CRO-eu.com
Studeni 13, 2019, 10:49:22 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Martin Sabljić pred Vojnim sudom JNA, osuđen na smrt 26. lipnja 1992  (Posjeta: 2550 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Veljača 23, 2015, 20:19:30 »


Martin Sabljić pred Vojnim sudom JNA, osuđen na smrt 26. lipnja 1992

Ekskluzivni interview s prvooptuženim i osuđenim na smrt na montiranom sudskom procesu u Beogradu, Martinom Sabljićem

U VUKOVAR, MILOM ILI SILOM


Martin Sabljić sa svojom suprugom

Gospodin Martin Sabljić jedan je od vukovarskih branitelja koji je nakon pada Vukovara maltretiran u srpskim koncentracionim logorima i na kraju, na insceniranom suđenju u Beogradu pred Vojnim sudom tzv. JNA, osuđen na smrt. Na sreću, razmijenjen je nedavno u Nemetinu, po sistemu "svi za sve".

Za vrijeme kratke posjete Vinkovcima (sada je na oporavku u Zagrebu op. aut.) gospodin Sabljić rado je prihvatio naš poziv da za Hrvatski radio - Radio postaju Vinkovci i "Vinkovački list" da ekskluzivni intervju, koji objavljujemo u cijelosti.

Rat u Hrvatskoj zatekao me u Borovu Naselju, na Trpinjskoj cesti, gdje živim dosta dugo i gdje sam imao svoju kuću. Na Trpinjskoj cesti formirani su odredi koji su dali veliki ulog u obrani naše domovine. Na čelu je bio naš nezaboravni Blago Zadro, pod čijim vodstvom je formirana obrana Trpinjske ceste. Negdje u kolovozu 1991. godine na Trpinjskoj cesti teško mi je ranjen sin i da nije bilo njegovih suboraca, vjerojatno danas ne bi bio živ. U tom trenutku sam bio dosta daleko od Borova Naselja. Uz pomoć dr. Juraja Njavre, današnjeg ministra zdravstva, uspjeli smo izvući moga sina Zorana iz Vukovara u Rijeku. Prema ratnom rasporedu Glavnog štaba obrane Vukovara, Danijel Rehak rasporedio me je na Trpinjsku cestu, gdje me je primio zapovjednik III. bataljuna Ivo Kovačić i rasporedio na mjesto zapovjednika civilnog skloništa "Komerc -Borovo", koje je u prvo vrijeme primalo i ranjenike naše garde i MUP-a i građane. Nakon kraćeg vremena ovo sklonište transformirano je u pomoćnu bolnicu, pa smo organizirali novo civilno sklonište tzv. "novu obućaru" gdje se moglo skloniti oko 1.500 civila. Međutim, već početkom studenog 1991. godine u skloništu je bilo oko 4.000 civila. Normalno, nastali su veliki problemi, od snabdjevanja hranom, lijekovima, do osiguranja osnovnih životnih uvjeta. Koliko god smo mogli, organizirali smo se u radnu, vatrogasnu, brigadu za održavanje itd, a kuhinja je radila kao centralna kuhinja. U daljnjem toku rata priliv građana bio je sve veći, pa je problem opstanka bio sve veći. Tu su bila djeca, starci, žene, razni bolesnici o kojima smo morali voditi računa da imaju bolju ishranu, kako im se stanje ne bi dalje pogoršalo.

Dok sam bio u Begejcima, tražio sam način kako da se javim svojoj obitelji, jer je već bila uslijedila jedna razmjena u studenom 1991. Napisao sam kratko na jedan papir da sam živ i zdrav, da se ne brinu za mene i da ću sve izdržati, a poruku sam poslao po Anti Čulina i Zvonku Putniku. Bili su to vršnjaci mog sina, ustvari djeca. Oni su svoj zadatak, kako sam sada saznao, izvršili.

PAMTIT ĆU 20. STUDENOGA ’91.

Najteže mije bilo 20. 11. 1991. godine kada je donesena odluka o predaji okupatoru. Predali smo se samo zbog civila, inače se sigurno ne bismo predali vojnim vlastima. Da nije bilo civila, Vukovar i Borovo Naselje sigurno ne bi pali. Bio sam uvjeren da do toga nikada neće doći, ali viša sila je uslijedila, da bi sačuvali živote građana Vukovara i Borova. Moram napomenuti da je među građanima bilo raznih nacionalnosti, ali su svi bili podjednako tretirani, što nam se kasnije dosta obilo o glavu. 20. studenoga 1991 godine, nakon predaje, prevezeni smo u Dalj. Što se tamo događalo, teško je opisati. Bio sam dobro maskiran i vjerojatno mi je to spasilo glavu. Na moje oči, iz mračnih, hladnih hangara ljudi su izvođeni u grupama i strijeljani. U hangaru u kojem sam ja bio, bili smo svi pomiješani, ali ne za dugo. Ušao je jedan muškarac i uzviknuo: "Srbi levo, katolici desno". Normalno da je to na sve nas psihički utjecalo veoma loše, jer očekivali smo najgore. Podjela je odmah napravljena. Bilo je onih koji su pitali što je s Jugoslavenima, ali im je odgovoreno da nema Jugoslavena . Ljudi koji su odvedeni na strijeljanje, njih oko 150, bili su uglavnom mladi ljudi koje sam većinom poznavao. Taj užas, to izvođenje bez prozivanja imena i prezimena, bez neke oznake, ostat će vječno u mom sjećanju bez odgovora -zašto? Sutradan poslije podne izveli su i mene.

