CRO-eu.com
Kolovoz 11, 2020, 00:25:17 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Dr.sc. Ivan Biondić: Prijeporna srpska školska autonomija  (Posjeta: 5679 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Studeni 06, 2014, 10:57:24 »


Ivan Biondić: Identitet nacionalnog okvirnog kurikuluma

"Profesor zagrebačkog Sveučilišta dr. Ivan Biondić održao je predavanje Istorijska raskršća hrvatskog učiteljstva. Budući se predavač već ranije u novinama oglasio svojim mišljenjem o školskoj autonomiji Srba u Hrvatskoj da se samostalno školski i obrazovnao samostalno organiziraju, posjeta je tribini bila vrlo slaba.
Poslije predavanja razvila se zanimljiva rasprava između predavača  i domaćina dr Veselina Golubovića, koji je dokazivao status srpskog naroda u Republici Hrvatskoj. Organiziranjem ovakve tribine SKD Prosvjeta pokazala je da može i hoće biti domaćin i onima koji misle  potpuno suprotno i koji se skeptički odnose prema Srbima u Hrvatskoj"

(Novosti, List SKD "Prosvjeta", br. 8, 1997.)

PRIJEPORNA SRPSKA ŠKOLSKA AUTONOMIJA

Povodom uspješno završene Ljetne škole u Peroju ’96., Milorad Pupovac, saborski zastupnik i predsjednik Saveza srpskih organizacija, iz Washingtona piše: "Vi ste postavili temelj školske autonomije Srba u Republici Hrvatskoj".

              Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta" (obnovljeno 1993.) oblikovatelj je "Školske autonomije Srba u  Hrvatskoj" (nedavno je izdana i brošura takva naslova, koju je uredio zagrebački književnik Drago Kekanović). Riječ je, kako piše, "o  kulturnoj autonomiji kao globalnog projekta utemeljenoga na tradiciji srpskog autonomnoga školstva u Hrvatskoj, te ustavno i međunarodno zajamčenim pravima".

              Središnje je pitanje: koliko je ta tradicija doista prispodobna nacionalnim i međunarodno zajamčenim pravima?

Upitna tradicija

Spomenuta tradicija, koja se posve prešućuje u brošuri, može se sažeti riječima Ivana Banjavčića, pravaškog zastupnika, glede saborske rasprave oko Khuenova školskog zakona (1888.), koje glase: "Hrvatska je razvaljena, a srbstvo na tih razvalinah ipak se dići ne može!" (I. Biondić, 1994.).

Naime, "školsko pitanje" duboko zasijeca u tkivo nacionalno-integracijskih ideologija, time i na različite (često oprečne) nacionalno-državne koncepcije. Upravo se hrvatsko-srpski sukob, kao moderni nacionalni problem, pojavio za Mažuranićeva, a produbio  za Khuenova banovanja.

Sekularizacija pučkog školstva, prema tzv. Mažuranićevu zakonu (1874.), u funkciji je modernizacije i nacionalne integracije (I. Biondić, 1994.). Naime:

-   u prvom, tako Ivan Kukuljević-Sakcinski drži da ćemo tim "zakonom stupiti u kolo civiliziranih naroda", budući da, smatra Napoleon Špun-Strižić, taj zakon "ide tokom svjetske historije, i radi je toga neoboriv";
-   u drugom slučaju, svjedoči Janko Jurković, "time će se školami postići i ta korist, da će se sinovi zemlje zbližavati i učiti poznavati kao djeca jedne matere", ili, kako veli Ivan Jagić, "razvijati u jednom i drugom narodu svijest međusobne ljubavi, štovanja i pravedne tolerancije".

Suprotno tome, raskoljena katolička manjina (uz znakovitu šutnju Strossmayer-Račkoga okomice) u dekonfesionalizaciji školstva vidi raskatoličenje i, s tim u svezi, rashrvaćivanje (sve do uništenja!) nacionalnog bića:

-   Mirko Lehpamer tako primjećuje protežiranje prava manjinskih konfesionalnih škola, budući da bi se "ogromna katolička većina imala dakle najmanjoj manjini prilagoditi, pa radi te manjine imaju se naše škole prekrstiti u druge";

-   Stipe pl. Vučetić, štoviše, izražava bojazan da se "uvuče nevjera u sanctorium škole, te bi poslije rušila oltare i slobodu naroda i prijestolja", što I. Jagić ne drži ozbiljnim, jer bi "protu takovom barbarstvu cijeli narod ustao, a što cijeli narod neće, to se silom uzdržati neda".

I dok je povijest, nažalost, dala pravo tim upozorenjima, nakon žestokih sukoba "liberalne većine" i "katoličke manjine", potkraj debate, sa svojim zahtjevima, izlaze srpski zastupnici. Naime, oni drže da je tim zakonom, izvan Srpske crkveno-narodne autonomije (SCNA), ugrožen identitet Srba u Hrvatskoj.

Khuenova autonomija

              Prema tomu, glede revizije zakona po integraciji Krajine u Provincijal, pozivajući se na svoja povijesno-privilegijalna prava, Srpski klub odlučno traži "autonomnu srpsku školu". U podnijetom "Memorandumu" Hrvatskom saboru podupiru to činjenicom da Srbi "ipak imaju svoje posebne običaje, posebno pismo i vjeru, koje ga od jednoplemenog naroda hrvatskog dijeli" (I. Biondić, 1994.).

              Zbog toga se, kako reče odjelni predstojnik S. Spevec, "išlo po mogućnosti na susret željam braće Srbalja", kako bi – dodaje A. Pavić – "braći bila zajamčena svaka mogućnost, da se po najširoj volji svojoj srbski krste, srbski školuju, srbski živu i srbski umru". Režimska je većina tako izglasala tzv. Khuenov zakon (1888.), u kojega je na čudan način ubačena glava "VI. O konfesionalnim i srbskim autonomnim školama". U svezi s tim, nastavni jezik ranije obilježen kao hrvatski, sad je hrvatski ili srbski, a u otvaranju tih škola daje se materijalna potpora općinskih i zemaljskih vlasti.

              Hrvatska je oporba, najkraće kazano, u tomu zakonu vidjela već spomenuto "razvaljivanje Hrvatske". Tako već prvi govornik Franjo Marković završava riječima, da će taj zakon "morati rastrojno i ubitačno djelovati na razvitak pučkoga školstva", na što će  kasnije upozoriti saborske rasprave:

-   G. Modrušan (1900.) tako primjećuje da se "u školama hrvatstvo zabašuruje, jer se ne smije kazati niti hrvatski jezik, niti hrvatska domovina". Eto, tvrdi I. Peršić (1907.), "to je ono naše bratstvo, da sve ono, što je hrvatsko mora biti hrvatsko-srpsko, a što je srpsko, mora biti isključivo srpsko".

-   J. Pavelić (1907.), s tim u svezi upozorava na srbovanje, posebice "svetosavske besede", koje šire "razdor među školskom mladeži i pučanstvom", pa drži da "ovaj narod ne zaslužuje, da se u njemu inicira tuđi bacil, tuđa misao, tuđa težnja i srpstvo koja je smrt hrvatstvu".

Svesrpski projekt

              S obzirom na sve to, dobro primjećuje S. Hartmann (1893.), "sve srbsko, srbsko ime, srbska vjera i škola, onuda se pronosi, kuda ga malo prvo ni slutio nisi, dočim se istom mjerom katolička i hrvatska svijest u kut potiskivati slabi". Naime, katolička je većina bila prisiljena slati svoju mladež u komunalne škole beziznimno, dok je manjina imala ovlasti i materijalnu potporu  za odgajanje svojih separatnih vjerskih i narodnih osobina.

