CRO-eu.com
Prosinac 15, 2017, 14:02:59 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Oproštaj od mame - Lucije Draženović  (Posjeta: 8115 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« : Travanj 05, 2015, 01:03:01 »


Oproštaj od mame

Ona više nije tu, moja mama
Tko ju je poznavao, zna što smo izgubili!

U četvrtak, 05. 03. 2015 otišla je moja mama od mene. Nakon duge borbe, straha i nade njeno srce prestalo je kucati u 06:15 sati ujutro.

Cijeli ponedjeljak, pa sve do utorka u 15:00 sati nije zatvarala njene smeđe umorne oči. Oko 01:15 sati poslje ponoći, kada je mjesec kroz prozor osvjetlio njen krevet i njeno lice, vidjela sam da je budna. Gledala je obiteljske fotografije koje vise na suprotnom zidu, u podnožju kreveta.
-   Mama zar se tebi ne spava? pitala sam ju. Mahnula je dva puta glavom u znak da joj se ne spava.

U utorak u 15:00 sati je zaspala. Oko 20:00 sati dobila je posjetu skoro cijele obitelj i s mnogo napora otvorila još jednom oči, kao da je htjela reći: "Ja znam da ste tu". Zaspala je mirno. Samo se jednom, oko ponoći, zakašljala. Ujutro, oči nije otvarala, promjenio se njen ritam disanja - glasno su se čuli pojedinačni udisaji između dugih pauza. Nisam ni slutila da su to posljednje minute borbe prije nego će joj glava pod mojim rukama klonuti na jastuk. Ljubila sam njeno glatko, toplo i nježno lice i osjetila da me napušta ali ja to nisam mogla prihvatiti; uključila sam u mojoj bespomoćnosti koncentrator kisika, u nadi da će opet početi disati. Svi pokušaji i molbe da me ne napusti bili su uzaludni. Imala sam osjećaj da gubim tlo pod nogama.

Nikad još nije jedna voljena osoba, ma nitko, umro u mojim rukama. Nikad još nisam doživjela nečije umiranje i odlazak iz ovog svijeta. Nikada još nisam doživjela kako se tjelo i izraz u licu pokojnika mijenja. U tom trenutku bila sam svjesna prolaznosti ... moje prolaznosti i uzaludnost moga truda i rada. I iako sam svu moju snagu i moju ljubav uložila ipak mi je Bog uzeo mamu.

Ništa više nije kako je bio i nikad više neće biti.
Moj "idealni svijet" ispunjen nježnošću, ljubavlju, srećom i ljepotom srušio se kao kula od karata i ja jednostavno ne znam kako dalje.

Suze su izvirale iz mojih očiju i krupne su kapi kapale na mamin jastuk, na njenu sijedu kosu i bijeli prekrivač. Moj pogled počivao je na njenim zatvorenim očima - kao da spava - i pri milovanju njenog lica osjetila sam kako se tijelo još toplo postepeno hladi, a njena smrt postaje stvarnost. Još jednom milovati ju po kosi, još jednom osjetiti hladnoću kože. Već prvi opip nezamislive, ali i nepromjenjive činjenice potvrdio je,da je ona mrtva. Činjenica koju ja ne želim prihvatiti.

Opet i opet sam zatvorila oči, nisam se htjela suočiti sa stvarnošću, htjela sam samo da se iz ovog ružnog sna, iz ove tegobe, probudim.

Za vrijeme kod sam bdjela nad njenim mrtvim tjelom - držala mrtvačku stražu - što ja nazivam 'Dragocjeno vrijeme' - u mojoj glavi su tutnjile misli koje su kao strijele letjele tamo amo. Cijeli život moje voljene majke odvijao se se još jednom pred mojim očima kao kakav film i puno toga je odjednom imalo smisla.

Moja mama bila je vrlo osjećajna i draga žena. Nikada ju nisam doživjela neugodnu i ljutitu. Njeno ponašanje bilo je suosjećajno.

Nitko ju nikada nije čuo da se svađa, prepire ili samo s povišenim tonom s nekim diskutira. Uvrede je skoro uvijek prešutjela ili su joj odgovori bili knap i gotovo prijateljski ili se udaljila s izgovorom da ima nešto važno obaviti.

Sve moje dobre osobine temelje na činjenici da je moja mama uvijek jako ljubazno postupala sa mnom. Ona je bila jedna od najljubaznijih i najugodnijih osoba koje sam ikada poznavala. Bila je vrlo srdačna i sigurna sam da su ju svi koji su ju poznavali poštivali i voljeli.

