na lice mjesta i ostati možda za uviek. Ili ću biti . . . - prekide se u mislima, a pred očima joj se pojavi onaj čovjek, što ga je pred dvie godine vidjela okovana u težke lance. Još joj jedanput prodje zima preko ledja, a onda se izpravi, strese malo glavom, kao da hoće otjerati misli i reče poluglasno:

- Ja se za sebe ne bojim. . . ne smijem se bojati, ta ja sam već odavno sve dobro promislila, i nemam sada ništa više za misliti, nego samo slušati i izvršiti što mi se naloži. Dakle na put!

Ustade odlučno, predje nekoliko puta kroz sobu, a onda stade i opet se zamisli:

- Da, ali možda je to moj posljednji put. Zar nije potrebno, da se prije toga oprostim s njime? On je tamo, od kuda, kako mi je onda pisao, ne može otići kroz dugo vremena i zaista od onda su prošle već dvie godine, a da se više nismo vidjeli. Kako mu to mora biti težko! Sigurno mu je težko, to se vidi iznjegovih pisama. Da, moram mu pisati makar samo nekoliko rieči, jer možda je to posljednje pismo, što će ga od mene primiti. Kako će mu biti pri duši kada sazna, što se je sa mnom dogodilo, ako se više s ovoga puta ne vratim.

Plava dama sjede opet natrag k stolu i napisa dugo, dugo pismo. Pisala je i mislila na njega. On sigurno uobće niti ne zna, što je bilo s njome kroz ove dvie godine, jer mu ona u svojim pismima nije mogla reći, kakove su sve promjene nastale. Sigurno ni ne zna, da je ona isto ono što i on, ne zna, što je ona već kroz to vrieme učinila i izvršila, a možda ne će nikada ni saznati, ako se ona više ne povrati. I obuze je želja, da mu sada u tom pismu, koje je možda posljedne reče sve, da mu napiše i opiše od onoga dana, kada je metnula drhćuću ruku na bljeskavi bodež i mrzlu ciev samokresa. Kod toga sjećanja osjeti, kao da je pero, što ga je držala u ruci, od nekog hladnog metala i osjeti isto ono čuvstvo, koje je osjetila onda od dodira mrzle cievi samokresa, a pred očima joj zatitra nešto, što joj se je činilo kao drhtavo svietlo onih dviju upaljenih svieća i pričini joj se, da čuje onaj duboki glas, koji je pred njom prisegu govorio i koji kao da kaže: ...i da nikada nikome ništa odati ne ću... tako mi Bog pomogao! Malo se trgnu iz snatrenja i reče u sebi: - Ne, ne smijem i ne mogu ništa o tome pisati. Nu, on će to sve i onako sigurno već jedanput saznati.

A onda dovrši pismo i zatvori ga. Na licu joj se opet pokaza hladni mir, a iz očiju se odrazi sigurnost i odlučnost. Pozva sobaricu, a kada je ona unišla, reče joj:

- Rina, mi danas odlazimo.

- Danas? Tako naglo i nenadano? - začudi se Rina. - Da, danas i to ja odlazim odmah sada. - A ja?

Dama se malo zamisli, kao da hoće na to pitanje točno odgovoriti, a onda reče:

- Evo kako ćemo napraviti. Ja ću sada proučiti jedan čas automobilsku kartu, a onda odmah odlazim sa samovozom. Sa sobom ću ponieti samo toliko stvari, koliko može stati u jedan manji kovčeg. Vi ćete do večeras pospremiti sve naše stvari i staviti ih u kovčege, a onda ćete noćas odputovati vlakom u ono mjesto, od kuda smo ovamo doputovale. Tamo ćete čekati na mene. To može trajati nekoliko dana, a možda i više od osam dana. Jesmo li se razumjele?

- Učinit ću tako - reče Rina malo žalostna.

Plava dama zašuti. Obrve joj se skupiše, pogleda u Rinu, a onda se duboko zamisli. Sobarica već htjede izići u garderobu, da počne spremati stvari, kada je dama opet pogleda i reče:

- Rina, Vi mi uviek govorite, da ću se jedanput ubiti s mojom ludom vožnjom. Ja sam se uviek tomu smijala, nu ovoga puta imam zlu slutnju. Ja sada idem na dosta daleki put, pa ako mi se to doista dogodi, mislila sam ovaj čas na Vas. . .

- Ali, kako možete na to misliti - prekide je Rina, nu ona se ne dade smesti nego nastavi:

Mislila sam, da se i za takvi slučaj moramo dogovoriti. Dakle, Vi ćete u onom mjestu čekati na mene, dok ne dodjem. Ako ne dodjem za deset dana, ili ako prije čujete, da mi se je što dogodilo, onda otidjite u Beč k mojoj prijateljici Ani, čiju adresu već imate. Ja ću odmah sada napisati za nju pismo i u takovom ćete joj slučaju to pismo predati. Predati ćete joj i sve moje stvari, a ona će dalje providjeti s Vama. Jesmo li se i u tome sporazumjele?

Rina prinese rubčić k očima i reče kroz suze: - Ali kako možete to govoriti?

- Ništa, Rino, učinite sve onako, kako sam Vam rekla, a sada idemo na posao.

Dama je odmah iza toga napisala pismo za Anu i predala ga Rini, zatim uredila svoje račune u hotelu i u dva sata po podne skliznu njezin samovoz iz hotelskoga parka i odjuri po gradskoj cesti.

Nakon nešto više od jednoga sata prelazila je već francuzku granicu kod Vallorbe. Francuzki pogranični organi pregl edaše njezine papire, rekoše nekoliko prijaznih rieči i ona ode dalje. Kada je odmakla od granice kojih dvadesetak kilometara, priveze kola kraj ceste, ustavi ih i izidje. Izpod svoga sjedala izvadi nekoliko komada mehaničarskog orudja, skide pomoću ključeva prednju i stražnju ploču, koje su nosile broj samovoza, te ih obje zamieni sa drugim pločama, na kojima je napisano C D 134 bilo, a onda sjedeu kola i odjuri, kao da je vjetar nosi.

Rano ujutro sliedećega dana, vozila je plava dama kroz još puste parižke ulice. Ruke su joj bile gotovo ukočene, a oči je jedva držala otvorene od umora. Kroz parižke je ulice išla sigurno unatoč velikome umoru, koji ju je bio ovladao, jer je grad poznavala vrlo dobro. Još prošle godine bila je poslana u Pariz na šest mjeseci s jedinom svrhom, da upozna grad, i da se u njemu, kada bude trebalo, bude mogla dobro snaći.

Kada je stigla u Avenue de l'Opera, smanji još više brzinu, a onda zakrenu u Rue St. Anne i odmah nakon nekih stotinu koraka stade pred hotel om -St. Anne.

Kada je unišla u hotel, izidje pred nju malen debeljkast vratar sa cvikerom na nosu u tamno plavkastom vratarskom odielu, nakloni se dami sa podsmjehom, kao da je Bog zna odkada već pozna, i odmah je povede prema svojoj vratarskoj loži, pruži joj obrazac za izpunjenje prijave i zagleda se u ključeve, koji su na stieni visili nad malim pretincima, tražeći koju će joj sobu dodieliti i koji ključ dati.

Dama izpuni prijavnicu, a zatim reče:

- Kuda se ide u hotelsku garažu, da spremim moja kola?

Hotelski boy, dječak od kojih trinaest godina u crvenoj odori, koji je kraj vratara stajao, ponudi se odmah spremno i odvede je, da joj pokaže garažu. Nakon što je spremila samovoz, povrati se dama k vrataru i reče mu:

- Molim Vas, ako tko za mene bude pitao, izvolite reći, da me može posjetiti oko jedanaest sati prije podne, jer ću dotle spavati.

Debeljkasti vratar se nakloni i reče:

- Bit ćete služeni!

Kada je dama stigla u svoj u sobu, brzo se svuče, baci se u krevet i zaspa svladana umorom naporne i neprospavane noći.

Oko dvanaest sati probudi je zvonce sobnog brzoglasa, koji je stajao na noćnom ormariću. Još na pola u snu primi za slušalicu, a glas istog onog vratara javi joj vrlo diskretno, da je došao jedan gospodin, koji želi odmah s njom govoriti. Ona malo promisli u neprilici što da odgovori, pitajući se sama u sebi, da li je već jedanaest sati, a onda odgovori:

- Molim Vas recite gospodinu, da sam se istom ovaj čas probudila i da ga molim, neka dodje gore za jedno četvrt sata.

Nakon nešto više od četvrt sata sjedila je plava dama u kućnoj haljini na fotelju, a pred njom je sjedio na jednom malom stolcu onaj mladi elegantni mladić.

