Hrvatska dijaspora na prijelazu iz II. u III. tisućljeće
Uz sve ostalo, Hrvati iz dijaspore borili su se protiv Austro-Ugarske, protiv naci-fašizma i dali su golemi udio u rušenju obadvije Jugoslavije i stvaranju nezavisne države Hrvatske.
Hrvati u dijaspori, dali su državama domadarima i cijelome svijetu više znanstvenih priloga, nego hrvatski znanstvenici u svojoj domovini. Tek primjerice:
Prve i trajno u povijesti do našeg vremena, najistaknutije hrvatske stručnjake, istraživače znanstvenike i umjetnike nalazimo u dijaspori više i istaknutije, nego u matičnoj dpmoviuni Hrvatskoj.
To su na pr. Sveti Jeronim (340-420) prvi preporoditelj Europe u kršćanskom latinitetu; Sveti Ivan Hrvatski - pokrštavatelj u Češko-moravsko-slovačkim krajevima (oko 860- 24.VI.910), Herman Dalmatin - prvi hrvatski znanstvenik međunarodnog ugleda (1136-1154); Blaženi Pavao Dalmatin - sveučilišni prof u Bolonji i prijatelj Sv. Dominika (1190-1255), Marko Polo - svjetski putnik od Venecije do Kine (1271-1295); Augustin Kažotić - moralist, djelo "O siromaštvu" (1260-1323); Sveti Nikola Tavelić, Ivan Križan, Juraj iz Slavonije, Ivan Stojković, Benko Kotruljić, Lucijan Vranjanin, Nikola Modruški, Ivan Vitez od Sredne, Janus Panonius, Andrija Jamometić (prvi znanstveni institut za europsku lingvistiku u Udinama, Jakob Banišević, Juraj Dragišić, Benko Benković, Toma Niger, Petar Pavao Vrgarić, Pavao Skalić, Matija Vlačić Ilirik, Markantun de Dominis, Andrija Dudić, Andrija Medulić, Julije Klović, Antun Vrančić, Faust Vrančić, Marin Getaldić, Ivan Lučić, Frane Petrić, Bartol Kašić, Juraj Križanić, Josip Rugier Bošković..., Petar Preradović, Leopold Mandić, Eugen Kvaternik, Ivan Vučetić, Mirko Seljan, Stevo Seljan, Fran Mažuranić, Antun Gustav Matoš, Rudolf Steiner, Nikola Tesla, Vinko Krišković, Zlatko Baloković, Ivan Meštrović, Dominik Mandić, Martin Meršić, Branko Marić, Franjo Šeper, Ivo Andrić, Kristijan Kreković, Leopold Henryk Sternbach, Lavoslav Ružička, Ante Topić-Mimara, Lovro Matačić, Jure Petričević, Lucijan Kordić, Bogdan Radica, Ante Ciliga, Ernest Bauer, Pavao Tijan, Vinko Nikolić, Vladimir Prelog, Josip Turkalj, Ivan Turkalj, Radovan Lorković, Zinka Kunc, Ivan Belčić, Ernest Bauer, Žarko Dolinar, Marko Turina, Dragan Hazler, Edo Krušlin...
Dakako, ovo nisu sva imena istaknutih Hrvata u dijaspori, koji su daljnji ili bliži pokojnici ili neki još žive u dubokok starosti.
U naše vrijeme, djeluje u dijaspori više od 200 (dvjesto) vrlo istaknutih hrvatskih znanstvenika. Valjalo bi ih sve poimence popisati jer su to uzorni znanstvenici poput Ivana Đikića i Davora Pavune...
Hrvatska dijaspora je stara, koliko je star hrvatski narod, ali nam se njeni stariji tragovi nisu sačuvali. Povijest istaknutog nastajanja i porasta hrvatske dijaspore vezana je uz sljedećih šest valova:
Prvi val je uz turska osvajanja od 15-17. stoljeća. Iz njega su nastali Gradišćanski, Mađarski, Moleški, Moravski, Rumunjski i dio Vojvođanskih Hrvata.
Drugi val nastupa za vladanja Khuena Hedervarya. Hrvati odlaze pretežno u Sjevernu i Južnu Ameriku. Prema Josipu Lakatošu, Narodna statistika, str. 64, samo iz Hrvatske i Slavonije (bez podataka za ostale hrvatske krajeve) izselilo je od 1900-1913. godine 529.025 Hrvata.