Nikad ali baš nikad nije bila bijesna, uvijek bi rekla. "Bijes ne može pomoći u rješavanju problema. U bijesu, ljubomori ili zavisti gubi ljudsko biće svoju inteligenciju".

Bila je jako lijepa djevojka, srednje visine i dobro građena. Iza, možda malo grubih, usana sakrivala su se dva reda zubi poput bisera. Lijepu dugu smeđu kosu plela je u klasične "Sissi pletenice" od koje je kraj lijeve pletenice pričvrstila s koštanom ukosnicom (gabrlom*) ispod početka desne pletenice i obrnuto. Mali uski nos potkrijepio je njen plemeniti izraz.

Njena najveća vrlina bila je njen osjećaj za dužnost, red i štedljivost. Neprikladna štedljivost rezultira iz njenog najranijeg djetinjstva: znala je što to znači biti lišen svega! U razdoblju od šest godina, njena je rodna kuća dvaputa izgorjela do zemlje.

Njen cijeli život bila je skromna. Često bi, promatrajući pohlepne ljude, pjevuckala ovu staru narodnu pjesmu o skromnosti:

Jadna i mala je moja koliba,
ali u njoj vlada mir i ljubav ...

Bože, kako je čovjek blažen koji ne trči za bogastvom!

Još kao dijete, tako su mi pričali, bila je kritična, oprezna, sumnjičava i skeptična i kako se kasnije pokazalo, nije bila u krivu, jer kada je Tito preuzeo vlast, bio je kraj sa nezavisnošću! Imala je pravi Lički karakter, tipičnu Starčevićevu žudnju za slobodom.

Nakon rastanka od mog oca - njene prvi i jedini ljubavni - koji je prisilno emigrirao u Ameriku, ona se nikad više nije udavala. "Voliti se samo jednom može" - znala je tiho, čak stidljivo reći kad smo pričali o mojem tati.

Kao mlada samohrana majka trpjela je sve bez prigovora - uvijek s osmjehom na licu. "Ništa nije jače, veće i moćnije od ljubavi" - bio je njen odgovor na surovu i prljavu politiku.

 

Njen život bi napisao brojne priče. Njen put je vodio kroz uspone i padove, poznavao radost i ispunjenje, ali i razočaranje i patnju.

Bila je svjesna svoje teške situacije te je jako pazila da nitko ne baci ljagu na nju. Od tada su sve obveze i brige još teže ležale na njoj. Njen jaki karakter svladao je svaki napor, sve brige i do zadnjeg daha izdržala je hrabro sve patnje. Kolike jake bolove je do zadnjeg daha bez riječi podnosila vidjela sam tek kada je umrla - držala je stisnutu lijevu šaku. Već odavno su dva teška moždana udara njenu desnu polovicu tijela napravili nepokretnom.

Smrt je njenu sliku zasijala u još jačem svjetlu. Njeno ime Lucija znači "svjetlo" - "Sveta Lucija, mrak ubija".

Vidim moju mamu kako sjedi pored prozora, kako je dlanom lijeve ruke naslonila glavu na prozorsku dasku i satima šuti. Razmišlja? Možda je tražila odgovor na pitanja o kojima nikada nije htjela sa mnom govoriti?! Znala je, da ja njenu smrt nikako neću moći prihvatiti i da u smrti nikada neću vidjeti spas. Smrt mrzim više od rata jer samo ona je moj neizbježni neprijatelj. Smrt znači propast, uništenje. Smrt je jedna nepravedna moć.

Vidim moju mamu kako sjedi u vrtu, kako sluša cvrkut ptica, udiše miris cvijeća i zelene sočne trave. Bolovi su već odavo preuzeli vlast nad njom ali ona ih je ignorirala kao nepoželjnog ugnjetača te uživala u sitnicama poput jutarnje kave i svježih kiflica.


Ono što se zove "sudbina" često nije prihvaćala i znala je reći: "Sve ima bar jedna ulazna i jedna izlazna vrata, sposobnost je naći izlaz".
O "veličini" ili časti imala je neko nevidljivo mjerilo: "Što će ti tjelo i um, što će ti misli i iskustva ako nemaš ono nevidljivo – dušu. Ono nevidljivo je prava veličina jedne osobe".