- Kako? - upita dama šaljivo - ja sam mislila, da ću se ovdje sastati sa svojim nepoznatim mužem, jer je on bio na brzojavu podpisan.

- Vaš muž je jutros odputovao u drugo mjesto i meni je dao nalog, da Vas ovdje posjetim i da Vam saobćim njegove poruke - odgovori mladić takodjer u šaljivom tonu.

- To je liep muž - reče nasmijano dama, - koji se tako malo brine za svoju ženu, da je odputovao baš u času, kada ona dolazi. Nu medjutim ja sam tu i stojim na razpolaganje - dodade ozbiljno.

- Jest na razpolaganje, ali ne meni nego Vašem mužu, jer morate znati, da ovdje sada sa svima nama razpolaže taj Vaš muž. Sada Vam mogu reći , jer ćete to sutra već i onako vidjeti, da on ovdje upravlja sa cielim ovim poslom. Mogu Vam reći nadalje, da je u cielome programu nenadano nastala
i jedna promjena. Vaš muž je j učer ujutro odredio, da se ide i u Marseille, što prije nije bilo predvidjeno. On je jutros odputovao tamo, a Vi ćete odavle takodjer odputovati tako, da sutra u nedjelju navečer budete u Avignonu. Ja ću Vam kasnije označiti hotel, u kojemu ćete u Avignonu odsjesti. Sutra navečer stići će u Avignon iz Marseillea i Vaš muž i tamo ćete dobiti od njega daljnje upute. Ovdje je Vaša zadaća, da ponesete iz Pariza u Avignon tri kovčega, koje ćete podići iz garderobe na Lyonskom kolodvoru. Ja ću Vam dati dotične cedulje od garderobe. Drugo će sve dalje odrediti Vaš muž, kada stignete u Avignon.

Plava je dama slušala mirno, a kada je mladić dovršio, podiže prema njemu oči i reče:

- Sve ću izvršiti, ali sada prije svega toga morate Vi sa svoje strane nešto izvršiti.

- Što god želite - reče mladić.

Dama se nasmija i reče:

- Jednu veliku dužnost, a ta je, da me pričekate dolje u vestibulu hotela, dok se obučem i da me povedete negdje na objed, jer od jučer ujutro nisam još ništa jela. Je li da ćete tu žrtvu za mene doprinieti i jednu uru vremena za mene žrtvovati?
 
50. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #51 : Siječanj 14, 2016, 17:47:17 »


Mladić je doista činio družtvo Tugi za vrieme objeda u jednom ugodnom i tipičnom restaurantu na obali Seine. Bio bi joj vrlo rado rekao zašto je nastala spomenuta promjena, nu nije ipak smio prekršiti svoje prisege i reći, makar i njoj, ono što se zbilo. Bilo je predvidjeno, da se zadaća izvrši u Parizu, jer prigodom izkrcavanja sa broda na francuzkoj obali nije bilo izgleda na uspjeh. Brod je imao stići u ratnu luku Toulon, koja je ogradjena i u kojoj kod izkrcavanja ne bi moglo prisustvovat i pučanstvo. Visoki gost bi u istoj luki prešao u posebni vlak i odputovao dalje u Pariz.

Medjutim je upravo s njegove strane bila zatražena promjena u programu i to time, da izkrcavanje bude u Marseillesu, da tu bude svečan doček u prisuću množtva, da se tako izvrši odmah pri dolazku na fancuzko tlo velika promičba za svrhu toga puta.

- Što ste tako zamišljeni ? - upita Tuga mladića.

On se trgnu iz misli, pogleda je zbunjeno, a onda reče:

- Ništa, mislim kako moram na vrieme stići, kuda mi je naloženo.

XXIV.

U nedjelju, dne sedmoga listopada pred večer sjedila je plava dama u svojoj hotelskoj sobi u Avignonu. Hotelski je sluga unio njezi ne kovčege jednog po jednog i naslagao ih u kutu sobe. Kako je koji spuštao na pod, tako bi stresao glavom i odahnuo, da izrazi, kako se je izmučio, jer su kovčezi bili neobično težki.

Ona je sjedila i razmišljala. Sada joj je bilo jasno, što je predbježno njezina uloga, jer je znala, što se nalazi u kovčezima. Mora ih ona prenositi iz jednoga mjesta u drugo, jer tako postoji manja opasnost, da će kovčezi kome upasti u oči. Nju ne će nitko ustaviti, niti joj kovčege pregledati unatoč tome, što će ovih dana sigurno biti stroge redarstvene mjere, dok bi se onima drugima lako moglo dogoditi , da upadnu u oči i da im nadju ono, što se u kovčezima nalazi.

Danje se je svietlo u sobi već počelo povlačiti pred mrakom, koji se je pomaljao iz kuteva. Čekala je, jer joj je rečeno da čeka u hotelu, dok on dodje.

- Što čekam, koga čekam? - upita se iznenada u mislima, kao da je posve zaboravila što joj je rekao elegantni mladić u hotelu u Parizu. Cielim putom dovle, a ni ovdje sve do ovoga časa, nije mislila na to koga čeka, i to joj pitanje sada naglo uzkrsnu u sviesti. Obuze je neko neugodno čuvstvo. Čeka sada tu jednog čovjeka, koga nije nikada vidjela, koji će doći k njoj kao njezin muž - S tim će nepoznatim čovjekom biti još sutra, prekosutra, ovdje ili u još kome drugome gradu i morati će se pred ljudima ponašati, kao da je njegova žena. Na čas požali, što je svojedobno tražila, da na sebe uzme ovakov vid, ako bude morala doći u Francuzku.

Onda joj prodjoše u duhu redom dogodjaji, što ih je sve morala proživjeti u ovoj borbi. Sjeti se svoga prvoga prelaza preko granice s onim mladićima, koji su je tako rekuć na rukama prenieli kroz puščane hitce, Sjeti se svih akcija, u kojima je poslije toga sudjelovala. Sjeti se one neugodne uloge, koju je morala odigrati u Lausanni i koja joj je najteža bila izmedju svih naloga, što ih je do sada izvršila. A sada dolazi nešto sličnoga, iako nije onako strašno, kao što je bilo ono, jer taj čovjek, koji će doći, njezin je suradnik i taj će sigurno postupati prema njoj sa toliko obzira, da težine uloge ne će ni osjetiti, jer su se svi oni do sada prema njoj uviek tako ponašali.

- Ah, ah - uzdahnu - samo da sve to jedanput svrši i da prestane jedanput taj život, a onda, onda će biti sve dobro, onda će opet vidjeti njega, na koga uviek misli i onda će sve biti drugačije.

Dok je o na u sobi razmišljala, unišao je u hotel jedan čovjek, pristupio polagano k vrataru i zapitao ga, da li je stigla u hotel jedna dama, koja da je njegova žena i koja da ga sigurno očekuje. Rekao je njezino ime, ono što ga je ona ovaj put imala u svojoj češkoj putnici, nu vratar radi njegovog tvrdog izgovora nije mogao imena pravo razumjeti, ne go mu je dao knjigu, u kojoj su upisani svi gosti, koji se u hotelu nalaze. O n preleti okom po imenima, ustavi se na jednome i pokaza ga kažiprstom vrataru. Vratar namjesti na nos cvikere, koji su mu visjeli oko vrata na crnoj uzičici, sagne se i pogleda u knjigu, pročita ime i reče glasno značajnim tonom:

- Ah, da, liepa plavka! Jest, jest, ona je stigla danas i nalazise u sobi broj dvadeset i dva. - Nakon što je to rekao, nagne vratar glavu malo na stranu i pogleda u došljaka, kao da ga hoće ogledat i sa svih strana da vidi, je li on muž vriedan takove žene, koju su on i sve ostalo osoblje, kada je u hotel stigla, jednoglasno i spontano prozvali liepa plavka, jer ih je njezina ljepota i boja puti zadivila, i odmah upita dalje:

- Ostaje li i gospodin u hotelu?

- Da, ostajem.

- Jest, jest - dosjeti se vratar - dama je već uzela sobu sa dva kreveta; izvolite gore, samo molim, prije izvolite izpuniti prijavnicu. Dama je svoju već izpunila.

On pogleda izpunjenu prijavnicu, što je još na vratarevom stolu stajala i na kojoj je bilo napisano ime i prezime njegove žene, primače prijavnicu rukom i pred ime Marija metnu Petar i supruga, a onda upita vratara:

- Je li dosta ovako?

- Vratar opet metnu cviker u na nos, pogleda prijavnicu, kimnu glavom i reče:

- Naravno, posve dosta.

