CRO-eu.com
Listopad 05, 2022, 12:48:45 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Brod na Kupi  (Posjeta: 5721 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Ožujak 26, 2008, 09:48:36 »


Brod na Kupi

Mjesto Brod na Kupi leži uz desnu obalu Kupe i zbog toga se obično smatra da ne ulazi u sastav Gorskog kotara. No, ono je svojom prošlošću i događajima toliko. sraslo s ostalim goranskim naseljima, da se danas jedva može govoriti o prošlosti toga dijela Hrvatske i njezina stanovništva, a da se pri tom ne uzme u obzir uloga i važnost Broda na Kupi.

Do današnjega Broda vode dvije dobre ceste. Jedna ga spaja sa Delnicama, a druga s Brod Moravicama. Cesta od Broda prema Delnicama vodi isprva dolinom Kupice, a zatim se u zavojima diže do Delničkoga polja.

Mjesto Brod na Kupi znamenito je za veći dio Gorskoga kotara jer je nekoliko stoljeća bilo sjedište istoimenog feudalnog vlastelinstva pod koje je spadalo dvadesetak goranskih sela.

Sve do sredine 17. stoljeća pripadala je tome vlastelinstvu i čabarska gospoštija. Tko je i kada utemeljio Brod na Kupi nije poznato, ali se pod imenom Brod javlja gotovo na svim zemljovidima 16. stoljeća.

U starim spisima mjesto se prvi put spominje 1481. godine kada je kraljevski sud iz Zagreba, na pritužbu stanovnika Griča, zabranio Stjepanu Frankopanu da od zagrebačkih trgovaca ubire daću u goranskim mitnicama, pa tako i u Brodu.

Ime mjesta Brod potječe jamačno od ovdašnje srednjovjekovne skele pomoću koje se u srednjem vijeku prelazilo preko rijeke Kupe. Uz takvu skelu razvilo se i naselje, čiji je utemeljitelj bio, možda, već spomenuti Stjepan Frankopan. On je u tom mjestu dao sagraditi vlastelinski dvor, koji je svakako bio skromnijega izgleda nego što je onaj današnji.

Od Stjepana Frankopana naslijedio je brodsko vlastelinstvo njegov sin Bernard. Za njega se zna da je u Brodu dao sagraditi nekoliko vlastelinskih zgrada i magazina. Bernardov sin Stjepan, živio je pretežno u Ozlju i zbog toga je dobio ime Stjepan Ozaljski.

On je došao u rodbinske veze s Nikolom Šubićem Zrinskim, koji je imao za ženu Stjepanovu sestru Katarinu. Stoga su Stjepan Frankopan i Nikola Zrinski sklopili 1544. godine ugovor o zajednici imanja. Budući da Stjepan Frankopan Ozaljski nije imao djece, ostavio je oporučno svoja imanja sinovima sestre Katarine. Tako su sinovi Nikole Zrinskoga, Petar i Nikola, postali gospodari goranskih imanja Frankopana, pa tako i brodskoga vlastelinstva.

Tijekom 16. stoljeća stanovništvo brodskoga vlastelinstva često je stradavalo od upada turskih martologa iz Like; slovenski povjesničar Valvasor u svome djelu „Die Ehre des Herzogtum Krains“ posebno izdvaja godine 1528., 1578. i 1585. Zato se stanovništvo Broda selilo u obližnje kranjske pokrajine, najviše u Kočevsko.

Kada su goranski krajevi postali sigurniji, Zrinski su pozvali hrvatske izbjeglice da se vrate u stari zavičaj. Kako se od njih u Brod vratio tek jedan dio, primao je Zrinski na brodsko imanje i vlaške izbjeglice iz Like koji više nisu htjeli služiti u turskim martološkim četama. Tako je Brod početkom 17. stoljeća dobio i nekoliko vlaških doseljenika.

U ondašnjim spisima spominju se porodice:

1.   Abramović,
2.   Crnković,
3.   Gašparović,
4.   Jurković,
5.   Petranović i Simonović.

Vlaški doseljenici u Brod prešli su ubrzo na katoličku vjeru. Osim njih, na teritorij brodskog vlastelinstva Zrinskih stizalo je početkom 17. stoljeća i dosta useljenika iz primorja i susjedne Kranjske. Svi ti doseljenici bijahu rimokatoličke vjere. Kada se brodsko vlastelinstvo napučilo novim stanovništvom, Zrinski su ga podijelili na deset teritorijalnih jedinica, koje su se zvale sučije.

