CRO-eu.com
Listopad 18, 2019, 07:16:03 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Borovo i Borovo  (Posjeta: 11638 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Listopad 13, 2014, 23:31:22 »


Borovo i Borovo - sedamdeset godina zajedno

Treba odmah reći, u početku ovoga zapisa, da o Borovu i Borovu (tvorničkom gradu jedinstvenom u nas) pišem s namjerom da čitateljima ovoga časopisa približim povijesni nastanak bivšega industrijskoga kolosa, a s njime i nastanak naselja, koje su brojni novinari, za svo vrijeme Domovinskoga rata, posve krivo potpisivali - borovim naseljem

Dakle, govorim o dva Borova (tvornici i gradu), od kojih znake života jedva pokazuje Borovo (u odnosu na ono što je nekada bilo), a Borovo-Naselje se postupno vraća u život.

Navikli smo da se u nas piše o gradovima koji imaju povijest i bogatu tradiciju, ili su to pokrajinski središta, ili o metropoli. O velikim tvorničkim središtima samo onda kada su prebacivali planove proizvodnje (sintagma je nikla u ono socijalističko vrijeme), kada je u njima osvojen neki novi proizvod, kada se u njima ˝izlegao˝ kakav športski as ili cijeli klub - ili onda kada su buknule neke velike pronevjere, što s Borovom nikada nije bio slučaj. O Borovu, općenito uzevši, pisalo se mnogo.

Postoji razlog više zašto se o Borovu i Borovu i danas treba pisati. Onaj najglavniji jest činjenica da danas Borovo, nekad naše najveće poduzeće, jedva diše, a u njemu je, prije Domovinskoga rata, radilo i preko 23 tisuće uposlenih, a poduzeće je, direktno i indirektno, hranilo blizu 100.000 ljudi.

No, vratimo sedamdeset godina unazad kako bi smo zajedno iščitali stranice koje zajednički ispisuju Borovo i Borovo. Godine 1931. Bata, na prostoru na kojem se danas proteže Borovo, osniva sestrinsko poduzeće, koje je na vlas slično onome koje je 1894. Thomas Bata utemeljio u Zlinu. Na tom kukuruzištu, na dalekoj periferiji Vukovara, koji je u to vrijeme i sam mali provincijski slavonsko-srijemski grad, niknut će Batina tvornica, a s njom i Borovo-Naselje.

Bata se na prostorima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca prvi put pojavio već 1922. godine, kada otvara prodavaonice obuće u Zagrebu i Zemunu, a potom i drugim krajevima stvarajući jaku trgovačku mrežu. Svojim dolaskom na novo tržište Bata donosi svoju jeftinu obuću koja ima dobru prođu, što ga potiče da 1931. u Borovu podigne svoju tvornicu.

Kao iskusan industijalac, Bata je pomno razmišljao na kojem će lokalitetu podići svoju veliku tvornicu. Pregovarao je s vlastima oko izgradnje svoje tvornice u Slavonskom Brodu, u Ravnicama kod Bosanskoga Novoga i Osijeku, no Bata se ipak odlučio za terene na desnoj obali Dunava, pred samim Vukovarom, a vidjet ćemo i zašto.

Bata ipak na Dunavu

Tamo je mogao kupovati jeftinu zemlju od tzv. solunaša, imao je Dunav kao prometni put i mnogo vode u tehnološke svrhe, željeznicu s tada duplim kolosijekom (za II. svjetskoga rata jedan je kolosijek izvađen), na dobrom je cestovnom prometnom putu između Osijeka i Beograda, u blizini je veliko željezničko čvorište Vinkovci, a najvažnije jest to što je imao puno mlade radne snage, budući da u to vrijeme sve do Osijeka nigdje ne dimi pravi industrijski dimnjak.

Tako Bata započinje s izgradnjom svoga drugoga cipelarskoga čuda. Dakako, ovo sestrinsko poduzeće u Borovu mlađe je i manje od onoga zlinskoga, ali već za 7 godina svoga postojanja (1938.) ono upošljava 6.900 radnika i tako postaje znatno najvećim industrijskim poduzećem tadašnje Jugoslavije. No, činjenica je da borovski Bata nije bio samo slika i prilika onoga u Zlinu, nego je i radničko naselje - prvo moderno radničko naselje u nas, bilo ništa drugo do preslik toga moravskoga naselja u ovaj bogati panonski dio Hrvatske. Međutim, varaju se svi oni koji su pomislili da je Bata u naše krajeve, te, 1931, stigao samo zbog profita! Naime, te iste godine Hitler je već blizu vlasti i susjednoj Čehoslovačkoj prijeti opasnost zbog Sudeta. U isto vrijeme Bati nisu odgovarale ni visoke carine i porezi koje su opterećivale uvoz njegove robe u Jugoslaviju, pa se odlučuje na podizanje svoje nove tvornice u Borovu (podiže odmah i svoje naselje), ali polako se povlači i na sigurniji teren, u prvu Jugoslaviju. Njegovi stručnjaci vide koliko je sati, obzirom na događanja u Njemačkoj i na ratnu opasnost. (Makar ni Jugoslavija nije prošla bolje od Čehoslovačke - dapače.) Borovsko je tvorničko čudo raslo tako brzo, da su tadašnje Borovo i budući Bata bili najveće gradilište ondašnje Jugoslavije. Istodobno nastaju moderna tvornica i moderni industrijski grad do tada neviđeni, jer ono što je rapidno raslo u Borovu, više nije slično tvornicama što nam ih ostavi Austro-Ugarska Monarhija: to nije Belišće, ni Đurđenovac, ni ono što je ostalo u Bosni - Ljubija, Vareš, Kakanj i sl. To je, kako će naši ljudi nazvati Borovo i Batu - mala Amerika.

Tvornička su zdanja uglavnom peterokatnice i četverokatnice, u nebo trče tornjevi liftova, govori se o etažama, o autokodnim znakovima, nema radionice bez telefona, ni bez garderobe, ni radnika bez radne kute, ne radi se subotom (pa nije istina da tek socijalistički sustav donosi neradnu subotu), svuda je centralno grijanje, engleski toaleti i kupatila po etažama s higijenskim potrepštinama, dva odmora u tijeku radnoga dana, stalna kontrola zdravlja uposlenih, izvrsna i jeftina prehrana radnika, trosobni stanovi i vile po naseljima, posebni stanovi za stručnjake, supermoderni športski objekti, restorani, internati za mlade, sjajno organizirane zabave, vrhunski športski klubovi, prve tvorničke novine u nas i na Balkanu (tjednik Bata, polumjesečnik Prodavač te mjesečnik Izbor - kojega će Borovo, poslije II. svjetskoga rata, ustupiti zagrebačkom Vjesniku). Bata u Borovu izgrađuje zračnu luku, a svoje zrakoplove uključenje u zrakoplovni promet na relaciji Budimpešta - Borovo - Zagreb - Beč i Beograd - Borovo - Zagreb - Graz - Beč. Povjesničar borovskoga aerodroma između ostaloga bilježi kako je, prilikom jednoga zrakoplovnoga udesa 1939. godine, poginuo i jedan Hitlerov ministar sa suprugom.

Batina škola

Bata će u Borovo-Naselje donijeti i prvu modernu praonicu rublja kakvu u nas nemaju ni veći gradovi; u vlastitoj trgovačkoj kući sve je puno jeftinije nego u ostalim trgovinama. Mlijeko s tvorničke farme upola je jeftinije i kvalitetnije od onoga što ga donose seljaci, vlastita energana daje upola jeftiniju struju za svoje radnike u naselju, športski klub Bata član je I. nogometne lige, a u prijateljskim susretima u Borovu gostuju i poznati europski klubovi - gostuju poznati majstori boksa, a Bata ima i najbolji hazena-klub u zemlji. U Borovu-Naselju izgrađene su najmodernije škole u tadašnjoj Jugoslaviji, osnovna i građanska, a tvrtka pak posjeduje i svoju obrtno-tehničku školu (Batina škola rada) ravnu onima kakve posjeduju Olivetti ili Bayer, koje pripremaju kadrove obućarske, gumarske i strojarske struke, a započela je s radom u Zlinu još 1927. godine. Ova škola posjeduje svoje radionice, praktikume, svoje laboratorije, moderne učionice, knjižnicu, supermoderni internat itd.

Mnogo toga europskoga i svjetskoga Bata donosi u Borovo: način zabavljanja za mlade, učenje bontona, ručnih radova, jezika, novine koje izdaje tvrtka, a prodaju se same - tj. ne postoji prodavač, već kasica u koju sami ubacujete novac. Teško da je itko otuđio novine - ali to i nije bilo važno. Svuda po Borovu-Naselju razvedeni su hidranti za gašenje požara, ali i vodovod u bašće i cvjetnjake, pa je Borovo-Naselje bilo najzelenije mjesto u Hrvatskoj i šire. Nikad u Borovu-Naselju, za Bate i poslije njega, nije bilo blata, nikad plotova i ograda, nikad rublja po balkonima, nikad onih Cesarićevih ubogih crvenih perina, nikad tuča na priredbama. Svakome bi prekršitelju bila to posljednja tuča - bar u Borovu. Bata je sjajno uhodao svoj tzv. kružni dinar - jer najveći dio zarađenoga novca ostajao je kod tvrtke Bata - u njegovim trgovinama, restoranima, kinu, priredbama, mljekari, pekari i na drugi način. Tako će se živjeti 10 godina u II. obućarskom čudu što ga stvara Bata.


Dio Batine tvornice iz 1932

Bata je u Borovo doveo čehoslovačke instruktore koji su, koristeći se američkim metodama (PIR-a), osposobljavali radnike za proizvodnju obuće, kožne i gumene, a te su metode u izobrazbi radnika u Americi bile poznate već za I. svjetskoga rata. No, one su i u Bati bile iznimno korisne, pa su radnici znali raditi više poslova na proizvodnom krugu, a mnogi su bili osposobljeni i za čitav proizvodni proces. Iako su u I. Jugoslaviji, puno prije 1931. godine, postojale tvornice obuće, borovski Bata tada je bio prva kompletna tvornica obuće u kojoj nema kombinacije industrije i zanatstva. To je industrijska obuća u cijelosti, a produktivnost ide u korak s europskim proizvođačima.

Batino bogatstvo, u punom smislu riječi, stvoreno je tijekom I. svjetskoga rata - opskrbljujući austro-ugarsku vojsku. Tomaš Bata (1876.-1932.), osnivač tvrtke, iz moravskoga je mjesta Zlin, začetnikom je ove tvrtke koja je brzo bila prisutna u Europi i svijetu, a i danas je pravi obućarski gigant, jer ga ima diljem svijeta. Obitelj je Bata, vidljivo je, pratimo li njihovu genealošku kartu kroz nekoliko stoljeća, bila postolarska, izuzev prvoga, Vaclava Batiu, do kojega su doprli arhivist 1933. godine, koji se bavio poljoprivredom.

Prvotno je, dakle, prezime glasilo BATIU. Vaclav je živio od 1580. - 1662. godine u Zelechovicama kod Zlina. Zatim slijede Lucas Batiu (1610. - 1683.) postolar u Zlinu - Lucas Batiu, ml. (1660. - 1712.) postolar, Zlin - Martin Batia (1691.- 1761.) sada je a na kraju prezimena, postolar u Zlinu - Martin Batia ml. (1715. - 1777.), postolar u Glinu - Simon Batia (1755. - 1833.), postolar, Zlin - Anton Bata (1802. - 1850.), u njegovu prezimenu gubi se predzadnji samoglasnik i, postolar je u Zlinu - Anton Bata ml. (1844. - 1905.) postolar, Zlin - Thomas (Tomaš) Bata (1876. - 1932.), utemeljitelj tvrtke Bata d.d. u Zlinu 1894. godine, a do tada zlinski postolar - Jan A. Bata, šurjak Tomašev (1896.) - Thomas Bata, ml. (1914.) postolar - danas još jedan Thomas Bata, najmlađi, vodi ovo divovsko poduzeće.

1. od 3
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Listopad 13, 2014, 23:32:45 »


Pored mnogih ljudi koji su se divili djelu Tomaša Bate, bilo je i golema animoziteta prema njemu - u Češkoj i Slovačkoj, u nas i u svijetu. Negdje s početka 30-ih godina, na jednom radničkom prosvjed protiv Bate u Brnu, Tomaš Bata je pred brojnim prosvjednicima rekao i ovo: "Vi ovdje protestirate i bučite, a bolje bi bilo da dođete u Zlin, da vidite kakvo sam čudo učinio!"

U kraljevskoj Jugoslaviji protiv Bate ustaju opančari, sitni obućari, manje tvornice obuće, a posebice jedna mala tvornica u Jabuci (Banat) .

Sve to nije značilo ništa, čak ni huškanje Ilje Erengurga u SSSR-u i u Europi. Bata ih je sve ušutkao uspješnom konkurencijom, dobrom i jeftinom obućom, visokom produktivnošću i plaćom svojih radnika koje njegovi protivnici svojim radnicima nisu mogli ponuditi. I Batu je pogodila velika privredna kriza, koncem 20-ih i početkom 30-ih godina[/u], ali je Bata bio iznimno fleksibilan proizvođač kojega nije bilo lako iznenaditi - pa je i tu krizu prešao lakše od drugih.

No, tvrtka Bata znala se nositi i sa sindikatom, kojemu je znala spriječiti veći zamah u poduzeću, znala se upletati i u privatni život radnika, od sitnica do braka, a što je znalo izazivati i otpore. Bata je stvarao svoje ljude, odane svome poduzeću, a koji su ponijeli i adekvatan naziv - batovci. To su, najčešće, djeca siromašnoga građanskoga pučanstva ili djece siromašnoga sela koja hoće raditi, znaju cijeniti zarađeno i nisu skloni lakom napuštanju posla. Tako prenosi iz Zlina u Borovo sve dobre, korisne i u Zlinu provjerene navike, kalemi ih na naše prilike i naše ljude, a znatan broj ljudi odlazi na školovanje u Zlin - što se smatra posebnom čašću, ali predstavlja i signal da tvrtka na njih računa i da bi to moglo donijeti i veoma uspjelu karijeru.


Bata - 1938

Nije bilo nikakvo čudo da su bolji radnici u Bati, a posebice stručnjaci, za tjedan dana zarađivali mjesečnu plaću državnih službenika - učitelja, profesora, pravnika i drugih službenika.