Posjeti pogotovo mladeži radovala se kao djete čokoladi. Odmah nakon pozdrava, pozivala bi na jelo: "Ajde jedi! Ti moraš "čestito" jesti! – mislila je na "dovoljno". Prazan trbuščić, glad i žeđ od koje je u ratu obolila od tifusa i jedva preživila, urezali su se duboko u njezinu životnu filozofiju: "Želudac je logika naroda" - "Samo glad uči narod razmišljati".


Kad bi od umora čitajući novine u svojoj fotelji zatvorila oči, zamolila bi me: "Daj - a ponekad i po lički 'nuder' - pusti mi onu pjesmu". Rado je satima slušala 'Come away with me'. Tekst sam joj prevela iako sam bila sigurna da ju riječi pjesme nisu zanimale.

____________
* lički gabrla ✧ njem. Haargabel ← tal. forcella capelli

1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #1 : Travanj 05, 2015, 01:05:28 »


Danas znam da je upravo u to vrijeme, još prije Božića tj. 16. 12. 2014., sat oproštaja počeo je kucati. Dok ju je Hitna pomoć vozila u bolnicu shvatila sam da je ova nova stvarnost uništila ostatak njenog dostojanstva: još jedan moždani udar, pod u komu, kratki gubitak govora, djelomična amnezija ... i na kraju slomljena joj je barijera srama.

Tada mi je postalo jasno, da mojoj mami nije mjesto ni u najmodernijoj bolnici. Već 18. 12. oporavila se toliko da je s Intenzivne premještena na Kardiologiju. Opet je mogla govoriti, prepoznala je obitelj i osjećala se dosta dobro. Već idući dan njeno stanje se drastično promjenilo. Stalno je spavala, jesti i piti nije htjela. Vidjela sam da joj daju dosta veliku količinu tekućine za spavanje i to tri puta na dan. U srijedu, 22. 12. odlučila sam moju mamu iz bolnice povesti kući. Cijeli dan, do navečer u 17:00 sati vodila sam borbu s lječnicima koji su se žestoko protivili mojoj odluci. Pošto mama nije mogla govoriti i nije bila potpuno pri svjesti, nije mogla sama odlučiti dali želi ostati u bolnici ili ići kući, lječnici su zahtjevali da sud odluči što je "bolje" za nju. A odluka suda se može najranije, i po brzom postupku, očekivati za tjedan dana. Bila sam sigurna, da bi u ovoj situaciji i ovim okolnostima ona umrla za dva-tri dana. Rat između Kardiologije i mene buknuo je kao vatra. Bila sam spremna na sve, samo ne dva dana prije Božića mamu ostaviti u bezličnoj, sterilnoj i hladnoj bolnici. Dok se bolnička uprava iz kadrovskih, strateških i ekonomskih aspekata bori za svakoga pacijenta, ja sam bila iznenađujuće mirna ali beskompromisna. Ipak ima u meni dosta ličke krvi!

Nakon 7 dana boravka u bolnici stigla je konačno kući, u svoju sobu, u svoj krevet. Nekoliko dana trebalo joj je da se orijentira, navikne i sjeti tko sam ja i gdje je. Gutati, osim vode i "astronautske hrane" (Fresubin) nije mogla. Izgovoriti je, s velikim naporom, mogla samo najosnovnije riječi, ali ja sam skoro uvijek znala što želi reći.

Zadnjih 79 dana počelo je njeno povlačenje iz stvarnosti, što joj je omogućilo još jednom uroniti u prošlost i sretne trenutke svog života. Jedne večeri pitala me je: "Gdje je Jeja?" - tako je ona od malih nogu zvala svoju mamu. Imala sam osjećaj da je vidjela svoju mamu i da se pita kud je odjednom nestala. Naravno da joj nisam rekla da je njena mama odavno umrla.

U četvrtak, 05. 03. 2015., u 06.15 u jutro izgubila je borbu - jedno dobro srce prestalo je kucati. Od tog jutra svijet je za mene promjenio boju, vrijeme je stalo, sve je postalo hladno, tužno i besmisleno.

Moja mama je toliko dio moga vlastitog jastva, da njena smrt na mene djeluje poput amputacije. To je sirova činjenica, protiv koje nema lijeka.

