CRO-eu.com
Listopad 22, 2021, 04:07:07 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Kultura selektivnog sjećanja – Hrvati Hercegovine i NDH  (Posjeta: 3092 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Studeni 07, 2014, 12:38:30 »


Kultura selektivnog sjećanja – Hrvati Hercegovine i NDH

Intervju: doc. dr. Ivica Šarac

Mnogi su svećenici u Hercegovini otvoreno kritizirali postupke ustaških vlasti

Ako Nijemci mogu "svladavati prošlost", onda mogu svi pokušati.

O knjizi "Kultura selektivnog sjećanja – Hrvati Hercegovine i Nezavisna Država Hrvatska" autora doc. dr. Ivice Šarca, Ivan Lovrenović je napisao kako po svojoj povijesno-istraživačkoj i političko-etičkoj inovativnosti te po provokativnosti zaslužuje prvenstvo među Hrvatima – od Mostara i Sarajeva, do Zagreba. Ivo Banac, pak, ističe kako "njegovom knjigom počinje jedno novo razdoblje u historiografskom istraživanju najkontroverznijih stranica recentne povijesti BiH". Pa, što je to naš sugovornik napisao?

Prije nego počnemo razgovarati o rezultatima do kojih ste došli u svom opsežnom istraživanju, recite nam zašto smo toliko zaokupljeni Drugim svjetskim ratom?

Rekao bih da nismo zaokupljeni samo Drugim svjetskim ratom, nego prošlošću općenito. Nije, dakako, tu riječ o ljubavi prema povijesnoj znanosti, već najčešće "samo" o zaluđenosti mitovima iz davne prošlosti. A kad čovjek češće promatra tu vrstu zaokupljenosti prošlim pa i "navijačku" strast u raspravama oko uvijek istih "povijesnih" tema ne može se oteti dojmu da prevladava uvjerenje kako "povijest i nogomet poznaje svatko". Evidentno je da je kod nas prošlost odavno privlačnija tema nego što su to sadašnjost i budućnost, a to nije nimalo dobar znak.

Profesore, zašto je to tako?

Izmanipulirana, ponižena i egzistencijalno ugrožena većina danas je toliko razočarana i zgrožena sadašnjošću - u budućnost ionako nema snage i volje usmjeriti pogled - pa joj tako preostaje jedino eskapizam, bijeg od grozne stvarnosti u izmaštane verzije prošlosti, da se barem imaginacija "napuni" duhom davnih povijesnih pobjeda kada se već ovdje sve druge "gube". A ako tomu dodate društveno-političke i medijske manipulatore, nerijetko potpomognute "službenim" povjesničarima - čuvarima politički podobnih "povijesnih istina" koji svjesno ljude navlače i zagrijavaju za teme iz prošlosti (kako bi im odvratili pozornost od pljačke i korupcije ili kako bi ih u određenom trenutku imali pripravne za mobilizaciju), onda sve to skupa dobiva zastrašujuća obilježja.

U knjizi pišete o tzv. travanjskom ratu 1941. godine. Po čemu je on specifičan i zašto je zaboravljen?

Najprije, pokazao je koliko je iznutra bila trula prva monarhistička Jugoslavija kada se raspala u svega nekoliko dana. Inače, odnosi srpske vladajuće elite prema nesrpskim narodima u Kraljevini Jugoslaviji i djelovanja represivnih tijela na terenu, u prvom redu prema Hrvatima i muslimanima, bili su uzrok mnogih zala koja su se dogodila tijekom rata. Vojska Kraljevine Jugoslavije raspadala se po nacionalnom šavu i uglavnom po načelu kakav će se ponoviti i u devedesetima: "Srbi ostaju ostali odlaze". U tom kratkotrajnom Travanjskom ratu (6.-17. travnja 1941.) dogodili su se i prvi međunacionalni sukobi. U Hercegovini su žarišta bila u dolini Neretve, na mostarskom i čapljinskom području, gdje su se sukobile postrojbe jugoslavenske vojske i naoružane lokalne skupine Hrvata i muslimana. Jugoslavenska vojska je, progoneći ove naoružane skupine, popalila stotinjak kuća i pucala po nenaoružanim civilima (Cim, Ilići, Gnojnice, Bijelo Polje). U pohodu vojske i njoj pridruženih skupina srpskih seljaka iz Hercegovine stradala su i neka hrvatska sela od Zavale i Ravnoga, preko Hutova do Gabele, posebice selo Struge kod Čapljine. Inače, to je bio prvi u nizu valova nasilja koji će preplaviti Hercegovinu tijekom II. svjetskoga rata i poraća.

Kakva je bila reakcija hercegovačkih Srba na uspostavljanje NDH?