Spiritus movens borovskoga Bate bio je legendarni generalni direktor Tomo Maksimović, iznimno eksponirana osobnost i čovjek o kojem su mišljenja bila podijeljena: jedni su ga dizali u zvijezde - drugi, pak, smatrali samo vještim oponašateljem svega onoga što je vidio i naučio u Zlinu. Ali, on je, u svakom slučaju, iznimna osobnost u borovskom mastodontu 30-ih godina. Tipičan je batovac odan tvrtki, vrijedan, postojan do krajnosti, sa svim ljudima lako izlazi na kraj, znade popravljati grješnike (dajući im mogućnost - ali samo jednom), znade oduševiti mlade ljude, ali znade biti i neumoljiv. Iz njegovih pisama, govora, i anegdota koje su o njemu kružile, lako se može zaključiti da je bio osrednje inteligencije, ali da je imao trgovačko-organizacijski nos prve vrste. No, uvjeren sam - jer sam njegovu osobnost dobro prostudirao - da je Tomo Maksimović najprije izniman oponašatelj svega onoga što je u Zlinu naučio i što je donio u Borovo, a tamo je u silnoj Batinoj propagandnoj mašineriji doista imao što vidjeti, čuti i naučiti. Tamo je naučio bonton, naučio se prikladno odijevati, naučio pisati poslovna pisma, znao šarmirati kada je to bilo potrebno, naučio osvajati uglednike, predstavnike države, crkve, pokrajinskih i gradskih vlasti, znao u restoranu birati jela i pića, znao biti kavalir, naučio telefonirati, izabrati kravatu, razgovarati, nametnuti se da bude viđen u pravom društvu i na pravom mjestu - i tako u nedogled. Ipak, priličan broj veoma obrazovanih ljudi znali su mi reći, a oni su ga osobno poznavali, da se često mogla primijetiti njegova nesigurnost - kao u ljudi što rado plešu, što trče na plesni pokret, a onda u sebi odbrojavaju korake svoga plesa zbog straha da ne pogriješe. Tomo Maksimović je bio Brčak (stanovnik Brčkog), malomaturski čovjek pun neke posebne bosanske fleksibilnosti čaršijskih trgovaca. Takvi su u poduzeću Bata brzo bili uočavani, a onda im Bata u Zlinu daje poseban šlif, i oni dosežu potrebnu razinu kulture ponašanja pa se njihov šenhajtsfeler lako ne primjećuje. Maksimović je u Borovu toga vremena (1931 - 1941) osobnost koja prelazi u legendu, uz čitav niz onih anegdotskih dodataka što ih puk još dodaje uz takve osobnosti od kojih onda raste njihova dimenzija. Tako je bilo i s Maksimovićem.

Batovci su teško prolazili u poratnom Borovu, budući da ih komunisti nisu voljeli, ali bez njih nisu mogli jer su svi odreda bili sjajni, veliki radnici. U 10 godina Bate, od 1931. - 1941., Bata je stvorio svoje II. čudo na desnoj obali Dunava. Već 1935. godine ono više nije samo obućarsko - ono je postalo i gumarsko, jer od tada Bata u Borovu započinje i proizvodnju autoguma (to je prva autoguma na Balkanu), a već 1939. godine i proizvodnju gumeno-tehničke robe, gasmaski, moto i avioguma, razvija i proizvodnju strojeva, kemijskih i drugih proizvoda.

Bata donosi u naš kraj nova zanimanja, obućarska, gumarska i druga, donosi drukčiji način života u ovaj kraj Hrvatske, pretapa mnoge dotadašnje obitelji sa sela u industrijske radnike, kao što će i mnoge zanatske obućare tijekom vremena privući k sebi - jer oni neće moći izdržati konkurenciju Bate.

Ta će tvrtka pridonijeti da se kod njezina radništva stvore nove navike i da se tako mijenja čitav vukovarski kraj. Borovo će poslije Bate nastaviti s tom misijom čitavih 46 godina, veoma uspješno. S preko 530 svojih prodavaonica diljem bivše, I. Jugoslavije, Bata je bio već u to vrijeme i najmoćnija trgovačka mreža u ovome dijelu svijeta. Pravi moćnik, industrijski magnat, što je i danas, jer ga ima u Europi, Africi, Kanadi itd.

1945. - Prve stranice Borova

Poslije 8. prosinca 1944., kada je na Vukovar i Borovo izvršen desant s bačke obale, Bata je prestao s radom. Sve do 12. travnja 1945. u Borovu-Naselju vlada apsolutno mrtvilo: nema života u tvornici, a u samome naselju ljudi žive u velikoj neizvjesnosti jer fronta stoji kod Sarengrada, a s druge strane Dunava su Rusi i JNA: tvornica nije doživjela uništenje, iako su je Nijemci minirali, a nije bilo niti pljačke ma kako to čudno danas zvučalo. Jer, ni Mađari, kao prvi okupatori 1941. godine, ni Nijemci poslije njih, nisu učinili nezamislive i nevjerojatne štete kakve će učiniti srpska okupacija 1991. godine. Te su štete gotovo neizračunljive - pa zapanjujuće djeluju na sve one koji danas dolaze u Borovo-Naselje i Vukovar.

Poslije 12. travnja 1945. u Borovo-Naselje i Vukovar ulaze jedinice JNA, pa odmah zatim u tvornici započinje proizvodnja. Mnogi se radnici vraćaju u Borovo, a tisuće novih, iz svih krajeva bivše države, u Borovu traže i godinama nalaze posla i kruha. Tvornica raste iz godine u godinu, a usporedo s njom i broj zaposlenih. Od onih 6.900 radnika u I. Jugoslaviji, tijekom II. svjetskoga rata broj zaposlenih će stalno opadati, pa će na kraju 1944. godine raditi samo nešto više od 2.000 radnika. Prvih će poratnih godina, i dugo poslije toga, novoformirana tvrtka Borovo- jugoslavenski kombinat gume i obuće (za II. svjetskoga rata poduzeće nosi naziv Bata - hrvatske tvornice gume i obuće) zaposliti više tisuća radnika. Tvornica će proizvoditi obuću za gotovo bosu populaciju bivše države, a autogume i gumeno-tehničku robu prodavat će gotovo tople po izlasku iz tvorničkih presa. Proizvodnja raste iz godine u godinu i to se iskazuje u milijunima pari obuće te u tisućama tona autoguma, gumeno-tehničke robe, kemijskih proizvoda, strojeva za obućarsko-gumarsku industriju itd.

Mnogo je ljudi, ne samo u bivšoj državi, već čak i u susjedstvu Borova, koji nisu dovoljno poznavali veličinu i mogućnosti Borova:
-   nisu znali da je sredinom 80-ih godina proizvodilo preko 22 milijuna gumene i kožne obuće, da je izvozilo obuću, autogume i gumeno-tehničku robu u više od 30 zemalja svijeta;
-   nisu znali da je u Borovu zaposleno 23 tisuće radnika i da je, po količini proizvoda obuće, druga svjetska tvornica (Zlin je prvi u svijetu);
-   nisu znali da je Borovo imalo najveću trgovačku mrežu u bivšoj državi i ovome dijelu svijeta (622 svoje prodavaonice);
-   nisu ni slutili da je svojim cipelama Borovo, ako bismo ih stavljali jednu za drugom, u tijeku svoga poslovanja, ispunilo onaj prostor između Zemlje i Mjeseca;
-   nisu znali da je Borovo bila škola za cjelokupnu obućarsko-gumarsku industriju bivše države, da je Borovo-Naselje veliki športski centar, jedan od najvećih u zemlji, da je Borovo uzdržavalo 33 športska društva i organizacije. Usporedo s tvornicom raste i Borovo-Naselje i tijekom godina prerasta u pravi i moderni industrijski grad.

2. od 3
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Listopad 13, 2014, 23:36:40 »


Velikoserijska obuća, kojom je Borovo godinama obuvalo milijune potrošača u nas i u svijetu, tijekom vremena zasitila je, s porastom standarda pučanstva, sve izbirljivije potrošače, pa će Borovo, upravo stoga, započeti grandiozni podhvat u osuvremenjivanju svih vrsta svoje obuće.

Već koncem 50-ih godina uvodi se proizvodnja obuće s navulkaniziranim đoništem kao novi tehnološki postupak za posve novi asortiman obuće; godine 1960. uvodi Borovo proizvodnju lijepljene obuće koja zamjenjuje kovanu, da bi je nešto kasnije potpuno potisnula. Iste, 1960. godine, Borovo uvodi u proizvodnju tzv. mokasino obuću koju će potrošači svesrdno prihvatititi. Godine 1967. počinje se s još jednom tehnologijom: obuća s neposrednim brizganjem potplata iz polivinil klorida na gornji dio obuće. Potom će, 70-ih godina, započeti i proizvodnja cjelobrizgane obuće. Godinama, desetljećima Borovo je bilo jedini proizvođač gumeno-platnene športske obuće u nas. U nastavku te svoje tradicije, Borovo prelazi na izradu kožne športske obuće - najprije u suradnji sa zapadnonjemačkom Pumom, a kasnije i vlastitom markom Startas.

Surađivalo je Borovo i sa Salamanderom i drugim tvrtkama, a početkom 70-ih godina zapisuje i nove stranice svoje povijesti u proizvodnji tzv. namjenske obuće - posebne u svojoj produkciji. Novi su proizvodi: Borosana, Relax, Bodo, Boroleta - a sve su to posebne vrste obuće za žene, muškarce, djecu, posebna obuća za ljeto, a onda i obuća za ribare, za surfere itd. Modna obuća Borova iznimno je brzo svedena na male serije, što je bio veliki podvig borovskih obućaraca; borovska obuća postaje suvremena i uspješno slijedi modne trendove. Na taj način Borovo skida sa sebe teret onoga uvriježenoga mišljenja da proizvodi neuglednu masovnu obuću. To je od tada postalo prošlost. Osobito je koncem 70-ih i početkom 80-ih naovamo uznapredovala gumena obuća; ona postaje suvremenija, poprima moderniji izgled, hvata korak s modnim zahtjevima mladih, a usvaja i nove materijale u proizvodnji. Borovo je u toj proizvodnji pobilo mišljenje da je ovoj obući kraj opstanka. Sve su to bili veliki koraci u proizvodnji borovske obuće i potvrda da se u Borovu nikad nije stalo u borbi za suvremenu obuću i njezinu kvalitetu. No, Borovo je desetljećima i proizvođač autoguma i gumeno-tehničke robe - klinastoga remenja, brtvila, gumenih podova i podova za automobile. Sve do 1976. godine Borovo proizvodi samo dijagonalne autogume, a od tada će započeti i s proizvodnjom cjeločeličnih radijalnih autoguma. To Borovu pomaže u bržem prodoru na svjetska tržišta. Početkom 80-ih godina pretežni dio te proizvodnje odlazi u izvoz. Ta orijentacija imala je sjajnu budućnost, no rat i srpska okupacija prekinuli su sve . Na području proizvodnje radijalnih autoguma Borovo je razvilo suradnju s poznatom tvrtkom Semperit, a za obnavljanje starih autoguma firma Borovo u Prijedoru izgrađuje supermodernu protektirnicu.

Proizvodnja gumeno-tehničke robe - klinasto remenje, gumeni potplati, auto-podnice, gumene potpetice, gumene ploče, razni gumeni dijelovi za automobile i kućanstvo te razna brtvila, u Borovu je započeo već 193? Bata. Borovo će, kao sljednik, tu proizvodnju GTR još višestruko povećati. Svoj najljepši finale ova će proizvodnja doživjeti u razdoblju od 1970. - 1980. godine. Tada će Borovo postati i najveći proizvođač GTR u bivšoj državi - uz ono da je i najveći proizvođač obuće i autoguma. Tako je steklo vizu za ulazak među značajne europske i svjetske proizvođače GTR. To je članstvo Borovo steklo na u svijetu uobičajeni način: uvođenjem najmodernije tehnologije, osposobljavanjem kadra i stalnoj skrbi oko proširenja asortimana i kontrole proizvoda. Tih godina Borovo radi na strojevima i prema tehnologiji Pirelli. Borovo je kadar školovalo u svojoj STŠ - obućarskog, gumarskoga i strojarskoga smjera, te u školi za KR i VKR radnike iz radnoga odnosa. [1] U stvari školovalo je kadrove za cijelu obućarsko-gumarsku industriju bivše države. Danas mnogi, kada govore o Borovu, spominju samo njegovih 18 tisuća radnika; to nije točno - jer je ono zapošljavalo 23 tisuće ljudi - što znači da su zanemarivali više od 3 tisuće zaposlenih u Trgovačkoj mreži Borova diljem bivše države u 622 prodavaonice.

Teško je pisati o Borovu, o istinskom kolosu, jer ispisnik uvijek osjeća da nije dovoljno rekao i da je, na neki način, ostao Borovu dužan. Primjerice, ovdje spominjem samo ovlaš Tvornicu strojeva Borovo, koja je proizvodila strojeve za obućarsko-gumarsku industriju te alate za tu industriju; mnogi ljudi nisu ni čuli da je Borovo imalo svoju ljevaonicu, model-stolariju, stolariju, svoje laboratorije i Institut Borovo, zatim papirnicu i kartonažu, pogon za izradu kreme za obuću, galvanizaciju, transportno odjeljenje, kaluparu, vlastitu energanu (svojedobno čak dvije) i čitav niz drugih pogona. Sjećam se jedne zgode kada se u Borovu uspio obrukati jedan novosadski profesor koji je doveo skupinu svojih studenata. Pitao me ima li Borovo više od 5 tisuća uposlenih, a nas je tada bilo 23 tisuće. Zinuo je od čuda...

Danas nema Borova, a Borovo-Naselje vratilo se u kakav-takav život. Samo kostur industrijskog diva - razvaljenoga, granatiranoga, poharanoga, popaljenoga, stravično opljačkanoga, u pepeo pretvorenoga - samo to leži na desnoj obali Dunava. U Borovu-Naselju punih 60 godina nije se znalo za dan i noć - jedni su završavali posao, drugi su ga započinjali. Nema više jutarnjega mravinjaka od 19 tisuća ljudi što stižu vlakovima, automobilima, motorima, autobusima i tisućama bicikla. Zeleno, umiveno tijekom noći, Borovo-Naselje prije je sličilo ljetovalištu nego tvorničkom mastodontu. Nikada u Borovu nije bilo plotova, ograda, blata, nikad groblja, a pamtim vrijeme kada u njem nije bilo ni pogrebnih povorki, ni umirovljenika, ni nezaposlenih ljudi, ni prosjaka, ni skitnica. Bilo je radnički grad stvoren samo za život. Od 1931. godine pa do tragične 1991. godine samo se za vrijeme II. svjetskoga rata dogodilo da, katkad, u Borovu nema struje. Borovo je našem športu dalo niz velikana atletskih, boksačkih, nogometnih, teniskih, padobranskih, zrakoplovnih, odbojkaških, kajakaških... Borovo-Naselje nije uzalud nosilo naziv ... grad zelenila, mladosti, obuće i športa. U Borovu su i djeca radnika, ne samo ona gospodska, igrala tenis i dvoje ih je bilo među prvacima Europe. Nema više predivnih borovskih noći, nema velikih zabavnih priredbi, glamuroznih novogodišnjih dočeka, bajkovitih dječjih priredbi, sjajnih glazbenih i kazališnih nastupa naših najboljih umjetnika. Ničega nema. Jer, Borovci su izvozili plodove svoga rada, a znali i mogli uvesti sve ono u čemu su oskudijevali i što kao moderni grad, bez tradicije nije mogao imati. To je u Borovu-Naselju savršeno funkcioniralo. Svi smo bili zaljubljeni u to svoje Borovo pa smo zbog njega i Vukovara postajali svojevrsni preljubnici, zaboravljajući na svoju Dalmaciju, na Zagorje, na Bosnu i Hercegovinu, na Istru i Primorje... To je činjenica bila, i mi smo, na upit nekog znatiželjnog putnika u vlaku, uvijek odgovarali da smo iz Borova i Vukovara - posve zaboravljajući na naše negdašnje rive, kale i kalete, na naše brege, na čaršije i zelene rijeke. Bili smo Borovci i Vukovarci - ljudi što su u njima pretopili svoje ljudske sudbine i svoje živote dragovoljno prebacili na neke drukčije životne kolosijeke. Otuda i ona odlučnost i hrabrost naših ljudi u obrani Borova i Vukovara u vrijeme Domovinskoga rata. Milijarde su utrošene da se svijetu i našim ljudima prikaže i objasni što su zapravo Borovo i Borovo. Ali, oba su stalno rasla i mijenjala se, a i mi, ljudi, skupa s njima - pa to nikada nije bilo dovoljno. Uvijek, svakoga dana, moglo se reći nešto novo. Ali, u ovome zapisu treba reći i to da su Borovo i Borovo počeli propadati još od polovice 80-ih godina. Od onoga vremena kad se razbolio čitav jedan društveni sustav, socijalistički društveni poredak - kada je pojeo sam sebe. Tu bolest ni moćno Borovo nije moglo preboljeti.

