CRO-eu.com
Listopad 18, 2019, 05:43:42 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Starohrvatski etnicki prostor i njegova podjela  (Posjeta: 18153 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Prosinac 13, 2008, 14:03:15 »


Starohrvatski etnički prostor i njegova podjela

Da bi utvrdili svoj današnji etnički prostor, Hrvati su morali proći svoj povijesni put kao i ostali europski narodi.

Dobro je poznato da današnje državne granice Republike Hrvatske ne obuhvaćaju čitav povijesni prostor na kojem su nekoć obitavali Hrvati.

Povijesni događaji tijekom minulih stoljeća stalno su mijenjali prostorni okvir Hrvatske.


Kao što je poznato, Hrvati su u svoju današnju domovinu doselili u prvoj polovini 7. stoljeća. Do obale Jadrana stigli su organizirano, tj. u jednoj seobenoj struji.

Tijekom seoba bili su im na čelu njihovi plerilenski starješine.

Jedini povijesni izvor koji o tom događaju govori nešto pobliže jest spis bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta De administrando imperio. U tom spisu car Konstantin kaže da Hrvati potječu od nekrštenih Bijelih Hrvata koji su dotad živjeli s onu stranu Ugarske.


Car Konstantin 306 -337. god.

O tom kako su Hrvati došli do obala Jadrana, car Konstantin između ostalog tvrdi:

"Jedan njihov rod, naime petero braće imenom Klukas, Lobelos, Kosences, Muhlo i Hrobatos te dvije sestre Tuga i Buga odijeliše se od ostalih i sa svojim narodom dođoše u Dalmaciju. Tu zatekoše Avare koji su vladali u toj zemlji. Ratujući neko vrijeme s njima, Hrvati nadvladaše te Avare te dio pobiše, a ostale prisiliše da im se pokore. Od toga vremena tom zemljom zavladali su Hrvati."

Car Konstantin dalje kazuje kako doseljeni Hrvati nisu svi ostali živjeti u Dalmaciji:

"Od njih se jedan dio odijelio i ooni su zavladali Ilirikom i Panonijom. Ovi Hrvati imali su vladara koji je slao prijateljske darove vladaru primorske Hrvatske".

To znači da su Hrvati, koji su doselili u prvoj polovini 7. stoljeća, svega nekoliko godina kasnije osnovali susjednu državnu zajednicu.

-   Jedna se prostirala uz jadransko primorje, a
-   druga je zauzimala zemljište južnoga dijela Panonske nizine s rubnim dijelovima Dinarskoga gorja.
   
Prema daljnjem pripovijedanju cara Konstantina, panonski Hrvati doskora su potpali pod starateljsku vlast Franaka. Ovdašnji Hrvati to nisu mogli podnositi te su pobili franačke vazale.

"Potom se na njih podigla velika franačka vojska te vojevaše jedni s drugima sedam godina.


1. od 14
 
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Prosinac 13, 2008, 14:12:00 »


Konačno su Hrvati nadjačali te pobiju Franke i njihova vazala Kocila. Ostavši tako slobodni i bez staratelja, zatražili su od Rima sveto krštenje. I poslaše im biskupe te ih pokrste za vladanja kneza Porina."

Dalje car Konstantin opisuje zemlju primorskih Hrvata. On kaže:

"Njihova je zemlja podijeljena u jedanaest župa,

 1.    Hlijevanjsku,
 2.    Cetinsku,
 3.    Imotsku,
 4.    Plivanjsku,
 5.    Pesetsku,
 6.    Primorsku,
 7.    Bribirsku,
 8.    Nonsku,
 9.    Kninsku,
10.   Sidrašku i
11.   Ninsku.

Njihov poseban vladar upravlja Krbavom, Likom i Gackom.

Rečena Hrvatska položena je ovako:

Duklja se primiče kaštelima Draškim, Lješu, Ulcinju i Baru te ide do Kotora, a u gorama se primiče Srbiji. Od Kotora počinje trebinjska pokrajina i pruža se do Dubrovnika, a u gorama je susjedna Srbiji.

Od Dubrovnika počinje zemlja Zahumljana. Ona se pruža do rijeke Neretve. Na primorskoj strani graniči s Paganijom, dok prema gorama graniči s Hrvatima, a sučelice Srbiji.

Od rijeke Neretve počinje Paganija te se pruža do rijeke Cetine. Ona ima tri župe: Rastočku, Mokro i Dalen. Od ovih, dvije župe, Rastok i Mokro, leže uz more. One imaju lađe (sagene). Dalen je podalje od mora i njegovi stanovnici žive od poljoprivrede. Paganiji su blizu četiri otoka: Mljet, Korčula, Brač i Hvar. Vrlo su lijepi i plodni ali s opustjelim gradovima i velikim močvarama. Njihovo stanovništvo drži stoku i od nje živi".


Hrvatska u IX. stoljeću

Za Primorsku Hrvatsku car pisac kaže da ona obuhvaća pojas jadranske obale od rijeke Cetine do grada Labina u Istri. Na tom prostoru spominje najveće hrvatske gradove Nin, Biograd, Velicin, Skradin, Hlijevno, Stlp, Knin, Karin i Klobuk.

U doba vladanja kralja Petra Krešimira IV., Hrvatska je, prema caru Konstantinu, bila moćna europska država. Na Jadranu je imala oko osamdeset većih i oko stotinu manjih brodova, a na kopnu jaku pješadiju i oko 60.000 konjanika.

Prema carevu pisanju o Hrvatima i Hrvatskoj proizlazi da su prvi doseljenici naselili prostor od antičke Salone do Šibenskog zaljeva.



2. od 14
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Prosinac 13, 2008, 14:18:33 »


Nakon pobjede nad Avarima, Hrvati su zavladali i krajevima oko Obrovca, Nina i Knina, a potom i čitavim područjem Krbave, Like i Gacke. Istom kasnije proširili su svoju granicu prema sjeveru i zapadu.

Hrvati koji su zavladali Dalmacijom nisu dugo vremena uspjeli podvrći pod svoju vlast dalmatinske gradove, jer su oni bili pod starateljskom upravom Bizanta. Širenje hrvatske vlasti prema unutrašnjosti nekadašnjeg Ilirika zbivalo se postupno. Na tom zemljištu ostalo je dosta potomaka romanskog stanovništva koje je tu preživjelo razdoblje velikih seoba.

Ovdašnji Romani, koje su Hrvati prozvali Vlasima,
živjeli su od nomadskog stočarstva. Oni su se ljeti zadržavali po planinskim nadgorjima dinarskih planina gdje su imali svoje katune, a zimi su zajedno s blagom silazili u obližnje riječne doline gdje su također imali sezonska prebivališta.