NDH je proglasom obuhvatio ogroman teritorij koji je definiran kao "hrvatski povijesni i etnički prostor", što su bile nerealne pretenzije. Primijenjeno na hercegovačke prilike, to je značilo puno više teritorija u sklopu NDH od onoga koji je sporazumom "Cvetković-Maček" dobila Banovina kao hrvatska federalna jedinica, a zbog čega su već u razdoblju 1939. - 1941. uslijedile žestoke reakcije srpskih krugova (političkih, vojnih, crkvenih) . Jasno je kakva je mogla biti reakcija na jednu, teritorijalno još veću državu s hrvatskim predznakom, kojoj je k tomu na čelo došla jedna izrazito protusrpski nastrojena radikalna skupina bivših političkih emigranata. Rašireno je mišljenje da je režim NDH poduzimao represivne mjere prema srpskom stanovništvu isključivo zbog toga što se ono protivilo uspostavi NDH, što ne bi bilo ispravno zaključiti. Kako god s jedne strane nisu točne tvrdnje da su masovna ubijanja Srba započela odmah po uspostavi NDH i da je srpska pobuna u Hercegovini uslijedila isključivo kao reakcija na ustaška zlodjela, tako isto nije točna tvrdnja da su represalije nad srpskim stanovništvom bile "samo" odmazda zbog njihove pobune protiv NDH.

Kakva je bila uloga Katoličke crkve i je li ona, kao što joj je jugoslavenska historiografija predbacivala, organizirano sudjelovala u ustaškim zločinima?

"Protunarodni rad i zločin" katoličkih svećenika u Drugom svjetskom ratu bila je česta tema historiografije i publicistike jugoslavensko-komunističkoga razdoblja, dijelom i zbog toga što se tako pokušavalo opravdati nevjerojatno veliki broj pobijenih i utamničenih katoličkih svećenika i redovnika nakon rata. Najveći broj nije aktivno sudjelovao u nastanku i "izgradnji" NDH, ali su u njoj gledali pozitivnu stvarnost za Crkvu i hrvatski katolički puk, pokušavajući praviti razliku između režima i države, što iz današnje perspektive nije neproblematičan diskurs. Mnogi su svećenici u Hercegovini otvoreno kritizirali postupke ustaških vlasti[/u], dok je samo nekoliko njih ušlo aktivno u polje političkoga djelovanja. Nije, međutim, za Hercegovinu potvrđen nijedan slučaj organiziranja, ili sudjelovanjima u zlodjelima, kako je inače glasila službena verzija jugoslavenske historiografije. Osobite su zasluge fra Dominika Mandića da se većina članova Hercegovačke franjevačke provincije ponašala u ratnom kaosu primjereno svećeničkom i redovničkom pozivu.

Ide li tome u prilog i pismo koje je fra Tugomir Soldo 1951. godine pisao Krunoslavu Draganoviću o događajima iz čapljinskog kraja?

Pismo, zapravo izvješće, fra Tugomira Solde ima iznimnu vrijednost i ako se želi iz prve ruke saznati kako su se ponašali svećenici i redovnici, te što se događalo u dolini Neretve u ljeto 1941., valja pročitati svjedočanstvo ovog franjevca koji je u to vrijeme bio na službi u Čapljini. Izvješće je objavljeno u časopisu "Hercegovina franciscana", a u međuvremenu se može pronaći i na mrežnim stranicama.

Može li se veličina određenoga naroda mjeriti i po tome koliko se spreman kritički sjećati vlastitih kolektivnih tamnih mrlja iz prošlosti?

Kritički i neselektivan odnos prema vlastitoj prošlosti, empatija za žrtve "druge strane", osuda zlodjela počinjenih uime vlastitoga naroda..., to je neophodno ako se želi ući u zajednicu "zrelih", civiliziranih naroda. Nijemci su u tim procesima otišli najdalje, valjda zbog količine, kako kažete, vlastitih "tamnih mrlja iz prošlosti". Njima dugujemo i izraz "svladavanje prošlosti". Ako oni mogu "svladavati prošlost", onda mogu svi barem pokušavati!

http://www.vecernji.ba/mnogi-su-svecenici-u-hercegovini-otvoreno-kritizirali-postupke-ustaskih-vlasti-918657

___________________

Najkraći komentar na gornji uradak

Uspoređivanje Nijemce i Hrvate u Drugome svjetskom ratu umanjuje objektivnot gornjeg prikaza. Nijemci su vodili osvajački rat i namjerno izvodili zločinstva kao način pobjede. Hrvati su bili napadnuti od Srba i u obrani, kao u svakom ratu su ubijali neprijatelje. U hrvatskoj obranbenoj strategiji nema nijednog genocidnog plana za Srbe. Srbskim pak genocidnim planovima i izvođenjima na Hrvatima od tzv. cara Dušana silnoga preko Mihailović-/Moljevićevih planova do SANU memoranduma nitko ne zna broja srpskim genocidnim planovima za Hrvate. Kod pokajničkog "svladavanja prošlosti" bi ipak srpsko lupanje u prsa trebalo biti jače od hrvatskoga.