Ona strahota, pak, iz jeseni 1991. godine, to je samo završni čin nečega što je trajalo 45 godina - i što su sljedbenici jedne luđačke politike, na početku 90-ih godina, doveli do kraja. Naš Krleža davno je izrekao jednu svoju misao - da ... ljudska glupost nikad nije propustila stići do svoga određenja. Tako nekako.

Tisuće ljudi, koji 10. godinu provode u čamotinji svoga progonstva, mole Boga da se vrate u Borovo i Vukovar. Jer, bez povratka Borova i Vukovara u život, neće biti od istočnoga dijela Hrvatske ništa. Oni su, posebice Borovo, bili ona sjajna, uglačana osovina oko koje se vrtio veliki dio života istočne Hrvatske. Ljudi na to čekaju, iako već sada znaju da onoga mastodonta s desne obale Dunava - Borova - nikada više takvoga neće biti, jer su prošla i takva vremena za ovu vrstu industrije, da nikada više jedno Borovo neće izbrojavati 23 tisuće zaposlenih, u njemu nikad više neće raditi preko 13 tisuća žena, da neće nikada više proizvesti milijune pari obuće i tisuće tona gumarskih proizvoda. I u drugim dijelovima svijeta ima takvih događanja, ali presudu donose nove i moderne tehnologije, novi stručnjaci, nove društvene potrebe, nova kultura rada... Ne zatvor i pljačka! U borovsko-vukovarskom slučaju dogodilo se posvemašnje uništenje Borova i Vukovara koji su bili kule svjetilje u napretku cijele jedne regije. Razlog: paranoja jedne politike. Istočna Slavonija i zapadni Srijem vape za povratkom u život Borova i Vukovara. Hoće li konačno netko pokrenuti to pitanje? Jer, to Borovo i Vukovar zaslužuju. Bez njih uzalud su sva obećanja.

Samo bi se tako mogle ostvariti pjesničke riječi sada već poznate
vukovarske pjesnikinje Dubravke Petanović  [2]:
...Mislim da mi sreća nije zauvijek okrenula leđa,
samo na jedno određeno vrijeme
.

Tisuće ljudi vjeruje u riječi spomenute pjesnikinje.

Ante Duić, Hršće, Drenovci 2000

____________________
[1] Posebno stipendira stotine studenata na fakultetima, visokim i višim školama.
[2]  

Dubravka Petanović rođena je u Vukovaru, osnovnu i srednju školu završila također 01. 07. 1964 u Vukovaru, a onda je. od 1982. pa do rata 1991., radila u obućarskim pogonima BOROVA, gdje joj je preko ruku prošlo na stotine tisuća pari obuće za njenog radnog staža i do 2 milijuna pari.

Posljednji šapat Vukovara  

Posvećeno Vukovaru gradu svetosti
pepelu čije čestice i krv raznosi
vjetar po cijelom svijetu...
gradu u kome plaču djeca ožednjela
utopljena u osobnoj krvuštini
braniteljima koji ne upoznaše strah
mom bratu i svima koji upoznaše strahote
logora, te ponovo ugledaše svjetlo dana
i svima onima koji svoje kosti ostaviše
u voljenom gradu i nikada ga ne napustiše
svima u kojima i danas drhturi nada povratka
možda malo nestvarna izblijedila od dugog čekanja...
duboko skrivena u nama...
vrijedi živjeti da bi se moglo vratiti
u voljeni
Vukovar...

Kad me ne bude
potraži me pogledom
u jednoj ulici Vukovara
jer samo ona može biti tužnija
od mojih očiju...  

http://www.vitimun.webs.com/poezija.html

3. od 3
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #3 : Listopad 13, 2014, 23:41:45 »


Sistem i duh rada poduzeća BATA i njegovo značenje u našoj privredi

Industrija

S razvitkom rada poduzeća Bata nameće nam se odmah i pitanje općenito. To je pitanje industrijalizacije, koje je najvažnije pitanje za svaki narod i za svaku državu i koje traži svoje riješenje.

Nema sumnje da je danas - u vremenu ogromnog tehničkog zamaha - industrijalizacija zemlje, uslov napretka svakog naroda. Što znači industrija za jednu zemlju, shvatit ćemo najbolje, ako usporedimo države s jako razvijenom industrijom i države sa zaostalom industrijom. Prve se nalaze na visokom stupnju kulture, životni standard naroda je na visokom stepenu, a uloga ovih država u međunarodnom životu je odlučujuća. Kao primjer neka nam posluži i značenje industrije u doba mira i u doba rata, a naročito slučaj Njemačke, uoči svjetskoga rata.

Mi nismo industrijska zemlja i malo se radi na istinskoj industrijalizaciji. Protiv naše industrijalne radinosti vodi se u našoj javnosti kampanja, često potsticana i osobnim razlozima, osobnog profita i interesa. Svi oni, koji govore protiv industrije, zaboravljaju na veliko međunarodno značenje industrijalnih država, kao što su Engleska, USA, Njemačka, Francuska, pa u najnovije vrijeme i Japan.

A ipak, duh vremena napreduje, savremeni život i novi način života, nove navike, napredak tehnike i znanosti, nemiran ljudski duh, koji teži za nečim novim i boljim, stvaraju nove potrebe za svakog čovjeka, pa i za narode.

Da je industrijalizacija potrebna našoj zemlji, služe nam i ovi statistički podaci o tome, kako naš seljak ima vrlo malo obradive zemlje.
Jugoslavija ima po prilici 75% svog stanovništva, ili 10 milijuna i 500 tisuća stanovnika, koji su vezani uz zemlju i plug, a ipak površina obrađene zemlje iznosi u svemu 25.8%, to jest četvrtinu državne površine.

-   Na šume otpada 30.5%,
-   na neplodnu površinu 26.2%,
-   a na pašnjake i livade 17.5%.

Na svakog seoskog stanovnika Jugoslavije otpada 0.61 hektara. Prema tome naš seljak stvarno nema zemlje. To se možemo uvjeriti najbolje, ako usporedimo koliko zemlje otpada na jednog seljaka u drugim državama.

-   U Italiji otpada na jednog seljaka 0.667 hektara,
-   u Austriji 0.726 hektara,
-   u Belgiji 1.038 hektara, a
-   u Engleskoj čak 2.317 hektara,
-   u Rusiji 1.436 hektara,
-   u Mađarskoj 1.173 hektara,
-   u Sjedinjenim državama Sjeverne Amerike 4.868 hektara.

Ili uzmimo ove primjere: Kulturna površina zemlje kod nas iznosi 13.2 milijuna hektara. Od toga otpada oko 7 milijuna hektara na ziratnu zemlju (zemlja dobra za oranje, oranica), a blizu 6 milijuna hektara na livade i pašnjake. Na 100 hektara obradive zemlje otpada u Jugoslaviji oko 120 ljudi, koji žive od poljoprivrede (u Austriji 64, u Madjarskoj 72, u Rumunjskoj 97, u Njemačkoj samo 52, u Francuskoj 84 čovjeka), pa prema tome Jugoslavija ima suviše mnogo ljudi, koji žive na razmjerno malo zemlje. Ako još uzmemo nizak prosječni prinos obrađenog zemljišta, onda nam još jače otskače prenaseljenost našega sela.

Osim toga naša populacija pokazuje veliki prirast, koji se povećava godišnje za oko 150 tisuća duša. Prema ovom prirastu trebalo bi svake godine da se povećava površina i obradive zemlje. Prije je višak stanovništva odlazio na rad u emigraciju. Danas je i to izostalo, uslijed zaštitnih mjera pojedinih država protiv stranaca.

Sve su ovo nepobitni razlozi, koji nam diktiraju da se ovaj višak agrarnog stanovništva zaposli u novim granama privrede. To nam može dati samo pametna industrijalizacija i to takove industrije, koje donose korist i narodu i državi.

Kod nas još uvijek nedostaje stvaralačkog poduzetničkog rada, organizacionog rada i tehničkog rada višeg stupnja. Nedostaju nam ljudi poduzetnici. Zato treba, pozdraviti takove ljude i takova poduzeća, koja su svoje interese suglasila s interesima općeg dobra, koja služe narodu davajući koristi bilo direktno ili indirektno desetinama tisuća duša, koje daje potrošačima takove proizvode, da odgovaraju džepu maloga čovjeka i koje cijene svojih proizvoda dovode u sklad s cijenama poljoprivrednih proizvoda.

Među takove industrije spada i obućarska industrija, poduzeća Bata u Borovu na čelu s njenim direktorom, g. Tomom Maksimovićem.


Toma Maksimović, direktor tvornice Bata

Od 1918. godine pa do danas nijedna industrija nije osnovana kod nas a da nije tražila pomoći od države, pa bilo u obliku državnih nabava, bilo zaštitnih carina ili bilo oslobođenja poreza ili drugih javnih daća. Bata je osnovao svoju tvornicu u Borovu, a da nije tražio baš ništa od države.

Jedna od osnovnih misli vodilja rada poduzeća Bata jest vjera u život, vjera u čovjeka. Čovjek je sve. Tvorničke zgrade su samo hrpe cigla i betona. Strojevi i tvornička tehnička postrojenja su samo gomile željeza i čelika. Svemu ovome daje život - istom čovjek. Čovjek i prije svega čovjek, to je svrha i cilj rada i službe, koju daje poduzeće Bata svojim namještenicima i svojim potrošačima. A bez te vjere u čovjeka nikada nijedan vojskovodja ne bi izvojevao pobjedu, državnici ne bi postigli svog cilja, a niti bi poduzetnici postigli uspjeha u svome radu.

Cijeli sistem rada ispunjen je životnim optimizmom. Batini namještenici vjeruju u život i vole život. Vjeruju u sebe i u svoje sposobnosti, zato se ne boje života.

Samouprava radionica

Bata ne će da upadne u zabludu onih ljudi, koji tvrde da čovjek radi samo iz nevolje, zbog gladi. Vjeruje, da je smisao života u radu, u službi ljudima. Zato se kod Bate nastoji, da se ostvari ideja samouprave radionica i pojedinih odjeljenja. Bata-sistem stvara od najamnog radnika - radnika poduzetnika, koji samostalno misli svojom glavom. Radnik-poduzetnik, to je čovjek inicijative, koji nastoji da sa što manje uložena truda postigne što bolje rezultate, koji se bori protiv suvišnih gubitaka u radu i koji se stara da usavrši postojeće stanje i da stvori nešto novog i nešto baljeg.


Samouprava pojedinih odjeljenja izgrađena je na principu od producenta do potrošača. Mnogo sirovina po mogućnosti direktno od prvog producenta, a gotovi proizvod pod svojom kontrolom predaju potrošaču. Dakle, vrši se kontrola nad nabavom materijala, izradom i prodajom proizvoda. Čitav rad je povezan lanac desetina i stotina odjeljenja, od kojih svako pojedino odjeljenje ima pravo samostalne inicijative i ima izvjesnu gospodarsku samostalnost.

Samostalnost pojedinih odjeljenja sastoji se u ovome:

1.   Svako odjeljenje ima svog vođu, koji je odgovoran za rad, i za gubitak i dobitak odjeljenja.

2.   Ima svoj samostalni račun gubitka i dobitka s nedjeljnim obračunskim iskazom.

3.   Udio namještenika, i to vođe, odnosno majstora i radnika koji su 3 godine zaposleni u odjeljenju.

Uvađanje samouprave rada u svakom odjeljenju znači ne samo veliku promjenu, ne samo u poduzeću, nego naročito i promjenu kod samih namještenika. Ovakova organizacija rada probuđuje mozgove, tisuće namještenika počmu najedamput da razmišljaju o svagdanjim problemima, pokraj kojih su prije toga ćutke prolazili, a da si nisu dali truda da nešto izmisle, usavrše ili da nešto nova stvore. Sad ljudi počinju da razmišljaju o proizvodnji, o trgovini i o što savršenijoj službi potrošačima, narodu, a time i sebi i svojoj zajednici. Cijelo poduzeće, svi namještenici bez razlike, ma koji položaj zauzimaju, svi najedamput postaju radnici s poduzetničkim duhom.

Planski rad

Sav rad u poduzeću vrši se planski, prema planu, izradjenom točno unaprijed za pol godine ili za cijelu godinu, a eventualno i za nekoliko godina unaprijed. Cjelokupni rad poduzeća sastoji se od velikog broja planova, proračuna rada pojedinih odjeljenja. Ovaj radni plan razdijeljen je na dnevne planove, to jest na količinu rada, koji se ima izvršiti u jednom kalendarskom danu za 8 radnih sati, i to u petdnevnoj radnoj nedjelji. Poduzeće Bata je najveći neprijatelj svakog sretnog slučaja u radu, u proizvodnji i u prodaji. Sva odjeljenja rade točno prema planu. Proračuni odnose se na robu, na novac, zaradu, ukratko na sve činioce poduzimanja, a izražava se u procentima koliko ima da zaradi vođa odjeljenja, koliko radnici, a koliko poduzeće.