Evo ih po imenu i sa selima u svom sastavu:

1. Pod sučiju Belo spadala su sela: Belo, Kupa, Bukovac, Hostnik, Doluš, Loke, Planina i Golik. Tu su živjeli pretežito primorski doseljenici, a među njima bilo je i nekoliko obitelji iz Kranjske.

2. Pod sučiju Brod spadala su sela: Brod, Krivac, Zamost, Hribarsko, Jasevnica, Donji Ložac, Donji Zakrajc, Perdočaj, Donji Rogli, Gornji Rogli, Gornje i Donje Tihovo, Gornji Turni, Donji Turni, Marija Trošt i Lišnica. Brod je bio središnji dio brodskoga vlastelinstva. U ovdašnjim selima živjeli su hrvatski povratnici iz Kranjske, slovenski doseljenici, kolonisti iz primorja i vlaški došljaci.

3. Pod sučiju Bukov Vrh spadala su sela: Bukov Vrh, Gramel, Sernovac, Pišnatac, Pečište, Stari Laz, Dobra i Novi Laz. U tom dijelu vlastelinstva živjeli su doseljeni primorci s pokatoličenim Vlasima.

4. Pod sučiju Crni Lug spadalo je samo istoimeno selo. U 17. stoljeću živjeli su u tom selu doseljeni primorci, Slovenci i pokatoličeni Vlasi. Dobar dio sučije činile su šume planinskog masi¬va Risnjaka.

5. Pod sučiju Delnice spadale su samo Delnice.

Stare Delnice ležali su na lokaciji današnjih Lučica i tu je bila vlastelinska granica prema bakarskoj gospoštiji.

6. Pod sučiju Grbalj (Gerbael) spadala su sela Zagolik, Suhor, Kočičini, Artičak (Rtičak), Rau¬kari, Kuželj, Gusti Laz, Gučje Selo, Grbalj i Belica. Spomenuta sela bila su mala. U njima su živjeli doseljenici iz obližnje Kranjske i doseljenici sa primorja.

7. Pod sučiju Moravice spadala su sela Muravice (Moravice), Male Drage, Velike Drage, Gornji Kuti, Donji Kuti, Maklen, Delač i Sela. Na teritoriju sučije žiteljstvo je bilo miješano, sači¬nj avali su ga doseljenici iz Kranjske, Hrvati iz pri¬morja i Vlasi iz turske Like.

8. Pod sučiju Šajn spadala su sela Šajn, Klepeće Selo, Pod Gorom, Lamana Draga, Završje, Naglići, Šehovac, Šimatovo, Za Vrhom i Ivanovo. Ovdašnje stanovništvo potjecalo je od Slovenaca iz prekokupskih krajeva, od primorskih Hrvata i Vlaha koji su potjecali iz turske Like. Dio tih Vlaha prešao je na katoličanstvo, a jedan dio nije mijenjao svoju staru kršćansku vjeru. Ovdašnji pravoslavci usvojili su početkom 19. stoljeća srpsko nacionalno osjećanje.

9. Pod sučiju Turke spadala su prikupska sela zapadno od Broda na Kupi. Tu su bila naselja Nad Kupa, Gornji Zakrajc, Požarnica, Turke, Gašparci, Sedelce i Gornji Ložac. Po tim selima bilo je malo stanovnika, a pridošlice su potjecale s lijeve strane rijeke Kupe.

10. Pod sučiju Veliko Selce spadala su goranska sela južno od Broda na Kupi. Tu su bila naselja Veliko Selce, Pucak, Gorica, Tusti Vrh, Sleme, Skrad, Divjake, Hribac, Brezje i Malo Selce.

Ovdašnja sela bila su vrlo mala, naseljena stanovništvom koje je potjecalo s raznih strana.
Svaka od navedenih sučija imala je svoga župana ili suca. Upravu sučije činilo je desetak vijećnika koji su se zvali seoski starješine. Župan ili sudac obnašao je na području sučije upravnu i sudačku vlast, a u sporovima pomagali su mu seoski starješine.

