CRO-eu.com
Kolovoz 06, 2020, 01:37:06 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Potresno svjedočenje mladića iz Dalja koji je preživio masakr  (Posjeta: 2047 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Rujan 30, 2014, 12:17:54 »


Potresno svjedočenje mladića iz Dalja koji je preživio masakr

Priča teža od plača


• Mrtvi su ležali svuda unaokolo. Samo naša grupa, koja ih je pod prijetnjom oružja sakupljala, dovezla je u traktorskoj prikolici 48 poubijanih heroja • mupovaca i gardista. Osamnaestom njih pokopano je u zajedničkoj grobnici bezimenih.

Igrom slučaja jedan mladić, D. P. iz Dalja, malog hrvatskog mjesta koje je postalo sinonim stradalništva čitavog hrvatskog naroda pred nezapamćenim četničkim i armijskim bezumljem, našao se u Hraščici gdje mu je obitelj Zdravka Goluba pružila ne samo smještaj nego i dom. Slučajno je u Grazu "naletio" na Zdravkov automobil varaždinske registracije s molbom da ga prebaci preko granice, a Zdravko ga je, čuvši njegovu "kalvariju", dovezao ravno kući. Sada tu u miru živi i, kako kaže, kod Golubovih mu je super, mještani Hraščice su ga super primili, našao je nove prijatelje, izlazi s njima i u grad, reklo bi se, nakon proživljenog pakla našao je raj. Nitko ga ovdje prije nije poznavao, ali svatko će uvidjeti da to više nije onaj mladi čovjek kakvi su inače mladi i kakav je zacijelo bio. Neka mu se gotovo opipljiva tuga udomila na licu, ugasila vedrinu, raspršila mladost. Što ostaje u čovjeku kojeg neljudi primoraju ispiti sav čemer njihovih zvjerstava, čiju gorčinu mladić na pragu života ni sanjati ne može? Nije u stanju više ni zaplakati, njegova je priča teža od plača.

• Stravične slike zločina

-   Nakon bjesomučnog bombardiranja Dalja, posebice Policijske postaje koju su tenkovima gađali nemilosrdno se iživljavajući s udaljenosti od svega 200 metara, krenuli smo u bijeg u dva autobusa u kojima su bili većinom Hrvati, za Bijelo Brdo, kako bi se prebacili u Osijek - priča D. P.
-   Prvi je autobus uspio proći no našeg su na Bijelom Brdu zaustavili četnici. Istjerali su nas napolje, odvojili muškarce, a između nas zasebno izdvojili trojicu mupovaca i dva gardista. Tu je počela njihova i naša "kalvarija". Maltretirali su nas sve, vrijeđali nas, govorili nam ustaše, a najviše tog iživljavanja pretrpjeli su legalni branioci Hrvatske, koje su potom zatvorili i čiju sudbinu ne znam. Nas ostale odveli su u centar Dalja i rasporedili dio muškaraca u grupe koje su pod prijetnjom oružja morale sakupljati mrtve hrvatske stradalnike. A njih je bilo svuda unaokolo, bile su to stravične scene. Neki su tu ležali već dva dana a bilo je vruće vrijeme, neki su bili zaklani, izmasakrirani. Naišao sam i na svojeg mrtvog prijatelja... Ne može se izreci što sam tada proživljavao... Morali smo ih tovariti u traktorsku prikolicu i vozili u školu u Dalju, gdje su već ležali mnogi mrtvi. Pojedini potpuno goli, bezimeni, s tragovima mučenja. Samo naša grupa, u kojoj nas je bilo devetoro, dovezla je 48 mrtvih mupovaca i gardista.

• Grobnica bezimenih heroja

-   Onda su četničke glavešine naredile četvorici da na katoličkom groblju pokapaju mrtve, a nas ostale ostavili pod stražom kao taoce, u slučaju da oni koji su morali pokapati mrtve, pokušaju pobjeći. Pokopali su one koje su mogli prepoznati u grobove, a osamnaest bezimenih koji ni dokumente nisu imali - u zajedničku grobnicu. To mjesto bez oznake zauvijek će ostati sveto.

Više to nisam mogao izdržati. Imali smo sreću što je na smjenu došao četnički glavešina koji nije znao za naredbu prethodnog da nas se zadrži kao taoce, pa nas je pustio. S roditeljima sam tada krenuo prema srpskoj strani, nadajući se da će nas propustiti ako kažemo da bježimo u Srbiju. No, vratili su nas u Dalj po dozvolu. Moji su roditelji opet otišli u Dalj, ali ja se više nisam mogao vratiti.

Prvim čamcem koji sam pronašao na Dunavu, pobjegao sam do Bogojeva, zatim vlakom za Sombor, odatle u Mađarsku, a iz Mađarske za Njemačku, u München, kod tetke. No, ni tamo nisam mogao ostati jer sam u susjedstvu spazio sestru jednog četničkog glavešine iz Dalja. Ostao sam u Münchenu tri dana se skrivajući u kući, a onda potajno otišao u Graz, potražiti novo utočište kod jedne prijateljice iz djetinjstva. No, ubrzo mi je ponestalo deviza i želio sam se vratiti u Hrvatsku. Tada sam slučajno naletio na gospodina Goluba i sada sam, eto, ovdje.

• Nema povratka

-   Doznao sam da su mi roditelji uspjeli preko Crvenog križa doći u Osijek kod bake. Hvala Bogu! I ja ću tamo otići. Ali u Dalj, vjerojatno nikada ili bar tako dugo dok tamo živi i jedan četnik. Mnoge sam od njih kasnije prepoznao u novinama ili na televiziji, a posebice nikad neću zaboraviti zločinca Marka Lončarevića, koji je još prije dvije godine zaklao dvojicu Hrvata i ništa mu se nije dogodilo. Sada masovno sije stravu i smrt. Ne mogu se vratiti tamo gdje mi je čak i prijatelj iz školskih dana, valjda zadojen ili primoran od četnika, prijetio uperenim pištoljem, tamo gdje su nam opljačkali kuću, oteli svinje, živad i sve što se od te sirotinje moglo uzeti. Neću se vratiti dok tamo žive ti neljudi kojima je šala uništiti čovjeka i sve dobro u njemu...

Ovo potresno svjedočenje mladića D. P. iz Dalja, dio je krvave epopeje koju sada proživljava hrvatski narod, ali koja ga čini nepobjedivim.

I. Njegovec 22.08.1991

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!