CRO-eu.com
Kolovoz 08, 2020, 00:41:33 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Spas iz četničkog pakla  (Posjeta: 7269 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Rujan 30, 2014, 12:24:36 »


Razmjene ratnih zarobljenika 1991. godine

Mr. Stjepan Adanić kao gradonačelnik Varaždina (1990. g.) i danas

RAZGOVOR S POVODOM: Uz četvrtu obljetnicu spašavanja varaždinskih policajaca, zarobljenih nakon pada herojskoga grada Vukovara, govori mr. STJEPAN ADANIĆ, pročelnik Ureda Predsjednika Republike i bivši varaždinski gradonačelnik

Spas iz četničkog pakla

Nakon višemjesečne neravnopravne borbe između malobrojnih hrvatskih branitelja i moćne bivše JNA (te hordi četničkih koljača), napokon je 18/19. studenoga 1991. pao herojski i mučenički hrvatski grad Vukovar. Tom je prilikom ZAROBLJENO i odvedeno u SRPSKE KAZAMATE SMRTI, među ostalima, i 119 djelatnika Policijske uprave varaždinske, koji su se u Vukovaru junački borili gotovo do - posljednjeg metka...

Odmah nakon njihova zarobljavanja i odvođenja u logore Staićevo, Begejci, Sremska Mitrovica, Niš i Vojno-istražni zatvor u Beogradu, s hrvatske je strane započela i akcija za njihovo spašavanje. Tom je akcijom rukovodio, u ime predsjednika Hrvatske dr. Franje Tuđmana, tadašnji pomoćnik ministra obrane mr. Stjepan Adanić, inače prvi varaždinski gradonačelnik nakon višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. godine. Na našu zamolbu, on se spremno odazvao i o tim dramatičnim događajima govori za čitatelje "Varaždinskih vijesti".

Bezizgledna situacija

•   Gospodine Adaniću, nakon pada Vukovara, krajem 1991. godine, Vi ste bili glavni pregovarač s hrvatske strane o razmjeni ratnih zarobljenika s neprijateljskom jugovojskom. Kakva je, zapravo, tada bila Vaša pregovaračka pozicija?

   Posve neravnopravna i krajnje neizvjesna. Jer, svijet koncem 1991. godine još uvijek nije želio samostalnu Hrvatsku, zapadne su države otvoreno podržavale (još živuću) Jugoslaviju, proglašavali su nas secesionistima, ustašama... A i u samoj Hrvatskoj na sceni su bili sukobi političkih stranaka, HOS je djelovao nekontrolirano, agresor je bio u punom zamahu, itd. Stoga nije čudno što me general Andrija Rašeta [1], s kojim sam najprije vodio pregovore u Zagrebu (o odlasku "JNA" iz Republike Hrvatske i razmjeni ratnih zarobljenika), vrlo drsko mogao pitati: "Adaniću, u ime čega i koga Vi zapravo pregovarate? Da li u ime Tuđmana, jer hrvatska država - ne postoji!?"

•   I što ste mu Vi na to odgovarali?

   Da pregovaram u ime demokratski izabrane vlasti u Republici Hrvatskoj, kao i na temelju pismene punomoći našeg pred sjednika dr. Franje Tuđmana. A pozivao sam se i na međunarodno ratno i humanitarno pravo, posebice u vezi s razmjenom zarobljenika.

• Jeste li imali još kakve adute u rukama u tim pregovorima?

   Pa, imali smo podršku Međunarodnog Crvenog križa, čiji su predstavnici upozoravali jugogenerala Rašetu, da upravo njegovi vojnici ubijaju i civile, čak i djecu, da uništavaju hrvatske crkve, ruše naše gradove - što je zaista bilo činjenično stanje. No, naši su jedini pravi aduti u tim pregovorima bili - zarobljeni časnici i vojnici "JNA" i brojni srbočetnici...

•   Budući da su četnici zarobljene hrvatske borce sustavno mučili i ubijali u srpskim logorima, trebalo je brzo djelovati, zar ne?

   Da, ta je situacija postala kritičnom, gotovo bezizglednom, naročito nakon pada mučeničkog grada Vukovara, tog simbola hrvatskog otpora. Stoga sam u mučnim pregovorima s generalom Rašetom i pukovnikom Glumcem uporno zahtijevao trenutačno puštanje na slobodu svih hrvatskih civila, kao i razmjenu zarobljenih hrvatskih vojnika i policajaca po principu "svi za sve".