Nakon što je dio Hrvata zavladao južnom Panonijom, i tu je došlo do stvaranja samostalne kneževine panonskih Hrvata. Kneževsko središte Panonske Hrvatske postao je tada grad Sisak, koji je i ranije bio glavno mjesto rimske oblasti Gornje Panonije. Hrvati su se u tom dijelu svoje države dugo vremena morali braniti od Franaka i istom nakon toga mogli su se posvetiti organizaciji plemenskih župa.

Tu su doskora ustanovili ove plemenske župe:

  1.   Čazmu,
  2.   Dubicu,
  3.   Garić,
  4.   Grđevac,
  5.   Goricu,
  6.   Goru,
  7.   Ivanić,
  8.   Kalnik,
  9.   Krapinu (Zagorje),
10.   Križevce,
11.   Moravče,

12.   Novake (kod Virovitice),
13.   Podgorje (kod Jastrebarskoga),
14.   Rovište,
15.   Zagreb,
16.   Viroviticu i
17.   Varaždin.

Kasnije se administrativna vlast Panonske Hrvatske širila dalje prema jugu i istoku. Na tom području nastale su plemenske župe

18.   Vrbas,
19.   Sana,
20.   Sanica,
21.   Požega i
22.   Vukovo.

Prije dolaska Madžara na područje Panonske nizine postojala je tamo slavenska kneževina kojom su upravljali slavenski knezovi Pribina i njegov sin Kocelj.


3. od 14
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #3 : Prosinac 13, 2008, 14:36:24 »


Nakon provale Madžara njihova se kneževina raspala, a slavensko stanovništvo bilo je prisiljeno na bježanje.

To stanovništvo raselilo se tada na tri strane. Veći dio otišao je preko rijeke Drave u Panonsku Hrvatsku, znatan dio išao je prema zapadu i naselio krajeve današnje Slovenije, dok je najmanji dio idući prema sjeveru, stigao na prostore današnje Slovalčke.

Hrvati koji su živjeli u Panonskoj Hrvatskoj naselili su u manjem broju zemlje današnje Štajerske i Koruške.

U ondašnjoj Karantaniji*, oko današnjeg grada Celovca, postojala je neko vrijeme hrvatska župa "Chrouvat" koja je imala svoga plemenskog župana.


* Velika Vojvodina

Ona je nestala dok su tim krajem vladali Franci. Kada je u Panonsku Hrvatsku stiglo od sjevera novo slavensko stanovništvo, Hrvati su postali manjinsko žiteljstvo. Zbog toga je tijekom vremena ime Panonske Hrvatske bilo potisnuto u korist novijeg imena - Slavonije.

Kada su Madžari u Panonskoj nizini organizirali svoju vlast, počeli su prelaziti rijeku Dravu s namjerom da i Panonsku Hrvatsku uključe u sastav svoje države. Tada su se Panonska i Primorska Hrvatska objedinile u zajedničku Kraljevinu Hrvatsku. To se dogodilo 925. godine za vladanja kneza Tomislava, koji je od toga vremena postao kraljem svih Hrvata.

Teritorij Kraljevine Hrvatske činio je, dakle, prostor nekadašnjih dviju hrvatskih kneževina. Kralj Tomislav uspio je u svoju državu uključiti tadašnje Međimurje, dok je kralj Petar Krešimir proširio svoju vlast i na dalmatinske gradove te na područje Paganije oko planine Biokova. Za vladavine kralja Petra Krešimira broj hrvatskih župa se povećao.

Onovremene isprave spominju ove starohrvatske župe:

  1.   Modruš,
  2.   Vinodol,
  3.   Gacku,
  4.   Liku,
  5.   Krbavu,
  6.   Podgor,
  7.   Sanu,
  8.   Peset,
  9.   Nin,
10.   Sidragu,
11.   Bribir,
12.   Knin,
13.   Primorje,
14.   Zagorje,
15.   Cetinu,
16.   Hlijevno,
17.   Plivu,
18.   Glaž,
19.   Luku,
20.   UskopIje,
21.   Imotski,
22.   Makran i
23.   Dalen.


4. od 14
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #4 : Prosinac 13, 2008, 14:41:39 »


Najveće promjene primjećuju se u unutrašnjosti zemlje na području današnje Bosne, gdje su Hrvati osnovali novije plemenske župe.

Tadašnja Bosna bila je teritorijalno mala oblast. Prostirala se istočno od gornjega toka rijeke Bosne. Njezina sjeverna granica podudarala se s tokom rijeke Spreče, istočna s tokom Drine, dok je južna granica presijecala visoke planine oko gornje Neretve.

Problem jesu li Hrvati u to doba naselili i područje Bosne ili se to dogodilo poslije u povijesnoj znanosti nije još definitivno riješeno. Postoje, međutim, dokumenti da su Hrvati ubrzo nakon doseljenja do obala Jadrana naselili i primorske krajeve istočno od rijeke Neretve.

Tamo su se prije prostirale samostalne oblasti

Zahumlje,
Travunja i
Duklja.


Prema pisanju Popa Dukljanina, taj su kraj naselili Hrvati i upravo zbog toga dobio je on zajedničko ime Crvena Hrvatska.

Nakon crkvenog raskola, stanovništvo Crvene Hrvatske priklonilo se istočnoj kršćanskoj Crkvi te se na taj način zbližilo s europskim Istokom.

Dukljanski Hrvati uspjeli su se održati samo u oblasti primorja oko

Ulcinja,
Bara i
Kotora
, gdje tamošnje kršćanske biskupije nisu prihvatile raskolništvo.

Starohrvatske plemenske župe u dosta slučajeva imale su granice koje su nalikovale na ranije antičko razdoblje. Tako su se, primjerice, na starom plemenskom području ilirskih Japoda razvile starohrvatske plemenske župe Lika, Krbava i Gacka.

U spisu cara Konstantina kaže se da su spomenute tri župe imale zajedničkog vladara koji se nazivao banom.

Podrijetlom ovog naziva bavili su se mnogi naši povjesničari; većina je to objasnila tadašnjim prisustvom Avara. Oblik imena ban protumačen je prema avarskoj riječi BAJAN = VOĐA. Tako se može zaključiti da su Hrvati, nakon dolaska u taj kraj, porazili ovdašnje Avare, ali su im poslije dopustili da tu nesmetano žive.

O Avarima u tom kraju govore i Einhardovi Anali. Iz njih doznajemo da su Krbava, Lika i Gacka, nakon ustanka Ljudevita Posavskog, dakle u 9. stoljeću, predane u nadležnost knezu Borni, vladaru Primorske Hrvatske.