Dama je u sobi još uviek razmišljala. Želila je čas, da ostane tako sama čim dulje, tako dugo dok je to moguće, a čas da taj čovjek čim prije dodje, da se to čim prije svrši i tako je lebdeći medju t e dvie želje, počela biti i malo uznemirena, kada ju trgne iz misli odmjereno kucanje na vratima. Ona upravi pogled na vrata i osta čekajući, a da se nije ni sjetila reći običajnu rieč, kojom se na kucanje odgovara. Nije se sjetila, ili taj čas nije mogla smoći glasa, a da ni sama nije znala zašto.

Kucanje se ponovi i ona tek tada odgovori, a oči odvrnu od vrata, kao da želi čim kasnije vidjeti svoga improviziranoga muža. U taj se čas vrata otvoriše; ona začu u sobi korake, pogleda prema čovjeku, koji je unišao, raztvori oči, složi ruke na prsa, naglo ustade i kriknu:

- Dulibić!

Dulibić stade usred sobe kao ukopan, ne vjerujući svojim očima. Pokuša koračiti napried, nu noge mu se nisu micale, pa pomiče napried ruke i htjede nešto reći, nu ne dospije, jer mu se taj čas liepa plavka baci na grudi, pritisnu lice na njegovo rame i proplaka. On podiže ruku, metnu je na njezinu glavu i pogladi joj plavu kosu.

Dugo su tako stajali . . .

U sobi je već gotovo podpuni mrak bio, kada su Dulibić i liepa plavka sjeli jedno uz drugo pokraj prozora.

- Ta, to nije moguće!? - reče Dulibić drhćućim glasom i ne mogući još uviek shvatiti, kako se je moglo dogoditi, da nju nadje ovdje.

- Evo, moguće je - odgovori ona - vjerujete valjda, da sam to ja, makar se tome niste nadali.

- Nisam to nikada mogao pomisliti.

- Nisam se ni ja nadala, da ću Vas ovdje naći.

- Kako, zar niste znali, da ja dolazim ovamo? Kako si onda mogu raztumačiti, da ste ovdje? - upita Dulibić začudjeno.

- Nisam znala tko dolazi. A Vi, dakle, ne znate ništa, što je kroz ove dvie godine bilo? - upita ga ona i pogleda mu izbliza u oči.

- Ne, ne znam ništa. Što je moglo biti kroz to vrieme? Niste mi ni u jednom pismu pisali, da je što osobitoga bilo.

- Iz činjenice, da se sada nalazim ovdje, vidite, da je nešto bilo. Zar ne možete pogoditi što?

Dulibić probliedi, pogleda je velikim očima, a onda uze njezinu malu bielu ruku u svoje ruke i reče mirnim gl asom:

- Pogadjam s e. - Neko ju je vrieme gledao, a nakon kratke stanke zapita:

- Što radi Vaša Ana?

- Ne znam ništa više nego i Vi znate. Nisam je više vidjela od onoga dana, kada sam pred dvie godine otišla u Zagreb. Kada sam se iz Zagreba povratila, dopisivala sam se s njom i s Vama preko nje i to je sve.

- Pa gdje ste bili ove godine dana?

- Gdje sam bila. . . ? – ponovi liepa plavka i zastade. - Gdje sam bila? Gdje ste Vi bili kroz ovo vrieme?

Dulibić se malo uztuknu i pogledaše se kao ljudi, koji se medjusobno nadju u nekoj neprilici.

- Gdje sam ja bio. . . ? - ponovi Dulibić.

Ona je prisegla, da nikada nikome ne će reći, gdje se je nalazila kroz to vrieme i on je položio isto takvu prisegu za sebe, a napose se je morao obvezati, da sada kada je na ovaj put poslan, ne smije nikome reći, gdje je bio i što je radio kroz te dvie godine, jer je to najveća tajna za svakog osim za one, koji su skupa s njime na istom mjestu bili.

Oboje su šutili i gledali se, a onda on reče:

- Da, mi si to ne smijemo reći. Eto, ima tajni, koje su tajne i medju nama.

- Da, i medju nama - odgovori ona turobno.

- Ali pripoviedajte mi ono, što mi možete pripoviedati slobodno - reče Dulibić. - Pripoviedajte mi o svom životu u Zagrebu i kako je došlo do toga, da ste došli medju nas.

- Da Vam to pripoviedam?! Dobro, pripoviedat ću Vam sve. Kada sam bila dolje u Zagrebu, toliko sam puta čeznula za tim, da bih Vam mogla pripoviedati doživljaje uviek kada se je nešto dogodilo, jer sam onda mislila, da bi to bila moja najveća sreća i zadovoljstvo. Evo, sada sam tu sreću doživila i pripoviedat ću Vam.

Dok su tako govorili , zaboravili su na sve drugo, što je oko njih, što je bilo i što će se dogoditi. Sve je bilo daleko od njih i taj su čas za njih postojali samo njih dvoje na svietu. U sobi je postalo tako tamno da se skoro nisu ni vidjeli. Ona se je nagnula malo natrag i počela pripoviedati, a Dulibić ustade, pridje pucetu električnog svietla, upali svietlo i reče:

- Zašto da Vas ne gledam, kada su mi oči toliko čeznule za Vašim licem.

Njezino se lice jače zarumeni, a oči zatreperiše brže. On sjede natrag k njoj i reče:

- Pripoviedajte, i pripoviedajte sve, a ja ću slušati i s Vama proživljavati sve, što ste tamo proživili.

Ona zatvori oči, kao da si sredjuje misli i kao da traži kako će početi, nu prije nego je počela pripoviedati, otvori naglo oči i reče:

- Najprije da znadete, ja se sada zovem sestra Tuga.

- Sestra Tuga? - ponovi Dulibić - sestra. . . - Da, sestra Tuga. - Dobro, Tuga.

- Ne, nego sestra Tuga - reče ona živo, nagne se napried, nasmija se i zagleda mu se u oči.

- Dobro, dobro, Tuga, to je najstarije hrvatsko žensko ime - nasmija se i on.
 
51. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #52 : Siječanj 14, 2016, 17:47:58 »


- Dakle dobro - reče ona veselo - neka bude samo Tuga, jer ni Vi niste moj brat . . . - prekide se, jer još nikada nije čula za njegovo ime, koje mu je dala organizacija.

- Brat Pribiša - pomaže joj Dulibić.

- Pribiša - opetova ona.

- Brat Pribiša - izpravi je on sa smiehom.

- Ne, nego samo Pribiša - reče ona uporno i malo zažarena u licu.

- Dakle, Tugo pripoviedajte - zamoli on opet.

Ona je pripoviedala. . . Pripoviedala je sve po redu od onog časa, kada je u Beču sjela na v ak, pa sve do one strašne scene, kada je dva mjeseca iza toga prejurila u naruč u onoga mladića preko hridi i granice kroz puščanu vatru.

Kada je završila, nasloni se daleko natrag, spusti glavu i zatvori oči, kao da ju je obuzeo isti onaj umor, koji je osjećala onoga časa, kada ju je onaj mladić s drugu stranu granice položio na zemlju kraj debeloga borova stabla.

I Dulibić je osjetio umor, kao da je i sam te večeri proživio sve ono, što je ona pripoviedala i što je proživila za dva mjeseca svoga boravka u Zagrebu.

Neko su vrieme oboje šutili, a onda oboje od jedanput ustadoše, pogledaše si u oči, a ona upita:

- A sada?

- A sada? - ponovi Dulibić.

Stajali su nekoliko časaka i gledali se. Njoj se pričini, kao da se Dulibić naginje prema njoj i kao da joj nestaje poda pod njom, noge joj malo zadrhtaše i odjednom se nadje u njegovu naručju. On joj nježno pogladi plavu kosu, spusti svoj u glavu nad njezinu i dotaknu usnama njezino bielo čelo. I tako na čas zaboraviše na sve što je oko njih, na sve, što je bilo i na ono, što će doći.

A onda se trgoše, ona se odmaknu i opet sjede. On je neko vrieme stajao na mjestu, a onda sjede i spusti glavu medju obje ruke. Dugo su tako sjedili jedno usuprot drugoga, a da nisu ni rieč izgovorili.

- Pribiša! - reče odjedanput ona čistim i sigurnim glasom.

On podiže glavu i pogleda je. Lice joj je bilo mirno i hladno, pogled oštar i ukočen, a kraj usana se pokazala ona zagonetna i uporna crta, koje on još nikada nije vidio. Pričini mu se njezino lice kao novo, gotovo nepoznato.

- Pribiša, mi smo na izvršenju jednoga naloga, koji nam je dan. Zaboravimo na sebe!

- Zaboravimo - reče Dulibić tvrdim i odlučnim glasom, a onda ustade. Malo se ogleda po sobi, okrenu se k njoj i reče:

- Sutra ću Vam saobćiti sve što imamo raditi, a sada idemo na počinak. Vi ste sigurno umorni od puta. – Da - odgovori ona i obori glavu.