NAREDILI SU MI DA SI KOPAM GROB!

Mnogi koji su me pozvali bli su uvjereni da me vode na strijeljanje. Međutim, naoružani čovjek s kalašnjikovim odveo me je u autobus.

Zajedno s grupom zarobljenika odveden sam u tzv. zbirni logor "Begejci". To nije logor, to je nešto gore od logora. To je bila jedna štala u kojoj je već bilo smješteno oko 500 ljudi. Iste večeri po dolasku u Begejce počela je tortura. Bez obzira na starosnu dob, svi su prolazili kroz istu torturu udaraca po leđima, glavi, po nogama, kako je koga zahvatilo. To je trajalo oko 1,5 sat, nakon čega smo pušteni da se smjestimo. U štali je na podu bilo malo slame, na kojoj su bila šatorska krila i poneki pokrivač. U narednih petnaestak dana, koliko sam bio u Begejcima većina ljudi je odvedena na saslušanje. Čekao sam svoj red. 17. prosinca pročitano je moje ime i prezime i kako sam toga dana odveden, nisu me više vratili medu naše zarobljenike. Tri ili četiri dana bio sam vezan lisicama, s rukama na leđima[/b], a sve fiziološke potrebe obavljao sam uz pomoć drugoga, a kako je to bilo, možete zamisliti. Četvrtog dana, nakon 23 sata, konačno su mi odvezali ruke i odveli na saslušanje. Vodnik te tzv. jugoslavenske vojske izveo me je nakon saslušanja napolje, a neki kapetan po imenu Đuka, naredio je da me se strelja. Sjećam se da je padala kiša. Dali su mi ašov da kopam sam sebi grob na 50-tak metara od štale. Zamahnuo sam ašovom i bacio ga od sebe 20-tak metara i rekao vodniku da sam sebi grob neću kopati, pa ako treba nek me ubiju. Ne znam što je prevagnulo, ali nakon te moje reakcije kapetan Đuka me je vratio nazad. Narednih dana torture su bile toliko teške da ih je teško opisati. Nije nam preostalo ništa drugo nego stisnuti zube i nadati se da ćemo to sve moći podnijeti. 22. prosinca 1991. godine prebačen sam u Sremsku Mitrovicu s većinom zarobljenika. Ubačen sam u sobu u kojoj je bilo preko stotinu naših zarobljenika, od kojih sam mnoge poznavao. Bili su sretni što me ponovo vide, jer su mislili da sam pogubljen. Grlili smo se, ljubili. Nastojali smo da si, koliko je to bilo moguće, međusobno olakšamo tegobe. U Mitrovici sam bio samo dva dana. Čim sam prozvan, rekao sam Pavi s Mitnice, koji je ležao do mene, da se više neću vratiti. Odgovorio mi je da se držim, da budem siguran da će misliti na mene i da me neće zaboraviti. Kako sam rekao, tako je i bilo. U samici sam proveo 120 dana i to sam. Nastojao sam si organizirati život u samici, kako da se ponašam, što da radim da olakšam situaciju. Međutim, to je bilo dosta teško.