Treći val hrvatskog napuštanja domovine nastupa za Karađorđevićeve Jugoslavije smišljenom politikom, kojoj je cilj smanjiti broj Hrvata u Hrvatskoj. Migracije se usmjeravaju u obadvije Amerike, u zemlje zapadne Europe (Belgija i Njemačka) te drugdje po svijetu.
Četvrti val migracije uvjetovao je Drugi svjetski rat i poraće, a sastoji se uglavnom od ratnih i političkih izbjeglica i prognanika, a rasijanost obuhvaća skoro sve kontinente.
Peti val hrvatske migracije nastupa kroz protuhrvatsku politiku Aleksandra Rankovića i traje do ugasnuća Jugoslavije. U njemu je nekoliko istaknutih faza s glavninom usmjerenja:
a) U Italiju (Hrvati iz Istre), u Tursku (muslimanski Hrvati), u Mađarsku (progon iz Vojvodine, u Austriju Njemačku (progon Nijemaca, Mađara i Hrvata iz Vojvodine i Slavonije).
b) u Australiju, legalnim načinom omogućio je Ranković odlazak oko 300.000 Hrvata u Australiju.
c) Nastupom krize u tzv. samoupravnoj Jugoslaviji Hrvati odlaze, najprije ilegalno, a zatim legalno u gospodarski razvijene države zapadne Europe, napose u Njemačku, Švicarsku, Austriju, Francusku, Švedsku, Norvešku, Dansku, Belgiju i Nizozemsku. Tim odlaskom Hrvatska je izgubila oko milijun svoga stanovništva.
d) u cijeli svijet.
Šesti val hrvatskog odlazka u tuđinu uvjetovao je srpsko-crnogorski agresorski rat na Hrvatsku i na BiH i produžen je na poraće. Smjer iseljavanja su pretežno države zapadne Europe, Novi Zeland, Australija, obadvije Amerike i ostatak svijeta.
Hrvatska dijaspora je dala svjetskoj povijesti robove i genije, učinkovite djelatnike svih struka i obrtništava, gospodarstvenike i vizionare, vrsne vojnike i častnike, ustanike i političare, znanstvenike i istraživače, umjetnike i pisce, profesore i akademike, graditelje, stvaratelje, nobelovce, svećenike...
Ne zatvarajmo oči niti pred rušilačkim aktivnostima dijasporskih Hrvata jer se znade da su sudjelovali u raznim ratovima za tuđince i za sebe, primjerice za Mađare, za Turke, za Austriju, za Francusku, za Njemačku, za Srbiju i Jugoslaviju (Solunsko bojište), za Sile osovine, za Ameriku, zatim za razne revolucije u Latinskoj Americi, u Španjolskoj, u Rusiji, prvi antifašistički ustanak u Francuskoj izveli su Hrvati 17. rujna 1943. u Villefranche-de-Rouergueu...
Posebice je za istaknuti, da su Hrvati iz dijaspore znatno doprinijeli raspadu Austro-Ugarske države i u rušenju obadviju Jugoslavija te u uspostavi obadvije nezavisne države Hrvatske, dijasporski Hrvati odigrali su prvorazredne uloge.
Hrvatska dijaspora je na sebi svojstven način kao i domovina - država Hrvatska protkana vrlo šarenim mozaikom učinkovitosti, bogatstva, vrlina, želja, slabosti, siromaštva, kriza, promašaja, neizvjesnosti, nagađanja, stihija, planova... Svega ima u mozaiku hrvatskome - dobroga u ostvarenom, bogatstva u izobilju, čežnje u željama; skladnoga ljudskim stvaranjima; lijepoga u umjetnostima i literaturi, nepoželjnoga kroz nametnute pošasti; promašenoga kroz svoju nebrigu; lošega kroz vlastite slabosti; neizvjesnoga kroz manjak brige o sebi... Po nijednom od spomenutih pojmova i svojstava nismo izrazito drugčiji od ostalih naroda i razlika je samo u međusobnom skladu, djelotvornim veličinama i kritičkoj valorizaciji učinkovitosti.
Nalazimo se vremenski na prijelomu drugog u treće tisućljeće, prostorno rasijani po cijelom svijetu, u Hrvatskoj smanjeni na 3,7 milijuna Hrvata i milijun nacionalnih manjina omeđenih na prostoru od 57 tisuća četvornih kilometara, gdje smo nejednolično rasprostranjeni s nazočnom tendencijom migracije u grad Zagreb, u kojem će ako tako nastavimo, uskoro živjeti polovicu svih domovinskih Hrvata, a druga polovica postat će rijetka rasijanost ili dijaspora u vlastitoj domovini, za koju nije sigurno da će u novoj arhitekturi Ujedinjene Europe zadržati toliko suvereniteta, koji će joj jamčiti status države ili će se Hrvatska provincijalizirati te postati nadalje kao i do sada kolijevkom svoje dijaspore.