Poslijepodne, 05. 03. je došao naš kućni liječnik i potvrdio njenu smrt. Ali najbolniji trenutak bio je kada su ju navečer u 21:00 sat vozili u grobsku kapelicu. Kad je otišla iz kuće svjetlio je puni mjesec kao svjetlo vječnosti, sve je bilo tiho u toj predproljetnoj večeri. Moja mama je umrla jednog "blijedog dana" - tako je ona nazivala vrijeme oko punog mjeseca "blijedi dani" ili "svjetionici" koji pokazuju putniku put kroz maglu i noć.

Tjedan dana bilo je njeno tijelo u otvorenom lijesu ploženo na odar u grobskoj kapelici. Tu je ležala moja mama kao da spava - mrtva, no još uvijek živa, tako daleko, a ipak mi je bliža nego ikada prije. Jako sam se plašila trenutka kada će se poklopac lijesa zatvoriti. Nisam htjela da ju "zaključaju", odnesu. Htjela sam samo jedno: ostati s njom, čak i ako je mrtva. Ona nije mrtva!


Ne, ja nisam mogla i nisam htjela odabrati grob moje mame. Nisam si mogla zamisliti, da ona mora ležati na groblju – zauvijek. Vlasnik pogrebnog poduzeća radio je svoju dužnost i to s mnogo osjećaja ali ja ga nisam mogla čuti. Žaljela sam vrišteći pobjeći.

Onda, sedam dana kasnije; hod na grob. Iza lijesa moje mame.

'Come away with me' bila je njena ispraćajna pjesma iz kapelice.
Norah Jones Come Away With Me
<a href="http://www.youtube.com/v/BqqPgA-yuuc?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/BqqPgA-yuuc?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

A na izlazu iz kapelice, kad su se vrata otvorila i sunčane se zrake prolile po lijesu i putu do groba, čula se Herberta Grönemeyera pjesma 'Put'

Herbert Grönemeyer - Der Weg
 
<a href="http://www.youtube.com/v/zU-wkN7pJUg?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/zU-wkN7pJUg?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

Tiho, gušeći se u suzama zvala sam ju - molila - da mi se vrati: "Mama... mama ... mama ...".

Taj put, pedesetak koraka lijevo od kapelice, do groba bio je meni najduži i najbolniji put kojim sam ikada išla.

Zatim spuštanje lijesa u dubinu groba. I opet, ne želim to! Što će moja mama u toj crveno-smeđoj glinastoj, prljavoj jami?

Stajala sam pokraj otvorenog groba. Nosači lijesa, njih šest s cilindarom i bijelim rukavicama, izvlače letvice ispod lijesa, užad se zateže, polako spuštaju lijes u grob. Ja znam da u tom drvenom sanduku leži moja mama. Sada je konačno - zauvijek: Moja mama tjelesno više nije sa mnom. Moje zaprepaštenje je toliko veliko, da ja ne shavaćm što se zapravo događa. To je zadnji oproštaj. Moram se odvojiti, rastati od moje mame, a ona od mene. Moram razlikovati između mene, žive, i moje mame, mrtve. Moram ju pustiti. Svoju majku iz ruku predati Bogu. Bar tako je rekao svećenik na njenom grobu.

No, u mojoj vlastitoj tuzi i žalosti osjećam više nego ikada: ja se ne želim od nje oprostiti, a još manje pustiti ju. Naravno da sam znala da moja mama nije više živa i zato fizički više nije dostupna. Pa ipak i upravo zbog toga ja ju ne bih htjela izgubiti, nego i dalje živjeti s njom - naravno, u nekom drugom obliku. Ali kako?

Moja mama je već 30 dana mrtva, 720 sati nje više nema među nama. Ja uopće ne mogu ili vrlo teško shvatiti, da ona već četiri tjedna i 2 dana nije tu. Vrijeme nije baš moj prijatelj: ponekad mi se čini da se sve to jučer dogodilo, a onda opet kao da ti crni dani traju već jednu vječnost.

 

Nema okrutnije stvarnosti od ove "Nema je više!". Moje ruke su prazne, moje ruke hvataju prazninu. Što tu ima da znači "pustiti ju"? Pa ona mi je otrgnuta, oduzeta ... Gdje da ju tražim? Gdje ću ju naći?


Možda je njen odgovor u ovoj pjesmi koju je, zajedno sa slikom Majke Božje i nekoliko obiteljskih fotografija, čuvala u svojoj torbici?