Potresni trenuci pri povratku u Varaždin: gospodin Adanić
sa članovima obitelji nestalih varaždinskih "Vukovaraca"

Borba za vukovarske junake

•   Kako ste u tome uspjeli? I tko je o tome osobno odlučivao s neprijateljske, agresorske strane?

   Sve te prljave igre oko razmjene zarobljenika vodio je izravno iz Beograda tadašnji šef KOSa u "JNA", general Aleksandar Vasiljević. Stoga sam generalu Rašeti i pukovniku Glumcu, nakon njihova odbijanja razmjene, rekao neka poruče svom šefu Vasiljeviću - ako ne puste na slobodu ratne zarobljenike i, posebno, sve varaždinske policajce zarobljene u Vukovaru, da ćemo mi na adekvatan način tretirati njihove oficire "JNA" i četnike koji su u našim rukama.

•   Koliko je ta Vaša prijetnja bila realna i - učinkovita?

   Razumije se da mi prema ratnim zarobljenicima, pa čak i doka-zanim zločincima, nismo nikada postupali kao neprijateljska, srpska strana. No, takav je naš odlučan način pregovora očito omekšao šefa KOS-a u Beogradu, pa je on napokon pristao na prvu veliku razmjenu ratnih zarobljenika nakon pada Vukovara. Dogovoreno je da se to izvede 10. prosinca 1991. godine u Bosanskom Samcu, dakle, na teritoriju pod srpskom kontrolom.

•   Nije li to bila i svojevrsna zamka? Jer, u Bosanskom Samcu, u slučaju neuspjele razmjene, i Vi ste mogli postati - četničkim zarobljenikom, a uz to je i most na Savi bio miniran?!

   Da, to je mogla postati zamka, ako bi nakon razminiravanja mosta snage jugovojske i četnici prodrle na hrvatsku stranu, radi odsijecanja istočne Slavonije. Zato sam i obavijestio Zborno područje HV-a Osijek, da u slučaju napada jugovojske budu spremni... A o eventualnom svom zarobljavanju tada naprosto - nisam razmišljao, premda ni to nije bilo nemoguće.

•   Kako je, napokon, tekla ta razmjena zarobljenika u Bosanskom Samcu?

   Kada sam u Zagrebu tražio dobrovoljce, koji bi sa mnom krenuli u Bosanski Samac, gotovo se nitko nije odazvao. Tako je sa mnom išao samo g. Muhamed Zulić, tadašnji ministar u hrvatskoj Vladi (i raniji srpski zarobljenik!), uz tri pratioca, no samo smo nas dvojica, pješice, i prešli razminirani most na Savi. U Bosanskom Šamcu, sa srpske strane, naši su izravni pregovarači bili pukovnici "JNA" Tumanov i Štrbac, s cijelom postrojbom osobnog osiguranja. No, sam čin razmjene trajao je punih sedam sati, i to na temperaturi od -18C!

•   Zašto tako dugo?

   Vjerojatno zato što su nas naši protivnici i tom prilikom nastojali izigrati, a posebice pak im je teško padalo moje inzistiranje da među 661 vukovarskim braniteljem (za njihovih 123 oficira, vojnika i četnika) bezuvjetno budu i svi varaždinski policajci, zarobljeni u Vukovaru. Upravo zbog tog mog inzistiranja i cijela je razmjena u nekoliko navrata došla u pitanje.

Radost i suze na povratku

•   No, u svom naumu Vi ste na kraju ipak - uspjeli. Zahvaljujući čemu - svojoj upornosti ili nečem drugom?

   Znajući s kim imam posla, sigurno mi upornost ne bi bila dovoljna. Odlučno je, čini se, bilo to što sam spomenute oficire-pregovarače upozorio da su od dva naša autobusa sa zarobljenicima - tek u drugom glavni četnici i jugooficiri, koji su Srbima posebno važni. No, taj je autobus prešao na njihovu stranu tek kada su i svi varaždinski policajci koje su Srbi dovezli u autobusima - prešli preko Save na hrvatsku stranu.