- Ja ću leći na divan - reče on i pokaza na divan, što je smješten bio iza kreveta, - a Vi ugasnite svietlo i legnite u krevet. - Dobro- reče ona i ustade takodjer.

Dulibić se baci obučen na divan. Ona skide sa kreveta jedan gunj, pokri ga s njime, zatim ugasi svietlo, svuče se, leže u krevet i reče:

- Laku noć!

- Laku noć! - odgovori Dulibić i malo uzdahnu. Sliedećeg je jutra Dulibić ustao rano. Kada je izlazio, bila je liepa plavka još u krevetu i pokrita tako, da joj je izpod pokrivača virio tek nosić i malo ružičastog lica. Rekao joj je, da će se povratiti za koje pola sata i da će skoro putovati dalje.

Kada se povratio, unišao je u sobu u družtvu jednog elegantnog mladića. Liepa je plavka čekala već obučena i spremna. Dulibić joj htjede predstaviti mladića, nu opazi, da se već poznaju i reče:

- Vi se poznajete?
- Da, - odgovori liepa plavka - poznamo se već dugo, jer smo se već više puta susreli kod izvršivanja naloga.

- Ja sam valjda jedini, - reče s osmjehom mladić - koga gotovo svi poznaju u inozemstvu. Nije ni čudo, kada sam već pet godina vani. Prije, dok sam bio još tako reći diete nije se mislio na to, da se krije moja istovjetnost, kao da su svi računali, da ne ću nikada narasti i za kakvi posao biti. Nu ja mislim, da sam sviju iznenadio.

- Kada ste došli u inozemstvo? - upita ga Dulibić, koji ga je valjda najmanje od sviju poznavao.

- U siečnju godine 1930., odmah nakon smrti otca. Braća su mi bila onda zatvorena i bio sam ostao sam samcat, jer majke ni ne pamtim. Ne znam kako, nu došlo mi je nešto i pobjegao sam u inozemstvo.

Mladić je bio vrlo razgovorljiv i pripoviedao je živahno. Liepa ga je plavka slušala sa zanimanjem, dočim je Dulibić bio raztresen i nju kradom pogledavao, kao da se ne usudje gledati je izravno. Sada ju je točno vidio, jer je prošle večeri bio toliko iznenadjen, da joj je gledao samo u oči i lice. Sada je vidio, da je postala nešto jača nego je bila, kada ju je upoznao. Elegantno športsko odielo pristajalo joj je, kao da je na njoj saliveno, a kretnje su joj bile sigurne i odmjerene kao u svih mladih žena, koje se bave športom.

Dulibić opazi, da vrieme prolazi, prekide mladića u njegovom pripoviedanju i upita ga:

- Da li je dovle sve u redu obavljeno?

- Sve je u redu i ovdje nemamo ništa više za učiniti, nego kovčege odpremiti u Aix-en-Provence - odgovori mladić, i kod toga pogleda liepu plavku, kao da hoće reći: - nu to i tako nije moja stvar već njezina.

Koji sat kasnije sjedio je Dulibić u samovozu kraj liepe plavke; samovoz je jurio divljom brzinom. Šutili su. On ju je gledao postrance i čudio se. Čudio se lakoći kojom je ona upravljala samovozom i ukočenosti njezina lica, na kome se je ružičasta boja caklila kao okamenjena, dok je izpod skupljenih obrva njezin ukočeni pogled strigao kroz prostor, koji je pred njima bio i kroz koji su promicali do vrtoglavice brzo.

Kada su stigli u jedan hotel u Aix-en Provence, promatralo ih je nekoliko gostiju, koji su stajali ili sjedili u blizini vratarove lože. Kada je Dulibića i liepu plavku hotelski boy odvezao liftom u prvi kat, pročita vratar još jedanput prijavnicu, što ju je Dulibić izpunio, a onda se primače jednom gostu i reče:

- Oh, kakove li liepe žene!
- Da, doista liepa plavka! - odgovori gost

XXV.

Dne devetog listopada 1934. oko podne šetala je liepa plavka sa Dulibićem u Marseilleu po ulici La Canebiere. Išli su izpod ruke i polaganim korakom onako, kako po ulicama idu mirni i bezbrižni šetalaci. Prolazeći ulicom, ustavili su se na četiri mjesta. Dulibić se je svaki put malo ogledao, a njoj se je svaki put učinilo, da je nekome kimnuo glavom, kao da kaže: - dobro! Nu ni jedanput nije mogla vidjeti kome, jer ju je on svakog toga puta odmah dalje poveo. Već prikraju ulice, prije nego se izidje na morsku obalu, zaustaviše se opet i to ondje, gdje ulica sieče trg Place de la Bourse.

Dulibić se je opet ogledao malo naokolo i opet malo kimnuo glavom. I ona se ogleda naokolo, no Dulibić ju povuče. Podjoše još nekoliko koraka, ustaviše se ponovno i on reče:

- Tako, a sada ćemo se razstati. - Izgovorio je to načinom, kako ljudi obično odahnu, kada su neki posao izvršili.

- Već?! - reče ona, kao da ju je iznenadilo, premda je dobro znala, da će se skoro morati razstati.

Dulibić nastavi:
- Ja putujem odmah sada, da još noćas budem u Parizu. I Vi ćete odmah sada odputovat i sa samovozom prema Ventimigliji. Ali odmah, da prije večeri predjete granicu. Nemojte se šaliti i putujte odmah. Kada predjete u Italiju, putujte odmah dalje u Genovu i tamo me čekajte u hotelu Savoia. Ja ću sigurno stići na vrieme, jer parobrod, što plovi u Južnu Ameriku, odlazi iz Genove dvadesetog ovog mjeseca. Ja ću dotle sigurno stići.

- Za mene možete biti sigurni – odgovori liepa plavka snuždeno - nu bojim se za Vas, da ne ćete više moći izići iz Francuzke. Zar baš morate natrag u Paris?

- Moramo bezuvjetno! O tome se ne može ni govoriti. Tamo me čeka dvanaest ljudi.

- Odpratiti ću Vas na kolodvor - reče liepa plavka i htjede poći napried.

- Ne, nije potrebno niti zgodno, jer ću se ja još sada do kolodvora sastati s jednim čovjekom. Vi morate odmah odputovati. Ovdje ćemo se razstati, a onda do vidjenja u Genovi na parobrodu.

Pružiše si ruke. Liepoj plavki zadrhta ruka, lice joj se smrači, i neka je slutnja obuzme. Htjede još nešto reći, nu Dulibić joj stisnu još jedanput ruku, a onda je izpusti, okrenu se i ode.

- S Bogom! - prošapta liepa plavka.

Dok se je Dulibić gubio u uličnoj vrevi, ostade ona na mjestu stojeći, tražila ga je očima medju ljudima, htijući da ga što dulje vidi, nu za čas ga je nestalo. Ona se okrenu i podje dalje prema obali. Nu nije mogla doći daleko. Na obali je već stajao dugi kordon uniformiranih agenata i žandara. Ona pogleda preko njih u luku i predje oči ma po jarbolima jedrenjača, što su se u toj staroj luki sjatili kao jato velikih ptica na odmoru.

- Da odmah putujem? - upita sama sebe. - Morala bih. Da, morala bih odmah odputovati, ali . . . htjela bi vidjeti.

Obuhvati je neka neobuzdana želja, da ostane do kraja, da vidi što će biti. Malo je u mislima računala i došla do zaključka, da će još uviek stići na vrieme preko granice. Povrati se natrag u grad. Putom se je u njoj borila dužnost, da odmah ode, sa željom da ostane do kraja i da vidi što će biti. Zar i on, Dulibić, ne ostaje još danas, još možda i cielu noć u Francuzkoj? Iako on ne ostaje u Marseillesu, zar ne će sutra biti u istoj takvoj pogibelji kao da je i ovdje? Zašto ne bi ostala i ona? A vjerojatno je, da će ona još uviek dospjeti preći granicu prije nego to postane pogibeljno. Tamo na granici ne će odmah sigurno još ništa znati, a tko će na nju i posumnjati.

- Ostat ću! - zaključi u sebi.

Nešto prije četiri sata posli je podne stajala je liepa pl avka na pl očni ku ulice La Canebiere , nedaleko ugla Place de la Bourse, medju ogromnim množtvom sieta, koji se je slegao u toj ulici. Nad glavama množtva vijale su se zastave, što su visile na kućama i na stupovima, a po ulici su stajali i hodali agenti i redarstvenici te pazili da množtvo ne silazi sa pločnika na ulicu. Ljudi su razgovarali, tiskali se, pravili dosjetke i nestrpljivo čekali.

