CRO-eu.com
Svibanj 29, 2017, 05:47:06 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: AVNOJ i Hrvatska  (Posjeta: 7470 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« : Veljača 04, 2015, 20:25:37 »


AVNOJ i Hrvatska


Prema osobnom sjećanju na partizaniju i avnojevsku Jugoslaviju i prema učestalim razgovorima s Vjećeslavom Holjevac u Matici hrvatskoj od 1967-1970. godine, kad je umro.

Bio sam koncem studenoga 1943. odrastao dječak u završetku četrnaeste životne godine. Po roditeljima i školi odgojen u svjetonazoru ozbiljnog shvaćanja života zasnovanog na marljivom radu, poštenju svih oblika, kršćanskom moralu i ponosu na pripadnost Hrvatskom narodu. U tim odrednicama, shvaćanjima i ozračjima odvijao se i razvijao moj život i oblikovao svjetonazor za sva vremena.

Već tada, za vrijeme moga uzrasta hrvatski nacionalni osjećaj i hrvatska politika odvraćala me je od jugoslavenstva svake vrste i od tuđih ideologija upletenih u hrvatsko nacionalno biće tijekom Drugog svjetskog rata. Nisam se oduševljavao niti prihvaćao talijanski fašizam, njemački nacionalsocijalizam niti boljševički komunizam svih pripadnosti, među kojima je za Hrvatsku bio najopasniji jugoslavenski i sovjetski komunizam velikosrbske varijante.

Približno tako može se reći za svjetonazor i opredjeljenje većine Hrvata svih dobnih uzrasta u Slunju onog vremena. O pripadnosti ili naklonjenosti slunjskih Hrvata tuđim ideologijama jedva se može govoriti. Nijedan Slunjanin ni Slunjanka nisu tijekom Drugog svjetskog rata pripadali fašizmu, ni nacionalsocijalizmu, nego samo domoljubnom hrvatstvu i hrvatskoj vojski svih rodova, a tek nekolicina se je opredijelila za komunizam. To su bili pojedini Slunjani, koji su radili u tvornicama i slično u Zagrebu, Karlovcu i drugdje te tamo postali komunisti i za vrijeme rata našli su se u Slunju među komunističko četničkim partizanima. Evo ih poimence abecedno:

-   Mile Gračan,
-   Antun Gunić,
-   Pante Katić,
-   David Modrušan i kasnije pridruženi
-   Slavo Obajdin i
-   Toma Žalac, što čini jedva 0,2% ondašnjeg stanovništva mjesta Slunja.

Svi mi ostali Slunjani bili smo hrvatski usmjereni, pretežno opredijeljeni za Hrvatsku seljačku stranku i Hrvatsku stranku prava te vjerno stajali iza naše Crkve katoličke i Hrvatske vojske - domobrana i ustaša. Nismo volili u našoj sredni okupatorske Talijane, Nijemce i srbokomunističke partizane, što vrijedi i za srbske fašističke četnike inače saveznike partizana i Talijana sve do kapitulacije Italije. Ako se je netko u to vrijeme usudio postaviti komunistima pitanje o međusobnoj suradnji partizana i četnika, dobio je brzi odgovor: "Od naše suradnje imamo goleme koristi jer preko četnika, dobivamo od Talijana hranu, odjeću, oružje i municiju, a četnici su naša braća."

Tijekom Drugog svjetskog rata slunjsku djecu i mladež su pretežno odgajali roditelji, zatim Crkva i manje škola jer nije redovito djelovala. Naše dobre učiteljice, sve Slunjanke, uzorne žene i čestite Hrvatice:

-   Jelena i Lucija Cindrić,
-   Ankica Lovrenčić-Kosanović,
-   Jelena Kovačević i
-   Katica Štefanac