Ovi proračuni i ovaj planski rad izgradio je sasvim novog čovjeka, koji stalno gleda unapred, u budućnost, a nikad se ne obazire na prošlost. O prošlosti govori se samo onda, kad se uspoređuju rezultati rada sadašnji, s postignutim rezultatima rada u prošlim godinama. Ovaj živi i elastični rad vodi jednoj naučnoj, to će reći, svijesnoj radnoj djelatnosti svakog radnika. Veličina Batinog sistema je u tome, što je naučio svakog radnika i namještenika, bez razlike što je radio i koji je položaj zauzimao, znanstvenom ponašanju u radu. Znanstvenost u Batinom sistemu rada znači poznavati sve podrobnosti u radu i znati sve, što je u vezi s radom. Zato u Batinom sistemu rada ne postoji ni za koga nikakva tajna, pa ticalo se to nabave sirovina, proizvodnje, prodaje ili uprave poduzeća. Svaki čovjek zna sve podatke, koji su potrebni za uspješno vodjenje posla. Uspjeh nije ništa drugo, nego ostvarenje radnog plana, kvaliteta i dobitka. Zbog toga vise rezultati svake nedjelje na zidu svake radionice, zbog toga ne samo majstor zna sve cifre kalkulacije o potrošnji i o cijeni kože, nego ih zna i onaj radnik, koji tu kožu siječe (štancuje). Zbog toga ne zna samo poslovodja dnevni rezultat svoga rada, nego to zna i svaki njegov prodavač.

1. od 2
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #4 : Listopad 13, 2014, 23:58:49 »

Pobornici napretka

Vremenom sve zastaruje i prolazi, pa se to odnosi i na ljude i na mašine. Zato se kod Bate smatra, da je pogreška onih ljudi, koji ne će da shvate, koliko je važno za napredak i blagostanje pojedinca i cijeloga naroda, ako se zamijene stari običaji, postrojenja i metode novim, savremenijim i boljim.

 

-   Nikad više poslije Edisona ne će pobijediti petroleumska lampa niti lojanica nad Edisonovom električnom žaruljom;
-   nikad poslije Stevensona i Benza ne će pobijediti kolski prevoz putnika i robe s konjima nad željeznicom i automobilima;
-   nikad više poslije Gutenberga ne će pobijediti drvorez nad modernim štamparskim slovima, niti će ručna slova pobijediti moderni slagaći stroj;
-   nikad više poslije pronalaska strojeva za prošivanje obuće ne će pobijediti ručno prošivanje.

Ako bismo bili protiv tehničkog napretka, morali bi biti protiv svih trgovačkih škola i akademija, protiv svih tehničkih škola, kao i protiv tehničkih fakulteta, jednom riječju, morali bismo se povratiti na primitivan način života, jer ne bi smjeli odobriti niti postojanje željeznice, automobila, novina, knjiga, fotografija, radija itd. itd. Zato je Bata prijatelj svega onoga, što je novo i napredno, koje obećaje bolji i udobniji život nama novim i pokoljenjima, koja će doći poslije nas. Nekada je čovjek bio primitivni mučenik. Kao stoka, ljudi su radili i mučili se. Čovjek se je trudio i patio, ali to mu sve nije donosilo skoro nikakve blagodati. Istom poslije usavršavanja tehničkih pomagala i pronalaskom mašine, čovjek se više ne osjeća ispaćen i izmučen. Čovjek, nekada primitivni mučenik, postaje gospodarom i stvaraocem.

Privredno značenje

Granitna stijena Batinog sistema rada jesu jeftine cijene. Što znače jeftine cijene u gospodarskom životu naroda? Jeftine cijene omogućuju veliku potrošnju, velika potrošnja uslovljava veću proizvodnju, veća proizvodnja znači veću zaposlenost, a puno zaposlenje odstranjuje bijedu i neimaštinu, i stvara blagostanje. Zato se u našem narodnom i privrednom životu može donijeti koristi cjelini samo onda, ako se dade više maha slobodnom poduzimanju i ako bude većina onakovih poduzeća, koja će shvatiti značenje jeftinih cijena, naročito u ovakvim prilikama kao što je nerazmjer cijena agrarnih proizvoda prema cijenama industrijskih proizvoda.

 

Bata se rukovodi načelom da potrošačima pruži proizvode najbolje kvalitete i uz najjeftinije cijene, kako bi se i najsiromašniji čovjek mogao opskrbiti obućom. Uspjesi koje postizava u radu i sve veće i veće povjerenje potrošača, najboljim su dokazom ispravnosti rada i nastojanja poduzeća Bata. Da je potrebno službe i rada poduzeća Bata, najbolje ćemo se uvjeriti, ako malo zađemo u narod i vidimo, čim se sve obuva narod. Uvjerit ćemo se da mnogo i mnogo našeg siromašnog naroda nema šta da obuče na noge, već hoda boso, ne samo ljeti, nego i zimi, ili da hoda u starim i poderanim cipelama, u namotanim krpama, jer nema novaca da kupi ni ono, što mu je najnužnije potrebno za život.

Po državnoj statistici iz g. 1931., dakle prije podizanja tvornice Bata u Borovu, naša država uvozila je kožne obuće za 41.168.000 dinara, a sada uvozi samo za 462.000 dinara; za gumenu obuću naša je država

plaćala inozemstvu 21.500.000 dinara, a danas plaća samo 5.250.000 dinara. Iz ove kratke statistike jasno je, da je radom poduzeća Bata smanjen uvoz kožne i gumene obuće okruglo za 56 milijuna dinara godišnje i da je s ovom svotom rasterećena naša bilanca plaćanja.

Prije podizanja tvornice Bata u Borovu prosječna cijena g. 1931. bila je 250 dinara po paru, dok je danas prosječna cijena para cipela samo 50 dinara. Iz ove činjenice lako se vidi, koliko je naš narod zaštedio, ako uzmemo da naš narod godišnje prosječno troši 7 milijuna pari cipela.

Stvaranje novog čovjeka

Prošla su vremena romantike i raznih priča o lijepim i zlatnim starim vremenima. Današnji čovjek ne zadovoljava se s ovim uzdisajima, već gleda odvažno stvarnosti u oči i ne boji se zasukati rukave i stvoriti ponovno raj na zemlji i to danas, u doba modernog mašinizma i tehnike. To ovisi od ljudi s poduzetničkim i organizatorskim sposobnostima i od slobode poduzetničkog rada. Ako nema slobode poduzetničkog rada, onda to znači, da se ljudi moraju skučiti, da se sakriju u svoje kolibice, da budu skromni. A skromnost nije daleko od siromaštva.

 

Batini suradnici - kako se nazivaju svi namještenici poduzeća - pioniri su novog industrijskog života i vjesnici novog i boljeg života radnog naroda. Danas u poduzećima Bata radi preko 3 tisuće namještenika. Iz svih krajeva naše domovine i iz svih narodnih slojeva, skupilo se je preko 3 tisuće naših sinova i kćeri, da stvore uzornu zajednicu, koja treba da služi primjerom. Na posao su primani samostalni obrtnici ili zanatski pomoćnici, te ratari i švelje, odgojeni u duhu starih ideja, navika i predrasuda. Za sve ove naše ljude nova sredina i novi duh rada bio je nov i nepoznat. Zato je bilo potrebno, da se svi suradnici sistematski upoznadu s novim smjerovima i idejama, i novim načinom rada i mišljenja. Trebalo je u njima stvoriti i odgojiti osjećaj za zajednicu i stvoriti istovjetnost njihovih interesa s interesima općim i s interesima samog poduzeća, jer radna obitelj Bata nije osnovana i ne postoji samo za pojedince i za sadašnje naraštaje, nego i za buduće naraštaje, za cio narod. Da se to može postići, potrebno je, da suradnici suosjećaju s poduzećem i da vole rad, koji je njihov hranitelj i koji treba da vrši službu milijunima potrošača. Zato, kad nastanu teška vremena, kod Bate se ne jadikuje, nego se svi sa svojim starješinom Tomom Maksimovićem skupe u radionice i tu svi zajednički rješavaju način i iznalaze novi put rada i stvaranja. Svaki namještenik može svojim poštenim radom i moralnom sviješću postignuti najveće položaje. Polje rada je neograničeno, s toga oni koji se osjećaju jakima i sposobnima, koji imaju neslomljivu volju i izdržlji-vost, koji se ne boje preuzeti svaku odgovornost i koji vole istinski rad, mogu slobodno sebi prokrčiti put i zauzeti odgovarajuće položaje. Direktor poduzeća Tomo Maksimović, rekao je jednom prilikom, da čovjek, koji nema sređen obiteljski život, ne može biti dobar suradnik, a još manje vođa odjeljenja u poduzeću. Danas, kad posjetite tvornicu Bata u Borovu vidjet ćete na tvorničkim naseljima nastanjene obitelji namještenika, pune zadovoljstva i ponosni, što pripadaju velikoj radnoj zajednici Bata, koji iskreno i predano suosjećaju s poduzećem. U zajednici su ne samo za vrijeme rada, nego i poslije rada u privatnom, obiteljskom i društvenom životu i stvaraju duh harmonije i osjećaj međusobne ljubavi i ovisnosti.

 

U svijetlim, zračnim i prostranim radionicama njeguje se kult rada i plemenitog takmičenja, tko će bolje i tko više dati dobre službe i sebi, i poduzeću, i narodu. Natjecanje je baš ona sila, koja je podigla čovjeka od primitivnog životinjskog načina života do današnjeg stupnja civilizacije i kulture. U natjecanju vide obećanja sretnije budućnosti čovječanstva. U djelokrugu rada, Batine radionice nisu samo instruktori i praktične škole za znanstvenu obuku stručnog rada i sretstva za zaradu novca, već su one umne i moralne škole za stvaranje, podizanje i usavršavanje novog čovjeka, one su ognjišta morala, gdje se oplemenjuju vrline i usavršava karakter, gdje se priučavaju na disciplinu, na red, na dužnosti i odgovornosti, i na poštovanje čovjeka i rada. Tako isto izvan tvornice, u privatnom obiteljskom životu, stvara se novi čovjek. Svaki namještenik ima osiguran stan. U svijetlim, praktičnim i higijenskim stanovima vrije novi život. Tu se svaki radnik poslije rada može udobno i prijatno odmarati u krugu svoje obitelji. U Borovu ima i društvene razonode. Radnici imaju svoju blagovaonu, svoj tonkino, čitaonicu s biljarom, ping-pongom, svoj sportski stadion, svoju dvoranu za zabave i plesove, i svoju glazbu. Osnovana su također sva nacionalna i kulturna društva. Sve ovo svaki radnik može iskorišćivati, jer kod Bate vrijedi pravilo poslije dobrog rada, dobra zabava, jer čovjek u razonodi dobiva nove snage i nov podstrek za nova stvaranja.

 

Suradnici Bate uživaju stan od poduzeća s 3 sobe, kuhinjom, kupelji, podrumom i ostalim nuzprostorijama, za cijenu tjedno 30 dinara, i to pod uslovom, da oko kuće ne smiju podržavati vrtlarstvo, pošto uprava poduzeća stoji na stanovištu, da je to rad zemljoradnika, a ne industrijalnog radnika. Poduzeće je podiglo na tvorničkom naselju modernu školu s 4 razreda, koja se je pokazala već premalena, te poduzeće namjerava još ove godine da podigne školu s 12 razreda, s najmodernijim komforom i uredjajem. U ovoj školi moći će se djeca suradnika poduzeća pripremiti s takovim znanjem, koji će im osigurati egzistenciju, kad stupe u život.

Ne samo da je poduzeće podiglo školu na tvorničkom naselju o svom trošku, nego je poduzeće Bata podiglo modernu školu s 8 razreda i u selu Borovu, koje je od tvornice udaljeno 3 kilometra. Direktor poduzeća Bata stoji na stanovištu, da djecu treba spremiti već u školi za industrijalni rad i da u tim školama učitelji trebaju odgajati i pripremiti buduće direktore, koji će danas-sutra zamijeniti svoje roditelje.

 

Poduzeće je također izgradilo modernu zračnu luku s hangarima i cjelokupnom službom za snabdjevanje gorivog materijala, kao i hitnim popravcima nazrakoplovu. Zaslugom ovoga rada "Aeroput" je u stanju da svoje zrakoplove, koji kreću iz Beograda u Zagreb, uputi pravcem preko Borova, čim se koriste ne samo stanovnici Borova nego i iz obližnjih mjesta, kao iz Osijeka, Vinkovaca i dr. Kod pristajanja zrakoplova na zračnu luku Bata putnici su redovito i besplatno posluženi od poduzeća voćem, čokoladom ili mineralnom vodom. To je ta služba bližnjemu, na koju se nikada i nikojom prilikom ne zaboravlja.

Tako se evo već 5 godina, otkad postoji tvornica Bata u Borovu, stvara i izgrađuje novo, napredno industrijalno mjesto, sa svojom uzornom radnom zajednicom. Stvara se i širi jedno zaista socijalno poduzeće, koje daje mogućnosti dobre zarade svojim namještenicima i dobrih socijalnih uslova za udoban i jeftin život. Stvara se novi čovjek - čovjek stvaralačkog rada.

Obzor - Spomen knjiga 1860 - 1935
Zagreb, 01. 10. 1935

2. od 2
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #5 : Listopad 14, 2014, 00:03:04 »


50 GODINA MOĆNOG KOMBINATA NA DUNAVU - SOUR BOROVO

Gigant s desne obale Dunava - Borovo - danas zapošljava 20.000 ljudi

U nas su proslave stogodiš-njica tvornica i njihove proiz-vodnje još uvijek pomalo rijetkost; pedesetgodišnjice (i još više od toga) sve su više naša stvarnost, sve veće udaljavanje od pojma zaostale balkanske zemlje, čija je proizvodnja bila negdje na dnu ljestvice evropskih zemalja.

 

Proteklog mjeseca, lipnja 1981., svoj zlatni jubilej - 50. godišnjicu postojanja, zabilježila je i SOUR BOROVO, Jugoslavenski kombinat gume i obuće u Borovu. Središnja svečanost nije slučajno vezana za lipanj - i za datum 7. lipnja 1981. - jer se upravo toga dana, davne 1931. godine, u Borovu pojavila prva industrijski oblikovana i proizvedena obuća u nas. Dakako, i prije BOROVA (tadašnjeg BATE) bilo je u nas tvornica obuće, ali su to, najčešće, nešto veće i modernije radionice, u kojima je proizvodnja bila iglavnom kombinacija zanatske i industrijske proizvodnje.

Ondašnji BATA, prethodnik današnjeg BOROVA, donosi najmoderniju obućarsku tehnologiju, osposobljava isključivo mladu radnu snagu, na najbrži mogući način, uvodi svojevrsni batovski sistem proizvodnje i tzv. krušnog dinara - nastojeći da uz veliku tvornicu obuće stvori sve sadržaje potrebne zaposlenim radnicima, a zarađeni dinar, iz platne vrećice radnika, velikim se dijelom ponovno vraćao vlasniku iz Čehoslovačke, Bati.

Za samo osam godina postojanja u predratnoj Jugoslaviji, u vremenu od 1931.-1939. BATA je postao gigant i 1939. zapošljava već više od šest tisuća radnika.