              Tajna je sekularizacije školstva u tome da je Mažarunićev zakon (1874.) skršio moć Katoličke crkve u odgoju, dok je prepravljeni Khuenov zakon (1888.) favorizirao srpsku manjinu i zaoštrio hrvatsko-srpske odnose. Očevidno je propala nada da će se, kroz zajedničko školovanje, "srpska djeca biti odgajana kao lojalni državljani Hrvatske, i da ih neće privlačiti susjedna srpska država" (Ch. Jelavich, 1992.). U čemu je bit problema?

              Pozivanjem na povijesno-privilegijalna prava, osim duhovno-kulturne, Srbi u Hrvatskoj svoj identitet izražavaju i kroz teritorijalno-političku autonomiju, tako da SCNA nije samo votum consultativis  već traži posve političke ingerencije. Tako se u spomenutu Memorandumu upozorava, kako su, bez odobrenja sabora, "preobraćene škole srpske u Trpinji, Boboti, Borovu i Vukovaru u opće pučke škole", tj. u pokomunaljene škole.

              Sve u svemu, Srbi u Hrvatskoj traže status političkog (konstitutivnog) naroda, koji dijele s Hrvatima. Naime, kako piše još Napredak (1875.), «pravoslavna braća žele državu u državi i narod u narodu». Zato srpska školska autonomija ne obilježava posebnu etničku i vjersku pripadnost, već njihovu zasebnu srpsku nacionalnost (državnost) iza čega je stajala teza autonomnog organizma srpskoga naroda u Hrvatskoj. Štoviše, i šire od toga glede ideologije Vuka S. Karadžića ("Srbi svi i svuda"), da teritorijalna štokavština pripada u "srpske zemlje" koje treba osloboditi i "prisajediniti"matici Srbiji.

              Nakon 1918. svesrpske nakane ostvaruju se u koncepciji jugoslavenstva, što će biti ideal Filipović-Trstenjakove tradicije tzv. naprednog hrvatskog učiteljstva. U svezi s tim, "jugoslovensko vaspitanje" trebalo je promicati «jugoslavenstvo kao ime, a srbstvo kao sadržaj sve dotle, dok se ne izbriše i ne zaboravi sadržaj i značenje ostalih plemena, pokrajina i dijalekata i vjera» (J. Gunčević, 1944.).

              Propašću prve Jugoslavije, kripto-velesrbizam se promiče u koncepciju klasnog jugoslavenstva. Riječ je o zavnohovskoj koncepciji države i školstva, u kojoj je srpska manjina dobila prevlast i vladala Hrvatskom kao kolonijom. Tako su "Filipović-Trstenjakovi ideali nadmašeni u zemlji koja izgrađuje socijalizam", gdje je bio istaknut odgojni zadatak "u duhu jugoslavenskog patriotizma, bratstva i jedinstva naših naroda, u duhu istinskog internacionalizma" (Dragutin Franković, 1958.).

1.od 6
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Studeni 06, 2014, 10:58:39 »


Balvanska pedagogija

              Jugoslavija, koja je obje svoje inačice funkcionirala kao velikosrpski projekt, raspala se nakon odlaska komunizma na "smetlište historije". U tom dramatičnom i krvavom raspadanju rađala se i hrvatska država, koju ne prihvaćaju Srbi u Hrvatskoj. Štoviše, nakon "balvan-revolucije", uz pomoć tzv. JNA-e, oni stvaraju paradržavu – SAO Krajinu. Rezultat "balvanske pedagogije" jest: etnički očišćen prostor (egzodus Hrvata i drugih nesrpskih naroda), goleme materijalne štete, tisuće uništenih škola, spomenika kulturne, duhovne baštine i dr.

              U tomu je ozračju obnovljeno SKD "Prosvjeta" (1993.), čija je komisija, stoji u spomenutoj brošuri, izradila "Temeljne stavove" i "Izvedbene programe školske autonomije Srba u Hrvatskoj". Polazeći otvoreno od autonomnog modela (po "načelu naroda u narodu", tj. "države u državi"), priznaje se, komisija je "bila suočena s brojnim nepovoljnim okolnostima, među kojima je prevladavala ratna neizvjesnost" (s. 33). Aktivnost je prekinuta, kad je "došlo do Bljeska i Oluje i egzodusa srpskog naroda", tada da su preostali učenici srpske nacionalne zajednice (a da ne ostvaruju "svoja prava u odgoju i obrazovanju suglasno svojim nacionalnim posebnostima"), "integrirani u sistem hrvatskog školstva i obrazuju se po kroatiziranim nastavnim programima na hrvatskom jeziku" (s. 37).

Klikni za uvećani prikaz

              Uvažavajući nove političke okolnosti, kao rezultat bljesko-olujne pedagogije (Blitz-und Strompädagogik), "ocijenilo se da koncept školske autonomije srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj na kojem se do tada radilo, više nije realan" (s. 37). Zbog toga je potkraj 1995. godine, kao prijelazno rješenje, dok se ne stvore uvjeti za "potpunu srpsku školsku autonomiju" ponuđen dualistički model:

-   koedukativni model, gdje bi učenici srpske nacionalnosti, pored redovnog (državnog), "kroatiziranog programa", dobili dodatno nacionalno (srpsko) obrazovanje i odgoj iz tzv. nacionalne grupe predmeta i

-   autonomni model, tj. "potpuni program školske autonomije za ona područja u kojima je srpska nacionalna zajednica u većini" (s. 37-38).

-   Budući, da se to područje nalazilo pod UNTAES-om, vjerojatno zbog daljnje neizvjesnosti, Prosvjetna komisija izravno ne otkriva sadržaje te autonomije i gdje bi se ona konkretno ostvarivala. Zato nam to razotkriva Petar Matić, vođa "krnjo-krajinske delegacije" na Ljetnoj školi - Peroj ’96. Naime, on je izrazio želju da "perojska škola preraste u jedan sabor duhovnosti i kulture srpskoga naroda u onom prostoru, gdje je on u manjini. Na našu bar za sada, sreću (sic!) tamo gdje se nalazimo mi činimo većinu" (s. 104).

-   Krajinski model srpske autonomne škole, koji je predstavio Đuro Podunavac, oblasni sekretar za obrazovanje i kulturu (v. Bumerang, 27. kolovoza 1996.), ukratko znači:
♦            da oni "zastupaju koncept autonomne srpske škole, na što nas obavezuje i deklaracija Oblasne skupštine";
♦             da oni, s tim u svezi, ne mogu prihvatiti hrvatsku zakonsku regulativu koja im "nudi status nacionalne manjine", već im treba "ustavno i zakonski omogućiti da se  srpski identitet razvija slobodno";
♦             da oni, zbog toga, ostaju pri istom školskom planu i programu, koji je "podudaran s programom Republike Srbije" a usvajao bi ga "savez srpskih opština" (kao "telo koje svoje uporište nalazi u Erdutskom sporazumu");
♦             da će, s tim u svezi, "nastava istorije biti potpuno različita, ne samo u delovima koji se tiču nacionalne istorije", već i glede "interpretacije svetske istorije ima(ju) pravo na sopstveno, autonomno viđenje".