započinjale su školsku obuku, vodile ju u teškim ratnim okolnostima i prekidale, kad su uvidjele ratnu opasnost za školsku djecu i za sebe.
Slunj je preživljavao vrlo teške i tragične godine tijekom Drugog svjetskog rata. Čak 22 puta se je mijenjela hrvatska vlast i hrvatska vojska s partizanskom okupacijom i komunističkim četnicima - partizanima, koji su bili vrlo okrutni prema Hrvatima u Slunju i čitavom Slunjskom okružju. Najteži oblik komunističko-partizanske okrutnosti je bio mučenje i ubijanje ili proganjanje ljudi srednje i mlađe životne dobi, da bi kroz progon ljudi "radi neprijateljstva" iz partizanije na prostor NDH mogli pljačkati njihovu imovinu. Tom metodom služili su se partizani kao izgovorom za pljačku obiteljske imovine i svakodnevni prisilni rad, kako za preostale odrasle u obiteljima tako i za djecu i mladež. Ja sam sa svojim vršnjacima morao prisilno obavljati sve oblike fošpona (prisilna služba), dežurati tjedno jedan dan u Gradskom odboru radi raznašanja raznih obavijesti, letaka i partizanskih novina, goniti goveda od Slunja do Rakovice, ponekad i do Korenice. To su bila krda goveda, koja su partizani popljačkali od seljaka u Slavoniji i odpremali su ih u Dalmaciju, gdje su s Englezima zamjenjivali goveda za oružje i drugu vojnu opremu. Prisilni gonići su bila djeca uz partizansku pratnju. Do Slunja su ponekad dogonila goveda djeca iz Gline. Pod 'muss' išli smo na partizanske priredbe – odrasli i djeca. U to vrijeme partizanski politički komesari su se po čitave dane izmjenjivali sa svojim govorancijama na slunjskim ulicama. Čitav Slunj je bio trajna javna tribina za komunističko-partizansku promičbu s istaknutom četničko-fašističkom bojom. Kroz to smo, htjeli ili ne htjeli znali za sva ratna i politička zbivanja u Slunju, u Hrvatskoj, u Jugoslaviji i na europskim ratnim bojišnicama. Takvim načinima smo doznali za zasjedanje Avnoja u Jajcu, 28. i 29. studenoga 1943. i o zaključcima. Iako mi Slunjani ni tada nismo vjerovali u komunističko-partizansku pobjedu zanimali smo se za njihove političke igre jer su bile na javnu štetu Hrvatske i Hrvatskog naroda.

Znali smo iza jajačkog zasjedanja Avnoja o površini Hrvatske ako pobjede komunisti. Prikazivani su razni crteži zemljopisno političkih karata, prema kojima je Nezavisna Država Hrvatska bila podijeljena na Federalnu narodnu Hrvatsku i Federalnu narodnu Bosnu i Hercegovinu. Njene granice prema Srijemu i Bačkoj bile su otvorene ili različito ucrtavane. Sva Istra osim grada Trsta bila je u Hrvatskoj. Dalmacija je bila crticama zamljopisno odvojena od Hrvatske i čak se je govorilo o autonomnoj pokrajini Dalmaciji. Prostor Avnojevske Jugoslavije je bio provizorno podijeljen na 6 federalnih jedinica, kasnije 6 republika i nekoliko autonomija, koje su u jednim izražavanjima slovile kao pokrajine, u drugima kao oblasti, a u trećima izmiješano kao pokrajine i oblasti. Federalne jedinice su bile: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora i Makedonija. Kao pokrajine najviše se je spominjalo Vojvodinu i nešto manje Dalmaciju, koja je dobila svoju kult pjesmu - himnu – "Dalmacija biser grana, Ti si kuća partizana. Domovina ... Domovina zove nas..." Autonomnih oblasti bilo je više: Kosovo i Metohija, Sandžak i Boka Kotorska. Granice Hrvatske prema Vojvodini su bile otvorene, a prema Srbiji su bile izcrtkane Savom i Dunavom. Zemun je tada pripao Vojvodini. Bosna i Hercegovina je imala izlaz na more kod Herceg Novoga i Sutomora. Kasnije se je pojavio bosansko-hercegovački izlaz na more iz turskog vremene - kod Opuzena.Vojvodinu se je spominjalo kao pokrajinu od tri dijela: Banata, Bačke i Baranje, ali ne i Srijema, koji je tada bio otvoreno pitanje. Kasnije je Baranja u posijeratnom spletkarenju Milovana Đlasa o promjeni granica, pripala Hrvatskoj.

Tako je u Slunju prikazivana buduća komunistička Jugoslavija, ustrojena na zasjedanju Avnoja u Jajcu, 28. i 29. studenoga 1943. Meni je ostala u čvrstom sjećanju ta avnojevska Hrvatska, prostorno okradena i svedena na nekakav kiflić.

Po završetku rata, napose od 1946. nadalje mijenjale su se i ustaljivale granice između federalnih jedinica, koje tada dobivaju stalni naziv republika, što vrijedi i za promjene na pokrajinama i oblastima. Milovan Đilas je svojim metodama tvorac Autonomne pokrajine Vojvodine na štetu Hrvatske. Priključio je Vojvodini hrvatski prostor istočnog  Srijema, svu Bačku i Banat, a Hrvatskoj je ostala Baranja. Dio povijesno hrvatskog Srijema sa Zemunom priključio je Đilas direktno Srbiji. Grad Zemun podređen je Beogradu. Tom razgraničenju po Đilasovoj metodi protivio se je Andrija Hebrang, što ga je 1948. stajalo života.