•   Zašto su Srbima tako "prirasli srcu" baš ti varaždinski policajci? Hrvatskih je zarobljenika bilo u deset autobusa...

   Prvo, zato što još u zagrebačkim pregovorima Rašeta uopće nije htio priznati da oni u zarobljeništvu drže i varaždinske policajce. A drugo, vjerojatno zato što su im Varaždinci u Vukovaru zadali velike glavobolje, svojim junaštvom i domišljatošću u borbi. Tek nakon višesatnog natezanja i nadmudrivanja s pukovnikom Tomanovom, u šamačkoj policijskoj stanici i na otvorenoj ledini, pred konvojem autobusa, on mi je na kraju kroz zube procijedio: "Evo ti tvojih Varaždinaca..."

•   Po povratku u Varaždin, međutim, bilo je i neopisive radosti, ali i bolnih suza? Čak su Vas pojedinci, navodno, i vrijeđali tom prigodom, zato što su njihovi vitezovi ostali u srpskim kazamatima (a većina ih se vodi kao "nestali")?

   Vidite, u Varaždin sam tada doveo 104 zarobljena branitelja Vukovara, među kojima 100 policajaca. To je istina bilo najviše što sam tada objektivno mogao ostvariti, i zbog čega su mi u Zagrebu kasnije neki i zamjerali... Jer, kao da sam se zalagao samo za svoje Varaždince, Zagorce i Međimurce. Zato me u prvi mah i jako pogodilo ponašanje pojedinaca prema meni, pred hotelom "Turist", zbog toga što se baš svi nisu mogli vratiti.

•   Međutim, ti su ljudi reagirali emotivno...

   Kada danas, s vremenske distance od četiri godine, razmišljam o tim ljudima i njihovu reagiranju, zaista im ništa ne zamjeram. Ja bih tada, da sam bio na njihovu mjestu, možda isto tako postupio, možda još i gore, a poslije bi mi, vjerojatno, zbog toga bilo žao. Ja sam tada bio pod velikim psihičkim pritiskom: s jedne sam strane bio ponosan što sam osobno sudjelovao u spašavanju tih varaždinskih "Vukovaraca", a s druge pak nesretan što je još njih dvadesetak ostalo u srpskim logorima.

•   Ima li nade i za te hrabre varaždinske i hrvatske vitezove, posebno sada, nakon daytonskih sporazuma o miru?

   Svakako da nade postoje, ako su još - živi, u što želim vjerovati. Uostalom, nakon pada Vukovara bilo je zarobljeno i blizu 300 ranjenika, među kojima je bilo i Varaždinaca. Velik broj tih ljudi i danas se smatraju nestalima, a Hrvatska već sada, prije međusobnog priznanja sa Srbijom i SRJ, čini sve da se oni vrate u domovinu... Važan nam je svaki naš čovjek.

•   Na kraju, gospodine Adaniću, recite nam nešto i o svom kasnijem radu, nakon ove dramatične epizode iz 1991. godine?

   Obavljao sam različite dužnosti, uglavnom kao časnik Hrvatske vojske. Tako sam tijekom 1992. radio na ustroju sustava vojne obveze, a 1993. sam pet i pol mjeseci boravio u Hercegovini, da bih pomogao u razrješavanju sukoba između HVO-a i muslimansko-bošnjačke vojske. Vratio sam se k svojoj obitelji tek 15. siječnja 1994. godine. Od tada živim i radim u Zagrebu, kao pročelnik Odjela (za odlikovanja) pri Uredu Predsjednika Republike.

•   U međuvremenu Vam se i povećala obitelj, zar ne?

   Da, uz najstarijeg sina Alena (7) i Ana Mariju (6) supruga i ja se posebno veselimo najmlađem članu obitelji, tromjesečnom Stjepanu. Sada smo konačno svi na okupu...

Razgovarao: Ernest Fišer 06.12.1995

_________________
[1]
"Moje mišljenje je da je samo trebalo blokirati Vukovar, a ići dalje na odsijecanje Osijeka, na izlazak do Đakova, na presijecanje linije Banja Luka - Pakrac - Virovitica. To se moglo uraditi."
(General Andrija Rašeta 2011. godine.)

