CRO-eu.com
Prosinac 09, 2019, 13:54:00 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Ratni doživljaji 1990-1995  (Posjeta: 1625 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Kolovoz 07, 2015, 12:00:34 »


15 RATNIH DANA U ARMIJSKOJ UNIFORMI

500 metara od borbene linije


Tomislav Klasan iz Đurđevca krenuo je sredinom devetog mjeseca 1990 u Armiju, kao i tisuće mladića, ne sluteći da će mu ovogodišnji posjednji vojnički dani u njegov život prenijeti dio ratnih strahota. Još je kao civil proživljavao kninske barikade i nije u to vrijeme vjerovao da bi se iz "Balvan revolucije" mogao izroditi ovakav strašan, krvav rat.

Banja Luka je poznati centar tenkovskih jedinica i Tomislavova se obuka odvijala po planu, normalno, sve do dvanaestog mjeseca1990. General Kadijević svojim je istupima uzburkao do tada miran vojnički život. Gotovo su svakodnevno učestale uzbune. Nestalo je sretnih, uobičajeno mirnih vojničkih dana. Ubrzo za tim slijede poznati nam pucnjavom i borbom uzburkani pakrački dani. Pakrac je relativno blizu Banja Luke i u vojarni je kompletna 329 oklopna brigada bila spremna za pokret. No, u Pakracu se situacija primirila i do pokreta oklopnih jedinica nije došlo. Ali, vrag ne miruje! Plitivčka jezera su mjesto novih krvavih sukoba, gdje je iz naše vojarne otišao dio vojske, uz objašnjenje da će oni biti tampon zona između pripadnika MUP-a i četnika. Starješine su tumačile preostalim vojnicima da oni nisu bili prisutni na Plitvičkim jezerima, bilo bi krvi do koljena.

Tomislav je u Armiji bi vezista, spiker, pa nije bio direktno uključen u tenkovske jedinice ili jedinice PVO. Istovremeno su nastajali problemi na Kupresu, Dvoru na Uni, stalno je dio po dio vojnika odlazio na teren i više se nisu vraćali u vojarnu. Od trećeg mjeseca 1991. i obuka se počela ubrzano odvijati. Što se tiče informacija o pravom stanju u Hrvatskoj, dobijali su samo jednostrane obavijesti, a mogli su na preporuku pretpostavljenih gledati TV Sarajevo i Yutel, Kako kažu, najobjektivnija sredstva priopćavanja. Vojnici drugih nacionalnosti su ih nazivali Tuđmanovim ustašama.

-   "Zatim slijedi ono najteže za vojnika. Pokret u ratnu zonu. Meni je do završetka vojnog roka preostalo još 15 dana, pa sam kao i većina vojnika bio strahovito psihički opterećen. Osjećao sam na nekim vojnicima srpske nacionalnosti, kao da jedva čekaju da krenu u rat i da ubijaju Hrvate, kao i sve ostale koji bi im eventualno stali na put. Moja jedinica je bila locirana u to vrijeme na liniji Stara Gradiška-Bosanska Gradiška. Dio jedinice je prešao stari most na Savi, djelomično porušen, a tenkovskom paljbom su ukljanjali postavljene barikade. Bilo nam je objašnjeno da je vojska došla ovdje kako bi se obračunala sa pripadnicima MUP-a. Samim dolaskom vojske na ovo područje, počela su iseljavanja Hrvata iz Stare u Bosansku Gradišku, a stanovnici srpske nacionalnosti održali su manifest posvećen Armiji, gdje su donijeli velike količine hrane (odojci i si.), te su na taj način uzdizali vrlo poljuljani armijski moral. Sljedeći dan je došlo oko 100 muslimanskih majki, koje su održale protestni miting protiv Armije. Sve to naši pretpostavljeni jednostavno nisu komentirali. Pokazivali su nam samo oveći snop potjernica za odbjeglim vojnicima, koje su nazivali dezerterima, a svakog uhvaćenog, kako su govorili, čeka Vojni sud. Ostaje nam pitanje u zraku, da li se možda radi o Prijekom sudu?

Ja sam uglavnom bio na straži oko dijela komande u St. Gradiški, a od prve borbene linije smo bili udaljeni oko 500-600 m. Dobili smo informaciju da je za zamjenika komandanta Simića raspisana nagrada od 30.000 DM, jer je naredio pucanje u staru kulu u Staroj Gradiški.