 

Mnogima od nas ostalo je i do danas malo poznato da je tvornica BATA dobila ime po obitelji Tomaša i Antonjina Bate, čeških industrijalaca, koji su priču o svome fenomenu, što je obišla sav svijet, mogli zahvaliti ponajviše prvom svjetskom ratu, kada su stvorili ogroman kapital - radeći za tadašnju austrougarsku vojsku. Poslovnost i poslovnu lukavost i fleksibilnost nitko im nije nikada porekao, premda da su, veoma često, nicale o njima i veoma fino glazirane priče. Znale su, pogotovu u zemljama gdje je bilo i previše nezaposlenih, a u takvim se BATA ponajprije pojavljivao, biti sročene i tako da su iz usta njegovih ljudi zvučale bolje od današnjih akcija najvećih svjetskih propagandnih kuća jer su stvaraoci priča također bili proizvedeni u sistemu BATA, posebnim školovanjem.

Toliko je, eto, potrebno da se na najkraći mogući način kaže nešto o nekadašnjem obućarsko-gumarskom magnatu čija je vladavina u socijalističkim zemljama prestala, ali u mnogim zemljama zapada i izvanevropskim kontinentima još traje.

U ratu, BOROVO (tadašnji BATA), bar što se tiče borovske tvornice, stalno osiromašuje - pa će, za ratnih godina, zapošljavati samo oko 1.800 radnika - gotovo četiri puta manje nego u prijeratnim godinama.

Za 36 godina svoga postojanja u novoj Jugoslaviji, SOUR BOROVO porast će trostruko - u ljudstvu i svojim proizvodnim kapacitetima, otvarajući širom vrata, osobito posljednjih godina, i novim proizvodima, a ime BOROVA postat će poznato na svim kontinentima svijeta. Doći će, posebno za proteklih 30 samoupravljačkih godina, do naglog razvoja ovog moćnog kombinata, ali šest njegovih karakterističnih slova, po kojima je bio poznat kao obućarski gigant, sve će više biti prepoznatljivo i kao ime velikog proizvođača autoguma, gumeno-tehničke robe, proizvođača brojnih pomoćnih materijala za industriju obuće i gume - a danas i s veoma naglašenom orijentacijom na razvoj svoga kemijskog proizvodnog kompleksa.

Tekuća 1981. godina u cijelosti je godina zlatnog jubileja BOROVA - njegove pedeseto-godišnjice. Centralna proslava održana je 6. lipnja 1981., na način kako to čine sve velike proizvodne organizacije u nas i u svijetu - a BOROVO to danas u potpunosti i jeste. Jer, potrebno je ovdje reći i to da je ovaj veliki kombinat danas druga radna organizacija u SRH po vrijednosti proizvodnje, među 15 najvećih u Jugoslaviji prva u Jugoslaviji i na Balkanu po proizvodnji gume i obuće i jedan od deset najvećih evropskih proizvođača obuće i gume. [1]

Jubilarni znak 50-godišnjice (rješenje poznatog zagrebačkog grafičara i dizajnera Duška Bekara) simbolizira tri važne godine ovog velikog radnog kolektiva: 1931. godinu - početak proizvodnje, 1981. - sadašnji njen trenutak, te ukupnu brojku od 50 godina rada.

 

U njoj je, za one koji o tome manje znaju, sadržano svih onih pola milijarde pari obuće, što ih je BOROVO dalo domaćem i stranom tržištu za svog postojanja; tu su tisuće i milijuni kilograma autoguma i gumeno-tehničke robe i niza drugih proizvoda. Tu je i sav trud, žar, entuzijazam i samoodricanje tisuća borovskih radnika što su, u najtežim poratnim danima, uložili sve svoje snage da BOROVO ide korakom što ga nazivaju korakom od sedam milja. Tu su ljudi BOROVA, njegovo najveće bogatstvo, na čiju se vjernost moglo uvijek računati. U njoj su i dvije važne predratne godine BOROVA, 1938. - kada je započela proizvodnja prvih jugoslavenskih autoguma, a potoni 1939. godina - u kojoj se na tržištu pojavljuju i prvi jugoslavenski proizvodi gumeno - tehničke robe ...

O BOROVU danas, najbolje je u svom govoru, u povodu proslave 50-godišnjice, rekao predsjednik PO SOUR-a, dipl. inž. Nenad Krekić: Kombinat će ove godine proizvesti 8.850.000 pari gumene, 11 milijuna pari kožne i 1,6 milijuna PVC - obuće. Proizvest će i 36 tisuća tona autoguma, radijalne i dijagonalne konstrukcije, 11.600 tona gumeno-tehničke robe i mnoge vrste pomoćnih materijala, strojeva, alata te nastaviti s razvojem kemijskog kompleksa. BOROVO danas broji 20 tisuća zaposlenih, posjeduje 612 prodavaonica širom zemlje, [2] izvezlo je roba u ukupnoj vrijednosti od 109 milijuna dolara (u 1980. godini), dok je planirani izvoz za 1981. godinu negdje oko 140 milijuna dolara - uglavnom na tržišta čvrste valute, u gotovo 30 zemalja svijeta. To svrstava BOROVO u red najvećih izvoznika u našoj zemlji - pa otuda pohvale i nagrade s najviših mjesta - zbog upornog i stalnog doprinosa stabilizaciji naše privrede u ovom svjetskom kriznom razdoblju. Danas su svoj rad ljudi ovog giganta udružili u 11 privrednih grana, u kojima proizvode više od 4500 vrsta gotovih proizvoda; primjenjuju nekoliko desetina različitih tehnologija rada, a organiziram su u 30 osnovnih organizacija udruženog rada, 15 radnih organizacija, 9 radnih zajednica, 3 radne zajednice na nivou SOUR-a i Internom bankom sa svojom RZ.

Tako udruženi i organizirani Borovčani su u 1980 godini ostvarili 26,85 milijardi novih dinara prihoda. Razvijajući vrlo intenzivno svoj kemijski kompleks - taj će prihod rasti iz godine u godinu - jer točku na svoj razvoj ovdje nikad ne stavljaju i za nju ne znaju.

I radnički grad BOROVO mijenjao se usporedo sa svojom tvornicom. Brojni sportski objekti vrhunske kvalitete, mnogobrojni novoizgrađeni stanovi, razvijeni sadržaji kulturnog, rekreacijskog i sportskog života - sve to svrstava Borovo u red onih gradova u nas, koji su u Titovo vrijeme dosegli sve ono o čemu smo početkom pedesetih godina samo sanjali. A, sve je to stvorio radni čovjek Borova - svojim radom.

No Borovo je danas poduzeće koje hrani više od 50 tisuća ljudi iz svih krajeva naše zemlje - direktno i indirektno - i tako pomaže i onima što ne žive u Borovu, ali rade za Borovo.

Tako je i s ljudima s područja općine Vinkovci - kojih je više od 2.500, koji svoj život vežu za Borovo.

Ante Duić
Vinkovački list, 24. 07. 1981

______________________

2 [...] S preko 530 svojih prodavaonica diljem bivše, I. Jugoslavije [...]
[...] BOROVO danas (1980) posjeduje 612 prodavaonica širom zemlje. [...]

Mudra strategija Jana Bate glasila je: Ja ne plaćam dobre plaće zato što imam puno novca, nego ja imam puno novca jer plaćam dobre plaće.

Jan Bata je marljivo brinuo o cirkulaciji svog novca te je od svojih radnika napravio svoje konzumente. Tako su plaće - ne uvijek dobrovoljno - do zadnjeg dinara potrošene u njegovim trgovinama, restoranima, kinu, priredbama, mljekari, pekari, praonici rublja i i za razne sjajno organizirane zabave.

Bata nije svojim stanarima, na ogromnim poljima, dozvoljavao male vrtove tj. ni najmanji uzgoj voća i povrća. A ako se polje ne obrađuje, nije li svejedno "pase" li na njemu konj ili magarac?!

[...] Stvaranje novog čovjeka [...] Citat iz Obzora 1935
U I. Jugoslaviji, te u NDH, zatim u II. Jugoslaviji i evo sada ova Vlada stvara novog čovjeka. Novi čovjek je stvaran i na Golom otoku! A oni koji se nisu dali "stvarati" završili su na Križnom putu i u jamama. Teško je čovjeku pored svih tih političkih sistema ostati pametan!

Tek u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj seljak je dobio ono priznanje koje mu pripada. Seljak je u NDH zauzimao centralno mjesto. Hrvatska vlast je znala da samo zdrava poljoprivreda može riješiti probleme kao glad, siromaštvo i iseljavanje. Samo seljak garantira proizvodnju hrane i radna mjesta u ruralnim područjima.

Bata a kasnije Titova sekta stvorili su potpuno ovisnog čovjeka - društvo u kojem je seljak bio prisilno toleriran ali ne poštivan. Jer seljak, za razliku od radnika, samostalno misli i svoje mišljenje samostalno kaže.

[...]Batovci su teško prolazili u poratnom Borovu, budući da ih komunisti nisu voljeli [...] Citat Ante Duić 2000.
-   Titova sekta je voljela samo profit (dobit) što ga je donosila Bata.

Plan Titovog komunizma bio je uništiti privatno vlasništvo i privatnu inicijativu.

To znači da je od 1940 do 1980 tj. u razdoblju od 40 godina tj. u 35 g. komunističke Jugoslavije otvorene su 82 tj. godišnje 2,3 trgovine u cijeloj Jugoslaviji. Koji nparedak! Za usporedbu: Bata je u razdoblju od 1931 do 1939 tj. u OSAM godina otvorio 530 trgovina obuće u I. Jugoslaviji.

Da je u komunističkoj Jugoslaviji sve bilo bez buke, muke i s palačinkama vidimo i po tome što su ljudi masovno bježali (bez putovnice) iz zatvorenog jugoslavenskog kaveza, a tek od 1965 dobrovoljno odlazili na privremeni rad u inozemstvo.

Od industrije do arhitekture pa sve do Biruna, Titovi gmizavci nemaju stvarno s čim se ponositi osim na masovnu proizvodnju komadića crvenog pleha - crvenu petokraku - jer sve veliko i dobro, na prostoru bivše Jugoslavije, nije njihova zasluga bila. Ta Titova komunistička sekta živjela je ustvari jedan potpuno parazitski život. Živjeli su od tuđih (KuK) plodova, a kad je sve bilo pobrano onda od inostranih kredita za koje već neposredno prije smrti Tita 1980 nisu čak ni kamate mogli plaćati. S tim što se je Hrvatska po drugi puta pokušala riješiti jugo-srpskog parazita, rat je predprogramiran bio.

S Titovim komunizmom može se ponositi somo još onaj koji ima mozak jednog virusa (a, on ga nema i zbog toga je tako opasan).

MD
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #6 : Listopad 14, 2014, 00:06:47 »


NIJE SVE ZLATO ŠTO JE ŽUTO ...

 

TRAGEDIJA NA DUNAVU

Vinkovci, 6. kolovoza 1937 - U nedjelju navečer došlo je u blizini tvornice Bata na Dunavu do nesreće u kojoj su našle smrt dvije mlade Vinkovčanke i to 19 godišnje Ružica Hasel i Marija Novak. Ružica Hasel, kćerka šofera Josipa Hisela, bila je dulje vremena namještena u tvornici Bata, pa je od svoje zarade izdašno potpomagala svoje roditelje. K njoj je prije kraćeg vremena došla u posjete njezina prijateljica Marija Novak, koja je bila u službi kod ovdašnjeg poreskog činovnika g. Živanovića. Marija je napustila službu u nadi, da u tvornici Bata dobije namještenje. Obje prijateljice boravile su u nedjelju na lijevoj obali Dunava, pa su navečer zamolili jedno društvo, da Ih povezu na drugu stranu obale. U čamcu je bilo 11 osoba. Kada je čamac došao već u blizinu druge obale najedamput se isti prevrnuo i svi su se našli u vodi. Nastala je panika i akcija spašavanjao, pa su svi spašeni samo su se Marija i Ružica utopila.

Mrtvo tijelo Ružice Hasel izbacio je Dunav kod Sotina, 11 kilometara nizvodno od mjesta nesreće. Prevežena je danas u 3 sata poslije podne Batinim automobilom u roditeljski stan, na sajmištu, odakle je uz veliko učešće građana sahranjena na rimokatoličkom groblju.

Oko prezimena nesretne Novakove nastala je prava zabuna te su listovi javljali prvo da se utopila Turkova, pa Novak i Magjer. Druga žrtva Dunava ja zapravo Marija Novak, kćerka Lenke Novak, koja se preudala i dobila prezime Magjer, Ova tragedija izazvala je u gradu veliku sućut.

Hratski Branik, Vinkovci, 07. 08. 1937

 

NIJE SVE ZLATO ŠTO JE ŽUTO ...

Lice i naličje proslave tzv. praznika rada u Borovu

Naročito velikom pompom proslavljen je ove godine tzv. praznik čehoslovačkog poduzeća Bata u obližnjem našem Borovu dana 6.svibnja. Velike ovogodišnje pripreme popraćene poznatom bučnom batovskom reklamom nadvisile su sve dosadašnje. - Trgovinski upućeniji čitaoci sigurno će se sjetiti, zašto je to bilo potrebno?!

Sa malim iznimkama gotovo sva dnevna domaća štampa revnosno i servilno se prihvatila baš nimalo časne uloge - sluškinje moderne reklame, kao što je tamo u srednjem vijeku imamo analogni slučaj sa filozofijom u odnosu prema reilgiji.

Na spomenutu proslavu tzv. praznika rada među ostalima došao je zrakoplovom iz Čehoslovačke sam šef poduzeća g. dr. Jan Bata. Dopisnici dnevnih listova vidjeli su neke neopisive spontane ovacije radništva g. dr. Janu Bati kao i borovskom direktoru g. Tomi Maksimoviću.

Pokost same proslave i preopširno je prikazana u dnevnim listovima i ne nalazimo potrebnim da opisivanjem namjštene reklame zamaramo svoje čitaoce. Namjera nam je da u nekoliko riječi prikažemo naličje te proslave, što je svskako važnije i interesantnije.

Aranžiranje Batinih objekata u Borovu iziskivalo je jedan ogroman posao, kojeg je Batino radništvo moralo da izvrši besplatno, s povrh toga svaki je ridnik bio prisiljen da uzme tri bloka po 12 dinara za najavljeni besplatni ručak 12.000 gostiju. Sa patničkih lica par tisuću brojnog radništva tt. Bata u Borovu jasno se odazivala sva jadnost te velebne proalave takozvanog praznika rada na svakom koraku. Nigdje ni trunka vedrine i onih otvorenih izražaja i znakova spoatane životne radosti, što se inače javlja kao bezuvjetna posljedica svake stvarne prazničke svečanosti. Tjelesno i duševno izmučena lica kretale se poput bezizlažajnih figura nekog marionetskog kazališta po točno i detaljno izrađenom planu. To je stvaraost i bit te proslave, a sve je samo reklama blef. Dobro je okarakterizirala tu proslavu jedna radnica riječima: Sve Vam je to u stvari nalik truloj dasci dobro nalakiranoj.