Istočni Srijem i Bačka, koje je Hrvatska donijela 1918. kao "miraz" u Jugoslaviju postaju po Đilasovim, Brozovim i Rankovićevim metodama zauvijek izgubljeni za Hrvatsku. Naime, već po završetku Drugog svjetskog rata i nadalje Beogradski komunistički režim proganja i masakrira vojvođanske Nijemce, Mađare i Hrvate, a istovremeno naseljava na njihove posjede Srbe i Crnogorce. Tako su Srbi u Vojvodini postali od bivše manjine nacionalna većina. Nijemaca je gotovo nestalo srpskim progonom i srbskim masakrom (oko 700.000), a broj Mađara i Hrvata smanjio se za oko 300.000 – svakih po oko 150.000.

Republika Srbija je dobila Zemun sa Zemunskim okružjem i suverenitet nad Autonomnom pokrajinom Vojvodinom, autonomna oblast Sandžak je ukinuta i prostor pripojen Srbiji, a Kosovo i Metohija su i nadalje još dugo vremena slovili kao oblast pod nadležnošću Srbije. Dalmacija je postala, što je uvijek i bila sustavnicom, tada zvane Federalne Republike  Hrvatske, ali ju je kod Neuma presjekao koridor, koji je pripojen Bosni i Hercegovini. To je izvedeno na temelju pripadnosti toga koridora nekadašnjem Turskom carstvu. Dakle, kad je u pitanju teritorijalna krađa Hrvatske, onda se uvažavaju čak i okupacioni koridori po Turcima. Tadašnji predzidijum, kasnije sabor Hrvatske na čelu sa slabićem Vladimirom Nazorem i na partijskom čelu s Vladimirom Bakarićem nije branio integritet niti avnojevske Hrvatske, iako je ova bila svedena na ostatke ostataka povijesne Hrvatske.

Federalna republika Bosna i Hercegovina izgubila je Herceg Novi i Sutomore. Govorilo se tada da su se predsjednik BiH Đuro Pucar – Stari i crnogorski predsjednik Blažo Jovanović dogovorili uz crnogorski pršut i bokeljsko vino o predaji Crnoj Gori Sutomora i starog bosanskog grada Herceg Novoga, kojeg je utemeljio bosanski herceg Stjepan. Još prije toga nestalo je Oblasti Boke Kotorske, koja je pripojena Crnoj Gori.

To su bile velike administrativne preinake, novi nazivi i razgraničenja avnojevske Jugoslavije na štetu Hrvatske u Srijemu i Bačkoj, u Boki Kotorskoj i Neumu, što bi se moglo reći i za hrvatske gubitke u Istri i u Bijeloj krajini u korist Slovenije. Tu spada i gubitak hrvatskog dvorca Mokrice, koji je postao slovenskim.

Niti na ovome se nije ostalo. Bilo je još korekcija avnojevskih granica između Hrvatske i BiH kod Bihaća (Zavalje...), u Istri sa Slovenijom 1954. kad su ukinute zone A i B i još u nekim selima u Hrvatskom Zagorju i Međimurju. Sve korekture avnojevskih granice od 1943. i 1946 do 1954. - neke i kasnije išle su na štetu Hrvatske. Hrvatske vlasti po državnoj i po komunističkoj liniji nisu vodile brigu niti o povijesnom niti o avnojevskom prostoru Hrvatske, a prostor Banovine Hrvatske od 1939. do 1941. ili prostor Nezavisne Države Hrvatske od 1941. do 1945. nije se smjelo niti spominjati.

Sadašnja suverena država Republika Hrvatska, od Tuđmana naovamo opoziva se u svemu na avnojevske granice, a ove ne poštiva nijedna susjedna država nastala raspadom avnojevske Jugoslavije. Štoviše, postavlja se pitanje, koje su to avnojevske granice, kad su one iz Jajca već onda (1943) bile nejasne i 1946. su radikalno mijenjane, a tada je AVNOJ već bio ukinut. Već devedesetih godina Slobodan Milošević je ukinuo autonomne pokrajine Vojvodinu i Kosovo  te ih anaktirao u Srbiju, zatim je oružano napao i poremetio granice s Hrvatskom i BiH.