5. od 14
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #5 : Prosinac 13, 2008, 14:48:39 »


Kraj je u to doba bio slabo naseljen, pa je franački kralj Ljudevit Pobožni odlučio ovamo naseliti avarsko pleme Guduscana. Većina naših povjesničara drži da ime Gacke župe potječe od avarskih Guduscana.

Car Konstantin napominje kako na tom području, u 10. stoljeću, među Hrvatima živi još dosta avarskih potomaka i da se na njima vidi da su mongolskog podrijetla.

U kasnijim stoljećima te su osobine nestale asimilacijom - ženidbenim vezama Hrvata i Avara.

Gacka župa bila je isprva prilično velika; poslije su od nje nastale novije manje župe te se ona teritorijalno smanjila. Novije župe imala su imena

Plas,
Modruš,
Novigrad i
Vinodol.


Tako je Gacka župa zauzimala pola oko, istoimene rijeke, te zemljište okolnoga gorja. Prema sjeveru dopirala je do današnjeg sela Jasenka, a kada je na tom zemljištu uspostavljena Brinjska župa, Gacka je postala još manja.

Prema caru Konstantinu, Lička župa zauzimala je zemljište oko današnjeg Ličkoga polja. Dalje prema istoku prostirala se župa Krbava.

Iz jedne povelje kralja Petra Krešimira (iz 1071. g.) doznajemo da se Lička župa izmedu 950. i 1071. godine podijelila. Tada su na njezinom bivšem teritoriju nastale novije plemenske župe .

Bužani,
Bočać,
Odorje i
Hotuča
.

Istočno od planine Plješivice prostirala se plemenska župa Peset. Ona je zauzimala veliko područje do rijeke Plive u današnjoj zapadnoj Bosni. Kada se Pesetska župa napučila, počela se i ona dijeliti. Tom prilikom nastadoše teritoritalno manje župe

Lapac,
Srb,
Nebljusi,
Unac,
Hum,
Poljana i
Mali Peset.


Kada se Lička župa podijelila, sama je zauzimala tek zemljište oko gornjega i donjega toka rijeke Like.

Granica prema Krbavi prolazila je preko grebena Sredogorja. Na sjevernoj strani granica je slijedila tok potoka Hotešice. Dalje je prelazila brda Grabovaču i Marinu glavicu, odakle je skretala do Tromeđe gdje su se doticale granica Like, Krbave i Bužana.


6. od 14
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #6 : Prosinac 13, 2008, 14:54:41 »


Na zapadnoj strani Like pružala se primorska župa Podgorje. Lička župa bila je od nje odijeljena najvišim grebenom Velebita. Na tako omeđenom župskom području bilo je tada dosta naselja. Zanimljivo je da povijesne isprave iz toga vremena ne bilježe ni jedno mjesto kao župsko središte.

S. Pavičić je mišljenja da se plemensko središte Ličke župe nalazilo u Smiljanu, a da je od 10. stoljeća ono premješteno u današnji Počitelj.

Buška župa ili Bužani bila je teritorijalno manja. Njezina južna granica slijedila je tok potoka Hotešice, a potom je skretala preko brda pa sjeverno od Sutpetra, Podslunja i Sičeva. Sjeverna župska granica prolazila je pored Krasna i Kutereva do Hrastovca. Zapadna granica presijecala je greben Velebita do morske obale, pa je u župski teritorij spadao i Jablanac.

Kasnije je ova granica pomaknuta te je slijedila najviše vrhove Velebita. Istočna granica slijedila je najviša uzvišenja ličkoga Sredogorja, koje je dijelilo Bužane od susjedne Krbave.

Župsko središte Bužana nalazilo se u istoimenom gradu u sjevernom dijelu Ličkoga polja. Kasnije je premješteno u grad Bužim koji se nalazio na 654 metra visokoj glavici. Ruševine toga grada sačuvale su se sve do naših dana.

Od teritorija Buške župe odijelila se u doba vladanja kralja Petra Krešimira manja plemenska župa koja se nazivala Bočać. Ona je obuhvaćala polja i livade donje Like, gdje su zbog obilnog natapanja zemlje, bili povoljni uvjeti za poljoprivredu.

Prema onovremenim ispravama u Bočaću su postojala sela

Gornji Kosinj,
Srakovina,
Hotilja Vas,
Buci,
Botuci,
Mala Vas i
Psivići.

Što se tiče stanovništva Bočaćke župe, ima sve do danas nejasnoća. Čini se da su u ovaj kraj pristigli prvi Slaveni zajedno s Avarima. Hrvatski Bužani stigoše ovamo nešto kasnije, ali se tada nisu naselili na zemljištu Bočaća. Zato su stariji stanovnici izborili za sebe plemensku autonomiju i tako je jamačno došlo do stvaranja Bočaćke župe.

Krbava je dobila svoju župu odmah nakon što su Hrvati porazili Avare. Na Bašćanskoj ploči spominje se krbavski župan Desila. Župske granice Krbave nisu se tijekom vremena značajnije mijenjale. Njezinu zapadnu granicu uvijek je činilo ličko Sredogorje. Prema jugu graničila je s Hotučom. Prema njoj granica je prolazila preko Bruvanjskog i Mazinskog polja. Istočna granica župe bila je visoka planina Plješivica. Središnji prostor Krbavske župe zauzimalo je istoimeno polje kroz koje protječe potok Krbava. Plemensko središte župe nalazilo se na reljefnom uzvišenju koje dominira čitavim Krbavskim poljem. Tu se uzdizao Krbavski grad koji je kasnije dobio ime Udbina. U sastavu Krbavske župe bilo je i obližnje Koreničko polje u kojem se nalazio tvrdi grad Korjenica.


7. od 14
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #7 : Prosinac 13, 2008, 15:14:36 »


Poviše toga grada, na brdu Mrsinju, vide se ostaci tvrdoga grada za koga se ne zna je li pripadao Japodima ili nekom starohrvatskom rodu. Od toga grada ostalo je do danas dosta ruševnih ostataka.

O stanovništvu starohrvatske Krbave potrebno je spomenuti da su ovdje, prije Hrvata, živjeli Avari. Nakon poraza Avara, knezovi Primorske Hrvatske nisu poraženim Avarima nametnuli svoj oblik lokalne vlasti, već su im dali autonomiju.

Ipak, do 1102. godine u Krbavu je doselilo mnogo Hrvata, pa su ženidbenim vezama gotovo svi ovdašnji Avari bili pohrvaćeni.