"U razgovorima s pojedinim čelnim ljudima u Hrvastkoj oni su meni otvoreno govorili da su spremni da žrtvuju ako treba ne samo Vukovar nego i Osijek, Dubrovnik, Split...pod cijenu samostalnosti."
(General Andrija Rašeta 2011. godine.)

Hebrang o Rašeti:
http://www.vecernji.hr/hrvatska/bio-je-dio-mehanizma-zlocina-treba-ga-procesuirati-a-ne-nagraditi-964040
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Rujan 30, 2014, 12:27:15 »


• Još uvijek je neizvjesna sudbina dvadesetak radnika PU Varaždin koji nisu bili obuhvaćeni obavljenom razmjenom

• Teški dani na barikadama i strahote zarobljeničkog logora


Nekoliko tisuća Varaždinaca dočekalo je varaždinske policajce koji su tjednima hrabro branili Vukovar i Borovo Naselje

Noć radosti i tuge

Varaždin je grad osam stoljeća duge povijesti. Harali su njegovim ulicama ratovi, požari, potresi i kojekakvi drugi užasi, a konačno - nije ostao pošteđen ni u ovom posljednjem, hrvatskom domovinskom ratu. Bilježe stranice gradskih kronika najrazličitije događaje, no ono što se događalo u noći između utorka i srijede prošlog tjedna u hotelu "Turist" i na ulicama oko jedinog varaždinskog hotela - svojim emocionalnim nabojem i kompletnom atmosferom zasigurno ulazi u red događanja koje će naš grad još dugo pamtiti.

Te noći Varaždin je čekao i dočekao svoje junake. Te su se ledene prosinačke večeri okupili roditelji, supruge, djeca, rođaci, prijatelji, kao i svi oni koji su svojim dolaskom htjeli odati priznanje ljudima koji su već proglašeni ratnim herojima i koji su tjednima u svojim rukama držali obranu Vukovara i Borovog Naselja. Te je noći eksplodirala ogromna radost onih obitelji koje su između 104 policajaca koji su se vratili pronašli svoje najdraže, ali i žalost i tuga onih koji svoje sinove ili supruge nisu dočekali, a pogotovo onih kojima je stigla najcrnja vijest. Miješale su se tako suze olakšanja i suze gorčine, bila je to noć beskrajne radosti i najdublje tuge...

Borba do posljednjeg metka

Cijela je priča zapravo počela još početkom rujna. Kao i nekoliko prethodnih varaždinskih policijskih jedinica i ova je jedinica, sastavljena od 190 policajaca iz Čakovca, Novog Marofa, Ludbrega, Ivanca i Varaždina, krenula na petnaestodnevnu ispomoć Policijskoj upravi Vukovar. Varaždincima je pripao zadatak obrane Trpinjske ceste u Borovom Naselju i dijela Vukovara. Međutim, kako je već sredinom rujna došlo do eskalacije napada na Vukovar i Borovo Naselje, a potom i do potpunog okruženja tih mjesta, petnaestodnevni boravak na najžešćem ratištu u Hrvatskoj morao je biti produžen.

Smjena s novom jedinicom više se nije mogla obaviti, četnici i srboarmija sve su više navaljivali, no hrabri Varaždinci i ostali branitelji Vukovara nisu posustajali. Nisu se željeli predati. U nadi i čekanju obećane pomoći borili su se, praktički, do posljednjeg trena, do posljednjeg metka, sve dok je bilo i najmanje šanse da se ova hrvatska mjesta - simboli hrvatskog otpora i časti - još mogu obraniti. Grupa iz Vukovara pokušala je proboj i uspjela, a dečki u Borovom Naselju borili su se do kraja. Kraj je stigao 19. studenoga...

Bio je to, doslovce, pakao. Na Vukovar i Borovo Naselje dnevno je padalo više tisuća mina i granata, stalni su bili napadi tenkova i oklopnjaka, potpomognuti pješadijom i četničkim hordama. Odolijevali smo, uništili smo neprijatelju veliku količinu tehnike, ali oni su i dalje dovlačili nove i nove snage. Svi pripadnici naše jedinice borili su se vrlo hrabro, junački. No, kad nam je ponestalo protuoklopnih sredstava, municije, oružja, i kad je istodobno postalo jasno da bez pomoći više ne možemo obraniti ono što je još ostalo od Borovog Naselja i Vukovara - morali smo se povući, da bi potom bili i zarobljeni. Bilo je strašno, užasno, teško je uopće o tome misliti i to opisivati, trebalo je to doživjeti - ispričao nam je inspektor Darko Posavec, zamjenik zapovjednika jedinice, i sam teže ranjen u vukovarsko-borovskim borbama. Iz autobusa kojim su varaždinski policajci stigli iz Bosanskog Šamca, gdje je obavljena razmjena zarobljenika, Darko je izašao uz pomoć štaka. No, za njega, baš kao i za njegovu djecu Branimira i Martinu, te suprugu Vesnu to je zacijelo bio najsretniji trenutak u životu.