General J. Klein, prijelazni oblasni upravitelj, kako tvrdi Đ. Podunavac, "izričito naglašava da bismo mi Srbi morali imati kulturnu i obrazovnu autonomiju".

Hide curriculum

              Je li modelu krajinske (autonomne) škole prispodoban "Plan i program dodatne nastave za djecu srpske nacionalne zajednice u Republici Hrvatskoj", koji je objavljen u spomenutoj brošuri?

              Raščlamba već ad hoc pokazuje, kako se ne radi o "planu i programu dodatne nastave", koji bi bili u smislu "prava na odgoj i obrazovanje na svojemu jeziku i pismu prema dodatnim programima u kojima je u određenoj mjeri sadržano gradivo za srpsku nacionalnu zajednicu u Republici Hrvatskoj" (s. 36).

              Zapravo, nije teško zapaziti kako se radi o reduciranom (autonomnom) jugoslavenskom, točnije svesrpskom programu (posebice iz povijesti i književnosti), tako:

♦            da su u program uključeni, ne samo iz Srbije, već i pisci iz Crne Gore i pisci Srbi iz Bosne i Hercegovine, pa je i Ministarstvo prosvjete i športa u tome vidjelo "neprihvatljivu koncepciju program kao alternativnog ili korekcijskog nacionalnog programa";

[Svesrpskost će se programa kasnije, prema Miloradu  Pupovcu, proširiti i na predmet zemljopisa, gdje će se "učiti Hrvatska, ali i Srbija, kao matična država, te i one države u kojima žive dijelovi srpskog naroda" (Globus, studenoga 1997.)]
♦            da je, prema tome, u programu bio predviđen i hrvatski pisac Vladimir Nazor, vjerojatno kao prvi predsjednik zavnohovske Hrvatske koja je, osiguravajući Srbima politički suverenitet, bila Republika Hrvatska i Srpska, više srpska nego hrvatska;
♦            da je, s tim u svezi, odgovarajući na anketu Ljetne škole Peroj `96., jedna učenica izjavila "sve što smo tu učili u školi, ja sam učila u Krajini" (s. 118).

Sve u svemu, ako se vratimo na uvodno pitanje, onda se vidi  da se Školska autonomija Srba u Hrvatskoj (SKD "Prosvjeta", 1996.) razvija na tradiciji Khuenove autonomije (1888.), koja polazi od načela "država u državi", odnosno "naroda u narodu", što je suprotno hrvatskim i međunarodno zajamčenim pravima.

Riječ je o tradiciji  (Srpski narodno-crkveni sabor, Srpska samostalna stranka i njeno glasilo "Srbobran"), koja je  javno širila svesrpsku državnu ideju na području Hrvatske, a  što danas otvoreno što skriveno (hide curriculum) slijede njihove inačice (Savez srpskih organizacija, Samostalna srpska stranka i "Identitet" kao glasilo SDF-a.

Ovoga tjedna Ministarstvo je upravo prihvatilo taj program i objavilo svoju odluku u Glasniku Ministarstva prosvjete i športa (br. 12, 1996.). U dijelu obrazloženja kaže se i ovo: "U program književnosti prema prijedlogu SKD Prosvjeta, uvršteni su i neki bosansko-hercegovački i crnogorski pisci, premda nisu jasna mjerila njihova uvrštenja. Program je ipak prihvaćen  kako bi se omogućila pokusna primjena u školskoj godini 1996./97.".

Štoviše, na temelju dogovora s Ministarstvom prosvjete, UNTAES-a i predstavnika Srba, uskoro je donijeta, što je bilo očevidno derogiranje Ustava RH, i "Odluka o moratoriju na predavanje sadržaja povijesti koji se odnosi na bivšu Jugoslaviju", odlučeno da srpska djeca u Podunavlju u sljedećih pet godina neće u obrazovnim procesu obrađivati razdoblje rata i raspada Jugoslavije, dakle, razdoblje od 1990. do 1996.

Ivan Biondić, "Srpska školska autonomija: korak do države u državi",
Hrvatsko slovo, 25. X. 1996.

[Objavljeno u: Ivan Biondić, Historia reducta – drama hrvatske identifikacije, "Prijeporna srpska školska autonomija", s. 68-72]

2.od 6
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Studeni 06, 2014, 11:06:01 »


IDENTITET NACIONALNOG OKVIRNOG KURIKULUMA

"Ne bi bilo loše kada bismo [Hrvati] radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta".
(Dalibor Brozović, 1999.)

1.   Vjerojatno na tragu poznate stekliške razdjelnice "Bi li k Slavstvu ili ka Hervatstvu?" [1], svojedobno se Krleža zamislio: "Ako bi se raspisala anketa o takozvanom historijskom identitetu ovoga naroda, pitanje je potpuno otvoreno i neizvjesno do kakvih bismo rezultata došli" [2]. Ipak, na kraju 70-godišnja povijesnog luka u rasulu SFRJ-e, kombinacijom demokratskih procedura i oružane sile [3], stvorena je Republika Hrvatska kao nezavisna nacionalna država, primljena u Ujedinjene narode (1992.). Međutim, ostvarena nacionalna identifikacija i suverenitet nisu postali paradigmatska odrednica za vrednovanje povijesnih zbivanja [4]. Štoviše, HOOR i, s tim svezi, obnovljena hrvatska nacionalna država, prema "haškoj formuli", ubrzo je postao "zajednički zločinački pothvat" [5]. Odloživši tako pitanje nacionalne konstitucije, bez jasne političke identifikacije [6], Hrvati su ušli u dramatičnu etapu završne nacionalne (političke) integracije [7]. Naime, otkada je postala neovisna država, "pred Hrvatsku se postavljaju sva, ali baš sva, pitanja o smislu naše egzistencije na ovim prostorima, i to na dramatičan način kako se nije događalo od Dolaska" [8].

2.   Međutim, na prijelazu tisućljeća, na temelju znanstvenih ino i tuzemnih istraživanja (posebice genetike i paleolingvistike) te ponovna otkrića Tanajskih ploča (2./3. st. po Kr.), u surječju stoljetne "nedovršene povijesti" Balkana, usuprot ideološke etno-jezične (jugoslavizam/euroslavizam), uspostavljena je znanstvena paradigma identifikacije Hrvata (politički kroatizam) [9]. Naime, u surječju epohalna genetičkog istraživanja u Science (2000.) [10], na američkom je sveučilištu u Stanfordu napravljena razdioba narodnosnih skupina koje su međusobno sukladne "prema zemljopisnom i kulturološkom aspektu" [11]. Ukratko, spram importirana koncepta multietničnosti i multikulturalnosti na ovim prostorima, što nam ponovu namiče balkansku sudbinu, "treba svakako naglasiti da smo srednjoeuropski narod [panonsko-mediteranskog uljudbenog kruga], kako se ne bi stvarale neke političke konstrukcije" [12].

