CRO-eu.com
Listopad 22, 2019, 21:52:27 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Manjača - Srpski logor smrti  (Posjeta: 2438 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Veljača 26, 2015, 23:25:22 »


Manjača - Srpski logor smrti

<a href="https://www.youtube.com/v/mbbowlEoi90?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">https://www.youtube.com/v/mbbowlEoi90?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

<a href="http://www.youtube.com/v/qULJ7zv414c?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/qULJ7zv414c?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

http://hr.wikipedia.org/wiki/Logor_Manja%C4%8Da

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Veljača 26, 2015, 23:39:41 »


Manjača - deveti krug pakla

Kad ozdrave i kad se oporave, dečki će, kažu, opet na front da brane Hrvatsku


Na slici s lijeva: Stjepan Husajina, Božidar Vrček i Rajko Zebec

O Manjači i znaju sve. I koliko je udaljena od Banja Luke, na kojoj je nadmorskoj visini, koliko serpentina ima makadam kojim se stiže do bolnice, koliko su dugačke, koliko visoke i široke njene staje. Usjekla se Manjača u njihova slomljena rebra, isprebijane bubrege, u rane i štake što ih još vuku sa sobom. Batine, glad i najbestijalnija poniženja i psihičke torture kroz koje su prolazili u logoru na Manjači nisu ih, međutim, slomile. Svoja stradanja shvaćaju kao djeliće mozaika kojim se gradi put do slobodne i suverene države Hrvatske i odmah, nakon što se oporave, spremno će, kažu, ponovno stati na branik Domovine.

BOŽIDAR VRČEK iz Svibovca, RAJKO ZEBEC iz Lovrečana i STJEPAN HUSAJINA iz Jelenšćaka kod Podruta, sve redom tridesetgodišnjaci, trebali bi zapravo biti, obzirom na svoje godine i radnička zanimanja, zdravi i jaki, pravi kršni momci, "onak kak se i šika selskim dečkima". No, poslije Manjače, nitko tako ne izgleda. Iscrpljeni, ispijeni i mršavi, oštrih logoraških frizura, sada se liječe, oporavljaju i skupljaju snagu za neki novi front. Pripadnici su Zbora narodne garde, iz grupe onih 34 ratnika što su 23. kolovoza krenuli iz Vinice put Kostajnice, a sredinom rujna, kao zarobljenici okupacijske vojske, završili u zloglasnom logoru na Manjači.

-   Udarali su rukama, nogama, pendrecima, kundacima, lomili rebra, gazili po bubrezima, razbijali glave.

A životna priča svakoga od njih sasvim je osobita. Božidar je, na primjer, bio aktivno vojno lice, službovao je u Puli, pa je Stjepan bio čak i njegov vojnik u onoj bivšoj JNA. No, napustio je vojsku, zakleo se da više nikad neće obući uniformu, vratio se u rodni Svibovec, zaposlio u protugradnoj obrani, oženio, dobio kćerkicu. Kad su počele "pizdarije", kako kaže Božidar, bilo mu je jasno gdje mu je mjesto, i našao se u Zboru narodne garde. Stjepan je također obiteljski čovjek. Ostavio je kod kuće suprugu i troje djece, posao vulkanizera u "Gajgeru", a Rajko dobro plaćeni posao električara u mariborskom "Stavbaru". Rajko tu odluku objašnjava riječima:

-   Ovo je posljednja šansa za Hrvatsku i ja sam znao da u tome moram sudjelovati. Hrvati će imati svoju i slobodnu državu sad ili nikad. A ja vam kažem - imat ćemo je i to - uskoro.

KILOMETRIMA S RANJENICIMA NA LEĐIMA

Božidar je, obzirom na ranije iskustvo te poznavanje pirotehničkih vještina, bio zapovjednik grupe u Hrvatskoj Kostajnici. Svi su preživjeli pakao Kostajnice, trinaestero je gardista čak uspjelo probiti neprijateljski obruč, sedamnaest ih je prošlo deveti krug pakla Manjače, a četvoricu još drže u Vojnom zatvoru u Sarajevu. U Kostajnici je Božidar bio ranjen u ruku i nogu. Bio je nepokretan, izgubio je mnogo Krvi i pri prelasku na bosansku stranu gardisti su ga nosili na leđima, a potom su ga morali ostaviti u nekoj zagušljivoj krčmi gdje je čitavu noć proveo na nosilima. Idućeg dana odveli su ga s drugim ranjenicima u Klinički bolnički centar Banja Luka.