Od jedanput se množtvo poče gibati, a kroz njega prodje neki žamor, koji je dolazio od obale. Zatim se začu od Place de la Bourse Marseillesa, žamor utihnu, a množtvo se nape u očekivanju.

Zvukovi "La Marseillaise" su zvučili dalje, a kroz njih se začuše povici i zviždanje. Kad najednom prasnuše hitci, brzo jedan za drugim, njih desetak kao iz strojnice. U prvi čas se na licima množtva odrazi neko zaprepaštenje, a onda se kroz zrak razli glasni žamor, koji se za čas pretvori u strašnu viku.
 
52. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #53 : Siječanj 14, 2016, 17:49:03 »


Dolje kod Place de la Bourse nastade iznenada strašna gužva, koja se prenese i na ostalo množtvo duž ulice, kao da se je kroz nju zavaljala neka rieka. Svatko ostavi svoje mjesto i množtvo se razli sa pločnika na ulicu.

- Kralj je ubijen. . . Kralj je ubijen. . . ! - začu se sa svih strana.

Liepa plavka probliedi na jek hitaca, začepi obim rukama uši, progura se kroz množtvo i potrča u drugu pokrajnu ulicu, gdje joj je stajao samovoz. Skoči u kola, stavi ih u pogon i odjuri kao vjetar.

Samovoz je jurio divljom brzinom po cesti uz morsku obalu prema Ventimigliji, a liepa se je plavka u njemu upravo nagnula nad volan, kao da bi htjela zamahom svoga tiela dati samovozu još veću brzinu. Jurila je, a u ušima joj je zvonila "La Marseillaise", pomiešana s hitcima. Čim je dalje odmicala, činilo joj se da su hitci tim jači i jasniji, kao da netko puca otraga iza nje u kolima. I što joj se je više činilo, da su hitci jači i jasniji, tim je više pritiskala nogom na zavor gasa, a samovoz je sve jače jurio. Od silne brzine nije vidjela ništa do li ceste, koja se je pred njom vijugala. Sve one ljepote s desne i lieve strane koje očaravaju prolaznike, jurile su kraj nje kao u omami, a da ih ni pogledala nije.

Iza devet sati stigla je na granicu i usporila vožnju. Kada je ustavila kola pred pograničnim organima, nije joj srdce kucalo, nego upravo drhtalo, u cielom je tielu osjećala neku groznicu, nu silila se, da joj lice bude mirno i hladno. Pogranični su organi pregledali njezine papire, a ona ih je neprimjetljivo promatrala. Na njima se nije pokazivala ni kakva nervoza niti naročita strogoća. Nakon pregleda povrati joj činovnik papire i pozdravi je. Ona potjera kola a da nije ni odzdravila, jer u taj čas nije mislila na ništa drugo, nego da bude što prijes onu stranu granice. Malo dalje obaviše i talijanski pogranični organi propisane formalnosti, a onda liepa plavka pojuri opet dalje.

- Genova! Na parobrod! - uzkliknu gotovo glasno, a u taj čas opet začuje u ušima zvukove "La Marseillaise" i hitce, koji joj se sada pričiniše još mnogo jači i glasniji nego prije. Uušima joj zašumiše i rieči, što ih je čula kako su letile kroz množtvo na ulici u Marseillesu: - Kralj je ubijen! - Ali ona je i dalje jurila kao avet.

Nakon kojih stotinu kilometara poče osjećati u rukama neki umor, a u glavi strašni šum, kroz koji su se uviek čuli oni brzi hitci. Osjeti, da gubi vlast nad samovozom, malo zakrivuda, a onda se svlada još toliko, da je smogla kola privesti kraju ceste i ustaviih. Kada su kola stala, izidje i z njih, zakorači u grabu, spusti se i sjede na rub ceste, a glavu primi obim rukama, koje su joj bile laktima podbočene na koljenima.

- Oh, kako to strašno šumi u glavi - reče u sebi - kako se čuju hitci ! Kuda padaju? Po ljudima?

Pred očima joj stadoše bljeskati neke iskre, kao neke sitne, crvenkaste zviezdice; a odmah joj se iznenada pred očima nešto zasja, i odmah iza toga nastane tama, nu ne posvemašnja tama, nego neki polumrak baš onako kako je bila razsvietljena ona soba u Zagrebu, u kojoj su sjedila ona četiri čovjeka, što su one noći čuvali stražu pred njezinom sobicom i razgovarali, dok ih je ona slušala i gledala kroz mali prozorčić, što je urezan bio u drvenoj stieni sobice. I najednom začu glas onoga najstarijega, što je medju njima bio, koji je govorio: - Ubijati je najstrašnije!

Pred očima joj nasta opet jako svietlo, nu za isti čas opet potamni i začu se ponovno onaj isti glas: - Jest, u svakom slučaju, ubijati je najstrašnije!

Liepa plavka pritisnu jače dlanima sljepočice, zatvori oči, nu u ušima su joj i dalje odzvanjale rieči: najstrašnije, najstrašnijel Ali sada to nije bio više glas onoga čovjeka, što je bio na straži, nego neki drugi, nepoznati joj glas, koji je te rieči izgovarao brzo, brzo i sve brže, a onda još nekoliko glasova, a onda mnogo, pa sve više i više glasova, dok odjednom ne začu, kako ono nepregledno množtvo svieta, što je stajalo na pločnicima ulice i na trgu viče u tisuće glasova: najstrašnije, najstrašnijel

A onda se ti glasovi počeše iznenada udaljivati, kao da to množtvo odlazi, kao da se odmiče od nje, a ona ostaje sama na pločniku u polutami, a tisuće glasova, koji se odmiču, mrmore sve polaganije i polaganije: strašno, strašno, strašno. . . , dok se ne izgubiše negdje u daljini , a oko nje zavlada podpuni mir i tama.

Došao je neki samovoz i ustavio se pokraj njezinog Packarda. Kada je stao, motor mu je jače zašumio. Liepa se plavka trgnu, otvori oči i osjeti zimu po cielom tielu. Pokuša ustati, nu pričini joj se, da su joj noge ukočene. Pogleda na cestu i opazi, kako joj se primiče čovjek, koji je izašao iz svoga samovoza. Ona se trže još jače i htjede ponovno ustati, nu pomisli, da će zateturati pred tim čovjekom i spusti se natrag na rub ceste. Putnik ju je nešto pitao na talijanskom jeziku, što je ona shvatila ne znajući tali janski, kao da je pita nije li joj se samovoz pokvario i ne treba li kakove pomoći ? Ona mu dade rukom znak, da ne treba ništa. On je malo točnije pogleda, a onda pozdravi, okrene se, sjede u svoja kola i ode.

- Moram voziti dalje - pomisli liepa plavka, prikupi svu snagu i ustade. Prvi su joj čas noge drhtale, nu onda joj se sile počeše vraćati. Neko je vrieme stajala kraj samovoza, dok joj se je povratio mir i snaga, a onda sjede u kola i potjera napried.

Iz početka je vozila polagano. Nu onda opet poče misliti na ulicu punu svieta, na glasbu, koja je svirala "La Marseillaise" i ponovno začu hitce. Ona opet pritisnu jače gas, a samovoz naglo pojuri velikom brzinom, kao da hoće izbjeći tim hitcima.

Mjesec je sjao na nebu u podpunom s vom sjaju i razsvjetljivao cestu, što se je vijugala uz morsku obalu. Dolje izpod ceste bljeskalo se je na mjesečini more i gubilo se daleko u daljini izpod nebeskoga svoda, koji se je na njega spuštao i s njime se skupa lagano talasao.

- Napried, napried, tamo na more, na parobrod, tamo daleko iza obzorja, preko mora, preko oceana, tamo daleko u Južnu Ameriku! Samo brzo napried, brže, brže - zujalo je liepoj plavki u ušima - tamo daleko, gdje se ne čuje "La Marseillaise" i hitci . . .

I opet negdje izpod ceste začu onaj, glas, pa onda više glasova, mnogo, mnogo glasova, kao da se je ono veliko množtvo svieta sa ulice pretvorilo u to duboko i široko more, koje leži pod njom i koje šumi i buči uviek iste rieči: -Ubijanje je najstrašnijeg i kao da sitni valovi žubore kroz tamnunoć: - Strašno, strašno, strašno. . . !

- Napried - viknu liepa plavka, da svojim glasom nadviče taj glas mora – napried! - i pritisnu još jače gas, samovoz pojuri, kao da ga vjetar ponese, a odjednom joj se pričini, da se je cesta nagnula, da se je more nadiglo, ruke joj klonuše, samovoz zakrivuda, a zrakom se prolomi neki prasak, iz grudi joj se izvini još jedan kriki . . . nasta tama.