Posebno je poglavlje najjača atrakclja te proslave, kojom se ovaj put uspjelo privući vrlo velik broj športske publike - gostovanje poznate momčadi visoke internacionalne klase Rome iz vječnog grada. Gledaoci su na toj utakmici imali prilike da vide zaista prvoklasni nogomet, ali ujedno ogromnu klasnu razliku protivnika. Roma je glatko i uvjerljivo tukla svog inferiornog protivnika Batu, koji se istakao jedino oštrinom i nedopuštenim nasrtajima. Rezultat je po s. s. g. Hibdiji iz Osijeka priznat u obliku 3:1 za Romu, a športaši su vidjeli 5:1, no sudac je radi navodnih offsida pardonirao Bati dva regularna gola.

Ta katastrofa Batinog nogometa poremetila je stil i utanačeni program čitave proalave po onoj konac djelo krasi. Nedjeljni revanš morao je poštopoto da izbriše ovu neprebolivu blamažu. I revanš je uspio ali jedino u samom brojčanom rezultatu. To je moralo biti. Sudac revanš utakmice nije bio onaj sa prvog susreta.

Dnevna beogradska štampa proglasila je tu pobjedu velikim uspjehom jugoslavenskog športa! Prevelika je smionost priređevača da se ne izrazimo drugačije, udariti cijenu ulaznici na improviziranom sjedalu od obične neizglađene daske sa 50 dinara!

Smatrali smo svojom dužnošću, da kao nezavisan objektivni list iznesemo pred svoje čitaoce istinu. Od zgode do zgodo osvrnut ćemo se jop prema potrebi na prilike u nedalekom Borovu, a napose ćemo na vrijeme upozoriti svoju čitalačku publiku, da u buduće više ne nasjeda vještoj bučnoj reklami, kako ne bi došla u nečastan položaj štafaže pojedincima velikih pretenzija i bolesnih ambicija.

Hratski Branik, Vinkovci, 14. 05. 1938

 

NESREĆA U TVORNICI

U vinkovačku bolnicu dopremljen je radnik Šerif Hadžizukić kojemu je stroj u tvornici Bata u Borovu zahvatio desnu ruku i zdrobio šaku tako, da će se prsti morati amputirati.

Hratski Branik, Vinkovci, 29. 10. 1938

 

SMRTNA PROMETNA NESREĆA

U petak 19. 08. poslije podne smrtno je nastradao na industrijskom kolosjeku manevrpsta tvornice Bata u Borovu 42. god. Mihajlo Zoranović, oženjen otac troje neopskrbljene djece. Za vrijeme manevriranja na tvorničkom industrijskom kolosjeku u samoj tvornici koja ima vlastite vagone i lokomotive, Zoranović je prilikom prikopčavanja vagona na neobjašnjivi način dospio pod točkove vagona koji su ga smotali pod sobe. Po čitavom tijelu strahovito iznakažen prevezen je Zoranovič sa posljednjim znacima života u vinkovačku bolnicu, ali je već na putu podlegao strašnim ozlijedama.

Hratski Branik, Vinkovci, 26. 08. 1939

 

OTPUŠTENO 245 RADNIKA

Vinkovci, 12. travnja - Upravitelj ispostave Radničke komore iz Vinkovaca g. Marijan Bosančić boravio je jučer u Vukovaru gdje je obavio pregled rada povjereništva Radničke komore. Ustanovljeno je, da je tt. Bata u Borovu otpustila 400 radnika i da im je 14 dnevni otkaz isplaćen tek na intervenciju Radničke komore. Tvrtka Stalin otpustila je 25 radnika. Otpusti ovih radnika imalo bi se tražiti u pomanjkanju sirovina.

Hratski Branik, Vinkovci, 13. 04. 1940

___________
Drugi svjetski rat na području Jugoslavije započeo je 06. 04. 1941

 

KATASTROFA PUTNIČKOG AEROPLANA

U utorak 22. 10., oko 4 sata poslije podne, došlo je kod aerodroma u Borovu do strahovite aeroplanske nesreće u kojoj je životom stradalo 5 putnika i tri člana posade. Pri uzletu na putu u Zagreb strovalio se aeoplan iz visine od oko 100 metara, vjerojatno uslijed kvara na motoru. Ova teška nesreća izvela je u bližoj okolici te diljem domovine dubok dojam.

Hratski Branik, Vinkovci, 26. 10. 1940

 

BIVŠE VODSTVO TVORNICE BATA

Hrvatska Obnova Đakovo piše:

Tek nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske uspjele su izaći u širu javnost vijesti o prilikama u tvornici Bata n Borovu. U upravi tvorničkih poduzeća u Borovu, Brčkom, Strumici i još nekim mjestima, bilo je 14 Srba, 12 Čeha, 1 Nijemac i l Hrvat po rođenju. Članovi ravnateljstva i šefovi odjeljenja imali su godišnje plaće do pola milijuna dinara. U tvornicama su bile zaposlene i nedorasle radne sile. Radili su dječaci i djevojčice od 15 i 16 godina. Prilikom isplate tjedne plaće često su radnici dobili jedva 60 dinara gotovine, jer su im činili velike odbitke na globe, takse, Sokol, Crveni križ ili im je ustegnuta plaća, jer je dotično odjeljenje tokom tjedna imalo gubitak. Protiv toga nije se mogao, niti smio buniti, jer bi inače bio otpušten iz tvornice. Ravnateljstvo su sačinjavala ova lica:

-   Tomo i Stevo Maksimović,
-   Momčilo Nedeljković,
-   Berislav Jeričević,
-   Antonin Tichaček,
-   Nedeljko Kondić,
-   Dejan Purkov i
-   Stevan Pamučina.
U tvornici je službeni jezik bio srpski. Sve Batine novine i časopisi pisani su ekavicom[/u]. Danas je poduzeće Bata u hrvatskim rukama i već se osjeća potpuno novi duh.˝

Pročitavši gornje - čemu se ne može ništa oduzet, već samo dodati - sjetih smo se, kako je ovo poduzeće imalo i svoju odličnu informativnu službu koja je pratila sve, što se moglo osvrnuti na poduzeće Bata, pa je prema tomu poduzelo ˝potrebno˝ za zaštitu interesa poduzeća. Sjećamo se još svi iz bliže i daljne okolice tvornice Bata kako je isto poduzeće na veličanstven način proslavljalo Đurđevdan kao tvornički radnički praznik.
Slučaj je htio da se je prije nekoliko godina na takovoj proslavi našao i suradnik Hrvatskog Branika koji je na toj umjetno postavljenoj svečanosti imao prilike da od samih tvorničkih radaka sazna i naličje tih đurđevdanskih proslava tj. samu bit radnika u tome poduzeću. Kako je isti novinar svoje dojmove sa te slave i naličje objelodanio u Hrvatskom Braniku došao je ovaj naš provincijski tjednik pod udar Batine obavještajne službe i u nemoć ničega jačega, obustavljeno je daljnje oglašivanje poduzeća u Hrvatskom Braniku, što je ostalo do dana današnjeg. Ostalim listovima koji su bili tolerantni prema tom poduzeću, poklonilo je i poduzeće svoju punu pozornost u vidu permanentnog oglašivanja svoga poduzeća. - Iznijeli smo prednje u vidu sjećanja i da prikažemo da se i o listovima vodi računa, a uzgred spominjemo, da taj postupak prema Hrvatskom Braniku nije bio jedinstven, već je list i njegova okolica bila pod udarom i onih ustanova i poduzeća o kojima mnogi i slutio ne bi. No o tom, po tom.

Hratski Branik, Vinkovci, 12. 07. 1941

 

VJENČANJE

U subotu vjenčali su se u rimo-kat. crkvi g. Branko Balić tajnik generalnog ravnateljstva tt Bata iz Borova sa gđicom Josipom Francizi. Kumovali su gg. dr. Tomislav Bulat, generalni ravnatelj tt. Bata i Pavao Dill, činovnik gradske štedionice u Vinkovcima. Za vrijeme vjenčanja pjevao je na koru HP i GD Relković jer je g Balić tajnik bratskog hrvatskog pjevačkog društva Tomislav u Borovu.

Hratski Branik, Vinkovci, 14. 02. 1942

 

NAGRAĐENI NAJSTARIJI RADNICI TVORNICE

Proslava 25 godišnjice kombinata

Borovo počela je u subotu, 21. srpnja svečanom sjednicom radničkog savjeta ovog kolektiva. Referat o razvoju i uspjesima kombinata Borovo podnio je predsjednik radničkog savjeta Marko Piljanović. Prikladne poklone povodom 25-godišnjice Kombinata predsjedniku radničkog savjeta predali su predstavnici tvornice obuće Nada Dimić i Franjo Gorjup iz Zagreba i Hempra iz Beograda.

Na svečanoj sjednici radničkog savjeta, nagrađeni su i ovi najstariji radnici kombinata Borovo: Vlado VESELINOVIĆ, Ljubomir TRBIĆ i Boško MAKSIMOVIČ. Pozdravna pisma povodom jubileja borovskog kombinata uputili su: Predsjednik Republike Josip Broz -Tito, predsjednik Sabora NR Hrvatske Vladimir Bakarić, podpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća Svetozar Vukmanović - Tempo i predsjednik Izvršnog vijeća NR Hrvatske Jakov Blažević.

Svečanoj sjednici radničkog savjeta povodom 25-godišnjice postojanja kombinata Borovo prisustvovali su, između ostalih: Todor Vujasinović, predsjednik Savezne industrijske komore, predstavnici Udruženja poduzeća za industriju vune i kože, predstavnik Saveza sindikata, predstavnici nekoliko kombinata srodnih poduzeća u zemlji, te Mirko Lacković, sekretar Kotarskog komiteta SKH, Vujo Divjak, predsjednik Narodnog odbora kotara, Vlado Togunjac, podpredsjednik NOK, Ilija Bekić, tajnik NOK, Jovica Prodanović, načelnik Sekretarijata za unutrašnje poslove NOK, Sulejman Kikić, sekretar Općinskog komiteta SKH Vukovar, Lazo Popović, predsjednik i Brano Majski, podpredsjednik Narodnog odbora općine Vukovar i Milenko Stanković, javni tužilac za područje bivšeg vukovarskog kotara. Sa svečane sjednice upućen je pozdravni brzojav Predsjedniku Republike drugu Titu, nakon čega je priređen ručak za oko 400 osoba. Poslije podne održana je prijateljska nogometna utakmica između Spartaka iz Subotice i domaćeg Borova, a na večer je bio priređen prigodan kulturno-zabavni program u dvorani Radničkog doma.

Za izgradnju tvorničkih postrojenja i stambenih zgrada oko njih, Tomaš i Jan Bata, uložili su do Oslobođenja 256.980.000 dinara. Nove tvornice proizvodile su 1931. godine kožnu i gumenu obuću sa 150 radnika. Vremenom su se one proširivale, tako da su se ubrzo pretvorile u kombinat gume i obuće, jedini te vrste i veličine, ne samo u Jugoslaviji, već i na Balkanu, koji je 1939. godine upošljavao 4.640 radnika i službenika. Proizvodnja je iz godine u godinu rasla, tako da je za 25 godina rada kombinat Borovo proizveo oko 138 milijuna pari kožne i gumene obuće u oko 230 raznih modela, u stvari toliko, koliko sva ostala obućarska industrija u našoj zemlji. Pored toga, proizvedeno je oko 9.000 tona tehničke i druge gumene robe.

Čitav život i rad u kombinatu Borovo prije rata imao je izrazito kapitalistički karakter[/u], kako u pogledu organizacije rada, tako i u odnosima između radnika i poslodavca. Nejednakost, korupcija, privilegije - to su značajke, koje su karakterizirale Batin sistem[/u], pored onih općih eksploatatorskih metoda[/u]. Učešće radnika u bilo kakvom konsultovanju, a kamoli upravljanju, bilo je, naravno, isključeno. Bilo je doduše pokušaja, da se tako nešto provede, ali oni, koji su na tome radili, bili su brzo eliminirani iz tvornice. U Borovu je vladao kult svetosavlja i đurđevdana, što je imalo zadatak apolitizirati radne ljude, kako bi se oni što više udaljili od naprednih ideja, i kako bi njihova revolucionarna svijest otupila. Za svoje vjerno služenje režimu i Bati, pojedinci, pretežno rukovodeći ljudi, ubirali su krupne nagrade u plaćama i masnim kontima. Raspon u primanjima između većine radnika i onih povlaštenih kretao se u razmjeri 1:10 a kod šefova i članova direktorija 1:50, pa čak i 1:100.

Takvom odnosu u proizvodnji i odnosu između lasnika i onih koji rade učinila je kraj naša Narodna revolucija, u kojoj je vidnog učešća imao i napredni pokret među radicima kombinata Borovo. Korjenitu i revolucionarnu izmjenu učinilo je ono, što je uvjetovalo da se i na ulazu u kombinat Borovo stavi metalna ploča sa uklesanim riječima: Ovo poduzeće predato je na upravlanje radnom kolektivu ... Nestalo je eksploatacije, korupcije, privilegija i nejednakosti. Radnici sami upravljaju u ime zajednice sa sredstvima za proizvodnju i dijelom viška rada, a ostalo ide na izgradnju socijalizma u cijeloj Jugoslaviji. To je i učinilo, da su radni ljudi Borova za vrlo kratko vrijeme potpuno ovladali proizvodnjom, da podižu vlastite mlade kradrove, i da su radnici svi zajedno dali veliki prilog u obnovi naše ekonomike poslije rata i izgradnji socijalizma poslije toga. Oni će se i nadalje nalaziti među prvima u daljnjoj borbi za socijalizam, socijalističke odnose među ljudima i bolji i srećniji život radnih ljudi naše domovine.

V. K., Vinkovački list, 27. 07. 1956
___________
Citat iz 1956: Nestalo je eksploatacije, korupcije, privilegija i nejednakosti.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #7 : Listopad 14, 2014, 00:12:08 »

Borovo Selo 2. 5. 1991.

<a href="http://www.youtube.com/v/ldpjWrQXa9c?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/ldpjWrQXa9c?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

Borovo Selo 2. 5. 1991.

<a href="http://www.youtube.com/v/hvzENRCKhMI?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/hvzENRCKhMI?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

4. srpnja 1991
-U Borovu Naselju u kući Hrvata točno u 12 sati eksplodirala eksplozivna naprava, a potom započeo napad na Borovo Naselje.
-napad na Borovo Naselje u popodnevnim satima pretvorio se u kontraudar Zbora Narodne garde i Hrvatske policije. U sukob se umiješala i jugo-vojska, koja je upotrebljavala teško oružje. Četnici pucali i u pripadnike jugo-vojske, koji su htjeli ostati po strani. Do večeri ZNG očistio Borovo Naselje od terorista i četnika.

