CRO-eu.com
Listopad 22, 2019, 22:06:55 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Anka Ištvan iz Koprivničkih Brega u smrt bez suda  (Posjeta: 1494 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Listopad 30, 2014, 20:54:43 »


Tragična sudbina Anke Ištvan iz Koprivničkih Brega

U SMRT BEZ SUDA


Anka Ištva streljana 1946 majka
petogodišnje kćerkice Katice, koja je u školi
 osjetila prezir komun. učitelja

Ja nisam imala tu sreću kao sad moja djeca da baka i djed prate moje odrastanje, moje djetinjstvo. Najmanje sto sam za njih mogla učiniti bilo je da im na grob odnesem cvijeće. I tako iz godine u godinu... Prolazile su godine, ja sam rasla i nije mi bilo jasno zašto moja mama uvijek plače na grobu moje bake, ni zašto je moja baka pokopana u kutu groblja u Koprivničkim Bregima, gotovo izvan njega. Nisam tražila objašnjenja, jer sam shvatila da su bolna za moju majku. Sve do sada kad se otvorilo srce i dugo zatajena bol. Počela mi je pričati što se zbivalo te davne 1946. godine.

Završio je rat pobijedili su partizani, a kako je moja obitelj bila domobranska, kao i većine stanovnika u Koprivničkim Bregima, mog djeda odveli su u neki od logora iz kojeg se nikad više nije vratio. Ostali, koje nisu uspjeli uhvatiti, skrivali su se po selu kako je tko znao i umio, čekajući da se situacija smiri. Jedno popodne, jedan od domobrana iz Bregi ušao je u kuću moje bake, gdje je uz nju, moju mamu, tada petogodišnju djevojčicu živjela i Marija Dodlek, mamina baka. Moja baka ga nije mogla primiti, ne da nije željela, jer su i ovako našu kuću promatrali i proglasili ustaškom. Dakle, kako ga nije mogla primiti, zatražila je da ode, na što je on rekao da će otići kad padne mrak.

To popodne baka je otišla "čehati" perje, što je tada bio običaj po selima. Po povratku kući imala je što vidjeti. Kuća opkoljena policijom, dvorište puno policije. Saznali su i optužili je da skriva bandita, ustašu. Ona, uvjerena da je otišao, uvjeravala ih je da nije istina, bojeći se za sebe, dijete. Međutim, čovjek je ostao i kad su to ovi otkrili, nije bilo mjesta u kući koje nije bilo prostreljano, prevrnuto. Isti dan baku su odveli u Koprivnicu.

Idući dan čovjek zadužen za obavještavanje ljudi u selu, s bubnjem oko vrata pozivao je mještane da se okupe pred crkvom. Okupilo se mnoštvo od petsto ljudi, radoznalih, a bilo je tu i jedno kljuse * i kola. Doveli su moju baku pred crkvu i javno, pred svim nazočnim ljudima, optužili je za izdaju, ustaštvo, da je zaslužila smrt Najgore od svega je bilo što su se iz mnoštva od nekolicine njih čuli povici – smrt.

I tako je moja baka. Anka Ištvan, iz Koprivničkih Bregi kraj Koprivnice, strijeljana bez suda, bez porote, bez mogućnosti da se brani. Bačena na već pripremljena kola i zakopana izvan groblja. A imala je samo 25 godina. Ubilo ju je pet policajaca, postrojenih u red. Po kratkom postupku. Mamu moje bake, Mariju Dodlek odveli su narednih dana i osudili na smrt. Ali uz žalbu ublažili su kaznu na doživotnu robiju. U Staroj Gradiški, nakon dvije i pol godine dobrog vladanja, puštena je na slobodu.


Anka Ištvan s bratom Stjepanom Dodlekom, hrvatskim domobranom
koji je također poginuo 1946. pri povlačenju iz Koprivnice i
streljan ne otvorenom polju u okolici Brega.

Moja mama, Katica Ištvan, tada petogodišnja djevojčicaostala je sama. Sreća, nije bila posve sama, jer se rodbina pobrinula za nju. Ali po polasku u školu, ni tada nisu zaboravljali čija ja ona kći. Kad bi se u školi dijelila kakva pomoć ili nešto slično, ona je morala stajati u kutu, dok su ostala djeca prebirala i uzimala što je kome odgovaralo.

Prolaze godine, čovjek polako zaboravlja i kako se kaže. može se oprostiti, ali zaboraviti nikada. I neka se sjete sve one gospođe i gospoda koji su tog dana pred crkvom klicali smrt, a nisu bili svjesni što ta riječ znači, a dočekali su starost. Da li se u svom, relativno dugom životu, sjete toga koji put. I makar je to bilo prije četrdeset i osam godina, život teče, ali ipak boli činjenica da je gospođa Milka Stanešić, učiteljica u Koprivnički Bregima još nedavno, prije šest godina na satu povijesti spomnula ime Anke Ištvan kao neprijatelja koji je djelovao u Bregima, za vrijeme narodnooslobodilačke borbe.

A. Lončar Vranar
Glas Podravine, 04. 03. 1994

______________

"Djeca ne nose nikakvu odgovornost za zlodjela svojih roditelja" - to tvrdi Josipović ali samo kada su u pitanju komunistička i Udbina zlodjela. No za domobransku i ustašku djecu ta činjenica nije važila i još danas ne važi.

Naravno da Josipović, Perković i drugi komunisti nisu odgovorni za zlodjela svojih očeva – ali su itekako odgovorni za suočavanje sa znanjem o njihovoj crveno-crnoj prošlosti.
Upravo to je dužnost predsjednika, svakog političara, pa i hrvatskih Pupovaca da se suoče sa komunističko-srpskim zločinima, barem s zlodjelima u obitelji, a možda i šire.
Ali naša Vlada ne želi javno imenovati zločince i ono što su učinili jer su svjesni da bi s tim priznali sve patnje hrvatskog naroda koje se nikako ne mogu i ne smiju izjednačiti s bilo kojim patnjama drugih naroda u Hrvatskoj.

To je licemjerje3 !

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!