Krbavskoj župi nije pripadao kraj koji se prostirao istočno od planine Plješivice. Na tom zemljištu utemeljena je starohrvatska župa Lapac, na kojoj su živjeli hrvatski Lapčani. O tim Lapčanima u hrvatskoj povijesnoj znanosti mišljenja nisu usklađena.

B. Gušić zastupa tezu prema kojoj su Lapčani ovamo doselili zajedno s Avarima, dok ostali drže da su Lapčani stigli s glavninom Hrvata koja je naselila primorski pojas između rijeka Zrmanje i Cetine.

M. Barada je tvrdio da su Lapčani, zajedno s ostalim Hrvatima, sudjelovali u ratovima protiv Avara i da su se poslije naselili u zaleđu Zadra. Nešto kasnije, jedan dio ovdašnjih Lapčana preselio se u gornje Pounje i tu osnqvaio novu plemensku župu. O starohrvatskoj Lapačkoj župi ima malo pisanih podataka. Čini se da je plemensko središte Lapčana bilo na današnjem Lapačkom polju, gdje se još i sada vide ostaci grada Laba ili Lapca.

Južno od Lapca i istočno od Like prostirala se staro hrvatska župa Hotuča. Sudeći prema njezinu imenu, središnji dio činilo je zemljište oko današnjeg potoka Hotuče. Na tom području bilo je različitog zemljišta, od onog planinskog i šumskog do plodne zemlje na najnižem župskom trenu. Tu se nalazio i stari župski grad koji je uništen u novije doba, a nalazio se poviše Gračaca na brdu Gradini.

Kakve su bile granice ove starohrvatske župe nije nam pobliže poznato, jer isprave iz toga vremena o tome ništa ne govore.

Za stanovništvo Hotuče može se reći da je u njoj, osim Hrvata, obitavalo dosta Avara i Vlaha, tj. ostataka poromanjenili Liburna.

Hotučki Vlasi bavili su se nomadskim stočarstvom. Zimsko doba godine provodili su sa svojim stadima u toplom primorju, a s proljeća odlazili bi na planinske pašnjake južnog Velebita i obližnjeg Poštaka.

Među plemenskim oblastima koje su se prostirale istočno od planine Plješivice onovremene isprave spominju malu župu Nebljuse. Čini se da Nebljušani nisu bili brojnije hrvatsko pleme, pa je zajedno s njima živjelo i dosta nehrvatskog žiteljstva.

Župsko središte plemena nalazilo se u tvrdom gradu Nebljusi čiji su tragovi tijekom vremena nestali. Zna se da je ovim krajem prolazio stari karavanski put, koji je slijedio istočni rub planine Plješivice. Veći dio Nebljuške župe bio je krševit i pod šumama pa su se njezini stanovnici bavili pretežito stočarstvom.


8. od 14
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #8 : Prosinac 13, 2008, 15:28:12 »


Od starih naselja župe onovremeni izvori spominju Kruze odakle su potekli starohrvatski Kružići.

Starohrvatska Nebljuška župa polako se raspada nakon 1102. godine te je kasniji povijesni izvori prestaju spominjati.

Starohrvatska plemensko-administrativna jedinica koja se prostirala južno od Lapca, istočno od Otuče i sjeverno od Odorja zvala se Srbačka župa.

Obuhvaćala je zemljište oko potoka Sredice i Dabašnice i područje današnjeg Osredka, Kaldrme, Brotnja i Dabašnice.

Prvi spomen Srba s područja Pounja potječe iz Einhardovih Anala. S obzirom da u to doba Srbi nisu živjeli na području gornjeg Pounja, citat iz Anala koristili su srpski povjesničari kao dokaz postojanja srpske države preko čitave Bosne sve do granice na rijeci Uni.

Takvu hipotezu najenergičnije je odbila N. Klaić dokumentiranom raspravom kao isključivo mišljenje srpskih povjesničara.

Očito je jedno hrvatsko pleme takva imena doselilo u gornje Pounje i ta činjenica nije nikakav znanstveni dokaz da se srednjovjekovna Srbija prostirala na zapad do rijeke Une.

Južnije od Popine, preko Ličkih vrata, spuštao se od ranije, u dolinu Zrmanje, karavanski put koji je povezivao Liku s Primorjem.

Taj kraj, zajedno s dolinom Butišnice i okolnim planinama, činio je zasebnu župsku oblast koja se nazivala Odorje. Među najranijim hrvatskim župama nema spomena Odorja, a nije ni poznato neko hrvatsko rodovsko ime koje bismo mogli smjestiti na ovo područje. Središte Odorjanske župe nalazilo se u Zvonigradu, gradini podignutoj na strmom brdu poviše desne obale rijeke Zrmanje. Odorju je pripadalo i nekoliko manjih utvrda kao što su Strmica i Mutnica.

Istočna granica župe prelazila je greben planine Ilice i tu je, u današnjoj Bosni, u sastav Odorja ulazilo Grahovsko polje sa tvrdim gradom Grahovcem. Prema tome, Odorjanska župa bila je prostorno velika, različitog zemljišta - od onog nizinskog i plodnog do gorskog, šumovitog i neplodnog.

Župski grad Zvonigrad utemeljili su povrh Zrmanje još Ubumi, koji su tu živjeli prije Hrvata.

Hrvati su taj grad popravili i prilagodili svojim potrebama. Arhiđakon Toma u svom djelu "Historia Salonitana" zabilježio je da je u Zvonigradu živio knez Višen "muž plemenit i moćan te ujedno zaštitnik heretika".

Tominu opasku o knezu Višenu možemo danas shvatiti tako da je on na području Odorja zaštićivao ovdašnje Vlahe koji su, doduše bili kršćani, ali su, kao stočari nomadi, izgubili neposrednu vezu s katoličkim svećenstvom.


9. od 14
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #9 : Prosinac 13, 2008, 15:34:09 »


Južno od župe Odorje pa do rijeke Krke prostiralo se župsko područje Bribira. Plemensko središte ove župe nalazilo se u gradu Bribiru, koji svoje podrijetlo ima iz starijega doba. Bribirska župa nije dobila ime po plemenu koje je u njoj obitavalo, već prema etnonimu starijeg žiteljstva koje je tu živjelo u rimsko i predrimsko doba.

Bribirsku župu spominje već car Konstantin, pa je stoga sigurno da je utemeljena u 9. ili 10. stoljeću. Nalazi se i u jednoj povelji od 5. studenoga 1069. godine koju je izdao kralj Petar Krešimir IV.

Oko gornjega toka rijeke Krke, u susjedstvu Bribirske župe, prostirala se župska oblast Knina. Zahvaćala je i poveći dio planinskog zemljišta Dinare te područje Kninskoga polja. I Kninsku župu spominje car Konstantin, pa se drži da je utemeljena najkasnije u 9. stoljću.