Dolje pod cestom odjeknu na morskoj pučini mukli udarac, more se raztvori pod nečim velikim crnim, pljusak se diže u zrak, pade natrag na onu veliku crnu točku, more se zapjeni uz mukli šum velikih kapi, što su se prosule po površini, zabieli se morska pjena, zabieli se i izčeznu, a onda nasta gluhi mir.

Istoga su dana krugovalne postaje i novinstvo cieloga svieta javili, da je u Marseillesu počinjen atentat na Aleksandra Karagjorgjevića, kralja umjetne državne tvorevine, kojoj je on dao ime "Jugoslavija", i u kojoj je vršio diktatorsku vlast nad zarobljenim narodima. Javljeno je nadalje, da su atentati zvršili hrvatski revoluci onarci, kao jedan čin u nizu mnogih u borbi za oslobodjenje hrvatskoga naroda izpod tudjinske tiranije, a za uzpostavu
Nezavisna Država Hrvatska.


Prof. Daniel Crljen: Liepa Plavka

Iz knjige: Naš Poglavnik - "Velebit", Zagreb, 1934., 236 str


U grad je stigao jedan jedini primjerak nakon neumornog traganja nekolicine najvjernijih. Tajinstvenim pobožnim šapatom proširila se je medju pouzdanima viest, da je Liepa Plavka stigla. Ljudi su osjećali uzbuđenje kao djeca pred Božićnim drvcem. U svečanom raspoloženju odlazili su redom na određeno mjesto da je vide, jer su osjećali, da će im biti lakše u njihovoj napaćenoj duši.

Veselili su se samim dodirom s knjigom, koju je Poglavnik napisao, kao da će dodirnuti njega samoga, tako dalekoga i tako nedohvatljivoga.

Listali su redom zgužvane i poderane stranice knjige, koja je nosila otiske bezbrojnih prstiju i tragove svih mogućih skloništa, u koja se je morala skriti pred hajkom diktatorskih njuškala.

Knjiga je bila već raztrgana na nekoliko dielova, jer nitko si nije mogao priuštiti luksuz, cielu knjigu držati nekoliko dana kod sebe, dok je pročita. Svi su je željeli imati, čitati dva-tri puta, deset puta, ako je moguće. A knjiga je ipak morala nastaviti svoj put, da i drugima dođe u ruke, da je i drugi dodirnu i pročitaju. Zato je čitatelj drugog odlomka, dao prvi odlomak drugome.

Koliki su knjigu pročitali uz električno svietlo ili lojanicu tokom jedne jedine noći, i sutradan je predavali drugima kriomice ispod kaputa neispavani, velikih podočnjaka, ali veseliji i zadovoljniji nego ikad.

Kolikima je ta knjiga dočarala carstvo njegovih snova, u kojem se ne bore izmišljeni junaci Divljeg Zapada, nego ljudi od krvi i mesa, čija imena svi znaju. Koliki su se s uzhićenjem u dušu svom svojom razbuktalom maštom uživljavali u borbu ustaških junaka, koji su se proslavili, ne možda avanturističkim podhvatima nekakovih kopača zlata ili američkih gangstera, nego uzvišenom i krvavom, samopriegornom i iznad svega svetom borbom za oslobođenje Hrvatske.

Bezbroj mladih ustaša vidio je u Dulibiću, tom idealnom liku ustaškog borca, svoj uzor, a u njegovom teškom i opasnom radu svoju životnu svrhu.

Ta je knjiga odkrivala tajne života i djelovanje ustaške vojske, od čijih su se djela tresli temelji države zle uspomene, pred čijom su rukom drhtali silnici i vlastodržci, u čijem je imenu nalazio hrvatski narod utjehu i pomoć.

Divljenje, ponos i samopouzdanje izazivala je Liepa Plavka, u kojoj je bilo prikazano sve što hrvatska djevojka posjeduje, liepo i drago, idealno, požrtvovno i meko.

O svim se junacima te knjige na dugo razpravljalo, od grada do grada, od sela do sela, jer je izvanredno mali broj primjeraka bio razširen po Hrvatskoj. Nu čim se je u nekom kotaru pojavila, ljudi je više nisu puštali iz ruku, niti je jedan sat ležala nečitana. U nekim su mjestima bile organizirane i čitave skupine, koje su zajednički je čitale, da bi tako knjigu upoznao u što kraćem roku što veći broj ljudi.

A kad je dospjela na selo, okupljale bi se obitelji oko kućnog ognjišta, te bi uz vatru, toga svjedoka i čuvara svih seljačkih razgovora, ciele narodne mudrosti, čitao najpismeniji stranicu po stranicu, a svi su ukućani pobožno slušali. Nisu do duše svi pravo razumjeli, o čemu se radi, ali svi su slušali jednako pozorno. Što za to, ako po koju ne razumiju! Ta to se sluša, jer je njihov Ante to napisao. I u tim priprostim seljačkim dušama vrelo je svaki dan sve jače, a pod njihovim surovim haljetcima i kabanicama buktio je vulkan stare slave i veličine, koji se je u najtežim danima robstva obnavljao u svim hrvatskim dušama.

Liepa Plavka, pokazala im je put, kojim ponosne ustaške postrojbe kreću, a oni su instiktivno osjetili, da je taj put jedini pravi hrvatski put. Iz te su knjige naučili težinu i uzvišenost ustaške borbe, i bili su privučeni i potežkoćma i slavom, kojom se Poglavnikova vojska ovjenčala. I opet se je povećao broj tihih, pritajenih i neprimjetnih Poglavnikovih suboraca.

53. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #54 : Siječanj 14, 2016, 17:50:15 »


Koliko je neprilika bilo s prenošenjem te ustaške dragocjenosti. Nijednom se prenosiocu nije radilo o redarstvenim mjerama, obtužbi i kazni, ali je svaki zadrhtao na pomisao, da jedan primjerak tako riedke dragocjenosti propadne. Zato je čuvanju te knjige bilo posvećeno kadikad više brige i opreza negoli prenošenju oružja, koje je glave dovodilo u pitanje.

Najstrože se je pazilo u prvom redu, da ne dospije u ruke, pa čak ni da ne dozna za njezino postojanje bilo tko, čija pouzdanost, ozbiljnost i podpuna odanost ustaškoj misli nisu bile sasvim sigurno dokazane. Mlađi su smatrali pravim odlikovanjem, ako im je bilo dopušteno vidjeti ili čitati Liepu Plavku. I svak je duboko u dnu duše osjetio, kako je mila svetinja i neprocjenjiva dragocjenost ta prljava, poderana knjiga, iztrganih, pljesnivih i mastnih litova, koja bi svojim izgledom bila na sramotu i najsiromašnijoj i najneurednijoj knjižnici. A ipak se po obljubljenosti i vriednosti nije s njom moglo mjeriti ni jedno divot izdanje bilo kojeg remek djela, pa makar imalo zlatorez i najfiniji papir, pa makar bilo u kožu uvezano, a pisac mu bio svjetskoga glasa i genialnih sposobnosti.

Liepa Plavka bila je više nego književno remek djelo. Ona je bila dio Poglavnikovog stvaranja, prema tome komad njegove duše, kojim su se zanosili i opijali prezreni, progonjeni i mučeni nositelji ustaške misli u zarobljenoj Domovini.

A komadić Poglavnikove duše vredniji je od svih remek djela svieta.

Zato je Liepa Plavka bila čuvana kao oko u glavi, a pitanje njezinog čuvanja i širenja dalo je maha domišljatosti i lukavosti.

Jednom je prilikom knjiga prošla opasan put u košari jaja na glavi priproste piljarice. Drugom ju je prilikom pronielo ispod samara jedno strpljivo i skromno magare. Više puta su vojnički teklići zaštićeni povjerljivošću svoje službe prenosili taj papirnati eksploziv, koji je neprimjerno trgao i lomio temelje države zle uspomene, djelujući jače i razornije od najteže bombe.

Neobrazovanost i glupost plaćenih doušnika i progonitelja pomogla je kadikad u slučajevima, koji su se činili beznadni. Jedan se je dao prevariti nevinim omotom knjige, a drugi je vršeći premtačinu u stanu nekog sveučilištarca povjerovao, da je to nekakav ljubavni roman, o čemu ga je s najnedužnijim izrazom lica uvjeravao vlastnik.

I opet je usprkos potežkoća i peripetija knjiga dalje prodirala, išla iz ruke u ruku, hranila, oduševljavala, vjerom ispunjala, hrabrost razvijala.

Što se više povećavala hajka za njom, tim je veći bio oprez vjernih, čim su bile brojnije zamke, koje je neprijatelj postavljao, tim su raznovrsnije bile varke i tim veća domišljatost, kojom se je svim mogućim zamkama izmicalo.