Mučenje batinama, hladnoćom i glađu

Nakon zarobljavanja za varaždinske policajce stigla je još jedna, možda i strašnija ratna epizoda. Odvedeni su u vojni logor Stajčev, lociran nedaleko Zrenjanina, a tu su u tri tjedna boravka proživjeli možda i najteže dane svog života.

Bilo je grozno, užasno, to je dokaz kakav je taj naš protivnik u ovom prljavom ratu. Bili smo ostavljeni u nekakvoj štali, s betonskim podom, bez ičega drugog. Tek kasnije, nakon nekoliko dana, dobili smo nešto i pokrivača. Jedino što smo dobivali u izobilju i svakodnevno - bile su batine, Stajčev je pravi deveti krug pakla - kaže Stjepan Frntić iz Poljane pokraj Varaždina, kojeg su u Varaždinu dočekali majka Katica i otac Josip, te sestra Ksenija. Već su izgubili svaku nadu, ali njihov se sin ipak spasio.

Uz batine, mučili su nas i na zvjerski način - glađu. Dobivali smo samo po četvrtinu konzerve dnevno, šalicu čaja i komadić kruha, i to je bilo - sve. Svi ostali uvjeti za život izgledali su u skladu sa štalom u koju su nas ugurali, znači - kao za životinje. Uz mučenje stalna su bila i ispitivanja potkrijepljena batinanjem. "Drugovi oficiri" željeli su, konkretno, saznati zašto se mi, Varaždinci, tako srčano borimo baš za Vukovar. Prijetili su nam da se nećemo izvući. Ja sam zaista već i mislio da je svemu došao kraj, no, eto, ipak smo se izvukli, ipak smo dokazali da smo jači i od njihovih zlodjela - priča nam Stjepan.

Kad se suze ne mogu zaustaviti

Te večeri i noći nije bilo čovjeka u pretrpanom varaždinskom hotelu koji bi mogao zaustaviti suze. Priče naših hrabrih ratnika i sjećanja na one koji s njima nisu stigli u Varaždin bile su jače od svega. Tu tragediju rata nije mogla pokriti ni radost što se najveći broj pripadnika ove varaždinske jedinice ipak sretno vratio svojim kućama. Čak ni u tim trenucima opuštanja hrabri policajci-ratnici nisu se mogli otrgnuti prisjećanjima na svoje suborce koji su poginuli ili im se izgubio trag u nekom drugom zarobljeničkom logoru. Jedinica se vratila bez svog poginulog zapovjednika Vjekoslava Cerovečkog, ali i bez desetak drugih policajaca koji su svojim držanjem i borbom postali istinski hrvatski heroji.


OHRABRENJE MINISTRA: Ministar dr. IVAN CESAR čestitao je na junačkom držanju i
poželio brzi oporavak svim varaždinskim policajcima pa tako i STJEPANU FRNTIĆU iz Poljane

Varaždinske ratnike u ime Vlade Republike Hrvatske dočekao je ministar dr. Ivan Cesar, a našlo se tu i cjelokupno varaždinsko općinsko rukovodstvo, zatim čelnici varaždinskih političkih stranaka, saborski zastupnici i mnogi drugi ljudi od ugleda. Nije bilo ni prilike za posebne riječi pozdrava. U toj je atmosferi bilo jedino izmiješanih emocija, tuge i radosti, grčevitog smijeha i krikova žalosti i očaja...