-1-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Travanj 07, 2008, 00:14:18 »


Vlast župana bila je dosta ograničena, jer su krupniji sporovi rješavani pred vlastelinskim sudom. Prva i najvažnija dužnost župana i njegovih starješina bila je da se brinu podmiruju li vlastelinski podanici uredno svoje feudalne obaveze. Obaveze vlastelinskih podanika bile su trovrsne.

Prva obaveza bila je ona, pješička; bila je to obveza radne snage seljaka prema svojim gospodarima. Pod tim su se podrazumijevali poslovi kopanja na njivama ili obrada zemlje, zatim košnja trave, sušenje sijena i razgrtanje snijega po cestama i putovima.

Druga radna obaveza bila je volovska. Pomoću volova orala se zemlja vlastelina, vršio se prijevoz gnoja, prijevoz razne robe koju je gospodar vlastelinstva trebao u svome dvoru. Tko je držao konje morao je prenašati samare s robom iz luke u Bakru do Broda na Kupi.

Obaveza vlastelinskih seljaka bila je i desetina. Ona se davala od godišnjeg priroda sa zemlje i priploda od stoke. Treća vrsta feudalnih davanja bila je kraljevica, tj. porez koji se plaćao u gotovini za zemaljskog vladara.

Osim toga, seljaci koji su bili vješti jahači bili bi odabrani za pratnju vlastelina na dužim putovanjima. Pratnja je obično bila naoružana i sa sobom je nosila hranu i vodu. Gospodar je takvu pratnju plaćao osobno u novcu.

Većina seljačkih kuća brodskoga. vlastelinstva živjela je u zadrugama. Broj članova pojedinih zadruga nije bio isti. One zadruge u kojima je živio otac kao kućedomaćin s više oženjenih sinova nisu bile tako brojne kao zajednice u kojima je starješina zadruge bio djed, sa sinovima i oženjenim unucima. Tada su takve zadruge bile velike i u jednoj takvoj kući živjelo je po dvadesetak i više ukućana.

Svaka zadruga imala je svoga starješinu, kome su se svi ukućani morali pokoravati, a on je zadružnu kuću zastupao pred vlastelinskim činovnicima. Isprva su vlastelinski seljaci bili tzv. cjeloselci. Oni su živjeli na vlastelinskoj zemlji koja je imala površinu od dvadeset jutara. Kada bi se neke zadruge zbog brojnosti podijelile, morale su podijeliti i zemlju na kojoj su živjele.

Tako su nastale sesije tzv. poluselaca, tj. kuća sa polovinom zemlje koja se dobivala od vlastelinstva. Pluseldma se nije dopuštalo daljnje dijeljenje zbog pretjeranog usitnjavanja posjeda. Vlastelinski seljaci smjeli su se služiti drvetom iz vlastelinskih šuma, ali sječa je bila kontrolirana. Dopuštenja za sječu izdavala je vlastelinska uprava i to za svaku kuću posebno.

Sezona sječe bila je preko zime, obično u mjesecu siječnju. Ako se koga vlastelinskog seljaka zatekla u sječi šume bez pismene dozvole, ovaj bi bio kažnjen novčanom globom i batinama.

Vlastelinski podanici bili su marljivi, trijezni i pošteni ljudi. Bilo ih je podosta koji za čitava života nisu popili na čašu vina, ali ne treba zaboraviti da u tom kraju nije bilo vinograda ni vinskih podruma.

Odijevali su se primjereno ovdašnjoj klimi. Zimi su povrh odjeće nosili vunene ogrtače, a na nogama čizme. Glavu su poklapali škrlacima, tj. pustenim šeširima s uskim obodom.

Hranili su se jelima koje su sami proizvodili i to uglavnom od priroda sa zemlje.

Svaka kuća imala je više ili manje stoke. Najviše su se držala goveda, konji, svinje i ovce. Od peradi hranile su se kokoši, guske, patke i golubovi.

Lavom se vlastelinski seljak nije smio baviti. Mogli su samo hvatati puhove koji su im služili za hranu. Lavom su se bavili samo vlastelinski činovnici.

Tkaninu kojom su se služili seljaci za šivanje odjeće, tkale su seljačke žene iz lana i konopije. Ono što u svojim kućama nisu mogli proizvesti, nabavljali su na sajmovima u Bakru ili Kočevju.