3.   Padom stare ideološke (jezični slavizam) i uspostavom nove znanstvene paradigme (politički kroatizam) [13], što je gotovo na razini pada geocentričnog i uspostave heliocentričnog sustava, stubokom se mijenja hrvatski nacionalni kurikulum (v. tablicu). U svezi s tim, prije svega, tisuće je slavističko-historiografskih radova, parafrazirajući akademika Bilandžića, preko noći postalo "znanstveno smeće" [14]. Uspostavljanje nove paradigme, khunovski kazano, predstavlja preustrojstvo danoga područja na temelju novih temeljnih pretpostavki, tako da profesija mijenja čitav pogled, na njegove metode i ciljeve; drugim riječima, "poslije prevrata znanstvenici rade u jednom drugačijem svijetu" [15]. Međutim, u duhu poznata Gramscieva paradoksa [16], uz ideološko-političke i čisto akademske razloge [17], ne samo što je izostala revizija "nacionalnog kurikuluma", već je zacrtano još jedno "loše ponavljanje povijesti". Naime, polazeći od Bančeva imperativa "Balkanu se ne možete oduprijeti" [18], po crti haaškog rekvijema, HAZU-ov je forum obnovio balkansku rasnu ontologiju: "Ne bi bilo loše kada bismo [Hrvati] radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta" [19]. Facit: JAZU nas je tako izveo, a HAZU ostavio na Balkanu


Klikni za uvećani prikaz

4.   U spomenutu surječju, nakon promjene vlasti (2000.), prihvaćanjem politike "novoga smjera" (što je samo kroatizirana inačica Supilova "novoga kursa" /1905./) [20], glede spomenute balkansko-rasne ontologije, "Europa nam vjeruje otkad je Račan rekao da smo dio Balkana" [21]. I dok je Hrvatska skoro čitavo desetljeće, spram importirana balkanskog, pokušavala afirmirati izvorni srednjoeuropski identitet, sluteći iza svakog projekta regionalne suradnje remake Jugoslavije, njezin je novi predsjednik (Stjepan Mesić), u ime približavanja NATO-u i Europskoj uniji via Balcan – suprotno ustavnim odredbama – organizirao u Zagrebu (2000.) europski sastanak na vrhu (summit) o Balkanu [22]. Istrgnuta iz srednjoeuropskoga i sredozemnog miljea, Hrvatska je tako vraćena u projugoslavensku geopolitičku matricu sa svim i dosad već poznatim negativnim posljedicama za njeno gospodarsko, kulturno i duhovno biće [23]. Politika "novoga smjera", po crti ideologema "demokracija ili nacija", što je oblikovala kolonijalna Goldstein-Pusićkina Erasmus Gilda [24], onemogućava da se Hrvatska konstituira kao suvremena politička nacija. Tu je politiku, u smislu dvojna (podijeljenog) zavnohaaškog suvereniteta, odmah nakon srpske pobune, anticipirao Milorad Pupovac (1991.). Naime: "[Potreban je] novi kurs u hrvatskoj politici koji se zrcali u priznavanju suverenosti srpskog naroda u Hrvatskoj", tj. "neophodan je novi kurs u srpskoj politici, osobito srpskoj politici u Hrvatskoj, i to u pravcu usklađivanja suverenosti Republike Hrvatske i suverenosti srpskog naroda u Hrvatskoj" [25].

___________

[1] Djela Dr. Ante Starčevića, Znanstveno-političke razprave, 1894-1896 (III.), Zagreb, 1995., s. 15.
[2] Miroslav Krleža (1967.), Panorama pogleda, pojava i pojmova 2, Sarajevo, 1975., s. 722.
[3] Hrvatski obrambeno-domovinski rat (HOOR), kao izvor suvereniteta/identiteta, trebao je dovršiti proces konstituiranja moderne hrvatske nacije. Zato je britanski novinar Marcus Tanner svojoj knjizi dao naslov – Hrvatska: nacija iskovana u ratu (Croatia: A Nation Forgend in War, 1997.).
[4] Jure Krišto, "Stare i nove paradigme hrvatske historiografije", Društvena istraživanja, br. 1-2, Zagreb, 2001., s. 179.
[5] Višnja Starešina, Haaška formula, Zagreb, 2005.
[6] Ne prepoznajući vlastiti identitet, "zato je hrvatska nacija prepuna ljudi koji ni dan-danas još ne znaju tko su i gdje su im korijeni te što je istina o nama". Zato nije čudo, "da u Hrvatskoj vlada neznanje o naciji, te da ne postoji elementarna samosvijest, pa se i dan-danas neki stide nacionalne zastave ili himne, iako svuda u svijetu je najnormalnije voljeti svoju naciju i pjevati svoju himnu i svuda objesiti svoju zastavu – i to s ponosom!" (Davor Pavuna, "Razgovor", Hrvatsko slovo, Zagreb, 5. ožujka 2004. ).
[7] Vidi Ivan Biondić, Historia reducta – drama hrvatske identifikacije, Zagreb, 2006.
[8] Zvonimir Berković, Pisma iz dilentanije, Zagreb, 2004., s. 315.
[9] Riječ je o projektu "Geo-biološki i kulturno-povijesni uvjeti etnogeneze Hrvata" (2000.-2005.), u organizaciji Znanstvenog društva za proučavanje podrijetla Hrvata (ZDPPH), čiji su suvoditelji dr. sc. Andrija-Željko Lovrić i prof. dr. sc. Ivan Biondić.
[10] O. Semino i sur. (iz Hrvatske: Mladen Marcikić i Dragan Primorac), "The Genetic Legacy of Paleolithic Homo sapiens in Extant Europeans (Y-chromosome Perspective)", Science 290, 2000., s. 1155-1159.
[11] D. Primorac, "Razgovor", Nacional, 28. studenoga 2000. Glede svojih geografsko-kulturalnih sastavnica, zajedno s Poljacima, Ukrajincima i Mađarima, što je i tisućgodišnja zajednička povijest – najzad – i potvrdila, Hrvati pripadaju srednjoeuropskim narodima čime je konačno "poništena" nametnuta nepovijesna balkanska identifikacija (v. I. Biondić, Historia reducta, s. 183-189).
[12] D. Primorac, "Razgovor", Vjesnik, 16. rujna 2004. "Hrvati su po svojoj genetičkoj strukturi slični nekim srednjoeuropskim narodima, pa su naši rezultati omogućili zaključke i rasprave drukčije od dosadašnje ustaljene slike" (D. Primorac, "Razgovor", Nacional, 14. rujna 2004.).
[13] Kako je došlo do pada etno-jezične paradigme, što je gotovo stoljeće i pol vladala i bila promicatelj tragičnih mitologema i ideologema na ovim prostorima, izim što su obaviještene središnje nacionalne ustanove (znanstvene, kulturne i političke) ustanove, ZDPPH je održao konferenciju za novinare koja je, glede medijske blokade, bila posve prešućena u hrvatskoj javnosti. Tek je nakon mjesec dana, posve korektno, o konferenciji izvijestio Glas koncila (od 15. prosinca 2002.), dok je iscrpniji prikaz, naslovljen "Suvremena genetika poništila Južne Slavene", objavio zagrebački tjednik Fokus, 27. prosinca 2002.
[14] Naime, nakon sloma komunizma i demokratskih promjena (1990.), Bilandžić je svjedočio da su "preko noći obezvrijeđeni milijuni pseudoznanstvenih radova, koji su postali pravo smeće" (Hrvoje Šošić, Hrvatski politički leksikon, Rijeka, 1993., s. 990).
[15] T. S. Kuhn, The Structure of Scientific Revolutions, Chicago, 1970., s. 84.
[16] Staro ne može umrijeti, novo se ne može roditi, tako da se u tom interregnumu javlja mnoštvo morbidnih simptoma.
[17] "Iako je samo istina u stanju unijeti svjetlo u maglu, ljudi ipak vole, da je malo zamagljeno, jer se lakše kreću u vlastitim nejasnoćama i prikrivenim tendencijama. Zato pravi skandal nastaje, kada istina prasne u katedru znanosti, koje je naše doba uzdiglo na božanski pijedestal neprevarljivosti i iz njezina tkiva satkalo sve pokrivače za sve golotinje i zastirače za sva duševna siromaštva". Sve u svemu: "to su neupitni su autoriteti, ustanove, već podijeljene dekoracije, uspostavljene veličine, gospoda profesori, akademici, specijalisti zadnjih detalja, tu je socijalni poredak; školski sustav i škole" (Dušan Žanko, Svjedoci, domovinsko izdanje, Zagreb, 1998., s. 235).
[18] Ivo Banac, Nedjeljna Dalmacija, 26. siječnja 2001.
[19] Dalibor Brozović, "Etničnost kao jedna od podloga nacionalne kulture"; u: Jadranka Čačić-Kumpes (pr.), Kultura, etničnost, identitet, Zagreb, 1999., s. 224. Po toj crti, Brozovićeva je "Kroatika" (2002.), tek ideološki redizajnirana Krležina "Jugoslavika" (1988.).
[20] Po tom kursu, politikom hrvatsko-srpske koalicije, izveden iz srednjovjekovne habsburške monarhije, hrvatski je narod priveden "u državu s težištem na balkanskom prostoru bez garancija za očuvanje svoje nacionalne i političke individualnosti" (Nikša Stančić, "Hrvatski sabor u povijesti hrvatskoga naroda"; u: Hrvatski jezik u Hrvatskom saboru, Zagreb, 1997., s. 58).
[21] Janko Dobrinović-Vranyczany, onodobni hrvatski veleposlanik Vijeća Europe u Bruxellesu, "Razgovor", Večernji list, 6. ožujka 2000.
[22] Zagrebački summit, kao pravno-politički temelj za uspostavu zapadnog Balkana, održan je u Zagrebu 24. studenoga 2000. godine. Toga je dana usvojena Deklaracija koju Hrvatsku nužno vodi u nove balkanske državne integracije. Istoga je dana 1918. godine u Zagrebu donesena odluka da Hrvatska uđe u savez država pod krunom Karađorđevića. Je li je, neki su se upitali, samo riječ o slučaju?
[23] Branimir Lokin, "Zapadni Balkan: sljepilo stratega suvremenog svijeta", Vjesnik, 7. studenoga 2003.
[24] Vidi Ivan Biondić, Magna fraus – slom ideologije otvorenog društva, Zagreb, 2002., pos. s. 181- 228.
[25] M. Pupovac (1991.), Čuvari imena, Zagreb, 1999., s. 14.