1. kolovoza 1991
-Hrvatsko žito uz pratnju tenkova i dalje se otprema u Srbiju.
-Iz Borova Sela traže da bolnice u Novom Sadu i Somboru budu spremne za prihvat ranjenika i da se u Dalj i Borovo Selo pošalje veći broj liječnika. Za to vrijeme u Mirkoveima, uz pomoć vojske, s tri stotine hektara hrvatske zemlje, žanju žito.

2. kolovoza 1991
-Eksplozije, pucnjava, pokreti vojske -stalno su stanje na vukovarsko-vinkovačkom području. Isto je i na području Iloka, gdje je tenk srušio dalekovodni stup. Tenkovi su od Šida do Iloka raspoređeni i spremni za agresiju. Vjerojatno se čeka da se odveze sve žito. Tihom okupacijom jugo-vojska kontrolira područja od Dunava, od Borova Sela, do Markušice.

8. kolovoza 1991
-Tijekom protekle noći Borovo Naselje i Vukovar napadani su s vojvođanske strane i s brodova na Dunavu te iz Trpinje i Borovu Sela.
-Tijekom noći i u Iloku pacano s mosta "25. svibnja".
-Jugo vojska zaposjela farmu "Orlovača" koju koristi za napade na Borovo Naselje. Tu je izbio i sukob između jugo vojnika i četnika, odnosno oficira jugo vojske, a pucalo se na one što su htjeli pobjeći iz jugo-vojske.
I dalje, u pratnju jugo vojske, za Srbiju se odvozi pšenica

9 kolovoza 1991
-Tijektom protekle noći pucano na Borovo Naselje, te na ZNG u Iloku i policiju u Tovarniku. Četnici i jugo-vojska sve su nervozniji, a Ilok je sve okruženiji od srpskih oklopa.

14. kolovoza 1991
-Tijekom noći napadnuto Borovo Naselje i Vukovar topovima i minobacačima s brodova na Dunavu, te iz Trpinje i Borova Sela. Sve što se događa ukazuje da je to pravo ratno stanje i da o tome, da je tako u drugim dijelovima Hrvatske, nema razumijevanja.

25. kolovoza 1991
-Počela je bitka za Vukovar. Bitka za Vukovar najveća je i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. JNA je uz pomoć srpskih paravojnih snaga 87 dana držala u opsadi hrvatski grad Vukovar, od kolovoza do studenoga 1991. godine. [1]

30. kolovoza 1991
-Ujutro je na Vukovar i Borovo Naselje otvorena minobacačka vatra, zatim topnička iz četničkih uporišta, a potom se u napad uključuju brodovi riječne ratne flotile, pa zrakoplovi, a onda i vojvođanska strana Dunava topovskim plotunima.

4. rujna 1991
-Cjelodnevni napad na Vukovar, Borovo Naselje i Bogdanovce u 20 sati su pojačani, a danas je jedanaesti dan stalnih borbi. Može se reći da je napada uspio samo u razaranju i ubijanju.

6. rujna 1991
-Vinkovački predsjednik Tihomir Zovak pozvao je građane da dojave svaku pojavu pete kolone i rekao: Svi oni koji žive s nama, a pucaju nam u leđa, biti će nemilosrdno kažnjeni i likvidirani.

7. rujna 1991
-Krizni štab Vukovara i Borova Naselja danas je objavio da su pogođene sve škole, a neke i uništene. Pogođene su crkve: katolička, pravoslavna i grkokatolička. Uništenje veći dio industijskih kapaciteta. Jedino je čitav za sada hotel Dunav, jer im očito služi za orijentaciju.

9. rujna 1991
-U 22:30 sati, prema već ustaljenom rasporedu, koordinirani sa svih strana, napada se i razara Vukovar i Borovo Naselje. Branitelji su čvrsti kao stijene i sve je čvršća njihova obrana.

10. rujna 1991
-Danas se nastavlja četničko dovlačenje novih snaga, a pristižu i srbijanski rezervisti. Riječ je o većem broju kamiona koje prate tenkovi. Ti su kamioni puni vojske.

12. rujna 1991
-U Vukovaru borbe traju već osamnaest dana, a noćas su udari bili na Borovo Naselje, Lužac, Bogdanovce i Mitnicu.

13. rujna 1991
Zbrinjavanje borovskih mališana
-Akcija Đakovačke biskupije i Crvenog križa-

Na proputovanju iz Borova Naselja za Đakovo u srijedu se u našem gradu zaustavila grupa od 112 borovskih mališana, koje su dočekali i pozdravili prečasni Tadija Pranjić, dekan vinkovački, prof. Marko Landeka, član Izvršnoga vijeća Skupštine općine, te Mato Ivančić i Zvonko Domaćinović iz Općinske organizacije Crvenog križa.
Od gardista koji su dopratili male Borovčane saznali smo da je sve teže izvesti djecu iz naselja zbog nasrtaja terorista koji ni ovu grupu nisu propustili bez puškaranja. Lakše je ozlijeđeno dvadeset mališana, koji su u protekla dva tjedna boravili u skloništima, te počeli poboljevati. Pridodamo li tome i stalne napade na Borovo Naselje i sami smo zaključili da je djecu trebalo zbrinuti i omogućiti im koliko toliko normalan život. Djeca su u dobi od 4 do 6 godina, a u Đakovu će biti smještena u tamošnje porodice u sklopu akcije pomoć Đakova Vukovaru koju zajednički organiziraju biskupski ordinarijat Đakovačko-srijemske biskupije i tamošnji Crveni križ.

14. rujna 1991
-U Vukovaru se zračni napadi smjenjuju s topničkim i raketnim udarima, a pridružuju se i brodovi s Dunava. U zračnom napadu pogođena je ponovo zgrada "Vutexa". Vukovar vapi za pomoći, posebice u braniteljima i oružju. Marka Landeku, koji je vozio kruh u Borovo Naselje, branitelji su dočekali pitanjem zašto nam nisi dovezao oružje?.

15. rujna 1991
-Danas se u Vukovaru produžava jučer započeta ofenziva na Sajmište, a također i na Borovo Naselje. Jučer je agresor imao više od sto mrtvih.
-Od 10 sati traje do sada najveći pritisak na Vukovar i Borovo Naselje. U borbu se uključuje veći broj tenkova koji su krenuli Trpinjskom cestom. Mudrim zapovijedanjem i neobičnom hladnoćom Blago Zadro pustio je tenkove da uđu duboko u ulicu, a onda je započelo uništavanje i Trpinjska postaje groblje tenkova.

26. rujna 1991
-Vukovar i Borovo Naselje napadani su cijele prošle noći iz Dalja.
-Tijekom prijepodneva u Vukovaru i Borovu Naselju, borbe su nastavljene, a tako će biti tokom cijelog dana.
-U osvojenim mjestima haraju srpski pljačkaši.

27. rujna 1991
-Vukovar i Borovo naselje napadani su s više od 350 projektila i za vrijeme boravka Europskih promatrača u Vukovaru.

1. listopada 1991
-Nakon što su neprijateljske snage zaposjele Petrovce, silovito su se okomili na Vukovar i Borovo Naselje, iz svih smjerova i svim oružjem.

4. listopada 1991
-Vukovar i Borovo Naselje uz Bogdanovce na udaru su jutros već od 4 sata.

7. listopada 1991
-Napadi na Vukovar i Borovo Naselje i to topovima s većih udaljenosti - trajali su cijelu proteklu noć - nastavljaju se i jutros.
-U 9:13 i 17:00 sati na Vukovar i Borovo Naselje jurišalo je neprijateljsko pješaštvo, no svaki put bezuspješno i moralo se povlačiti preko svojih poginulih.

8. listopada 1991
-Sve je više vijesti o bezobzirnoj pljački osvojenih hrvatskih sela. Odvozi se pokućstvo, bijela tehnika, televizori, a sve to se prodaje po gradovima u Vojvodini i Srbiji na njihovim tržnicama.
-Većina onih koji su nesrbi, a ostali su u svojim mjestima, odvedena je u logore.
-Na Vukovar i Borovo Naselje, te Bogdanovce cijeli dan padaju granate. U Zapovjedništvu kažu da agresor čini manje pokrete radi zauzimanja boljih pozicija.

10. listopada 1991
-Već u 7:00 sati počeli su novi napadi na Vukovar i Borovo Naselje. Iz smjera petokolonaške utvrde Petrova Gora i vojarne, tenkovi i pješaštvo krenuli su na Sajmište gdje se već duže vrijeme vode uglavnom borbe prsa u prsa.
-Mile Dedaković "Jastreb" zapovjednik obrane Vukovara upućuje apel za pomoć u kome se kaže da se nalaze u Vukovaru pred odlučnim trenucima i da jučerašnji dan pokazuje da agresor tu ima namjeru ići do kraja, do uništenja ljudi i grada. Dalje se zamjera što se u Hrvatskoj već osam dana razmišlja kako dopremiti hranu, a ne oružje, a branitelje prije svega zanima oružuje.
-U Vukovaru je u nekoliko sati napada palo više od tri tisuće teških projektila, a borbe koje su danas vodene prema ocjeni Zapovjedništva, prelaze po silini sve dosadašnje.
-Na Vukovar i Borovo Naselje krenulo je više od tisuću neprijateljskih vojnika uz podršku tenkova i topova. Na više smjerova od 17:00 sati neprijatelj je zaustavljen. Branitelji se čude da nema podrške od Osijeka i Vinkovaca, a na područje Šida stiže nova pojačanja agresoru.

20. listopada 1991
-Vukovar i Borovo Naselje nalaze se od jutros pod topničkom i raketnom vatrom, no nema pokušaja da se nešto učini pješaštvom, a to se tumači činjenicom da su proteklih dana pretrpjeli velike gubitke.

22. listopada 1991
-Vukovar i Borovo Naselje su pod stalnom topničkom i raketnom vatrom. No, i dalje nema pokušaja pješačkih udara, uostalom kao i na cijelom vukovarsko-vinkovačkom ratištu.

23. listopada 1991
-Jutros u 8 sati prvo su se pojavili helikopteri koji su izviđali. Oko 10 sati vinkovačko i vukovarsko područje nadlijeću izviđački zrakoplovi. Na cijelom području oglašena je zračna opasnost.
-U 12:30 sati Vinkovci su napadnuti topništvom, a nedugo potom i s višecjevnim raketnim bacačima. U 18:00 sati se taj napad pretvara u opću kanonadu, a iste su vijesti iz Vukovara i Borova Naselja.

 

Od 18. do 22. studenoga 1991. godine pripadnici tzv. JNA i njihovi četnički pomagači do temelja su uništili ne samo tvornicu BATA nego i vrijednu povijesnu dokumentaciju jedne od najvećih tvornica uopće u ovom dijelu Europe. Nesrpsko stanovništvo je protjerano iz grada, mnogi ljudi su ubijeni, velik broj ih je završio u srpskim koncentracijskim logorima u Srbiji, među njima i vukovarski franjevci, pater Ante Perković i njegov kapelan pater Ivan Mikić, dušobrižnici župe sv. Josipa Radnika u Borovu naselju, te časne sestre članice Milosrdnih sestara sv. Križa iz Đakova.

1. od 2
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #8 : Listopad 14, 2014, 00:14:20 »


Otići će oni

Krik u tami. I bol, i plač, i bol....
Na hladnoj zemlji mrtva tjelesa,
blatna, krvava.
Da, bili su sretni, veselili se
zajedno.
Sjećam se kad su u sumrak pričali
o životu, o prijateljstvu, o ljubavi.
"Vječno ćemo biti zajedno", reče tada
dječak djevojčici, djevojčica dječaku....

Ali, crna ptica smrti nadvi se
nad naš dom i čeka.
Ne ide, ona samo čeka.
Život ovaj samo je veliki maskembal
bio.
Započe točno u ponoć i divno je bilo,
divno sve do jutarnjih sati.
A pnda, skinuše. ONI svoje maske i
umjesto lijepih prinčeva, pojaviše se
prištave, otrovne, nezasitne žabe.

Ugrizaju one nemilice i krv se naša
našom zemljom lije, no dovršiti
prljavi posao svoj NIKADA NEĆE.
Jer, mi smo vječni, mi smo sadašnjost
i budućnost.
U nama ima duše, ima srca, ima ljubavi...
Bog je naša nada. I pobijedit ćemo,
ja to znam, svi to znaju.

Odlazit će crne aveti krvavih haljina,
pogrbljeni, stari, posramljeni. A onda....
Obasjat će nas tople zrake jutarnjeg sunca.
Na našoj muci niknut će novo cvijeće ljubavi.
I ponovo će se naći djevojčica i dječak,
nastavit će svoj silom prekinuti san
i bit će sretni, sretni ZAUVIJEK.

Danijela Petričevič,
Vinkovci Ervenička 36, 4. rujna 1992

Mnogi su napustili Borovo Naselje 1991., a ja sam ostala i nije mi žao

Sve su priče iz Vukovara slične, a opet toliko različite. Brojni životi stali su ujesen 1991. godine, neki su zauvijek zaustavljeni, a oni koji su ostali, koji su preživjeli pakao Vukovara, tu su da pričaju svoje priče kako istina nikada ne bi bila zaboravljena. Iako je znam godinama, svoju priču ovih dana prvi mi je put ispričala Larisa Janičev Stojanović, Vukovarka, danas nastanjena u Vinkovcima, koju je rat zatekao vrlo mladu. Dok priča uspomene samo naviru... "Imala sam tek 18. Rat je kod nas tog proljeća počeo s prvim četničkim barikadama u Borovu Selu. Ja sam tada trebala biti nekako mladenački bezbrižna, ali to je kod nas u Borovu Naselju i Vukovaru bilo nemoguće biti te 91., kaže Lara, kako je prijatelji zovu. S 18 život je lijep, zabavan i zaigran, živi se punim plućima, osim u Vukovaru 1991. godine. "Tog svibnja, prvi sam se put zaljubila. I to jako, intenzivno. I bilo je obostrano. Ljubav je stanovala u svakoj mojoj pori. Disala sam sretno, ali ipak je bilo ono nešto u zraku što me je na trenutke gušilo i zabrinjavalo. Kao svi tada moji normalni vršnjaci, nisam imala priliku slobodno voljeti, viđati se po disco klubovima, parkovima i kafićima, plesati i smijati se jer se već naveliko pucalo toga ljeta", kaže. Iako su brojni njeni prijatelji napustili grad, njena obitelj odlučila je ostati na kućnom pragu i po cijenu svog života braniti ga. Za nas je to bilo normalno jer nam je Domovina krvarila. Mnogi su napuštali Naselje. Nama to nije palo na pamet. Nikada si ne bismo takvo što oprostili kad nam je već dragi Bog dao priliku sudjelovati u stvaranju tako nečega veličanstvenog poput vlastite države", kaže. Odmah se priključila Crvenom križu, zatim Civilnoj zaštiti, a nedugo zatim i ZNG-u. Kako su je gledali kao ženu? Kaže, nisu je čudno gledali. Njenim prijateljima, suborcima bilo je sasvim normalno da je uz njih. Bilo je jako puno žena i svaka je na svoj način dala doprinos u ratu.