Plemenska graidina Knin podignuta je na kamenitom brdu Sv. Spasa. Kasnije je često dograđivana. U njoj su povremeno imali svoju rezidenciju i hrvatski kraljevi. Kralj Zvonimir izdao je u Kninu povelju datiranu 1078. godine. U tadašnjem Kninu nalazilo se i sjedište biskupije sa stolnom crkvom sv. Marije. Ispod kraljevskog dvora imali su svoje kuće najugledniji staro hrvatski rodovi kao što bijahu Svačići, Lapčani, Gusići i drugi.

U prvom susjedstvu sa Kninskom župom prostirala se župa Cetina duž doline Cetine između planina Svilaje i Dinare. Spominju je car Konstantin i Arhiđakon Toma. Isto je tako spominju kraljevske povelje iz 1069. i 1078. godine. Župsko središte nalazilo se isprva na izvoru rijeke Cetine, a potom je premješteno u Cetin u blizini današnjeg Sinja.

Od Cetinske župe se u 10. stoljeću odvjila manja župa Vrlika, koja se isprva zvala Vrhrika, jer se prostirala na području izvorišta rijeke Cetine. To je župsko Središte napušteno u 15. stoljeću. Tada je utemeljena današnja Vrlika i tvrdi grad Prozor poviše naselja.

U starohrvatskoj župi Cetini bilo je, uz ovdašnje Hrvate, i dosta romanskih starosjedilaca koji su se kao rimokatolici, pohrvatili. To stanovništvo ovdašnji su Hrvati nazivali Bunjevcima.

Bunjevci su živjeli od nomadskog stočarstva. Njihove ljetne planine bijahu Svilaja i Dinara. Vjerojatno su ti Romani potjecali od ilirskog plemena Dinara koje u svojoj Geografiji spominje Ptolemej.

To isto stanovništvo živjelo je i na suprotnoj strani Dinare gdje se prostirala starohrvatska župa Hlijevno ili Hlivno. Ta župa također nije dobila ime po jednom od starohrvatskih plemena, već prema nekom etnonimu iz ranijega vremena.


10. od 14
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #10 : Prosinac 13, 2008, 15:43:39 »


Župa Hlijevno obuhvaćala je tri polja, Livanjsko, Duvanjsko i Kupreško. Zato su se županski poglavari ove župe nazivali "tripoljski" (comes Trium Camporum).

Upravno središte župe bio je grad Hlivno ili Bistrica. Tadašnje Hlivno bilo je povezano starim karavanskim putem sa Splitom preko Prologa na Dinari.

U 11. stoljeću odcijepio se od Hlijevna njegov sjeverozapadni dio. Od toga vremena postoji Dlamočka župa. Njezino župsko središte bilo je u tvrdom gradu Dlamoču od koga je poslije nastao današnji gradić Glamoč u zapadnoj Bosni.

Veliku okuku u donjem toku rijeke Cetine popunjavale su župske oblasti Klisa i Poljica.

Klišku župu u tom dijelu Hrvatske spominje već car Konstantin. Ona je prostorno bila mala i na njezinu teritoriju živjeli su samo Hrvati. Župski grad nalazio se na položaju na kojem i danas stoje ostaci stare kliške tvrđave. Pored Klisa prolazio je stari karavanski put koji je povezivao solinsko primorje s Panonskom Hrvatskom. Taj je put dalje, prema sjeveru vodio preko Prologa i dolinom rijeke Vrbasa.

Poljica u doba Kraljevine Hrvatske nisu još dobila autonomiju. Status slobodne kneževine stekle su tek u 13. stoljeću.

Na sjevernoj strani Biokova Hrvati su rano uspostavili župsku oblast Imote koji je obuhvaćao plodno Imotsko polje s okolnim brdskim zemljištem. Staro župsko središte nalazilo se u tvrdom gradu Prološcu.

S primorske strane Biokova prostirala se, do uspostave Kraljevine Hrvatske, tzv. Paganija. Kada je taj kraj priključen hrvatskoj državi, utemeljena je tu župa Mokro ili Makarska.

Hrvati su ovaj kraj nazivali Primorjem ili Krajinom jer se to granično područje nastavljalo do rijeke Neretve. Na samom ušću Neretve, s obiju strana rijeke, od Opuzena do današnjeg Počitelja, prostirala se župa Luka.

Spominju je Pop Dukljanin i drugi onodobni izvori. Pokrivala je isti teritorij na kojem su nekoć živjeli ilirski Vardeji.

Župsko središte Luke nalazilo se u gradu Drijevu (današnja Gabela). To je mjesto u to doba imalo karakter lučkog pristaništa, kako je to nekoć imala rimska Narona. Toponim Drijevo potječe od hrvatske riječi "DRIJEVO" = DRVO. Ime je ušlo u upotrebu zbog utovara u brodove drvenih balvana koji su se odavle, morskim putem odvozili na susjedni Apeninski poluotok.

Oko Lučke župe nastalo je poslije više manjih župskih oblasti ali one nisu bile dužega vijeka. Medu njima spominje se i Rastočka župa sa središtem u Grabu gdje se nalazio Visoki Grad. Tu se još i danas može vidjeti županov stolac isklesan u živoj stijeni.

Ovdašnji narod kraj od Vrgorca do Crvenog Grma zove Rastokama i to ime traje ovdje preko tisuću godina.


11. od 14
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #11 : Prosinac 13, 2008, 15:52:11 »


Istočno od rijeke Neretve, na zemljištu koje je bilo naseljeno slavenskim doseljenicima, došlo je i dosta Hrvata. Osobito ih je bilo po primorju na kojem je poslije nastala Dubrovačka Republika. Tu su onodobni izvori zabilježili nekoliko manjih ili većih župskih oblasti. Jedna od takvih je Stonska oblast koja se prostirala oko grada Stona. Geograf iz Ravene spominje je pod imenom Stamnes, a slično taj kraj i grad nazivaju i car Konstantin i Pop Dukljanin.

Na splitskom crkvenom saboru 926. godine, sudjelovao je i biskup stonske biskupije. U to doba Ston je bio prijestolnica humskih knežova koji nisu priznavali ničije starateljstvo već su Stonsku kneževinu ili tzv. Hum smatrali slobodnom kneževinom.

Prema povijesnim izvorima iz 10. stoljeća, čini se da Hum i Zahumlje nisu bili ista oblast.

