CRO-eu.com
Kolovoz 08, 2020, 13:01:32 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Cvjetko Bežić  (Posjeta: 1949 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Rujan 25, 2015, 08:22:18 »


Cvjetko Bežić (1894.-1943.)

22. 09.- Obljetnica mučeničke smrti Cvjetka Bezića



U Domu hrvatskih hodočasnika u Rimu 22. rujna služena je misa za Cvjetka Bezića, mučenika za vjeru i domovinu kojega su 22. rujna 1943. g. na otoku Šolti partizanski komunisti po noći mučki ubili a tijelo mu bacili u jamu na Rudinama.

Cvjetko Bezić bio je jedan od najuglednijih stanovnika mjesta Grohota na otoku Šolti. Rođen je 1894. Bio je vijećnik Općine Grohote i kao takav puno učinio za napredak svoga mjesta. Otac brojne obitelji sa sedmero djece svoju je katoličku vjeru javno svjedočio, a od mladosti se uključio u rad tadašnjih katoličkih organizacija, posebice orlovskog društva i poslije Katoličke akcije čiji je bio veliki promicatelj.

Osobno je poznavao bl. Ivana Merza i bio je njegov veliki štovatelj sve do kraja života. Bio je angažirani i formirani katolički laik koji je živio za svoje ideale vjere i domoljublja. Dvije velike spomen-ploče, jedna na zgradi općine Grohote, a druga na mjestu njegove pogibije kraj jame na Rudinama, jesu trajno sjećanje na ovoga mučenika vjere i domovine koji je ubijen u svojoj 49. godini života samo iz mržnje prema Bogu, kršćanskoj vjeri i hrvatskom narodu.

________________________

Svjedočanstva o patnjama

Cvjetko Bezić - Javno je ispovijedao svoje ideale

Crkva u Hrvata u novije vrijeme skuplja svoje nove mučenike. Velik ih je broj nicao kroz gotovo pola stoljeća progona, ali naša Crkva šutnje niti ih je mogla imenovati niti brojiti. Epohalna promjena na političkom području oslobodila )e našu Crkvu okova šutnje, zato sada Crkva može javno 1 glasno slaviti svoje mučenlke. I dolikuje se.

Šolta, trinaesti hrvatski otok po površini, koja zatvara južni horizont grada Splita, ponosi se prastarim kršćanstvom: ostacima bazilike iz V. .stoljeća i zaštitom sv. Stjepana, prvog mučenika, čiji je lik bio u grbu šoltanske općine od njezin osnutka do ukinuća.  Na tom je otoku kroz vjekove bilo bogatih i siromašnih, uglednih i prezrenih, poštenih i nepoštenih, pismenih i nepismnih ljudi, ali među domaćim pučanstvom nije bilo nikada kategorije ubojica i ubijenih. Posljednji rat ostavio je Šolti u baštini i tu strašna ljudsku kategoriju. U tom su ratu dvije tuđinske vojske zauzele otok, najprije talijanska, a za njom njemačka. Obje su te vojske bile odurne i nasilne: talijanska je ostavila za uspomenu teror, koji je otjerao mnogo naših mladića iz njihovih mirnih kuća i koji je ubijao naš jezik i narodnu svijest. a njemačka je izvršila evakuaciju otoka i ostavila mine, od kojih su stradali neki otočani poslije rata. Ali, treba istaknuti da su domaći sinovi, koji su se okrenula protiv Boga i protiv svoga hrvatskog navoda, ostavili na svom otoku za vječno sjećanje gore uspomene nego obje tuđinske vojske. Domaći su, naime, jugoslavizirani komunisti ostavili na svom otaku dvije jame, u koje su bacili svoje otočane, a koje su pogubili samo iz poticaja ideološke mržnje i osvete. Među tim ubijenima nalazi se i moj otac CVJETKO BEZIĆ (1894.-1943.).

Pisati o svom ocu te isticati njegove vrline može izgledati pristrano, hvalisavo, neuvjerljivo i zato nesimpatično. To je samo jedna moguća strana ovog pisanja, ali postoji i druga. Ako sin može ocijeniti, kako je na njega djelovao otac svojom urednošću, marljivošću, sviješću i predanošću najvišim idealima te ako može uvidjet, koliko se njegov otac zauzimao za širenje katoličke i hrvatske akcije ne samo u obiteljskom krugu, nego u svim krugovima, koje je birao ili u koje ga je život vodio, onda bi sin bio nepošten prema ocu, kad ne bi njegov primjer prenio i u one sredine, kojima je on u velikoj mjeri duhovno pripadao. U ovom je slučaju ovo sinovljevo pisanje doista zahtjev iskrenosti i pravednosti prema ocu, jer je on svojim životom i svajom smrću bio pravi svjedok vjere u Boga i ljubavi prema svom narodu.

Moj je otac imao vrlo dobar kršćanski odgoj. Njegova majka, koja je bila nećakinja uzornog svećenika mons. Josipa Bezića (1817-1893.), prvoga arhiđakona sarajevske nadbiskupije, njegovala je u svojoj obitelji žarki vjerski duh, pa je svoga starijeg sina Marina pripremila za svoćeništvo. a on je osobito djelovao na duhovno oblikovanje moga oca. O tome piše don Marin u svom pismu (11. X. 1943.):
"Pod mojim nadzorom on se je još u svojoj ranoj mladosti zanio idealima vjere i domovine, rado je čitao kat. štampu i bio je postignuo, da je bio vrlo dobro upučen u dnevna kulturno-vjerska i politička pitanja".