U ratu, često je bila u situacijama opasnima po život. Danonoćna granatiranja, bombardiranje prve lokacije zapovjedništva satnije u dječjem vrtiću u Borovu Naselju, opsada Naselja, zarobljavanje u krugu Tvornice gume i obuće "Borovo"... bila su traumatična za sve koji su se tamo zatekli. Pripadala je 4. satniji legendarne 3. bojne i radila poslove satnijskog dočasnika. Skrbila je o vrlo važnim podacima o svakodnevnom stanju ljudstva i tehnike, nikada ne dovodeći u pitanje tajnost istih, radila je na evakuaciji civila. Sanitet, logistička potpora, podjela hrane, lijekova, cigareta, namirnica, odjeće, ali i odlasci na položaje koji su bili u nadležnosti moje satnije...dio su poslova. "Sjećam se jednog od milijun minobacačkih napada neprijateljske vojske. Pucalo je sa svih strana, a počinjao je i minobacački napad. Trčeći, uletjeli smo u razbijenu trgovinu i bacili se na pod pun krhkotina stakla, pokidanih i razvaljenih polica, oštećenog i razrušenog zida, razbacanih stvari... Kroz glavu mije tada prošla misao: Bože, koliko sam puta ovdje stajala u redu i plaćala kućne potrepštine. Sjetila sam se i svog kuma koji je došao u taj isti razrušeni dućan te na blagajni ostavio svoje podatke i podatke o "kupljenom" artiklu te na papirić napisao da će on sve platiti kada rat završi. Tada sam se glasno nasmijala. Bože, kako u ovoj situaciji da se sjetim baš toga?, upitala sam se. Anegdote u smrtnoj opasnosti, pomislih, ne mogu vjerovati", priča Lara samo jednu od situacija kojih je u ratu bilo puno.

Što je bilo s prvom ljubavi, pitamo je. Njihova veza tih mjeseci bila je nemoguća, pisma su stizala redovito po nekim prijateljima, a On se uspio izvući iz Vukovara u proboju. Pisma, koja možda još uvijek negdje postoje, svjedoče o jednoj čistoj i nevinoj ljubavi koju ni neprijatelj nije mogao ubiti. Danas nisu skupa, no rado Ga se sjeti jer ju je, između ostalog, i ta ljubav držala i vodila u najtežim danima te ratne godine.

Dani u Borovu Naselju bili su poput horora. Danonoćna granatiranja i pogibije meni dragih i poznatih ljudi bivali su sve češći. Stanje je svakim danom bivalo sve teže, branitelji umorniji, ali i odlučniji u borbi protiv neprijatelja, tko zna koliko puta nadmoćnijeg i u ljudstvu i u tehnici. Sjećam se trenutka kada nam je poginuo prijatelj. Mislim da mi je taj trenutak u samom početku najteže pao. Nisam htjela vjerovati u tu informaciju, a morala sam jer sam je dobila iz pouzdanih izvora, On mi je rekao. Isplakala sam toliko suza u tom jednom danu, misleći da ih više nikada neću imati i da će mi presušiti. Sjećam se i jedne akcije Hrvatskog radija Vukovar kada se prikupljala krv za vukovarsku bolnicu koju je organizirao moj veliki prijatelj i mentor Siniša Glavašević, čovjek kojeg sam neizmjerno voljela i cijenila, čovjek koji me je naučio voljeti književnost i njegovati je, jedan od ljudi koji su me naučili voljeti vlastiti jezik. Mnoge smo manifestacije zajedno odrađivali, a ja sam od njega jako puno naučila i na tomu sam mu jako zahvalna. Nisam mu to nikada rekla, nisam imala potrebu jer nisam niti slutila da ga danas neće biti među živima. Sada mi je zbog toga neizmjerno žao. Naravno, bespredmetno je uopće upitati jesmo li se odazvali? Naravno i bilo je više nego uspješno. I tako su se branili i Vukovar i Hrvatska, kaže.

Kraj bitke za Vukovar bio je stravičan. Kada su tzv. JNA, a s njom i srbočetničke paravojne formacije, ušle u dvorište tvornice i kada su krenula razno razna sortiranja i formiranje kolona muškaraca te žena i djece, i tada sam pogledala u nebo i pomislila kako je sve ovo zapravo nemoguć ishod i da se nešto mora dogoditi, netko mora doći i spasiti nas. Bila sam vrlo tužna i razočarana jer smo ostali sami, prepušteni sami sebi... Izvan kruga tvornice stajale su bradate spodobe, masne i prljave, željne krvavog pira, željne krvi i osvete. Nisam vjerovala svojim očima. Otac mi je ostao u drugoj koloni, a ja sam s majkom otišla autobusima u nepoznatom smjeru, ne znajući što nas čeka i uopće gdje nas vode? Otac je zarobljen i odveden u logor Stajićevo. Ne moram niti navoditi što je sve proživljavao i u kakvom se stanju vratio u RH. Bilo je jasno da smo svi redom lišeni slobode. Tada sam zadnji put bacila pogled na svoj dom kraj kojeg smo prošli i neprimjerno mu poslala poljubac s ruke koju sam stavila na prozorsko staklo autobusa, a suze su tekle niz lice. Vidno sam bila iscrpljena zadnjih dana, tresla sam se kao u nekoj groznici, stalno plakala i pitala se što će biti s nama?

Došli smo u Dalj. U Dalju smo se zaustavili, ispraznili autobuse, rečeno nam je da moramo izaći jer smo Hrvati...

Maltretiranja i uvrede nisu izostali. Iz Dalja preko Erduta i Bogojeva za Novi Sad. Dvorana ogromna, ljudi kao u priči. Tamo se onesvijestih, vidjeh sebe odozgo kako me vukoše, a iz mojih usta glasa nesta... Sletilo se medicinsko osoblje, majka i neki prijatelji. Plaču, hvataju se za glavu. Moja je iscrpljenost kulminirala. Doista mi nije bilo dobro. Danima nisam micala. Previše stresa i maltretiranja za ovakav mladi organizam, zaključeno je. Kasnije, za sve se pobrinula moja majka koja je vrlo trezveno postupila u situaciji tako da smo se vrlo brzo našle na slobodnom teritoriju RH, priča Lara koja se kasnije priključila 204. A brigadi, zatim 5. gardijskoj brigadi. Radila je na mjestu pobočnika zapovjednika brigade sa činom nadnarednika.

Danas je udana, također za branitelja, majka dvoje djece, u mirovini od 2003. godine. "Da, liječim se, otvoreno kažem, ali luda nisam, samo umorna i iscrpljena od svega što sam prošla. Ipak, ne dam se, borim se kao i prvog dana, bavim se pisanjem poezije jer me to usrećuje i smiruje. Izašla mi je i prva zbirka ljubavne poezije na koju sam silno ponosna. U pripremi je i sljedeća. Diljem županije sam imala promocije, svugdje sam se osjećala kao doma. Sudjelujem na državnim i međunarodnim natjecanjima poezije i objavljujem na Lit.Kon-u. Duži niz godina bavim se humanitarnim radom pa su tako i sve moje promocije bile humanitarnog karaktera za Udrugu "Sunčica" i za Udrugu braniteljica Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije. Na Udrugu braniteljica stavljam poseban naglasak. Cilj naše udruge je da se širi istina o Domovinskom ratu, ali isto tako da se ne zaboravi, da su i žene braniteljice dale svoj doprinos u stvaranju hrvatske države, kaže Lara koja je vrlo ponosna što je stala rame uz rame sa svojim prijateljima i što nije napustila svoj grad kad mu je bilo najteže. Nikada i nikome ne smijemo dozvoliti da se istina o Domovinskom ratu baci u zaborav. Nikada i nikome ne smijemo dozvoliti poniženja i zanemarivanja i onih žena-braniteljica koje su žrtve najokrutnijeg ratnog zločina te se nikada ne smije dozvoliti nekažnjavanje počinitelja zločina, zaključuje Lara.

Larisa Janičev-Stojanović, braniteljica Vukovara
16. studenoga 2012

2. od 2
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #9 : Listopad 14, 2014, 00:16:33 »


Sjećanje

Proljeće je isto,
i vjetar grane njiše,
prijatelje moje vidim,
a nema ih više.

Još je gledam u oči,
a ona moje miluje kose,
u Borovo Selo,
misli me nose.

Vozila gledam,
napet kao struna,
nešto nije u redu,
nas su puna.

Nema čekanja,
ona kreću,
osjećam jezu,
o Bože, daj nam sreću.

U selu na nas meci lete,
pjevaju o smrti.
Izdaja! U našim mislima,
riječ se vrti.

Stojimo, pucamo
u oči je gledamo,
ona naše miluje kose,
stazom smrti njene ruke,
krenu da nas nose.

Čujem jauke,
osjećam miris krvi,
o Bože moj, tko je prvi?

Dvanaest je poginulo,
svi su prvi pali,
za Hrvatsku
oni su život dali.

Dvanaest apostola hrvatskih,
dvanaest vitezova u sjeni,
u meni za Hrvatsku viču,
mi smo spremni. Naprijed
kreni!

Proljeće je isto,
i vjetar grane njiše,
prijatelje moje vidim,
a nema ih više.

Berislav Sabljić - Mačak
29. 04. 1994
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #10 : Listopad 14, 2014, 00:19:37 »


 

[1]
87 SVIJEĆA ZA 87 DANA OPSADE

25. kolovoza 1991. godine, počela je bitka za Vukovar. Bitka za Vukovar najveća je i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. JNA je uz pomoć srpskih paravojnih snaga 87 dana držala u opsadi hrvatski grad Vukovar, od kolovoza do studenoga 1991. godine.

Bitka je završena porazom Zbora narodne garde, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva. Iako je bitka bila značajan i simbolički gubitak za Hrvatsku, to je također bila pobjeda koja je koštala JNA i pomogla da Hrvatska dobije međunarodnu potporu za svoju neovisnost. Budući da je široko poštovana kao ključni trenutak u tijeku Domovinskog rata, to je pirova pobjeda Jugoslavenske narodne armije nad hrvatskim braniteljima Vukovara.

U subotu, 24. kolovoza 1991. godine Luka Andrijanić oborio je avion JNA iznad Borova Sela koji je napadao položaje hrvatskih snaga na silosu Đergaj. Sljedećeg dana 25. kolovoza 1991. godine jedno oklopno vozilo JNA naišlo je na "miniranu barikadu u gradu" koja se nalazila na prijelazu iz Borovog Naselja u Borovo Selo. Nakon toga su pripadnici JNA iz vojarne u Vukovaru i postava u Borovu Selu zajedno s pripadnicima srpskih paravojnih postrojbi iz okolnih sela krenuli u napad na Borovo Naselje i grad Vukovar. Nakon 87 dana nesrpsko stanovništvo, njih oko 22.000, protjerano je iz grada, a više od 6.000 Vukovaraca odvedeno je u brojne logore u Srbiji gdje su pretrpjeli teška zlostavljanja, a mnogi se nisu vratili.

Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu "Domovinski rat On Line", ukupan broj stradalih vojnika HV-a procjenjuje se na oko 2.500, od čega je oko 900 poginulo tijekom samih borbi u Vukovaru, oko njih 600 ubijeno je nakon pada grada, a ostalih 1.000 je stradalo u borbama na širem području Vukovara. Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci. Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858-ero djece.

Ta simbolična godišnjica, u organizaciji Hrvatske stranke prava, obilježene je diljem Hrvatske. Predsjednik HSP-a Daniel Srb u pratnji 90-ak članova svoje stranke zapalio je svijeću na raskrižju Ulice grada Vukovara i Hrvatske bratske zajednice u Zagrebu. "Danas obilježavamo točno 20 godina početka bitke za Vukovar, koja je počela na današnji dan 1991. točno u 10 sati, zbog čega smo upravo u to vrijeme u cijeloj Hrvatskoj u svim Vukovarskim ulicama zapalili 87 svijeća, koje predstavljaju 87 dana trajanja bitke za Vukovar. Za razliku od iskazivanja poštovanja prema žrtvama i stradanju Vukovaraca, što se obilježava 17. studenoga, mi ovdje pokazujemo naše poštovanje odlučnosti i hrabrosti Vukovaraca kao simbola hrvatskih branitelja u želji da obrane svoj grad a time i Hrvatsku", rekao je Srb.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #11 : Listopad 14, 2014, 00:21:33 »


Nakon pune 23 godine dobio sam dozvolu za fotografiranje i usao u kombinat Borovo, nekadasnji gigant gume i obuce koji je do pred sam Domovinski rat zaposljavao oko 23 000 radnika i racuna se hranio najmanje 100 000 ljudi iz Vukovara, Osijeka, Vinkovaca , Iloka i okolnih mijesta. …
Mislim da do sada nitko nije objavio fotografije iz porusenog i opustosenog nekadasnjeg giganta, tako da je ovo na neki nacin ekskluziva i prva objava bas na http://blog.dnevnik.hr   http://kenguur.blog.hr/


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

http://blog.dnevnik.hr/print/id/1631774884/kombinat-borovo-23-godine-poslije.html

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #12 : Listopad 14, 2014, 00:25:40 »


Od 2009. Borovo je zaštićeno kao spomenik kulture, nadajmo se ne sasvim prekasno za usmjerenu obnovu barem dijela te industrijske baštine što kao ratna ruševina već gotovo dvadeset godina čeka svoju šansu!

Ovo je samo mali isječak iz Borova i Vukovara.
Tako je bilo, a danas je ovako:

-   Josipović ljubi četnika Nikolića koji kaže: "Vukovar je bio srpski grad, Hrvati se tamo nemaju što vraćati"
-   Zoran Milanović: Ćirilica ostaje!
-   Vesna Pusić: Neće biti referenduma o ćirilici. Dosta je toga terora!

(Samo za izjavu "teror" trebalo bi Pusićku izbaciti iz svih funkcija koje financira narod.)


Sada bi na ovom mjestu trebali razmišljati o REPARACIJI. Hrvatska vlada koja bi trebala zastupati interese hrvatskog naroda mora i dužnost joj je, tražiti od Srbije ratnu oštetu od najmanje 290 MILIJARDI EURO. Pokušajte si izračunati što bi sve mogli učiniti sa "samo" 10 milijardi euro. Ali o temi "ratna ošteta" biti će govora jednom drugom prilikom. Moramo najprije dati "šansu" Josipoviću i ostalim kandidatima za predsjednika RH da se izjasne o tome netaknutom - paučinom prekrivenom - hrvatskom problemu. Zar ne?!

MD
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!