I Liepa Plavka opet je svuda dospjela. U krevetu pod pokrivačem, da ni roditelji ne primjete ništa sumnjivo. U školi pod klupom za vrieme satova "dobrih" profesora, koji riedko napuštaju katedru. U uredu, kad je prošlo vrieme primanja stranaka. Na polju nakon posla, za vrieme izleta, kad se ipak malo lakše i malo slobodnije diše. U zatvoru se nalazila vrlo često, baš joj se tamo nitko nije nadao, jer je tamo bila željnije primana nego igdje.

Svugdje je doprla, stotine oduševila i privukla ta knjiga, koja je u nekoliko primjeraka obišla Hrvatsku uzpostavljajući initimnu i duboku, nutarnju, samo Ustašama razumljivu vezu između Poglavnika i Domovine.

Sličnim je oduševljenjem i strahopoštovanjem bilo primano sve, što je dolazilo iz Poglavnikove blizine, ili je s njim i njegovim radom imalo bilo kakove veze.

S koliko se je čudnih, neopisivih dojmova uzimalo u ruke i čitalo novine koje su nosile naslov: Nezavisna Hrvatska Država. Ljudi nisu vjerovali svojim očima od sreće i zanosa, da postoje novine, koje imaju promicati misao hrvatske države, dok je u državi zle uspomene novinama bilo sprjčavano i samo hrvatsko ime spomenuti. Grudi su se širile od ponosa kod čitanja viesti o ustaškoj djelatnosti u inozemstvu, a ljudi su s uzdahom olakšanja pročitali sve članke, koji su se odnosili na državu zle uspomene, a iz kojih se vidjelo, da Hrvati u inozemstvu pozorno prate i oštro reagiraju na silničke postupke uljeza i nametnika po Hrvatskoj.

Nešto češće nego "Nezavisna Hrvatska Država" dopadao je Ustašama u domovini u ruku "Grič" i "Ustaša". Iz svake rečenice tih listova zračio je duh borbe i vjere u pobjedu. Koliko je puta nekoliko sažetih misli iz "Ustaše" ili "Griča" predstavljalo jednu svietlu točku Ustašama u najtežim danima, kad su na njih priređivane gore hajke nego na šumsku divljač, kada je svaki zakon vriedio, ako ih se na temelju njegovih paragrafa moglo goniti i osudjivati, i kada su svi zakoni bili izvan snage, ako su trebali zaštititi bilo kojeg čestitog Hrvata, ublažiti kaznu bilo kojem ustaši. Poglavnikove rieči sadržane u uvodnicima, koje je sam pisao, bile su "Ustaši" poput malih odlomaka Svetog Pisma vjerniku izvor smirenog pouzdanja i novog nadčovječanskog samopriegora, kojim se je ne samo podnosilo neimenovne udarce neprijatelja, već pojačanom djelatnošću izazivalo i junački primalo još teže, još okrutnije.

Godine 1932. kad je diktatorsko nasilje najteže pritisnulo Hrvatsku, a cieli se hrvatski narod na svom križnom putu nalazio na vrh Kalvarije, kad su i pojedini sinovi hrvatskog naroda radi svojeg dobra zaboravili i izdali Hrvatsku gradeći na toj izdaji vlastitu karijeru i blagostanje.

Poglavnik je tješio svoj narod, sagnuo se do malog, muku trpećeg hrvatskog čovjeka i govorio mu u bočićnoj čestitci, koju mu je uputio:

Ta božićna čestitka probudila je na tisuće Hrvata i dala ogroman oslonac za buduću borbu, svi oni koji su se teško odlučivali postadoše hrabri i odlučni za novu borbu koju je vodio najveći sin dr. Ante Pavelić a čestitka je glasila:

- Ti hrvatski narode, ne očekuješ svoga spasa od gavana i bogatuna, od mogućnika i dostojanstvenika, koji nemaju srdca, ni u njemu ljubavi za tebe i za tvoj dom, nego ćete iz tvog robstva osloboditi i podići poniženi, pogaženi, omalovaženi, razkućeni i na muke stavljeni, jer oni imaju srdca, u njemu ljubavi, u grudima junačtva, u desnici snage.

Oni će pobiediti silnike i dušmane, izvojevati slobodu, da se i u tvoje domove povrati mir, sreća i blagostanje, da i po njima zasja svjetlo radosti i odjekne pjesma veselja. Pobiedit će oni, koji pregaraju, trpe, čeznu, rade i vjeruju.”

I tako je od Božića hrvatskom narodu vraćena vjera u bolje dane, u slobodu i sreću, u samostalnost i blagostanje. Vraćao mu je tu vjeru jedini Poglavnik, jer su mu je svi ostali slabili, krnjili, umanjivali i uništavali. Zato se je lik Poglavnikov pomalo izdvajao u očima narodnim izmedju svih sinova hrvatskog naroda, k njemu su se postepeno obraćale sve narodne težnje, njemu su išle sve narodne želje, njemu su se na raspolaganje stavljale sve narodne snage. A njegova je božićna čestitka išla od grada do grada, od sela do sela, od ognjišta do ognjišta, od jednog božićnog drvca do drugog, razveseljavajući, tješeći, otirući suze, donoseći mir i spokojnost i izpunjajući svu Hrvatsku velikim, neograničenim pouzdanjem u Poglavnika, koji se jedini bori, kad drugi popuštaju, koji jedini stoji, kad se drugi saginju, koji ih jedini vodi, jer se nitko drugi osim njega ne usudjuje voditi.

Cieli narod gleda u Poglavnika, koji mora pobiediti, jer to hoće.

Dugo je međutim i težko bilo čekati, da ti odrazi Poglavnikova rada i djelatnosti Ustaškog oslobodilačkog pokreta dodju iz inozemstva. Bilo je vrlo malo kanala, kojima je to moglo stići u domovinu, a svaki dan je bilo sve teže održavati vezu. Pa i ono što je stizalo, bilo je premalo, da se ustaškim sjemenom zasije ciela njiva, čitava Hrvatska. Stoga su ustaše i u domovini radili neumorno na stvaranju ustaškog tiska, da bi Poglavnikove misli i težnje, nacrti i djelatnost što prije zahvatili i proželi sve hrvatske krajeve.

Dok se je s jedne strane pokušavalo buditi ustašku sviest preko dopuštenog tiska provlačeći oprezno i uvijeno po koju dobru misao, braneći obće narodne probitke, a dodirujući tek neizravno najvažnija pitanja, o kojima neprijatelj nije nikada ni jedne rieči napisao, s druge se je strane sipalo u narod letke, proglase i na malim strojevima umnožene listove, koji su nicali jedan za drugim po raznim hrvatskim mjestima.

Svi se ustaše sjećaju onih dana, kad je izlazio "Hrvatski Narod", koji je ustašama u domovini i cielom hrvatskom narodu zasićenom neprijateljskom promičbom davao prieko potrebnu duševnu hranu. Svima je još u živoj uspomeni broj posvećen Antunovu, kada je na jedinstven način kroz kult sv. Ante propleten i divno izražen lik Poglavnika, neprimjetno i prikriveno, a opet srdačno i duboko iz srdca, koja su ustaški osjećala, za ljude, kojima je hrvatska duša svaku rieč protumačila.

Ilegalni tisak bio je raznolikiji i brojniji. Mnogo je stvari trebalo otvoreno reći, mnoge pouke i savjete bez uvijanja iznieti, mnoge zapovjedi svim ustašama jasnim i razumljivim jezikom izporučiti. Mnogo je puta trebalo doslovno donieti neku Poglavnikovu poruku, pozdrav ili uputu, a trebalo je i vlastodržce države zle uspomene razkrinkati i otvoreno napasti. Sve je te zadatke preuzeo na sebe ilegalni ustaški tisak u domovini. I tih nekoliko listića, koji su svako malo zalepršali nad Hrvatskom, zadavalo je čuvarima tuđinske vlasti više brige nego najkrupnija državna pitanja. Ti su im listići bili svjedoci snage, koja se oko njih nalazi, a ipak im nije na dohvat ruke, koja im prieti, a da oni protiv nje ne mogu ništa poduzeti. Oni se boje te snage, a boje se još više jednog jedinog imena, iz kojeg sva ta snaga proiztiče, jednog jedinog čovjeka, koji iz daljine, svom tom tajinstvenom snagom, upravlja. Oni ga neprestano psuju, jer se neprestano plaše. Čim se plaše, tim ga više psuju, a čim ga više psuju, tim se više plaše. Ime za njih strašnog, moćnog, neoborivog Poglavnika ne da im mira danju, oduzima im san noću.