Po danu je život bio koliko-toliko normalan. U nama je pomalo izgarala neizvjesnost, čekanje noći bilo je jako mučno. A pucalo se svake noći. Reagirali su pucnjavom na najobičnija šuškanja u blizini. Neki pijani potporučnik je došao iz grada i iz pištolja je počeo nekontrolirano naokolo pucati, na samo najobičniji sušanj. Mislim da se Armija neće još dugo održati. Sve je više ljudi koji napuštaju njezine redove i polako je zahvaća neumitna agonija, koja će završiti kolapsom.

Noći su bile posebno teške. Promatrao sam sa kupola tenkova svjetleće metke kako šaraju noćno nebo. Bio sam naoružan puškom, imao sam 150 kom. pancirnih metaka, dvije bombe i raskopivi nož. Srećom, nismo došli u situacijuda moramo pucati u svoj narod, jer nas nekolicina Hrvata ne bi na to pristali ni pod kojim uvjetima.

Alkohola kod nas u većim količinama nije bilo. Bili smo upozoreni od poručnika za osiguranje da se u selu Uskoci, nedaleko od nas, nalazi 10.000 pripadnika MUP-a, koji će nas sve poklati. Takve i slične stvari proživljavali smo svakodnevno, dan i noć. Posljednja tri dana počelo je užurbano obučavanja na Pragu (vrsta artiljerijskog oružja). Dva dana prije odlaska kući (u koji nisam vjerovao), došle su nove posade rezervista u starim tenkovima T-34. Inače je uz Savu bilo u dugačku liniju, jako puno haubica, čije su cijevi uprerene preko Save, na hrvatsku stranu."

PREKO ČETNIČKIH BARIKADA PO SINA U ARMIJU

Gospodin Ivan Klasan je 01. 09. krenuo osobnim automobilom sa rođakom iz Novog Marofa u 7:20 min put Banja Luke. Cijeli put sve do Jasenovca, je prošao u najboljem redu, promet je bio vrlo slabog inteziteta, tako da su na autoputu sreli svega dva automobila