Godine 1996. sporazumom u Daytonu međunarodno je usvojena podjela BiH na Federaciju BiH i Republiku Srpsku. Srbija je mijenjala nekoliko puta svoje granice i nazive države:

1. SR Srbija s autonomnim oblastima i pokrajinama;
2. SR Jugoslavija  sa Srbijom i Crnom Gorom bez priznavanja autonomije Vojvodini i Kosovu i
3. Konfederacija Srbije i Crne Gore. Kosovo je pod zaštitnim patronatom UN.
Nedavno se je odcijepila Crna Gora od Srbije, proljetos (2008) Kosovo je postalo država nezavisna od Srbije.

Slovenija drži pod okupacijom hrvatsku Svetu Geru i spori se oko Piranskog zaliva. Hrvatski prostor - Dunavski meriandri  su pod kontrolom Srbije.
Dakle, iz dosadašnjeg se vidi, da nijedna država nastala iz raspale avnojevske Jugoslavije, osim Hrvatske ne poštiva niti se opoziva na avnojevske granice, nego nastoje za sebe ugrabiti što više hrvatskog prostora na kopnu i na moru. Popuštanje Hrvatske Sloveniji i Italiji po pitanju Zerpa je sramni i ponizujući nacionalni poraz.

Ovim političkim poštenjem, ako ne i političkom nezrelošću, Hrvatska šteti sebi kao državi i Hrvatskom narodu.

U toj graničnoj zbrci postavlja se pitanje, što je to uopće unutarnja podjela po Avnoju, kad se znade da zasjedanjem Avnoja u Jajcu, 28. i 29. studenoga 1943. nisu određene čvrste i stalne granice. Nešto čvršće, ali isto promjenjive avnojevske granice učinio je tek Milovan Đilas 1946. Ove su napose, kad je riječ o Hrvatskoj mijenjane čak do 1990. s tim da je 1991. izbio Srpsko-agresivni rat na  Republiku Hrvatsku i BiH s poremetnjom međusobnih granica.

Republika Hrvatska treba tražiti svoj povijesni prostor, onaj kojeg je 1918. unijela u Jugoslaviju, a ne se opozivati na nekakav Jajački avnoj, kojeg (1943. i kasnije) nije nitko u svijetu priznavao. Avnoj je ukinut u Beogradu 7. do 10. kolovoza s neriješenim granicama unutar Jugoslavije i sa susjedima. Đilas je rješavao unutarnje granice Jugoslavije tek iza 1946. kad je AVNOJ bio već mrtav. Dakle, na koje i kakove avnojevske granice se opoziva Republika Hrvatska. Ona time priznaje, čak nepotpuno komunističko dogovaranje, koje ne priznaje nitko u svijetu.

Republika Hrvatska mora rjršavati pitanje granica sa susjedima prema stanju prije obadvije Jugoslavije jer su one bile Hrvatima nametnute države protiv volje Hrvatskog naroda.

Što je govorio Vjećeslav Holjevac o avnojevskoj podjeli Jugoslavije u Jajcu, 29.XI.1943

Osobno sam čuo od Vjećeslava Holjevca, čak više puta u Slunju i u Matici hrvatskoj u Zagrebu, da je za avnojevsku podjelu Jugoslavije, ovakovu kakova ona jest najodgovornija hrvatska delegacija na avojevskom zasjedanju u Jajcu, 28. i 29. studenoga 1943. Naime, srpska delegacija na jajačkom zasjedanju Avnoja zastupala je podjelu Jugoslavije na tri naroda kao što je to bilo za Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Tom podjelom bi budućoj Hrvatskoj ostao prostor Nezavisne Države Hrvatske s Istrom, Slovenija bi dobila Trst s okolicom i Goricu s granicom na Soči, a sav istok, tj. Srbija, Crna Gora,  Stara Srbija (Makedonija) i Vojvodina (Banat i Bačka) činile bi buduću Srbiju. Tome se je usprotivila hrvatska delegacija, zahtijevajući da Crna Gora i Makedonija postanu samostalne jedinice. Taj hrvatski prijedlog je Srbija uzela uvrjedljivo i odgovorila sa svojim prijedlogom: Ako Crna Gora i Makedonija trebaju biti samostalne republike, onda to mora biti i Bosna s Hercegovinom i Dalmacija. Taj prijedlog je usvojen uz dopunu s autonomnim pokrajinama i oblastima, ali s provizorno naznačenim unutrašnjim granicama.