Humskom oblašću su do 10. stoljeća vladali knezovi iz kuće Viševića. Oni su potjecali iz Blagaja, a svoje kneževsko sjedište imali su u Stonu. Car Konstantin kaže da je humski knez Mihovil bio sin Više(slava), pa nije isključeno da je susjedna oblast Bišće (Višće) dobila ime prema tom Višeslavu.

U susjednoj dolini rijeke Trebišnjice nalazila se župska oblast Travunije (Terbunie). Spominje je car Konstantin kao susjednu župu Konavala.

Ime Konavala nastalo je od latinske riječi CANGLIS (VODOVOD). Taj vodovod sagradili su još Rimljani dabi zdravu pitku vodu doveli u Epidaurum, današnji Cavtat. Župsko središte Konavala bio je u to doba Sokograd. Stanovništvo Konavoske župe bilo je većinom slavensko, a nakon što su Konavli pripali Dubrovačkoj Republici broj konavoskih Hrvata stalno se povećavao.

Nešto drukčije stanje bilo je u susjednoj oblasti Duklje ili Donje Zete. Glavno mjesto ove oblasti, grad Duklja, nalazio se na sutoku rijeka Zete i Morače. Među ovdašnje Slavene doselilo je i dosta Hrvata, pa zbog toga Pop Dukljanin i ostali pisci iz toga vremena spominju Duklju pod imenom Crvena Hrvatska.

Stare kršćanske biskupije na dukljanskom primorju, Ulcinj, Bar i Kotor, ostale su nakon crkvenog raskola u sferi zapadnog kršćanstva, pa je ovdašnje žiteljstvo vrlo sporo dolazilo pod utjecaj Bizanta.

Starohrvatske župske pokrajine postojale su i na sjeveru hrvatske države, na području savsko-dravskog međuriječja. Tu je od 10. stoljeća bilo više malih plemenskih župa koje suvremeni izvori ne spominju često: zna se da je najviše župskih oblasti bilo po zapadnoj Slavoniji. Tu je rano utemeljena Zagorska ili Krapinska župa sa župskim gradom u Krapini. Ovu župsku oblast okruživali su gorski masivi Ivanščice i Medvednice, pa se stoga njezine granice nisu ni poslije često mijenjale. S južne strane Medvednice i savske nizine prostirala se Prigorska župa. Njezino župsko središte bilo je isprva u Zagrebu, a kada je Zagreb postao glavni grad Kraljevine Slavonije i kada je u njem utemeljena biskupija, župsko središte Prigorja premješteno je u susjedni Zelingrad.


12. od 14
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #12 : Prosinac 13, 2008, 16:03:09 »


Južno od rijeke Save rano je utemeljena župska oblast Turopolja. To je u teritorijalnom pogledu ona oblast na kojoj su prije obitavali panonski Kolapijani.

Na području današnje Moslavine prostirala se starohrvatska župska oblast zvana Garić. Njezino središte nalazilo se u Garićgradu, na jednom uzvišenju Moslavačke gore. Ostaci toga grada postoje sve do naših dana.

Na području slavonske Podravine najveća župska oblast zvala su Gušće ili Gvešće. Ona se poslije raspala u više manjih župa.

Tada su nastale župa Virovitička i župa Grdevac. Virovitica je poslije ostala teritorijalno mala oblast, dok je Grdevo neko vrijeme postojalo kao osrednje velika moslavačka župa. Ona je ukinuta kada je došlo do objedinjavanja srednjoslavonskih župa u jednu zajedničku župsku oblast koja je prema novom središtu župe dobila ime Križ ili Križevci.

Tako povećana Križevačka župa prostirala se daleko prema istoku sve do Valpova i Orahovice. U njoj je poput otoka postojala Virovitička župa koja je bila kraljevski posjed i zbog toga se u nju nije smjelo dirati.

Od ranohrvatskih župa koje su potpale pod župu Križ spominju se:

Kalnik,
Ivanić,
Moravče,
Novaki i
Čazma.

Ova potonja, kada je u Zagrebu osnovana biskupija, dobila je u crkvenom pogledu novu funkciju, jer je u Čazmi osnovan Kaptol sa 12 kanonika i sudbenim stolom. Zbog toga je Čazma, iako u svjetovnom pogledu nije bila važno mjesto, postala slobodno trgovište i tu svoju poziciju sačuvala je sve do dolaska Turaka.

Susjedna Požeška župa bila je osrednje velika. Ona je obuhvaćala područje Požeške kotline i dio slavonske Posavine. Granica joj je tekla preko gorskih masiva Psunja, Papuka i Krndije. Prema jugu granica je prelazila grebene Požeške gore i Dilja te je zahvaćala dio slavonske Posavine oko Kobaša, Dubočca i Broda.

Hrvatsko mjesto Požega nastalo je na lokaciji na kojoj se prije nalazilo panonsko-rimsko mjesto Incerum. Na tom zemljištu obitavali su nekoć panonski Oserijati, pa se i na tom primjeru zapaža kako su prirodni elementi zemljišta igrali ulogu u oblikovanju ovdašnjih pokrajina. Hrvati su u Požegi sagradili župski grad koji je dugo vremena, sve do nailaska Turaka, stajao na istom mjestu.

Istočno od Požege prostirala se teritorijalno velika oblast Vukova. Ona je obuhvaćala donju Slavoniju i zapadni dio Srijema. Sjevernu granicu Vukovske župe činile su rijeke Drava i Dunav, a južna se podudarala s tokom rijeke Save. Središnje župsko mjesto bilo je Vukovo koje se nalazilo na lokaciji današnjeg Vukovara.


13. od 14
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #13 : Prosinac 13, 2008, 16:23:00 »


Stanovništvo župe bilo je etnički mješovito. Najviše je bilo potomaka panonskih Slavena koji se ovamo doselili nakon raspada Koceljeve Panonske Kneževine izazvanog doseljavanjem Madžara.

Tada je taj dio Slavonije dobio mnogo novoga stanovništva što je u konačnici i bio razlog da se dotadašnja Panonska Hrvatska prozvala Slavonijom.

Isti taj slučaj važi i za susjedni Srijem. Tu je u gradu Domitrovcu, nekadašnjem Sirmiju, utemeljena kršćanska biskupija kojoj je na čelu bio Metodije, veliki zagovornik obavljanja službe Božje na staroslavenskom jeziku. Zbog toga su srijemski kršćani dugo vremena bili u nedoumici koga u crkvenom pogledu trebaju slušati - rimskoga papu ili svećenike koji su zastupali istočni crkveni obred.