U Prvom svjetskom ratu prvi put se je morao udaljiti od ovoga otoka i od svoje domovine. Taj ratni vihor doveo ga je u Mađarsku, gdje se je našao sa skupinom dobrih Hrvata, koji su ga zaštitili tako da nikada nije išao na frontu. Poslije rata. u svojoj dvadeset i sedmoj godini, osnovao je obitelj, u kojoj će dobiti sedmero djece. Ljubio je i unapređivao svoju zemljoradnju, a još više svoju duhovnu kulturu, pa je nedjeljno vrijeme najviše koristio za čitanje. Od 1935. do 1941. g. bio je vrlo angažiran u političkom životu, pa je u tom vremenu bio izabran za predstavnika svoga sela u hrvatskoj upravi šoltanske općine.

Međutim, najveći dio svoje muževne aktivnosti posvetio je moj otac organiziranju katoličke akcije. Bio je jedan od prvih pokretača Hrvatskoga orlovokog saveza na otoku Šolti. U djelatnostima organiziranja toga tipa katoličke akcije izrazio je sav svo] zanos. Bio je oduševljeni pristaša dr. Ivana Merza[/b]. Najveću je sreću doživio kad se je s njim susreo i razgovarao na orlovskom sletu u Postirama na Braču 1927. g. Ti su ga doživljaji dizali u svim progonstvima koje je trpio od Jugoslavenskog sokola, tadanjeg režimskog protuhrvatskog i protukatoličkog društva, koje je na Šolti bilo malobrojno. ali žestoko. Osim tih idejnih neprijatelja u nekim društvima KA i u hrvatskoj stranci, svakog nedjeljnog predvečerja sastajao se na otvorenom prostoru s velikim brojem istomišljenika, a u crkvi na nedjeljnom i blagdanskom bogoslužju nikada nije sa svog mjesta izostao.

Kad su 1941. g. Talijani zauzeli Šoltu, moj se je otac povukao iz svih javnih poslova, samo je nastavio svoj vjerski život. Talijani su kod nas "rodili" partizane u šumi, a partizani sijali strah u dušama svih ljudi koji misu bili za komunizam. Početkom kolovoza 1943. poslali su partizani mojem ocu pismo u kojem su mu prijeti kaznom ako im ne preda oružje koje posjeduje. Moj otac nije nikada imao nikavog oružja, zato je odmah dobro razumio šbo to pismo znači, pa je pokupio svu svoju obitelj i odselio u Split, gdje je želio čekati mogućnost da otputuje u Zagreb k svom bratu lječniku. Ali, to nije išlo brzo, a kroz to je vrijeme kapitulirala Italije i partizani prodrli u Split. Partizani su dali mojem ocu garancije da mu se neće ništa dogoditi ako se vrati kući, pa je odlučio ići, a dva dana prije toga išao je na ispovljed i pričest, kao da je slutio da će mu to biti zadnja. Doista, partizansko je obećanje bilo prijevare. Isto su ga tako, druge noći poslije nego se je vratio, partizani na prijevaru izveli iz kuće i naoružana trojice pratila ga oko 4 km do jame na Rudinama, gdje su ga ubili i bacili. Sljedećeg je dana moja sestra našla blizu jame njegovu okrvavljenu cipelu. Partizani su tada pismeno zabranili župniku u Grohotama držati misu i zvoniti za "narodnog neprijatelja" Cvjetka Bezića, ali je župnik nakon mjesec dana to ipak učinio, upisao moga oca u knjigu mrtvih uz opasku: "Evo, kako umire pravednik"

O njemu je njegov brat svećenik napisao još ovo:

"Nije bilo nikakvog ni prividnog razloga, da bi netko mogao protiv njega ustati. Protiv njega ustala je samo zloća i opačlna, mržnja protiv Boga i protiv katoličkíh društava, a pridružila se i mržnja protiv hrvatstva. On je javno ispovijedao svoje ideale, nije se obzirao na pokvarenu okolinu i zato ga je pakao, i svi njegovi šegrti, mrzio i iz mržnje umorio."

Don Srećko BEZIČ
Glas Koncila, 10. veljače 1991,br. 6, str. 14

Matica hrvatska u Splitu objavila je 1998. g. njegovu biografiju pod naslovom "Šoltanski orao".


Spomen jama Rudina, Šolta
Foto: www.panoramio.com Fotograf: Njadric

Knjiga: Šoltanin na tankon ledu
Rodoslovlje obitelji Bezić na otoku Šolta

Grohote: Općina u ruševnom kaštelu iz 17. stoljeća > http://www.slobodnadalmacija.hr/Split-%C5%BEupanija/tabid/76/articleType/ArticleView/articleId/62795/Default.aspx

Pijetet na Rudini, Bratska jama čeka ekshumaciju > http://www.slobodnadalmacija.hr/Split-%C5%BEupanija/tabid/76/articleType/ArticleView/articleId/68039/Default.aspx

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!