-   "Pred Jasenovcem nailazimo na prvu kontrolu sa našim gardistima, koji nas po izvršenom pretresu, upozoravaju da sam daljnji put koji smo naumili prijeći ide na našu odgovornost. Nisu sigurni da je most prohodan, jer od ječer preko njega nije prešlo ni jedno vozilo. Usprkos upozorenju, nastavljamo putovanje i prelazimo još pet kontrola sa policajcima i gardisitima, prelazimo most u Hrvatskoj Dubici i ispred ulaza u Bosansku Dubicu zaustavljaju nas uniformirane osobe, vireći iza postavljenih barikada. Izlazim iz automobila uzdignutih ruku i uz barikadu prilazim četnicima u uniformama, neznajuđ što me čeka. Jedan me od njih pita kuda sam krenuo? Odgovaram da sam krenuo po sina koji je u Armiji, te da nosim ponudu ženi kapetana Kadića, koja se porodila. Nakon poduljeg razgovora, bolje reći nagovaranja da me propuste dalje, četnik mi automatom pokazuje na barikadu i naređuje mi da je sam uklonim, ukoliko želim nastaviti putovanje. Odlazim do barikade, a uz put zovem rođaka da mi pomogne, no ovaj široko raskolačenih očiju uperenih u zrak, kaže da ne želi nastaviti daljnje putovanje. Sam uklanjam naslagane grede. To je rođaka izgleda povratilo u normalnu kolotečinu. Sjedam u auto, a Šure me pogledom upozorava na krov zgrade. Tek sam tada postao svijestan da smo cijelo vrijeme na nišanu petorici snajperista. Ne znam kako bi prošli da se kojim slučajem desilo nešto nepredviđeno. Nakon toga četnici letimično pregledavaju vozilo, uz napomenu da cestom kojom smo došli, povratka nema. Za to vrijeme se mjesno pučanstvo okupljalo oko nas i promatralo scenu Vidjelo im se u očima da bi nas najrađe odmah likvidirali, jer su im oči blistale ubilačkim sjajem. Ipak nastavljamo dalje i nakon samo 100 metara na cesti se ispriječio milicajski landrover. Zaustavljaju nas i oštro pitaju tko nas je propustio? Odgovaram, pokazujući u smjeru barikade, onaj tamo!
No ovaj izgleda nije bio time zadovoljan i u njihovoj se pratnji vraćamo ponovno na barikadu kod četnika. Razgovor četnika i milicajca je bio vrlo žestok. Milicioner je tvrdio da je izdano naređenje, kojim se zabranjuje prijelaz preko ovog mosta. Četnik sa time izgleda nije bio upoznat. Oko nas se okupilo još više ljudi. U tom sam se trenutku bojao linča (kao na Divljem Zapadu), no do toga srećom nije došlo. Napokon smo dobili odobrenje o nastavku putovanja i put do Banja Luke je prošao u redu. U stanu kapetana Kadića (Slavonca rodom) pričam što smo sve prošli, a ovaj se počeo smijati kao lud čovjek. Kad je malo došao k sebi kaže nam da mi nismo svijesni da smo tako sretno prešli kroz cijelu ratnu zonu. No, vrijeme je da idemo kod Tomislava, gdje dolazimo u 10 sati na večer. Tomislav se u međuvremenu vratio sa vatrene linije. Zatim u kasarni slijedi mučan razgovor sa majorom KOS.a, sve do pola jedan u noći. Pokazuje mi podeblji dosije dezertiralih vojnika, većinom hrvatskih prezimena. Napominje da su jedva čekali da Tomislav pokuša napustiti redove Armije, jer bi ga u tom slučaju odmah, na licu mjesta likvidirali. Kako je Tomislav odličan nogometaš, za koga su zainteresirani i prvoligaši, znali su ga svi vojnici u kasarni i bio je njihov ljubimac, njegovo bjekstvo iz redova Armije bio bi signal za ostale vojnike da i oni isto učine. Toga je Tomislav bio svijestan i nije ništa pokušao. Islo nam je na ruku i to što je Tomislav dobio potvrdu fakulteta da mora neizostavno pristupiti prijemnom ispitu. Bez toga bi Tomislav i danas bio u Armiji. Stoga dugujemo zahvalnost svim fakultetima koji su na ovaj način pomogli našim sinovima da se izvuku iz armijskog, već raspadajućeg, pakla.

Povratak je, bio isto težak. Krenuli smo preko Bosanskog Šamca, ali nam je veliki problem bio nedostatak goriva. Cijela Bosna je bez goriva, a mi smo uz put posuđivali od ljudi po nekoliko litara goriva, samo da odmaknemo što dalje od Banja Luke. na autoputu smo stalno vozili brzinom od 120-140 km/h i opet smo imali izuzetno mnogo sreće, jer nam je prsnula zadnja lijeva guma. I to je prošlo bez posljedica. Cilj nam je bio što prije doći kući. Tijekom vožnje u povratku jedva da smo progovorili po koju njeć.

Tek sam sutradan po povratku postao svijestan u kakvoj smo teškoj situaciji bili. Mogli smo negdje tamo za uvijek ostati, ne bi se možda ni znalo gdje je prestao kolati naš životni tijek. Tomislavu je trebalo nešto više dana, da shvati da je ipak uspio (za razliku od mnogih drugih) doći kuci, na sigurno. Ostaju pitanja, a šta se dogodilo dalje sa vojnicima koji su ostali na vatrenoj liniji, da li će i oni uspjeti izvući živu glavu, ili će možda bez potrebe poginuti. Četnickoarmijske formacije će još mnoge porodice zaviti u crno, još će mnoga ognjišta ostati razorena."

Ova se storija završila sretno po obitelj Klasan iz Đurđevca. Tomislav je uspješno položio prijemni ispit na DIF-u * i očekuju ga brucoški dani, nastavak, vjerujem vrlo uspješne nogometne karijere. Ratno vrijeme je prisililo da doslovce preko noći Tomislav odraste i sazrije možda i ranije nego bi trebalo.

Goran Domjan
Snimka: Siniša Smesnik
Podravac, 12. rujna 1991.

___________________
* 1959. u Zagrebu je osnovana Visoka škola za fizičku kulturu zvana DIF kao Državni institut za fiskulturu u Beogradu

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!