3.od 6
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Studeni 06, 2014, 11:07:48 »


5.   S obzirom na opisani metapolitički okvir, dakle, u surječju nedovršene nacije, rađa se i nastaje nedovršeni "Nacionalni okvirni kurikulum" (NOK). U čemu je temeljni epistemiološki problem? Ponajprije, onkraj starokineske "pogrešni pojmovi vode u rat", kao da dijeli Pupovčevu "gnoseologiju" [26], NOK ne razlikuje strukturalne razine u razvoju etnosa [27]. Naime, nacija (nacionalan) i narod (narodan), iako jezično istoznačnice, u pravno-političkom diskursu imaju različito značenje [28]. S obzirom na to, termin "nacionalna manjina", što se rabi u našem znanstvenom i pravno-političkom rječniku, posve je neprimjeren. Utoliko, nije riječ o "nacionalnim", već o "narodnim manjinama", što su kulturne, a ne političke zajednice [29]. Po toj crti, Hrvatska je država koja "ima najsloženiji, nejneuređeniji i najbesmisleniji koncept predstavljanja manjina u svijetu" [30].

6.   Neupitno se obvezujući pravno-političkim dokumentima, kako pokazuje ad hoc informacijska analiza, NOK umnaža spomenutu zbrku [31], tako da termin "nacionalan" uzima u smislu "narodan" (etnički) [32] i vice versa. Glede potonjeg: "hrvatski jezik i književnost imaju veliku ulogu i u razvijanju i stvaraju identiteta pripadnika hrvatskog naroda [treba: nacije] …" [33]. Na taj način, iako tendencijski funkcionira kao nacionalni (hrvatski), obvezatan politici "novoga smjera" [34], NOK vozi po tračnicama multikulturalna imaginarnog Zapadnog Balkana (v. tablicu). Naime, polazeći od ideje multikulturalizma ("većinska kultura" + "manjinska kultura"), tj. od osposobljavanja "za življenje u multikulturalnom svijetu" (unutar relacije "hrvatski identitet – multikulturalnost") [35], zabacuje se hrvatska nacionalna kultura [36], koju jednako baštine i obogaćuju svi njezini građani (hrvatska politička nacija) [37]. Uklopljena, kao ravnopravan partner, u univerzalizam europske kulture, taj jedinstveni sklop mnogostruka i raznovrsnog, u ozračju inter- i intrakulturalizma [38], hrvatska se kultura razvija "kao zasebni čimbenik i samostalni kulturni organizam [39]".


Klikni za uvećani prikaz

7.   S obzirom na to, izim dijela jezično-komunikacijskog područja, NOK je posve preskočio kurikulum "nacionalnih manjina", posebice Srba u Hrvatskoj [40]. Međutim, upravo taj hide curriculum derogira nacionalni (hrvatski), te volens-nolens uspostavlja NOK kao multikulturalni (zapadno-balkanski) kurikulum. Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta", što je obnovljeno 1993., projektant je "Školske autonomije Srba u Hrvatskoj". Ona se oblikuje u "kulturnoj autonomiji kao globalnog projekta utemeljenoga na tradiciji srpskog autonomnoga školstva u Hrvatskoj, te ustavno i međunarodno zajamčenim pravima". Povijesno gledano, riječ je o tradiciji Khuenove školske autonomije (1888.), koja polazi od načela "država u državi", odnosno "naroda u narodu" [41]. Naime, tzv. Mažuranićev zakon (1874.) koji je polazio od nacionalnog (građanskog) jedinstva, Srbi su odbili kao "hrvatizaciju", jer im tobože potkopava njihova prava i srpski identitet. Zato je iznuđeni, tzv. Khuenov zakon (1888.) očito protežirao srpsku manjinu, te zaoštrio odnose između Hrvata i Srba. Otpala je tako nada da će, kroz zajedničko školovanje, "srpska djeca biti odgajana kao lojalni državljani Hrvatske, i da ih neće privlačiti susjedna srpska država" [42]. Naime, spram nacionalnog (političkog), polazeći od narodnog (etnojezičnog) jedinstva, Khuenov zakon promiče hrvatsko-srpsko školstvo za hrvatski većinski narod, a srpsku školsku autonomiju za srpsku etničku manjinu (v. tablicu).