Mr.sc. Dragan Hazler - hrvatski djelatnik

___________________

"Hercegovina franciscana" http://www.franjevci.info/index.php/casopisi

http://status.ba/wp-content/uploads/2013/09/Status_16_WEB.pdf

Na str. 170 časopisa za političku kulturu i društvena pitanja STATUS br. 16, jako dobro je opisana tema o kojoj naš Dragan govori.

Ja sam djete onih roditelja koji su dobili sklonište od Udbe u Njemačkoj. Ja sam Nijemcima neizmjerno zahvalna za sve što su činili za moj narod i mene, i još uvjek čine. Da Nijemce ne poštivam kao dobar i kulturan narod, ja sigurno ne bih živjela tu nego bih otišla za Rusiju kod Putina kao Mira Milošević i neki srbski generali.

Da su Nijemci vodili osvajački rat, provocira me postaviti pitanje: A gdje bi Hrvati danas politički i kulturno (analfabetizam, arhitektura, infrastruktura i td.) bili bez Nijemaca (Austrije i Njemačke)?
Nije li Njemačka ujedno vodila i OSLOBODILAČKI rat?
Kakav rat još i dan danas vodi Rusija?
Zar ovo nije rat što Josipović, Nikolić i Putin vode sa Zapadom?
Hrvati padaju iz krize u krizu jer se nikako ne mogu odlučiti i priznati tko im je od vijek-vjekova bio i ostao prijatelj, a tko im je podmukli neprijatelj.

Možda smo mi najnezahvalniji narod?!
Možda je tu naš problem, a ne u Ustaštvu. Problem je u duši naroda koji ne protestira, ne ruši one koji su još i danas OKUPATORI njezinih egzistencija i njezinog ponosa (režu im glave). Mi nemamo poštenog čovjeka ili ženu koje bi DANS mogli izabrati za predsjednika/predsjednicu.

Što mi Hrvati uopće imamo?
-   Sjećanja na prošlost i naše hrabre Ustanike /Ustaše/ ali ipak biramo komuniste i šutimo kad nas prozivaju ustaškim zmijama.
Sijećati se trebamo i moramo, to smo dužni našim žrtvama, našim djedovima i očevima ali zašto smo toliko pasivni kada je u pitanju TU i DANAS? Zašto dozvolimo da nam komunisti diktiraju povijest, život, pa i misli?

Sve je to u redu i jako lijepo što bosanski i hercegovački franjevci, svećenici i redovnici pišu ali što čini Hrvatska katolička crkva danas protiv Mesića, Josipovića, Perkovića i Pupovaca u Hrvatskoj? Što čini narod? "Vlada je OGLEDALO naroda! Dobili smo ono što smo si izabrali i sada skakućemo kao Kalimero i vičemo 'nepravda, nepravda!' " – tako je moja mama uvijek znala reći. Dobili smo Vladu koja ne može iz privatnih razloga "svladavati prošlost". Živila Udba, predsjednikovi savjetnici i hrvatski Pupovci!

Narod je i Ružu Tomašić (jednu kandsku policajku) financirao kao i njezinu stranku, a Dobroslava Paragu i njegovu borbu od Slavonije do Mostara su Hrvati zaboravili, medije ga izolirale, i njegova stranka nema dovoljno članarine da bi izašla na izbore. Meni stvarno u Hrvatskoj nije poznat ni jedan pošteniji čovjek i političar od Dobroslova Parage. Pa i tu vidimo koliko Hrvati poštivaju iskrenost, nesebičnost i pravdu i koga sve izabiru za "dobrotu Hrvatske".

Eto to smo mi Hrvati koji se sunčaju još i danas u slavi naših očeva Ustanika/Ustaša/, nesposobni se ponovo ustati.

Bog i Hrvati!

"Za dom spremni!" Tko je to za koga ili što spreman? Koga vidimo uz branitelje invalide? Gdje su general Gotovina i drugi generali? Gdje su sve te Ustaše kojima Josipović namjerava glave sjeći? Svuda i svugdje ali ne u Svskoj 66 ili na Markovom trgu!
Da, mi smo SPREMNI sačuvati svoje radno mjesto i šutjeti ovoj komunističkoj kugi! Pa zašto Josipoviću ta pasivnost, ta "spremost" na šutnju smeta?!

http://hr.wikipedia.org/wiki/Dobroslav_Paraga

http://www.hsp1861.hr/

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!