Isprva su brodski seljaci nosili samo opanke napravljene od goveđe kože. Takvu vrstu obuće znao je izraditi svaki iskusniji seljak. Međutim, takva obuća nije bila dovoljno dobra za zimu, pa su pojedinci po selima izučili čizmarsku vještinu i pravili za svoje suseljane čizme. Tko je htio imati bolje čizme, nabavljao ih je na pazarima u Bakru i Kočevju.

Kuće u kojima su stanovali brodski seljaci bile su drvene i ličile su jedna na drugu. Sve su bile prizemnice s dvije prostorije. Veća je bila zadružna ili obiteljska soba, a druga, s otvorenim ognjištem, služila je kao kuhinja.

U sobi nije bilo kreveta, već se spavala na vunenim dekama na podu. Ujutro se deke sklanjalo i soba bi bila prazna. Tada bi se po njoj razmjestio dnevni namještaj, stol za blagovanje i drvene klupe.

Odjeća i prostirke za spavanje držale su se u drvenim škrinjama, jer nije bilo ormara. Do kuhinje obično se nalazila staja za blago, a pored staje bili su sjenik i ambar sa žitom. Svinjci su se držali podalje od kuće da ne bi onečistili bunar.

Lokalna klima u tom dijelu Gorskoga kotara pogodovala je ograničenom izboru priroda od zemlje. Od žitarica dobivala se samo pšenica i zob, a voće je uspijevalo jedino u dolini Kupe.

Kada su Zrinski postali feudalni gospodari brodskoga vlastelinstva, bilo je ono samo dio ostalih goranskih imanja koje su Zrinski posjedovali. Sva ta imanja zajedno imala su svoga upravitelja koji se zvao gubernator. Godine 1599. Juraj Zrinski imenovao je za takvog gubernatora Lajoša Čikulina.

Do toga vremena stanovnici brodskoga vlastelinstva bili su svi katoličke vjere.

Godine 1599. naselio je karlovački general Juraj Lenković prve vlaške doseljenike u Donjim Moravicama, u Vrbovskom i Gomirju. S tim doseljenicima katoličko se stanovništvo nije slagalo. Stalno su pravljene tužbe na pravoslavne Vlahe da katoličkom stanovništvu pričinjaju svakovrsne štete te vrše nasilja. Tužbe ove vrste zagorčile su posljednje dane života Jurja Zrinskoga.

Nakon Jurja Zrinskoga gospodari brodskoga vlastelinstva postali su njegovi sinovi Nikola i Petar. Godine 1649. podijelili su Nikola i Petar svoja goranska imanja. Tada je brodsko vlastelinstvo pripalo Petru Zrinskom. U to doba Petar je obnovio u Brodu stari frankopanski grad i dao mu oblik kakav on ima i danas.

Kada je Petar Zrinski zbog urote protiv kralja Leopolda bio smaknut, u Brod je došla carska vojska radi pljenidbe Petrovih dobara.

Brođani su se tom zgodom junački borili protiv carske vojske. Domaće ljude je u tom otporu sokolio brodski župnik Juraj Pipinić. Dakako, otpor protiv carske vojske brzo je bio slomljen.

Carski emisari Petar Prašinski i Franjo Špoljarić popisali su imovinu Zrinskoga u Brodu i za novoga upravitelja vlastelinstva imenovali Franju Tausza. Zaplijenjena imanja Zrinskih pripala su isprva ugarskoj Komori.

Malo nakon toga nastavile su se opet svađe između brodskih Moravičana i Vlaha, jer su komorski činovnici jednima i drugima počeli nametati nova davanja i poreze. Brodski kmetovi pritužili su se čelniku ugarske Komore grofu Leopoldu Koloniću, ali on za te pritužbe nije mario. Godine 1685. uzeo je u zakup brodsko vlastelinstvo barun Franjo Rigoni. Ugarska komora prodala je brodsko vlastelinstvo, zajedno s ostalim imanjima Zrinskih po primorju i Gorskom kotaru, bečkoj Komori.

Novi vlasnici posjeda namještali su po tim imanjima strane činovnike koji ovdašnje stanovništvo nisu ni poznavali niti su se s njim zbog neznanja jezika mogli razumjeti. Grof Rajmund Perlas zamijenio je 1727. godine neka svoja imanja u Italiji za bivša imanja Zrinskih u Brodu, Grobniku i Ozlju.