Klikni za uvećani prikaz

___________

[26] "Nije uvijek moguće i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim pojmovima" (Milorad Pupovac, Erasmus, br. 5, Zagreb, 1994., s. 57-58).
[27] "[…] poimanje etničke zajednice kao povijesno diferencirana fenomena, u najmanju ruku, prolazi kroz tri stupnja razvitka: rod, odnosno pleme, narod i, napokon, nacija" (Esad Ćimić, "Nacija i kultura", u: J. Čačić-Kumpes /pr./, Kultura, etničnost, identitet, Zagreb, 1999., s. 51). "Etnički, kulturno-povijesni i politički identitet nisu tri iste stvari. Narodna kultura se razlikuje od političke, dok se etnički identitet može arhaički shvatiti kao zajednica krvnoga srodstva" (Davor Rodin, "Kulturno-povijesni i politički identitet", Radovi Filozofskog fakulteta Zadar, 37 /14/, Zadar, 1998., s. 19).
[28]"Nacija je pravna osoba u koju spada ukupnost pojedinaca koji se pridržavaju jednoga te istoga Ustava i koja se razlikuje od pojedinca po tome što je nositelj suvereniteta. A narod je ukupnost ljudskih bića koja žive na jednom određenom teritoriju i imaju zajedničko podrijetlo, povijest, mentalitet i jezik" (Grande encyclopédie Larousse III., sv. II., Paris, 1964., s. 1078).
[29] "Narodna i nacionalna manjina dijelovi su cjelina različnih od većine. Narodna manjina dio je drugoga naroda, a nacionalna dio druge nacije. Hrvatski Romi, Vlasi, Rusini dijelovi su drugih naroda. Oni su dakle narodne manjine u Hrvatskoj. Ali ne postoje političke zajednice koje bi na zasebnom teritoriju činile romsku, vlašku, rusinsku naciju. Romska, vlaška, rusinska 'nacionalna manjina' u Hrvatskoj dijelovi su nepostojećih nacija. Dakle, besmislica. Ali što je s hrvatskim Srbima, Talijanima, Madžarima? Jesu li oni narodne ili nacionalne manjine? Oni su dijelovi srpskoga, talijanskoga, madžarskoga naroda. Zbog toga su srpska, talijanska, madžarska narodna manjina u Hrvatskoj. Ali nisu dionici srpske, talijanske, madžarske političke zajednice na zasebnom teritoriju» (Srbije, Italije, Madžarske). Zbog toga nisu srpska, talijanska, madžarska nacionalna manjina u Hrvatskoj. Oni su dionici hrvatske političke zajednice – Republike Hrvatske. Zbog toga su, što god tko o tomu mislio, politički Hrvati" (BenjaminTolić, Tko smo mi? – Ogled o naciji i državi, Zagreb, 2007.).
[30] Mirjana Kasapović, Globus, 11. siječnja 2008.
[31] Dijelom je iznimak "umjetničko područje" (NOK, s. 71-75).
[32] "… bez obzira na njihovo socijalno podrijetlo, nacionalnu pripadnost i druge razlike" (s. 13); "… i prihvaćanju kulturrnih, nacionalnih, socijalnih, spolnih i drugih različnosti" (s. 44 i 67).
[33] NOK, s. 30.
[34] NOK, s. 9.
[35] NOK, s. 48.
[36] Suprotno "jezično-komunikacijskom", pojam se "nacionalna kultura", posve korektno, rabi u "umjetničkom području" (NOK, s. 71-74).
[37] "Građanska revolucija je izborila da država bude nacionalna, a svaka kultura pripada određenoj naciji" (Josip Bratulić, "Onoliko ćemo biti prisutni koliko budemo svoji", Zarez, 29. ožujka 2001.).
[38] Naspram para "mono/multikultura", što su pojmovi iz biologije (npr. kukuruz), valja rabiti par "intra/inter (među) kultura"; ovaj se potonji, posve ispravno, rabi na više mjesta u NOK-u.
[39] Danilo Pejović, "Otvorenost hrvatske kulture. Filozofski pristup baštini", Hrvatski znanstveni zbornik, Zagreb, 1971., s. 47. "Podrijetlom s Istoka, okrenuta Zapadu, izazvana, a kasnije potaknuta Orijentom, ta je kultura [hrvatska] po otvorenosti svojih izvora i širini horizonata jedinstvena ne samo u Europi, nego i u svijetu" (isto).
[40] Vidi: Drago Kekanović (ur.), Školska autonomija Srba u Hrvatskoj, SKD "Prosvjeta", 1996.
[41] I. Biondić, Raspuća hrvatskog učiteljstva (od sekularizma do boljševizma), Zagreb, 1994.
[42] Charles Jelavich, Južnoslavenski nacionalizmi (Jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914), Zagreb, 1992., s. 66.

4.od 6
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Studeni 06, 2014, 11:08:59 »


8.   Na tradiciji Khuenove autonomije, što ju je afirmirao je znanstveno-stručni projekt "Srpske škole i istaknuti učitelji u Hrvatskoj do 1941. godine" (1998.-2001.), koje je vodio prof. dr. sc. Milan D. Matijević [43], izgrađuje se autonomno srpsko školstvo u suvremenoj Hrvatskoj, što ga je hrvatska javnost nedavno alarmantno osvijestila u "slučaju Jagodnjak" [44]. Spomenuto istraživanje (knjiga), izjednačujući vlašku i srpsku etnogenezu [45], posve u duhu Memoranduma SANU, ispisuje "Srbistan" po crti "Virovitica-Karlovac-Karlobag" [46]. S obzirom na to, smatra se da je Mažuranićev zakon (1874.) bio nepovoljan za razvitak (autonomnog) "srpskog školstva u Slavoniji", posebice glede onodobne kurikularne impostacije [47]. S tim u svezi, iako je Hrvatsko-ugarskom nagodbom (1868.) ozakonjeno službeno ime jezika kao hrvatski, po crti Blut und Sprache ("Srbi i Hrvati"), nacionalni (državni) jezik prometnut je u hrvatski ili srpski [48]. Pored toga, srpski je etnos imao je pravo na svoj manjinski (srpski) jezik (v. tablica). Sve u svemu, tvrdi Matijevićeva ekipa, Khuenov zakon (1888.) "i njime propisani nastavni programi nedvojbeno su predstavljali napredak slavonske srpske elementarne škole" [49]. Riječ je, pak, o tome da se jedno povijesno-privilegijalno pravo na duhovno-kulturni subjektivitet (školska autonomija) nastojalo uporno protegnuti i na teritorijalno-politički (državni) identitet [50]. Osim što je zapriječena integracija ovdašnjih Srba u hrvatski nacionalni (građanski) korpus, pojačano je njihovo posrbljivanje i instrumentalizacija u velesrpske ciljeve, sve do današnjih dana.


Klikni za uvećani prikaz

9.   Međutim, što pod ino- i tuzemnim ideološkim pritiscima, što iz neznanja i ignorancije [51], hrvatska je prosvjetna vlast više od stotinu godina kasnije prihvatila sličan prijedlog srpske školske autonomije, što je odmah ocijenjeno kao "politički nimalo naivno" [52], jer se poigravalo sa suverenitetom i nacionalnim identitetom [53]. Budući da smo ponajviše loši đaci "učiteljice života", gotovo se nameće fatalnost povijesnih paralelizama. Ukratko, u surječju tzv. mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, po crti Khuenove autonomije, izgrađuje se srpsko autonomno školstvo. Počelo je sa "kurikulom" (v. tablicu). Naime, "Plan i program dodatne nastave za djecu srpske nacionalne zajednice u Republici Hrvatskoj", zapravo, predstavlja (autonomni) reducirani jugoslavenski, točnije svesrpski programu (posebice iz povijesti i književnosti). U program su književnosti, izim iz Srbije [54], "uvršteni i neki bosansko-hercegovački i crnogorski pisci, premda nisu jasna mjerila njihova uvrštenja" [55]. Svesrpskost programa, tvrdi M. Pupovac, proširit će se i na predmet zemljopisa, gdje će se "učiti Hrvatska, ali i Srbija, kao matična država, te i one države u kojima žive dijelovi srpskog naroda" [56]. Iako je Ministarstvo prosvjete i športa u tome vidjelo "neprihvatljivu koncepciju kao alternativnog ili korekcijskog nacionalnog programa", ono ga je objeručke prihvatilo, "kako bi se omogućila pokusna primjena u školskoj godini 1996./97" [57]. U tom je ozračju donijeta i katastrofalna "Odluka o moratoriju na predavanje sadržaja povijesti koji se odnosi na bivšu Jugoslaviju" [58], što je bilo ne samo protuustavno [59], već skandal prvoga reda [60].