NADA U HELSINKI WATCH

Čovjek sam koji voli puno čitati i pisati. Ta želja za pisanjem malo me je spasila. Dobili smo blok toalet papira koji sam iskoristio za pisanje. Pisao sam sve što mi je palo na pamet, kako bi si olakšao psihičko stanje u samici. Razmišljao sam o svojoj obitelji. Osjećao sam da su primili napisanu poruku poslanu iz Begejaca, ali mi je teško padalo što dugo nisam ništa znao o svojoj obitelji. Vlasti su se trudile da nas što bolje sakriju od Međunarodnog Crvenog križa. Bio sam u samici broj 9 u Sremskoj Mitrovici, u samici broj 10 bilo je pet naših djevojaka, u osmici su bila dva dečka s Mitnice. Kroz prozor samice javio sam zatočenicima iz drugog paviljona da nemamo veze s Crvenim križom. Tu je glavnu ulogu odigrao naš načelnik Glavnog štaba općine Vukovar Danijel Rehak, zvani Mongol kojemu sam na brzinu kroz prozor rekao nekoliko imena i 17. I. 1992. dolazi Međunarodni Crveni križ u samicu. Kod mene je došao gospodin Devid s prevoditeljom, jednom djevojkom. Bio sam zadovoljan ovom posjetom, jer sam znao da sam sada registriran i da mi se dalje ne može nešto posebno dogoditi, odnosno sada je evidentirano gdje sam. Rekao sam mu da sam u samici bio 120 dana potpuno sam, a da sam tek pred kraj, na moje inzistiranje, dobio cimera, jednog meni nepoznatog zarobljenika koji je bio veoma šutljiv. Progovorio je na njemačkom jeziku. U daljnjem našem kontaktu saznao sam da se radi o Kurtu Reisneru. S obzirom na to da polovično znam njemački jezik, uspostavili smo dobar kontakt. S njim sam bio desetak dana. Napisali smo pisane poruke, pa tko prvi izađe na slobodu morao je obavijestiti obitelj drugoga. Dignuta je optužnica protiv mene. Istražni sudac iz Beograda napravio je svoje, ispitivao nas je o svemu i svačemu, a ono što je u optužnici napisao to čovjek ne može shvatiti. Cijelo vrijeme boravka u Sremskoj Mitrovici provodili su na meni razne torture. Svakodnevno su me tukli po rukama, nogama, tabanima, po glavi. To je bila strahota. Sredinom veljače 1992. godine sproveden sam u Beograd i opet sam smješten u samicu, negdje do sredine travnja. Nisam imao nikakvih vijesti što se vani događa jer mi nisu bile dostupne nikakve novine, niti radio, niti televizija. Bio sam potpuno izoliran u svakom pogledu. Gospodin Milan Vuković, odvjetnik iz Beograda, inače Srbin iz Hrvatske, koliko sam saznao, bio je predsjednik suda u Slavonskoj Požegi, imao je punomoć od gospodina Mijatovića, tako reći od naše Vlade, predložio mi je da me on brani kao prvooptuženog, dok su drugooptuženog i druge, bio je tu Zoran Šipoš, Nikola Čibarić i ostali, zastupali drugi odvjetnici. Gospodin Vuković organizirao je vrhunske odvjetnike iz Beograda, obavili smo s njima razgovore, obrana je napravljena, ali ja osobno nisam bio zadovoljan pripremom obrane moga odvjetnika, zbog nedovoljnog poznavanja materijala o meni. Odlučio sam da sam napišem svoju obranu i kad ju je gospodin Vuković pročitao, u šali mi je rekao da on nije ni potreban, da se sam branim. Odgovorio sam mu da ćemo zajedno kompletirati obranu onako kako treba. Kapetan prve klase Dopuđa bio je predsjednik Sudskog vijeća. Oni su napravili velike medijske pripreme za ovo suđenje, kao da će se suditi najvećim zločincima na svijetu. Sudski proces tako je vješto montiran da ga ne bi režirao niti najbolji režiser. Od početka do završetka procesa sve se odvijalo po njihovom planu.

Sinišu Glavaševića doživio sam nekoliko puta u toku rata. Inače smo jako dobri prijatelji. Sjećam se susreta u civilnom skloništu, 5. 11. 1992. kada je došao posjetiti svoju majku. Bio je ranjen. Majka mu je počela plakati, a on joj je rekao: Mama, dogovorili smo se da nema plača. To je bio moj zadnji susret sa Sinišom Glavaševićem. Zadnja vijest o njemu bila je u logoru u Sremskoj Mitrovici, negdje oko 30. siječnja ove godine. U moju ćeliju ubačen je Damir Adaga s Mitnice. Dobar borac i prijatelj. Tu noć je prespavao u mojoj samici. Pitao sam ga što zna o Siniši Glavaševiću. Rekao je da mu je poznato samo to da je u posljednjim operacijama, 18. ili 19. studenog Sinišu odveo Kesega (Zoran), sin Mirka Stankovića, koji je bio direktor Radio Vukovara. To je sve što znam o Siniši Glavaševiću.