Ministar dr. Ivan Cesar obećao je nazočnima da će Vlada Republike Hrvatske i nadalje činiti sve da se i preostali zarobljeni varaždinski policajci što prije oslobode. Jer, oni nisu i ne smiju biti zaboravljeni. Sve što može, učinit će i općina Varaždin i Ministarstvo unutarnjih poslova, a poseban tretman očito će trebati i policajci koji su se sada vratili. Njihov patnički fizički izgled i njihove jezive priče najuvjerljivije govore kakvu su Golgotu prošli, a dobar dio njih se, uza sve to, vratio i ranjen. Već tijekom prošlog tjedna za njih su bili organizirani opsežni medicinski pregledi. Međutim, rezultati tih pregleda već se unaprijed znaju, jer su naši ratnici u srbočetničkom zarobljeništvu bili zvjerski mučeni.

Ipak, oni su sve izdržali, a velik dio njih odmah po dolasku bio je odlučan - nakon oporavka vratit će se svom policijskom poslu, u službi Republike Hrvatske, vratit će se obrani svoje jedine domovine. A svoje zaslužene epitete heroja hrvatskog domovinskog rata spremni su i dalje potvrđivati: vukovarsko-borovski pečat, koji će zasigurno nositi do kraja života, za to je samo motiv više...


TRENUCI IŠČEKIVANJA: Brojni su Varaždinci s nestrpljenjem očekivali
dolazak autobusa, ne znajući da li se u autobusu nalazi netko od njima najdražih 
 

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Rujan 30, 2014, 12:28:44 »


Incident

Glavni organizator razmjene zarobljenika, u kojoj su iz neprijateljskih logora izvučeni varaždinski policajci, bio je donedavni predsjednik Skupštine općine Varaždin, a današnji pomoćnik ministra obrane Republike Hrvatske, pukovnik Stjepan Adanić.

Pukovnik Adanić je varaždinske policajce i dopratio u Varaždin, a pri dočeku pred hotelom "Turist", uz one koji su mu čestitali, bila je i manja grupa ljudi koji su ga pokušali i napasti, nezadovoljni time što se među razmijenjenim policajcima nisu našli i njihovi najbliži.

Uz verbalne napade i pokušaj fizičkog obračuna koji je spriječio Adanićev tjelohranitelj, taj incident ipak je bio brzo izglađen. Pukovnik Adanić, koji koordinira razmjenama zarobljenika s hrvatske strane, obećao je da će učiniti sve da se što prije pronađe i razmijeni još tridesetak pripadnika varaždinske policijske jedinice koji nisu bili obuhvaćeni ovom razmjenom.

U prvom licu - Ne ponovilo se

Zlatka Mavrića i Zlatka Markovca poznaju mnogi Varaždinci. Policajci su od ugleda, a pamte ih i po njihovim plavim policijskim motociklima, uz pomoć kojih su tako često rješavali prometne gužve u Varaždinu i okolici. Motocikl i odoru prometnika dva su Zlatka početkom rujna, međutim, zamijenili ratnom uniformom i tako postali akteri vukovarske drame.

Preživjeli su, srećom, obojica vukovarski ratni pakao, no tragovi onog što su proživjeli itekako su na njima vidljivi. Bez obzira na to pristali su da se i u takvom, "zarobljeničkom izdanju", pojave pred našim objektivom. Ni sve strahote ipak im nisu ugasile osmijeh i optimizam.


Zlatko Mavrić i Zlatko Markovac

Ne mogu gotovo ništa drugo reći nego - ne ponovilo se. Bilo je to iskustvo kakvo bi se vjerojatno moglo smisliti samo u nekakvom filmskom scenariju, a eto - nama se dogodilo u stvarnosti. Ne znam što je bilo strašnije - da li taj neprekidni val granata koji je padao po našim položajima ili mučenja u Stajčevu. Tukli su nas svakodnevno krvnički, do iznemoglosti i sve do posljednjeg dana.

Bilo je dana kada sam gubio nadu, kad sam vjerovao da je došao kraj svemu, da mi spasa nema. Utoliko je veća moja sreća sada, kada sam opet tu, uz suprugu Zvjezdanu koja je toliko propatila, uz svog malog sina koji još i ne može shvatiti sve ove strahote, uz oca i majku, uz svoje najdraže. Što sutra? Ne znam, treba se prvo odmoriti i oporaviti. No, uniformu policajca još uvijek cijenim, iako sumnjam da ću ponovo sjesti na svoj motor - ispričao nam je Zlatko Mavrić.