Slavonska banovina koja je opstojala u vrijeme hrvatskih narodnih vladara nije zauzimala samo područje savsko-dravskog međuriječja, već se prostirala i na jug od rijeke Save. Tu je također bilo plemenskih župa koje su ulazile u sastav Slavonske banovine. Oko rijeke Une taj prostor duboko se uvlačio prema jugu i tu su se slavonske župe dodirivale sa primorskim. Jedna od takvih župa bila je oblast Unca kojoj je bilo središte na sutoku rijeka Une i Unca. Na tom mjestu podignut je kasnije tvrdi grad Rmanj.

Sjeverno od Unačke župe postojala je župska oblast Peset (Pesente) sa središtem u plodnom Petrovačkom polju, dok se stari plemenski grad nalazio na jednom od vrhova Grmeč planine. Tragovi toga grada ostali su sve do naših dana.

Zapadno od Peseta ležala je župska oblast Poljana; prostirala se na zemljištu izmedu Lapca i Peseta. O postojanju ove župe ima malo podataka. Čini se da se župsko središte Poljane nalazilo u tvrdom gradu Ostrovici poviše rijeke Une.

Sjeverno od Poljane ležala je župska oblast Hum.

Neki naši povjesničari tvrde da su Hum i Nebljusi dva imena jedne te iste župe. Meni se čini da se župsko središte Huma nalazilo u tvrdom gradu Sokolcu u blizini današnjeg Bihaća.

Dalje prema sjeveru pružala se župa Gorska čije su tragove potrli Turci.

Na području donjega Pounja prostirala se Dubička župa. Ona je imala svoje središte u istoimenom gradu. U Dubici je zagrebačka biskupija držala poseban arhidakonat pod koji su spadale okolne crkvene župe.

Izmedu rijeka Une i Sane prostirala se starohrvatska župna oblast Sana. Glavno mjesto ove župe nalazilo se u gradu Sani uz istoimenu rijeku. Kada su bosanski vladari širili svoje granice prema zapadu, granica Bosne bila je pomaknuta do rijeke Sane. Tada je ovaj pogranični predio dobio ime "Donji kraji" .

Ranije je hrvatsko-bosanska granica dopirala do rijeke Vrbasa i grada Jajca.

Tu car Konstantin spominje starohrvatsku plemensku župu Plivu. Njezino plemensko središte nalazilo se u Plivskom Gradu, a poslije je bilo premješteno u tvrdi grad Sokol.

Izmedu rijeke Save i Plivske župe prostirala se slavonska župa koja se nazivala Vrbas; zahvaćala je zemljište s obiju strana istoimene rijeke. Središte joj je bilo u Vrbaškom Gradu koji se nalazio na lokaciji današnje Banja Luke.

Iz onovremenih isprava doznajemo da je župa Vrbas činila poseban arhidakonat zagrebačke biskupije, a njezin župan bio je podvrgnut pod vlast slavonskoga bana. Sličan status imala je i susjedna župa koja je nosila ime Glaž. Njezino središte bilo je u istoimenom gradu koji se nalazio na sutoku Ukrinice i Ukrine u blizini današnje Dervente.

Prema tome, Kraljevina Hrvatska je sve do početka 12. stoljeća bila podijeljena na nekoliko desetaka što većih, što manjih plemenskih župa. Hrvati koji su živjeli u sastavu tih župa imali su sigurno mnogo zajedničkog, ali isto tako je sigurno da su se u ponekim posebnostima razlikovali. Te razlike nisu bile velike, ali su one postale jezgra daljnje podjele Hrvatske u sljedećim stoljećima.

Autor: Mirko Marković, 2003. str. 20 -36


14. od 14
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #14 : Studeni 10, 2014, 18:48:55 »


Vivat Hrvatska, Semper sint in flore!

Ogromna ideološka razaranja podrijetla Hrvata, kao naroda sa Starog Istoka i dan danas čini naša službena vlast. Etnos kome pripadaju Hrvati prati opće prešućivanje i zakonodavno uskraćivanje njihova identiteta kao da je sve nastalo pojavom članske iskaznice. Mnogo je parametara, o kojima bi se moglo danima govoriti i ukazivati, no u ovom osvrtu proanalizirati će mo hrvatsku šahovnicu i ornament bijelo - crvenih četvorina tj. kvadrata.

Dinarci, a i mnogi drugi koji igraju briškulu, trešetu, triumf i slično "treviđanma i triestinama" u svakoj igri spominju četvorinu, špadi, baštona, kupa i dinara, no u stvarnosti četvorina nema ni u jednoj karti. No, taj četvorin i šahovnica toliko je nazočna u njihovoj svijesti da će svega prije nestati nego će se hrvatski narod odreći svoga imena i svoje narodne individualnosti u kojoj je šahovnica i pleter osnova svake prepoznatljivosti, doslovno pojam naroda hrvatskog kako etnički tako i individualno.

Bljuvotine kojim nas "katedrala hrvatskog duha" i umobolno novinstvo, gotovo paranoidno, svakodnevno natapa i razvlači po Prokurstovoj postelji ne će satrti bilo ni povijest hrvatskog naroda, jednog od najstarijih do sada poznatih naroda ovozemaljskog svijeta. Suludo je zgražanje nad obilježjima barjaka koji sadrže boje hrvatske zastave, a eto počinju s bijelim poljem u figuri štita. Kako tek nazvati one koji na crnoj granitnoj ploči vide crvenu boju nego paranoidnim psihopatima koji uz sve to primaju plaću iz državne riznice!?

Po svemu onome što je dokazano, posebice onome što je pronađeno Indoarijanska-Huritska kultura vezana je upravo za našu ornamentiku upravo u vidu šahovnice najznačajnije. Od kretanja iz Indije preko Zagrosa prema Gornjem Eufratu, šahovnica bijaše imanentna upravo tom etnosu, dakle, nama, Hrvatima. Posebice, (o čemu postoje brojni dokazi i o tome možete mnogo više naučiti iz djela Tihomira Mikulića, "Otvoreni pečati") ova ornamentika bila je upečatljiva na području Levanta (Izrael i Libanon).

Prapovjesno korištenje boja u označavanju strana svijeta svojstveno je samo Hrvatima i Perzijancima (koji i dan danas tako označavaju strane svijeta, istok zelena, nekad je plava bila, zapad bijela, jug crvena te sjever crna). Upravo migracije s područja  današnjeg Irana prema zakarpatju na zapadu i prema jugu na prostore Ilirske provincije čini i simbioza bijelo-crvenih četvorina.