Kada sam dobio riječ na sudskom procesu, rekao sam onako kako je bilo, predsjednik suda Dopuđa je pročitao optužnicu, na što sam reagirao riječima da ona nije točna, a on me je upitao što je to točno. Odgovorio sam mu da je točno ono što ću ja kazati. Nakon moje obrane rekao sam da odgovaram samo hrvatskim vlastima i hrvatskim zakonima, što je sudsko vijeće itekako iritiralo i bili su uvrijeđeni tom mojom izjavom. Proces suđenja je trajao oko mjesec dana, o čemu je, koliko sam čuo, bilo izvještaja u svjetskoj javnosti, što mi je bilo drago jer je i kroz moje izrežirano suđenje Hrvatska dobila pozitivne poene. Od sedam odvjetnika, koliko nam je bilo dodijeljeno, trojica su bili Srbi iz Hrvatske. Najsposobniji odvjetnici bili su gospođa Danilovac i moj odvjetnik, gospodin Vuković. Svi su oni jednako govorili, sve ono što bi čovjek mogao navesti o nepravednom suđe-ju, da nemaju pravo suditi braniteljima Vukovara i Hrvatske. Doista su se svi veoma profesionalno odnosili. Sve je to bilo uzaludno. Svjedoci koji su došli da svjedoče, bili su svi Srbi i to iz naših skloništa kojima smo davali i hranu i smještaj i čuvali ih kao i sebe. Svi su oni jednako govorili protiv nas. Došao je i dan presude. 26. lipnja u 12 sati sazvano je sudsko vijeće. Tada nisam bio sam u svojoj ćeliji. Bili su tu Zlatko Borković, već osuđen na 6 godina robije. Vlado Mandić, osuđen na 11 godina, Siniša Slat iz Vinkovaca, osuđen na, čini mi se, pet godina zatvora i Željko Gašparević iz Štitara, divan čovjek, naš sposobni diverzant, osuđen na, mislim, šest godina. Kad sam izlazio iz ćelije na čitanje presude, svi su mi davali moralnu podršku. Kada se presuda čitala, situacija je bila dosta mučna. Kao da nekoga sahranjuju. Bilo je tu i mnogo novinara i snimatelja. Očekivali su da ćemo kleknuti, plakati, moliti za milost, ali se to, na njihovu žalost, nije dogodilo. Dapače, za vrijeme čitanja sramne presude, predsjednika suda smo gledali u oči. Bio je to ustvari prkos hrvatskog naroda na njihove optužbe i izrečenu presudu. Nakon čitanja presude vraćeni smo u naše ćelije. Dečkima koji su me nestrpljivo čekali rekao sam da idem uza zid. Vidio sam im po licima da su pali u očaj i umjesto da oni tješe mene počeo sam tješiti ja njih, da ne gube nadu, da moramo vjerovati u hrvatsku Vladu i da će na kraju sve biti u redu. Na sreću, bio sam u pravu. Daljnji postupak u vojnom istražnom zatvoru bio je korektan do dana razmjene. Taj dan mi je bio drugi najteži dan u mom životu zbog divljaštva tzv. jugoslavenske vojske . To nisu bili vojnici, to nisu bili ljudi, to su bili divljaci. Rano smo krenuli iz Beograda i maltretirani već na ulazu u autobus, a cijelim putem bili smo maltretirani nezapamćenim i neviđenim načinom. Cijelo putovanje glava je morala biti pognuta, među koljenima. U Bijelom brdu čekali smo tri do četiri sata, jer su nastali neki problemi s razmjenom. Bili smo očajni, pri pomisli da bi razmjena mogla propasti. Međutim, odmah smo se u autobusu dogovorili da ako ne bude razmjena, ići ćemo golim rukama na oružje, pa što bude, ali u Beograd, odlučili smo ne vraćamo se. Nema nikakve dvojbe da to ne bučinili da nije došlo do razmjene. Na sreću, došao je trenutak da čujemo naređenje da jedan po jedan izađemo i pređemo na našu stranu. Sreća se riječima ne može opisati, ali su suze sve nadoknadile. Vidjeli smo naše prijatelje. Vidim gospodina Vila, povjerenika vlade Hrvatske za Vukovar, gospodina grofa Elca, tu su naši suborci, susjedi. Teško mi je bilo pozdravljanje i s članovima Međunarodnog Crvenog križa, koji su s nama i za nas živjeli. Pozdravljali smo se s njima kao brat s bratom. Mi njih nikada nećemo zaboraviti i uvijek ćemo davati podršku Međunarodnom Crvenom križu za takve geste.

Žedni, oznojeni, umorni, ušli smo u naš hrvatski autobus, gdje su nas čekali sokovi, kolači, sendviči, pjesma i konačno sloboda, i to prava, hrvatska sloboda. Što sada? Prva preokupacija je povratak u Vukovar, jer mi se moramo vratiti u naše mjesto, milom ili silom. Tu druge nema. Jer Vukovar je naš, istočna Slavonija je naša, doista nećemo dati ni stopu naše zemlje tom divljačkom srpskom narodu. Čast izuzecima.

Pripremio: Š. Kapetanović
Vinkovački list, 11. 09. 1992

_____________
Vezani članci
http://www.amnesty.org/es/library/asset/EUR48/019/1992/es/cf92c705-ed8c-11dd-95f6-0b268ecef84f/eur480191992en.html

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!