Klikni za uvećani prikaz

___________

[43] Objavljeno kao knjiga: Ivan Jurišić - Milan Matijević - Goran Nikić, Srpske škole i istaknuti učitelji u Hrvatskoj do 1941. godine, SKD "Prosvjeta", Zagreb, 2005., s. 14.
[44] Nedjeljko Kujundžić, "Druga balvan revolucija", Fokus, 8. veljače 2008.
[45] S obzirom na "srbiziranje balkanskih Vlaha" (posebice u djelu povjesnika Alekse Ivića i Drage Roksandića te lingviste Pavla Ivića), istraženo je da "današnji Srbi u Bosni i Hrvatskoj iz vremena turske i austrijske kolonizacije etnički ne pripadaju srpskom narodu" (Mirko Valentić, "O etničkom korijenu hrvatskih i bosanskih Srba", Časopis za suvremenu povijest, br. 3, Zagreb, 1992., s. 21).
[46] "Nakon pada Beograda god 1521. i bitke na Mohačkom polju 1526. god. na čitavom graničnom području pojasu Hrvatske, od Drave do Jadranskog mora, broj Srba se toliko povećao da se na zemljovidu pojavljuje kao zemljopisno-etnički pojam Mala Vlaška (Srpska – o.g.G.N.) koja obuhvaća područje zapadne Slavonije, Like, Krbave, Sjeverne Dalmacije i Podvelebitski kanal" (I. Jurišić – M. Matijević – G. Nikić, Srpske škole i istaknuti učitelji …, s. 14).
[47] "[Istaknuto je] da u srpskim školama u Slavoniji /pa i u cijeloj Hrvatskoj– o.g.G.N./ mora, kao nastavni predmet, na prvo mjesto doći srpski jezik s ćirilicom, a nakon njega crkveno-slavensko čitanje s razumijevanjem i crkveno-slavensko pjevanje. Ovi nastavni predmeti bili su podcrtani kao glavni predmeti koji mogu sačuvati srpski duh, povijest i kulturu u Slavoniji i drugim hrvatskim krajevima u kojima su Srbi živjeli i djelovali" (isto, s. 194-195)
[48] Khuenov zakon (1888.) "imao je značajnog upliva i na srpsko elementarno školstvo u Slavoniji" jer je prema čl. 4. tog zakona u sve javne škole u Hrvatskoj kao nastavni predmet uveden hrvatski ili srpski jezik (isto, s. 100-101.
[49] Isto, s. 196.
[50] I. Biondić, "Srpska školska autonomija razvaljuje hrvatsku nacionalnu državu", Vjesnik, 7. svibnja 1998.
[51] "Moj rad na integraciji školstva u Podunavlju nikoga nije zanimao, nitko me o tome ništa nije pitao. Imala sam dojam da su svi čekali da se ja na tom osjetljivom pitanju okliznem" (Ljilja Vokić, onodobna ministrica prosvjete, "Razgovor", Obzor, Zagreb, 13. veljače 1998.).
[52] I. Biondić, "Politički nimalo naivno", Večernji list, 12. listopada 1997.
[53] "Budući da se Ministarstvo prosvjete i športa, bez jasne razvojne strategije, posve nedovoljno kompetentno i dosljedno, grubo poigrava s hrvatskim nacionalnim suverenitetom i identitetom, Hrvatski forum drži da bi ono moralo snositi političke posljedice (npr. ostavka ministrice)" (Hrvatsko slovo, studenoga 1997.).
[54] U tom je programu bio predviđen i hrvatski pisac Vladimir Nazor, vjerojatno kao prvi predsjednik zavnohovske Hrvatske, koja je Srbima osiguravala "dvojni suverenitet", tj. političku sukonstitutivnost.
[55] Glasnik Ministarstva prosvjete i športa, br. 12, Zagreb, 1996.
[56] Globus, studenoga 1997.
[57] Glasnik Ministarstva prosvjete i športa, br. 12, Zagreb, 1996.
[58] Vjesnik ministarstva prosvjete i športa, br. 8, Zagreb, 7. listopada 1997.
[59] Ovo je obilježeno kao "poziv na kolektivnu amneziju", jer kao da "nije bilo dosta skoro pedeset komunističkih godina u kojima su Hrvati morali zaboravljati svoju povijest ili su im je drugi krivotvoril" (Vinko Filipović, Hrvatski školski sindikat "Preporod", Novi list, 26. rujna 1997.).
[60] "Tko daje pravo Ministrici prosvjete i športa da donese takav protuhrvatski akt?"  Naime: "ako je hrvatsko Podunavlje integralni dio Hrvatske, a jest, kako je onda moguće imati selektivni pristup u izučavanju hrvatske povijesti i to za nas živuće u dobi u razdoblju na koje smo posebno osjetljivi, svi smo nešto izgubili" (Ivica Žigić, "Kako od Hrvata napraviti zombije", Školske novine, 28. listopada 1997.).

5.od 6
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Studeni 06, 2014, 11:11:44 »


10.   Povijesno gledano, školsko je pitanje duboko zasijecalo u tkivo nacionalno-integrativnih ideologija i, s tim u svezi, često različitih i duboko oprečnih nacionalno-državnih koncepcija. Štoviše, kao moderni nacionalni problem, hrvatsko-srpski sukob pojavio se za Mažuranićeva, a produbio za Khuenova banovanja. Naime, sekularizacija hrvatskog školstva, tzv. Mažuranićeva reforma (1874.), imala je dva cilja: prvo, modernizaciju kojom bi se hrvatski odgojni sustav prispodobio europskoj praksi, i drugo, nacionalnu integraciju koja bi, prije svega, omogućila srpskoj manjini uključivanje u hrvatski nacionalni (politički) korpus [61]. Međutim, spram Mažuranićeva, što je bio na crti modernizacije i nacionalne integracije, Khuenov je školski zakon bio u funkciji retardacije i nacionalne dezintegracije [62]. Sa svojim čelnicima (Ivan Filipović i Davorin Trstenjak), tu je okomicu uspostavio tzv. napredni (antiklerikalni) učiteljski pokret (potkraj 19. i početkom 20. stoljeća), koji je, međutim, nezaobilazna stalnica i današnjega hrvatskog učiteljstva. Najbolje to simbolizira, obilježena imenom "Ivana Filipovića", "najuglednija nacionalna (državna) nagrada za prosvjetno stvaralaštvo" [63]. Međutim, odmetnuto od tisućljetne benediktinske okomice, polazeći od strossmayerovskog "narodnog jedinstva" (Srbi i Hrvati), Filipovićeva se okomica [64] utemeljuje na importiranom sekularizmu [65], čiji fingirani antiklerikalizam nastupa kao antikatolicizam [66], dok političko-integrativni jugoslavizam djeluje kao velesrbizam [67].