A ustaše neumorno rade na sve strane, osvajaju nove položaje, prodiru s obljepljenim i snažnim imenom Poglavnika svugdje uzdižući njegov lik visoko iznad ciele Hrvatske, tako da svi Hrvati mogu u njega gledati i sliediti ga kao nekoć tri Kralja s Iztoka čudesnu zviezdu.

Letci se prosiplju na sve strane. Nu ni jedan zacielo nije tako snažno prodrmao duhove u Hrvatskoj i izazvao zaprepaštenje kod neprijatelja, kao onaj, na kojemu je prvi put uz Poglavnikovu sliku bila donesena zemljovidna karta Nezavisne Države Hrvatske. Po odjeku tog letka u bezglavoj reakciji državnih vlasti vidjelo se, kako su uzdrmani temelji države zle uspomene - jugoslavije.

Čim se je borba više primicala kraju, tim su život, rad i borba Poglavnika dolazili više do izražaja u svim ilegalnim ustaškim tiskopisima.

Nakon jednog desetljeća ustaškog rada bilo je jasno, da hrvatski narod ima vodju, kakva se rađa u jednom narodu svakih tisuću godina. Svim poznavateljima prilika bilo je očito, da je Poglavnikov put jedini izpravni put hrvatskog naroda, i da je njegovo djelo zalog sretnije budućnosti Hrvatske.

Stvaranju istog uvjerenja u cielom hrvatskom narodu služio je sav raznovrstan ustaški tisak u Domovini i izvan nje.

Zagreb u svjetlu velegrada 1933

<a href="http://www.youtube.com/v/x3p5auqC8t4?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/x3p5auqC8t4?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

Ubistvo kralja Aleksandra u Marseilleu, 9. listopada 1934. u 16:20

<a href="http://www.youtube.com/v/i435UC56NIY?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/i435UC56NIY?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

54. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #55 : Siječanj 23, 2016, 19:18:11 »


Pavelićev roman "Liepa Plavka" je istinita priča u kojoj su prikazani istiniti događaji i ljudi sa svojim sudbinama.

Mlada plava djevojka, kći ličkog generala, rođena u Austriji, nije izmišljena figura nego činjenica, kojoj se svaki trag nakon atentata gubi.

Da li je Lijepa Plavka tj. sestra Tuga tj. Marija Vondraček tj. Stana Godina supruga Ante tj. Petra Godine doista poginula u saobraćajnoj nesreći ili ipak iz Geneve s parobrodom otputovala za Južnu Ameriku tu tajnu je Pavelić odnio sa sobom u grob.

Da je ona bila član Ustaškog pokreta potvrđuje nam i šef Devete brigade motorizirane policije Alexandre Guibbal koji je utvrdio sljedeće:

[...] U subotu, 6. X., tri dana prije atentata, u Avignonu je bila neka žena plave kose, prilično elegantno odjevena, od 25 do 28 godina, ugodne vanjštine i pojavila se oko 20 sati u hotelu Regina. Na vrlo jadnom francuskom jeziku zatražila je sobu s dva kreveta, s tim da će joj se pridružiti njen suprug. Ispisala je prijavnicu na ime Marija Vondraček, sa stanom u Trstu a na putu iz Pariza.

Njen prtljag sastojao se od dva poveća kovčega iz žute kože. Napustivši hotel ubrzo zatim - za vrijeme njene odsutnosti - propitao se za nju neki stranac koji se osoblju hotela na recepciji predstavio kao - Kramer. Marija se oko 21 sat vratila u pratnji nekog muškarca, kojega je predstavila kao svog supruga, i oboje su bili osobito zadovoljni, kad su saznali da se za njih interesirao neki Kramer. I još uvijek u Avignonu, samo u drugom hotelu, Guibbal je pronašao Kramera, Kelemena i Malnyja. Sutradan, u nedjelju 7. X. popodne "plavojka" i njen suprug otputovali su u Aix autom, a Kramer je u 19 sati također bio u Aixu i unajmio taksi. Daje šoferu adresu hotela ("L'htel du Cours Mirabeau" i "Moderne", u blizini kolodvora) i u toku vožnje zaustavlja taksi da bi primio "plavojku"- koja ga je, čini se, čekala na trotoaru - ovaj put – sa četiri kovčega. Pošto je iskrcao putnicu sa samo dva kovčega pred prvim hotelom, zaputio se u drugi gdje je uzeo – kao što već znamo - dvije sobe, za sebe a drugu (s dva kreveta) za Kelemena i Malnyja.
Sutradan (8. X.) svi su rano napustili hotel i vratili se tek uvečer na večeru. Toga su dana obišli Marseille, da atentatorska dvojka (Kelemen i Malny) upozna situaciju i da "plavojka" - kupi sebi skupocjenu svilenu haljinu u jednoj od najelegantnijih  trgovina Marseillea! Istog ponedjeljka Kramer je u taksiju napustio Marseille i na kolodvor u Avignonu stigao u 23.15 pa je Guibbal pretpostavio - potpuno opravdano - da je "Kramer" saznao za uspjeh pothvata 9. X izvan granica Francuske. Na sam dan atentata "plavojka" i njen suprug - kojega su zvali Petar! – napuštaju hotel i unajmljuju auto da ih odveze u Avignon do kolodvora, odakle su i oni otputovali, napustivši tako Francusku. [...]

Atentatori pred sudom u Aixu-en-Provence, 5. do 12. veljače 1936
Pred njima lijevo sjedi branitelj Georges Desbons
https://hr.wikipedia.org/wiki/Georges_Desbons

 
Mijo Kralj i Ivan Rajić, 18. studeni 1935

[...] Pospišil, Rajić i Kralj bili su zatim prebačeni u zatvor Chave u Marseilleu i tu ih je Guibbal viđao češće radi pojedinosti njihova identiteta. A istražni sudac (Ducup de Saint-Paul) nije više mogao ni spavati: morao je poslovati: morao je poslovati brzo; sa svih su mu strana javljali za ustaše u svakom kutu Francuske; mnogi ljudi vidjeli su "plavojku"- tu i tamo; izdavao je mnoštvo naloga za hapšenje, privođenje, saslušanje i tako dalje, a novinari svih boja upravo su ga opsjedali. [...]

Str. 160-162-163

[...] U Parizu je Kvaternik podijelio atentatore na dvije grupe: "rnarsejsku", kao glavnu, u kojoj je - dakako - bio "Vlada-šofer" (s Rajićem), "parišku" kao rezervnu s Kraljem i Pospišilom. Ali je, 6. X. došlo do izmjene: Rajić je prešao u "parišku", a Kralj u "marsejsku". "Pariška" grupa dobila je zadatak da točno prouči dijelove Pariza i Versaillesa (mjesta kojima će kralj prolaziti prilikom svog boravka u francuskoj metropoli). "Marsejska" je grupa, 8. X. otputovala u Avignon i u Aix-en-Provence, a na kraju su obišli sam Marseille, mjesto gdje će se kralj, po programu iskrcati. Prije nego što su "Vlada-šofer" i Mijo Kralj otputovali u Aix-en-Provence, Kvaternik im je - koji je uostalom svu četvoricu izvrsno vodio [1] – zamijenio stare novim čehoslovačkim pasošima: "Vlada-šofer" postao je Peter Kelemen (dotad je bio Rudolf Suk); Mijo Kralj je postao Silvestr Maly (prije: Jan Hašek), Rasporedivši tako grupe i pripremivši "ustaški doček" kralju, Kvaternik je napustio Francusku. Prije toga pobrinuo se za to da bračni par Godina (Ante i Stana - "lijepa plavojka"), stigavši u Pariz pa zatim dalje u Avignon i Aix-en-Provence, neometano dostave revolvere i bombe i "pariškoj" i "marsejskoj" grupi atentatora i da pravovremeno prijeđu francusku granicu. [...]

_________

[1] U jednom pismu od 21. IX. 1936. Kvaternik izričito priznaje svoje sudjelovanje u pripremama atentata nazivajući ga "moje remek djelo".

Str. 158
Ante Pavelić i Ustaše
Bogdan Krizman – 1983

__________

Mijo Kralj rođen 17. rujna 1908. u Koprivnici umrijet će 1941. u zatvoru u Fontevraultu, nakon teške bolesti. Zvonimir Pospišil rođen 9. lipnja 1904. u Vukovinama (kotar Velika Gorica) umrijet će 1940. u zatvoru u Caenu nakon operacije. Konačno Ivan Raić, rođen 5. siječnja 1903. u Kolendici (kotar Ludbreg) jedini je oslobođen 12. prosinca 1941., vratit će se u svoju zemlju i umrijeti 1944. godine za vrijeme rata.

http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/tko-je-u-marseilleu-1934-ubio-kralja-aleksandra-a-tko-louisa-barthoua-1009

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: 1 2 3 [4]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!