Od sina grofa Perlasa kupio je brodsko vlastelinstvo 1766. godine grof Teodor Batthyany (Baćani). On je naumio u Brodu osnovati talionicu željeza, ali kako u blizini Broda nije bilo kvalitetne željezne rudače, odustao je od tog nauma. Zatim je odlučio talionicu osnovati u Crnom Lugu. U okolici Crnoga Luga našao je željeznu rudaču bolje kvalitete, ali je pogon u Crnom Lugu radio tek nekoliko godina. Željezo iz Crnoga Luga odvoženo je u Brod, gdje je grof Baćani kod Homera otvorio veću kovačnicu i tu su se iz lijevanog željeza proizvodili pojedini metalni predmeti. Ta proizvodnja je početkom 19. stoljeća stala, jer se pokazala neekonomičnom.

Brodsko vlastelinstvo ostalo je u posjedu grofova Baćanija do 1872. godine. Tada je to imanje kupila kneginja Viktorija Thurn-Taxis. U posjedu ove porodice brodsko imanje ostalo je do konca 19. stoljeća kada je ovo vlastelinstvo ukinuto i kada je Brod postao, kao i svako ostalo goransko naselje, slobodno selo.

Zbog siromaštva stanovništva brodskoga vlastelinstva, ovdašnji muškarci tražili su u zimskom dijelu godine dopunska zanimanja. Jedni su odlazili tijekom zimskih mjeseci u Slavoniju, gdje su se zapošljavali kao drvosječe. Drugi su se odali "kočevaranju", tj. bavili su se prodajom kandiranoga voća po većim gradovima. Svoju robu nosili su ispred sebe u drvenim sanducima, s kojima su obično obilazili bolje gostionice. Treći, nezaposleni Brođani obilazili su veće gradove kao tzv. pokućari. Oni su u svojim sanducima prodavali igle, konce, kefice za brijanje, četke za zube, metalne kopče i češljeve.

Takvih pokućara bilo je još početkom 20. stoljeća na zagrebačkom Jelačićevu trgu, a stajali su na uglu trga i Gajeve ulice, gdje su se pored njih nalazili čistači cipela.
 
Prilikom izgradnje Lujzinske ceste, mnogi su podanici brodskoga vlastelinstva na tom poslu dobro zarađivali. Kasnije su tom cestom izvozili u Rijeku svoje drvene proizvode. Kako je u to doba ojačala trgovina i sa susjednom Kranjskom, sagrađen je 1809. godine drveni most preko Kupe, pa su ljudi u velikom broju prelazili rijeku s jedne strane na drugu.

Godine 1848. ukinuo je ban Jelačić kmetstvo u Hrvatskoj. Brođani tom novošću nisu bili previše oduševljeni jer se dugo nisu mogli snaći kao slobodni ljudi. Otada su ih umjesto tlake počeli pritiskati kojekakvi porezi, a do novca su teško dolazili.

Doskora su Brođani počeli osjećat da su njihove rodovske zadruge postale nepotrebne. Zato su se zadruge počele dijeliti, a zemlja se usitnjavala na tako male dijelove da su poneke obitelji jedva sastavljale kraj s krajem.

Seljaci brodskoga vlastelinstva bili su do sredine 19. stoljeća nepismeni ljudi. U toj sredini pismeni su bili feudalni gospodari, njihovi činovnici i svećenici. Feudalci i činovnici služili su se (po čitavom Gorskom kotaru) latinskim pismom, a svećenici su poznavali i glagoljicu i latinicu.

Pismenih učitelja u brodskom vlastelinstvu nije bilo sve do sredine 19. stoljeća. Tek ukinućem kmetstva (1848.) osnivaju se po goranskim selima pučke škole. Tada su, kao učitelji, stizali ovamo mladi ljudi koji su u to doba završavali učiteljske škole. Tako je nekadašnje brodsko vlastelinstvo poprimilo sasvim drukčiju društvenu fizionomiju. Počelo je u punom smislu postajati nova hrvatska pokrajina sa svim svojim suvremenim i kulturnopovijesnim obilježjima.

-2-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!