O tome Božidar priča: - Iako su nas tretirali kao zarobljenike, što znači da su ispred vratiju bolesničkih soba bili naoružani stražari, moram reći da smo medicinski bili korektno tretirani. Mene su i operirali i dobro se o meni brinuli za vrijeme cijelog liječenja, mada je među osobljem srpske nacionalnosti bilo pojedinaca koji su nas pokušavali psihički dotući. Početkom listopada odveli su me u logor odakle su me u nekoliko navrata vozili ponovno u bolnicu na previjanje i vađenje konaca. Bio je to svaki puta pravi križni put jer su nas ubacili po petero zarobljenika u maricu pa se potom sjurili s planine, ostavljali nas zatvorene satima pred nekim krčmama. Ispitivanja po dolasku u logor bila su zapravo najmučnija. Znali su oni za Vinicu, znali da sam bio aktivno vojno lice, pa sam za njih bio prava poslastica. Nisu me tukli, ali su me psihički ubijali satima, danima. Znate ono u stilu: - E, ti si taj Vrček? Pa tebe sam čekao... Platit ćeš mi za onu trojicu zaklanih, za dvojicu ubijenih...

GOSPODO, KOSTI VAM OSTAJU OVDJE

Nakon saslušavanja dva su tjedna u logoru bila još kako tako podnošljiva jer su zajedno bili i gardisti i pripadnici MUPa. Njih se tretiralo kao redovne, zakonske snage, dok se garda smatrala paravojnom formacijom. Nakon razdvajanja počeo je pakao. Ne zna Rajko je li bila gora glad, težak iscrpljujući rad ili neprekidna psihička zlostavljanja.

- Postrojili su nas licem prema zidu u onom klasičnom položaju - glava dolje, ruke na leđa - i ostavili nas tako satima prije nego će nas, kao što su rekli, poubijati. Za cijelo su nas to vrijeme vrijeđali i ponižavali, psovali mater ustašku, nazivali koljačima, ubicama male djece od čijih smo si odrezanih prstiju kao radili ogrlice. Znalo se desiti da netko i padne u nesvijest u takvoj prilici, jer kad satima moraš držati sagnutu glavu, brada pritišće žile na vratu pa mozak ne dobiva dovoljno krvi i kisika. Taj je onda platio ceh jer su govorili: - Vidi koljača, zapekla ga savjest. I onda su udarali rukama, nogama, pendrecima, kundacima, lomili rebra, gazili po bubrezima, razbijali glave. A bili smo gladni, prljavi, ošišani do gole kože. Neprekidno su vikali: - Gospodo ustaše, kosti će vam ovdje ostati, tu ćete istrunuti, nitko za vas ne mari.

KRUHOM SU NAS HTJELI POSVAĐATI

Stjepan je najteže podnosio glad. Nije naprosto vjerovao da čovjek može preživjeti s tako malo hrane koliko su dobivali u logoru.

- Davali su nam neku odvratnu rižu pa smrdljivi grašak na sto načina, čaj bez šećera, šnitu kruha. Kad su bili žganci, nije bilo kruha. O pokvarenosti i neljudskosti srbokomunističke vojske najbolje govori podatak da su nas upravo preko hrane i preko kruha željeli međusobno isposvađati, uništiti naš moral. Na primjer, umjesto da nam daju hrane, nekakvog prozirnog variva, toliko da svaki dobije bar tanjur, oni su nam ponekad poslali upola manju količinu misleći da ćemo se pobiti za tu splaćinu. A mi smo i ono malo podijelili... Pušačima je također bilo teško. Skupljali smo opuške, vadili duhan i "frkali" nove cigarete. Grozno...

Zarobljenici su spavali u nekakvim stajama, na betonu u slami. Za piće su imali samo ustajalu kišnicu iz cisterne i to u ograničenim količinama, oprati se nije imalo gdje, bili su slabo obučeni, a radne obaveze su bile velike. Najprije su u polju vadili krumpir, a potom kopali kilometrima duge kanale. Živjeli su u totalnoj informativnoj blokadi, a ponekad su im donosili po 15 dana staru "Narodnu armiju".