Većinsko sjedilačko pučanstvo Dinaraca, dakle, naših prostora, pokrstio je sveti Pavao Apostol koncem prve polovice prvog stoljeća. Priznajem, i sam sam do nedavno bio u zabludi i sve sam vezivao za papu Agatona i sedmo stoljeće te za to predmijevam da će čitatelji i štovatelji ovog osvrta biti mnogo razboritiji. Bijelohrvati su došli k nama na jug da nam pomognu u borbi kontra tadašnjih okupatora, da tako vojačkim terminom kažem, Avara i Sklebonoi-a, kao kršteni arijanci. Upravo tu leži izmišljotina Latina o poganstvu Hrvata, a upravo je tako sve pogansko gdje se tvrdi da je inicijalna figura našeg grba pronacistička i ne znam kojekakva ako je prvo polje bijeli četvorin. To može biti djelo samo Sotone.

To potvrđuje i Konstantin Porphirogenet u svom djelu "De administrando imperio" u kojem tvrdi da je vođa Hrvatado išao u Rim da s papom Agatonom zaključi ugovor o uzajamnom priznanju. Za one koji žele o tom vremenu saznati više upućujem na djelo  akademika Mirka Vidovića, polyhistora i Direktora Domovinskog rata, neprikosnoveno ime Zadarskog disidentskog odpora, Mirka Vidovića "Pad i uspon Ilirije".

Najpoznatiji pronađeni ornamenti bjelo-crvenih i/ili crveno-bijelih polja nalazimo na fresci boginje iz Marija, boginje sa Krete, Vrča sa Cipra, vrča Huru koji je posebice urešen tropleterom, Libanona, kratera iz Izraela iz cca 1400 godine prije Krista, vrča sa Krima, vrča iz Megida čak iz 1550. godine prije Krista, Tutankamonova kartuša sa sanduka njegova groba koji je također urešen hrvatskim pleterom i jedini poznati kartuš nekog faraona s ornamentikom bijelih i crvenih polja.

Zatim upečatljiv je četvorin šahovskog polja sa zida grobnice u Nepolisu (danas Simperofoli) na Krimu iz 3. st. Prije Krista i bilo bi vrlo zanimljivo da netko spozna što krije treća Tanajska ploča iz istog vremena (dvije je pronašao ruski arheolog Pavel Mihailovič Leontjev).

Na području današnje Republike Hrvatske najstariji, za sada, poznati fragmenti ove ornamentike bijelih i crvenih četvorina su pronađeni u crkvici Svetog Ivana od Nimfeja u Puli početkom iz početka devetog stoljeća, fragmenti iz crke Svetog Petra i Mojsija u Solinu, također iz devetog stoljeća, grb sa zvonika crkvice Svete Lucije u Juranduru (Baška, na otoku Krku) iz jedanaestog stoljeća te Fojnički rokovnik "CROVATIAE" iz četrnaestog stoljeća.

Hrvatski grb, 5 x 5 četvorina s bijelim poljem kao početnim i u obliku štita nađen je u Senju. U tamošnjoj crkvi Sv. Matije, kao zadužbini Frankopana, na grobu plemićke obitelji Petrović i on potječe iz 1491. godine.

Hrvatski grb trojedne kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije koji se nalazi na krovu crkve Sv. Marka u zagrebu datira iz 1882. godine.

Ono što mnogi prešućuju i prodaju sa sabornice maglu jest i činjenica da je čak i dukat Kraljevine Jugoslavije iz 1932. godine počinjao s bijelim četvorinom (bijelo polje je glatkog reljefa).

Znademo zašto je to učinio kralj Petar Karađorđević, koji je pod pseudonimom Petar Mrkonjić bio sudionikom Ustaškog ustanka u Bosni kontra Turaka 1875-1876 godine ( za one koji sumnjaju neka pročitaju njegove zapise) no nije mi jasno da se i danas nakon raspada "bitke za odumiranje države kao krajnjeg cilja komunista čiji su stvarni i pravni sljednici tkz. socijaldemokrati SDP-a i HDZa" - čine isto.


Dnevni zapisci jednog ustaša o Bosansko-hercegovačkom ustanku 1875-1876 godine,
Petar Mrkonjić (Petar A. Karađorđević),Tribina Beograd 1983

Nije na odmet kazati da su ovi ornamenti nazočni i kod naših Bunjevaca koji potječu još iz Antike i koji jesu izvorno Hrvati, koji s Mađarima i Srbima nemaju nikakve veze i čije se jedno krilo naselilo i u Francuskoj oko grada Bourbon ter se zovu Bougnats. Eto dakle, od nas je potekla i jedna kraljevska loza Francuske, loza Burbona.

Sve ove svađe koje nam antifašisti i slobodni zidari izmišljaju da bi se održali na vlasti, držeći nas za smeće poput Marxa  (čija je majka bila Mađarica) ili gamad poput Tite, neka prouče doslovno "Ustaška načela" uočiti će da u njima nema mržnje, kao što je nema ni u našoj himni, a po sudu mnogih mržnju su nam u novijoj povijesti unijeli mađaroni iza kojih je ( opet ja po tom jer suza ne će nego na oko) stala Katolička Crkva, odobrivši mađarske "križarske vojne" kao osvetu što ih nikada nitko nije uspio, a i ne će, polatiniti. Sada mi je Volterov zrak iz Rima, priznajem, mnogo poznatiji.

Kako znademo da pojam riječi Hrvat, znači ratnik, napovidam da je za Hrvate bila neprikosnoveno vezana navada da idu u boj za svog "Boga Hrvata" od nemila do nedraga i da tom prilikom sa sobom nisu vodili ni žene ni djecu. Davši zavjet papi Agatonu da to više ne će činiti i da ostaju, ovdje gdje smo i mi danas, papa Agaton je priznao državu Hrvata. Hrvati jesu vjerovali u "Boga Hrvata" i sam Agaton je obećao da će se moliti "Bogu Hrvata" da zaštiti Hrvatsku od prodora pogana i Sotone u hrvatske zemlje koje je Sveta Stolica, nad grobom Sv. Petra priznala te joj zajamčila stabilnost njenih granica.

Nota bene: Hrvati arijanci, su dali slobodu kršćanstvu i na taj način stvorili Crkvu sveopću iz koje nikad nismo ni pomislili izaći i nitko nas iz nje (jer je naša) nije i ne će istjerati i za nas živi Isus, inkarniran u svojim vjernicima koji žive po Njegovim naputcima, baš kao što to reče Sveti Pavle: "Zašto bi savjest nekog drugoga određivala moju slobodu!".

Antun Gustav Matoš je kazao da je hrvatstvo riječ etična, riječ ljubavi i ponosa pa sam i sam ushićen što mogu kazati Živjela Hrvatska i budi mi uvijek u cvatu (Vivat Hrvatska, Semper sint in flore!).

Ante Baraba Miš
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!