I moja je priča slična, gotovo ista. Doista smo prošli torturu kakvu ja ne bih poželio ni tim najgorim neprijateljima. Ali, istovremeno smo im i pokazali koliko smo uporni,

da nas ne mogu ni skršiti ni slomiti. Boli me gotovo svaki dio tijela, zdravlje sam izgubio na tom hladnom betonu koji nam je osam dana bio krevet, no bitno je da sam se vratio, da sam živ, da život ide dalje, i za mene i za moju suprugu Ivku i za mog malog Krešimira koji me tako nestrpljivo čekao pred autobusom. Bit će ipak sve dobro kratka je priča Zlatka Markovca.

Vlado Premuž, 19.12.1991.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Rujan 30, 2014, 12:30:04 »



Stjepan ADANIĆ, Razmjene ratnih zarobljenika 1991. godine. Vrijeme hrabrosti i ponosa
Udruga pripadnika grupe "ORION", Zagreb 2011., 150 str.

Hrvatska historiografija nije se do sada sustavno bavila istraživanjem i prikupljanjem podataka o razmjenama ratnih zarobljenika u Domovinskom ratu. Jedan od sudionika pregovora i razmjena zarobljenika između Vlade Republike Hrvatske i JNA nedavno je dao publicistički poticaj za istraživanje ove teme.

Autor Stjepan Adanić bio je tijekom 1990. i 1991. gradonačelnik Varaždina i predsjednik gradskog kriznog štaba. Adanić je na poziv hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana 1991. postao pomoćnik ministra obrane i pregovarač s predstavnicima JNA oko problematike njezina povlačenja iz Hrvatske i razmjene ratnih zarobljenika.

Knjiga je podijeljena na dva dijela. Prvi se sastoji od "Predgovora" (str. 13.–14.), "Uvodne riječi" (str. 17.–23.) i "Povijesnog pregleda" (str. 27.–35.). Drugi dio čine poglavlja "Članci" (39.–102.), "Dokumenti" (str. 105.–128.), "Fotografije" (str. 130.–138.), "Novinski članci" (str. 141.–144.) i "Rješavanje talačke krize u mirnodopsko vrijeme" (str. 146.–150.).

U "Predgovoru" nam svoja sjećanja o razmjenama zarobljenika tijekom Domovinskog rata i Adanićevu radu na njihovu provođenju donosi Franjo Gregurić, koji je tijekom 1991. i 1992. bio predsjednik Vlade demokratskog jedinstva.
U "Uvodnoj riječi" autor nam donosi kratak prikaz svojeg djelovanja dok je bio ratni gradonačelnik i predsjednik Kriznog štaba grada Varaždina te svoj odlazak u Zagreb na mjesto pomoćnika ministra obrane, gdje je sudjelovao u pregovorima o povlačenju JNA iz Hrvatske. Autor nam također svjedoči o prvim razmjenama ratnih zarobljenika između hrvatske Vlade i JNA uz posredovanje Međunarodnog Crvenog križa.
"Povijesni pregled" svih važnijih datuma u procesu stvaranja i obrane Republike Hrvatske tijekom 1990. i 1991. napisao je dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.
U poglavlju "Članci" prikazane su sve razmjene ratnih zarobljenika i pregovori o razmjenama u kojima je Adanić sudjelovao. Dogovorene razmjene odvijale su se na dijelovima hrvatskog teritorija koji su zauzeli JNA i pobunjeni hrvatski Srbi ili u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. U prvoj velikoj razmjeni oslobođeno je 350 zarobljenih hrvatskih branitelja iz logora Manjača, koji se nalazio u Bosni i Hercegovini. Branitelji su razmijenjeni za 390 vojnika i časnika JNA. Razmjena je obavljena 9. studenoga 1991. u Bosanskom Šamcu. Sljedeća razmjena u kojoj je Adanić sudjelovao bila je ona pripadnika Zasebne policijske postrojbe Varaždin i hrvatskih vojnika i civila koji su zarobljeni u Vukovaru. Tom je prilikom uz 100 varaždinskih policajaca oslobođeno i 561 ostalih zarobljenika odvedenih u srbijanske logore. Razmjena je održana 10. Prosinca 1991. u Bosanskom Šamcu. Objavljen je i popis pripadnika Zasebne policijske postrojbe Varaždin koji su zarobljeni u Borovu Naselju, a prije oslobađanja bili su zatočeni u logoru Stajićevo. Razmjena zarobljenika obavljena 12. prosinca 1991. u selu Jelaši kod Karlovca bila je najopasnija i najteža za autora jer je JNA razmjenu iskoristila za napad na hrvatske položaje u Turnju. Zarobljenici iz srpskih logora u Kninu i Staroj Gradiški razmijenjeni su za zarobljenike iz Karlovca, Zagreba, Gospića, Siska i Bjelovara. Ukupno je razmijenjeno 540 zatočenih na obje strane. Pod podnaslovom "Rodos II" govori se o istoimenom brodu koji se koristio za razmjenu ratnih zarobljenika, što je s hrvatske strane vodio prof. dr. Goran Dodig. Srpski ratni zarobljenici ukrcani su na brod u Splitu i prevezeni do crnogorske luke Zelenika u Boki kotorskoj, gdje su razmijenjeni za zarobljene Hrvate koji su se nalazili u crnogorskim logorima.