11.   Recentno je hrvatsko učiteljstvo i njegovo školstvo, po spomenutoj crti, snažno opečatila ideologija Soroševa otvorenog društva [68], koja pokušava uspostaviti novu duhovnu dominaciju što bi se temeljila na promjeni hrvatskog duhovnog identiteta (pa čak i genoma), budući da se bez ikakvih ograda zagovara "potiskivanje hrvatskih nacionalnih sadržaja iz hrvatske kulture, svojevrsno rashrvaćivanje (dekroatizacija)" [69]. U tom je ozračju nastala i Strategija kulturnog razvitka Republike Hrvatske (Zagreb, 2001.), poznata kao i Vujićeva strategija[/b], gdje se već u naslovu briše atribut nacionalna kultura i zamjenjuje neodređenim terminom "kulturni identitet" [70]. Naime, "autori su se bojali reći jednu riječ – nacionalno, kao da kultura pripada nečemu općenitom, nečemu što nije nacionalno, iako je u europskom političkom sustavu, od Francuske revolucije do dana današnjega, nacionalno jest ono što je građansko" [71]. Odbijanjem tih prigovora [72], Vujićeva strategija drži bi Hrvatska kulturno uznapredovala ukoliko bi, uz integraciju u euroatlanske saveze, "raslo i povjerenje sa susjednim zemljama" (prvenstveno s demokratski preobraženom SRJ, tj. Srbijom), a "zbog dodirnih elemenata kulture (baština, jezik, neke društvene vrijednosti)" [73]. Budući da, po crti multikulturalizma, zagovara poznavanje "književnosti susjednih i kulturno-povijesnih bliskih naroda", barem sada znamo odakle NOK-u izvorno nadahnuće.

12.   Zaglavno, kako pokazuje netom dana raščlamba, zabacujući metapolitičku razinu, obvezatan nacionalnim i europskim pravno-političkim dokumentima, bez znanstvene refleksije, NOK se (ne)svjesno stavlja u funkciju dnevne politike "novoga smjera". S obzirom na to, naspram nacionalnog (hrvatski), riječ je o multikulturnom (zapadno-bakanski) kurikulu, koji predstavlja preludij ideje ("NOK-aut") o demontiranju nacionalne države. Posve očevidno, NOK je s onu stranu znanstvene spoznaje "da smo srednjoeuropski narod [panonsko-mediteranskog uljudbenog kruga]", što treba svakako naglasiti "kako se ne bi stvarale neke političke konstrukcije" [74]. Kako je riječ je o strateškom dokumentu, po kojem ova nacija pada ili prolazi, ne podcjenjujući nimalo dosadašnje napore, prije svega, NOK treba ozbiljno i sustavno propitati u surječju njegovih identifikacijskih odrednica. Utoliko je sudbonosna odgovornost resorna ministarstva i njegova čelnika. Pače, potonji je obvezatan znanstvenoj spoznaji da smo "kroz muku i brojne žrtve iznjedrili današnju hrvatsku državu, kao uvjet nacionalne identifikacije, u kojoj po prvi put u povijesti imamo privilegij odlučivati što s istinom činiti" [75]. Naposljetku, obvezuje nas to i otac domovine - Ante Starčević (1867.), kada zbori: "vreme je da prestanemo biti predmetom slavoserbskih experimentaciah" [76].

___________

[61] Ch. Jelavich, Južnoslavenski nacionalizmi, s. 66.
[62] I. Biondić, Raspuća hrvatskog učiteljstva (od sekularizma do boljševizma), Zagreb, 1994.
[63] sto, s. 98-99.
[64] Marko Pranjić - Nedjeljko Kujundžić - Ivan Biondić (pr.), Uloga Katoličke crkve u razvoju hrvatskog školstva, Zagreb, 1994. , s. 31-36
[65] "Sekularizam humanističkih znanosti kako su se konstituirale u prošlom stoljeću, to nasljeđe prosvjetiteljstva, ostavio je dubokih tragova. U nas je to za posljednjih desetljeća jako pojačavao ideološki pritisak borbene ateizacije, a dobro je služilo i unitarističkim težnjama za kulturnim iskorjenjivanjem" (Radoslav Katičić, "Razgovor", Vijenac, 28. siječnja 1999.).
[66]"Zapravo u ideologiziranoj hrvatskoj historiografiji sve je katoličko automatski osuđeno kao reakcionarno i nazadno, osim ako je bilo u nekakvu suglasju s dominirajućom ideologijom" (Jure Krišto, Prešućena povijest. Katolička crkva u hrvatskoj politici 1850.-1918., Zagreb, 1994., s. 194.)
[67] Iako su oba imena (Hrvat i Srbin) opravdana, Filipović je u toj dvoimenosti vidio problem pa drži da se jedinstvo može zamisliti samo pod jednim imenom. Ako je o njegovu mnijenju, piše on "pobri Andri" (Andrija Torkvat Brlić, 1865.), onda će "srpsko ime u jugoslavenštini općim postati". Doduše, on se ne usuđuje o tome još glasno govoriti, jer "nije mu se htjelo Hrvate vrijeđati", ali će "za Srpstvo za koju godinu još povoljnije vrijeme nastati, onda će već otprtije za nj progovoriti" (Ljuba Lončar, "Iz korespondencije Ivana Filipovića", Starine, JAZU, knjiga 45, Zagreb, 1955., s. 457).
[68] Vidi I. Biondić, Magna fraus. Slom ideologije otvorenog društva, Zagreb, 2002.
[69] Anđelko Milardović, Poraz Europe, Lica boga Janusa, Osijek-Zagreb-Split, 1998., s. 218.
[70] Uza sve velike ciljeve i zavidne terminologiju spomenuta strategije ima samo jedan problem: "zamijenite li u njemu riječi Hrvatska i hrvatska kultura, primjerice riječima Južna Koreja, Mađarska, Meksiko, Gana ili Zelenortski otoci, dobit će te savršenu strategiju kulturnog razvitka spomenutih zemalja" (Jasmin Boko, Jutarnji list, 18. ožujka 2001.).
[71] J. Bratulić, Zarez, 29. ožujka 2001.
[72] A. Vujić je objasnio da je "kategorija kulturnog identiteta koji se koristi u Strategiji jači pojam od nacionalne kulture koja može biti izolirana" (Jutarnji list, 18. ožujka 2001.).
[73] Međutim, "zašto ne i s Mađarskom, Slovenijom i BiH, nije rečeno" (Andrija Tunjić, "Komu treba strategija hrvatske kulture?", Vjesnik, 18. travnja 2001.).
[74] D. Primorac, "Razgovor", Vjesnik, 16. rujna 2004. "Vukovar je jedan od onih dokaza da je Hrvatska istinska srednjoeuropska zemlja. Vukovar je naša srednjoeuropska legitimacija, naša podunavska legitimacija, a srednja Europa i Sredozemlje kroz cijelu povijest su bili kolijevka europske civilizacije" (Ivo Sanader, predsjednik Vlade RH pri posjetu Vukovaru, Vjesnik, 4. svibnja 2006.).
[75] D. Primorac, "Predgovor"; u: Ivan Jurić, Genetičko podrijetlo Hrvata, Zagreb, 2005., s. 16.
[76] Djela Dr. Ante Starčevića (VI.), s. 126.

Dr. sc. Ivan Biondić, 04 veljače 2009.

6.od 6
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!