Ako su točne interpretacije Vjećeslava Holjevca o Avnojevskoj Jugoslaviji i njenoj provizornoj unutarnjoj podjeli, onda to nije državnički zrelo kodificirano razgraničenje i opozivanje Republike Hrvatske na avnojevske granice je nejasno i pravno promašeno.

Prema tome, kako je već naprijed izraženo Republika Hrvatska treba tražiti razgraničenje sa susjedima na temelju prostornog stanja, kojeg je 1918. unijela u Kraljevinu SHS, kasnije prozvanu Jugoslavijom.

Autonomna pokrajina Vojvodina je posve izmijenila avnojevsku Jugoslaviju

Podunavlje i Potisje (tada bez Srijema), koje je zahvaljujući hrvatskom banu Josipu Jelačiću dobilo polovicom 19. stoljeća status Vojvodine kao kulturne i vjerske autonomije, a 1946. priključen joj je hrvatski dio Istočnog Srijema i nastavlja svoj vijek u Jugoslaviji kao Autonomna pokrajina Vojvodina.
Taj prostor je povijesno mijenjao narode i gospodare. Prije turskog osvajanja polovicom 16. stoljeća pripadao je Hrvatsko-Ugarskoj Uniji; žitelji su bili uglavnom Hrvati i Mađari, vjere rimokatoličke. Za oko 130 godina turske okupacije mijenjala se je narodna struktura i vjera. Oslobođenjem Podunavlja, Potisja i Srijema od Turaka 1690. (Eugen Savoyski i Luka Ibrišimović) ti krajevi su ostali slabo napučeni s nešto starosjeditelja Hrvata i Mađara. Tijekom zadnjeg desetljeća 17. stoljeća uslijedilo je sustavno i spontano naseljavanje tog opustjelog prostora. Glavne narodne skupine naseljenika bili su Hrvati (Bunjevci i Šokci), Mađari, Nijemci i Srbi. Uz ove valja spomenuti doseljavanje: Austrijanaca, Čeha, Roma, Rumunja, Rusa, Rusina, Slovaka, Ukrajinaca i drugih narodnih skupina. Sve do Drugog svjetskog rata najbrojniji su bili Nijemci, Mađari, Hrvati i Srbi.

Nacionalna struktura Vojvodine opet je radikalno mijenjana od 1945. nadalje.
Naime jedan dio Nijemaca je od straha pred komunistima napustio Vojvodinu; najveći dio Nijemaca su Srbi masakrirali i ostatak  prognali u Njemačku. Slično su se Srbi ponijeli prema Mađarima i Hrvatima. Računa se da je Vojvodina srbskim metodama masakra i progona izgubila oko 700.000 Nijemaca, te oko 150.000 Mađara i oko 150.000 Hrvata.
Na posjede ovih prognanika naselila je Beogradska velikosrpska politika Srbe i Crnogorce. Tako su Srbi postali nacionalna većina u Vojvodini, a slijede ju Mađari i daleko iza njih Hrvati. Sve ostale nacionalne manjine (ukupno 22) zadržale su svoj prirodni priraštaj i relativno nisku zastupljenost u vojvođanskom nacionalnom mozaiku.

Vojvodina je bila i sada je multinacionalna, multikulturalna i multireligiozna. Tijekom zadnjih desetljeća javlja se tendencija autonomnog preustroja Vojvodine i njenog vezanje za Europsku Uniju.

Takva nastojanja su se javljala napose devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je Slobodan Milošević ukinuo autonomiju i aneksirao Vojvodinu u sastav Srbije. Za taj smjer Autonomne Vojvodine u sustavu Europske Unije bilo je raspravljanja u nekim europskim medijima i u redovima nekih političara, ali do toga nije došlo jer je vojvođanska inicijativa oslabila kroz Miloševićevu aneksiju i nije bila poduprta od susjednih naroda napose od Mađara i od Hrvata.

Prema iznešenome, već na slučaju Vojvodine s promjenama granica, nacionalne strukture i prostora 1946. u odnosu na stanje, na jajačkom zasjedanju Avnoja 28. i 29. XI. 1943. pada u bezvrijednost Avnojevski model Jugoslavije. Od 7. kolovoza 1945. nema više Avnoja, a do tada pa i kasnije kroz Đilasovu politiku, nisu se stabilizirale unutrašnje, međurepubličke granice. Prema tome, na koje se to avnojevske granice opoziva Republika Hrvatska prema svojim susjedima i to uvijek sebi na štetu?

Basel, 29. studenoga 2003.i dopunjeno 15.rujna 2008
Mr.sci. Dragan Hazler
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!