Policajac Darko Posavec pod podnaslovom "Zasebna policijska postrojba Varaždin u obrani Vukovara 1991. godine" opisuje borbe varaždinskih policajaca u Vukovaru i Borovu Naselju sve do predaje JNA 19. studenoga 1991. godine. Nakon predaje odvedeni su u logor Stajićevo u Srbiji, gdje su pripadnici postrojbe bili izloženi teškim fizičkim i psihičkim mučenjima sve do razmjene u Bosanskom Šamcu 10. prosinca 1991. godine.

U svom prilogu "Svjedočanstvo - da se ne zaboravi" Ivan Pšenica, dopredsjednik Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, svjedoči kako je kao vukovarski branitelj zarobljen i odveden u logor Begejci kraj Zrenjanina, gdje je zajedno s ostalim zarobljenim Hrvatima prošao teška zlostavljanja. Razmijenjen je 10. prosinca 1991. u Bosanskom Šamcu. Pukovnik Ivan Grujić u prilogu "Razmjene zatočenika" iznosi brojčane podatke o razmjenama ratnih zarobljenika i prirodi srpskih logora, koji su bili dio sustavnog plana etničkog čišćenja. Prema podacima pukovnika Grujića, tijekom 1991. oslobođene su 3 862 osobe iz logora na području Srbije i Crne Gore, dok je iz logora na području Bosne i Hercegovine oslobođeno 598 zatočenih. Iz zatočeništva je ukupno oslobođeno 7 666 hrvatskih branitelja i civila.

Policajci Jure Močić i Siniša Žuljević u prilogu "Logor Manjača - svjedočanstva zatočenika" opisuju kako su u rujnu 1991. zarobljeni u borbama za Hrvatsku Kostajnicu i torture koje su prošli u logoru Manjača. Policajac Močić bio je teško ranjen u borbama te je prije dolaska u logor Manjača bio smješten u banjalučkoj bolnici, gdje su ga maltretirali. Policajci su razmijenjeni 9. studenoga 1991. u Bosanskom Šamcu s ostalim zarobljenicima logora Manjača.

U poglavlju "Dokumenti" autor donosi izvorne dokumente Kriznog štaba u Varaždinu za pripremu i organizaciju obrane u gradu. Posebno su vrijedni dokumenti i zapisnici s pregovora o povlačenju JNA iz Hrvatske i dokumenti s pregovora o razmjenama ratnih zarobljenika. U knjizi se nalaze i fotografije koje ilustriraju djelovanje autora u Varaždinu i tijekom razmjena ratnih zarobljenika, kao i novinski članci o toj temi. U posljednjem dijelu, "Rješavanje talačke krize u mirnodopsko vrijeme", autor opisuje svoj osobni doprinos u rješavanju talačke krize u listopadu 1997., koju je izazvao razvojačeni branitelj Bernard Hutinski kada je u Varaždina zatočio tri policajca.

Knjiga predstavlja solidan temelj za buduća historiografska istraživanja ove problematike.

Darjan Godić

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Rujan 30, 2014, 12:31:31 »


<a href="http://www.youtube.com/v/5TskPcAS2nc?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/5TskPcAS2nc?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!