Povremeno su ih obilazili predstavnici međunarodnog Crvenog križa, no njima se ništa nije moglo ili smjelo reći jer su ih poslije i za najbezazleniji pokušaj slanja nekakve obiteljske poruke, premlaćivali do smrti.
Snagu im je davala želja za konačnim oslobođenjem Hrvatske, inat i prkos da se ne poklekne pred agresorom i okupatorom, saznanje da Hrvatska mora pobijediti.

NAKON RAZMJENE JELI SMO SATIMA

Za sporazum o razmjeni zarobljenika nitko im nije govorio.

Saznali su da se nešto sprema tik pred put kad su do logora dovezli autobuse. Postrojili su ih, ukrcali u autobuse u petak u 12 sati i rekli im da idu na razmjenu. Sve do Dervente sretali su one što su dizali tri prsta u zrak, one "trofazne", pa i nisu bili sasvim sigurni kako će taj put okončati. Tek u Donjem Svilaju odah-nuli su malo jer su ih ljudi pozdravljali s dva uzdignuta prsta bez obzira na jaku vojnu i mili-cijsku pratnju. U Bosanskom Samcu ostavili su ih gladne i žedne pet sati u autobusu koji se nikud nije micao. Cijelo su im vrijeme govorili kako ih naši neće, kako nikome dp njih nije stalo i kako će vjerojatno ponovno završiti u logoru. Zanoćilo je pa je pao dogovor da ih smjeste u neku sportsku dvoranu da u njoj prespavaju.

Ubrzo nakon što su ih smjestili, ljudi iz Bosanskog Šamca, Hrvati i članovi HDZ-a, donijeli su im ogromne količine hrane - kruha, mesa, kolača, salate, mlijeka, piva, sokova i cigareta. Oni, koji su dva mjeseca bili i kruha gladni, jeli su satima. Onda su ih opet natjerali u autobuse gdje su pet sati čekali na razmjenu. Konačno, izlazak iz autobusa, postrojavanje u tri kolone, kontakt s predstavnicima Crvenog križa iz Ženeve koji su svakoga pitali da li želi prijeći u Hrvatsku, ponovno prozivka i onda razmjena. Krenula je i pjesma, smijeh, suze, srce je iz grudiju htjelo iskočiti ispod hrvatske zastave. Slijedio je potom put u Zagreb i veličanstveni doček mnogobrojnih građana, prijatelja i rodbine, zatim liječnički pregledi nakon kojih su mnogi zadržani na bolničkom liječenju, pa dolazak u Varaždin i konačno kući.

Susreti s obiteljima bili su dirljivi. Mnogi su prijatelji sačekali bivše logoraše, stisnuli im ruku, nudili pomoć. Zbog toga i zahvaljuju svima koji su na njih mislili i o njima brinuli, koji su nudili pomoć njihovim obiteljima, raspitivali se za njih i pokušavali poslati bilo kakvu poruku s izrazima razumijevanja i podrške.

-   Vratit ćemo dug gospodi iz Banjalučkog korpusa i onima iz Vilbanijske divizije.

Brinut će oni i o Danijelu kojemu je geler zaostao u plućima pa ga čeka operacija, i o Cafuku kojem su stradali bubrezi, i o svima drugima. A potom..

- Kad ozdravimo, kad se oporavimo i ponovno pripremimo, evo nas opet na frontu. Vratit ćemo dug gospodi iz Banjalučkog korpusa i onima iz VII banijske divizije, i nema te cijene koju nismo spremni platiti za našu Hrvatsku. Nevrijeme, zima, snijeg, sve to ide nama u prilog jer, mi ne otimamo - mi se branimo, mi čuvamo svoj dom i rodni prag. Ljubav za domovinu i želja za konačnim oslobođenjem, otopit će i snijeg ako zatreba, a njih će vlastita mržnja zalediti - u ime svih odgovorio je Božidar Vrček.

Tekst: Anica JEREMIĆ
Snimio: KREŠIMIR GECI

Varaždinske vijesti, 21. 11. 1991

Mi? Satrli smo grobu vrata. Da, još nas ima - još Hrvata.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!