Prema ponašanju i stavovima Hrvata u dijaspori i u državi Hrvatskoj zna se, da nam je jako stalo do postojanja nezavisne države Hrvatske i svoga obstanka kako u domovini tako i u dijaspori, ali isto tako nameće se i zabrinutost radi načina našeg života, koji je više protkan stihijskoj prepuštenosti samih sebi, nego znanstvenim postupcima, kojima bismo se trebali više baviti sa sobom.
Primjerice HAZU u Zagrebu nema uopće Razred za Hrvate u dijaspori.
Iz nedovoljnog bavljenja samim sobom, usmjeravanjem u dobro i predusretanjem nevaljaloga te mnogih neusklađenosti relevantnih odnosa obadva predznaka i veličina pa i olakih preupuštenosti svemu što će doći, često se nađemo pred gotovim činom takvim, kakav jest bez alternativnih izbora i utjecajnih mogućnosti na promjenu kursa za svoj boljitak.
Naša prepuštenost je najveća slabost hrvatskog naroda. Prepuštenost nas dovodi u stanja, u kojima trošimo potencijale svoga uma i duše, materijalna bogatstva i silni trud za naknade i ispravljanje neugodnih i neželjenih događaja, među kojima ima i takovih, koje smo mogli barem umanjiti, a možda i posve mimoići ili spriječiti.
Navedeni pojmovi su tek natuknice i naslovi, kojima bismo se mi Hrvati trebali vrlo aktivno baviti, da nam se u trećem tisućljeću ne ponovi povijesna sudbina drugog tisućljeća, kad smo se olako prepuštali drugima ili smo sami neodgovorno "glavinjali" na prostoru kroz vrijeme (Starčevićev izraz).
Rasprave i sustavne analize naše povijesti drugog tisućljeća kao i naši nacionalni planovi za treće tisućljeće ne bi se smjeli prepustiti nijednoj slučajnosti ni pasivi, nego bi trebali biti glavna briga svekolikog hrvatskog znanstva u državi Hrvatskoj i u dijaspori hrvatskoj, a ovdje u ovom "prilogu-podsjetniku" može se samo primjerice skrenuti pozornost na neke povijesne čine i potaknuti čitatelje, stručnjake i znanstvenike na razmišljanje o njima i vrednovanje istih.
U najvažnija i najsudbonosnija hrvatska opredjeljenja i događaje tijekom II. tisućljeća spadaju:
- Zapadno kršćanstvo nakon raskola 1054. godine i opredijeljenja Hrvata;
- Kralj Zvonimir, Gubitak državne samostalnosti i ograničeni suverenitet od 1102. godine do sada; Borbe protiv Turaka za Zapad i za sebe;
- Cetinski sabor - potvrda hrvatskog opredjeljenja nezahvalnom Zapadu;
- Možda bi nam Turci bili zahvalniji od Zapada, da smo surađivali s njima, umjesto što smo se borili protiv njih;
- Useljavanje Vlaha i Srba u Hrvatsku;
- Trajni exodusi hrvatskog naroda na Zapad radi zlostavljanja i odvođenja u roblje na Istok;
- Urota Zrinsko-Frankopanska;
- Zataja hrvatskog političkog uma nakon oslobođenja većeg dijela Hrvatske od Turaka koncem 17. stoljeća, vraćamo se opet pod bakandžu Mađara;
- Sjaj i bijeda bana Jelačića i dar hrvatsko-mađarske Srbima za Srpsku autonomiju;
- Nezrelost i nespremnost hrvatske politike 19. i 20. stoljeća da izvuče Hrvatsku iz nacionalnih ponora u kojeg smo upali gubitkom hrvatske samostalnosti 1102. godine;
- Ujedinjenje sa Srbijom 1918. godine kao čin najdublje hrvatske političke krize;
- Ideološka podjela Hrvata i međusobna borba od 1941-1945. godine i Avnoj s obnovom Jugoslavije i produžetkom ugnjetavanja Hrvata do 1989. godine;
- Pojava Dr. Franje Tuđmana, koji je a) pomirio zavađeni hrvatski narod, b) poveo ga u političku i oružanu borbu za slobodu i nezavosnost države Hrvatske i c) izborio međunarodno priznanje Republike Hrvatske...
1. od 2