Sve dok me volite, živim dalje.
Sačuvajte me u vašim srcima.
A kad moja slika u vama izblijedi,
dugoročno, sada još ne,
čak i onda će naša ljubav nas spajati.
Sve dok me volite, duboko u vašim srcima,
ja živim dalje,
ja sam tu, gdje god vi bili.
Odsutna - prisutna,
čak i kad me ne osjetite,
ili samo povremeno možda.
Kad ste tužni,
da nisam tjelesno prisutna,
znajte,
da i za mene to nije bila laka odluka,
vas ostaviti same.
Slobodno plačite, ali neka nakon toga
opet svjetlo sjaji u vašim srcima.
Ja ću biti tu, uvijek, kad me trebate,
pa i preko praga preći,
preko kojeg sam sada otišla.
Do tada, živite koliko god možete,
volite koliko god možete,
idite sa svom snagom vaš put do kraja.

Pokojna prof. Elisabeth Kübler-Ross mi je pojam i mnogo sam čitala o "životu poslje smrti" ali .... Thornton Wilder je najbolje opisao tu bolnu i beskrajnu prazninu:
-   "Ono što ostaje je ljubav. Postoji zemlja živih i zemlja mrtvih, a most između njih je ljubav, - samo ona jest, samo ona ima smisla."

O' Bože! S mojom mamom oduzeo si meni volju za životom i životnu radost!
O' Bože! Zašto mene koja sam ostala toliko kruto kažnjavaš?
O' Bože! Zar sam ja zaslužila ovakvu bol, prazninu, napuštenost, dezorijentiranost, strah od budućnosti, nomoć, nesigurnost, nerazumjevanje, moje povlačenje od prijatelja i poznanika?
O' Bože! Oduzeo si mi ono najdragocijenije, zar to nije dosta?
O' Bože! Ako nisi bešćutni vladar koji prebiva u dalekim nebesima, nego si prisutan u svom narodu kao moćan pomoćnik i suosjećajan izbavitelj, zašto zahtjevaš od mene tolike suze?
U psalmu 126 navodi se: "Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi".
O' Bože! Zar to znači kad dođe vrijeme žetve, da su suze bile plodne i isplative?
O' Bože! Koliko suza tražiš ti još od mene?
Ali Bože, nisi samo ti onaj kojeg ponekad ne razumijem. Postupanje prijatelja i poznanika s mojom žalošću je ponekad uvredljivo i destruktivno ili kako da razumijem brojne verbalne izjave kao što su: "Život ide dalje, vrijeme liječi sve rane, sada moraš misliti na sebe,  ..."

To nije utjeha, to je udarac u lice. Utjeha u takvoj situaciji ne postoji!

Svi kažu da se ja trebam konačno vratiti u normalnost - kao da oni znaju što je moja normalnost! Svi kažu da ne mislim i govorim toliko o mami – kao da ja imam u srcu i glavi šalter sa 'off' i 'on' - kao da se osjećaji daju uključiti i isključiti!. No, oni nisu vidjeli kako moja mama umire, oni nemaju pred očima tu sliku njenih zadnjih trenutaka na ovom svijetu - tu sa mnom. Ja sam stvarno sve pokušala, ali mi to nikako ne uspjeva. Ja nemam više snage, a kad mislim da je bol malo manja, ponovo me njeni tragovi, dali jedna sijeda kosa, dali miris u njenoj garderobi, gurnu u jamu iz  koje ne vidim ni zraku sunca.

O' Bože! Moja duša je slomljen i bol mi srce kida.
O' Bože! Kud ću sa mojom tugom?
Mama je otišla. Bog je, ona sigurno ne, tako htjeo ali zar Bog nije mislio na moju bol koja ostaje u meni živjeti?

Bog je savršen i kad je njenu dušu uzeo k sebi, učinio ju je opet sretnom i bez bola. A mene? Zašto nije mislio na nas koji ostajemo - na preživjele? Znam da Bog nikada ne griješi ali ovo s patnjama preživjelih nikako ne razumijem.

Ja uopće više ne želim izaći iz kuće, ne jer ne želim vidjeti sretne ljude nego ne želim da mene netko ovako nesretnu vidi.

Tuga, bar moja, ne zna za pravu ili krivu žalost, pa ako si ti dragi Bože odredio da moj put kroz žalost idem, kroz rijeku suza - ja ću ga ići.

O' Bože! Daj mi snage da izdržim ono što ne mogu promijeniti,
daj mi hrabrosti da promijenim ono što mogu promijeniti,
i daj mi mudrosti da razlikujem jedno od drugog!

O' Bože! Ja hoću moj život natrag!

2. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!